Uvjeti osmanske ekspanzije u Europi

Osmansko osvajanje odvijalo se u etapama od 1352. do 1402. Osvajanje je bilo olakšano nizom
faktora. Balkanski poluotok u to je doba bio sastavljen od šarenila malih država podijeljenih između
feudalnih lorodova i dinasta. Osmanlije su iskoristili rivalstvo između lokalnih vođa kako bi proširili svoju
vlast, najprije kao njihovi saveznici a potom i kao zaštitnici. Na isti su način Ugarska na sjeveru i Venecija
na jugu i zapadu stremili iskoristiti istu političku fragmentaciju, ali kako je njihova vlast podrazumjevala
dominaciju katoličanstva, koje je gledalo na pravoslavne kao na šizmatike, balkansko stanovništvo
općenito mu se odupiralo. Kao zaštitnici Pravoslavne Crkve, čijem su svećenstvu dodijelili mjesto u
vlastitoj državnoj organizaciji, Osmanlije su izronile kao balkanska sila već s prvim osvajanjima, usprkos
ugarskim i mletačkim naporima. Uistinu, mogu se naći brojni slučajevi suradnje lokalnog pravoslavnog
svećenstva s osmanskom državom.

U svim su balkanskim državama lokalne aristokracije i dvorovi slijedili prozapadnu politiku. U

zamjenu za vojnu pomoć sa zapada, ti su dijelovi elite obećavali priznavanje prevlast rimokatoličke
struje. Takva je politika uvelike otuđivala stanovništvo od feudalne gospode, te je usto uvijek postojala i
prosmanska frakcija unutar elite.

Pri tome su, međutim, društvene prilike na Balkanu u 14. stoljeću bile presudni faktor koji je
omogućio osmansku ekspanziju. S opadanjem bizantske centralne vlasti, prema nedavnim je
istraživanjima, držatelji velikih vojnih i manastirskih imanja u pokrajinama, koji su si nagomilali privilegije
i porezna oslobođenja na uštrb Carigrada ili razni lokalni vlastodršci, postaju autonomni u svojim
pokrajinama. Kako bi održali svoje sitne feudalne države, povećavali su kontrolu nad zemljom i
seljaštvom te im nametali teške poreze i radne namete.

Osujetivši tendencije prema feudalizacije Balkana Osmanlije su uspostavili čvrstu središnju vlast,
sličnu pojedinim državama Zapadne Europe u XV. stoljeću. Tijekom ovog procesa centralizacije,
Osmanlije su povratili pod državno vlasništvo ili kontrolu, masu zemlje zatečene u rukama lokalnih
knezova, porodica ili manastira. U mnogim slučajevima, doduše, ponovno su dodijelili dio tih zemalja
prethodnim vlasnicima, ali su ti lokalni knezovi sada postali osmanski užatelji timara pod čvrstom
državnom kontrolom. Da se razumije, osmanski su sultani uveli ove promjene uvelike zbog toga što su
stvarili jaku središnju vojnu silu, tzv. Janjičarski korpus, prvu stajaću vojsku u Europi. Pod izravnim je
sultanovim zapovjedništvom ova j korpus narastao od 1000 vojinika u 1360. do 5000 vojnika pod
Bajezidom I (1389.-1402.).

Učvršćivanje državne kontrole nad poljoprivrednim zemljištem donijelo je sa sobom i značajne

promjene za balkansko seljaštvo. Pod novim su režimom mnogi kuluci i druge feudalne obaveze
jenostavno ukinute. Razrezivanje poreza i izuzimanje od njega, položaji grupa i pojedinaca, kao i prava
na zemlju su sva bila regulirana zakonima izdavanim od središnjih vlasti u ime sultana. Uprava i
provođenje zakona je povjereno mjesnim kadijama i begovima. Pod Bajezidom I prvi je put došla do
izražaja ta centralizirana uprava. Značajna karakteristika Bajezidove vladavine bilo je oslanjanje na
kulove, dvorske robove izobražene da budu lojalni i učinkoviti instrumenti imperijalne administracije.

Oporezivanje i raja
 Pod osmanskom je vlašću stanovništvo podijeljeno u dvije grupe. Asker, vojna i administrativna
klasa, obavljala je neku javnu dužnost kao predstavnik sultana i kao takva bila je izuzeta od plaćanja
poreza. Druga grupa, raja, trgovci, obrtnici i seljaci (doslovno „stado“), se bavila produktivnim
zanimanjima i kao takva plaćala poreze.

Osmanski je sustav nametao jednostavnije i isprva lakše poreze na raju nego što su to činili
prethodni bizantsko-balkanski sustavi.

Država je također oslobodila od izvanrednih (ratnih) poreza, avariza, određene grupe raje koje
su pružale izvjesne usluge, poput čuvanja planinskih prijevoja i tvrđava ili osiguravanja posebnih
namirnica za palaču ili vojsku. Ove grupe, poznate kao muaf ve müsellem kako bi se označio njihov
izuzeti status, činili su neku vrstu srednjeg staleža između askera i raje.

Sve su te grupe – asker, raja i muaf ve müsellem – bile zabilježene u specijalnim registrima
napravljenim na temelju popisa sačinjavanih u periodičkim intervalima diljem Carstva. Među tim je
grupama, međutim, postojala izvjesna mobilnost koja je osmanski sutav činila puno manje striktnim
nego što je to činila segregacija kastinskog sustava. Uistinu su postojali priznati i uhodani načini da raja,
bila ona kršćanska ili muslimanska, postane dio vojne klase. Devširma, novačenje kršćanske djece, je bila
jedan od takvih prilika da kršćani postanu dio vojničke klase. Isto su tako, da bi ublažili učinak osvajanja,
Osmanlije u ranom razdoblju često uključivali u svoj sustav predosmanske vojne grupe zvane proniari,
vojnuci, martolozi itd. Za muslimansku je raju bilo moguće biti upisan u red vojništva posebnim
sultanovim ukazom ako bi, kao dobrovoljci na granici, izvršili neko iznimno junačko djelo.

Bez obzira na to, općenito je prevladavalo načelo da svaki pojedinac mora ostati u svojoj
statusnoj grupi kako bi se očuvala ravnoteža u društvu i državi. Čini se da je osmanski sustav crpio svoj
smisao iz činjenice da je država nastala trudom male profesionalne vojne skupine, neke vrste vojne
družine okupljene oko njezinog vojnog vođe, Osmana Gazije. Dinastija je očuvala ovu poziciju kao kamen
temeljac cijele političko-društvene strukture.

Kao produktivna ali zavisna klasa, raja, kršćanska i muslimanska, bila je prinuđena podvrći se
vodstvu askera i plaćati poreze. Vladar je, u skladu s drevnom tradicijom, dočaravan kao pastir koji štiti
stado, raju, i koji ju vodi pravednom stazom. Ovo načelo je u praksi dolazilo do izražaja u mnogim
zaštitničkim mjerama kojima je sultan želio pokazati svoju brigu za položaj raje. Kao što će biti prikazano
u daljnjem tekstu, cijeli je politički aparat bio utemeljen na ovom načelu; te su osmanski sultani nastojali
pokazati masama da je sultan njihov najviši zaštitnik nasuprot svim lokalnim zlouporabama i
nepravdama.

Uspostava Osmanskog Carstva pod Sultanom Mehmedom II. (1451.-1481.)

Mehmedu II. dopala je dužnost da dovrši centralistički i apsolutistički osmanski sustav u Anatoliji
i na Balkanu. Zauzimanjem Carigrada, Mehmed Osvajač osjetio se najjačim vladarem islamskog svijeta te
je stoga izazvao islamska carstva Irana i Egipta. Također je samome sebi osigurao, silni i neviđen
autoritegt koji je iskoristio da stvori prototip osmanskog padišaha, aposlutnog monarha u tradiciji
perzijskih kraljeva i turkijskih kanova.

Tvrdeći da mu osvajanjem carske prijestolnice pripalo pravo obnove najudaljenijih granica

Istočnog Rimskog Carstva Mehmed II. upustio se u niz ekspedicija koje su u četvrt stoljeća dovele do
pripajanja Srbije (1459.), Moreje (1459.), Bosne i Hercegovine (1463.-1464.), Eubeje (1470.), i sjeverne
Albanije (1478.-1479.) na Balkanu; te teritorija Kandarida u Kastamonu-Sinopu (1461.) i Karamanida u
središnjoj Anatoliji (1468.). Pripojene su južne obale Krima dok je Krimski Kanat podvrgnut pod
osmansku vrhovnu vlast (1475.). Mehmedovi su napori da se zauzme Beograd (1456.), vrata središnje
Europe, otok Rodos (1480.) i Italija (1480.) podbacili. Svejedno su njegova osvajanja učinila Osmansko
Carstvo kompaktnom cjelinom između Dunava i Eufrata, čime je obnovljena državina Bajezida I. ali na
znatno čvršćim temeljima. Isti je taj teritorijalni opseg opstao kao jezgra Osmanskog Carstva do XIX.
Stoljeća. Za ovaj brzi rast carstva moraju se pripisati znatne zasluge efikasnoj upotrebi topništva i
pojačavanju janjišarskog korpusa s pet na deset tisuća ljudi. Ali se ne smije podcijeniti politika pomirbe
(istimalet) koju su osmanski sultani prakticirali na novoosvojenim područjima.

Da bi riješio najvažniji problem svih predmodernih carstava, ponajprije stvaranje središnje

riznice dovoljno velike da financira imperijalne politike, Mehmed je primjenio niz oštrih, inovativnih
financijskih mjera. Njegove su fiskalne politike nadahnule rašireno, pa čak i nasilno, nezadovoljstvo koje
je obilježilo kraj Mehmedove vladavine.

Istambul, kao nova prijestolnica, postao je simbol Mehmedove ambicije za univerzalnim

imperijem. Tijekom svoje je vladavine učinio sve napore da preobrazi Istambul u političku i vjersku
metropolu, kakvom je bio pod velikim rimskim carevima. Okitio se titulom cezara i vladara dvaju
kontinenata i dvaju mora. Brzo je prisilno ponovno naselio razrušeni i zapušteni grad turskim, grčkim,
armenskim i židovskim kolonijama iz različitih dijelova carstva. Pružio je službeno priznanje i
odgovarajuću razinu časti Grčkom patrijarhatu u Istambulu te su kasnije njegovi nasljednici pozvali
armenskog patrijarha da preseli rezidenciju u grad. S druge je strane potvrdio trgovinske povlastice
talijanskih pomorskih državica.

U nastojanju da oživi ekonomski prosperitet u Istabulu gradio je trgovačke centre – veliki

natkriveni bazar u „starom gradu“, te manje bazare u lučkom (Tahtakale) i središnjem dijelu grada
(Fatih). Dok se pred osvajanje populacija Carigrada procjenjuje na između 30 i 50 tisuća, prema popisu iz
1578. sadržavao je 14 803 obitelji, možda i više od 70000 ljudi. Istambul će rapidno rasti pod
Mehmedovim nasljednicima, te je jedno stoljeće nakon osvajanja postao najveći grad Bliskog istoka i
Europe s populacijom od 400 000 stanovnika. Uspon osmanskih glavnih gradova, Burse, Edirnea
(Adrianoplopisa), i Istambula, kao naseljenih i užurbanih trgovačkih centara imao je dubinski učinak na
nove ekonomske strukture Bliskog istoka i Balkana. Čak i nakon uspona Istambula, Bursa je nastavila biti
glavnim emporijem za iransku svilu na putu prema Italiji, te se tamo razvila lokalna proizvodja svile
osiguravajućii brokat i druge svilene tkanine za osmansku palaču i druga tržišta Bliskog istoka i Europe.

Kao rezultat žestoke reakcije na Osvajačeve financijske politike, vlast je njegovog nasljednika,
Bajezida II. (1481.-1512.) zauzela mnogo pomirljivije stajalište. Tako je naprimjer, povratila prijašnjim
vlasnicima, bilo vjerskim zakladama bilo privatnim zemljoposjednicima, većinu zaplijenjenih zemalja
preraspodijeljenih u timare od strane Mehmeda II. Općenito mirna i dobrohotna vladavina Bajezita II.
doživjela je značajan unutarnji razvoj. Upravo je pod Bajezidom Istambul čvrsto uspostavljen kao
ekonomski važan grad. Velika ekspanzija središnje riznice omogućila je državi da osnaži vojsku i
mornaricu, poveća broj janjičara opremljenih arkebuzama, te da sagradi, pod nadzorom đenoveških
inžinjera, ratne brodove veličine dotad neviđene na Mediteranu.

Osmanska pomorska moć i imperijalizam

Slijedeći tradiciju pomorskih gazija i gusara zapadne Anatolije, koja je sezala od ranog
četrnaestog stoljeća, osmanska je mornarica pod Bajezidom I. već izazvala Mlečane iz svojeg uporišta na
Galipolju. Kasnije je, pod Mehmedom II., mornarica igrala ključnu ulogu u uspostavi osmanske
dominacije na Egejskom i Crnom moru; te doprinijela ratnim naporima protiv Mameluka (1485.-1491.)
napavši sirijsku obalu. Te su kao najzapaženije od svega Osmanlije uspješno izazvali Mlečane na
otvorenom moru u Venecijanskom ratu (1499.-1503.).

Onodobni povjesničar, Ibn Kemal, primjetio je da su Osmanlije nadmašili prethodne

muslimanske sultanate zato što su, između ostalog, pretvorili svoju državu u snažnu pomorsku silu na
Mediteranu. Uistinu, tijekom prvog razdoblja osmanskog pomorkog uspona, turski su se morski gazije
pojavili na zapadnom Mediteranu kao pomoć muslimanima u Španjolskoj koji su zamolili Bajezida II. za
pomoć. I Mameluci su također zatražili osmanske zalihe i stručnjake kako bi ponovno izgradili mornaricu
u Suzezu poslije njihovog poraza od Portugalaca 1509. godine.

Rast je osmanske pomorske moći na Mediteranu imao dalekosežne posljedice na proširenje

osmanske vlasti na arapske predjele od Sirije i Egipta do Maroka, te također na izbacivanje Portugalaca iz
Crvenog mora. Tako je, nasuprot raširenim mišljenjima, temelj za spektakularni uspon do svjetske sile za
Selima I. (1512.-1520.) i Sulejmana (1520.-1566.) bio položen za vladavine Bajezida II.

Kalifat

Do sultanata Mehmeda II. održavao se neki vid solidarnosti između Osmanslija i Mameluka
nasuprot križarskom zapadu i prijetnji Timurida s istoka. Rivalstvo se prvi put očitovalo na pitanju
vrhovništva nad turkomanskim kneževinama u graničnim zonama, Karamanidima i Zulkadiridima te,
kasnije, Ramazanidima.

Prije osmanskog osporavanja, Mameluci su smatrani vodećom sunitskom silom zato što su
porazili Mongole, postali zaštitnici Svetih mjesta Meke i Medine te održavali potomke abasidskog
kalifata u Kairu. Pazeći u svojoj propagandi da razlikuju Arape od njihovih „Mamelučkih ugnjetavača“
Osmanlije su, pod energetičnim im sultanom Selimom I. (1512.-1520.) odlučili dokinuti Mamelučku vlast
u arapskim zemljama.

Osmanlije su brzo uspostavili svoju vlast u Siriji i Egiptu nakon Selimove pobjede nad
Mamelucima kod Marj Dabika 24. kolovoza 1516., i Ridaniyye 22. siječnja 1517. Šerif Meke, kojemu je
tada prijetila Portugalska invazija, požurio je priznati Selimovu vlast nad Hedžazom.

Predaja, izgleda izmišljena u osamnaestom stoljeću, govori nam da je Al-Mutawakkil, potomak

Abasida, predao svoja prava Selimu I. u službenoj ceremoniji. U stvarnosti je Selim bio posve zadovoljan
da u to doba uzme samo naslov zaštitnika (ili sluge) Meke i Medine. Premda ee Sulejman I. kasnije kitio
„kalifom svih mulimana na svijetu“ time je mislio naglasiti svoju ulogu zaštitnika mulimanskog svijeta.
Tako je novi osmanski koncept kalifata bio nadogradnja izvornog osmanskog koncepta predvodništva
Svetog rata (gaza). U skladu s politikom svjetskog vodstva Sulejman je nastojao pokazati svoju ulogu
zaštitnika muslimana posvuda po svijetu. Tako je 1538. poslao flotu da izbaci Portugalce iz Diu-a u Indiji.
Nakon poziva sultana Atjeha na Sumatri poslao je tehničku pomoć te je planirao ekspediciju zbog
izbacivanja Moskovita s područja donje Volge kako bi se otvorili trgovački i hodočasnički putevi za
muslimane središnje Azije.

Poslije sedamnaestog stoljeća, međutim, osmanski sultani nisu više imali sposobnost da
pokazuju svoju moć zbog muslimana. Umjesto toga sve su više naglašavali njihova zakonska prava kao
kalifi pozivajući se na definicije kalifata oblikovane od strane vjerskih autoriteta u desetom stoljeću. Taj
će naglasak na legalnosti dovesti u 19. stoljeću do panislamskog pokreta pod Abdulhamidom II. (1876.-
1909.).

Tradicionalna ideja gaze, borbe protiv nevjernika, odbačena je od Osmanlija u petnaestom i

šesnaestom stoljeću kako bi se poduprla osmanska ekspanzija na istuk na uštrb njihovih muslimanskih
susjeda. Kad su se Osmanlije odlučili krenuti na muslimanske rivale – Anadolijske dinase, potom na
Akkoyunlu, te na Safavide u Iranu – optuživali su ih za ometanje Osmanlija u provođenju izvorne
dužnosti potonjih, Svetog rata protiv zapadnog kršćanstva. Osmanlije su našli dodatno odobravanje
protiv šiitskih Safavida kad je osmanska ulema spremno dala odobrenje za rat protiv „heretika“.

Osmanlije i Zapad

Snažna autokratska vojnička država Osmanlija osigurala je način se islamski svijet najprije
odupro a potom i prebacio u ofenzivu protiv zapada. Borba na velikoj razini otpočela je kad su
Osmanlije, iskoristivši podjele proizašle iz pojave protestantizma i nacionalnih monarhija u Europi,
pokrenuli niz uzastopnih napada na Habsburgovce u srednjoj Europi i na Mediteranu. To je rezultiralo
okupacijom Ugarske (1526.-1541.), prvom opsadom Beča 1529. godine, te pomorskom pobjedom kod
Preveze 1538. godine. U razdoblju od 1528. do 1578. Osmanlije su provodili aktivnu diplomaciju u
Europi, svugdje podupirući snage suprotstavljene papinstvu i Habsburgovcima, kao što su bili kalvinisti u
Francuskoj, Ugarskoj i Nizozemskoj, Morisci u Španjolskoj te rastuće nacionalne monarhije u Francuskoj i
Engleskoj. Kao dodatak organiziranim vojnim ekspedicijama Osmanlije su iskazivali potporu
dodjeljivanjem trgovinskih povlastica prijateljskim nacijama (Francuskoj 1569. godine, Engleskoj 1580.
godine, te Nizozemskoj 1612. godine). Dugoročno te su trgovinske povlastice dale snažan poticaj tim
zapadnim ekonomijama poduprtim od Osmanlija.

Drugi stup osmanske diplomacije u to doba bilo je izbjegavanje rata na dvama bojištima.
Pogotovo je carstvo nastojalo izbjeći rat s Iranom dok bi bilo zauzeto u Europi. Taj je cilj onemogućen
kad je 1603. godine Šah Abbas (1588.-1629.) objavio rat i preoteo osmanska osvajanja u Azerbejdžanu
dok su Osmanlije bili zauzeti u dugom i pogubnom ratu s Habsburgovcima (1593.-1606.). Mir na ušću
rijeke Žitve (Zsitva- To''rok) s Habsburgovcima 1606. godine se opravdano smatra okretanjem plime
osmanskog uspona i početkom opadanja. Osmanski je neuspjeh značio da je tradicionalna azijatska
kultura, čak i onda kad je posudila ratnu tehnologiju od zapada, osuđena na neuspjeh pred usponom
moderne Europe. Potrebno je istaknuti da je osmansko opadanje jednako posljedica zapadnoeuropskog
modernog ekonomskog sistema koliko i superiorne vojne tehnologije. Osmanska ekonomija i monetarni
sustav raspali su se 1600-ih zahvaljujući agresivnim merkantilističkim ekonomijama zapadnih nacija koje
su smjenile Mlečane na Levantu.

Doba nevolja krajem šesnaestog stoljeća – opadanje

Kao faktore koji su utrli put krizi kasnog šesnaestog i ranog sedamnaestog stoljeća može se
navesti utjecaj rasta broja stanovnika, europsku novu vojnu tehnologiju te monetarnu i financijsku krizu.

Nasilje je već eruptiralo u Anadoliji sredinom šesnaestog stoljeća, ponajpije tijekom epizoda sa
sultanovićima Mustafom i Bajezidom. Tisuće su se nezaposlenih anadolskih seljaka slijevale sukobljenim
prinčevima kao plaćenici u nadi da će steći plaćeni vojnički status pod stijegom pobjedničkog princa.
Spahije timarnici koji su izgubili timare ili oni čiji su timari izgubili vrijednost činili su jedan od glavnih
elemenata tih nereda. K tomu, tisuće mladih seljaka, željnih da se dočepaju povlastica vjerske klase,
napunili su vjerska učilišta u gradovima Anadolije, ali su vipe vremena utrošili na pustošenje i uništavanje
tih gradova i okolnog krajolika. Balkan je poslužio da se isiše dobar dio anadolske populacije kad je
pogranička zona pružala mladim ljudima željnim postizanja vojne karijere sjajnu priliku da pokažu svoju
hrabrost kao go''nu''llu''s (dobrovoljci). Međutim, u drugoj polovici šesnaestog stoljeća, osmanska je
ekspanzija u Europi došla do zastoja i organizacija akindžija, krajiških pljačkaša, propada.

U Anadoliji se, u međuvremenu, populacijski pritisak na aridnoj anadolskoj visravni nastavio. Taj
je pritisak proučavan na osnovi osmanskih popisa stanovništva, ali točni razmjeri se neće nikada moći
izračunati.

Poslije 1578. rat s Iranom potaknuo je veliki broj mladih ljudi rajinskog porijekla da se pridruži
vojsci. Na neki su način ratovi s Iranom i Austrijom potkraj šesnaestog stoljeća bili dijelom posljedica
rasta broja stanovnika, jer je njime pokrenut niz društvenih, političkih i financijskih pritisaka u carstvu.

U prostranim pokorenim predjelima Kavkaza tisuće su rajetina iz Anadolije služili kao timarnici ili
kao mustahfizi. Ali, kao što su ogorčeni osmanski promatrači opadanja s gorčinom isticali, upravo je ta
mobilnost nepovratno uzdrmala vodeće načelo osmanskog sustava, odvojenost raje od vojništva.

Uvažavajući druge uzroke opadanja, osmanski pisci tog razdoblja umanjenu autonomiju carskog
divana i njegovih odjela, osobito u doba bitke protiv velikog vezira Sokolovića od strane grupa pistiglih u
Istambul nakon uspona Selima II. na prijestolje (1566. godine). Tradicionalna autonomija uprave, koja je
bila jamac državnih interesa u teškim vremenima, bila je ograničavana (nagrizana) od strane dvorjana i
drugih neodgovornih ljudi. Time je započela korupcija i dezintegracija zakona i statuta carstva, čija je
jedna od najdalekosežnijih posljedica bilo veliko odlijevanje mirije (državne zemlje) iz državne kontrole u
mulkovni (mu''lk=zemlja u privatnom vlasništvu) i vakufski (vakuf=vjerska zaklada) status. Također se u
to doba vjerska klasa, ulema, sve više i više miješala u upravu i zakone donošene od strane krune. Pitanja
koja su se ticala sultanskih zakona i administrativnih regulacija sve su više postajala predmetom fetve,
službenog mišljenja Šejhulislama, poglavara uleme, u skladu s vjerskim autoritetom. Ovaj klerikalni
utjecaj je učvrstio sunitski konzervativizam i žestoko ograničio vladi slobodu djelovanja u odgovaranju na
promjenjive uvjete.

Osmanski pisci tog razdoblja pripisivali su tada to opadanje prvenstveno korupciji ustanova koje
su postigle svoj vrhunac pod vladavinom Sulejmana Zakonodavca. Neupitno je u svemu tome dobar dio
istine i moderni se povjesničari uglavnom slažu s time. Ali osmanski su pisci propustili odvagnuti sve
uzroke koji su tome doprinijeli te shvatiti pravi značaj promjena koje su se odvijale u njihovo doba.

Ranije smo se dotakli problema prenaseljenosti dok smo naglašavali problematičnost

utvrđivanja njegovih posljedica s ikakvom jasnoćom. Sada prelazimo na razmatranje vojnog i financijskog
sistema, koji se izravno tiču tog pitanja.

Ratovi s Iranom koji su počeli 1578. i trajali s prekidima do 1639. trebali bi biti smatrani jednim
od glavnih uzroka opadanja Osmanskog Carstva. Invazija i okupacija Azerbejdžana i Širvana u godinama
1578.-1590. su bile vrlo destruktivne, ne samo za turske vojne strukture nego i za osmanske financije.
Okupacijske snage stacionirane u tim zemljama stalno su morale biti opskrbljivane iz Anadolije. A onda
je, 1603. godine, iranska protuofenziva izbacila tamo stacionirano osmansko vojništvo u potpunosti
natrag u Anadoliju.

Tijekom rata s Austrijom od 1593. do 1606. godine, potreba slanja u borbu pješaštva s vatrenim
naoružanjem rezultirala je znatnim porastom broja janjičara (7,886 1527. godine i 37,627 1610. godine),
te u Anadoliji u novačenju velikog broja plaćenićkih sekbana (većinom seljačkog porijekla) – svih s
vatrenim oružjem. U razdobljima mira kad njihove usluge nisu bile potrebne, ovi su plaćenici, u
nedostatku plaća i zaposlenja, tumarali krajobrazom namećući danak anadolskom stanovnišvu. Spahije,
razvlašćeni od svojih timara, ili u nemogućnosti da od njih dalje preživljavaju, su bili među onima koji su
se pridružili naoružanim bandama. Poznati kao Dželalije, ovi su odredi bandita toliko isterorizirali
krajobraz da su bili glavni uzrok ruralne depopulacije i propasti anadolske poljoprivrede. Kao posljedica
toga, država je bila paralizirana upravo u trenutku kad su Iranci pokrenuli protuofenzivu između 1603. i
1610. godine. U isto su doba Makedonija i sjeverna Bugarska iskusile slične nerede u kojima su kršćanske
bande imale sličnu ulogu.

Isti se je scenarij ponovio više puta tijekom ratova sedamnaestog stoljeća, ali osobito između
1683. i 1699. godine. Osmanlije se nisu mogli snaći u doba rata bez angažmana sekbana i drugih različito
zvanih naoružanih plaćenika. Da bi ih se platilo, kao i napuhani broj janjičara, središnja je riznica morala
pronaći nove izvore prihoda. Okolnost da su Osmanlije bili prisiljeni da od Lepanta 1571. godine moraju
održavati moćnu flotu na Mediteranu kao protutežu savezničkoj floti samo je doprinosila financijskom
opterećenju.

Poslije 1590. riznica je trpjela ogromni deficit. U istom su razdoblju porast avariza (davanja u
nevolji) i džizije (nemuslimanski opći porez) kao i zlouporabe činjene tijekom prikupljanja povećale
nezadovoljstvo raje. Avariz je postao porez plaćan u novcu na redovnoj, godišnjoj osnovi, te je nastavio
rasti tijekom godina (40 akči 1582., 240 akči 1600., 533 akče 1681). Džizija, koja je iznosila 40 akči po
osobi 1574., narasla je na 70 akči 152., 150 1596., 240 akči 1630., te 280 akči 1691. godine.

Faktor s razornim učinkom na osmansku financijsku stabilnost bilo je obezvrijeđivanje sredrnih

kovanica, čemu je glavni uzrok bio priljev jeftinog sredbra iz Europe poslije 1580. godine. Osmanska su
tržišta bila preplavljena europskim srebrom i s krivotvorenom valutom. Kako porezi i nameti vezani za
timare nisu povišavani, njihova je nominalna vrijednost ostala nepromijenena iako je njihova stvarna
vrijednost oštro pala. Ne iznenađuje, da su spahije i drugi timarnici nastojali nadoknaditi pad prihoda
izmišljanjem novih poreza i traženjem viših iznosa starih od već i onako opterećene raje. Brojni ustanci
janjičara u tom razdoblju također su izravno povezani sa smanjenjem njihovih stvarnih prihoda i
nestabilnošću valute.

Kao rezultat ovih nevolja, Osmansko Carstvo u sedamnaestom stoljeću nije više bilo onako
vitalno kao što je to bilo u šesnaestom. Timarski sustav, nastao iz uvjeta specifičnih za srednji vijek, je bio
nepovratno rastrojen. Nadomješten je puškarskom vojskom plaćenika i prelasko središnje riznice na
poreze plaćane gotovinom. Osmanska je akča zamijenjena europskom valutom; te je ekonomija ušla u
orbitu europskih merkantilista.

STANOVNIŠTVO CARSTVA I KRETANJE STANOVNIŠTVA

Stanovništvo

Najpouzdanije brojke o osmanskom stanovništvu u 15. stoljeću dobivene su iz poreznih popisa

(vidi niže, str. 133-13) i džizijskih, glavarinskih registara.* Vezano za nemuslimane glavarinski registri iz
godina po Hidžri 893. i 896. (17. prosinca 1487. do 5. listopada 1491.) omogućili su podatke za Tablicu
1:1. Ukupni prihod od džizije za 1489. godinu bio je 32 407 330 akči za sve skupine. Brojke obuhvaćaju
hane (kućanstva i udovice koje su naslijedile muževu zemlju. Hane ne označava sve ljude koji žive pod
jednim krovom nego vjenčane parove s nezavisnim izvorom primanja. Tako, oženjeni sin koji živi u
roditeljskoj kući ali s nezavisnim izvorom primanja čini jednu hane. Kućanstvo je ekonomski nezavisna
obitelj.

Tablica 1:1. Nemuslimanska populacija koja je plaćala glavarinu, 1488.-41.

Kućanstva
1488. 1489. 1490. 1491.
Balkan
Standardna 639 119 646 550 621 508 639 387
kućanstva
obvezna na džiziju
Skupine 19 079 34 902 34 970
podvrgnute nižim
džizijskim inosima
(Vlasi i rudari u
Bosni, Srbiji i
okolici Soluna)
Ukupno 658 198 681 452 674 357
Anadolija 32 628
Izvor: Barkan (1964.).
 Nije, međutim, moguće na osnovi tih pokazatelja čak ni procijeniti ukupnu muslimansku
populaciju za to razdoblje. Nemuslimani obveznici glavarine bili su odrasli muškarci preko 12 ili 15
godina starosti sposobni da se uzdržavaju ekonomskom aktivnošću. Ali u ruralnim predjelima općenito je
glava seljačkog kućanstva (hane) bio odgovoran za sve osobe podložne porezu te je plaćao jednu džiziju
za to kućanstvo. Također, glavarinski popisi isključivali su nemuslimane oslobođene od ovog poreza,
ponajprije klerike, robove, ljude u oskudici, pratnju vojnog osoblja te ponekad pripadnike kršćanske
paravojske.

Do datuma našeg popisa, osmanski teritorij obuhvatio je balkanske zemlje sjeverno uz rijeke
Dunav i Savu, izuzev sjeverne Bosne i Hrvatske koje su bile pod ugarskom kontrolom, i dalmacije, pod
Mlečanima, što je uključivalo i neke tvrđave i otoke u grčkom i egejskom arhipelagu. Zbroj zabilježenih
nemuslimanskih kućanstava podložnih glavarini dosezao je 674 000 na Balkanu i 32 000 u Anadoliju
1491. godine. Pretpostavivši prema Barkanu da se izuzeto stanovništvo sastojalo od 6% ukupne
populacije s prosječnim kućanstvom od 5 članova, nemuslimansko stanovništvo osmanskog Balkana
dosezalo je 4 milijuna u 1490-im godinama.

Što se tiče Anadolije, osmanski se teritorij 1490. protezao od Trabzona do Antiohijskog zaljeva,
izostavljajući istočnu Malu Aziju. U ovoj regiji, sukupno 27 131 kršćanskim kućantvom, pokrajina
Trabzon-Rize, osvojena od Komnena 1461., bila je jedina s kompaktnim kršćanskim stanovništvom još
1490-ih.Nasuprot tome, u zapadnoj Anadoliji, koju su pregazili Turkomani znatno ranije, pri kraju 13.
stoljeća, nemuslimanska je populacija podložna glavarini dosezala samo 2 605 kućanstava, a ona u
ostalim dijelovima Anadolije 2 856 (vidi Tablicu 1:2), većina kojih su bili Grci i Armenci zajedno s malim
židovskim zajednicama u gradovima.

Tablica 1:2.

U razdoblju 1520. do 1535., oporeziva kršćanska kućanstva u pet anadolijskih pokrajina brojila su
63 300 ili 7 posto ukupnog stanovništva, dok ih je bilo cirka 32 000 oko 1490. godine. Porast je mogao
uslijediti zbog rasta stanovništva što je bio opći trend za radoblje od 1490. do 1535. i manje učinkovitog
popisivanja, ili zbog imigracije s istoka. Ukupan broj balkanskih obraćenika na islam brojao je 4 kućanstva
u 893. godini po Hidžri, te 255 u godinama 893.-896. Kršćanski dječaci unovačeni za janjičarski korpus i
dvorske službe koji će se kasnije pridružiti vojničkoj klasi poslije obuke nisu uključeni u ove brojke. U
razdoblju 1525.-1535. u Anadoliji je bilo samo 271 oporezivanih židovskih kućanstava te u pokrajini
Dijakbekir 288.

Drugim riječima, do kraja petnaestog stoljeća Anadolija zapadno od Eufrata je bila pretežno
muslimanska zemlja naseljena useljenim muslimanskim Turcima, ili preobraćenim domorodačkim
stanovništvom. Nije bilo upitno da se dogodila široka islamizacija. To je bila uglavnom posljedica socio-
kulturnih procesa za vrijeme tri stoljeća seldžučke vlasti. Sudeći prema osmanskom stanovništvu i
poreznim popisima druge polovice petnaestog stoljeća, zapadna Anadolija dotada je već bila uglavnom
naseljena Turkomanima.

Nemamo podatke za muslimansko stanovništvo Anadolije prije razdoblja 1520.-1535. U tom su

razdoblju, prema izračunima O''. L. Barkana, oporeziva muslimanska kućanstva za isto područje kao
1490. brojala 832 395. Tim se brojevima dodaju vojnička kućanstva izuzeta od oporezivanja koja su
sačinjavala manju skupinu, koja je uglavnom živjela u gradovima. Kroz iste je popise, na tablici 1:3
prikazan rast stanovništva u pet azijskih pokrajina. Do 1580, množeno s pet, stanovništvo ovih pet
pokrajina je dosezalo 6 802 370 nasuprot 4 636 050 oko 1490. Ovdje stopa rasta varira od 41 do 82
posto ovisno o pojedinoj pokrajini.

Tablica 1:3. Rast stanovništva u Anadoliji

U stvarnosti su se kućanstva u gradovima sastojala od 3 do 4 individue i bile su manje od onih na selu.

Barkanov koeficijent od 5 za svaku hane ili kućanstvo diskutirano je od L. Erdera, u svjetlu moderne
demografske teorije. Osanska hane, ističe Erder, je počesto fiskalna doskočica i nije geografski
konstantna. Uzimajući u obzir muško stanovništvo iznad dobi puberteta koje je popisano u određenim
vrstama osmanskih poreznih popisa i popisa stanovništva i koristivši teoriju odnosa stope rasta
stanovništva i dobnu strukturu stanovništva koja se mijenja, Erder je zaključio da su svi multiplikatori
ograničeni na uski raspon između 3 i 4.

U svakom slučaju, Barkan predlaže da se Osmansko Carstvo pridružilo spektakularnom rastu broja
stanovništva na zapadnom kršćanskom Mediteranu sprosječnim rastom od5.% u razdoblju 1520. do
1580.što je Brodelsmatrao prihvatljivim. Rast je, kako dodaje Barkan, dosizao 83,6 % u velikim
gradovima.Temeljeno na rastu broja kućanstava, zaključak bi mogao biti pouzdan izuzevši mala
nepodudaranja u brojevima zbog nedostatka sukcesivnih popisa. U svakom slučaju, prosječno kućanstvo
ne može biti manje od 2 osobe, štobi dalo stanovništvo od 1 664 790. Svaki put kada dodamo jednu
osobu kućanstvu razlika bi bila u oko 800 000 stanovnika više. Tako su izračuni stanovništva na osnovu
oporezivanih kućanstava prilično hipotetski. Ali smo znatno sigurniji u izračunu prirasta stanovništva
budući da naši izvori stalno upotrebljavaju hane kućanstvo. Do 1535. Sirija i Palestina, kao i pokrajina
Dijakbekir (jugoistočna Mala Azija) i Zulkadrije su priključene Osmanskom Carstvu. Do 1535. ukupni broj
oporezivanih muslimanskih kućanstava u azijskim provincijama, uključujući Cicliciju i arapske pokrajine
Sirija i Palestina a i vojno osoblje, brojali su 1 067 355 kućanstava, ili oko 5 300 000 osoba ako
primjenimo isti koeficijent od 5. Kad se dodaju kršćani i Židovi dođe se do 1 146 697 ili 5 733 485.

U svemu, Barkan predlaže, za razdoblje od 1520. do 1535. stanovništvo od 12 do 12,5milijuna u

Osmanskom Carstvu uključujući stanovništvo neuključeno u porezne popise na Balkanu i Maloj Aziji.
Braudel predlaže maksimum od 22 milijuna za najvećo opseg carstva na kraju šesnaestog stoljeća. Za
kraj stoljeća, međutim, Barkan predlaže drastično veću populaciju od 30-35 milijuna; on je procjenio
prirodni prrast od 60 % i dodaje stanovništvo područja anektiranih nakon 1535. (Srijem, Hrvatska,
Mađarska i Slovačka u Europi; sjeverna Abesinija, Hedžas, Jemen, Irak, Al-Hasa i obala sjeverne Afrike).
Očigledno, Barkanov broj mora biti preuveličan. Općenito je postojala regresija u blagostanju i
naseljenosti novoosvojenih zemalja od Osmanlija kako je dokumentirano u Siriji, jugoistočnoj Maloj Aziji
i Ugarskoj. Ali kad je osmanska vlast čvrsto uspostavljena te povraćen red i mir, oporavak i razvoj su
uslijedili i stanovništvo je poraslo (Tablica 1:4).

Pritisak broja stanovništva

 Rastuća turkomanska nomadska migracija u pograničnu zonu u zapadnj Anadoliji bila je jedan od
osnovnih uzroka prodora Turaka na zapad u razdoblju od 1260. do 1400. godine. Pritisak broja
stanovništva, protumačen kao ekonomski nazadak i rastuće siromaštvo, kao posljedica rastućeg
nepodudaranja između broja stanovnika i ekonomskih resursa, također se uzima od strane nekoliko
Osmanista kao glavni način objašnjavanja krize i strukturnih promjena u Osmanskom Carstvu koje su
iskušene u razdoblju od 1580. do 1620. godine. Više je pokazatelja uzeto kako bi se utvrdilo je li ili nije
bilo pritiska broja stanovnika u tom razdoblju.

Kako bi provjerio hipoteza o pritisku rasta sttanovništva u šesnaestom stoljeću u Anadoliji,

Michael Cook proučio je demografske i ekonomske podatke iz osmanskih popisa. Ranije studije (osobito
one Akdaga, Braudela i Gu''čera) morale su se oslanjati na smanjenje žitnog izvoza, porastu cijena,
nestašice i gladi u carstvu kao glavne pokazatelje populacijskog pritiska. Cook istražuje to pitanje
uspoređujući omjer broja stanovnika i ekonomskih resursa te ovisno o tome je li se taj omjer mijenjao
zanačajnije u odabranim područjima. Proučavajući takve povezane pojave kao što je nedostupnost
marginalnih zemalja, porast cijena zemlje, porast broja seljaka bezzemljaša i iseljavanja zaključio je da je
„rast broja stanovnika bio rapidniji od povećanja obradivih površina“. Također je propitkivao
„demografsko raslojavanje pod uvjetima šesnaestog stoljeća“. Cook daje podatke za omjer rasta broja
stanovnika nasuprot razmjerima kultiviranosti kao 17 naprema 12 u razdoblju od 1475. do 1575.
upotrebljavajući početni indeks od 10 za 1475. godinu. Potrebno je istaknuti da je zemljoposjed
prosječnog seljačkog kućanstva opaso sapola čifta na trećinu ili čak četvrtinu čifta krajem ovog razdoblja
u proučavanom području. Smanjenje veličine obiteljskog imanja je nedvojbeno odraz krize za ruralno
stanovništvo kao i čift-hane sistema (vidi niže str. 153-154) u cjelini. Cook također ističe činjenicu da su
cijene hrane rasle brže nego nadnice ali bez donošenja statističkih dokaza. Intenzivnije iskorištavanje tla i
prelazak na profitabilnije usjeve također su predloženi kao indikatori pritiska rasta stanovništva.
Farouqui se slaže s Michaelom Cookom u uočavanju nesrazmjera rasta stanovništva i rasta proizvodnje
žitarica. Farouqui i Erder istražili su promjene broja stanovnika u području Šerbin-Karahisar i Kocaeli u
dvama razdobljima. U oba slučaja autori uočavaju da „se je dogodio određeni pad broja stanovnika
prema kraju šesnaestog stoljeća) i ističu da je „ovo zapravo bila opća pojava“.

Za procjene broja stanovnika i promjene moraju se uzeti u obzir i neki neočekivani razvoji
događaja. Na primjer, za oštri rast ukupnog broja stanovnika područja Karahisara, egzodus kršćanskog
stanovništva istočne Anadolije kao posljedica ustanka Dželalija moglo bi biti drugo objašnjenje. Frouqui
također sugerira da je unatoč zakonskoj zabrani postojao trend diobe čiftova tijekom šesnaestog stoljeća
te da bio to mogao biti jedan od rezultata rasta stanovništva (Tablica 1:5).

Tablisa 1:5. Procjene gustoće naseljenosti Osmanskog Carstva i europskih zemalja, 1600 (osoba po
kvadratnoj milji)

Zemlja Gustoća
Italija 97
Francuska 86
Benelux 112
Britanija 56
Europska Turska (Balkan do rijeka Dunava i Drave) 41
Azijska Turska (otprilike Turska danas, bez Trakije) 20
Izvor: McGowan (1982), str. 174 n. 3
Kretanje broja stanovnika

Od početka, Osmansko se društvo sastojalo od useljenika, iskorijenjenih ljudi, stočara u potrazi za

pašnjacima, besposlenih vojnika ili mladeži seljaka bezzemljašau potrazi za boljitkom i novim životom na
krajini. Popularni rani osmanski kroničari kažu: „Ovi Osmanlije susjećaju s iskorijenjenim strancima
(garib).“ Očigledno su Osmanlije vjerovali da je prosperitet i napredak državnih prihoda prvenstveno
ovisan o ljudskoj snazi i vještinama. Vidjet ćemo da su uživatelji timara i upravitelji vakufa poticali ljude
da dođu i da se nasele na njihovom području budući da je, u ovoj ruralnoj ekonomiji s ograničenom
marginalnom zemljom raspoloživom za poljoprivredu, najvažnija sastavnica sredstava za proizvodnju bio
rad.

Starovjerci iz Rusije preživjeli su u sjeverozapadnoj Anadoliji sve do dvadesetog stoljeća. U

zadnjim stoljećima carstva, stotine tisuća izbjeglica koji su bježali pred ruskim invazijama Balkana,
Citkazije i Krima bili su dočekani s dobrodošlicom i naseljeni od osmanske vlade u Anadoliji.

Iako su obično kružili unutar svog yurt-a, područja s utvrđenim ljetnim i zimskim pašnjacima,
pastoralni nomadi, osobito brojni na velikom području koje se proteže od pustinje sjeverne Sirije i Iraka
do zapadne Anadolije, ponekad su masovno migrirali na bolje pašnjake kad je oslabila središnja vlast ili
kad su ih potisle moćnije nomadske grupe. Tako je kontinuirani priljev nomada, mahom Turkomana, ali i
Kruda i Arapa, krećući se od istoka na zapad, dosegao zapadnu Anadoliju, egejske otoke i Balkan tijekom
osmanske povijesti.

S druge strane, državna politika deportiranja, političke i društvene nedaće poput pustošenja
Dželalija kao i ponekan pritisak rasta stanovništva u određenoj regiji igralisu veliku ulogu u
promjenama/pomicanjima stanovništva u carstvu. Miracije stočarskih nomada su uvijek imali ulogu u
tom porcesu.

Kao što je bio slučaj u Bizantskom i Iranskom Carstvu, i Osmanlije su, također, primjenjivali
politiku prisilne deportacije stanovništva u nastojanju da se otarase buntovnih etničkih skupina ili da
kolonizirju određeno područje važno za državu. Možemo naći, npr., buntovne Čepni Turkomane iz
crnomorske pokrajine Canik naseljene u Albaniji u petnaestom stoljeću, Tatare iz pokrajine Tokat-
Amasya, u dolini Marice, ili Turkomane Surhana (u zapadnoj Anadoliji) u blizini Skoplja do 1390-ih.
Kolonizacija širokih razmjera je ulijedila pod Mehmedom II. kad je masovno deportirao seljake iz
novoosvojenih zemalja Srbije i Moreje, i turkomanskih nomada u sela oko Istambula koja su izgubila
svoje grčko stanovništvo tijekom opsade Carigrada. Tijekom 1455. deportirao je sve židovske zajednice iz
balkanskih gradova kako bi ponovno naselio i potaknuo ekonomsku aktivnost u svojoj novoj prijestolnici
Istambulu. Prouzročio je i preseljenje Grka u Istambul iz sljedećih osvajanja Moreje, egejskih otoka,
Trabzona, i određenih srednjoanadolskih gradova. Armneci iz srednje Anadolije, dvaju Phocaejai Kaffe,
kao i muslimani iz Anadlolije su dovedeni u Istambul u godinama 1459.-1475. Selim I. doveo je u
Istambul 200 kućanstava iz Tabriza i 500 iz Kaira.

Masovan pomak stanovništva uslijedio je kao rezultat nevolja koje su prouzročile bande Dželalija
u Anadoliji u razdoblju 1596.-1610. U onovremenim izvorima egzodus u druge međusobno udaljene
pokrajine Rumelije, Krima i Sirije nazvani su „veliki bijeg“. Potom je vlada poduzela drastične mjere da se
osigura povratak ovih seljaka u njihova napuštena sela u Anadoliji.

Tijekom 1613. buđenje nereda Dželalija klanovi koji su sačinjavali Boz-Ulus Turkomane u istočnoj
Maloj Aziji počeli su se premještati u središnju Anadoliju sve do Ku''tahya, uzrokujući velike štete
zemljama na svome putu. Tijekom sedamnaestog stoljeća migracije iz središnje Arabije arapskih
plemenskih saveza Shammara i Anazeha u sjevernu sirijsku pustinju su izgleda potaknuli masovnu
migraciju turkomanskih i kurdskih klanova u središnje i zapadne pokrajine Male Azije. Boz-Ulus
Turkomani pronalaze se u području Ankare, Aydina i Amasya-Tokata.

Turkomansko nomadsko stanovništvo i njihova ekonomija

Seldžuci Anadolije čineći centraliziranu birokratsku državu podupirali su seljaštvo i trgovinske

interese nasuprot turkomanskom stočarskom stanovništvu. Potisnuti od strane države na marginalne
zemlje Turkomani su koncentrirani u krajiške zone i planinske pašnjake na području planina Taurus na
jugu i pontskih planina od Bolua do Trabzona na sjeveru. Na suhoj srednjoanadolskoj zaravni od Konje
do Ankare nalazila se druga turkomanska stočarska koncentracija (visi kartu 7). Zapravo, zbog nužnosti
sezonske transhumance između ljetnjih i zimskih pašnjaka, yaylak-a i kišlak-a, Turkomani su vodili svoja
stada zimi u nizine u doline velikih riječnih korita u južnoj i zapadnoj Anadoliji. Ignorirajući kranice
prodirali su duboko u zapadnoanadolske doline, koje su bile pod kontrolom Bizantinaca, od jedanaestog
stoljeća sve do vremena kada su pokorili i naselilili ove doline pod gazijskim vođama.

Poznati kao Turkomani, Juruci, ili kasnije kao Kizilbaš, turski nomadi su činili oko 15 posto
stanovništva anadolske pokrajine 1520-ih (ova se pokrajina protezala do linije između Sinopa i
Antiohijskog zaljeva na zapadu). Ako dodamo jaju i mu''sellem, vojničke grupe nomadskog porijekla, taj
postotak raste do 27. U stvari, velika koncentracija Juruka su postojale u podpokrajinama Ankari,
Ku''thaya, Menteše, Aydin, Saruhan, Teke i Hamid. Ovih sedam sandžaka zajednos su imali nomadsko
stanovništvo od oko 80 000 kućanstava (vidi Tabelu 1:6).

Velik broj turkomanskih plemena nalazio se tamo od prvih turskih provala u Anadoliju u zadnjim
desetljećima jedanaestog stoljeća. Kasnije je kontinuirani dotok nomada, uglavnom Turkomana, nastavio
povećavati broj nomadskog stanovništva u regiji.

Tablica 1:6. Nomadska kućanstva (hane) zapadne Anadolije (Anadolu beglerbegiliği) prema osmanskim
popisnim registrima u razdobljima 1520.-1535. i 1570.1580.

Sandžak 1520.-1535. 1570.-1580.

Alaiye 227 455
Ankara 9 484 23 911
Aydun 6 692 3 693
Biga 99 2 066
Bolu 461 2 003
Hamid 4 978 11 814
Hüdavendigar 1 600 2 055
Karahisar-Sahib 2 385 1 729
 Karesi 2 445
Kastamonu 1 248 1 457
Kiangiri (Çankiri) ? 976
Kocaeli ? ?
Kütahya 15 164 23 935
Menteşe 19 219 16 912
Sarahan 6 640 15 072
Sultanönü 255 2 095
Teke 8 816 5 601

Ukupno 77 268 116 219

Izvor: Barkan (1957. ), str. 30

Dok je opći rast broja stanovnika u zapadnoj Anadoliji od razdoblja 1520.-1535. do 1570.-1580.
izračunat kao 42 posto, rast je nomadske populacije 52 posto, rast objašnjiv imigracijom prije nego
prirodnim prirastom. Masovne migracije Turkomana na zapad dobile su zamah kad su Osmanlije
uspostavili mostobran na Balkanu 1352. godine. Kad su turkomanske prekomorske provale blokirane iz
Izmira od zapadnjačkih križara, to jest 1348., turkomanske su migracije preuzele novi smjer te je započeo
egzodus iz regije Denzli-Aydin-Saruhan prema Dardanelima, te odatle u Trakiju i istočni Balkan tijekom
ranih osmanskih osvajanja. Osmanski popisi pokazuju da su ova masovna turkomaska migracija i
naseljavanje imale revolucionaran učinak na demografiju istočnog Balkana i Trakije. Zajedno s
osmanskom politikom premještanja nemirnih nomadskih skupina na Balkan kako bi se turcificiralo i
osiguralo nova osvajanja, i dobrovoljna imigracija širokih razmjera dogodila se tijekom četrnaestog
stoljeća u istim pokrajinama. Detaljna mapa zasnovana na osmanskim popisima koju je izradio Barkan
pokazuje ovu dramatičnu promjenu u etničkom sastavu stanovništva. Kao što je već bio slučaj u
zapadnoj Anadoliji ni vo nije bilo, da upotrijebimo Speros Vyronis Juniorove riječi, „tipično vojničko
osvajanje... nego etnička migracija nomadskih ljudi širokih brojčanih razmjera.“ U istočnom Balkanu
između Crnog Mora i linije rijeka Mesta i Yantra, tursko je naseljavanje činilo glavninu stanovništva i
nomadskog i sedentarnog na početku šesnaestog stoljeća (Tablica 1:7).

Tablica 1:7. Paravojska juručkog porijekla na Balkanu, 1560.

Pod subašom Boj subaša Eškindžije (vojnici) Jamaci (pomoćnici)

(zapovjesnikom
Solun (Makedonija, 13 3 000 9 000
Tesalija (600 odžaka)
Vize (sjeverna Trakija) 4 525 1 575
Yanbolu (gornja rijeka ? ? ?
Tunca)
Naldöken (Stara 42 1 715 7 548
Zagora, Filibe)
Ofçabolu (İşip-Üsküp) 1 485 2 218
Kocacik (Yanbolu, ? 900 2 700
Varna, Shumen)
Tanridag (zapadna 47 (1591.) 2 215 14 710
Trakija, Tesalija)
 Kesriye (područje ? ? ?
Castorie)
Izvor: Barkan (1957. )

Osmanska administracija preorganizirala je stočarska plemena istočne Anadolije u dva saveza

(konfederacije): Turkomane Boz-Ulusa i Kurde u Kara-Ulus. Često su izbijale razmirice između dvaju
ulusa.

Do tog su se vremena Turci već prebacili na sjedilački život u gradovima i selima. Čak i tada,
Turkomani su još bili gusto naseljeni na istočnobalkanskom gorju Aytos (Aydos) i Stara Zagora, te na
Rodopima između Batka, Haskova i Komotina. Druga je koncentracija Juruka postojala u planinskom
području sjeverno od Soluna. Dobruška stepa sjeverno od Varne i Shumena bila je skoro dokraja
okupirana od Juruka. Nasuprot tome na zapadnom Balkanu postojale su samo sporadične grupe Juruka
zapadno od rijeka Mesta i Yantra. Živjeli su na visovima sjeverno od Skoplja i na Karatovi planini južno od
Ćustendila. S druge strane, masovne grupe juručkih nomada naseljene su u dolini Marice između
Haskova i Pazardžika, koji su se nalazili u tamošnjim selima i gradovima do kraja petnaestog stoljeća.
Prema osmanskim registrima ranog šesnaestog stoljeća, nomadi islamske vjere na Balkanu prikazani su u
Tablici 1:8.

Tablica 1:8. Muslimanski nomadi na Balkanu

Kućanstava
Juruci 14 435
Juruci (vojno organizirani) 23 000
Müsellemi (juručkog porijekla) 12 105

Ukupno 49 540
Tablica 1:8a. Plemenski savezi u istočnoj Anadoliji

Kućanstva Ovaca Porez za naplatu

(u akčama)
Boz-Ulus (Turkomani) 7 325 1 998 246 Oko 2 milijuna
Kara-Ulus (Kurdi) ? ? Oko 1 milijun
Şam (Damask) ? ? 100 000
Turkomani
Drugi raštrkani klanovi 273 14 806
u pokrajini Diyarbekir

Izvor: Barkan (143. ), str. 143-144

Tijekom njihove sezonske trenshumance između zimskih pašnjaka u Berriyskoj stepi u sjevernom
Iraku, i planina Bingöl na sjeveru između rijeka Murad i Eufrat plemena Boz-Ulus morala su plaćati
raznovrsne danke nekolicini kurdskih knezova (Tablica 1:8a). Osmanska je administracija ukinula ove
danke i zamijenila ih jednim porezom koji se sastojao od jedne ovce na svako stado od 300 koja se
ubirala za državnu riznicu na gazu rijeke Murad. U Ičiliju, u srcu planine Taurus, Juruci su činili većinu
stanovništva te je postojalo stalno iseljavanje u okolne pokrajine, gdje su se bavili poljoprivredom, u
šesnaestom stoljeću. Migrirali su u priobalne ravnice zimi. Do 1530. mnogi od njih su postali sedentarni
ili su se bavili oraničkom poljoprivredom ili vitikulturom kao dodatnom aktivnosti.

Nomadi i ekonomija

Zavodi na krivi trag nekritički shvaćati sudove sedentarnih ljudi, osobito birokrata i središnje
administracije, kad je riječ o nomadima. U stvari, turkomanski nomadi su činili sastavni dio sedentarnog
društva i obavljali određene funkcije bez kojih društvo ne bi moglo preživjeti.

Osmanska država, priznavajući ovu činjenicu, poduzela je mjere da uklopi nomade u imperijalni
sistem. Svakom je klanu dan yurt, koji se sastojao od ljetnih i zmskih pašnjaka čije su granice bile
određene i upisane u imperijalne registre. Na tom yurt području, zajedno s gojenjem blaga, Turkomani
su se bavili, iako usput, i poljoprivredom. Krčili su zemlju u šumama i močvarama kako bi uzgajali
pšenicu, pamuk i rižu za svoje potrene ili za tržište. Većina je zemlje, npr., u riječnim dolinama zapadne
Anadolije i donje Cilicije bila neobrađena malarična močvara. Dolazeći iz zimskog taborišta turkomanski
nomadi iskrčili bi dio ove zemlje za unovčive urode poput pamuka i riže (vidi niže str. 162). Kad su
napuštali ljetnja ispasišta postavljali su stražare i vraćali se za žetvu. Takva privremena naselja pretvarala
su se tijekom vremena u mala sela(str. 167-171). Osmanski popisi pokazuju da su u određenim
zapadnoanadolskim nizinama Turkomani uzgajali pamuk koji je prodavan Talijanima u lukama Efezu
(Ayasoluk), Palatia (Balat) ili na otoku Hiosu. Ukupna vrijednost pamuka kupljenog tamo od Đenovežana
dosegao je ogromni iznos od više od pola milijuna dukata 1450-ih. Pegolotti ( oko 1340. ) spominje
izvozne proizvode poput pšenice, riže, voska, konoplje, žižule, stipsu, opijum, broć, morske trave
(valonia) i „tursku svilu.“ U trgovinskim sporazumima sklopljenim između turkomanskih emira i
talijanskih trgovačkih državica osobito se navodi pšenica, sušeno voće, konji, volovi, ovce, roblje, vosak,
kože i stipsa kao izvozni predmeti te vino, sapun, i teksil kao uvozni. Studija Elisabeth Zakariadou
utemeljena na latinskim izvorima rasvijetlila je ekonomski oporavak zapadne Anadolije pod turskim
emiratima, promjeniši tako mutnu sliku potpunog razaranja i opadanja regije pod turkomanskom vlašću.
Tijekom vremena, pod tolerantnim emirima, uspostavila se izgleda simbioza između turkomanskog i
grčkog stanovništva.

Zajedno s pšenicom i pamukom, izvoz ćilima postaje predmet međunarodne trgovine te

stubokom utječe na turkomansku ekonomiju i društvo zapadne Anadolije. Tijekom 1330-ih Ibn Battuta,
govoreći o Aksarayu blizu Konye, kaže: „Tamo se proizvode prostirke od ovčje vune nazvane prema tom
mjestu, kojima nema ravna u bilo kojoj zemlji te koji se izvoze u Siriju, Egipat, Irak, Indiju, Kinu i zemlje
Turaka.“ Kasnije je osobito bazen Uşak-Gördes-Kula na gornjem toku rijeke Gediz postao međunarodno
poznati centar proizvodnje ćilima. Ovaj jedinstveni razvoj je bio povezan s različitim čimbenicima.
Geografija regije s visokim pašnjacima na okolnim planinama gusto naseljenim turkomanskim stočarima
providila je vunu u izobilju i po dobroj cijeni kao i vještu radnu snagu. Najkvalitetniji broć i stipsa za
bojadisanje, brzo tekuće vodotoke za pranje sirove vune te završavanje ćilima i rijeka Gediz za prijevoz
do mora pružali su idealne uvjete. Tijekom vremena prosperitetni gradovi su izrasli u tom bazenu svi
naseljeni Turkomanima, koji su provodili dva tri mjeseca svakog ljeta u okolnim planinama.
 Moramo imati na umu da je držanje blaga osiguralo hranu i osnovne sirove materijale poput
vune i koža za urbane industije i imalo vitalno ekonomsko značenje u predindustrijskim društvima na
istoku kao i u Europi. Ne iznenađuje da su vuna i kože uvijek završavali na vrhu popisa izvoza u Europu iz
osmanske Anadolije i Balkana od četrnaestog do dvadesetog stoljeća (vidi str. 263-265).

Druga je činjenica o anadolskim stočarima da su oni monopolizirali kopneni prijevoz carstva ne

samo u privatnom sektoru nego i u državnim poduhvatima. Deva je osnovna životinja za Juruke. Deve su
korištene za nošenje prtljage pod teškim okolnostima, ali su ih Juruci koristili i u prijevoznom
poduzetništvu i kako bi zaradili novac. Uzevši u obzir važnost deve, nisu ih klali za jelo, i zvali su ih
predmetom „najvažnijeg kapitala (major capital).“ Neki su stočari čak postajali kapitalisti, unajmljujući
čobane da se brinu o njihovim stadima a sami se posvećujući transportom trgovačke robe i stoke na
velike razdaljine.

Opaska carskog veleposlanika Busbecqa iz 1555. da je Osmansko Carstvo nastalo zahvaljujući riži
i devama otkriva nam važnu poantu (riža je bila glavna hrana na pohodima zbog svoje trajnosti).
Turkomani su uzgojili hibride upotrebivši arapsku jednogrbu i bakrtijsku vrstu, koje su bile pogodne za
anadolsku hladnu i kišnu klimu i krševiti teren. Tevernier je primijetio da su nova grla primjenjivana u
karavanskom prometu između Tabriza i Istambula bila veća stasom i da su nosila više tereta od
jednogrbih. Čupale su se iz blata bez poteškoća. Velika populacija anadolskih deva nestala je tek u
dvadesetom stoljeću kad je završena željeznička mreža.

Deva je upotrebljavana u prijevoz svih vrsta teške opreme, poput oružja i streljiva te zaire za
vojsku, kao i za zamašnu i tešku trgovačku robu. Deva je imala nosivost od oko 250 kg, dvostruko više od
konja ili mule, s relativno malim uključenim troškom. Osmanska je vojska bila sposobna prijeći put od
Eufrata do Dunava u jednoj sezoni sa svom teškom opremom i oružjem. Bez deve, troškovi prijevoza bili
bi neprihvatljivi za prijenos pšenice, brašna i ječma za opskrbu vojske i izoliranih tvrđava. Nije slučajnost
da je 1399 Bajezid I. uzeo kao dio svog plijena deset tisuća deva iz pokrajine Antalye. Goniči deva iz ovog
područja i u zapadnoj Anadoliji su bili ili Turkomani ili „imigrantski Arapi.“ Ukratko, osmanske su vojske
zavisile o nomadima goničima deva za svoje prijevozne i logističke potrebe. Iz istih razloga Osmanlije
nisu imali tvrdih puteva. Iako je palača uzdržavala relativno mali broj deva za transport sultanove
prtljage, unajmili bi desetke tisuća deva i nomadskih goniča za vojsku tijekom kampanje.

Kad bi, uslijed određenih okolnosti, Juruci morali preuzeti sedentarni život mogli su to učiniti bez
većih poteškoća u kratkom razdoblju prilagodbe (vidi str. 170-171). U svojem su pastoralnom životu
često prakticirali poljoprivredu kao nadopunu svojoj ekonomiji. Juručka su sela prepoznatljiva po tome
što su bila manja i primitivnija od okolnih velikih sela vidljivih u Deli-Ormanu i Dobrudži ili središnjoj
Anadoliji. Osmanski porezni popisi i popisi stanovništva iz petnaestog stoljeća pokazuju da je zapadna
Anadolija imala pretežno sedentarno stanovništvo turkomanskog porijekla, a zahvaljujući njegovoj
integraciji u europsku trgovinu kroz izvoz pšenice, pamuka, grožđica, smokava, stipse, ćilima, vune i
koža, to je područje postalo jedno od najprosperitetnijih pokrajina carstva.

Dokazivalo se da je u šesnaestom stoljeću rapidni rast seljačkog stanovništva uzrokovao opću

ekspanziju oraničkih zemalja na uštrub pašnjaka, tako da su se Juruci morali posljedično povući na
marginalne zemlje na višim visinama. Rastući broj naselja poljoprivrednika u šumskim predjelima se u
prvom redu objašnjava istim čimbenicima. U šesnaestom stoljeću, u istočnoj je Anadoliji borba između
stočara i seljaštva postala ozbiljno pitanje za vladu. Kad je regija, osobito koridor Erzurum-Pasin, postao
prolazištem osmanskih vojski, seljačko je sanovništvo napustilo je zemlju i raštrkalo se. Tada su stočari s
juga došli i upotrijebili tu zemlju kao ljetnji pašnjak. Kako su vlasti dodijelile zemlju kao timare spahijama,
ti su ljudi vratili seljake i pokušali zemlju privesti natrag zemljoradnji. Otada je stočarima bilo zabranjeno
dolaziti napasati njihova stada. Frustrirani sultanovom naredbom nomadi su zaprijetili da će svi zajedno
napustiti zemlju i otići u Azerbejdžan pod vlašću iranskog šaha. U stvari je uslijedio kontinuirani odljev
turkomanskih klanova u Azerbejdžan u šesnaestom stoljeću.

Sezonske migracije plemena, većinom kizilbaških Turkomana, u potrazi za pašnjacima na obje

strane osmansko-iranske granice, su bile jedan od glavnih uzroka sukoba između Osmanslija i Safavida.
Budući da su stočari zanemarivali političke granice slična je situacija postojala između Poljske i
Osmanskog Carstva u istom stoljeću (vidi str. 285-291). Općenito zapadni Juruci u središnjoj Anadoliji od
područja Sivasa do Mediterana i od doline Sakarya do pokrajine Aydin, iskorištavajući povoljne klimatske
okolnosti, bavili su se zemljoradnjom kao nadopunom uzgoju blaga, dok su plemena u sjevernoj Siriji i
istočnoj Anadoliji bila više u potpunosti ovisna o stočarenju. Općenito da bi povećali prihode timara
spahije su bili posebno nestrpjivi da pretvore pašnjake rezervirane za stočarske nomade u obrađenu
zemlju. Jedan od izgovora koji su koristili bila je tvrdnja da su nomadi napustili ispašu. Ukratko teorija o
ekspanziji obradivog zemljišta nauštrb pašnjaka je bila činjenica u šesnaestostoljetnoj Anadoliji.

Kako pomjeranje nomada s jednog područja na drugo nije obično remetilo porezne prihode, pto
je bila situacija neizbježna kod seljaka, država je upotrebljavala Turkomane u širokoj lepezi javnih
radova. Upotrebljavala ih je kao pomoćne trupe na Balkanu (Tablica 1:7), ili ih je deportirala iz Anadolije i
naseljavala u Rumeliji na strateški važnim mjestima uz ceste, na planinske prijevoje itd. Nomadska radna
snaga, u zamjenu za porezne olakšice, je upotrebljavana u različitim državnim poduhvatima poput
rudarenja, uzgoja riže ili uvježbavanja konja za državne potrebe. Država je također obvezivala određene
skupine nomada da redovno dostavljaju palači i vojsci određene namirnice, poput maslaca, lukova i
strijela.

U svojoj osjetljivoj ekonomiji nomadi su bili više podložni negativnim čimbenicima od

sedentarnog stanovništva. Epidemija je mogla pomesti njihova stada i tako ih dovesti do krajnje bijede.
Uslijed takvih su se okolnosti odavali razbojništvu ili su pristupali carskoj vojsci kao plaćenici u zamjenu
za malu plaću. Bivajući podijeljene, nepovlaštene skupine u osmanskom društvu, priključivali su se
svakom pokretu protiv etabliranog reda. Zbog nedostupnosti u njihovim planinama buntovništvo je
postalo endemično kod Juruka na gorju Taurus i među albanskim plemenima na Balkanu. U istočnoj
Maloj Aziji, gdje je prevladavala stočarska ekonomija, osmanska je uprava pokušala postići kompromis sa
plemenima poštujući plemensku autonomiju pod nasljednim glavarima. Porezi, nominalnog iznosa, su
prikupljani i dostavljani od strane glavara a, u zamjenu za posvlastice, zahtijevana je i obaveza vojne
službe pod nasljednim glavarima.

Muslimasko i kršćansko planinsko stanovništvo imalo je neke zajedničke osobine. U pravilu je

carska administracija podijelila tradicionalna velika plemena u nezavisne klanove pod glavarima koji su
bili službeno priznati i kontrolirani. Iako su njihova područja yurt i staze koje su slijedili u svojoj sezonskoj
transhumanci između ljetnjih i zimskih pašnjaka bila određena u službenim registima (defterima), nisu
bili rijetki sukobi sa seljacima i upravnim autoritetima. Stočari su mrzili birokratska ograničenja,
popisivanje i poreze te, kadgod bi središnji autoritet oslabio, postajali nemirni i izvan kontrole.