Smjer: Kroatologija

Kolegij: Povijest hrvatske filozofije

Nositeljica: doc. dr. sc. Željka Metesi Deronjić

Student: Hrvoje Babić

Akademska godina: 2019./20.

Treba li i zašto istraživati hrvatsku filozofsku baštinu?

Razmišljajući o temi ovoga eseja shvatio sam da ako želim u potpunosti odgovoriti na
pitanje koje stoji u samom naslovu prije svega moram odgovoriti na pitanje zašto je važno
proučavati filozofiju općenito, ne samo hrvatske filozofe i njihovu baštinu. Sama riječ
filozofija dolazi iz starogrčkog jezika te se prevodi kao ljubav prema mudrosti. Hrvatska
enciklopedija filozofiju opisuje kao nastojanje oko temeljnoga uvida u ono što jest poradi
uvida samoga. U širem značenju filozofija označuje čovjekovo sveukupno promišljanje o
njegovu duhovnom odnosu prema zbiljnosti, Bogu, bližnjemu i samomu sebi, promišljanje o
ispravnim načinima spoznavanja i praktičnoga djelovanja. Zato se filozofija može razumjeti i
kao način krjeposna života na temelju tog uvida i kao temeljni način čovjekova odgovornog
odnosa prema svijetu, drugomu i prema samomu sebi
(https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=19629#top pristup ostvaren 20. kolovoza
2020.). Vodeći se tom definicijom, moje je shvaćanje, da bi filozofiju trebali proučavati kako
bi što bolje razumjeli sebe, društvo te život u cjelini. Što bolje shvaćamo sami sebe i druge to
bolje ćemo aktivno sudjelovati u napretku društva.

Dok sam odgovor na pitanje zašto treba li proučavati filozofiju općenito pronašao u
Hrvatskoj enciklopediji, odgovor treba li i zašto istraživati hrvatsku filozofsku baštinu
potražiti ću u rektorskom govoru profesora Franje Markovića. On je 1874. godine imenovan,
od strane ravnateljstva zagrebačke Gimnazije, rektorom Filozofskog fakulteta na
novoobnovljenom Sveučilištu u Zagrebu. Pred početak školske godine 1881/82. održava
govor koji je naposljetku objavljen u Narodnom listu te u časopisu Vijenac. Na samom
početku govora Marković daje do znanja da će spomenuti, u kratkim crtama, važne hrvatske
filozofe „s one strane Velebita“ koji su dali obor ne samo hrvatskoj filozofskoj baštine već i
svjetskoj između 15. i 18. stoljeća. Prva dva velikana koja spominje su Ruđera Boškovića i
Franju Petrića. Franjo Petrić, poznat i pod imenom Franciscus Patricius, bio je pripadnik
novoplatonovske nauke i protivnik Aristotelove filozofije, djelovao je tijekom 16. stoljeća, te
je jedan od onih koji je imao značajan utjecaj na Bernandina Telezija. Ruđer Bošković je uz
filozofiju također imao veliki utjecaj na druge znanosti poput fizike, matematike, geodezije i
astronomije tijekom svoga djelovanja u 18. stoljeću. Bošković je svojom atomističkom
teorijom ostavio utjecaj na Douglasa Stewarta, Herberta Spencera, F.A. Langea te Hippolyta
Tainea (Marković, 1975: 257). Marković se nakon ova dva velikana dotiče i hrvatskog
književnika Dinka Zlatarića koji je prethodno bio rektor na sveučilištu u Padovi pod imenom
Dominik Zatarić. Dubrovčanin, koji je djelovao u 16. i 17. stoljeću, ostavio je toliko veliki
trag u Padovi da je u jednoj od svečanih dvorana na sveučilištu visjela spomen ploča
posvećena njemu (Marković, 1975: 258-259). U svome govoru Marković također spominje
Benka Benkovića, Zadranina iz 15. i 16. stoljeća, koji se kao dio filozofske škole Dunsa
Scotta protivio nauci Tome Akvinskoga. Protivio se toj nauci; baš kao i Benković; modruški
biskup iz 15. stoljeća Nikola Kotoranin. Uz njih je također spomenuo Marković i Zadranina
Ivana Križana (ili Crisalio) koji je također bio rektor na sveučilištu u Padovi te Šibenčanina
Ivana Polikarpa Severitana. Veliku pozornost u svojem govoru, pridao je Marković Juraju
Dobrotiću (Dragišiću) poznatim i pod imenom Georgius Benignus. Rođenom u Srebrenici
sredinom 15. stoljeća, kojega su mnogi smatrali Dubrovčaninom s obzirom da je tamo proveo
dio svog života. Dobrotić je spadao u „moderne“ filozofe svojega vremena. Dobrotićev
suvremenik Grgur Budisaljić išao je pak u suprotnom smjeru od njega te ostalih suvremenika
novoplatonovaca. Taj dominikanac, bio je pobornik škole Tome Akvinskoga te pisao brojna
djela različitog sadržaja. Još jedan Dubrovčanin, Klement Ranjina također je bio pobornik iste
škole. U drugoj polovici 16. stoljeća, nastavio je Marković, Dubrovnik je taj hrvatski grad
koji je podario najviše filozofa. Sabo Mišetić Bobaljević, poznatiji kao Miho Monaldi ostavio
je veliki trag djelom „Irene ili o ljepoti“. Monaldi je pripadao filozofima platonskog smjera
baš kao i Nikola Gučetić. Dvojica filozofa koji slijede Aristotelovu nauku i metodu su
Ambrozij Gučetić te Antonij Medus (Medić). Prvi je autor djela „Summulae logicales“ dok je
potonji napisao „Tumač k 12 knjizi Aristotelove metafizike“, „Tumač k 7“ te „Opazke k
praedicabilijem Porpyrija“ (Marković, 1975: 263). Najpoznatiji među njima, napominje
Marković, bio je Juraj Dubrovčanin (Raguš ili Georgius Raguseus). Aristotelovac, profesor na
Sveučilištu u Padovi, koji se polemizirao i „takmičio“ sa Cesarom Cremonijem. U 17. stoljeću
Dubrovnik i Dalmacija imaju manje filozofa ali svakako treba spomenuti Stjepana Gradića.
On je naime bio drugi kustos te glavni upravitelj Vatikanske biblioteke od 1682. godine te je
pomogao Dubrovniku pri obnovi nakon potresa. Uz njega valja i spomenuti Benka Rogačića
koji je djelovao u Rimu. Uz Boškovića iz 18. stoljeća Marković spominje još četvoricu
filozofa. Dubrovčanina Sebastiana Dolcia koji je u dvorani senata republike održao govor
političko-moralnog sadržaja. Zatim Stjepana Rožića i Benka Staja (De Stay) poznatog po
djelu „Philosophia recentior“ u kojem prikazuje Descartesov sustav. Posljednji od te četvorice
je slavni pjesnik i autor djela „Razgovor ugodni naroda slovinskog“ Andrija Kačić Miošić. On
je naime također autor filozofskog djela „Elementa peripatethica juxta mentem subtilissimi
doctoris Joannis Duns Scoti“. Prije samoga zaključka u svom govoru Marković se ponovno
osvrće na Nikolu Gučetića. Gučetić je naime autor brojnih djela čiju je važnost prepoznao
papa Klement VIII koji mu je podijelio počasni doktorat iz filozofije i teologije. Neka od tih
djela su „O supstanciji svijeta“, „Moguće pitanje o besmrtnosti razuma protiv Aleksandra
Afrodizijskoga“, „Tumačenje uz postavke o uzrocima“ te dva dijaloga: „Dijalog o ljubavi“ te
„Dijalog o ljepoti“. U dvama dijalozima jasno se vidi Gučetićev neoplatonički nauk te
poseban stil koji se razlikuje od onog Platonovog. Gučetić također pokušava usporediti dva
filozofska sustava: Platonov i Aristotelov.

Zaključak koji Marković donosi na kraju svoga govora velikim dijelom poklapa se s
mojim vlastitim zaključkom. On naime smatra da je proučavanje filozofije važno za napredak
svakoga društva i svakoga naroda, pa tako i našega. Samim time, proučavajući naše filozofe
proučavamo i Aristotela i Platona te brojne druge svjetski poznate i važne filozofe. Moje
shvaćanje je, da proučavanjem hrvatske filozofske baštine napredujemo kao društvo ali i kao
pojedinci. A što više napredujemo kao pojedinci više možemo pridonijeti napretku društva.
Veze između čovjeka kao individue i društva u cjelini su neraskidive. Citat iz jednog davno
objavljenog ali još uvijek veoma poznatog romana najbolje opisuje taj odnos: „Svi za jednog,
jedan za sve!“