Priča o uspjehu je običan mit – to zna čak i

Alan Ford
https://www.bitno.net/kultura/prica-o-
uspjehu-je-obican-mit-to-zna-cak-i-alan-
ford/
Tržište je preplavljeno knjigama o uspjehu. Kako uspjeti, kako zaraditi
milijun, kako postati bogataš… G. K. Chesterton svojim briljantnim stilom
raskrinkava uzaludnost takvih pokušaja i njihovu praktičnu besmislenost.
Ovaj tekst, pisan prije dugo vremena, aktualniji je nego ikad.

U naše vrijeme pojavila se određena vrsta knjiga i članaka za koje ja najiskrenije smatram da
se mogu prozvati najbedastijim u povijesti čovječanstva. Mnogo su divljiji od najdivljijih
viteških romansi i mnogo dosadnije od najdosadnijih vjerskih traktata. Štoviše, viteške
romanse su barem govorile o viteštvu, a religijski traktati o religiji. Ali ove knjige ne govore
ni o čemu. One se bave onime što nazivamo Uspjehom. Na svakoj polici, u svakom časopisu,
možete pronaći uratke koji govore ljudima kako uspjeti. To su knjige koje govore ljudima
kako uspjeti u bilo čemu, a napisane su od strane ljudi koji ne mogu uspjeti čak niti u pisanju
knjiga. Za početak, takva stvar kao što je uspjeh, naravno, ne postoji. Ili, ako vam se tako više
sviđa, ne postoji ništa što nije uspješno. To da je stvar uspješna jednostavno znači da jest.
Milijunaš je uspješan u bivanju milijunašem, a magarac u bivanju magarcem. Svaki živući
čovjek je uspješan u življenju, a mrtvac je možda uspio počiniti samoubojstvo.

Ali, prelazeći preko loše logike i loše filozofije u frazi, možemo Uspjeh shvatiti, kao što to
čine pisci ovih knjiga, u običajenom smislu pribavljanja novca ili svjetovne pozicije. Ovi pisci
tvrde da će objasniti suvremenom čovjeku kako može uspjeti u trgovini ili spekulacijama,
kako, ako je građevinar, može uspjeti u građenju, ili kako, ako je burzovni mešetar, može
uspjeti u mešetarenju. Tvrde da će trgovca pretvoriti u sportskog jedriličara, a trećerazrednog
novinara u plemića. To je nedvosmisleni poslovni prijedlog, i stvarno mislim da ljudi koji
kupuju te knjige (ako ih itko uopće kupuje) imaju moralno, ako ne i zakonsko, pravo da traže
povrat novca. Nitko se ne bi usudio objaviti knjigu o električnoj energiji koja čitatelju ne bi
ništa rekla o električnoj energiji. Nitko se ne bi usudio objaviti članak o botanici iz koje bi
bilo očito da pisac ne zna niti na koju stranu treba zakopati biljku u zemlju. Ipak, naš je
moderni svijet pun knjiga o Uspjehu i uspješnim ljudima koje doslovno ne sadrže nikakvu
ideju, i jedva ikakav verbalni smisao.

Sasvim je očito da u bilo kojoj poštenoj aktivnosti (kao što su građenje ili pisanje knjiga)
postoje samo dva načina postizanja uspjeha. Jedan je da radite jako dobro, a drugi je da
varate. Obadva su toliko prejednostavna da bi zahtijevala bilo kakvo književno objašnjenje.
Ako se bavite skokom u vis, onda možete ili skočiti više od svih drugih, ili nekako uspjeti
zavarati druge da ste skočili više od njih. Ako želite uspjeti u kartanju, budite dobar kartaš, ili
kartajte s označenim kartama. Možete zaželjeti knjigu o skakanju, možete zaželjeti knjigu o
kartanju, možete zaželjeti i knjigu o varanju na kartama, ali ne možete željeti knjigu o
Uspjehu. Posebice ne možete željeti knjigu o Uspjehu poput onih koje možete naći razbacane
na stotinama po knjižarama. Možete željeti skakati ili kartati, ali ne želite čitati besmislene
izjave o tome da je skakanje skakanje, ili da u igri pobjeđuju pobjednici. Primjerice, ako ovi
pisci kažu nešto o uspjehu u skakanju, bit će to ovako nešto: “Skakač mora imati jasan cilj
ispred sebe. Ne smije dopustiti nikakve slabašne osjećaje milosrđa da ga ometu u nastojanju
da da sve od sebe. Mora imati na umu da je natjecanje u skakanju sasvim kompetitivno, i da,
kao što je Darwin slavno pokazao, najslabiji propadaju.” To je otprilike ono što bi takva
knjiga rekla, i nimalo ne sumnjam da bi bilo vrlo korisno kada bi se pročitalo u niskom i
napetom glasu mladiću koji se upravo sprema izvesti skok. Ili pretpostavimo da se tijekom
svojih intelektualnih lutanja filozof Uspjeha posveti drugom slučaju, onom kartaškom.
Njegov savjet bi glasio: “Kod kartanja je vrlo važno izbjegavati pogrešku dopuštanja
protivniku da pobjedi u igri. Morate imati borbenost i odlučnost, i ići na pobjedu. Dani
idealizma i praznovjerja su prošli. Živimo u doba znanosti i teškog zdravog razuma, i sada je
definitivno dokazano da u bilo kojoj igri u kojoj igraju dvoje ljudi, ako jedan ne pobijedi, onaj
drugi hoće.“ Sve je to, naravno, vrlo uzbudljivo, ali priznajem da bih, kada bih kartao, radije
imao kraj sebe neku knjižicu koja bi me upućivala u pravila kartanja.

Listajući popularni časopis, pronašao sam čudan i zabavan primjer. U časopisu se nalazi
članak pod naslovom “Instinkti koji čine ljude bogatima”. Sprijeda je ukrašen groznim
portretom Lorda Rothschilda. Postoje brojne metode, poštene i nepoštene, koje čine ljude
bogatima, ali jedini “instinkt” koji poznajem koji to čini je onaj instinkt koji kršćanska
teologija grubo opisuje kao “grijeh pohlepe”. Kakogod, to je pitanje izvan mog trenutnog
izlaganja. Želim citirati sljedeće profinjene odlomke kao primjer tipičnog savjeta “kako
uspjeti”. Toliko je praktično, i prepušta toliko malo sumnje o tome što bi trebao biti naš idući
korak:

“Ime Vanderbilta je sinonim za bogatstvo stečeno suvremenom poduzetnošću. ‘Cornelius’,

utemeljitelj obitelji, bio je prvi veliki američki magnat poduzetništva. Počeo je kao sin
siromašnog farmera, a završio kao milijunaš.

Imao je instinkt za zarađivanje novca. Zgrabio je svoje mogućnosti, mogućnosti koje su se

stvorile primjenom parnog stroja na prekooceanski promet, i stvaranjem željeznice u bogatim,
ali nerazvijenim Sjedinjenim Američkim Državama, te je posljedično stekao ogroman
dobitak.

Očito je, naravno, da ne možemo svi doslovno slijediti stope ovog velikog željezničkog
monarha. Identične mogućnosti koje su se njemu pružile ne pružaju se nama. Okolnosti su se
promijenile. Ali, iako je tako, ipak, u našoj vlastitoj sferi i u našim vlastitim okolnostima,
možemo slijediti opće metode, možemo iskoristiti one prilike koje nam se pružaju, i dati si
poštenu priliku postizanja bogatstva.”

U takvim čudnim izjavama vidimo prilično jasno što je uistinu na dnu svih tih članaka i
knjiga. To nije samo biznis, nije čak ni puki cinizam. To je misticizam, zastrašujući
misticizam novca. Pisac tog članka nije imao niti najnejasniji pojam o tome kako je
Vanderbilt zaradio svoj novac, ili kako bi bilo tko trebao zaraditi svoj. On zaključuje svoje
primjedbe predlažući određenu shemu, ali ona nema ništa s Vanderbiltom. On se jednostavno
želi pokloniti ispred misterija milijunaša, jer kada uistinu štujemo bilo što, tada volimo ne
samo jasnoću te stvari, nego i njezinu tajnovitost. Zaneseni smo njezinom nevidljivošću.
Tako, na primjer, kada je muškarac zaljubljen u ženu, on posebno uživa u činjenici da se žena
ne može u potpunosti shvatiti razumom. Tako, također, vrlo pobožan pjesnik, slaveći svog
Stvoritelja, uživa govoreći da Bog djeluje na mističan način. Pisac ovog paragrafa koji sam
citirao čini se nema nikakve veze s bogom, a ne bih rekao (sudeći prema njegovoj iznimnoj
nepraktičnosti) da je ikada bio uistinu zaljubljen u ženu. Ali onu stvar koju on štuje, a to je
Vanderbilt, tretira na identično mističan način. On uistinu uživa u činjenici da njegovo
božanstvo Vanderbilt skriva tu tajnu od njega. Njegovu dušu ispunja neka vrsta svećeničke
ekstaza koja ga nagoni da se pretvara da govori mnoštvu tu strašnu tajnu koju ni on ne zna.

Govoreći o instinktu koji ljude čini bogatima, isti pisac primjećuje:

“U stare dane postojanje tog instinkta bilo je u potpunosti shvaćeno. Grci su to sadržali u priči
o Midi koji je imao “Zlatni dodir”. On je bio čovjek koji je pretvarao sve što je bilo položeno
u njegove ruke u zlato. Njegov život je bio napredak usred bogatstva. Od svega što je došlo na
njegov put stvarao je dragocjeni metal. ‘Budalasta legenda’ govorili su pametnjakovići
viktorijanskog doba. ‘Istina’ kažemo mi, moderni ljudi. Svi znamo za takvog čovjeka.
Susrećemo ih, i čitamo o takvim ljudima koji sve što dotaknu pretvaraju u zlato. Uspjeh prati
njihove stope. Njihov životni put vodi nepogrešivo prema gore. Oni ne mogu doživjeti
neuspjeh.”

Nažalost, Mida je ipak mogao doživjeti neuspjeh, i doživio ga je. Njegov put nije vodio
nepogrešivo prema gore. Umro je od gladi, jer kad god bi dotaknuo kolačić, ili sendvič od
šunke, pretvorio bi se u zlato. To je cijela bit te priče, iako pisac to delikatno prešućuje, pišući
svoj članak uz portret Lorda Rotschilda. Stare priče čovječanstva su, uistinu, nedokučivo
mudre, ali ne smijemo ih pročišćavati u korist interesa gospodina Vanderbilta. Ne smijemo
kralja Midu predstavljati kao primjer uspjeha. On je bio neuspjeh, i to neobično bolne vrste.
Također, imao je magareće uši. Također, (kao i većina drugih istaknutih i bogatih osoba)
nastojao je prikriti tu činjenicu. Njegov je brijač (ako se dobro sjećam), s kojim se trebalo
oprezno postupati s obzirom na ovu osobitost, umjesto da kao osoba koja se drži parole
“uspjeh pod svaku cijenu” pokušava ucjenjivati kralja Midu, otišao i proširio ovaj skandal
među trstikom, koja je jako uživala u njemu. Kažu da je i ona proširila glas o tome dok ju je
vjetar ljuljao tamo-amo. Ja gledam s poštovanjem na portret Lorda Rotschilda, čitam s
poštovanjem o podvizima gospodina Vanderbilta. Znam da ja ne mogu pretvoriti sve što
dotaknem u zlato, ali također znam da nisam nikada niti pokušao, budući da sam imao
preferencije prema drugim supstancijama, poput duhana i dobrog vina. Znam da su ti ljudi
zasigurno uspjeli u nečemu, da su zasigurno bili bolji od nekoga, znam da su kraljevi u smislu
u kojem nitko prije njih nije bio kralj, da su stvorili tržišta i opkoračili kontinente. Ipak, uvijek
mi se čini da postoji mala privatna činjenica koju skrivaju, i ponekad sam pomislio da sam,
dok je puhao vjetar, čuo smijeh i šapat trstike.

Nadajmo se da ćemo svi doživjeti da vidimo ove apsurdne knjige o uspjehu prekrivene
podsmjehom i zanemarivanjem koje zaslužuju. One ne uče ljude kako da budu uspješni, ali
uče ljude kako da budu snobovi, šire neku vrstu zle poezije svjetovnosti. Puritanci su uvijek
osuđivali knjige koje potiču požudu, što bismo trebali reći o knjigama koje rasplamsavaju još
gadljive strasti pohlepe i ponosa? Prije stotinu godina imali smo ideal industrijskog naučnika.
Dječacima su govorili da će štedljivošću i radom svi postati gospoda gradonačelnici. To je
bila zabluđivanje, ali bilo je muževno, i imalo je u sebi barem minimum moralne isitne. U
našem društvu umjerenost neće pomoći siromahu da se obogati, ali može mu pomoći da
zadrži samopoštovanje. Dobar rad ga neće učiniti bogatim čovjekom, ali dobar rad će ga
učiniti poštenim radnikom. Industrijski naučnik rastao je uz nekolicinu uskih vrlina, ali barem
su bile vrline. Ali što ćemo reći o “evanđelju” koje se propovijeda novim industrijskim
naučnicima. Naučniku koji ne napreduje uz pomoć svojih vrlina, nego, sasvim otvoreno, uz
pomoć svojih poroka.

G.K. Chesterton