Interpretacija Pjesme nad Pjesmama

Janka Polića Kamova

Pjesma nad pjesmama je misaona lirska pjesma koju je napisao naš prvi avangardni pisac,
Janko Polić Kamov. Čitajući sam naslov ove pjesme očekivala sam neku uzvišenu, plemenitu
ili možda ljubavnu pjesmu, da bi me ista razočarala te su se u meni pojavili osjećaji
iznenađenosti, uznemirenosti i gađenja. U kontrastu s izvornom Pjesmom nad pjesmama,
koja govori o čistoj i prekrasnoj ljubavi, Kamov u svojoj pjesmi govori o bludu, nezakonitoj i
prokletoj ljubavi, slavi grešnosti i tjelesne nagone čovjeka, potpuno izvrće čiste vrijednosti
izvorne pjesme te na taj način osporava tradiciju i ustaljene životne vrijednosti društva.

Na početku pjesme Kamov govori o svojoj ženi, Ciganki koja je tamnoputa, crne kose, crnih
očiju, išaranih nogu, masne kose, koja je divlja i velika u slobodi, crna kao noć, tajanstvena
kao oblak i prevratna kao i sami njegovi stihovi. Ona je sva crna, izvana, ali i iznutra,
potpuno drukčija od dosada prikazanih žena u pjesmama prijašnjih razdoblja. Za Kamova
crna boja je boja zla i prevrata, ali je to i boja ljepote. Iz toga vidimo da se Kamov se zalaže
za novu estetiku, estetiku ružnoće i protestira protiv tradicije. Vidimo i njegovu grotesknost u
prikazu žene i te proklete ljubavi. Pisac o njihovoj ljubavi navodi da je tamna kao šuma,
krvava kao božanstvo, mutna i izmiješana, da će zajedno ljubiti i izvijati se kao zmija, a
njihov hram će biti šuma i trava postelja. Njihova ljubav je slobodna, nezakonita, prokleta,
prevrtljiva, rođena iz kaosa, protivi se tradiciji i osuđivana od strane drugih ljudi. Kao i
Baudelaire Kamov se upušta u sam ponor zla i bluda kako bi pronašao idealnu ljepotu te se
koristi simbolikom.

Iz kaosa će se izviti njihovo dijete koje će gacati svijetom gladno kao i njihova strast,
prokleto i krvavo. Ono će proklinjati oca i majku i njihovu ljubav koja ga je donijela na ovaj
svijet. Gdje god bude išlo čemer će i groza drhtati, a za njega neće biti mjesta među ljudima.
Neće imati ni mrve suhog kruha već će zločin biti hrana njegova. Mislim da je ovaj dio
pjesme stvarno uznemirujući jer će dijete biti osuđeno na proklet život iako samo nije ništa
skrivilo. Bit će prokleto kao i ljubav njegovih roditelja. Gdje god bude išlo za sobom će
ostavljati čemer tj. osjećaje tuge, boli, žalosti i gorčine. Proklinjati će svoje roditelje i svoje
postojanje. Za njega neće biti mjesta u društvu, a zbog svoje proklete sudbine biti će osuđeno
na život zločina. Nadalje Kamov osuđuje svijet, za njega kaže da je mrtav i dosadan, da su
ljudi beživotni. Njihova je žrtva jednolična, nema zvijezda na nebu njihovom, nema nemira u
njihovome oku, nema bune u kretnjama njihovim, duša im je prazna. Smijeh im je beživotan
kao slovo zakona, kretnje su im kao u vola, a duša im je prazna kao bog. To su ljudi koji žive
monotonim životima i naviknuli su se na običnost. Gomilanjem usporedbi Kamov kritizira i
dodatno naglašava njihov bijedan život u kojem ne žele ništa promijeniti iako nije ispravan.
Kamov govori kako će njihovo dijete probuditi zaspale i kako će mu nadjenuti najljepše ime
prevrat. Iz toga vidimo da je Kamov jako cijenio slobodu, a da je prevrat bio i sam smisao
njegovog života. On je osporavao tradiciju, bunio se protiv društva i želio promjenu.

Pjesma je napisana u obliku psalma, nema rime, a ritam je dinamičan i neodređen. Postiže se
anaforom tj. ponavljanjem više riječi na početku stihova. Cijela pjesma je prožeta snažnim
emocijama i govori nam o psihičkom stanju pjesnika i njegovim mislima. Janko Polić Kamov
je bio neshvaćen i razočaran društvom, suprotstavljao se postojećim strukturama i borio se za
novo. On je bio avangardist prije avangarde, jedan od najboljih i najoriginalnijih hrvatskih
pjesnika koji je ostao zapamćen kao prvi pjesnički buntovnik, osporavatelj tradicije te
prokleti pjesnik.