Ladino

Zamislite da se jednog dana probudite u Sarajevu. Godina je 1910., Bosna i Hercegovina je i službeno
dio Austrougarske monarhije. Šetate starim dijelom grada prema novootvorenoj katedrali i samo
slušate zvukove koji dopiru do vas. Iz dućana u Saračima čujete razne ljude. Roba još uvijek dolazi sa
Orijenta dobro utabanim putevima. U jednom sokaku čujete prepirku bosanskih i turskih trgovaca.
Bosanac govori na svom, Orijentalac na svom, a opet se razumiju. Oko njih stotine ljudi, došaptavaju
se, razgovaraju, dovikuju. Sa minareta Begove džamije mujezin na arapskom poziva narod na molitvu,
ipak svi dobro razumiju i idu da obave svoju dužnost. Među njima se čuju i bosanski i turski i albanski.
Šetajući dalje prema Katedrali pored vas prolaze dva srpska trgovca, razgovaraju o trenutnoj situaciji,
njih razumijete isto kao što ste razumijeli i dva fratra koji su otišli do Čaršije da nađu najpovoljnijeg
knjigovesca. Na Ferhadiji se čuje njemački. Češki arhitekta i dva oficira, Mađar i Hrvat, ćaskaju na
njemačkom, dok pored njih dva Roma pričaju na romskom. Očekivajući da ste sve čuli, sa vaše desne
strane, iz Kortiža čujete galamu na nekom nepoznatom jeziku koji najviše liči na španski. Djeca se
ganjaju, a majka ih doziva. Pitate se koji je to jezik. Prilazi vam jedan gospodin koji je upravo
razgovarao sa lokalnim trgovcem na španskom jeziku, obrativši se na tečnom sarajevskom. Pitate ga
kojim je to jezikom razgovarao, da li je razgovarao sa trgovcem iz Španije? On vam odgovara: „Da,
jeste iz Španije, ali nije Španac. Govori španski jer mu je to maternji.“ Stojite začuđeno. Sagovornik
vam nastavlja: „Mi jezik zovemo džiđo ili ladino. Svaki peti čovjek ga govori ovdje.“

Ovo kratko zamišljanje o prošlosti Sarajeva nam zvuči pomalo romantičarski, ali je činjenica da je
Sarajevo u svojoj prošlosti slušalo i govorilo mnoštvo jezika. Danas su službeni jezici bosanski, hrvatski
i srpski, ali se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine govorilo i raznim drugim jezicima u prošlosti. Kao
što smo naveli u priči, prije stotinjak godina u Sarajevu se pisalo, govorilo, pjevalo i molilo na
bosanskom, hrvatskom, srpskom, arapskom, turskom, perzijskom, albanskom, njemačkom, češkom,
slovačkom, mađarskom, romskom, hebrejskom, ladinu i još ko zna kojem drugom jeziku ovog svijeta.

U ovom članku ćemo se pozabaviti temom jezika kojeg u Bosni i Hercegovini danas poznaje nekolicina
ljudi. Danas je prisutno mišljenje da je ladino sveden na par govrnika i da jezik kao takav nestaje,
međutim, prema podacima sa wikipedije, danas tim jezikom govori između 60.000 i 400.000 ljudi.
Iako ovi brojevi nisu mali, najveća prijetnja nestanku ovog jezika je ta što se ovaj jezik više ne prenosi
na mlađe generacije. U Izraelu, velika većina Sefarda govori hebrejskim, međutim u zadnjem periodu
se ulaže veliki napor kako bi se sačuvao ovaj jezik od nestanka kroz otvaranje kulturnih institucija
posvećenim očuvanju ovog jezika. Kako historijski izvori navode, Jevreji u Španiji nisu odmah
prihvatili španski, već su kao i Arapi koristili ili hebrejski ili arapski. Ipak, dugim opstankom arapske
vlasti u Španiji, već se u 12. vijeku dešava proces asimilacije kultura, pa tako i Arapi i Sefardi počinju
koristiti španski jezik. Izgonom iz Španije krajem 15. vijeka, Sefardi se raseljavaju po cijelom
Mediteranu, a neke grupe dolaze i na sjever Francuske, te u Holandiju i Veliku Britaniju. Važno je
istaći da se, na primjer, Sefardi iz Grčke nisu tako lako mogli sporazumijevati sa onima iz Italije, Bosne
i Hercegovine ili Magreba i obrnuto. To se dešava zbog toga što su se zajednice Sefarda prilagođavale
zajednicama u koje su došli. Sarajevski Sefardi su u svoj „džudeo espanjol“ prihvatili veliki proj riječi i
turskog ali i južnoslavenskog porijekla. Kako se izgon iz Španije dogodio u 15. vijeku, jezik Sefarda je u
sebi sačuvao arhaični oblik španskog jezika, te se u njemu mogu primijetiti oblici koje današnji španski
jezik ne poznaje. Što se tiče pisanja ladino jezika, ispočetka su korišteni „raši“ i „solitreo“ načini
pisanja, a to su vrste kurziva nastale iz hebrejskog pisma. Kasnije su ovi arhaični oblici napušteni, te
se počinju koristiti latinica ili ćirilica. Bitno je napomenuti da je ladino prisutan i u religioznom aspektu
sarajevskih Jevreja jer se pored hebrejskog, koji se standardno koristi u molitvama, Psalm 23 pjeva na
jevrejsko-španskom jeziku povodom Šabata.
Jako bitan faktor za opstanak ladino jezika je literatura i muzika. Novootvoreni instituti za očuvanje
ladino jezika se u velikoj mjeri oslanjaju na preživjele tekstove, bili oni vjerskog ili sekularnog
porijekla. Koristeći se historijskim izvorima, primijeti se da su stariji tekstovi pisani ladinom uglavnom
vjerske prirode, dok su noviji tekstovi gotovo isključivo sekularni. Razlog tome je popularizacija
novela i periodika koje su izlazile i koje su bile u kućnoj upotrebi. Govoreći o pisanju na ladinu,
nemoguće je da se ne spomene lik i djelo Laure Papo Bohorete. Laura Papo Bohoreta je bila autorica i
prevoditeljka, te jedna od prvih feministkinja u Bosni i Hercegovini. Ona je pisala i govorila ladino,
međutim primijetivši da u njeno vrijeme taj jezik nestaje, ona se posvetila osavremenjivanju
sefardske kulture u Sarajevu. Svoje tekstove je pisala i na srpskohrvatskom i na ladinu. Bohoretin
opus je bio poprilično širok, od prevođenja djela Žil Verna na ladino, preko pisanja tekstova i kolumni
socijalne tematike, do pisanja drama. Pošto je tema vezana za sam jezik, ovdje ćemo spomenuti u
izvornom nazivu neke od njenih radova: „Die Spanolische“ – 1916. (kritika upućena pogrešnom
poimanju sefardske žene), „Madras“ – 1924. (kritika upućena konzervativnom razmišljanju o
školovanju žena), te drame: „La mužer sefardi de Bosna“, „Avia de ser“, „La pasjensija vale mučo“,
„Tjempos pasados“, „Ožos mios“, „Esterka, Shuegra ni de baro buena“, „Hermandat Madrasta el
nombre le abasta“. Sefardska muzika je tema sama za sebe, međutim, pjevana je na ladinu. Veliki
broj pjesama se drži romantične tematike, ali nisu nepoznate i religiozne pjesme. Danas skoro
najpoznatija interpretatorica sefardske muzike je Flory Jagoda koja je rođena u Rogatici ali većinu
svog života provodi u SAD-u promovišući sefardsku kulturu.

Situacija u kojoj se danas nalazi ladino je nezavidna. U Sarajevu postoji mali broj ljudi koji poznaju
jezik, te je prisutna velika bojazan da će on isčeznuti iz Sarajeva. U ostatku svijeta, nekolicina porodica
koristi u svakodnevnom govoru ladino. Iako smo navikli da slične teme imaju gotovo kataklizmičan
zaključak, ipak, potrebno je pohvaliti napore svih ljudi koji se trude ili kroz tradiciju ili kroz institucije
da sačuvaju ovaj jezik.