Univerzitet Tuzla

Filozofski fakultet Tuzla

Filozofija-Sociologija

REFERAT
Iz Sociologije odgoja i obrazovanja
___________________________

Tema: „Sociološke teorije o obrazovanju“

Student: Elma Ćilimković

Profesor: dr.sc. Mensur Husić, docent

Tuzla, 2020.

1
Sadržaj:

1. Uvod .........................................................................................................3
2. Funkcionalistička teorija obrazovanja.......................................................4
3. Konfliktne teorije obrazovanja..................................................................5
4. Teorija kulturne deprivacije......................................................................6
5. Interakcionističko gledište o obrazovanju.................................................7
6. Zaključak...................................................................................................8
7. Literatura...................................................................................................9

2
Uvod

Parsons je smatrao da je obrazovanje podsistem društvenog sistema, te kako bi ga se bolje

razumjelo, kao i odnos društva i odgoja i obrazovanja, razvila se posebna znanstvena
disciplina, a ona je sociologija odgoja i obrazovanja.

Ona ima zadatak da proučava unutrašnju strukturu socijalizacije, vaspitanja i obrazovanja kao
društvenih pojava, u okviru raznih društvenih skupina, gdje se ti procesi odvijaju, kao što je,
prije svega, porodica, škole, omladinske organizacije, vojne organizacije, proizvodne skupine,
itd. Pri tome se najviše značaja i pažnje poklanja upravo školskim institucijama.

Zbog složenosti samog obrazovanja, kao i odgojno-obrazovnog procesa, te zbog različitih

društvenih, ekonomskih, historijskih, kulturnih i idejnih utjecaja na procese obrazovanja,
razvile su se i različite teorije za razumijevanja ovih društvenih procesa.

Medju mnogobrojnim funkcionalističkim teorijama o obrazovanju, najviše se izdvajaju

funkcionalistička i konfliktna teorija, te pored ove dvije teorije, koje nam pružaju uvid u
razumijevanje složenog interaktivnog odnosa društva i obrazovanja, pružaju nam teorije
kulturne deprivacije i iterakcionistička teorija o obrazovanju.

3
Funkcionalistička teorija obrazovanja

Prema funkcionalistima, obrazovanje je veza izmedju pojedinca i društva. Zbog toga se

postavlja pitanje: Koje su to funkcije obrazovanja za društvo kao cjelinu? A drugo značajno
pitanje koje se takodje postavlja jeste: Kakvi su funkcionalni odnosi izmedju obrazovanja i
drugih dijelova društvenog sistema?

Na osnovu ovih pitanja uvidjamo da funkcionalisti traže elemente homogenostii elemente

kohezije društvenog sistema, a jedan od značajnih elemenata za to, po njima, jeste
obrazovanje, odnosno obrazovni sistem, koji je institucionaliziran u školi koja predstavlja dio
društvenog sistema.

Dirkem smatra da je obrazovanje, institucionalizovano i organizirano kao škola, upravo

dominantan faktor homogenosti društva. On kaže: „Poštujući školska pravila, dijete uči
poštovati pravila uopće, razvija naviku samokontrole i suzdržavanja, naprosto zato što se
mora kontrolirati i suzdržavati.“

Na osnovu ovoga zaključujemo da Dirkem smatra da obrazovanje ima značajnu

socijalizirajuću funkciju, ako se odvija u školama i razlikuje se od one koja se odvija u krugu
vršnjaka ili u porodici.

Ono što se zamjera Dirkemu jeste njegovo stajalište da norme i vrijednosti koje se prenose
putem obrazovanja istovremeno važe kao vrijednosti i norme cjelokupnog društva. Američki
sociolog, Talcot Parsons smatra da je obrazovanje, odnosno obrazovni sistem jedan od
odlučujućih faktora u socijalizaciji društva koje se obrazuje. Parsons smatra da škole pomažu
djeci da shvate razliku izmedju pojedinačnih i univerzalnih normi vrednovanja.

Funkcionalisti smtraju da bi u školi trebalo poticati meristokratska načela, a to znači

vrednovanje sposobnosti, truda i rezultata svakog pojedinca, te nepristrasnost i objektivnost.
Meristokratska načela bi trebala da važe i u cijelom društvu. Značajan doprinos jačanju
socijalne integracije škola daje socijalizacijom, selekcijom, alokacijom i prenošenjem
kulturne tradicije.

4
Konfliktne teorije obrazovanja

Nasuprot funkcionalističkoj teoriji i njenim stajalištima u vezi obrazovanja, konfliktne teorije

tvrde suprotno. Za pristalice konfliktne teorije „škola i obrazovanje su mehanizmi održavanja
postojećeg sadržaja socijalne strukture.“ Sam Marks smatra da obrazovanje, pored toga što
unapredjuje vještine koje su potrebna za uspješnost radne snage, takodje reprodukuje i kulturu
vladajuće klase.

Francuski filozof Louis Althusser je smatrao školu najbitnijim ideološkim aparatom države,
pomoću koje ona ne prenosi samo adekvatna znanja i vještine, već prenosi vladajuću
ideologiju. Prenošenje vladajuće ideologije ima za cilj da uvjeri buduće radnike industrijskog
kapitalističkog društva u to da je njihov položaj prirodan, normalan, opravdan i nepromjenljiv.

Samuel Bowels i Herbert Gintis su bili američki ekonomisti, koji su nastojali pokazati kakvi
su to odnosi u školi povezujući ih s odnosima na radnom mjestu. Škola priprema svoje
učenike da budu buduća poslušna radna snaga. Oni porede školu sa birokratskom strukturom
preduzeća, kada kažu da preduzeća, kao i obrazovni stsem, tj.škole, vrednuju marljivost,
disciplinu, poslušnost, savjesnost, efikasnost, samokontrolu, itd., te navode i drugu sličnost, a
ona je da učenici u školi vrlo često ne uče zbog znanja, već zbog ocjena, kao što i odrasli ne
rade zbog ljubavi prema poslu, već zbog plate.

Oni smatraju da je uloga obrazovnog sistema društvena reprodukcija, tj.reprodukcija radne

snage prilagodjena potrebama kapitalističke privrede. Bowels i Gintis shvataju da je
kapitalistički sistem izvor nejednakosti i represije, kako u drutvu, tako i u školama, te na
osnovu toga smatraju da „stvaranje ravnopravnog i oslobadjajuceg školskog sistema zahtjeva
revolucionarnu preobrazbu privrednog života.“

Prema stanovištima konfliktne teorije, obrazovanje ne garantuje uzlaznu socijalnu mobilnost,

već smješta ljude na slična mjesta na društvenoj ljestvici, gdje su se nalazili i nalaze njihovi
roditelji. Altiser tvrdi da je škola potčinjena vladajućoj klasi. Obrazovni sistem, kao takav,
kao krajnji rezultat ima obezbjedjivanje reprodukcije vladajučih proizvodnih odnosa i
eksploataciju.

5
Teorija kulturne deprivacije

Teorija kulturne deprivacije zastupa mišljenje da na kvalitet obrazovanja utiču, prije svega,
društvena sredina, porodica i subkultura društvene grupe. Po ovoj teoriji, subkulturna skupin a
sa niskim primanjima, deprivirana je ili deficitarna u nekim važnim tačkama. Ova teorija
upućuje na to da se krivnja za neuspijeh u obrazovanju svaljuje na dijete, njegovu porodicu,
njegovu društvenu okolinu, te cjelokupnu subkulturu njegove društvene skupine.

Prema tome, kulturno depriviranom djetetu nedostaju bitne vještine, stajališta i vrijednosti,
koji su nužni za visoko postignuće u obrazovanju. Upravo takva djeca nisu pogodjena
siromaštvom samo u ekonomskom, već i u kulturnom smislu.

Predstavnici ove teorije suprostavljaju se liberalnom idealu jednakih šansi u obrazovanju,

zbog toga što smatraju da bi sva djeca dobila adekvatno obrazovanje i znanje, potrebno im je
obezbijediti kompenzacijsko obrazovanje, a da bi se to postiglo, potrebno je kompenzacijsko
obrazovanje uvesti u predškolski uzrast. Samo tada je i moguće kompenzirati nedostatke rane
socijalizacije, jer je društvena sredina depriviranog djeteta i ekonomski i kulturno ispunjena
siromaštvom.

Velik dio istraživanja u sociologiji obrazovanja usmjerava se na pitanje zašto članovi

pojedinih društvenih skupina postižu viši stupanj uspjeha u školovanju od članova drugih
skupina. Razmatrali su razlike u obrazovnom uspjehu s obzirom na inteligenciju, klasne i
etničke potkulture, klasni položaj i sl.

Za razliku od sociologa, koji su na tragu asimilacionizma objašnjenje nalazili u nemogućnosti,

pa i otporu siromaših slojeva da slijede vrijednosti dominantne kulture, i psihologa koji su
“objektivnim”, a zapravo kulturno neosjetljivim i predrasudnim testovima inteligencije i
znanja potvrđivali tezu o nedostacima u mentalom funkcioniranju pripadnika nedominantnih
skupina, antropolozi su problem objašnjavali u terminima društveno-strukturalnih smetnji i
kulturnog diskontinuiteta.

Time su ozbiljno uzdrmali temelje općeprihvaćene strategije okrivljavanja žrtve, odgovorne

za pojavu fenomena niske razine motivacije i sampoispunjavajućeg proročanstva među
učenicima.

6
Interakcionističko gledište o obrazovanju

Simbolički interakcionizam je vodeći teorijski pravac američke socijalne psihologije koji

individualnoj interpretaciji situacije pridaje odlučujuću ulogu u objašnjenju ljudske akcije i
odnosima među ljudima. Izraz se pojavio krajem tridesetih godina 20. stoljeća u radovima H.
Blumera, J. Deweya i njegovom učenju o dinamičkoj interakciji ljudskog i prirodnog svijeta
te u filozofiji G.H.Meada.

S interakcionističkog gledišta, čovjek aktivno izgrađuje društvenu zbilju. Njegovo djelovanje

nije naprosto oblikovano društvenim silama koje na njega djeluju ili pukom reakcijom na
smjernice kulture ili na pritiske stratifikacijskih sistema. Dok je ponašanje materije reakcija na
vanjske podražaje, djelovanjem ljudi upravljaju značenja. Značenja izgrađuju akteri u procesu
interakcije a nisu nametnuta nekakvim vanjskim društvenim sistemom.

Ona se stvaraju, razvijaju, modificiraju i mijenjaju u procesu dogovaranja. S

interakcionističkog gledišta, čovjek postaje autor vlastita djelovanja, umjesto da pasivno
reagira na vanjsku prisilu. U interakciji s drugima, on interpretira i definira situacije, razvija
značenja koja upravljaju njegovim djelovanjem i tako izgrađuje vlastiti društveni svijet.

Interakcionistički pristup dodao je novu perspektivu sociologiji odgoja. On je doveo u pitanje

temeljne koncepcije kao što su sposobnost i vladanje, koje su znanstvenici ranije bili skloni
smatrati gotovim činjenicama, prihvaćajući nastavničke definicije sposobnih i nesposobnih
učenika, te učenika dobrog i lošeg vladanja.

Prema interakcionističkom stajalištu ne može se reći da učenici naprosto reagiraju na svoju

poziciju u klasnoj strukturi, te djeluju u skladu s tim u učionici. Prije bi se moglo zaključiti da
je razina njihova obrazovnog uspjeha rezultat zamršenog niza interakcija.

Interakcionističko gledište je veoma važno za pitanje jednakosti obrazovnih mogućnosti.

Među ostalim, ono sugerira kako bi postojala veća jednakost u obrazovnim mogućnostima
kada nastavnici ne bi povezivali karakteristike društvene klase sa sposobnošću.

Teško je podržati mišljenje da se značenja i definicije situacije naprosto izgrađuju u interakciji

u učionici tj. objasniti prividnu jednoobrazost značenja koja su rezultat mnoštva interakcija.
Interakcioniste često optužuju da promatraju ljudsku interakciju u zrakopraznom prostoru.
Oni su skloni usredotočiti se na interakciju malenih razmjera, licem u lice, ne obazirući se
posebno na njezin povijesni ili društveni okvir.

7
Zaključak

Obrazovanje u užem smislu odnosi se na sticanje znanja i razvijanje sposobnosti; iz toga

proizlaze i materijalni, odnosno kognitivni zadaci obrazovanja i funkcionalni, formalni,
formativni, psihomotorički ili operativni zadaci.

Obrazovanje je sastavni dio odgoja i pedagoškoga djelovanja koje se izravno povezuje s

intelektualnim odgojem. Ono se temelji na učenju te se zbog toga ne odnosi samo na sticanje
znanja već i na savladavanje učenja, tj. »učenje učenja«. Mnoge znanstvene discipline
sudjeluju u ostvarenju obrazovanja, a psihologija omogućuje primjerenu organizaciju
obrazovnoga procesa.

Obrazovanje ima velik motivacijski uticaj na ljudsko ponašanje i djelovanje, što se odražava i
na profesionalnom planu. Na nižim stepenima obrazovanja prevladava opće obrazovanje, a na
višima usmjereni stepeni obrazovanja, tj. profesionalna obrazovanja, uz naglašenu stručnu
osposobljenost. Obrazovanje je snažan društveni čimbenik i pokretač razvoja, zbog čega mu
se u svijetu i u nas pridaje sve veće značenje.

8
Literatura

1. Đozić, A. i Žiga, J., „Sociologija“, Off-set, Tuzla, 2013.

2. https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44619
3. https://www.slideshare.net/admirheric1/obrazovanje-02