Kabanica

Kabanica Nikolaja Vasiljeviča Gogolja pripovijetka je iz petrogradske zbirke pripovijedaka. Za razliku od

većine romantičarskih autora, Gogolj u središte radnje ne postavlja utjecajnog junaka već prosječnog
čovjeka koji pripada radničkoj klasi. Kroz djelo prikazuje zamjenjivost radnika u sustavu čija hijerarhija
nije postavljena kako bi pomogla prosječnim ljudima već kako bi istaknula razlike između viših i nižih
slojeva društva te učvrstila položaj utjecajnih pojedinaca. Radnja djela prožeta je tužnim humorom uz
fantastični kraj koji obiluje elementima groteske. Smještena je u Petrogradu u sredini 19. stoljeća.
Autor djela rodio se 31. ožujka 1809. godine u Ukrajini koja je tijekom njegova rođenja dijelom
pripadala ruskom carstvu. Gogolj se smatra utemeljiteljem ruskog realizma. Tijekom svog života se
istakao u književnim krugovima te se sprijateljio s Puškinom koji mu pruža inspiraciju za djela
„Revizor“ i „Mrtve duše“. Glavni lik Akakij Akakijevič susreće se s uobičajenom podlošću viših slojeva
društva usprkos svojoj podanosti i predanosti radu. Proveo je većinu svog života slijepo slušajući
naredbe i odrađujući zadatke koje su mu zadavali ljudi koji ga ne poštuju. U trenutku kada zatrebala
mu je pomoć spoznao je hladnokrvnost utjecajnih pojedinaca i „visoke ličnosti“.

Akakij Akakijevič pripadao je radničkoj klasi. Njegov je posao bio prepisivati različita djela i spise koje
su mu zadavali nadređeni. Uživao je u svom poslu usprkos čestim izrugivanjima od strane kolega.
Njihove provokacije su ga rijetko uspijevale omesti te je čak i kada bi se vratio kući nerijetko nastavljao
prepisivati tekstove. Predanost poslu bila mu je toliko izražena da ga nitko nikada nije vidio na zabavi
ni na proslavi blagdana već samo u „nekom poslovnom odjelu“. Usprkos vrijednom radničkom
mentalitetu i dugogodišnjem stažu nije uživao nikakve poslovne povlastice ni nagrade. Nadređeni su
ga smatrali lako zamjenjivim i nedostojnim ikakvog poštovanja. Njegov život ni po čemu nije bio
poseban do trenutka kada mu je zatrebala nova kabanica zbog snažne ruske zime koja je u kraju
uslijedila. Kabanica bila je vrlo skupa te je Akakij morao gladovati i uskratiti si mali broj užitaka koje je
do tada imao. No ona mu je u životu podarila novu svrhu osim dotadašnjeg prepisivanja. Kratkotrajnu
radost i ponos koji osjećao je dobitkom nove kabanice ubrzo zamijenio je očaj zbog njezine krađe
kada se po prvi put nakon dugo vremena po noći vraćao sa zabave. Obratio se „višoj ličnosti“ u očaju i
molio za pomoć. Morao je dugo čekati pomoć koja je odmah trebala biti pružena, a kada ga je „viša
ličnost“ napokon saslušala dočekao ga je hladnokrvni prijekor. „Zar vi, poštovani gospodine — nastavi
on odsječno — ne znate službeni put? Kamo ste vi zašli? Zar ne znate kakav je postupak? Vi ste o tom
najprije morali podnijeti molbu kancelariji; molba bi bila otišla šefu odsjeka, starješini odjela, zatim bi
bila sprovedena sekretaru, a on bi je onda uručio meni...“. Tada vidio je da njegov dugogodišnji rad
nije bio cijenjen te da ga hijerarhija društvenog sustava samo želi potisnuti i ušutkati. To je refleksija
realnih okolnosti s kojima su se radnici 19. stoljeća morali boriti. Od njih očekivala se apsolutna
predanost i poštovanje onima koji ih nisu ni cijenili ni adekvatno plaćali. „— Što, što, što? — reče
visoka ličnost — gdje ste pokupili tu smjelost? Gdje ste pokupili takve ideje? Kakva se to drskost među
mladim ljudima raširila protiv starješina i viših! Visoka ličnost, čini se, nije primijetila da je Akakij
Akakijevič već prevalio pedesetu. „ Jedino što je čovjeku moglo podariti poštovanje bili su bogatstvo i
status. Zbog toga većina radnika 19. stoljeća živjela je u bijedi i neimaštini te ova pripovijetka kroz
tužan humor prikazuje njihov život. Djelo obrađuje suvremenu tematiku čovjeka u ulozi broja koji se
ni po čemu ne ističe. Jedina pravda koju je Akakij stekao dočekala ga je poslije njegove smrti kada je
„viša ličnost“ poslije dugogodišnjih nepoštivanja, prekoravanja i izrabljivanja radnika po prvi put
osjetila grižnju savjesti. „Ali silna strava ovlada "visokom ličnosti" kad primijeti da su se mrtvačeva
usta iskrivila i on sa strašnim zadahom groba prozborio ove riječi: — Aha! tu si ti napokon! Napokon
sam te, ovaj, ščepao za ovratnik! Tvoja mi kabanica i treba! Za moju se nisi pobrinuo, i još si me
izgrdio — sad mi daj svoju!“ Ovime je autor istaknuo da, ako su je dobili, većina radnika 19. stoljeća
pravdu dočekala je nakon svoje smrti.
Gogolj u ovom djelu ističe nepravdu društva 19. stoljeća. Cijene se samo moć i novac, a zaboravlja se
na empatiju i ljudskost. Razlike između siromašnih i nemoćnih te bogatih i utjecajnih bivale su sve
veće, a radnici su živjeli u sve većoj bijedi. Cilj djela je osvještavanje naroda i borba protiv
hijerarhijskih razlika koje svakodnevno tlače „prosječnog čovjeka“.