Zapis o imamu koji je pravoslavnu crkvu i Srbe spasio ustaša

Hamdija Husetić je mutavelija u džematu Bjelaj i svjedok koji je sačuvao priču svoga oca i djeda
o Zaim ef. Zuliću.

Piše: Fahrudin Vojić

U surova vremena kakva su ona ratna i poratna, malo je dobrih ljudi koji su spremni da se
žrtvuju za dobrobit cijele zajednice. Teško je biti fin u vremenima mržnje, podjele i sukoba, ali se
isplati. Kažu da je historija učiteljica života, a ona nas uči da se dobro uvijek dobrim vraća.
Danas, kada nacionalizam i fašizam bujaju na sve strane, nikad više nismo imali potrebe za
čovjekom u pravom smislu te riječi, a ne samo pukim Homo sapiensom.

Samo čovjek budi i sve ostalo će doći na svoje, govorili su naši stari…

***

Svjedočenje o jednom teškom vremenu za malo selo nadomak Bosanskog Petrovca, zapisao je
dr. Šemso Tucaković u svojoj knjizi “Srpski zločini nad Bošnjacima - muslimanima 1941.-1945.“
kada je kao prilog objavio Zapisnik od oktobra 1941. godine koji je sastavljen u Ulema medžlisu.
Ovaj dokument predstavlja jedini materijalni dokaz, koji svjedoči o jednom imamu i njegovoj
borbi da spasi svoje džematlije.

„Krajem mjeseca srpnja zauzeli su četnici moje selo u kome se nalazi 116 muslimanskih
domova. Sa ovim četnicima borili smo se oko 3 nedjelje dana samo sa 28 pušaka i vrlo malom
količinom streljiva, jedva sa 20 do 50 metaka uz jednu pušku. Kako su četnici stotinama sa svih
strana nagrnuli u Bjelaj, bili smo više u nemogućnosti da se borimo, jer više nismo imali streljiva.
U četničkom zarobljeništvu ostali smo oko 7 nedjelja i uspjeli smo 25.rujna da se oslobodimo
ovog zarobljeništva, pošto je došla naša vojska u blizinu Bjelaja. Napominjem da je prije nego su
nas četnici zarobili, došla u naše selo naša vojska, oko dvije satnije i mi smo ih tada molili da
nam omoguće izlaz iz Bjelaja, jer smo bili uvjereni da se nećemo moći održati i da ćemo stradati
radi toga, što su mjesni katolici izazvali okolni grko-istočni živalj.” izjavio je Zaim-ef. Zulić, imam
u džematu Bjelaj i trajno uklesao svoje ime u borbu za običnog čovjeka.

A nije se borio samo za Bošnjake muslimane. Zaim efendija se borio i za svoje komšije Srbe
pravoslavce.

Nije tajna da su u to vrijeme i neki Bošnjaci, u Kulen Vakufu i okolini, bili uz ustaše, te paleći
srpska sela, ubijajući srpski živalj, što bi naš narod rekao “uzajmili” od komšija milo za drago.

***
Tragao sam za živim svjedocima priče o mom pradjedu Zaimu ef. Zuliću, ali ih nažalost nema. Ta
generacija je odavno otišla na bolji svijet, ostali su njihovi potomci. Neki od njih se sjećaju priča
svojih djedova i očeva koji su im govorili o teškim vremenima Drugog svjetskog rata.

Hamdija Husetić je mutavelija u džematu Bjelaj i svjedok koji je sačuvao priču svoga oca i djeda
o Zaim ef. Zuliću.

“Prije četničke okupacije Bjelaja u selo su upale ustaše. Otišle su pravo hodži jer je u to vrijeme
hodža bio glavni u selu. Htjeli su da zapale pravoslavnu crkvu, ali se hodža Zaim Zulić tome
usprotivio i uspio da ih odvrati od prvobitnog nauma.”, priča Hamdija.

Otac mu je pričao, kaže, da su četnici postrojili sav muški živalj a zatim uperili cijevi dva
mitraljeza. Međutim, u času se stvorio čovjek na konju po imenu Slavko i spriječio da se nad
Bošnjacima u ovom selu izvrši zločin.

“Ustaše su planirali ubiti neke seljane srpske nacionalnosti, čemu se usprotivio i moj otac. Bila je
to neka oštra jedinica koju su teško obuzdali da ne počine zločine u Bjelaju i okolini. Namjera je
bila da se popale kuće i crkva, a onda pobije koga se stigne. Hodža Zaim se tome suprostavio i
kasnije su Srbi, kada su zauzeli naselja Orašac i Kulen Vakuf otišli po hanumu Zaima ef. Zulića
koji je imao dvije žene – jedna je bila s njim u Bjelaju, a druga u Orašcu. Uzeli su tu njegovu
drugu ženu i djecu, te ih odveli kod njega u Bjelaj.”, priča Hamdija mutavelija.

Šteta je, kaže, što te stvari nisu zadokumentovano jer bi sve bilo drukčije u ovom zadnjem
ratu….

***

Formalno obrazovanje me učilo a život naučio, da se dobro dobrim vraća. Stotinu puta sam se u
to praktično uvjerio, kao što sam se uvjerio da se ne može sijati zlo, a očekivati da se ženje
dobro. Nekada prođe mnogo godina i dobro koje je čovjek negdje učinio, bude uzvraćeno.

Otud i ona bosanska narodna izreka „Sadaka ga spasila“ brojni su primjeri i situacije koje su
naizgled ličile na veliku nesreću, a na kraju su prošle sa malim posljedicama.

Nemoj sinko tuđe, bolje ti je tvoje makar i skromno bilo – govorila bi rahmetli majka. Tek sam
kasnije u zreloj životnoj dobi shvatio veličinu i suštinu njenog savjeta.

Zna li su naši stari koliko je pogubno drugome nanositi zlo. A znao je i Zaim efendija. Zato se
usprotivio zločinima koji su trebali biti izvršeni nad njegovim komšijama srpske nacionalnosti i
njihovim svetinjama...