Osvrt

Socijalni roman Ante Kovačića „U registraturi“ jedan je od istaknutijih romana hrvatske

književnosti. Autor nam otkriva sudbinu nadarenog seoskog dječaka te kako odgoj i okolina utječu na
formiranje njegove osobnosti (što su obilježja takozvanog Bildungsromana). Roman je objavljivan u
nastavcima u časopisu Vijenac tijekom 1888. godine, a dodatnu popularnost stječe 1974. godine snimanjem
istoimene serije prema scenariju Joakima Marušića dok se u glavnoj ulozi našao Rade Šerbedžija.
Radnja romana započinje prepirkama u registraturi dok životopis počinje pripovijedati priču
Ivice Kičmanovića, a radnja serije započinje scenama iz njegova djetinjstva. U malome zagorskom selu
raštrkanom po brežuljcima vlada tipični jal i netrpeljivost, ali i prijateljstvo koje se obnavlja svaki put kad se
popije čašica više. Roman je pisan jednostavnim jezikom, ali moguće je primijetiti složene i stručne izraze
koji su često i na latinskom jeziku kojima se u djelu koriste samo ljudi iz grada ili „intelektualno nadmoćni”
što ukazuje na prisutnost suprotstavljanja u odnosu sela i grada te seljaka i gospode. Serija vjerno prikazuje
događaje kao što je osveta malog Ivice kad susjeda „kanonika” na svojim kolicima odveze u blatnu kaljužu
između njihovih dvaju brda jer je on ismijavao njegova oca i njega te ga je jednom prilikom bacio sa saonica
u duboki snijeg i ostavio. Izmjene teksta tijekom prilagođavanja za ekranizaciju djela su minimalne, a
glumci odgovaraju ponajprije fizičkim opisima iz romana, ali i svojom sposobnošću uživljavanja u likove
koji se nose sa svakodnevnim teretima života na selu i moralnim i duhovnim teretima života u razvratnoj
gradskoj sredini. Već u prvim minutama serije posebno je upečatljiv lik malog Perice koji sanja o anđelima
koji mu šapću i zovu ga te svojim kratkim pojavljivanjem daje uvid u dječju nevinost, krhkost i čistoću još
neiskvarenu utjecajem okoline, ali i čistu po svojoj naravi. Ivica, Perica i Miho (koji su obojica kanonikovi
sinovi) krenuli su u školu kako bi postali pismeni. Scenarist se posvetio detaljima prikazujući gotovo svaku
radnju opisanu u romanu: očev dolazak u školu, nemirnu djecu u učionici, posjet profesoru i vreću s
darovima, ženu koja isprobava darove i kritizira ih jer su seljački: “Šta ćemo: mužeki pa mužeki - i ostanu
mužeki!” Ivica nakon posjeta profesoru kreće u školu gdje se ističe kao posebno nadareno dijete te uz
preporuku župnika i profesora odlazi u grad na školovanje kod bogatog rođaka kumordinara Žorža i mecene
lustrišimuša. Prisutna je i kritika društva 19. stoljeća što se posebno odnosi na gradsko stanovništvo. Najveći
je kritičar susjed „kanonik“: „Jok, dragane moj, ne bih se ja dao u te gospodske petljanije… Oni će ti dijete
pokvariti, udvospoliti. Ne bude ni muško ni žensko; ni gospodin, ni seljak.“ Kritika susjeda nije prisutna
samo zbog tradicionalnih uvjerenja seljaka, nego i zbog već spomenutog jala. Utjecaj tradicije vidljiv je i u
vjerničkom odgoju Ivičine majke što utječe na njegove prve moralne dvojbe kad se u svojoj sobi u gradu
trudi skrenuti pogled sa slike privlačne gole žene, a te dvojbe nastavljaju se i u njegovim dvadesetim
godinama kad sve više vremena počinje provoditi s privlačnom štićenicom njihova mecene.
U romanu se obrađuje realistička tema odnosa sela i grada te obrazovanje intelektualca iz manje
sredine u gradu što je, osim za hrvatski, karakteristično i za svjetski realizam. Osim obilježja realizma,
prisutna su i obilježja naturalizma vidljiva u važnosti podrijetla te obiteljskog nasljeđa. Tema romana očita
već u prvih nekoliko odlomaka aktualna je i danas kad je svaki pojedinac doveden u situaciju preispitivanja
vlastitih moralnih vrijednosti koje polako nestaju ili se jednostavno može prepustiti općem društvenom
nemoralu te postati pasivni promatrač svijeta koji propada dok raste u svojim intelektualnim postignućima.