Hrvatski studiji

Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za kroatologiju
Akademska godina: 2018./2019.

Mihovil Pavlinović

Kolegij: Hrvatska kulturna i politička povijest 18. i 19. stoljeća

Nositelj kolegija: izv. prof. dr. sc. Darko Vitek

Studenti: Hrvoje Babić i Luka Pongračić

Zagreb, 2019.
Uvod
U ovome seminarskome radu pokušat ćemo u kratkim crtama opisati život don
Mihovila Pavlinovića, jednoga od najznačajnijih ljudi hrvatskoga narodnoga preporoda i
Narodne stranke u Dalmaciji. Prvo ćemo se dotaknuti njegova rana života zatim ćemo preći
na zanimljivije političke događaje i njegova djelovanja u istim.

Rani život Pavlinovića

Mihovil Pavlinović rodio se 28.1.1831. godine u Podgori u težačkoj obitelji.
Pavlinović je bio određen za svećenika stoga su ga roditelji poslali u školi. Osnovu
trogodišnju školu s talijanskim jezikom kao glavnim završio je u Makarskoj (Don Mihovil
Pavlinović, Soldo, 262). Tu je malo zaostajao za svojim vršnjacima jer nije baš najbolje
poznavao talijanski jezik: „Iako bistar dječak, zaostajao je u prvo vrijeme za svojim gradskim
drugovima zbog nepoznavanja talijanskog jezika, pa je za kaznu sjedio u »magarećoj klupi«.
Stariji Pavlinovićevi biografi zabilježili su, da je već to prvo poniženje potaklo u ponosnu
dječaku odluku, da će kad odraste pribaviti svojem materinskom jeziku onu čast koja mu u
vlastitoj domovini pripada“(Don Mihovio – Hrvatski preporoditelj i političar , Zelić-Bučan,
60).

Godine 1848. kada su se pokušale uvesti brojne promjene u Monarhiji, mladi

franjevački sjemeništarci u Splitu osjećaju potrebu da se uključe u tu istu borbu, a njihov vođa
bio je Pavlinović. Pavlinović je oko sebe oko svoje prijatelje koji su imali iste želje i
tendencije kao on. Tada je osnovao družbu „Ne boj se!“, a geslo im je bilo „Bog i narod“. Već
kroz naziv i geslo možemo zaključiti za što i kako će se boriti Pavlinović. Nakon Splita
školovanje su nastavili u Zadru, gdje su također djelovali. Te kada je ponovo došao u
Makarsku među mladim franjevcima osnovao je družinu s istom nakanom kao i Splitu pod
geslom „Sve za Boga i domovinu“. Ono što moramo spomenuti još tu jest da su iz tih mladih
studentskih udruga i družina, osim Pavlinovića, izašli i drugi poznati narodnjaci kao što su
Natko Nodilo, Luka Botić, Gabro Puratić (Don Mihovio – Hrvatski preporoditelj i političar ,
Zelić-Bučan, 60).

U godinama Bachova apsolutizma, kada se nije smjelo politički djelovati, mladi

Pavlinović se priprema za političku aktivnost kada se ukaže priliku, jako puno čita hrvatsku i
slavensku povijest. Također, osim što je sebe pripremao za djelovanje, svoje prijatelje
priprema za zadaću narodnih preporoditelja.

Politički život
Nakon kraja Bachova apsolutizma i kada je kralj Franjo Josip I. donio Listopadsku
diplomu 1860. godine s kojom su sve pokrajine austrijskog dijela Monarhije trebale dobiti
svoje pokrajinske sabore. Tada se otvorila prilika da se u Dalmaciji krene politički djelovati.
Kralj je postavio zasjedanje sabora 1861. godine u proljeće, na tome saboru su se trebali
izabrati predstavnici koji bi išli u Zagreb dogovarati ujedinjenje Dalmacije s Banskom
Hrvatskom. Tu dolazi do podjele stanovništva u Dalmaciji, te nastaju dvije stranke u
Dalmaciji koje se bore za mjesta u saboru. Prva stranka su bili narodnjaci koji su bili za
sjedinjenje, a nasuprot njima su bili autonomaši koji se nisu htjeli ujediniti. Obje stranke su
htjele uspjeti u svome naumu, stoga je predizborna borba bila vrlo jaka: Autonomaši su svoje
političke ideje propagirali u listu „La voce dalmatica“ a aneksionisti u brojnim brošurama na
talijanskom i hrvatskom jeziku. No sve je to bilo namijenjeno građanskom sloju. Nepismene i
neupućene hrvatske seljake trebalo je upućivati živom riječju. Zato Pavlinović zajedno s
nekolicinom svojih drugova svećenika i fratara, kako je sam poslije zabilježio, »u cič zime
krenuše kroz krajine da bude narod, da se spravlja na sabor i sdruženje«“(Don Mihovio –
Hrvatski preporoditelj i političar , Zelić-Bučan, 61). No, iako je borba bila jaka, već se znalo i
prije izbora da će autonomaši pobijediti, jer su autonomaši bili većinom Talijani koji su
zauzimali sva bitna mjesta u gradovima te njihov utjecaj u gradovima bio prevelik: „Iako je
sam vladar na zahtjev Hrvatske banske konferencije stavio u dnevni red dalmatinskog sabora
izbor delegata za raspravljanje o sjedinjenju s Hrvatskom, centralista ministar Schmerling
napravio je takav izborni red za dalmatinski sabor po kojem je bilo unaprijed sigurno da
aneksionisti neće dobiti većinu. Talijanizirami gradovi su u raznim izbornim kurijama birali
21 a sve seoske općine zajedno 20 zastupnika. Posljedica takva izbornog reda bila je da su u
tom prvom saboru autonomaši imali dvotrećinsku većinu, pa je ta protuhrvatska većina odbila
prijedlog da uopće raspravlja o združenju. Trebalo je da prođe punih deset godina uporne
političke borbe i marljivog preporoditeljskog rada da tek 1870. god. narodnjaci dobiju većinu
u dalmatinskom saboru. No tada je bila već izvršena politička reorganizacija Habsburške
monarhije u dvojnu Austro-ugarsku monarhiju, pri čemu je Banska Hrvatska ostala u
ugarskom, a Dalmacija u austrijskom dijelu države. Združenje Dalmacije s Banskom
Hrvatskom postalo je samim tim praktički neizvedivo, jer bi se premještanjem Dalmacije iz
austrijskog u ugarski dio poremetila ravnoteža u državi.“( Don Mihovio – Hrvatski
preporoditelj i političar , Zelić-Bučan, 61-62).

Nakon takvoga razvoja situacije, „narodnjaci“ odlučuje se da se jače posvete borbe

hrvatskoga jezika, točnije da se on uvede kao nastavni jezik u škole. Naravno to je bila
izrazito teška borba. U toj je borbi prednjačio Pavlinović, on je već na drugoj sjednici prvoga
zasjedanja pokrajinskoga sabora u Dalmaciji govorio na hrvatskome jeziku te uz to je
predložio da hrvatski uz talijanski bude poslovni jezik sabora i svega javnoga.

Kako je hrvatski jezik bio potlačen u to vrijeme u Dalmaciji, narodnjaci moraju svoj
stranački list objavljivati na talijanskome. To je bio „Il Nazionale“, on je počeo izlaziti 1. 3.
1862. No, kako su se borili za hrvatski jezik uz taj list dolazio je i manji prilog na hrvatskome
jeziku „Narodni list“. Pavlinović je bio od prvog objavljivanja „Narodnoga lista“ stalni
suradnik, pišući o društvenim i političkim problemima toga doba. Iako je „Il Nazionale“
odigrao veliku ulogu u političkome životu Dalmacije, neko vrijeme ga je i sam Pavlinović
financirao, isti zajedno s urednikom Biankinijem želio je izjednačiti „Il Nazionale“ s
„Nardonim listom“ te ga kasnije posve ugasiti, jer su se oni isključivo borili za hrvatski jezik
(Don Mihovio, Zelić-Bučan, 63).

Bitna godina u političkome djelovanju Pavlinovića je 1869-ta godina kada on u

suradnji s nekoliko istomišljenika radi nacrt idejnog programa hrvatske politike, to je program
koji bi trebao biti osnova političkoga djelovanja i Narodne stranke u Dalmaciji. Pavlinović taj
program naziva „Hrvatski misal“, podijelio ga je na dva dijela, „Program“ u njemu izlaže
načela te „Razbor“ u kojemu ta ista načela brani. Taj program bio je neobjavljen i sadržaj nije
bio poznat sve dok ga nije pronašao Staničić (Don Mihovio, Zelić-Bučan, 64). O važnosti i
najbitnijim dijelovima „Misala“ nam Zelić-Bučan izvrsno govori: „Čitav program sažet je već
na početku u tri točke: samostalnost Hrvatske, cjelokupnost Hrvatske, ustav hrvatski.
Najznačajnije u ovom Programu je Pavlinovićevo shvaćanje cjelokupnosti Hrvatske. Pod tim
pojmom on ne podrazumijeva samo teritorijalnu cjelokupnost — teritorij koji je Hrvatska
imala u doba svoje pune nezavisnosti u vrijeme kraljeva Krešimira i Zvonimira — nego i
jedinstvenu cjelokupnost u narodu. Poticaj za taj zahtjev iz kojeg je proizašla i njegova
formulacija »narododržavno hrvatstvo« dalo je tzv. srpsko pitanje, koje je tih godina bila
centralno pitanje unutrašnje politike u Banskoj Hrvatskoj, a sve je jače izbijalo na površinu i u
Dalmaciji“ (Don Mihovio, Zelić-Bučan, 64).
 Što se tiče Pavlinovićevoga programa moramo istaknuti još jednu stavku, a to je da:
„…u Programu se postavlja načelo da se svi građani Hrvatske u narododržavnom smislu
moraju priznavati Hrvatima i voditi hrvatsku politiku“( Don Mihovio, Zelić-Bučan, 64). Tu se
Pavlinović odnosi na Srbe: „»Ali« — primjećuje on u Programu — »jednaka prava nameću
jednake i dužnosti. . . Kad svi uživamo jedne hrvatske slobode, jedno isto pravo hrvatske
države, kad smo svi sinovi jedne hrvatske domovine, svi smo i dužni ponositi se
državljanstvom hrvatskim; svi smo dužni pred svijetom se kazati rođena braća majke
Hrvatske. Ako braća grkoistočna u Hrvatskoj neće da se zovu Hrvati po narodu, neka
priznadu što svak živ zna, da su Hrvati po hrvatskoj zemlji i po hrvatskoj državi; mi dalje ne
iziskujemo, nam je dovoljno da Srbi razume, da mi Hrvati nismo dužni stvarati srpstvo u
Hrvatskoj (Don Mihovio, Zelić-Bučan, 64).

Ono što je još bilo nejasno oko Pavlinovića jest upotreba sintagme „narododržavno
hrvatsvto“, međutim i to se razriješilo kada su pronašli „Hrvatski misal“, tu sintagmu
objašnjava u drugom dijelu točnije u „Razboru“: „…iz Razbora, jasno proizlazi što je on
zapravo pod tim podrazumijevao. U narodnosnom, etničkom smislu Hrvati i Srbi u Hrvatskoj
imaju svaki svoju narodnost, bez obzira na to na kakovim temeljima ova počiva, dočiim u
državopravnom pogledu, s obzirom na državljanstvo, što je temelj u stvaranju evropskih
nacija, ili kako on kaže u nairododržavnom smislu oni su jedna nacija. Treba imati na umu da
su u vrijeme kada je Pavlinović pisao svoj Program Hrvati i Srbi imali svaki svoju zasebnu
državu i izgrađivali su svaki svoju naciju. U takovim uvjetima, onda, kao uostalom i danas,
narodnosne manjine koje žive izvan svoje matične države, u državnoj zajednici druge, makar i
srodne nacije, mogli su uživati samo prava manjine. Oni mogu njegovati svoju narodnost, ali
ne smiju voditi politiku države naroda kojem pripadaju, nego politiku države u kojoj žive,
pogotovo ako su te dvije politike suprotstavljene (Don Mihovio, Zelić-Bučan, 65).

Pavlinović je bio ispred svoga vremena jer neki članovi Narodne stranke nisu se
slagali s njegovim programom iz „Misala“, a to je bilo jer nisu zapravo poznavali povijest niti
tadašnju situaciju. On je prije svih uvidio opasnost ako se Dalmacija ostane „sama“, točnije
ako se ne iskazuje „hrvatstvo“ i želja za sjedinjenjem s Banskom Hrvatskom.

Ističe se još jedna vrlo bitna politička aktivnost Mihovila Pavlinovića zbog koje se
također može smatrati da je Pavlinović ispred svoga vremena, a to je angažiranost Pavlinovića
za rješavanje bosansko-hercegovačkoga pitanja: „U to vrijeme je većina hrvatskih političara
podešavala svoje stajalište s obzirom na državnopravni položaj Bosne nakon oslobođenja od
turske vlasti prema razvoju vojne i političke situacije, oslanjajući se sad na Austriju, sad na
Srbiju, koje su radile na tome da Bosnu i Hercegovinu zadobiju. Pavlinović je od početka
ustanka imao o tome jasan i određen stav prema kojem je upravljao svoju veoma živu
političku djelatnost. Uvjeren u hrvatsko državno pravo na Bosnu i njezin hrvatski narodni
karakter, u što se uvjerio prigodom svojeg putovanja kroz središnju Bosnu 1874. god., on je
smatrao da treba potpomoći oslobođenje Bosne od turske vlasti i pridružiti ju Hrvatoj. Zato je
obilazio odgovorne političare u Zagrebu i u Beču da ih pridobije za tu misao. Za postignuće
tog cilja borio se svim dostupnim mu sredstvima: osobnim kontaktima, pregovaranjem s
predstavnicima vlasti, moralnom i materijalnom pornoći ustanicima, .političkom
intervencijom u Bosni (adresa kralju Eranji Josipu I) i pisanom riječi (Pučki spisi, Hrvatski
razgovori). Učinio je sve što je bilo u njegovoj ograničenoj moći da potakne odgovorne
političare i državnike u Monarhiji da porade oko rješenja istočnog pitanja što se tiče Bosne i
Hercegovine u hrvatskom i austrijskom smislu“(Don Mihovio, Zelić-Bučan, 66). Zelić-Bučan
vrlo dobro govori zbog čega je važnost njegove angažiranosti za rješavanje bosansko-
hercegovačkoga pitanja; „Sto Pavlinović kao ni drugi hrvatski političari nisu imali snage da
nametnu hrvatsku varijantu rješenja bosanskog pitanja i što je ono riješeno prema načelu
ravnoteže sila i ravnoteže u Monarhiji a ne po načelu hrvatskog državnog prava, nije
Pavlinovićeva krivnja. Njegova historijska zasluga je u tome što se je svim snagama za takovo
rješenje zalagao i što je bio jedan od rijetkih hrvatskih političara koji je uviđao da je u
ondašnjim okolnostima i takovo, makar samo i »austrijsko« rješenje za Hrvatsku i za Bosnu,
odnosno za bosanske katolike i muslimane bilo barem manje zlo“ (Don Mihovio, Zelić-
Bučan, 67).
 Još jedna od bitnijih točaka njegova političkoga rada jest borba protiv liberalizma,
točnije protiv bečke liberalne vlade koja je svojim nekim zakonima štetila položaj i prava
Katoličke crkve. Članke koji brane položaj Crkve često je objavljivao u „Narodnome listu“.

Pavlinović je preminuo 18. svibnja 1887. godine u rodnome mjestu u Podgori.

Pavlinović svojim radom i životom bio je drugačiji od svojih „suboraca“ i prijatelja političara
iz Narodne stranke (Don Mihovil Pavlinović, Soldo, 262). Donosimo vam citat Zelić-Bučin o
posebnosti izrazito pametnoga hrvatskoga političara: „Po jednoj svojoj osobnoj značajci on se
izdvaja i ističe između svih svojih stranačkih drugova i suboraca. Mnogi su radili na
»narodnoj njivi«, neki su se posvetili političkom radu kao glavnoj svojoj životnoj preokupaciji
(Klaić), no Pavlinović je možda jedini, koji je zvanje hrvatskog preporoditelja i političara od
najranije mladosti shvaćao i vršio kao svoju životnu misiju. Po toj značajci ga možemo
smatrati ne samo ideologom nego i apostolom hrvatske misli u Dalmaciji. Posvetivši čitav
život radu na buđenju i afirmaciji hrvatstva, posebno u svojem užem zavičaju, u Dalmaciji, on
ni na samrtnoj postelji ne zaboravlja na svoj hrvatski narod. Nekoliko dana prije smrti daje da
se u njegovu oporuku unesu i ove riječi: »Želim svom hrvatskom narodu i čilom slovinstvu
pravu slobodu u pravoj viri i u narodnoj samostalnosti«“(Don Mihovio, Zelić-Bučan, 69).

Zaključak
Mihovil Pavlinović je jedan od vođa Hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji.
Čovjek koji cijeli svoj život posvetio svojoj domovini i svome rodnome kraju boreći se za
prava i položaj istoga. Jedan od najistaknutijih i najbitnijih političara svojega doba jer je
svojim djelovanjem činio veliko dobro Hrvatima i Hrvatskoj.
Literatura

Soldo, Josip Ante; Don Mihovil Pavlinović U: Crkva u svijetu, prilozi, 262-266

Zelić-Bučan, Benedikta; Don Mihovil Pavlinović – hrvatski preporoditelj i političar,

U: Crkva u svijetu, prilozi, 59-70