U ovom lirskom putopisu Antun Gustav Mato se, prolazei Loborom, prisjea hrvatske prolosti, daje

kritiku sadanjosti i opisuje propast i demoraliziranje plemstva.

Djelo poinje opisivanje krajolika koji je u funkciji prikazivanja emocionalnog stanja lika. Donosi nam
tmurnu atmosferu koja je puna enje. Pokuava Hrvatima objasniti da su iz hrvatske grude izali i
kako e se tu vratiti te istie potrebu za potivanjem nae Hrvatske. Kroz djelo pisac razrauje razlike
Srbije i Hrvatske gdje raspravlja o problemima hrvatskih seljaka, plemia i hrvatske poezije
usporeujui ih sa srpskim. Unato tome to je proveo velik dio ivota u Beogradu Mato pokazuje
najveu naklonost Hrvatskoj, iako ju i kritizira, te ukazuje na problem Srbije koja ponekad gleda
Hrvatsku kao svoj teritorij. Nie usporedbe jedne za drugom i naposljetku zavri zakljukom kako su
oni slobodniji, a mi sretniji.
Njegovo opisivanje seli se na Otrc-grad te poinje prelaziti slavnu povijest Babonia gledajui u taj
grad. Razmilja koliko se djece tu rodilo na toj visini toliko blizu glasu gospodnjem i koliko je djevojaka
tu sanjalo o velikoj ljubavi dok je Hrvatskoj prijetilo ropstvo- nekrst Turin! Po njegovu miljenju ti
ostatci nekadanje velike kraljevine su motiv plaljivim duicama za ponavljanje vapskih
sentimentalnosti i romantinih hamletizama dok su za ljude novih poslova to spomenici i upozorenje
predaka od kojih primaju energiju za novo djelovanje koje im plitka sadanjost ne moe pruiti. Kritizira
hrvatsku sadanjost smatrajui kako bi jedan Zrinjski sa genijom Gundulia i karakterom Marulia u
hrvatskoj knjievnosti i politici samo naao mlakonje u veini zbog kojih se treba pokloniti glasu
bojem, glasu veine tj. glasu gluposti.
Vidjevi Lobor, kuu starih Keglevia pisac se osvre na ivot seljaka koji upravo tu dolaze do
gospodskog. Opisuje kako sadanji vlasnik prodaje tu zemlju seljacima koji se samo sve vie i vie
zaduuju zaokruujui svoj posjed. Kad je krenuo prema gradu i sam pie kako je u udnim slutnjama
to kasnije i izraava opisujui dva tiranska oka koja ga gledaju, kripanje, sjenu koja prelazi preko
njega i tiinu koja bunca na dvoru. Razmilja to e biti od te stare kue i sa svojom sjenom ulazi u
raspravu o tome to bi on uinio kad bi bio njen posljednji vlasnik.
Opisuje park iza Lobora u kojem se naao i uivao u miru zaputenih gradina te potom odlazi i ostavlja
crni, nesretni Lobor. Ulazi u razgovor sa svojom sjenom ponovno. Vraa se na usporeivanje Srbije i
Hrvatske te shvaa kako Srbi nemaju romantike jer nemaju ive veze s prolou. Osvre se na tunu
injenicu to ne postoje uspomene ove zemlje koja se oduprla Turcima i onda kod njega nalazimo
temu propadanja plemstva. Govori kako se nae plemstvo demoralizira, propada i postaje tuinsko
dok jakog graanstva jo uvijek nismo stvorili zbog oskudice trgovine. Za njega je trgovina izvor
napretka Srbije i istie sve njihove velike trgovce koji su ostavili znatna financijska sredstva kolama ili
su sudjelovali u politici. Raspravlja sa sjenom o moralu trgovaca i moralu hrvatskog plemstva koji je
bio samo na papiru jer su kukavice ivjele, a velikani su umirali.
Na putu ga je zatekla no koja doprinosi jo tmurnijoj i mranijoj atmosferi te se pisac pozdravlja sa
starim, plemenitim, nesretnim Loborom.

Mjesto radnje: Lobor

Glavni lik: autor