SADRAJ U jednom odjeljenju sluio je jedan inovnik. Za tog ovjeka ne bi se ba moglo redi da je dopadljiv, bio je onizak, malko riokos.

Zvao se Akakije Akakijevi i bio je pomalo udan. Bio je pisar i vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i potovanjem. Drugi ga inovnici uopde nisu potovali, ak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili neto da prepie, to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Vedina ga je inovnika ismijavala. No, usprkos tome, on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s duom i potovanjem. Veoma se razlikovao od drugih inovnika. Dok su drugi naveer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju duu. Moe se redi da je u svakom napisanom slovu uivao. Bio je toliko uivljen u pisanje da je u svemu to je gledao vidio svoje jasne, ujednaenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obradao panju na svoju staru kabanicu koja je esto bila meta izrugivanja drugih inovnika. No kad se pojavila otra sjeverna studen, Akakije Akakijevi je osjetio kako ga studen naroito jako pali po leima i ramenima, bez obzira to je pokuavao to prije prodi razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada vie nije mogao izdrati hladnodu uputio se njemu dobro znanom krojau Petroviu misledi da de mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovi je bio ovjek bez jednog oka, a esto je volio popiti koju aicu. Dok je bio trijezan, znao je uspjeno popraviti inovniku uniformu. Doavi kod Petrovia, Akakije mu je pokazao svoju kabanicu rekavi da to nije meki veliki problem, da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i lea. No Petrovi ga je odbio i rekavi mu da se kabanica ne moe pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije sav uznemiran otiao kudi misledi da je Petrovi danas trijezan. Pomislio je kako de donijeti kabanicu Petroviu u nedjelju ujutro kad de Petrovid biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo: donio je kabanicu, a mamurni Petrovid, pogledavi ju, odmah se razbistrio i rekao jo jednom kako se to ne moe popraviti i kako treba saiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviu bilo jasno da stvarno mora naruiti novu kabanicu. Ali muio ga je jedan problem - novac. Tako je silno odluio da de malo skromnije ivjeti, da nede piti aj uveer, da de odjedu to manje nosti pralji na pranje kako bi utedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i poao s Petroviem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovi mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakije je uskoro doao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga: zato to mu vie nije bilo hladno, a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi su inovnici odmah uoili novu kabanicu i rekli Akakiju da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao odrati proslavu. Tada se Akakije naao u neugodnoj situaciji, ali se naao jedan inovnik koji je rekao da de organizirati proslavu umjesto njega. Te se veeri Akakije uputio k inovniku kod kojeg de se odrati proslava. Hodajudi ulicama grada, bio je ponosan to moe tako uredno sreen proetati i grad mu se tog trenutka inio puno ljepi nego prije. Doavi na proslavu sjeo je kraj stola kartaa, ali bududi da je ved dolo vrijeme kad je on obino iao u krevet, potajno se iskrao i otiao kudi. Na putu do kude prolazedi kroz sve tamnije i mranije uliice, odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakije se onesvijestio, a kad je nakon nekoliko minuta doao k sebi, vie nije bilo nikoga, ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastresen te je drugi dan potraio pomod policijskog nadzornika. Bududi da to nije pomoglo, potraio je pomod vane osobe. Vana je osoba ba u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva, ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Bududi da vana osoba nije htjela pomodi Akakiju, on se pokupio i otiao. Na povratku kudi puhao je jak vjetar tako da se Akakije razbolio. Bio je toliko bolestan da je lijenik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer de Akakije uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakija pokopae, ali se nakon nekog vremena proulo po gradu kako u kasne nodne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku inovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne veeri, kad je vana osoba ila u posjet koijom Karolini Ivanovnoj, ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom inovnika se na taj nain osvetio za ono to mu nije elio pomodi oko pronalaenja ukradene kabanice. Od tada vie nitko nije ni vidio ni uo za mrtvaca s likom inovnika. Oigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

GLAVNI LIK: Akakije Akakijevi Bamakin (njegovo prezime potjee od ruske rijei bamak = cipela); kao to je njegovo ime potpuno besmisleno, takav je i njegov ivot. On ivi po ustaljenim pravilima: odlazi na posao, vrada se s posla, jede, radi, spava... Njegov je posao prepisivanje dokumenata, sretan je tim poslom; posao ga potpuno ispunjava. Akakije je otueni, usamljeni pojedinac: bez obitelji i bez prijatelja, prijatelji s posla ga ismijavaju i rugaju mu se, nesiguran je, ne zna se izraavati niti se nastoji izboriti za drukiji ivot.

KABANICA: Kabanica unosi smisao u Akakijev ivot, on se osjeda drugaije, ispunjavaju ga ponos i sreda, a mijenja se i odnos kolega prema njemu. ini se da de jedan obini odjevni predmet promijeniti Akakijev ivot i karakter, ali kabanicu mu ukradu. Kraa je kabanice Akakijeva psihika smrt. Ali umjesto dotadanje pasivnosti, on se budi i spreman je boriti se. Odlazi policijskom naelniku i visokoj politikoj linosti, ali ga svi ismijavaju i on, prehladivi se, umire u bunilu. ZAVRETAK: Smrt nije kraj. Petrogradom luta Akakijev duh koji i dalje traga za svojom kabanicom, skida ljude i nestaje tek kad preplai i razodjene visoku politiku linost. PARADOKS: Paradoks se u noveli ogleda u injenici da je Akakijev ivot toliko bezlian i pasivan da jedna smrt postaje ivot. IDEJA: Nemod malog ovjeka pred birokratskim mehanizmom