Nikolaj Vasiljevid Gogolj - Kabanica

Beleske o piscu:
Nikolaj Vasiljevi Gogolj je ruski knjievnik. Roen je 20.3.1809. u Soroincima, Poltavska gubernija, a
umro je 21.2.1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikakim
kudama, nii inovnik, jedno vrijeme predava povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836. godine
izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije Revizor.Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemakoj,
Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve due. Pribliavanje slavjanofilima, nevjerica u
vlastitu darovitost, osjedanje krivice i religiozno-mistino raspoloenjeobiljeavaju dalji Gogoljev
ivot. On hodoasti u Jeruzalem, orie se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih dua, brani crkvu i
samodravlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i
negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovjed.
Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilina pejzaa, seoskih obiaja, praznovjerja i dr. Gogolj
je vjeto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog ivota proimao "stranim priama", smijeno
mijeao sa alosnim, realno s fantastinim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalaena, prostoduna,
sva u arenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobrodudni, aDnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim
pripovijestima iz ukrajinskog ivota Veeri na majuru kraj Dikanjke dolazi do izraaja folklor, vedro i
romantino raspoloenje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junatva (Taras Buljba),
progovorio je o strogim obiajima, surovom poimanju asti, pisanim i nepisanim zakonima
Zaporoaca. U pripovijestima Starinski posjednici; Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan
Ivanovi i Ivan Nikiforovi, Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog ivota, sitne interese, tmuran,
tur i bezbojan svijet u kome se nita ne dogaa. U Petrogradskim pripovijestima , Gogolj govori o
bijedi inovnike egzistencije. U najjaoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna ovjeka
Bamakina ali sve uvrijeene i nepriznate. U Revizoru razgoliduje pokvarenost inovnitva, iba
lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeda potrebu
"da skupi na gomilu sve ono to ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje de utrti put
iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "istilita" i moralnog preobraaja, u "raj" idealne
sutranjice. U djelu Mrtve due Gogoljev junak iikov, putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve due",
snuje o posjednikim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac.
Kritian duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva
tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom drutvu postali obrasci za lijenost,
glupost, sebinost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevi, koroboka, ikov, Bopinski i
Dopinski, Hljestakov i dr.).

Kratak sadraj:
U jednom odjeljenju sluio je jedan inovnik. Za tog ovjeka ne bi se ba moglo redi da je dopadljiv,
bio je onizak, malko riokos, s borama s obje strane obraza.Zvao se Akakije Akakijevi i bio je pomalo
udan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i
potovanjem. Drugi inovnici ga uopde nisu potovali, pa ak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili
neto da prepie to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Vedina inovnika ga je ismijavala izgovarajudi
ale na njegov raun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s duom i
potovanjem. Veoma se razlikovao od drugih inovnika. Dok su drugi naveer izlazili na ulice kako bi
porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis
ili tekst tek tako za svoju duu. Moe se redi da je u svakom napisanom slovu uivao. Bio je toliko
uivljen u pisanje da je u svemu to je gledao vidio svoje jasne, ujednaenim rukopisom ispisane
redove. Stoga nije obradao pogled na svoju staru kabanicu koja je esto bila meta izrugivanja drugih
inovnika. No kad se pojavila otra sjeverna studen, Akakije Akakijevi je osjetio kako ga studen
naroito jako pali po leima i ramenima, bez obzira to je pokuavao to prije prodi razdaljinu od svog
doma do radnog mjesta. Kada vie nije mogao izdrati hladnodu uputio se njemu dobro znanom
krojau Petroviu misledi da de mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovi je bio ovjek bez jednog
oka, a vrlo esto je volio popiti koju aicu. dok je bio trijezan znao je uspjeno popraviti inovniku
uniformu. Doavi kod petrovia Akakije Akakijevi mu je pokazao svoju kabanicu rekavi da to nije
meki veliki problem da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i lea. No Petrovi ga je odbio i
rekavi mu da se kabanica nemoe pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevi sav
uznemiran otiao kudi misledi da je petrovi danas Trijezan. Pomislio je kako de donjesti kabanicu
Petroviu u nedjelju ujutro kad de Petrovid biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo donio je
kabanicu a mamurni Petrovid pogledavi ju odmah se razbistrio i rekao jo jednom kako se to nemoe
popraviti i kako treba saiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviu bilo jasno da stvarno mora
naruiti novu kabanicu. Ali muio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odluio da de
odted malo skromnije ivjeti, da nede piti aj uveer, da de odjedu to manje nosti pralji na pranje
kako bi utedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i poao s Petroviem u trgovine kako bi kupio
tkaninu. Petrovi mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevi je uskoro doao na radno mjesto
u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga zato to mu vie nije bilo
hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno drugi inovnici su odmah uoili novu kabanicu i
rekli Akakijeviu da bi u povodu kupnje nve kabanice trebao odrzati proslavu. Tada se Akakijevi
naao u neugodnoj situaciji ali se naao jedan inovnik koji je rekao da de organizirati proslavu
umjesto njega. Te veeri Akakijevi se uputio ka inovniku kod kojeg de se odrati proslava. Hodajudi
ulicama prada bio je ponosan to moe tako uredno sreen proetati i grag mu se tog trenutka inio
puno ljepi nego prije. Doavi na proslavu sjeo je kraj stola kartaa ali bududi da je ved dolo vrijeme
kad je on obino iao u krevet, potajno se iskrao i otiao kudi. Na putu do kude prolazedi kroz sve
tamnije i mranije uliice udjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi udarili ga nogom i oteli
mu kabanicu. Akakijevid se onesvjestio a kad je nakon nekoliko minuta doao k sebi vie nije bilo
nikoga ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastreen te je drugi dan potraio pomod policijskog
nadzornika. Bududi da to nije pomoglo potraio je pomod vane osobe. Vana osoba je ba u to
vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj
ured. Bududi da vana osoba nije htjela pomodi Akakijeviu on se poupio i otiao. Na povratku kudi
puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevi razbolio. Bio je toliko bolestan da je lijenik upozorio
njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer de Akakijevi uskoro umrijeti. Tako je i bilo.
Akakijevia pokopae ali se nakon nekog vremena proulo po gradu kako u kasne none sate kod
Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku inovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako
je jedne veeri kad je vana osoba ila u posjet koijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime
mrtvac s likom inovnika se na taj nain osvetio za ono to mu nije elio pomodi oko pronalaenja
ukradene kabanice.
Od tada vie nitko nije ni vidio ni uo za mrtvaca s likom inovnika. Oigledno mu je generalova
kabanica sasvim odgovarala.

Karakterizacija likova:

Akakije Akakijevi - Nije ba bio dopadljiv, bio je onizak, malo riokos i pjegav po licu, imao je bore s
obje strane obraza. Bio je vrlo privren poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s
ljubavlju i potovanjem. Uivao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i
ravnoduan upravo radi toga to se ne obazire na izrugivanja drugih inovnika. Ima jak karakter i kad
neto naumi to de i uiniti pod bilo koju cijenu. Takav je sluaj sa skupljanjem novca za novu
kabanicu, odricanja od veernjeg aja, uvanja odjede kako bi to due potrajala. Vrlo je tedljiv,
pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

Petrovi - Petrovi je stari kroja bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju aicu, vrlo sposoban
i vjet jer uspjeva uspjeno popraviti inovniku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer
voli natudi cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi. u nekim situacuacijama poten zato jer je
Akakijeviu saio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaajudi u kakvoj je situaciji Akakijevi. Tvrdoglav je
jer ga ak ni u situaciji kad je mamuran nije mogude odgovoriti id njegove namjere ili odluke.

Vana osoba (general) - On je u dui dobar ovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema
njima, samo to ga je generalski in sasvim pomeo. Nakon to je dobio generalski in on se nekako
sapeo, iskliznuo s uobiajenog kolosijeka i uopde nije znao kako se ponaa. Ako bi bio u drutvu s
ljudima ravnima sebi, on bi jo i bio ovjek na svome mjestu, ovjek sasvim valjan,ali u pogledu
nikako glup ovjek. Ali im bi se zatekao meu ljudima koji su makar za jedan in nii od njega bivao
bi sasvim drukiji. utio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi saaljenje, tim prije to je on i sam
osjedao da bi to vrijeme mogao ispuniti neim mnogo ljepim. U njegovim se oima ponekad opaala
silna elja da se ukljui u neki zanimljiv razgovor i da prie nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek
zaustavljala misao:da nede to biti malo previe s njegove strane, da nede to biti malo previe
familijarno, nede li time on izgubiti na ugledu? I usljed takvih razmiljanja i dalje je ostao u onom
svom jednom te istom, nepromjenjivom utljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke
zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog ovjeka.

Dojam o delu:

Djelo mi se poprilino svidjelo upravo radi svoje kratkode. Naime neki pisci mogu na nekoliko stranica
iskazati sve to su eljeli redi a neki to nemogu ni na puno vie stranica. Inae djelo je vrlo
interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za itanje.


2. Kabanica

Sadraj

U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan obian mali inovnik po imenu Akaki Akakijevi. Iako
su se tamo esto mijenjali direktori i vii inovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao inovnik
za prepisivanje slubenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli to de ga sve
slijededeg dana ekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto obinog prepisivanja, za vedu pladu,
malo izmjeni tekst, da promjeni adresu i prebaci iz prvog u trede lice. No njemu je to zadavalo previe
briga te se brzo vratio starom poslu.
Nije obradao panju na svoje odjevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda,
posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta ale ostalih inovnika u tom odjeljenju.
Pregledavi ju dobro kod kude, on otkri da je na dva-tri mjesta i to ba na leima i na ramenima ona
postala prava razvlaka; sukno se toliko itzlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala...
Doista, ta kabanica imala je udan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve vie i vie
smanjivao, poto je sluio za podivanje i krpanje drugih njenih dijelova. (str. 203)On na to nije
obradao panju. No kad su dole hladne ruske zime, vidio je da treba neto uiniti sa svojom starom,
poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojau. No kroja Petrovi mu
je izjavio da je nije mogude zakrpati, jer bi se ona raspala im bi je ubo iglom. Petrovi mu je
preporuio da kupi novu postavu i da de mu je on zaiti.
To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, to je bila najnia cijena.
Dodue imao je oko etrdeset rubalja uteevine, no ona je ved bila predodreena za nove
pantalone, koulje i za pladanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko etrdesetak rubalja, znao je
da de dobiti za nagadu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je poeo razmiljati
ega bi se sve trebao odredi. Odluio je da vie nede veerati, tj. da nede piti aj naveer, nede paliti
svijedu, gazit de to je mogude lake da ne uniti pete, rijee de davati pralji prati rublje da se ne
pocijepaI tako je oko pola godine Akaki tedio i redovito sa Petroviem posjedivao trgovine sa
postavama, raspitivajudi se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakoom kad bi pomislio na sve
prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio, umjesto etrdeset, jo dvadeset rubalja imao je
dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviu, koji je pristao da sai kabanicu za minimalnih
dvanaest rubalja. Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u ivotu bio onaj kad je doao na posao sa
novom kabanicom. Na poslu su ga doekali pljeskom, te se jedan mladi asnik ponudio da asti svih
za Akakijevu novu kabanicu. Akakije se tada, naveer u kudi onog asnika, prvi put ukljudio u ivot
izvan posla. Sve mu je bilo neobino i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povedala kad se vradao kudi
mranim ulicama. Na tom putu napali su ga dva ovjeka i oteli mu kabanicu, pustivi ga oamuenoga
na podu.
Kad se osvjestio, potraio je pomod kod policajca u oblinjoj ulici no on mu nije htjeo pomodi. uvi
to mu se desilo, gazdarica ga je savjetovala da treba otidi ravno policijskom naelniku. Akakije je to i
uinio. Otiao je jednoj vanoj osobi. Morao se prije najaviti, te dodi u dogovoreno vrijeme. No u to je
vrijeme ta vana osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu
prijatelj shvati kako je on vana osoba, pustio je Akakija da eka, a kad ga je napokon primio poeo se
derati i grditi na njega. Akakije je silno prestraen pobjegao kudi. No tada je vladala jaka ruska zima i
on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:
A Petrograd ostade bez Akakija Akakijevia, kao da ga u njemu nikada nije ni biloa ved sutradan na
njegovom je mjestu sjedio novi inovnik, rastom znatno vii od njega, koji ved nije ispisivao slova
onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevi, nego mnogo nagnutije i kosije. (str. 224)No tu
ne zavrava pria o Akakiju Akakijeviu. Naime nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac
koji je krao kabanice ljudima traedi svoju. Mnogi su tvrdili da su u tog mrtvaca prepoznali Akakija
Akakijevia. Taj je mrtvac prestao sa kraom kabanica tek nakon to je dobio kabanicu vane osobe:
Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, epao za jaknu! Ba mi tvoja kabanica treba! Nisi
htio da se zauzme za moj, pa si me jo i ispsovao - pa daj mi sada svoj! (str. 227)

Lica

Akakije akakijevi
Obian inovnik za prepisivanje s godinjom pladom od etristo rubalja. Zadovoljan je svojim ivotom
iako se on sastoji od posla i boravka u kudi:Mijenjali su se direktori i razne druge starjeine, a on je
uvjek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom poloaju, stalno na istoj dunosti, kao
inovnik za prepisivanje slubenih spisa; (str. 198)Nizak je, ospiav i riokos. Kratkovidan, s borama
na obje strane obraza i hemoroidine boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odjevanju:Uopte nije
mislio o svome odjevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, ved nekakve riastobranjave boje.
Okovratnik na njemu nije bio dugaak, izlazedi iz tog ovratnika, inio ba neobino dugim. (str.
200)Nije preputao nikakvim uicima:
lijegao bi, unaprijed se smjekajudi pri pomisli na sutranji dan: to li de mu bog sutra poslati da
prepisuje? (str. 202) u govoru najvie upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve
rijeice koje nemaju ba nikakvog znaenja. (str. 205)

Petrovi

Bivi kmet, postao kroja. Imao je enu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre
udi te je pristao da saije Akakiju kabanicu za gotovo nita novaca. Volio se razbacivati cijenama i
opijati.
Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevi dotad nije imao prilike da
na njemu vidi. Kao da je Petrovi u srcu osjedao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao
onaj jaz koji dijeli krojae to ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji
iju od novog materijala. (str. 211)

Vana osoba

Vii policijski general kojemu se obratio za pomod Akakije. Volio se praviti vaan:
Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je
obiaj da je sitni inovnici doekuju na stepenicama, kad je dolazila na dunost; niko, zatim nije smio
da joj se obrati direktno, ved u strogo predvienom redu: koleki registrator podnio bi izvjetaj
gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao
do nje, te vane osobe. (str. 219)
Bio je dobre due samo to ga je in generala promijenio. Kad bi se obradao osobama nieg ina volio
se razbacivati rijeima:
- Znate li kome vi to govorite? Shvadate li ko stoji pred vama? Shvadate li vi to, shvadate li?- pitam ja
vas. (str. 222)

Zakljuak

Gogolj u Kabanici opisuje ivot jednog siromanog inovnika odbaenog i zaboravljenog od itavog
svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se nebi nitko ugledao. U itaoca istovremeno izaziva
saaljenje prema, ponienom i uvrijeenom, Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor.
Takav humor postie isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izobliavanjem Akakija,
kabanice i okoline. Osim humora, karakteristino je za Gogolja njegova jednostavnost u
pripovijedanju. Sa malo rijei uspijeva predoiti itaocu i stanje unutar likova i stanje u okoliu. Gogolj
u Kabanici daje kritiku drutvu i sudi protiv neovjenog odnosa i ponaanja ljudi. No ipak na kraju
priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savijest koja spaava ovjeka.


3. Kabanica

Kabanica je Gogoljeva novela ija je pria vrlo jednostavna. Jadni mali inovnik donosi veliku odluku.
Odluuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova ivota. Prvu nod kada je obude, otmu mu je
u jednoj mranoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom..
Ovo je sve to se tie osnovne zamisli, ali naravno prava pria (kao i uvijek kod Gogolja) lei u stilu,
unutranjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inae, proeto otunim humorom, a njezin fantastini
zavretak daje cjeloj, ved na realistikim temeljima izgraenoj, pripovijesti ponovno groteskni
tonalitet. Akakije Akakijevi Bamakin bio je ne posebno upadljivi inovnik nizak, pomalo koziav,
pomalo crvenokos, pomalo ak na prvi pogled i kratkovidan, a s omanjom delom iznad ela, naboran
s obje strane obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopde nije vodio rauna odijevanju: odora
mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobranaste boje. Ovratnik mu bijae vrlo uzak i nizak tako
da mu je vrat, iako nije bio osobito dugaak, virio iz ovratnika i doimao se neobino dugaak. I uvijek
bi mu se neto prilijepilo za odoru, a na eiru vjeito je nosio kore od lubenice ili dinje i tome slino
smede.) Njegova najveda radost bila je prepisivanje, on je ivio cijelim svojim srcem za svoja slova
(Malo je kazati da je sluio revno ne, on je sluio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je
priviao neki njegov svijet, arolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio uitak; neka slova volio je vie od
drugih, pa kad bi dola na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao usnama,
tako da se je inilo da mu na licu moe proitati svako slovo to ga ispisuje. -> groteskno). Iako je
imao mogudnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise. (U svemu je vidio
svoje uredne, ravnomjernim rukopisom ispisane retke i tek kada bi mu se odnekud konjska njuka
naslonila na rame i puhnula mu iz nozdrva za vrat kao vjetar primijetio bi da nije nasred retka nego
nasred ulice. im bi se vratio kudi sjeo bi za stol, pokusao bi na brzinu i i pojeo komadid govedine s
lukom, a da ne bi osjetio pravi okus jela. Pojeo sve skupa s muhama i svim ostalim to bi mu Bog
poslao u tom trenu. -> groteskno).
Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom eli pretvoriti u
karikaturu, predstaviti ga kao tipinog inovniida zaljubljenog u svoj posao.
Jednog dana otkrivi da mu je potrebno popraviti kabanicu Akakije odlazi svom krojau Petroviu.
Ovaj nakon ne ba dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne moe popraviti i savjetuj
mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, inovnik se svim srcem predaje nabavku nove kabanice (Kako
je nabaviti? Mislio je Akakije Akakijevi, mislio, i zakljuio da de morati smanjiti svoje uobiajne
trokove, barem na godinu dana: odredi se aja uveer, ne paliti svijedu, a kako ba bude morao
neto raditi, otidi de gazdarici u sobu i raditi uz njezinu svijedu; kad bude hodao ulicama, morat de
gaziti to lake i opreznije po kaldrmi i kamenim ploama, tako redi na prstima da ne bi prerano
iznosio potplate; morat de to rjee davati pralji rublje na pranje, a da se ne bi pohabalo, morat de
svaki put, kad se vrati kudi svudi i obudi samo polu pamuni haljetak, vrlo star koji ak i samo vrijeme
tedi Istini za volju, isprva mu je bilo malo teko naviknuti se na takva ogranienja, ali onda se
ved nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se ak da naveer nita ne jede, ali se zato hranio
duhovnom hranom, ne rastajudi se u duhu od vjeite misli na bududu kabanicu. Od tada kao da mu je
sav ivot nekako postao puniji, kao da se oenio, kao da je jo neka druga osoba uz nj, kao da vie nije
sam, ved kao da je neka draga ivotna druica pristala da s njim kroi ivotnom stazom, a ta druica
nije nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa vrstom nepoderivom podstavom. Postao je nekako
ivahniji, ak i vrstog karaktera kao ovjek koji je ved postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz
postupaka nestala sama od sebe sumnja, neodlunost, jednom rijeju sve one kolebljive i
neodreene karakterne crte.). Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije Akakijevi, ivanje i
navlaenje injela, u stvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova
duha. Kad je konano obukao kabanicu kroio je u najsveanije raspoloenje, obuzela ga je radost i
sreda tako da i nije primjedivao kako bi dolazio do ureda ved se je jednostavno tamo naao. Uslijedili
su dani potpune srede. Ali jednom dok se je vraao sa zabave kod pomodnika predstojnika odjela, u
jednoj mranoj i pustoj ulici ukrali su mu kabanicu (Akakije Akakijevi osjetio je kako svlae s njega
kabanicu i udaraju ga koljenom tako da pada nauznak u snijeg, i nita vie ne otuje.). Iako se je alio
naelniku policije nita nije postigao i onako uniten odluio se je obratiti visokoj linosti (Uostalom,
ovaj se trsio uzdidi na visinu svoga poloaja i mnogim drugim sredstvima, ato su: uveo je obiaj da ga
nii inovnici doekuju ved na stubitu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi dodi ravno k njemu
nego da sve ide najstroijim redom; koleki registrator najavljivao bi neiji dolazak gubernijskom
sekretaru, gubernijski sekretar-titularnom ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj nain najava
napokon stizala do njega. Kako je sve ved u naoj svetoj Rusiji zaraeno oponaanjem svaki izigrava i
oponaa svoga efa. Tako priaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za efa neke male
zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je slubenim nadletvom i
postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom
posjetitelju otvarali vrata iako je u slubeno nadletvo jedva mogao stati jedva pisai stol. Manire i
navode visoke linosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odvie sloene. Temelj njegova sustava
bijae strogost.Strogost, strogost i strogost govorio je obino i pri posljednjoj rijei obino gledao
vrlo znaajno u lice onoga kome se obradao. Za to dodue i nije bilo nekog posebnog razloga jer je
onih desetak inovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako ivjelo u
dolinom strahu: im bi ha izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i ekali ga u stavu pozor sve
dok ef ne proe kroz sobu. Njegov uobiajeni razgovor s podreenima odlikovao se strogodu i
sastojao se tako redi od tri reenice: Kako se usuujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno
Tko stoji pred vama?-> hijerarhija birokratskog aparata)
Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i moemo ak redi poslala u smrt. Od tuge
za kabanicom Akakije je pao u vrudicu i zahvaljujudi petrogradskom podneblju ubrzo umro.
Pria ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Pterogradu se je proirio
glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku inovnika i krade kabanice. I taj je duh ivio sve dok
jedne veeri nije skinu injel sa viske linosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.
Jedna od najvanijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je
maska). ovjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijevia, u stvari je ovjek koji je njemu
ukrao ogrta. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujudi injenici da on nema ogrta, a andar,
upadajudi u najneobiniji paradoks ove prie, misli da je duh upravo ona osoba koja je njegova
antiteza, ovjek koji je ukrao injel.
I tu je kraj pripovijesti o jednom malom inovniku koji je cijeli svoj ivot posvetio svojim slovima i
kabanici. Ona mu je bila jedina ivotna radost, jedino to ga je inilo sretnim, ali na kraju i to mu je
bilo oduzeto. Iako pomalo smijean, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjedanje jer
njegova je sudbina prvenstveno tragina.