Kakav je odnos Akakija Akakijeviča i „visoke ličnosti“?

“Kabanica” je novela ruskog književnika ukrajinskog podrijetla Nikolaja Vasiljeviča

Gogolja koja datira iz 1842. Godine . Ovo djelo je od velike važnosti za početak
ruskog realizma , a to potvrđuje I slavna uzrečica jednog od najznamenitijih
književnika tog razdoblja , Fjodora Mihajloviča Dostojevskog :” Svi smo mi izišli iz
Gogoljeve Kabanice” . Rani realizam koji se proteže u ovoj noveli pomiješan je s
romantizmom (budući da je Gogolj djelovao na prijelaznom razdoblju) . Autor je
pripadnik osiromašene vlastele te je kao takav imao potpuni uvid u bijedu
ondašnje ruske birokracije koja se temeljila na izrabljivanju onih već osiromašenih
te prevelikoj nejednakosti I ekonomskom nesrazmjeru stanovništva . Uz
“Kabanicu” njegova najznačajnija djela su : roman “Mrtve duše” I komedija
“Revizor” . Djelo „Kabanica“ prati priču osiromašenog činovnika Akakija
Akakijeviča i njegove kabanice .Visoka ličnost i Akakij Akakijevič su suprotnosti u
svakom pogledu a njihov je odnos dinamičan i prevrtljiv .Odnos im je u početku
narušen i neizbalansiran , a na samom kraju novele dolazi do moralne
uravnoteženosti koju čitatelj iščekuje kroz čitavo djelo .

Akakij Akakijevič i „visoka ličnost“ upoznaju se kad Akakij dolazi pitati za pomoć
kako bi pronašao kabanicu . Njihov odnos se od tad počinje pogoršavati jer
„visoka ličnost“ viče na njega i grdi ga : „— Znate li komu vi to govoriti? Pojmite li
vi tko stoji pred vama? Pojmite li vi to? Pojmite li to, pitam ja vas? — Pri tom on
lupi nogom i povisi glas do tako jake note da bi se i drugi čovjek prepao, a ne samo
Akakij Akakijevič.“ . Pod opisom „a ne samo Akakij Akakijevič“ autor daje do
znanja koliko je postupak “visoke ličnosti“ pogodio Akakija jer kako je rečeno
ranije u noveli Akakij ima problem s mucanjem i generalno je sramežljiva osoba.
Ovakav postupak „visoke ličnosti“ je za svaku osudu i poriče ono što je rečeno za
njega na početku djela – da je znan kao dobra osoba . Akakij Akakijevič i „visoka
ličnost“ premda toliko različiti pate od istih problema – njihovo ponašanje je
definirano njihovim činom (Akakij je na jadnom mjestu i jadan je u poslovnom
smislu , a „visoka ličnost“ se jednako teško nosi s moći i poštovanjem) .„Visoka
ličnost “ je općenito koji je pun sebe i stvara autoritet na najbrutalniji način :
viče , mlađi činovnici i svi koji su ispod njegova ranga ga moraju tretirati kao Boga i
slično . Lik kao što je „visoka ličnost“ i njegovi postupci su svojstveni realizmu i
dobu nastanka ove novele (19. stoljeće) jer ocrtavaju tadašnju stvarnost –
pokoravanje , nejednakost i generalnu objektivnu nepravdu . Lik ovakvog
činovnika je također tipičan za to doba (zbog toga nije ni definirano njegovo ime).
Preobrat odnosa protagonista i antagonista u ovom djelu događa se na kraju
novele (neočekivanom prevratu tipičnom za ovu epsku vrstu) kad Akakij Akakijevič
umre i vrati se kao duh koji uzima ljudima kabanice tragajući za pravdom . Tuga i
sažaljenje koju čitatelj proživljava se povećavaju do trenutka ponovnog susreta
„visoke ličnosti“ i Akakija Akakijeviča . Nastupa svojevrsna katarza zbog vraćenog
kaputa (koji Akakiju Akakijeviču predstavlja sve) . Ovo je vidljivo u drugom
polaznom tekstu : „— Aha! tu si ti napokon! Napokon sam te, ovaj, ščepao za
ovratnik! Tvoja mi kabanica i
treba! Za moju se nisi pobrinuo, i još si me izgrdio — sad mi daj svoju!
Jadna "visoka ličnost" samo što ne umre. Koliko je god bila svojeglava u kancelariji
i uopće pred nižima od sebe, i mada je svatko tko bi vidio njenu muževnu
vanjštinu i stas govorio: "Uh, što je silovit!" ipak u ovaj čas, kako se događa veoma
mnogim ljudima viteške pojave, nju spopade takav strah da se ne bez razloga
počela pobojavati da nije dobila napadaj kakve bolesti. Ona čak sama skide sa
sebe svoju kabanicu i zaviče kočijašu sasvim tuđim glasom“ . U oba polazna teksta
uočava se objektivnost pripovjedača koja je svojstvena za književnopovijesno
razdoblje .

Odnos dva najbitnija lika u djelu je prevrtljiv i prolazi kroz dvije etape : prvu u
kojoj je Akakij Akakijevič potlačen i omalo shvaćen i drugu u kojoj dolazi do
pravnog srazmjera zbog vraćenog kaputa i patnje „visoke ličnosti“ . Likovi u
polaznom tekstu su socijalno-psihološki različite osobe što je glavni razlog
ovakvog neslaganja . Ovaj kompleksan odnos je tipičan za književnu epohu
realizma (1830.-1870.) zbog svojih likova i njihovih psiholoških odnosa .