Professional Documents
Culture Documents
PRVOSLAV DANILOVIĆ
KO - - SMO - - S RBI
2
PREDGOVOR
I sada dok pišem ovo, a pišem malo neuobičajeno, predgovor pre dela, nisam
uveren da ću istrajati jer me muči opšte prihvaćena realnost ovog vremena.
Još uvek neznam koliko toga treba da kažem, da li u ovom trenutku sve to
uopšte ima svrhu? Jedini generator koji me podstiče da nešto treba da
predočim zabludelom svetu, su moja supruga i njena prijateljica. Dve žene
koje su ova surova vremena za Srbski narod naterala da razmišljaju zašto je
to tako i da li smo to zaslužili, nalazeći utehu u poplavi raznoraznih autora
koji predstavljaju Srbe kao Božanski narod. Narod sa bogatom kulturom
koju neprijatelji vekovima satiru i guraju u zaborav.
3
GLAVA 1.
Bilo je to vreme kada je Novi Beograd bio pravi raj za decu. Praktično
postojala je samo jedna prometna ulica, koja je ustvari bila deo
saobraćajnice Beograd-Zagreb, sa za danas nezamislivim protokom od
maksimum desetak automobila u toku jednog česa. Među nama, decom,
podela je bila izvršena po principu ''mi'' i oni preko ulice. Svako je
ljubomorno čuvao svoj atar. Mi smo se ponosili starim aerodrumom i
otvorenim vojnim bazenom, a oni su imali bioskop (dom kulture) i
''Partizan'' sportsko udruženje sa pokrivenom fiskulturnom salom.
Te 1957god. Pošto sam imao samo 6 godina, kao i ostali moji vršnjaci,
nisam smeo da prelazim ulicu, pa se moj svet prostirao od ulice do starog
aerodruma koga su okruživale mnogobrojne bare i poljane. Na neki način
sam bio lider u grupi od dvadesetoro dece uzrasta od 5 do 7 godina, pa sam
najčešće bio inicijator igara kojima smo ispunjavali vreme dozvoljeno od
strane roditelja za boravak izvan kuće. Dešavalo se da se ponekad samo nas
dvoje, troje nađe ispred zgrade i tada bi obavezno na moje insistiranje
završavali pored ''ulice'' (put Beograd-Zagreb) ili na starom aerodromu.
Jednog lepog jesenjeg dana posrećilo nam se baš pred zalazak Sunca.
Tražeći po baštama zakasneli, još neobrani paradajiz, videli smo da ispred
glavne aerodrumske zgrade kreće jedan četvoromotorac ka pisti za uzletanje.
Imali smo dovoljno vremena da zauzmemeo po našim kriterijumima najbolja
mesta, nekih stotinak metara od početka piste za uzletanje, do koje je avionu
trebalo od aerodrumske zgrade nekih desetak minuta. Udobno sam se
smestio u duboku travu kada je avion bio na nekih pola puta do mesta za
uzletanje. Nestrpljivo sam očekivao trenutak kada ću se u mašti poistovetiti
sa avionom i odlepiti od zemlje u putešestvije bezgraničnim plavetnilom
neba koje je ovom prilikom poprimilo crvenilo zalazećeg Sunca. Oblaci su
svojim oblikom rszbuktavali maštu stvarajući slike koje sam pretvarao u
priče, i ovoga puta su bili lepši čini mi se više nego ikada. Bacio sam pogled
na druga koji je ležao nekih metar od mene, i kroz vlati nepokošene trave u
punoj lepoti jesenjih, obasjanih zalazećim Suncem, boja ugledao njegove
široko otvorene oči u pokušaju da izdigne glavu u pravcu aviona. Učinilo mi
se da je malo uplašen, pa pomislih da će propustiti glavni užitak zabijajući
glavu u zemlju u trnutku same pripreme za uzletanje.
I došao je trenutak, kada počinje onih nekoliko minuta naše sreće, izvor
ponosa i priča kojima smo dosađivali drugovima koji se toga dana nisu našli
tu sa nama. Avion je došao do kraja piste i u luku napravio zaokret tako da
se postavio u položaj za uzletanje. Povetarac stvoren moćnim propelerima
blago je lelujao duboku travu milujući nam ozarena lica puna isčekivanja. I
tada počinje ono glavno. Propeleri počinju da se vrte sve brže i brže do
brzine kada ih više i ne vidimo stvarajući vetar koji nam tera suze niz lice.
Buka motora dostiže vrhunac obuzimajući nas u potpunosti odvajajući nas
od stvarnosti. Obično se tada i misli ukoče, dođeš sebi tek kada se avion
odvoji od piste, prve reči izgovoriš u trenutku kada je na horizontu ostala
samo mrlja od aviona. Tada shvataš da nema više vetra, buke, i osećaš
potrebu da zadiviš one oko sebe pričom o onih par minuta, kojih nisi ni
svestan, pa mašta dolazi do punog izražaja. Obično je to bila priča o vatri
koja kulja iz motora, o strahovitoj brzini, dimu koji stvaraju točkovi ili jatu
ptica koje nije uspelo da pobegne ispred zahuktale čelične ptičurine. Znala je
priča da ode i do pečenih zečeva, a bogami jednom je i vetar oduvao sve
ribe iz obližnje bare. Naravno avion je uvek bio neki poseban, veći od svih
do tada viđenih, sa 10 pa i 20 motora. Ja sam umeo da začinim priču i sa
figurama koje su stvarali svojim oblikom oblaci pomerajući se po horizontu.
Ponekad sam to dopunjavao tajanstvenim svetovima i njihovim utrobama
koje su gutale naše avione......Ali toga dana je bilo save drugačije.
7
GLAVA 2.
Otvoriće nam se oči i naćićemo odgovore koji nas hiljadama godina muče.
Shvatićemo da su sva otkrića kroz istoriju ustvari ozdravljenje obolelih
ćelija, oslobađanje zarobljene energije i njeno vraćanje na mesto koje je
zbog bolesti izgubila. Shvatićemo ko su to Srbi, koja je njihova uloga u
Svetu kome pripadamo i zašto se, još uvek u šaljivom tonu, kaže da su na
Svet prvo došli Srbi pa amebe pa Jevreji.
Biće još uvek lutanja kao što je bilo kroz istoriju. Mnoge istine će se teško
prihvatati. Setimo se koliko je problema bilo za one koji su u srednjem veku
tvrdili da je zemlja okrugla pa su čak zaglavljivali i u tamnice zbog takvih
tvrdnji. Mnogi su zbog svojih saznanja i prezentovanja istine proglašavani
vešticama ili đavolima, bivali izopšteni iz zajednice, da bi se vremenom
shvatila njihova istina koja je vrlo često postajala neraskidivi deo života. I
zato je važno da pogledamo unazad da bi znali šta je ispred. Nadam se da je
ozdravljenje došlo u tu fazu koja omogućava čovečanstvu, sagledavanjem
prošlosti i svih otkrića i svih dilema koje su ga mučile ili ga još muče, da
poređa kockice istina u mozaik koji će mu ukazati pravi put. Shvatiće da je
ovo prolazna stanica, jedna vrsta sanatorijuma za obolele ćelije energije
razuma, čije se ozdravljenje s nestrpljenjem očekuje, kako bi se zdrave
pridružile oslabljenoj Matici u borbi za očuvanje pozitivnog sveta.
Zato ću nabrojati još neka otkrića ili dileme koje prate čoveka, a pojedinačno
imaju ograničenu vrednost i predstavljaju istrgnutu kockicu, jednu od
bezbroj u mozaiku istine koji uporno milenijumima sklapamo kako bi izašli
na pravi put.
Koliko puta smo slušali o ljudima koji pogledom pomeraju predmete ili o
nekoj tajanstvenoj vezi srodnika koji u istom trenutku, bez obzira na daljinu
koja ih razdvaja, imaju iste simptome bola, ili razmišljaju o istovetnim
stvarima. Sve su to dokazi energije koja nas okružuje i čiji smo sastavni deo
mada te činjenice još uvek nismo svesni. Ponekad u magli koja vlada našim
najvrednijim delom mozga, poput kapetana zalutalog broda koji u daljini
naslućuje obrise kopna, okrenemo brod ka spasenju i dolazimo do novih
otkrića koja nam ukazuju da smo okruženi energijom razuma čiji smo
sastavni deo. Jedno od tih otkrića je kako mi to kažemo ''prenos signala na
daljinu'' pa u jednom kraju sveta možemo da vidimo ili čujemo šta se dešava
na drugom kraju planete, nesvesni istine da je to moguće i bez ikakvih
uređaja koje, u ovoj prelaznoj fazi ka uključenju u sistem pozitivne energije
razuma, koristimo (izvor signala, pretvarač, odašiljač, prijemnik pa ponovo
pretvarač itd.). Ali polako se približava dan kada će nam biti jasno zašto i
10
GLAVA 3.
Opet smo u travi iza te ogromne ptičurine koja uzimajući zalet stvara
zaglušujuću buku. I kada ta buka dostigne vrhunac dolazi do blokade u
mozgu, svet oko tebe nestaje i možda je to ono stanje koje dostižu oni koji
upražnjavaju ''jogu'' kada kako kažu izlaze iz sebe. Avion počinje polako da
klizi po pisti, a zatim sve brže i brže odnoseći sa sobom tu užasnu buku. I
dok pritisak koji je tih nekoliko trenutaka vladao bubnim opnama polako
jenjava deblokirajući mozak, prvo što se javlja je iščekivanje da se kao i
mnogo puta ranije sjedinim sa pilotom uživajući u panorami koju pruža
pogled iz pilotske kabine za vreme uzletanja. Naravno to sam tada pripisivao
svojoj mašti, ali kasnije sa odrastanjem i dobijanjem više slobode od strane
roditelja u osvajanju okoline, shvatio sam da sva ta mesta postoje, a da mašti
pripada samo mali deo kojim sam dopunjavao pejzaž pridajući veću važnost
priči, a samim tim i sebi. Ali kao što već rekoh toga dana je bilo sve
drugačije.......
Pošto sam kao i svi moji drugovi bio zaražen pecanjem, ogromna mi je želja
bila da se otisnem što dalje od bara, koje su okruživale naše bašte, gde sam
se morao zadovoljiti sitnim barskim karašima. Možete zamisliti kakva je
radost bila kada mi je mama jednog dana dozvolila da se pridružim starijim,
hajde da ih nazovem drugovima, jer pošto sam bio tek u drugom razredu
osnovne škole za njih srednjoškolce sam bio klinac. Konačno je osvanuo taj
dan kada ću ići čak do Galovice, kanala koji se protezao od Surčina,
krivudajući kroz ravna polja, sve do Save. Eto dočekah i ja da dođem do
prilike da upecam neku krupniju babušku, ili ako se posreći šarana, pa da
opet vraatim primat u društvu vršnjaka koji su već imali tu priliku, sa
očevima pecarošima, da uživaju u blagodeti Galovice. Pa ne možete ni da
zamislite kako su moje priče izgubile važnost pred hvalisanjem drugova
kako su upecali babušku od pola kilograma, te pokidao im se šaran od dva
kilograma......Došlo je do toga da sam prestao da organizujem posete
aerodrumu, a o autoputu i da ne govorim. Nikome više nisu trebale moje već
prevaziđene priče u koje su sa odrastanjem sve manje verovali.
sobe, a već sam bio obučen stavljajući u torbicu flašu vode i sendviče koje
mi je mama pripremila. Naravno bio je to jedan ''slani'', dva parčeta hleba a
između mast luk i aleva paprika, i drugi ''sladak'', umesto luka i aleve
paprike preko masti ide šećer. Rumenilo zore zateklo me je u bašti sa
motikom u rukama u potrazi za crvenim i crnim glistama, pravim
poslasticama za svu takozvanu belu ribu što je tada bio vrhunski domet za
mene i pribor kojim sam raspolagao. Naravno radovao sam se i ponekom
rovcu namenjenom starijima kao zahvalnost što me vode sa sobom.
sam upravo bio na nekom testu hrabrosti. Iako su im pogledi bili prikovani
za stazu, za svaki slučaj zaklonio sam se iza debla, spreman za moju igru.
Hteo sam da vidim koliko dugo će izdržati i šta će uraditi kada shvate da me
nema. Udobno sam se smestio između dve grane pogleda uprtog do granice
gde su se sa jedne strane spajali nebo i trska, a sa druge pogled se
zaustavljao na bedemima koji su opkoljavali Galovicu stavljajući joj do
znanja da su oni gospodari koji određuju kuda i kako će se ona protezati.
Zadovoljan što je konačni cilj i susret sa neizmernim zadovoljstvom koje me
očekuje u borbi sa krupnim babuškama tako blizu, uz činjenicu da sam na
neki način nadmudrio starije drugove, prepustio sam se uživanju u prizoru
koji mi je omogućila visina stabla na kojem sam se nalazio.
Ostatak puta smo prevalili vrlo brzo, ćutke, zaokupirani svojim mislima. I
ako sam išao za njima osećao sam da su im lica bila izobličena od besa jer ih
je klinac nasamario. Ja sam upoređivao sliku pejzaža zabeleženu u mozgu iz
perspektive pilota sa onim što mi se pružalo pred očima, shvatajući da je to
jedno te isto. Kad konačno izbismo na čistinu ukaza nam se vijugavi bedem
koji se provlačio kroz šarena obrađena polja, kao neka ogromna zmija,
štiteći vodu od naših pogleda. Tek tamo na nekih kilometar ili malo više gde
se pravac kanala poklapao sa putanjom kojom smo išli video se odsjaj već
poodmaklog Sunca koje se ogledalo u vodi mirnoj kao staklo. Uz bedem
zbog strmine smo morali da guramo bicikle, pa kad nam se ukaza korito
17
I tako je počeo vrlo značajan dan u mom životu. Ispostavilo se da je ono što
se tada dogodilo duboko potisnulo uzbuđenje mog prvog susreta sa
Galovicom zbog koga noć pre nisam ni oka sklopio.
Bilo je sve mirno i tiho, a ja sam polako tonuo u blagodeti Sunca koje me je
obasjavalo i grejalo odozgo, a istovremeno zraci odbijeni od površine vode,
ravne kao staklo, s vremena na vreme su brisali iz vidokruga plovak,
stvarajući dugine boje pred mojim očima. Tišinu je remetio kreket žaba, koje
su verovatno bile uznemirene našim prisustvom, dopunjen retkim
praćakanjem uhvaćenih riba na štapovima mojih drugova i ponekim
cvrkutom ptica koje su na obližnjem polju uživale u gozbi. Opijen tom
mirnoćom i čistim vazduhom, sjedinjen sa zvucima koji su me okruživali,
zaboravih na plovak miran kao da sam zabacio u bunar, i prepustih se
mislima rešen da proanaliziram događaje vezane za poistovećivanje sa
pilotima na starom aerodrumu. Skoncentrisao sam se maksimalno, toliko da
sam izgubio sva ovozemaljska osećanja, činilo mi se da sam se stopio sa
vazduhom i tako rasplinuo nad celim horizontom posmatrajući zemlju sa
visine. Podsvesno sam shvatio da rasplinutu energiju moram da skupim i
usredsredim na cilj jer samo tako mogu stići do slike iz pilotske kabine
uzletajućeg aviona.
I kao što se duh posle obavljenog posla vraćao u ''Aladinovu'' lampu tako se
rasuta energija vraćala u moj mozak da bi u sledećem trenutku poput lasera
bila uperena u tačku negde iznad aerodruma. Na tren se pojavi meni dobro
znana slika iz pilotske kabine i odmah nestade zamenjena čudnim bojama
tunela kojim sam ranije prolazio. Znao sam da idem u susret mojem drugom
''ja'' i mnogo sam se obradovao kada sam ugledao ozareno lice koje me je sa
nestrpljenjem očekivalo.
'' Dobro došao, već je bilo vreme da se pojaviš. Tvoj mozak je već toliko
uznapredovao tako da si u mogućnosti da me viđaš kad god poželiš, samo je
potrebno da se dobro skoncentrišeš.''
Još nesvesan onog što se događa zgrabih štap i polako počeh da pratim
pogledom najlon kako bih došao do plovka koje se negde zaturio. Bio sam
iznenađen kada sam zapazio crveni vrh nekih desetak santimetara pod
vodom u tršćaku neposredno uz obalu. Razmotani najlon je bio daleko duži
od štapa i počeh da ga namotavam kako bih udicu izvadio iz vode i proverio
šta je sa mamcem. Kada sam procenio da će štap prevladati preostalu dužinu
najlona iz bojazni da se udica ne zakači za trsku oprezno povukoh ka sebi.
Na veliko zaprepašćenje nešto se zakoprca na drugom kraju i shvatih da se
to riba sama, ko zna kada, zakačila. Počeo sam da vučem jače, a štap se uz
drhtanje povijao tako da je bilo samo pitanje šta će pre pući, najlon ili štap?
Oštro oko starijeg druga, koji u trenu zaboravi na žeđ i otvorenu flašu u ruci,
usredsređeno na moje nevešte postupke, shvati da nemam šanse da izvučem
ribu. Reče mi da ne pokušavam ništa više, skide se do gaća i zagazi u vodu.
Dubina nije bila velika, ne bi ni gaće ukvasio da se nije spustio u vodu
prateći rukom najlon. Shvatio je da je riba tražeći zaklon nekoliko puta
obmotala najlon oko trske pa nije bilo šanse da je izvučem iako nije imala
više od trista grama. Čvrsto je stegao ribu rukom zabijajući joj prste u škrge
dok je drugom rukom otkačinjao udicu. Kada je oslobodio udice baci je na
obalu pravo na mene. Refleksno ispustih štap i pokušah da je uhvatim.
Nepripremljen na ovaj njegov potez osetih kako mi riba isklizava iz ruku i
preplavi me strah da će ovaj moj prvi veliki ulov skliznuti nazad u vodu.
Bacih se i telom prignjavih ribu uz podrugljiv osmeh starijeg druga koji je
pokušavao da odmrsi najlon obmotan oko trske. Nije mogao ni da shvati šta
meni znači babuška od oko trista grama koja je poslednjim trzajima repa
pokazivala da je na izdisaju. Bila je to najveća riba koju sam do tada upecao,
uspeh sam pripisivao sebi, jer je došla na moj štap, iako je ja nisam izvadio
iz vode.
GLAVA 4.
Taj moj prvi veliki ulov i događaj vezan za njega, predstavlja prekretnicu u
odnosima sa mojim drugim ''ja''. Susreti su postali češći i nekako me sve to
podsećalo na suncokret. Znate ono , preko noći, pognute glave maksimalno
se koncentriše skupljajući snagu, da bi sa prvim jutarnjim zracima pogledom
počeo da prati Sunce vezan neraskidivom nevidljivom energetskom niti sve
do zalaska. Iz tog zaljubljenog pogleda ka Suncu crpi energiju neophodnu za
njegovo sazrevanje i dalju ulogu u procesu koji mu je priroda namenila,
ili...?
Primera ima na svakom koraku, ali smo još uvek nesposobni da se odupremo
uticaju negativnih sila mraka, iako ih sve češće registrujemo uglavnom
ravnodušno ne raspoznajući njihovu razornu moć, ostajući bez ikakve
reakcije kao da se to nas ne tiče. Ali nade ima. Sigurno je da pobedu tj.
''izlečenje'' neće doživeti ova generacija koja bez obzira na sve negativnosti
svakim danom otkriva sve više i više istine slažući kockice u mozaik koji će
21
Sama galaksija se naziva Adam, ime koje je nama dobro poznato, ali već
hiljadama godina ne uspevamo da ga stavimo na pravo mesto. Izronilo je
nekako iz pukotine skrame koja nam je zarobila mozak, ali je pukotina toliko
uska da nam je zrak istine koji izvire osvetlio samo delić tame koje trebamo
da se oslobodimo. Za sada samo tumaramo po njoj nagađajući šta se tamo
krije. E, upravo je ta galaksija presek gde se besmrtnost spustila u smrtnost i
predstavlja prvu fazu poznatu pod pojmom ''život'' gde caruje borba za
22
GLAVA 5.
Bio je to arhiv ili bolje rečeno deo mozga, skup energetskih sila raznih
vibracija i nivoa oko čestice hajde da je nazovemo ''gen'' za pamcenje,
zakodiran u omotač tako da mu nije bilo pristupa. Srbislavci nisu bili
optereceni time šta se krije u arhivu, bila im je dovoljna informacija koju su
dobijali preko Matice, da je arhiv zapečatio ''Srbislav'' nekih 10 miliona
godina ranije posle poslednje kataklizme koju je doživela planeta. Naime
pod njegovim vođstvom sabijene su sile mraka,i uspostavljena je energetska
ravnoteža koja im je sve do tada obezbeđivala ''rajski život'', pa nisu nalazili
za shodno da čeprkaju po prošlosti. Pogotovu što su se plašili da
dekodiranjem mogu osloboditi i negativne sile koje su možda tu bile
saterane tako da je postojala mogućnost da se ravnoteža ponovo poremeti.
Ušli su u jedan svet sličan onom koji nas očekuje do kraja ovog milenijuma.
Ali da ne pričam o budućnosti, ovo sam napomenuo samo da bi shvatili kako
su Srbislavci došli do rešenja transportnih problema i prenošenja materije
(stvari, predmeta) sa jedne planete na drugu. Istovremeno radeći na izradi
međuplanetarnih letilica pristupili su i izradi robota koji će umesto njih,
zbog njihove nemogućnosti materijalizacije na zemlji, obaviti onaj fizički
deo posla – prikupljanje uzoraka neophodnih za laboratorijsku analizu. I
tako je pre nekih 60000-70000 hiljada godina otpočeo projekat ''Zemlja''.
Zaokupljeni projektom skoncentrisali su se samo na detalje neophodne za
njegovu realizaciju potiskujući sva ostala saznanja koja su ih zapljusnula
dekodiranjem pojedinih delova arhiva. To je bila potvrda da su i oni samo
smrtnici, svakako na nekom višem stupnju od nas jer su bliža karika u lancu
stvaranja. Izvoru ovog veštačkog sveta, koji je u začaranom krugu čije su
granice beskonačnost, stvorenom kao pomoćnim izvorom energije
neophodnom za održavanje ravnoteže sila. Njihova ograničenost prigušuje
našu znatiželju i ne dozvoljava joj da prodre dalje u sistem razuma od
granica koje su nam oni postavili, ali na sreću otvoren nam je projekat
''Zemlja'' koji će nam dati odgovor na ono što nas shodno našim
mogucnostima shvatanja najviše muči. A to je : ''Ko smo i odakle smo'' ?
29
Iskorak koji sam ja napravio je samo jedna karika u lancu koja pokazuje da
će se vrlo brzo sve pokidane karike vratiti na svoje mesto uspostavljajući
našu vezu sa zdravom enregijom razuma gde će mo naći odgovore na sva
naša pitanja. I po ko zna koji put će biti pobeđena negativna sila mraka
donoseći svetu ravnotežu i uslove ''Rajskog života''. Već se tu i tamo javljaju
mnoga otkrića koja nas pravilnim shvatanjem navode na put istine i da nije
ove skrame koje se nismo oslobodili već bi nam sad bilo sve jasno. Znali bi
zašto nas kopka pomisao na sedam ili devet života, šta je to zagrobni život i
da li ga ima? Kako je moguće da nam se u snu javljaju stvari sa kojima se u
životu nikada nismo sreli? Ili kako to da pri moždanom udaru čovek izgubi
moć kretanja, a ponekad mu se i sve informacije iz mozga izbrišu tako da
čak ne ume ni da govori? Kakva je sličnost moždanog udara ili ti ''šloga'' i
virusa kod kompjutera od kojeg ovaj načisto pobrljavi?
30
GLAVA 6
GLAVA 7
o tome da oko naše planete kruži oko pet milijardi duša što treba da
predstavlja neko optimalno naseljenje ove planete.
Sledećih dana što bi se reklo ''bio sam kao nov'' zaboravih na tih desetak
minuta i tako mi promače upozorenje pa nastavih s vremena na vreme da
oblikujem moju priču onako direktno jer sam umislio da je došlio vreme za
golu istinu. I da ne dužim, u narednih mesec dana imao sam još tri takva
upozorenja, a kod trećeg situacija je bila toliko ozbiljna da sam zaglavio u
bolnicu. Tek kada su me smestili u krevet i zakačili sva ona čuda na mene
shvatio sam da je stvar ozbiljna i sa nevericom sam primio vest da sam imao
infarkt, i to najverovatnije dva. Nikako mi nije išlo u glavu kako to da ne
osećam bolove u levoj strani jer je srce koje je okarakterisano kao izvor, i
kod mene kao i kod ostalih smešteno upravo u levoj strani grudnog koša.
Pošto je pribor već bio namontiran u luci sa sve mamcima koji su ličili na
neku šarenu ribicu, preostalo nam je da ih samo spustimo u vodu. I tako je
otpočeo lov, kako su nam rekli na sabljarke, što je trebalo da znači da mogu
da očekujem ribu kakvu do tada nisam nikada upecao. I dok smo polako
klizili po talasastom moru razigrana pena, bela od soli, kao da je
nagoveštavala uzbudljiv dan. Posle nekih sat vremena kruženja, kada je ono
prvo nestrpljenje već splaslo, a misli počele da lutaju naokolo zaboravljajući
zašto smo upravo tu, nagli trzaj savi štap, kod kojeg je sedela Zorica, gotovo
do vode. Zbunjena u prvom trenutku nije znala šta treba da radi. Za tili čas
pored nje se stvori pomoćnik kapetana, drugi meksikanac koji je dotle sedeo
na krovu čamca osmatrajući okolinu, i otpoče sa uputstvima na lošem
engleskom jeziku. Gestikulirao je pokazujući rukama da je riba ogromna i da
treba imati strpljenja. Sledeći njegova uputstva Zorica prihvati štap rukama i
ne vadeći ga iz ležišta pokuša da zaustavi odmotavanje najlona sa mašinice
koja se pod silinom ogromne ribe sa cijukom odmotavala. Priznajem u tom
trenutku me malo obuze ljubomora, kako to da kod nje prvo udari, a i strah
39
Više se nije pojavljivala iznad površine vode, vukla je nekako u dubinu, ali
ne takvom silinom kao u početku kada bi jednim trzajem odmotala mnogo
više nego što sam za prethodnih pet minuta namotao. Shvatio sam da se
borbi, iz koje ću izaći kao pobednik, približava kraj kada sam ugledao
pomoćnika kapetana sa rukavicom na jednoj ruci i maljem u drugoj. Polako
se spusti na zadnji ispust čamca tik uz vodu koja prestade da brboće što je
bio znak da je kapetan ugasio motore. Pogledom sam pokušao da prodrem u
duboko plavetnilo vode prateći trag najlona očekujući da ugledam sabljarku.
Drhteći od umora krajičkom oka primetih kapetana sa nekom motkom koja
je imala metalnu kuku na vrhu kako stoji tik uz mene. I kada mi se činilo da
me napuštaju poslednji atomi snage na sedam osam metara od mene izroni
sabljarka i tek tada shvatih njenu pravu veličinu. Kao da je znala šta je
očekuje i verovatno joj pojava ljudi i čamca ispred nosa ulila neku novu
40
snagu, snažno se praćnu i zaroni u dubinu plavetnila. Iako sam bio toliko
iscrpljen da mozak nije mogao pravilno ni da upravlja mojim postupcima,
tvrdoglavo nastavih da namotavam rešen da bez ičije pomoći završim ovu,
tek kasnije sam shvatio, nepravednu borbu.
Posle nekoliko minuta ponovo sam ugledao vrh nosa sabljarke, ali ovog puta
znatno bliže. Bila je nekako krotka i mirna prepuštena sudbini, izgledalo je
kao da dobrovoljno ide u smrt. Kada sam je privukao dovoljno blizu
pomoćnik kapetana je uhvati rukom na kojoj je bila rukavica i tada se desiše
oni najupečatljiviji trenuci koji su se toliko duboko urezali u moj mozak, da
odatle nikada neće izaći. Držeći je za nos (sablju-mač) pomoćnik kapetana
poče da je udara maljem po glavi kako bi je dotukao i lakše izvukao iz vode.
Udarci koji su označavali odvajanje od života izazvaše takvu bujicu boja na
njenom telu. Opčinjen prizorom zaboravih na umor i preplavi me mešavina
osećanja. Nisam shvatao da li treba da budem zadovoljan zbog najvećeg
ulova u životu ili treba da se divim tom šarenilu boja od kojih za mnoge do
tada nisam ni znao. Iz dubine podsvesti dopirala je neka jeza koja je
ukazivala da se u tom trenutku jedno živo biće oprašta od života, i preplavi
me svom silinom kada boje ugasnuše i sabljarka postade nekako mrka,
bezživotna, mlitava. Slomljen nekako se dovukoh do kabine, strovalih se u
krevet i dođoh sebi tek kada je sabljarka bila izvučena u čamac.
koje se vreme Zemlja okrene oko svoje ose ili koliko traje put Zemlje oko
Sunca. Ako Sunce Izlazi na istoku, a zalazi na Zapadu, logično je da se
Zemlja oko svoje ose obrće od Zapada ka Istoku, i ako je njen obim oko
40000 km znači da jedna tačka naše planete, sobzirom da dan odnosno jedan
krug traje 24 sata, za jednu sekundu pređe oko 463 metra. Niste li se zapitali
kako to da čovek ako se okrene od Zapada ka Istoku skoči i bude odvojen od
tla jednu sekundu, ne skoči tih 463 metra? Zaokupljen takvim i drugim
mislima jedva shvatih da se obrisi kuća već razaznaju što je bio znak da
uskoro uplovljavamo u luku.
Bilo kako bilo, ja utuvih sebi u glavu da to ima veze sa mojim pisanjem, jer
sam se baš tih dana nekako opustio i na papir spustio mnogo činjenica koje
bi izazvale kontraproduktivne reakcije i najverovatnije podstakle sile mraka
na još veću opreznost i mudriji pristup ostvarenju svojih ciljeva. Zaključih
da su nam mozgovi još uvek zarobljeni i da se skrama koja se polako povlači
još uvek dovoljno jaka da se suprotstavi istini i ne dozvoli joj da legne na
pravo mesto. A svako usmeravanje istine u pravac dejstva negativnih sila
oslabljuje napore pozitivnih sila ka uspostavljanju narušene ravnoteže tako
bitne za opstanak ovog sveta.
43
GLAVA 8
Kao što već pomenuh od svih bića koje su zatekli na novoj planeti najveću
pažnju im privukoše čovekoliki majmuni koji su svojim fizičkim izgledom
najviše ličili na njih same. Upravo su bili onakvi kako ih mi danas
opisujemo, nešto između čoveka i majmuna, organizovani na nešto višem
44
Osećaj da se nešto dešava prenu iz dubokog sna zarobljeni par. Oči nikako
nisu htele da se otvore, kao da su bile zalepljene, ali sluh je nepogrešivo
registrovao žamor u neposrednoj blizini. Opipavajući polako oko sebe, ne bi
li utvrdio gde se nalazi, mužjak shvati da je odvezan. Olakšanje mu prostruja
telom i pokuša da ustane, ali mišići otkazaše poslušnost. Nekako prednjim
''šapama'' dođe do očiju i poče da ih trlja ne bi li ih otvorio. Posle nekoliko
trenutaka prvi zrak svetlosti zapara tamu koja je već duže vreme vladala,
noseći sliku prizora do mozga čije je stanje bilo kao posle bogate trpeze
slatkog ugnjilelog voća. Prva pomisao ga odvede pod široke krošnje voćki u
neposrednoj blizini staništa, omiljene poslastice naročito u vreme kada su
46
GLAVA 9
Kroz isti otvor kroz koji su i ušli, posetioci napustiše prostoriju, raširenih
očiju, zabezeknut, pratio je kako otvor polako nestaje kao da ga nikada nije
ni bilo.
GLAVA 10
Pomenuću još i današnje shvatanje crne rupe kao izvora energije. Kada se
pomisli na crnu rupu u mašti iskršnjava neko ogromno čudovište, sa
razjapljenim čeljustima, koje guta sve pred sobom i odakle više nema
55
GLAVA 11
Sada kada se priča približava vrhuncu tako da se iza ''brda'' naziru obrisi
odgovora na pitanje iz naslova, moram priznati da nisam ni razmišljao da ću
zaslužene penzionerske dane krckati prosipanjem misli po belom ekranu
monitora. A kada krenu, jedna iz druge izviru sustižući se tamo negde u
beskrajnom plavetnilu, utapajući se u polje pozitivne energije dajući svoj
doprinos u neprekidnoj borbi za održavanje ravnoteže. Dobujući prstima po
tastaturi, strpljivo, kao iskusni pecaroš uhvaćen u koštac sa
najkomplikovanijim čvorom zamršenog najlona, izdvajam jednu po jednu
slažući ih u razumljivu priču. Priču razumljivu za stanje našeg mozga danas,
kao deo snopa signala svetionika namenjenog ''posadi broda'' naše planete
zahvaćene olujnim vetrovima negativnih sila mraka. Očekujem da će mo se
uskoro, sa ozdravljenjem našeg mozga, iščupati iz kandži skrame koja ga je
zarobila, a signali, sada samo iskre, će prerasti u svetlost. U Sunce koje je
obasjalo Srbislavce, navirući iz dešifrovanih tajnih odaja arhiva
osvetljavajući im put ka povratku u izgubljeni raj.
GLAVA 12
Kao što sam već napomenuo Sunčev sistem je izabran upravo zato što je već
imao sve karakteristike neophodne za stvaranje stabilnog sistema sa
63
I dok moje drugo ''ja'' nestade na neki viši nivo meni nedostupan, odzvanjalo
mi je u ušima pitanje koje sam hteo da postavim. Da li ima razlike recimo
ako je kamen porozan i pri prvom naletu talasa utroba shvati da je vlažan?
Pa zar na kraju i on ne završi kao pesak? Tupo zureći u ekran monitora
shvatih da se negde gubi šuštanje raznih frekfrencija i da polako preovladava
uobičajena buka automobila sa ulice. Čak je i neka ptičica sa drveta u
susednom dvorištu veselo cvrkutala šireći oko sebe spokojstvo i mir.