Lukacs: Kritički realizam

Predgovor:

-riječ je o društvenim osnovama i umjetničkoj osobitosti ruskog realizma

-ta je književnost 19. stoljeća naširoko poznata po Europi, ali je slika o njoj nepotpuna i
netočna
-nepotpuno: prijevodna književnost izbjegava velike borce ruske revolucionarne
demokracije
-netočna: jer se Dostojevskog i Tolstoja pokušava prikazati van njihove sadašnjice, okoline
(to onda služi za izgrađivanje mitova o svetoj, mističnoj Rusiji)
 u oslobođenju 1917. stvaraju se 2 pola - nova slobodna
Rusija i stara vodeća Rusija (laž da nova Rusija preokreće kulturu i da se odriče klasične
ruske književnosti što postaje sredstvo borbe kontra-revolucionarne propagande)
-ne može se promatrati razvitak ruskog naroda bez da se ujedno ne gleda udjel književnosti u
tome  zbog toga je ona izrazito društvena
- cilj knjige je da analizira stvarne korijene ruskog društvenog razvitka, a usto i promatra kako
književnost sudjeluje u tome te pronaći most između stare i nove književnosti
-glavna metoda je ispitivanje stvarne društvene osnove na kojoj se oblikovao spisateljski i
ljudski karakter, što je stvarni sadržaj tekstova

Puškin:

-s njim počinje novo razdoblje ruske književnosti

-preko ideala ljepote možemo gledati i njegovu povezanost s narodom (važno je reći da lijepo
ne mora nužno značiti i umjetničko savršenstvo)
 usporedba Puškina i Kleistove novele „Michael Kohlhaas“
-gdje je Puškinova novela lijepa, a Kleistova umjetnički savršena dok obrađuju
sličnu temu: nepravda koja proizlazi iz klasnog društva tj. feudalnog društva u raspadanju
to je društvo u kojem je čovjek prisiljen raditi nedjela
-Puškinov buntovnik nikad ne pokazuje ljudski unakažene crte, iz njegovih činova
struji duhovna i moralna nadmoć i tako još više i oštrije osvjetljava pokvarenost društva koje
se raspada, dok u Kleista nastaju dublji patološki poremećaji
-Puškin živo dočarava ljude i situacije i znatno ih manje analizira optimistična
perspektiva
u vjernom slikanju stvarne dinamike odnosa društvenih snaga izražava se
okolnost da raspadajući feudalizam ne uspijeva uništiti volju čovjeka koja je srž njegove
čovječnosti, a pesimizam u Kleista je što nigdje ne vidimo ljudsku snagu da se suprotstavlja
razornim silama što uništavaju čovječnost
-Puškinova ljepota sastoji se od pravilnosti među osjećajima, doživljajima, karakternim
crtama
-svaka njegova slika predstavlja onaj osjećaj ili doživljaj koje odgovara najdubljim i
najistaknutijim pravcima objektivne društvene stvarnosti
-pitanje ljepote povezano je estetskim principima i njihovim ljudskim i društvenim
osnovama
- velegradski likovi ovdje su predstavljeni kao petrogradski – njih je formirala kultura
kapitalizma u začetku, a taj razvitak kapitalizma pisce naganja na polifoničnost kako bi
prikazali cjelinu (ali to često uniformira kompozicijsku kulturu djela)
--on u svakom svom djelu gradi novu formu jer ima sposobnost opažanja individualnih
svojstava svake životne građe (koja ima društvenu i povijesnu posebnost), one zahtijevaju
individualnu formu
- Puškin vs. Goethe:
--preko pogleda na lijepo i ljepotu jer ono oslobađa čovjeka od kapitalističkog društva i
klasne vladavine u pjesničkom crtanju cijelog čovjeka
--G: donekle ne priželjkuje revoluciju njemačkog naroda, što je različito od Puškina koje ne
odmiče pred društvenim preduvjetima realizacije suvremene klasne književnosti
--za roman „Evgenij Onjegin“ govori se da sadrži totalitet ljudskog života
-lik Tatjane – njena duboka ljudska vrijednost, rast u visinu i moralna ravnoteža
proizlaze iz ukorijenjenosti u narodnom tlu dok se kod Goethea mogu pronaći 2 ekstremna
tipa žena: ili plebejski, narodni tip ili žena koja je duhovno uzdignuta i visoko moralna te
predstavlja istinski totalitet.
- Puškinovo se mjesto zasniva na tome što je na samom početku razvitka socijalizma
--normalan čovjek socijalističkog društva potpuno je neukažen čovjek, iako ljudska
izobličenost još postoji kao kapitalistički ostatak koji se treba iskorijeniti
-ta se činjenica odražava u socijalističkom realizmu te ona nameće novu formu jer
život prestaje biti proza i postaje poezija, iščezavanjem eksploatacije život i rad su dobili
smisao, heroizam više nije izuzetak, čak štoviše on je normalna pojava vršenja dužnosti
- Puškinovo povezivanje s dekabristima: samo idejno, ne može ga se smatrati njihovim
članom jer njima fali povezanost s narodom, a to je karakteristično za Puškina
ta povezanost s narodom, njegov je duh čisti demokratizam, kritizira feudalizam i
feudalni apsolutizam, težnja zrelog Puškina da u svom djelu ne izrazi samo duh epohe nego i
njenu objektivnu ljepotu

Gogolj:
-njegova djela obrađuju pitanja ruskog naroda, cijelog čovječanstva – cjelovito prikazivanje
dubokih pitanja društvenog života
-prvi u književnosti visoko umjetnički izrazio ukrajinski folklor
---običaje, praznovjerja i predrasude su tu da daju izraz narodnom duhu
-u kasnijem stvaralaštvu opći problemi postaju središte, vedrina pripovijedanja zamijenjena je
dubljim humorom i oštrim satiričnim slikanjem
-stvari prikazuje bez uljepšavanja, njegov realizam raskrinkava društvene karaktere carističke
svakodnevice u Rusiji sredstvima komike
-kod njega ne vidimo direktne tendencije koja bi poticala na djelovanje te se on čak i odriče te
funkcije svoga stvaralaštva, ali upućuje na objektivnu nužnost revolucionarnog preokreta
--u toj njegovoj zastrašenosti ima nečeg što bi moglo poslužiti kao opomena građanskim
piscima
 izbjegavanje naprednih rješenja velikih centralnih pitanja vremena, pokušaj mirenja
sa strašnom stvarnošću klasnog društva neopozivo je povezan s padom s visine književnog
talenta u duboko ništa
-ali ako se pokret za mir bori i za dušu pisca, ako svoj interes upravlja prema središnjim
pitanjima i od književnika zahtjeva da kažu istinu onda se bori za umjetnički razvitak pisca –
njihov književni i ruski identitet

Revolucionarno-demokratska književna kritika:

-Bjelinskog, Černiševskog i Dobroljubova inozemna publika gotovo i ne poznaje
-njihovo djelovanje započinje oko 1848. Kada se dogodio pad revolucije i središnje pitanje
njihova doba je oslobađanje kmetstva
-tu se suprotstavljaju dvije tendencije: demokracija i liberalizam
-demokracija teži korjenitom preobražaju feudalnih agrarnih odnosa, a liberalizam je spreman
na kompromis s carskim apsolutizmom, tj. ne žele sukob s feudalnim zemljoposjednicima
 ta se dihotomija odražava na čitavoj ideologiji od filozofije do beletristike
-Černiševki i Dobroljubov pristalice su demokracije – za njih je glavno političko i društveno
oslobađanje siromašnog seljaštva materijalno i moralno pritisnuto kmetstvom
-socijalizam poznaju u utopijskom obliku, a narod stavljaju iznad svega
-djelatnost ovih kritičara kadšto se naziva publicističkom kritikom
 suprotstavljene su dvije tendencije: larpurlartisti i ona gdje književnost izrasta iz
života i prikazuje ga (ovdje se oni ubrajaju)
 tako ih se može nazivati ako njihovu kritiku promatramo kao nešto što produbljuje i
proširuje književnost koja može utjecati i mijenjati ideologiju – ALI to ne isključuje
umjetničko!
- srž njihove kritike sastoji se u uspoređivanju života i književnosti, odraza i originala
- usporedba polazi od djela kao specifično objektivne forme odražavanja stvarnosti te oni
odbacuju svako psihologiziranje, tj. to da se neki tekst može promatrati preko prizme autorove
biografije
-važnije im je što je pisac izrazio nego što je htio izraziti, a djelo može biti izraz neke ideje jer
su na autora djelovale činjenice iz stvarnosti iz kojih ovo djelo niče samo po sebi  zbog te
objektivnosti često ih se smatra antiestetičarima

Dostojevski:
- postao prvi i najznačajniji pisac velegrada
-u svom djelovanju on obuhvaća cjelokupno društvo, odozdo pa sve do najviših slojeva, od
Petrograda do malih gradića, ALI u pozadini uvijek stoji petrogradska bijeda
-za njega je bijeda manifestacija otrgnutosti pojedinca od širokog tijeka narodnog života, u
čemu Dostojevski vidi najdublju i presudnu osnovu svih društvenih i moralnih deformacija
-likovi Dostojevskog neustrašivo idu putem društveno neophodnog samoizobličavanja i
njihovo je samorazaranje te samounišavanje protest protiv suvremenog uređenja života

Tolstoj:
-Lenjin ga naziva „ogledalom ruske revolucije“
-svojom književnošću išao protiv struje raspadanja realizma
-u vrijeme krize buržoaskog realizma jača utjecaj ruske i skandinavske književnosti (kod njih
je kapitalizam tek u začetku)
-Tolstoj je ogledalo perioda od ukidanja kmetstva do revolucije 1905, tj. opisuje prodor
kapitalizma u poluazijski kmetski sustav
-osnovni uvjet velikog realizma je iskrenost bez obzira na posljedice, iskrenost u otkrivanju i
izražavanju svega onoga što pisac vidi u društvu
-europski pisci ove epohe više su puki promatrači dok su stari realisti taj proces i sami
doživljavali
-bitne negativne crte zapadnoeuropskog realizma nakon 1848.
1. Dramsko-epska dinamika društvenih zbivanja nestaje
2. Stvarni odnosi među ljudima, mišljenja i osjećanja postaju sve siromašniji
3.Na mjesto bitnih crta društvene stvarnosti i promjene ljudske ličnosti u procesu
društvenog razvitka stupaju minijaturno zapaženi detalji
-Tolstoj je pjesnik seljačke bune, u njegovom životnom djelu najvažniji je eksploatirani seljak
--tu stupa pitanje kako bi se život mogao urediti, a da se čovjek eksploatacijom tuđeg rada i
sam moralno ne upropasti
--on uvijek prikazuje nepomirljivo dvojstvo dviju nacija: SPAHIJSKE I SELJAČKE, i to
je srž njegove umjetnosti
-Tolstojeve radnje odvijaju se pravolinijski, prividno lagano, ali se on ovdje uvijek izmišljaju
situacije u kojima su likovi povezani s prirodom, ali kako se radnja sve više prenosi u grad
važno je da pisac pronađe situacije u kojima velegradski život postaje živ i poetski
-društveni preobražaj jedna je od glavnih tema, a porast kapitalizma bio je pokretačka snaga
mijenjanja stvarnosti
-Tolstoj sve više vidi i prikazuje svijet u kojem za poštenog čovjeka nema mogućnosti
djelovanja
-on uvijek koristi detalje koji uvijek postaju momenti same radnje, to korištenje detalja ne
djeluje sitničarski prazno kao kod zapadnoeuropskih suvremenika
-život svakog čovjeka prikazuje cjelovito i upravo kao osnovu te cjelovitosti otkriva društveni
položaj čovjeka eksploatatora – vidi da isti društveni uzroci u raznim ljudima, u skladu s
različitošću njihovog karaktera, najrazličitije manifestiraju
-usporedba u prikazivanju duhovno-moralnog života kod Tolstoja i realista početkom 19.
stoljeća
 kod njih razgovori o moralnim i društvenim problemima najčešće dovode do obrata u
životu nekog lika, dok kod Tolstoja oni samo osvjetljavaju mogućnosti oko kojih kruže životi
junaka te one ne mogu izazvati preokret
-središnji problem stvaranja jest činjenica da je realnost uvijek drugačija nego što ljudi sanjaju
ili se nadaju
ali kod Tolstoja razočaranje nije uvije negativno jer ono pokazuje da stvarnost može biti i
šira nego je zamišljena te on nikad ne identificira kapitalističku stvarnost sa samom
stvarnošću jer k. stvarnost uvijek iskrivljuje pravu ljudsku stvarnost
-Tolstojev stav protiv moderne građanske umjetnosti:
-gubi vezu s velikim problemima života
- u njoj je prisutna prazna virtuoznost formi, razrada detalja koja ne prikazuje ništa,
fotografsko kopiranje površinskih životnih pojava – uništavaju univerzalizam
 moglo bi se reći da ih uništava ''realizam'' koji bi ovdje trebao nositi naziv umjetničkog
provincijalizma