Stanley Fish uslijedila komunikacija i razumijevanje, to ne bi bilo zato Što on
i ja dijelimo isti jezik, u smislu poznavanja značenja pojedinih
Postoji li tekst u ovome kolegiju?
Prevela s engleskog: Ivana Dren jan čević
~ [Ovi eseji imaju dvostruki izvor: anegdotu koja im je dala naslov
te nedavno objavljenu raspravu Meyera Abrams a "Kako raditi
s tekstom" koja je otvoren napad na rad Jacquesa Derridaa,
Harolda Blooma te na moj rad. Bio sam prisutan kada je Abrams
održao izlaganje na "Lionel! Trilling Seminar" 1978. i sjećam
se kako sam se jako smijao kad se uhvatio Blooma i Derridaa
te kako sam se pokušavao jako smijati kad se uhvatio mene.
Abramsovi prigovori već su orprije poznati; oni su, u osnovi, isti
kao i oni koje je upućivao J. Hillisu Milleru u debati o "pluraliz-
mu". Točnije, on optužuje sve "nove čitatelje" (Newreader) da
igraju dvostruku igru, da "pri čitanju tuđeg teksta uvode vlastite
interpretativne strategije, ali se prešutno oslanjaju na norme
zajednice pri izlaganju svojih metoda i rezultata interpretacije
svojim vlastitim čitateljima'' (Partisan Review, 1979, br. 4, str.
587). Miller, Derrida i ostali pišu knjige i eseje, sudjeluju na
simpozijima i debatama i tada se služe standardnim jezikom
kako bi ga dekonstruirali. Sama pretpostavka da ih se razumije
upotrijebljena je kao protuargument stajalištima koja iznose.
Na prvi pogled taj protuargument djeluje uvjerljivo, i to
vjerojatno samo zato što prikazuje teoriju kao onu koja razu-
mijevanje smatra nemogućim. No u teoriji ovih novih čitatelja
razumijevanje je uvijek moguće, ali ne izvana. Upravo zbog
toga mogu govoriti i pretpostaviti da me razumije netko poput
Abramsa, jer mu govorim iznutra, iz sklopa određenih interesa
i preokupacija, u vezi s određenim interesima i preokupacijama
za koje pretpostavljam da će.ih čuti u mojim riječima. Ako bi i
riječi i pravila po kojima se one kombiniraju, već zbog načina
mišljenja, oblika života kojima smo mi zajednički i koji nas
dvojicu uvlači u svijet već prisutnih objekata, namjera, ciljeva,
postupaka, vrijednosri i rako dalje; a i zbog svojstva toga svijeta
da se svaka izgovorena riječ nužno čuje kao referirajuća. Tako
bismo Abrams i ja mogli razgovarati o tome je li neka pjesma
pasrorala, iznositi i pobijati argumente, osporavati dokaze, pri-
znavati svojstva i tako dalje, ali bismo to mogli samo zbog toga
što su "pjesma" i "pastorala" moguće kategorije identifikacije u
diskurzivnom svemiru, koji podrazumijeva i dogovor o tome što
će se smatrati znakom identifikacije i načine raspravljanja o tome
jesu li tak--vi znakovi prisutni ili nisu. To bi bilo moguće samo
ako bismo Abrams i ja polazili od istih pretpostavki, dogovora
i klasifikacija, odnosno ne bi bilo moguće ako bi jedan od nas
bio taj koji te već oblikovane pretpostavke nije prihvatio. Ne bi
bilo dovoljno ni "nekome izvana" izložiti skup definicija (kao
što su "pjesma je...", "žanr je..."). Naime da bi shvatio značenje
pojedinOg termina, mora otprije poznavati načelne djelatnosti
(u ovom slučaju akademsku književnu kritiku), jer tek povezani
s njima oni imaju svoje značenje; sustav razumljivosti ne može
biti sveden na popis stvari koje čini razumljivima. Ono što
Abrams i oni koji se s njim slažu ne razumiju jest činjenica da
se komunikacija odigrava ~amo unutar tah.--vog sustava (ili kon-
teksta, situacije, interpretativne zajednice) i da je razumijevanje
koje je postignuto između dviju ili više osoba karakteristično
za taj sustav, da je određeno samo unutar granica sustava. Ne
shvaćaju ni to da je tah"YO razumijevanje posve dovoljno i da
savršenije razumijevanje koje oni priželjkuju - razumijevanje
koje nadilazi svaku situaciju- čak i kada bi bilo moguće, ne bi
našlo svoje mjesto na svijetu jer je jedino u konkretnim situa-
cijama- sa svim uloženim određenjima o tome što se priznaje
239
 kao činjenica, što je moguće reći, što je moguće priznati kao
argument - moguće razumijevati.
Ovi su eseji nastali kao predavanje u spomen na Johna
Crowea Ransoma ("John Crowe Ransom Memorial Lectures")
i izlagani su na Kanyon Colledgeu od 8. do 13. travnja 1979.
Zapravo, sudjelovao sam u seminaru koji je trajao tjedan dana
i koji je pohađalo oko tri stotine slušatelja. Za mene je to
bilo jedno lijepo, ali i iscrpljujuće iskustvo. Po svemu sudeći,
slični su se osjećaji pojavili i u publici jer je u uvodnom članku
studentskog časopisa, naslovljenom "Fish (eng. riba, op. prev.)
upecao publiku", velikodušno hvaljenje mojih "intelektualnih
sposobnosti" odmah popraćeno i komentarom kako one "nisu
uvijek bile i vještine džentlmena".]
Prvoga dana u semestru mojemu kolegi na Sveučilištu John
Hopkins"prišla je studentica koja je, kako je kasnije ustanovljeno,
prije toga sudjelovala u mom kolegiju. Postavila mu je, vjerujem
da ćete se složiti, savršeno jasno pitanje: "Postoji li tekst u ovom
kolegiju?" Odgovarajući sa savršenom samouvjernošću da je nije
bio ni svjestan (iako je, u kasnijim prepričavanjima anegdote,
upravo taj trenutak isticao kao "upadanje u zamku"), rekao je:
"Postoji, to je Northon Antology of Literature."; nakon čega
je zamka (koju nije postavila studentica, već jezik sa svojim
neograničenim mogućnostima) proradila: "Ne, ne", rekla je,
"mislim, vjerujemo li u ovom kolegiju u postojanje pjesama i
sličnih stvari ili si ih samo umišljam o?" Moguće je (i mnogima
privlačna) čitati tu anegdotu kao ilustrativan primjer opasnosti
koja vreba kad se slušaju ljudi poput mene koji propovijedaju
nestabilnost teksta i nedostupnost determiniranih značenja,
no u onome što slijedi pokušat ću je pročitati kao ilustrativan
primjer neutemeljenosti straha od te opasnosti.
Od svih optužbi usmjerenih protiv onih koje je Meyer
Abrams nedavno prozvao "novim čitateljima" (Derrida, Bloom,
~
Fish) najčešća je ta da ti apostoli nedeterminiranosti i neod-
,•oo
240
lučnosti ignoriraju, čak i kada se na njih oslanjaju, "norme i
mogućnosti" usađene u jezik, "lingvistička značenja" koja riječi
neporecivo imaju i time nas pozivaju da napustimo "svoje uobiča­
jeno područje govorenja, slušanja, čitanja i razwnijevanja" zbog
svijeta u kojemu "ni jedan tekst ne može značiti ništa određeno"
i gdje "nikada ne možemo znati što je bilo tko mislio bilo čime
što je napisao" 01 • Optuženi su da doslovna i normativna značenja
zanemaruju svojim svoj eglavim interpretativnim poduhvatima.
Optužbe možemo razjasniti i na navedenom primjeru. Što je,
zapravo, normativno, ili doslovno, ili lingvističko značenje
iskaza "Postoji li tekst u ovom kolegiju?".
Čini se da u okviru suvremenih kritičkih rasprava (kao, na
primjer, onih sa stranica časopisa O·itical Inquiry) postoje samo
dva načina da se odgovori na ro pitanje: ili postoji doslovno
značenje izraza koje bismo trebali moći odrediti ili je onoliko
značenja koliko je i čitatelja i ni jedno od njih nije doslovno.
Odgovor koji sugerira moja mala priča jest raj da iskaz ima dva
doslovna značenja: pod okolnostima koje "''M. H. Abrams,
l' .k l ( . 1· d . "Deconstructive Angel"',
pretpostav Ja mOJ o ega ne nus Im a Je Crilicaltnquiry, 3, br. 3
postojao korak u kojemu je te pretpostav- {proljeće 1Sn). str. 431-434.
ke određivao, već da se otprije u njima kretao) iskaz je, očiro,
pitanje postoji li čitanka potrebna za sudjelovanje u dotičnom
kolegiju, ali pod okolnostima na koje mu je studentica ukazala
svojim upućuj ućim odgovorom iskaz je, što je jednako tako očito,
pitanje o predavačevu stavu (s obzirom na stavove dostupne u
suvremenoj teoriji književnosti) prema statusu teksta. Bitno je
uočiti da se ne radi o nedeterminiranosti i neodlučnosti, već
o determiniranosti i odlučnosti koje nemaju uvijek isti oblik i
koje se, kao u ovom primjeru, mogu mijenjati. Moj se kolega
nije dvoumio između dvaju (ili više) mogućih značenja iskaza;
odmah je iskaz shvatio u onom značenju koje mu se činilo
neizbježnim imajući unaprijed strukturirano razumijevanje
situacije, no odmah je uočio drugo neizbježno značenje čim
241
 je na njega bio upozoren. Niti jedno značenje nije nametnuto
(omiljena riječ u polemikama protiv novih čitatelja) nekom
normalnijem značenju privatnim, idiosinkrastičkim interpre~
tativnim činom; obje su interpretacije u službi upravo javnih i
konstitutivnih normi (jezika i razumijevanja) na koje se poziva
Abrams. Te norme nisu utkane u jezik (jer bi ga tada mogao
čitati svatko s dovoljno jasnim i nepristranim očima), već su u
institucionaliziranim strukturama unutar kojih čujemo izraze
kao već organizirane i određujemo na što se oni referiraju s
obzirom na namjere i ciljeve. Kako su i moj kolega i njegova
studentica smješteni u instituciju, način na koji interpretiraju
nije slobodan, već je ograničen pretpostavkama i praksama
razumijevanja vezanima za instituciju, a ne pravilima i fiksiranim
značenjima jezičnog sustava.
Drugim riječima, ni jedno od čitanja pitanja - koje bismo
radi praktičnosti mogli nazvati "Postoji li tekst u ovom kolegi-
ju?"1 i "Postoji li tekst u ovom kolegiju?" 2 - ne bi odmah bilo
dostupno svakom izvornom govorniku jezika. "Postoji li tekst
u ovom kolegiju?" 1 može čitati i interpretirati onaj koji već zna
što se razumijeva pod "prvi dan novog semestra" (pitanja koja
muče studente i rješavanje niza birokratskih pitanja prije nego
što predavanja počnu) te zbog toga čuje izraz pod okriljem tih
svojih znanja koja nisu naknadno primijenjena, već sudjeluju u
samom oblikovanju činjenice. Onome koji navedena predznanja
nema značenje iskaza "Postoji li tekst u ovom kolegiju?" 1 bit
će jednako nedostupno kao i značenje iskaza "Postoji li tekst
2
u ovom kolegiju?" onome koji nije upoznat s prijepornim
točkama suvremene teorije književnosti. Ne kažem da bi
određenim čitateljima i slušateljima pitanje bilo posve nera-
zumljivo (između ostalog, u ovom se eseju zalažem za ideju
da je čista nerazumljivost nemoguća), već da postoje čitatelji
i slušatelji čije razumijevanje iskaza ne bi bilo istih obrisa kao
~
•oo i razumijevanje mojega kolege, koje se u vremenskom slijedu
o
242
mijenjalo. Moguće je, na primjer, zamisliti nekoga tko bi isto
pitanje čuo kao upit o lokaciji predmeta, kao "Mislim da sam
ostavila svoj tekst u ovoj učionici; jeste li ga vidjeli?". Tada bismo
dobili "Postoji li tekst u ovom kolegiju?"' i mogućnost, koje
se plaše branitelji normativnog i determiniranog, beskonačne
sukcesije brojeva, što bi značilo da smo u svijetu u kojem svaki
iskaz ima beskonačno mnogo značenja. Ali to uopće nije ono
što moj primjer, koliko god može biti proširen, sugerira. U
svakoj od situacija koje sam zamislio (i u svakoj koju bih bio
u stanju zamisliti) značenje iskaza bilo bi jasno ograničeno, i
to ne nakon što ga se čulo, već u samim način_ima na koje bi ga
se moglo čuti. Strah od beskonačnog mnoštva značenja bio bi
razložan jedino da rečenice postoje u stanju u kojem nisu već
utkane u određenu situaciju kojoj su u službi. Takvo bi stanje,
kada bismo ga mogli odrediti, bilo normativno i bilo bi uzne-
mirujuće ako bi norma bila slobodno plutajuća i neodređena.
Taho bi stanje, kada bismo ga mogli odrediti, bilo normativno,
a činjenica da je norma plutajuća i neodređena poprilično
uznemirujuća. Ali takvo stanje ne postoji; rečenice se pojavljuju
samo u situacijama i unutar tih situacija normativno će značenje
iskaza uvijek biti očito ili barem dostupno, premda, u nekoj
drugoj situaciji, navedeni iskaz više neće biti isti jer će imati
drugo normativno značenje, koje neće biti ništa manje očito i
dostupno. (Iskustvo mojega kolege ilustrira tu tezu.) To ne znači
da ne postoji način da se razlikuju značenja koja će iskaz imati
u različitim situacijama, nego da je razlikovanje već izvršeno
zbog činjenice da smo uvijek u određenoj situaciji (nikad nismo
ni u jednoj) i da bi u drugoj situaciji razlikovanje također već
bilo izvršeno, ali drugačije. Drugim riječima, uvijek je moguće
odrediti razliku između "Postoji li tekst u ovom kolegiju?" 1 i
"Postoji li tekst u ovom kolegiju?"', poredati ih i rangirati (jer
su oni uvijek već rangirani), no nemoguće je iskazima pridati
nepromjenjiv, zauvijek određen poredak koji ne bi ovisio o
243
 njihovu pojavljivanju ili nepojavljivanju u situaciji (jer upravo
je situacija ta u kojoj se pojavljuju ili ne pojavljuju).
Ipak, moramo biti svjesni razlike među iskazima koja nam
dopušta da, na ograničen način, jedan iskaz smatramo normal-
nijim od drugoga: oba su savršeno normalna u kontekstima u
kojima je njihovo doslovno značenje odmah očito (sukcesivni
konteksti u kojima se zatekao moj kolega), no, kako stvari stoje,
jedan od dvaju konteksta zasigurno je mnogo dostupniji i zato je
mnogo vjerojatnije da će upravo on biti motrištem s kojeg će se
iskaz razumijevati. Nazvao bih to "institucionalnim uklapanjem"
jer ako je "Postoji li tekst u ovom kolegiju?" 1 u stanju čuti samo
onaj koji zna što podrazumijeva "prvi dan semestra", a "Postoji li
tekst u ovom kolegiju?" samo onaj čije razumijevanje uldjučuje
2
poznavanje suvremene književne teorije, onda je očito da će
među običnom populacijom ViŠe njih ""Validity in Interpretation
iskaz "čuti" kao "Postoji li tekst u ovom (New Haven:Yate University
Press, 1967}, str. 218-219.
1
kolegiju?" nego kao "Postoji li tekst u ol 1 TheAimsoflnterpretation
ovom kolegiju?"z; štoviše, onaj koji iskaz (Chicago: University of
Chicago Press, 1967), str.1.
odmah čuje kao "Postoji li tekst u ovom
kolegiju?"' mogao bi ga čuti i kao "Postoji li tekst u ovom
kolegiju?"' ako bismo mu dali detaljna objašnjenja, no vrlo je
teško zamisliti nekoga tko bi bio u stanju čuti "Postoji li tekst
u ovom kolegiju?"', ali ne i "Postoji li tekst u ovom kolegiju?"'.
(Prvi način razumijevanja dostupan je svakome iz moje struke,
većini studenata i mnogim zaposlenicima u naldadničkoj
djelatnosti, dok je drugi način blizak samo onima iz 1noje
struke kojima ne bi bilo čudno, kao što meni nije bilo, da se
kritičar referira na frazu "popularizirao Lacan".) Time nisam
oslabio svoje argumente i povratio kategoriju normalnosti,
jer normalnost o kojoj govorim nije transcendentalna, već
institucionalna kategorija; premda nema institucije koja bi bila
toliko univerzalno snažna i trajna da bi značenja koja omogućava
,•
•o mogla učiniti normalnima zauvijek, neke institucije ili oblici
il
244
života toliko su rasprostranjeni da se većini ljudi značenja
koja te institucije i oblici života omogućavaju čine "prirodno"
dostupnima i potreban je poseban napor da se uvidi kako su
ona proizvodi okolnosti.
Ta je teza važna jer objašnjava uspjeh s kojim neki Abrams ili
neki Hirsch prizivaju zajedničko razumijevanje običnog jezika
i povezuju ga s dostupnošću jezgre determiniranih značenja.
Kada Hirsch prikazuje rečenicu "Zrak je svjež" kao primjer
"verbalnog značenja" koje je dostupno svim govornicima jezika
i kada jasno odvaja zajedničko i determinirano od asocijacija
koje im, pod određenim okolnostima, mogu biti pridružene
(npr. "Trebao sam manje večerati" ili "Svjež zrak podsjeća me
na djetinjstvo u Vermontu" 02 ), on toliko računa na slaganje
svoga čitatelja oko zajedničkih i normativnih značenja da se
čak i ne zamara nastojanjem da ih odredi; i premda nisam
provodio anketu, usuđujem se vjerovati, s obzirom na navedene
primjere, da je njegov optimizam dobro utemeljen. Većina će
Hirschovih čitatelja, ako ne i svi, prvi iskaz odmah razumjeti
kao meteorološki opis koji najavljuje određeno atmosferske
stanje. No "sretno" odabran primjer daleko je od toga da
potvrđuje Hirschovu ideju (koja uvijek, kako je to nedavno
ponovo potvrdio, podupire "stabilnu detenniniranost zna-
čenja"03), naprotiv, potvrđuje moju. Očitost značenja iskaza
nije u povezanosti s vrijednošću koju ta riječ ima u jezičnom
sustavu neovisnom o kontekstu; prije će biti da riječi čujemo
kao utkane u kontekst i da one zato imaju značenje koje onda
Hirsch može nazivati očitim. Unošenje riječi u drugi kontekst
pokazuje nam kako brzo iskrsava novo "očito" značenje. Pret-
postavimo, na primjer, da smo naišli na iskaz "Zrak je svjež"
(iskaz koji čak i sada čujete onako kako je Hirsch pretpostavio
da čujete) usred rasprave o glazbi ("Kada se djelo izvodi na
ispravan način, zrak je svjež"); odmah bismo ga čuli kao ko-
mentar na instrumentalnu izvedbu puhačkim instrumentom
245
 ili puhačkim instrumentima. Štoviše, čuli bismo ga samo kao
takvog, a čmi ga na Hirschov način zahtijevalo bi dodatan trud
ravan naporu. Moglo bi se prigovoriti da u Hirschovu tekstu
"Zrak je čist" 1 uopće nema kontekstualno okruženje; iskaz
je samo uveden i stoga svako slaganje oko njegova značenja
mora da je postignuto upravo zbog akontekstualnih obilježja
iskaza. Ali iskaz već jest u kontekstualnom okruženju, a znak
je njegova postojanja upravo odsutnost referiranja na njega.
Nemoguće je čak i zamisliti rečenicu neovisnu o kontekstu,
a čak i kad pokušamo razmatrati rečenicu čiji nam kontekst
nije dan, automatski je čujemo u kontekstu u kojem smo je
najčešće susretali. Tako Hirsch priziva kontekst ne prizivajući
ga; neokruživanjem iskaza okolnostima potiče nas da ga sami
smjestimo u kontekst koji smatramo najvjerojatnijim; a već
smo samim zamišljanjem konteksta iskaza odredili oblik koji
se u određenom trenutku čini jedinim mogućim.
Koji zaključak možemo izvesti iz ta dva primjera? Prije
sviJa, ni moj kolega, a ni čitatelji Hirschovih rečenica nisu
sputani značenjima koje riječi imaju u normativnom jezičnom
sustavu, ali nisu ni toliko slobodni da izrazu pridaju značenje
koje požele. Zapravo, "pridati" je upravo kriva riječ jer sugerira
postojanje dviju faza u procesu razumijevanja u kojima čitatelj ili
slušatelj prvo pažljivo ispita iskaz, a tek onda mu daje značenje.
Ono na što se mogu svesti sve prethodne stranice jest tvrdnja
da prva faza ne postoji, da iskaz uvijek čujemo iznutra, a ne kao
nešto št.o prethodi primjenjivanju znanja o njegovim ciljevima
i interesima, čuti iskaz uvijek znači već odrediti mu oblik i dati
mu značenje. Drugim riječima, problem određivanja značenja
svodi se na pitanje postoji li točka u kojoj određivanje još nije
izvršeno, a ja tvrdim da ne postoji.
Ja ne tvrdim da nikad nismo u takvoj poziciji da svjesno
razmišljamo o tome što izraz uopće znači. Dapače, položaj mog
kolege upravo je takav kada ga studentica upućuje na činjenicu
246
da njezino pitanje nije čuo na način na koji je ona htjela da ga
čuje ("Ne, ne, mislim, vjerujemo li u ovom kolegiju u postojanje
pjesama i sličnih stvari ili si ih samo umišljamo?") i sada to mora
dokučiti. Ali "to" u ovom (i bilo kojem drugom) slučaju nije
zbir riječi koje čekaju da im se dodijeli značenje, već izraz čije se
već dodijeljeno značenje pokazalo neodgovarajućim. Ialm moj
kolega mora početi iznova, ne kreće sa samog početka; na njemu
naime nikada nije ni bio jer je već samo slušanje pitanja bilo
oblikovano njegovim pretpostavkama o preokupacijama koje
bi dolazile u obzir. (Zato on nije "slobodan'; iako nije sputan
determiniranim značenjem.) Upravo su njegove pretpostavke, a
ne toliko način na koji ih je primijenio, pobijene korigirajućim
odgovorom koji mu upućuje studentica. Ona mu govori da je
krivo shvatio značenje, ali ne zato što je pogriješio u sintaktičkom
povezivanju njezinih riječi u značenjsku cjelinu; već zato što je
odmah prepoznao cjelinu čije je značenje nastalo pogrešnom
identifikacijom njezine namjere (izvršenom i prije negoli je
progovorila). Kada mu je prišla, bio je spreman na pitanja kakva
mu studenti inače postavljaju prvoga dana predavanja, pa je
upravo takvo pitanje i čuo. Nije pogreška u njegovu čitanju
teksta (to nije pogreška u mišljenju), već u predčitanju i, ako
sebe želi ispraviti, mora izvršiti novo (pred)određenje interesa
iz kojih njezino pitanje proizlazi. Upravo je to i učinio, a na
ključno pitanje <<kako» je to učinio najbolje ćemo odgovoriti
razmatranjem načina na koje nije.
Nije se zaokupio doslovnim značenjem njezina odgovora
jer se ne radi o nesporazumu u kojem bi se onaj koji je krivo
shvaćen trebao eksplicitnije izraziti, variranjem i dodavanjem
učiniti uočavanje smisla neizbježnim. Njezine su mu riječi posve
jasne unutar okolnosti u kojima ih on razumije, no ono na što ga
studentica upućuje svojim odgovorom jest potreba zamišljanja
drugih okolnosti u kojima će iste riječi biti jednako, ali drugačije,
jasne. Riječi koje je dodala ("Ne, ne, mislim, ...") nisu ga uputile
247
 na one druge okolnosti izdvajajući ih iz inventara svih mogućih
okolnosti. Kada bi to bilo moguće, morala bi postojati prirođena
veza između riječi koje ona govori i određenog sklopa okolnosti
(bio bi to viši stupanj doslovnosti) te bi svaki kompetentan
govornik koji čuje te riječi bio upućen na taj isti sklop. No
priču sam ispričao pred više kompetentnih govornika koji je
jednostavno nisu razumjeli, a jedan mi je prijatelj - profesor
filozofije- rekao da je u intervalu između slušanja priče i mog
objašnjenja (a drugo je pitanje i kako sam ja to uopće izveo)
sam sebe pitao "Kakav je to vic koji uopće ne razumijem?". Bar
je na neko vrijeme bio u stanju čuti "Postoji li tekst u ovom
kolegiju?" na isti način na koji ga je i moj kolega isprva čuo; a
dodatno objašnjenje studentice, daleko od toga da ga je dovelo
do drugačijeg razumijevanja, samo mu je ukazalo na udaljenost
vlastitog razumijevanja od drugačijeg razumijevanja. Za razliku
od njega neki ne samo da su shvatili priču nego su je shvatili i
prije negoli sam je ispričao; znali su unaprijed što slijedi čim
bih rekao da je moj kolega nedavno priupitan "Postoji li tekst
u ovom kolegiju?': Tko su ti ljUdi i što im razumijevanje priče
čini toliko neposrednim i brzim? Mogli bismo reći, bez imalo
šaljivosti, da su to ljudi koji dolaze na moja predavanja jer već
znaju moje stavove prema određenim stvarima (ili znaju da ću
imati stav). To znači da "Postoji li tekst u ovom kolegiju?" čuju,
već i na početku anegdote (ili u naslovu ovoga eseja), u svjetlu
svojih znanja o tome što bih ja, vjerojatno, mogao učiniti s tim.
Priču im izgovaram ja u okolnostima koje su me obvezale da
se izjasnim s obzirom na niz pitanja koja su oštro omeđena.
Moj kolega bio je u stanju čuti iskaz na način kao da dolazi
od mene, i to ne zbog toga što sam bio ondje u učionici, ili
zbog toga što su riječi u studentičinu pitanju upućivale na
mene tako da bi to bilo očito svakom slušatelju, već zato što
je mogao zamisliti kako tri prostorije dalje, u svom kabinetu,
govorim studentima kako nema determiniranih značenja i kako
248
je stabilnost teksta iluzija. Zapravo, kako mi je rekao, trenutak
prepoznavanja i shvaćanja izrazio je govoreći sebi: "0, jedna od
Fishovih žrtava!" Nije to pomislio zato što su je njezine riječi
odredile tahom, već zato što je njegova sposobnost da je tal-vom
vidi oblikovala njegovu percepciju njezinih riječi. Odgovor na
pitanje "Kako je došao do njezinih riječi, do okolnosti zakoje je
ona htjela da ih on čuje?" jest taj da su te okolnosti, u njegovu
načinu mišljenja, već otprije morale postojati jer je jedino tako
bilo moguće da njezine riječi poveže s njima. Pitanje bismo tada
trebali odbaciti jer podrazumijeva da konstrukcija smisla vodi
do identifikacije konteksta iskaza, a ne obratno. Međutim to ne
znači da kontekst dolazi prvi i da nakon njegova prepoznavanja
započinje konstrukcija značenja. Time bismo samo obrnuli
odgovor na pitanje prvenstva o kojem, zapravo, i nije riječ jer
se dvije radnje (prepoznavanje konteksta i proizvodnja smisla)
odvijaju istovremeno. Nitko ne kaže: "Nalazim se u određenoj
situaciji pa sada moram početi s određivanjem što ove riječi
znače." Biti u situaciji znači vidjeti riječi, ove ili neke druge,
kao već obremenjene značenjem. Moj je kolega istovremeno
shvatio da je suočen s jednom od mojih žrtava, kao i to da se
pitanje odnosi na njegova teorijska uvjerenja. Davanje odgovora
na jedno pitanje «kako» samo nas suočava s drugim: ako ga
njezine riječi nisu dovele do konteksta iskaza, kako je došao do
njega? Zašto se sjetio upravo mene kako govorim studentima da
nema determiniranih značenja, zašto nije pomislio ni na koga
drugoga? Prije svega, možda baš jest. Možda je pretpostavljao
da ona dolazi iz drugog smjera (pitajući, recimo, hoće li u
žarištu interesa biti pjesme i eseji ili načini na koje ih čitamo,
pitanje koje bi bilo na istom tragu kao i ono koje je postavila,
a opet znatno različito), a možda je jednostavno bio, baš kao
i moj prijatelj filozof, doveden u težak položaj i ograničen, u
odsutnosti objašnjenja, na svoje prvo određenje njezinih interesa,
nesposoban da njezine riječi shvati na bilo koji način drugačiji
249
 od onoga prvobitnog. Kako je došao do rješenja? Djelomično
zato što je mogao; bio je u stanju doći do konteksta jer je on
već bio dio njemu raspoloživih sredstava za organizaciju svijeta
i zbivanja u njemu. Kategorijom "jedna od Fishovih žrrava"
već je raspolagao, te je nije morao oblikovati. Naravno, ona
nije uvijek zaposjedala njega, njegov svijet nije oduvijek bio
organiziran njome, a zasigurno ga nije zaposjedala na početku
razgovora; ali mu je bila dostupna, kao i on njoj, i sve što je
trebalo učiniti bilo je prizvati je, ili biti k njoj p rizvan, kako bi
značenja koja kategorija nadsvođuje isplivala. (Da mu nije bila
dostupna, tijek njegova razumijevanja bio bi posve drugačiji, a
do te ćemo razlike uskoro doći.)
No to nas tjera da istražujemo dublje. Kako ga je i zašto
prizvala predodžba? Odgovor na to pitanje temelji se na vjero-
jatnosti i započinje tvrdnjom da kad se nešto mijenja, ne mijenja
se sve. Premda moj kolega tijekom razgovora mijenja svoje
razumijevanje okolnosti, za njega su one još uvijek akademske
i unutar roga razumijevanja, koje se (makar i modificirano) na-
stavlja, smjer u kojemu može razmišljati već je strogo ograničen.
On još uvijek pretpostavlja, baš kao i na početku razgovora, da
je piranje koje mu je studentica postavila vezano, općenito, za
fakultet i za englesku književnost, pa ga pokušava razumjeti s
obzirom na kategorije vezane uz taj tip iskustva. Jedna je od
kategorija nesumnjivo i ta "što se odvija na drugim kolegijima'',
a jedan od tih drugih kolegija je i moj. I tako, putem koji nije ni
posve neodređen, ali ni posve jasan, dolazi do mene, do ideje
"jedna od Fish ovih žrtava'' te do nove konstrukcije onoga što
je njegova studentica rekla.
Cijeli bi taj put bio mnogo zaobilazniji da mu kategorija
"jedna od Fishovih žrtava'' nije već otprije bila poznata kao
sredstvo za proizvodnju smisla. Da to sredstvo nije bilo dio
njegova repertoara, da nije bio sposoban biti p rizvan k njemu
jer ga, prije svega, nije ni poznavao, kako bi nastavio? Odgovor
250
je da uopće ne bi mogao nastaviti, što ne znači da je netko
zauvijek zarobljen u kategorijama razumijevanja koje su mu na
raspolaganju (ili kategorije kojima je netko na raspolaganju),
već da uvođenje novih kategorija ili proširivanje starih kako
bi se uveli novi (i, prema tome, nedavno viđeni) podaci uvijek
mora dolaziti izvana ili iz onoga ŠtO se, u određenom vremenu,
smatra izvanjskim. U slučaju da moj kolega nije bio u stanju
prepoznati strukturu srudentičina zanimanja, zato što ga ta
struktura nikada nije zaposjedala (ili on nju), srudenričina bi
dužnost bila da mu je objasni. I opet smo naletjeli na još jedan
primjer problema kojim se bavimo. Studentica mu ne bi mogla
dati objašnjenje variranjem i dodavanjem vlastitih riječi, bivajući
još eksplicirnijom, jer bi njezine riječi bile razumljive jedino kad
bi moj kolega već imao znanje koje bi te riječi trebale prenijeti,
znanje o pretpostavkama i interesima iz kojih proizlaze. Jasno je
stoga da bi morala nanovo početi, premda ne bi trebala početi
ni od čega (dakako, kretanje ni od čega nU<ada i ne postoji kao
mogućnost); ali bi se trebala vratiti na ono mjesto do kojeg je
postojalo slaganje, koje su dijelili, oko onoga što je razložno
reći kako bi se nova, šira osnova za slaganje mogla oblikovati. U
ovom je slučaju, na primjer, ona je mogla poći s činjenicom da
njezin sugovornik zna što je tekst; to znači da je način njegova
razmišljanja o tekstu odgovoran za način na koji je čuo njezino
pitanje kao piranje o birokratskoj strani nastave. (Prisjetit ćete
se da "on" u ovoj rečenici nije više moj kolega, već netko tko
nema njegova specifična znanja). Svoj je način razmišljanja
morala proširiti ili otkloniti, prvo, možda, ukazivanjem na to
da postoje oni koji misle o tekstu na različite načine, a onda
pokušavajući pronaći kategoriju njegova razumijevanja koja
može služiti kao analogna razumijevanju koje još ne dijele.
Možda su mu poznati oni psiholozi koji zastupaju konstitutivnu
moć percepcije, ili Gombricheva teorija promatračeva udjela,
ili filozofska tradicija u kojoj se stabilnost objekta uvijek srna-
251
 trala spornom. Primjer mora ostati hipotetskim i okvirnim jer
može biti dovršen tek nakon određivanja posebnih vjerovanja i
pretpostavki koje bi objašnjenje učinile nužnim; kakva god bila
ta vjerovanja i pretpostavke, određivale bi način na koji bi ih
studentica pokušala nadomjestiti ili izmijeniti. Kada strategija
uspije i kada smisao njezinih riječi postane jasnim, to nije zato
što je svoje riječi preformulirala ili poboljšala, već zato što se
njezine riječi sada čitaju i čuju u istom sustavu razumijevanja
iz kojega su i proizašle.
Ukratko, taj hipotetički sugovornik bit će priveden k istomu
razumijevanju koje moj kolega već ima kada je u stanju sam sebi
reći: "0, još jedna od Fishovih žrtava", iako će, vjerojatno, reći
nešto vrlo različito, ako si uopće išta i kaže. Razlike međutim
ne bi trebale zasjeniti temeljne sličnosti između dvaju iskustava,
jednog prepričanog i drugog imaginarnog. Riječi koje su izre-
čene u oba se slučaja odmah čuju unutar sklopa pretpostavki o
smjeru iz kojega vjerojatno dolaze i u oba je slučaja potrebno
da se čuvenje dogodi u drugom sustavu pretpostavki u kojemu
iste riječi "Postoji li tekst u ovom kolegiju?" više neće biti iste.
Dok je moj kolega u stanju udovoljiti tom zahtjevu prizivanjem
konteksta iskaza koji je već dio njegova repertoara, repertoar
njegovih hipotetičkih situacija u kojima se može zateći mora
biti proširen kako bi uldjučio taj kontekst tako da ga se, nađe
li se jednoga dana u sličnoj situaciji, bude u stanju prisjetiti.
Razlika je dakle u tome ima li se sposobnost ili je rek treba
steći, ali to, konačno, nije bitna razlika jer su načini na koje ta
sposobnost može biti uvježbana, s jedne strane, naučeni, a, s
druge strane, vrlo slični. Slični su, prije svega, zato što njihova
sličnost nije određena riječima. Baš kao što studentičine riječi
neće usmjeriti moga kolegu na kontekst kojim on već raspolaže,
isto tako neće uspjeti usmjeriti k njegovu otkrivanju ni onoga
rko kontekstom nije opskrbljen. Ni u jednom ni u drugom
slučaju odsutnost mehaničkog određenja značenja ne znači da
252
se put kojim se putuje nasumično pronalazi. Promjena jedne
strukture razumijevanja u drugu nije raskid, već modifikacija
interesa i preokupacija koje su već prisutne; i upravo zato Što su
već prisutne, one ograničavaju smjer vlastite modifikacije. To
će reći da je u oba slučaja slušatelj već u situaciji i informiran
o prešutno poznatim namjerama i ciljevima i u oba slučaja on
završava u drugoj situaciji čije namjere i ciljevi stoje u nekom
razrađenom odnosu (kontrasta, opozicije, ekspanzije, eksten-
zije) prema onima koje nadomještaju. (Jedina veza u kojoj ne
mogu biti jest ta da njihova veza uopće ne postoji.) U jednom
je slučaju mreža razrađivanja (od teksta kao očito fizičkog
objekta do pitanja je li on fizički objekt) već artikulirana (iako
se sve artikulacije ne razmatraju istovremeno; selekcija se uvijek
javlja), dok je u drugom slučaju artikulacija mreže zadatak onoga
koji podučava (ovdje se radi o studentici), onoga koji počinje,
nužno, s onime što je već dano.
Završna je sličnost tih dvaju slučajeva u tome što ni u jednom
uspjeh nije osiguran. Jednako je bilo neizbježno da moj kolega
shvati kontekst studentičina iskaza kao što bi bilo neizbježno
da studentica može predstaviti taj kontekst nekome tko ga
prethodno nije bio svjestan; i, svakako, da je moj kolega ostao
zbunjen (jednostavno me se nije sjetio), bilo bi nužno da ga
studentica navodi dalje načinom koji je nerazlučiv od onoga na
koji bi navodila nekoga na novo znanje, što će reći, polaženjem
od njegova trenutačnog razumijevanja.
Dugo sam se zadržao na rastvaranju te anegdote, tako da
se njezina povezanost s problemom autoriteta u učionici i
teoriji knjievnosti može učiniti nejasnom. Dopustite da vas
podsjetim na tu povezanost prizivanjem prijeporne tvrdnje
Abramsa i drugih da autoritet ovisi o postojanju determinirane
jezgre značenja, jer bi odsutnost takve jezgre značila da nema
normativnog ili javnog načina da se odredi što je netko rekao ili
napisao, s posljedicom da interpretacija postaje stvar individu-
253
 alnih i privatnih konstrukcija od kojih ni jedna nije podložna
osporavanju ili korekciji. U teoriji književnosti to bi značilo da
se ne može tvrditi kako je jedna interpretacija bolja ili lošija
od neke druge, a u učionici bi značilo da nemamo odgovora
studentu koji tvrdi da je njegova interpretacija jednako dobra
kao i moja. Samo ako postoji osnovno zajedničko slaganje
koje odmah upravlja interpretacijom i osigurava mehanizme
za opredjeljenje između interpretacija, potpuni i mlohavi
relativizam može biti izbjegnut.
U svojoj sam analizi htio pokazati da iako "Postoji li tekst u
ovom kolegiju?" nema determinirano značenje, značenje koje
preživljava sve silne promjene situacija, u svakoj od situacija koje
bismo mogli zamisliti značenje je iskaza ili savršeno jasno ili
je u stanju da nam, kroz određeno vrijeme, postane jasno. Što
nam to omogućava ako ne "mogućnosti i norme" već kodirane
u jeziku? Kako se komunikacija odvija ako ne referiranjem na
javnu i stabilnu normu? Odgovor, implicitan u svemu što sam
već rekao, jest taj da se komunikacija odvija unutar situacije i
da biti u situaciji znači posjedovati (ili biti njihovim posje-
dom) strukture ptepostavke, prakse koje se podrazumijevaju
kao relevantne s obzirom na već određene namjere i ciljeve; i
svaki se iskaz odmah čuje unutar pretpostavki o namjerama i
ciljevima. Naglašavam riječ "odmah" jer mi se čini da problem
komunikacije, kako ga netko kao Adams iznosi, jest problem
samo zato što taj netko pretpostavlja udaljenost između nečijeg
primanja iskaza i određivanja njegova značenja- vrstu mrtvog
prostora u kojem taj netko raspolaže samo riječima i suočava se
sa zadatkom da ih konstruira. Da takav prostor postoji, takav
trenutak u kojem interpretacija još nije započela, bilo bi nužno
pribjeći kakvoj mehaničkoj i algoritamskoj proceduri kojom
bi značenje bilo izračunato i s obzirom na koju bi eventualne
pogreške bile prepoznate. Ono što tvrdim jest da se značenja
• pojavljuju već uračunata, ali ne zbog normi koje su ugrađene u
l
254
jezik, već zbog roga što je jezik uvijek razumij evan, od samog
početka, unutar strukture normi. Ta struktura međutim nije
apstraktna i neovisna, već društvena; stoga se ne radi o samo
jednoj strukturi koja ima povlaštenu vezu s procesom komuni-
kacije kakva se odvija u svakoj situaciji, već je to struktura koja
se mijenja kada jedna situacija, sa svojom pretpostavljenom
pozadinom sazdan om od praksi, namjera i ciljeva, ustupi mjesto
drugoj situaciji. Drugim riječima, osnovno zajedničko slaganje,
za kojim tragaju Abrams i drugi, uvijek je već pronađeno, iako
nije svaki put isto.
Mnogi će u posljednjoj rečenici i u argumentaciji kojoj je
poslužila kao zaključak prepoznati tek rafiniranu varijantu
relativizma kojega se ptibojavaju. Nije dobro, kažu oni, govoriti
o normama i standardima koji su određeni stanovitim kontek-
stom jer je to puko odobravanje beskonačnog mnoštva normi i
standarda te smo tako još uvijek ostavljeni bez ikakvog načina da
se donese odluka između različitih normi i standarda te između
konkurirajućih sustava vrijednosti kojima su norme i standardi
funkcije. Ukratko, imati više standarda znači nemati ih uopće.
Na jednoj je razini taj protuargument neporeciv, no nadrugoj
je on jednostavno sporedan. Neporeciv je kao opći i teorijski
zaključak: postavljanje normi koje su određene specifičnim
kontekstom ili specifičnom institucijom zasigurno isključuje
mogućnost postojanja norme čiju bi valjanost svi mogli priznavati
bez obzira na situaciju u kojoj se nalaze. No ista je tvrdnja posve
irelevantna za bilo kojeg pojedinca jer je svatko negdje smješten i
nema nikoga za koga bi odsutnost asiruacijske norme imala ikakve
praktične posljedice, u smislu da bi njegova sposobnost izvedbe,
ili povjerenja u mogućnost izvedbe, bila umanjena. Dakle dok
je, općenito, istina kako postojanje mnogih standarda znači da
standarda zapravo nema, to nije istina ni za koga pojedinačno
(jer ne postoji nitko tko priča "općenito") te upravo zato možemo
reći
da je to istina koja nam nije važna.
255
 Drugim riječima, premda je relativizam stajalište koje može
biti zabavno, on nije stajalište koje se može zauzimati. Nitko
ne može biti relativist jer nitko ne može postići udaljenost od
vlastitih vjerovanja i pretpostavki. Naime udaljavanje bi rezulti-
ralo činjenicom da ona ne bi bila za njega ništa više mjerodavna
u odnosu na vjerovanja i pretpostavke drugih, ili u odnosu na
neka njegova stara vjerovanja i pretpostavke. Strah da u svijetu
indiferentno odobrenih normi i vrijednosti pojedinac ostaje bez
osnove za djelovanje neutemeljen je jer nitko nije indiferentan
prema normama i vrijednostima koje omogućavaju njegovu
svijest. U ime osobno prihvaćenih normi i vrijednosti (zapravo
su one te koje prihvaćaju) pojedinac postupa i diskutira čineći
to s potpunom sigurnošću koja prati njegovo vjerovanje. Kada
se njegova vjerovanja izmijene, norme i vrijednosti, na koje je
ranije bez razmišljanja pristajao, nazadovat će u status mišljenja
i postati objektima analitičke i kritičke pažnje; ali će sama ta
pažnja biti omogućena novim sklopom normi i vrijednosti koje
su, pod tim okolnostima, neispitane i nesumnjive isto kao što su
bile i one norme i vrijednosti koje su zamijenjene novima. Radi
se o tome da nikad ne postoji trenutak u kojem se ne vjeruje
ni u što, u kojemu je svijest čista od svih kategorija mišljenja i
koje god kategorije mišljenja da su djelatne u danom rrenurku,
poslužit će kao osnova u koju se ne sumnja.
Ovdje će, vjerujem, branitelj determiniranoga značenja
uzviknuti "Solipsist!" i dokazivati kako sigurnost kojoj je izvor
u pojedinčevim kategorijama mišljenja ne bi mogla imati javnu
vrijednost. To će reći, nepovezana ni s jednim zajedničkim i
stabilnim sistemom značenja, ne bi omogućavala pojedincu da
vrši verbalne zadatke svakodnevice; a zajednička bi razumljivost
bila posve nemoguća u svijetu u kojem je svatko uhvaćen u
vlastite pretpostavke i stavove. Odgovor na to je da pretpostavke
i stavovi pojedinca nisu nikad "njegovi vlastiti" ni u jednom
smislu koji bi davao razloge za strah od solipsizma. Takoreći,
256
on nije izvor pretpostavki i stavova (ustvari, možda bi ispravnije
bilo reći da su oni njemu izvor); zapravo njihova prethodna
dostupnost unaprijed ograničava moguće smjerove u kojima se
njegova svijest može kretati. Kada moj kolega konstruira pitanje
svoje studentice ("Postoji li tekst u ovom kolegiju?"), ni jedna od
interpretativnih strategija koje su mu na raspolaganju nije samo
njegova u smislu da ju je on izmislio; one proizlaze iz njegova
predrazumijevanja interesa i ciljeva koji bi mogli potaknuti
govor nekoga tko funkcionira unutar institucije akademske
Amerike, iz interesa i ciljeva koji nisu ničije osobno vlasništvo,
već povezuju sve kojima su njihove pretpostavke toliko normalne
da se o njima i ne razmišlja. One sigurno povezuju mog kolegu
i njegovu studenticu, koji su u stanju komunicirati, pa čak i
uzajamno rasuđivati o namjerama drugoga, ali ne zato što su
njihovi interpretativni napori ograničeni oblicima neovisnoga
jezika, već zato što njihovo zajedničko shvaćanje o tome što bi
moglo biti u pitanju u situaciji u učionici rezultira time da im
se jezik ukazuje u istim oblicima (ili u sukcesivnom nizu istih
oblika). To zajedničko razumijevanje osnova je za pouzdanje s
kojim razgovaraju i rasuđuju, a kategorije razumijevanja njihove
su vlastite samo u smislu da kolega i studentica djeluju kao
akteri unutar institucije čiji način proizvodnje smisla, sustav
razumljivosti automatski preuzimaju. Upravo zato onaj čije je
samo postojanje određeno njegovim položajem u instituciji
(ako ne u ovoj akademskoj, onda u nekoj drugoj) teško može
objasniti nekome tko je izvan institucije praksu ili značenje
za koje smatra da ih nije potrebno objašnjavati jer ih smatra
ptirodnima. Takva će osoba, kada se baš navaljuje, vjerojatno
reći: "To je jednostavno tako" ili "Nije li očito?" i tako potvrditi
da su prakse i značenja vlasništvo zajednice kao što je, u nekom
smislu, i on sam.
Vidimo dakle da se (l) komunikacija događa usprkos odsut-
nosti neovisnog i od konteksta oslobođenog sustava značenja,
257
 da (2) oni koji sudjeluju u komunikaciji to čine sa sigurnošću,
a ne tek provizorno (oni nisu relativisti) i da (3) njihova
sigurnost izvire iz sklopa vjerovanja koja nisu individualna ili
idiosinkrasrična i osebujna, već su zajednička i konvencionalna
(oni nisu solipsisti).
Naravno, Abrams i Hirsch boje se solipsizma i relativizma
i taj ih strah navodi na zalaganje za nužnost determiniranog
značenja. Ali ako se, radije negoli posve neovisno, tumači
ponašaju kao produžetak institucionalne zajednice, tada su
solipsizam i relativizam uklonjeni kao strahovi jer nisu mogući
načini postojanja. To znači da uvjet koji je potreban da netko
bude solipsist ili relativist, uvjet da netko bude neovisan o
pretpostavkama institucije i slobodan u tvorbi vlastitih namjera
i ciljeva ne može nikada biti ostvaren i stoga se nema smisla
boriti protiv njega. Abrams, Hirsch i družina utrošili su mnogo
vremena u potrazi za načinima ograničavanja interpretacije,
ali ako se primjer mog kolege i njegove studentice može po-
općiti (a ja očito mislim da može), ono što traže uvijek je već
pronađeno. Ukratko, moja poruka njima nije provokativna,
već utješna - neka se ne brinu.
,•
•o
il
258
Stanley Fish
što je stilistika i zašto o njoj
govore tako grozne stvari?
Prevela s engleskog: Anera Ryznar
./
(r. DIO)
:;;/ [Ovaj je esej nastao radi predavanja na Engleskom institutu
kojim je predsjedao Seymour Chatman. Ostali predavači bili su
Richard Ohmann, Frank Kermode i Tzvetan Todorov. U skladu
s praksom instituta, nakon svakog izlaganja slijede pitanja, a
prvo pitanje upućeno meni postavio je Ohmann izjavivši: "Ja
sam Louis Milic." Tvrdnje u ovom radu rezultat su rada na
fakultetskom seminaru o književnoj teoriji koji sam počeo držati
1970. Seminar nisam držao na uobičajeni način, birajući tekst
(Hamlet, Lycidas) i podvrgavajući ga nizu metodologija kako
bih uvidio jesu li uspješne, tj. kako bih odgovorio na pitanje
"Rasvjetljuju li te metodologije tekst?" Ovo me pitanje mučilo
zbog onog što ono pretpostavlja i zbog sudova koje implicitno
unaprijed donosi. Prije svega, pretpostavlja da su tekstovi neo-
visni o teorijama; ta je pretpostavka u najmanju ruku upitna,
a ja sam je želio osporiti. Drugo, pretpostavlja da je teorija
opravdana jedino u odnosu na praksu, dok se meni činilo da je
teorija način mišljenja koji ima vlastite ciljeve i pravila pa bi se
tako teorije trebale vrednovati prema koherentnosti njihovih
tvrdnji. Treće, pretpostavlja da bi teorija mogla i ne rasvijetliti
tekst, a meni je bilo sve jasnije da je odnos između teorije i prakse
postojan. Drugim riječima, teorije uvijek uspijevaju proizvesti
upravo one rezultate koje su predvidjele, rezultate koji će biti
privlačni onima kojima su teorijske pretpostavke i ovlaštujući
259