Kabanica, Gogolj

Nikolaj Vasiljevič Gogolj jedan je od najuspješnijih ruskih, ali i svjetskih, pisaca kao i utemeljiteljem
čuvenog ruskog realizma. U Gogoljevim djelima najčešće se pojavljuju likovi muškaraca čija je pozicija u
društvenoj sredini tadašnje Rusije bila niska U njegovoj prepoznatljivoj noveli „Kabanica“ Gogolj kroz lik
Akakija Akakijeviča problematizira odnos društvenih i političkih elita, kao i cijelog sistema, prema
običnom čovjeku koji samo pokušava odrađivati svoj posao i, na kraju krajeva, preživjeti. Pisac poseban
značaj postavlja na odnos Akakija Akakijeviča i osobe koju karakterizira kao „visoku ličnost“, točnije,
Akakijevu neobičnu osvetu nakon njihovog susreta gdje je najbolje pokazana potlačenost običnog
čovjeka od strane „visokih ličnosti“.

U prvom tekstu Akakij Akakijevič dolazi pitati „visoku ličnost“ za pomoć u pronalasku njegove nove
ukradene kabanice koja mu je mnogo značila, trebala, ali i koja mu je promijenila život na bolje. Kada je
Akakij bio poslan kod „visoke ličnosti“ u nadi da će mu biti voljna pomoć prvo je morao čekati da ga
primi izjavivši da nema vremena za njega iako je samo htio iskazati svoju nezainteresiranost za razgovor
s nevažnim činovnikom ili niskom ličnosti kao što je Akakij. Kad ga „visoka ličnost“ primi Akakij mu
prestrašeno objasni svoju situaciju na što „visoka ličnost“ odvrati neuljudno objašnjavajući kako nema
pravo osobno doći pitati takvo što osobu njegova statusa već ta zamolba treba proći cijeli pravni
postupak kako bi došla do „visoke ličnosti“: „Zar ne znate kakav je postupak? Vi ste o tom najprije morali
podnijeti molbu kancelariji; molba bi bila otišla šefu odsjeka, starješini odjela, zatim bi bila sprovedena
sekretaru, a on bi je onda uručio meni...“. Pripovjedač u djelu opisuje ponašanje i običaje „visokih
ličnosti“ dostojanstveni, ali ne suviše komplicirani zbog čega je temelj njihova sistema bila isključivo
strogost i nepoštovanje: „“Strogost, strogost i — strogost“, običavao je on govoriti, i kod posljednje riječi
obično bi vrlo značajno gledao u lice onomu s kim je razgovarao.“; „Obični njegov razgovor s nižima od
sebe naginjao je da bude strog i sastojao se od jedva tri rečenice: „Kako se usuđujete? Znate li vi s kim
govorite? Jeste li svjesni tko stoji pred vama?““. Upravo je tako razgovarao i s jadnim Akakijem zbog
čega se on prestrašio i skoro izgubio svijest: „Znate li komu vi to govoriti? Pojmite li vi tko stoji pred
vama? Pojmite li vi to? Pojmite li to, pitam ja vas? — Pri tom on lupi nogom i povisi glas do tako jake
note da bi se i drugi čovjek prepao, a ne samo Akakij Akakijevič.“. Nakon tog razgovora Akakij požuri
natrag u svoj stan no zbog istrošene i raspale kabanice koju je nosio koja ga nije najbolje štitila od
Petrogradske hladnoće zbog čega će se razboljeti i nedugo nakon preminuti.

U drugom polaznom tekstu „visoka ličnost“ se nakon okupljanja s prijateljima uputila prema prijateljici
Karolini Ivanovoj kako bi se riješio grižnje savjesti koju je imao upravo zbog Akakijeve smrti. Neobično je
to što se nakon Akakijevog pogreba po gradu krenuo pojavljivati mrtvac koji je krao ljudima kabanice pa
je tako tu večer kada je „velika ličnost“ već bila na putu bio napadnut od strane tog mrtvaca za kojeg se
ispostavilo da je Akakij Akakijevič koji je ustao iz mrtvih kako bi se osvetio čovjeku koji ga je ponizio i
time se po prvi put zauzeti za sebe i suprotstaviti vladajućima, iako to bilo nakon njegove smrti: „—Aha!
tu si ti napokon! Napokon sam te, ovaj, ščepao za ovratnik! Tvoja mi kabanica i treba! Za moju se nisi
pobrinuo, i još si me izgrdio — sad mi daj svoju!“.
Gogolj je u ovom dijelu jasno prikazao da sustav i vladajuća hijerarhija nisu napravljeni tako da bi i u
kojem slučaju pomogli tzv. “malom” čovjeku. Običan čovjek ostaje bespravan pred sustavom, ustrojenim
tako da samo traži od njega, ali nikada ništa ne daje. Akakije cijeli život provodi kao sluga sustava, a
jednom kada treba nešto za uzvrat, biva otjeran. Ovim djelom je dao i kritiku društvu te osuđuje
nečovječnost i loše ponašanje ljudi. No, ipak na kraju vjeruje u savjest koja čovjeku donosi spas. Na
žalost, spas i pravda, prema Gogolju, običnom čovjeku dolazi tek nakon smrti.