U registraturi, Ante Kovačić

Pogospođivanje seljaka
U svom romanu U registraturi Ante Kovačić prikazuje sudbinu nadarenog seoskog
dječaka Ivice Kičmanovića koji je iz sela došao u grad na školovanje. Kroz njegov život, pisac
prikazuje hrvatsko društvo u drugoj polovici 19. stoljeća, s posebnim naglaskom na tragičnoj
sudbini hrvatskog intelektualca seoskog podrijetla. Kovačić u svojem romanu grad prikazuje
kao leglo nemorala i zla, a selo opisuje s manje kritike ali i dalje govori o seljacima kao
praznovjernim i zaostalim ljudima. Ljudi sa sela gledaju na grad kao nešto veliko i bogato, ali
i imaju sumnje za korist odlaska u grad. Nažalost kao što vidimo u samom romanu ljudi
seljačkog podrijetla nisu imali puno izbora, oni odlaze u grad i socijalno propadaju te se
okreću kriminalu ili uspijevaju ali i dalje propadaju moralno, postaju pogospođeni seljaci kao
što je kumordinar Žorž.
Kumordinar Žorž je dobro prikazan lik običnog i siromašnog seljaka koji postaje
gospodski sluga. On postaje moralno iskvaren, ohol i pravi se nešto što nije. Kad dolazi pred
seljake pravi se da je gospodin, oblači se u Meceninu odjeću i nosi njegovo prstenje sve kako
bi dokazao da je on bolji nego ostali. On s tim prividnim bogatstvom zasljepljuje seljake iako
je on na kraju samo Mecenin rob. Kao što odijelo ne čini čovjeka tako i Mecenino odijelo ne
može sakriti da je Žorž zapravo priglupi seljak koji ne zna čitati ni pisati. U svojim pokušajima
da postane gospodin često je smiješan i groteskan jer toliko pokušava da pravi budalu od
sebe. To vidimo u njegovom pokušaju govorenja njemačkog jezika, otmjenog jezika kojim
pričaju samo gospoda, gdje on u svom pokušaju izvrće riječi što stvara svakakve komične
situacije. Vidimo i druge likove kao što su pjesnik Rudimir Bombardirović Šajkovski koji je
obični umišljeni prevarant. On govori da mu je stalo do Mecene, njihovog dobrog
dobrotvora, obećaje napisati pjesmu nakon Mecenine smrti, ali to nikada ne napravi. Isto
tako možemo vidjeti oholost gospode koji nakon Mecenine smrti žale samo što se više neće
gostiti njegovom hranom. Vidimo njihovu veliku moralnu izopačenost i pohlepnost.
S druge strane Ivica Kičmanović je primjer mladog intelektualca, on je pametan,
pošten i razborit mladić koji je svoje djetinjstvo proveo u selu.Odlaskom u grad Ivica se
mijenja, ne uspijeva se prilagoditi i postati moralno izopačen, što život u gradu zahtijeva i
kao takav je rastegnut na dvije različite strane, između sela i grada. Njega nije iskvario grad,
on shvaća da su sva ta gospoda zapravo obične varalice i primitivci. Kritizira ih i šali se na
njihov račun, ali je pasivan i ništa ustvari ne poduzima. Na Meceninoj gozbi kada se pjesnik
slučajno prolije umakom Ivica mu se obrati sa Imbrica Špiček iz Volvošćine na što se ovaj
uvrijedi jer skriva svoje pravo ime. Tu vidimo Ivičin pasivni otpor, ali i Žoržovo ulizivanje jer
Žorž reče Meceni da je Ivica seljak i da nikada neće moći postati gospodin. Ivica na kraju
propada zbog drugih okolnosti i tragične sudbine.
Kovačić je u svojem romanu htio prikazati događanja i probleme između sela i grada,
pogospođivanje seljaka i moralnu izopačenost. U tomu je potpuno uspio jer je lik Žorža
ostao zapamćen kao jedan od najboljih likova 19. stoljeća. Mislim da je Kovačić savršeno
prikazao lik Žorža koji je karikatura tadašnjeg pogospođenog seljaka, a i lik Ivice kao
pametnog čovjeka koji ostaje zatočen između sela i grada. Na koncu, dva lika, koja zbog
spona prošlosti nisu uspjela oblikovati identitet ostaju upisani u vječnost, a njihovo se
nasljeđe zrcali u svijetu koji i dalje traži svoj identitet.