Katarina Ivanovna se školovala u otmenom gubernijskom plemickom internatu, a na završetku

školovanja je plesala gubernatorom i dobila zlatnu medalju i pohvalnicu. Medalju su prodali, a

pohvalnica joj i dan-danas leži u škrinji. Iako se s gazdaricom neprestance svađa, htela se bar
pred nekim pohvaliti i ispricati ponešto o negdašnjim sretnim danima. Nagla je to dama, ponosita
i nepopustljiva. Sama riba pod i o suhu kruhu živi, ali ne da na se. Zato ni gospodinu
Lebezjatnikovu nije htjela oprostiti njegovu grubost, a kad ju je zbog toga istukao. Za prvog
muža, pešadijskog oficira, pošla je bila iz ljubavi i radi njega je pobegla od kuce. Neizmerno je
volela muža, ali se on prokartao, dopao pod sud pa tako i umro. Rodbina joj sva okrenula leda. A
bila je i ponosita, pretjerano ponosita
I sad smo podstanari kod gazdarice Amalije Fjodorovne Lipevehzelj, a od cega živimo i cime
placamo, to vam ne bih znao reci. Jer, Katerina Ivanovna vam je takve cudi, i cim se djeca
rasplacu, pa makar i od gladi, odmah ih pocne tuci.

Dotle mi je i kcerka porasla, iz prvog braka, a koliko je samo sirotica pretrpjela, kcerka moja, od
macehe dok nije poodrasla, o tome vam necu ni govoriti. Jer, premda je Katerina Ivanovna puna
plemenitih osjecaja, nagla je i razdražljiva dama, ucas plane...
Sonja nije išla u škole.
Nije bila pri zdravoj pameti kad je to rekla, bila je uzrujana, bolesna i djeca su plakala jer nisu
imala što jesti, i više je to rekla da je uvrijedi nego u pravom smislu... I vidim ja, negdje oko šest
sati, Sonjecka ustala, ogrnula rubac, obukla ogrtac i otišla od kuce, a negdje oko devet se vratila.
Došla pa ravno do Katerine Ivanovne i na stol pred nju položi bez rijeci trideset rubalja. Ni rijeci
nije progovorila, ni da je pogleda, samo je uzela naš veliki zeleni rubac od polusukna, pokrila se
njime preko glave i legla u krevet, okrenula lice zidu, samo joj se ramena i cijelo tijelo
neprestance tresu... A Katerina Ivanovna krši ruke i sve hoda po sobi i crvene joj pjege izbile po
obrazima, kao što svagda biva u toj bolesti, i mladicu, kako zatim Katerina Ivanovna, isto tako
bez rijeci, prilazi Sonjeckinu krevetu — cijelu je vecer do njezinih nogu proklecala, ljubila joj
noge, nije htjela ustati, i poslije su obadvije tako zajedno zaspale, zagrljene... obadvije...
obadvije... jest, molit cu lijepo... a ja... ja sam dotle pijan ležao, molit cu lijepo.

I pruži joj zalog.

Starica zirne na zalog, ali odmah zatim upre pogled ravno u oci nezvanom gostu. Gledala ga je
pozorno, pakosno i nepovjerljivo. Prode tako oko jedne minute; ucinilo mu se cak da joj je u
ocima opazio nešto nalik na podsmijeh, kao da je vec sve prozrela. Osjecao je kako gubi
prisebnost, kako ga malne hvata strah, tolik strah da mu se ucini, ako ga bude još pola minute
tako nijemo motrila, da ce pobjeci od nje glavom bez obzira. Nastojeci da razveže uzicu, okrene
se prozoru, svjetlu (svi su prozori bili zatvoreni, iako je bilo sparno), i na nekoliko trenutaka
odmakne se od njega i okrene mu leda. On raskopca ogrtac i izvuce sjekiru iz petlje, ali je ne
izvadi do kraja nego je samo pridržavaše desnom rukom ispod ogrtaca. Ruke mu bijahu
strahovito slabe; cutio je kako mu svakim casom sve više trnu i koce se. Bojao se da ne ispusti
sjekiru iz ruke... odjednom kao da mu se zavrti u glavi.
— Ama, gle kako ju je samo zamotao! — zlovoljno uzvikne baba i pomakne se prema njemu.
Ni caska nije više smio cekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajuci za sebe, i
gotovo bez napora, gotovo mehanicki, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopce nije uložio u to
ni trunka snage. Vrisnula je, ali vrlo slabo, i odjednom se skljokala na pod, ali je još stigla
prinijeti obje ruke glavi. Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom. Krv je briznula
kao iz prevaljene caše. Ostavi sjekiru na pod, do trupla, i odmah posegne u njen džep pazeci da
se ne uprlja krvlju koja je tekla - u onaj isti desni džep iz kojeg je prošli put bila izvadila
kljuceve. Bio je potpuno pri sebi, u glavi mu se nije više mutilo niti vrtjelo, ali su mu ruke
svejednako podrhtavale. Poslije se sjecao da je bio cak i vrlo pažljiv, oprezan, neprestano je
pazio da se ne zakrvavi. Zacas je izvadio kljuceve iz džepa. Odmah odjuri s njima u spavaonicu.
Zacudo, cim je poceo iskušavati kljuceve u bravama na komodi, cim je zacuo njihovo zveckanje,
kao da ga spopade grc. Odjednom mu je palo na um da je stara možda još živa i da bi se još
mogla osvijestiti. Ostavi kljuceve i komodu i odjuri natrag, do leša, zgrabi sjekiru i još jednom
zamahne njome na staricu, ali je ne udari. Nije bilo sumnje da je mrtva. Iznenada opazi na njenu
vratu uzicu - Bijahu tu dva križica, i emajlirana ikonica; uz njih je visila omanja masna novcarka.
Novcarka je bila dobro nabijena; Raskoljnikov je turi u džep a da je i ne otvori, križice baci
starici na prsa pa uze ovaj put sa sobom i sjekiru i odjuri natrag u spavaonicu. Strašno se žurio.
Zgrabi kljuceve i opet se poce baktati s njima. Ali nikako mu nije išlo od ruke: kljucevi nisu
pristajali kljucanicama. Nije to bilo zato što su mu ruke toliko drhtale nego zato što je
neprestance griješio: vidio je, na primjer, da kljuc nije pravi, da ne pristaje, ali opet ga gura.
Odjednom se dosjeti i pojmi da veliki kljuc, s nazubljenom sjekiricom. Nazubljeni je kljuc taman
pristajao pa otkljuca škrinjicu. Na vrhu, ispod bijele ponjave, ležala je bundica od zecje kože
podstavljena crvenom svilenom tkaninom; ispod nje je bila svilena haljina, pa šal, a još dublje,
na dnu, cinilo se da leže same krpe. Ponajprije uze otirati okrvavljene ruke u crvenu podstavu.
»Crveno je, a na crvenom se krv toliko ne vidi,« zakljucio je, ali se odjednom prene: »Bože! Da
nisam šenuo?« — pomisli prestrašeno. Ali, cim je pomaknuo krpe, ispod bundice iskrsne zlatan
sat. Poce brže-bolje sve prevrtati. Najednom jasno zacuje slabašan krik, ili kao da je netko tiho i
isprekidano zajecao pa umuknuo. Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i
zgranuto gledaše ubijenu sestru, blijeda kao krpa. Cinilo se da nema snage da vrisne. On nasrne
na nju sjekirom - njoj se usne iskriviše tako žalostivo, kao u sasvim male djece, kad se necega
uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. Samo je malko pridigla svoju
slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s
puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju. Samo se stropoštala. Raskoljnikov posve izgubi
glavu zavirio u kuhinju i opazio na klupi kantu dopola punu vode, sjeti se da opere ruke i sjekiru.
Ruke su mu bile krvave i ljepljive. Pomno zadjene sjekiru u petlju ispod ogrtaca. Zatim, koliko je
mogao pri mutnom svjetlu u kuhinji, promotri ogrtac, hlace, cipele. Na prvi pogled kao da se
ništa nije vidjelo; samo je na cipelama bilo mrlja. Namoci krpu i obriše cipele.
Treba bježati, bježati!« — procijedi i pojuri u predsoblje. Ali tu ga je ocekivala takva strahota
kakvu, naravno, nije još nikad doživio. Stajao je, gledao i nije vjerovao rodenim ocima — vrata,
ulazna vrata, što iz predsoblja vode na stubište, ona ista na koja je nedavno pozvonio i ušao,
bijahu otkljucana, štoviše, odškrinuta koliko je dlan širok: nit su bila zabravljena nit zakracunata
za sve vrijeme, za sve ovo vrijeme! Htjede vec izici kadli se iznenada na katu ispod njega bucno.
Pojavili su se mladic i Koh i shvatili da je neko iznutra zakljucao. Odlaze po vratara, Koh ostaje,
ali se uplasi pa i on krene. Rask. pobegne. Sakrije se prvo iza vrata stana koji su krecili, a kad ovi
prođoše pobeže na ulicu.