Iva, oprosti što kasnim. Nećeš vjerovati što mi se jutros dogodilo.

Sve je počelo kao i obično, ustala

sam se, oprala zube, obukla, stavila torbu na leđa i krenula prema školi. Vani je bilo vedro i pomalo
hladno, ali ipak ništa neobično. Krenula sam stazom koja prolazi ispod susjedove kuće jer je već bilo
kasno i nisam željela ići dužim putem. Kad sam došla na kraj prolaza morala sam pričekati da
automobili prođu kako bi mogla preći cestu. Najednom sam osjetila par kapi vode na svom licu. Zar
pada kiša? Podigla sam glavu prema nebu i odjednom pljas! Ostala sam mokra do kože. Dok je stara
bakica koja živi u susjednoj kući zalijevala cvijeće, zalila je i mene. Povikala sam susjedi da pazi što
radi jer ipak svi stanari moje zgrade prolaze ovuda, a ona tako nemarno prska vodu uokolo. Baš
nemam sreće. Nisam htjela nastaviti svađu sa susjedom jer sam znala da ću onda zakasniti u školu.
Brzo sam otrčala u kuću, presvukla svu mokru robu, upalila sušilo za kosu i na brzinu osušila kosu. Do
početka sata ostalo je još samo deset minuta, a ja tek sada izlazim iz kuće. Katastrofa. Cijelim putem
sam trčala što sam brže mogla i kad sam došla u školu utrčala sam u razred. Kada sam ušla,
profesorica još nije došla pa ipak nisam zakasnila na prvi sat.