Izdavač: Grafički zavod Hrvatske, OOUR Izdavačka djelatnost, Zagreb,

Preobraženska 4,
1990. Za izdavača: Milan Zinaić Urednik: Nenad Popović Design: Sanja
Ivekovlć Teh-

nički urednik: Ni/cica Ostarčević Slog: Krešimir Blaževac Fotografija: Krešimir

Tadić
Lektura: Mate Maras Izdavačke recenzije: Josip Tabak, Jure Kaštelan Naklada:
3000
ISBN-86-399-0256-9 Tisak: Tiskarna Ljudske pravice, Ljubljana 1990.
Sto primjeraka ovog izdanja numerirano je od 1 do 100. Svakom od njih
priložene su po dvije litografije,
rañene prema kopijama ptolomejskih karata iz XV. stoljeća (motivi jadranske
obale), koje je u tehnici
akvarela ručno kolorirao slikar Dino Trtovac: ti su primjerci signirani i otisnuti
na papiru Hahnemuhle
Butten Kupferdruck, 230 gr.
Trideset bibliofilskih primjeraka, signiranih i numeriranih od 1 do 30, otisnuti
su u formatu 35 x 50 cm,
na bijelom papiru Hahnemuhle Butten Kupferdruck, 230 gr.

Predrag Matvejević

MEDITERANSKI
BREVIJAR

Uvod

Claudio Magris
Grafički zavod Hrvatske

Claudio Magris:
Za jednu filologiju mora
Uvod u "Mediteranski brevijar"
Na jednoj stranici "Mediteranskog brevijara", Predrag Matvejević priča o
tome kako je u Aleksandriji sreo katalonskog urara koji je uporno nasto-
jao, rvući se s krajnjim nedostatkom podataka, sastaviti katalog čuvene
biblioteke, najveće u cijelom antičkom svijetu, koju je uništio kalif Omar.
Filologija mora - za koju pisac ove knjige nudi izvanredan obrazac, bo-
gat inteligencijom i poezijom - podsjeća spojem strogosti i smionosti,
znanstvene preciznosti i epifanije beskraja, na metodički i fantazijski pot-
hvat toga katalonskog urara.
Znanost o moru obuhvaća izučavanje struja i ruta, kemijsku analizu
slanosti i stratigrafiju reljefa, mape s područjima dubina i pučina, zone s
različitim jačinama svjetla, mjerenja temperature i vjetra. To je istodobno
pripovijest o brodolomima i mit o sirenama, priča o potonulim galijama i
drevnim levijatanima; maternica čovječanstva i kolijevka civilizacije, grč-
ka forma koja se raña iz mora savršena kao Afrodita, velika kušnja duše
o kojoj govori Musil, suočenje sa simbolima vječnosti i uvjerenja, tj. sa-
moga života obasjanog u čistoj prisutnosti i punoći svoga značenja. Odi-
seja, taj najveći roman tvorbe {Bildungsroman), velebna priča o pojedin-
cu koji se otputio u svijet i koji se vraća svome domu ili sebi samom, ne
može se ni zamisliti bez mora. A to more - Mediteran - okrilje je naše
povijesti i civilizacije.
Glas koji dolazi iz Srednje Evrope - iz kontinentalnoga svijeta, sa ši-
rokih hrvatsko - panonskih nizina - napisao je, evo, genijalnu knjigu o
Mediteranu, nepredvidivu i blistavu, koja jednako obogaćuje kulturnu hi-
storiografiju kao i književnost o moru s njezinim tisućljetnim bogatstvi-
ma, koja se mjere s blagom potonulim u morske dubine. Predrag Matveje-
vić je u isto vrijeme čovjek s obale: roñen u Mostaru, u Hercegovini, samo
pedesetak kilometara daleko od Jadrana, očaran već u djetinjstvu rije-
kom i mediteranskim podnebljem, pitao se zašto je rub uz more ponegdje
tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog čega pojedini stanovnici, odmaknuv-
ši se od morske strane, mijenjaju odjednom običaje i pjevaju drukčije pje-
sme. Poetična znatiželja dječaka rasla je i dozrijevala u spoznajama znan-
stvenika, kritičara i prvorazrednog evropskog intelektualca kakav je Ma-
tvejević, da bi nam otkrila, u ovom neočekivanom Brevijaru, jednu poseb-
nu, posve originalnu fenomenologiju.
Što je, zapravo, ova knjiga koja svojom uzdržanom i složenom dis-
krecijom izaziva uobičajene podjele na književne rodove? Matvejevićev
Mediteran nije, kao što to i sam autor kaže, tek povijesno-kulturni pro-
stor, koji je magistralno i možda konačno proučio Braudel, niti je pak
mitsko-lirski, vitalni temat kakav su proslavili Camus ili Gide. Fasci-
5

nantan žanr izmeñu portulana, leksikona i romanesknog eseja oslonjenog

na apsolutnu vjernost stvarnom, Matvejevićeva knjiga može podsjetiti,
unatoč svojoj potpunoj autonomiji i različitosti, na Micheletovo More,
drugu genijalnu i bizarnu knjigu u kojoj je veliki historik, nakon što je u
arhivima istraživao povijest Francuske i njezine Revolucije, usredotočio
svoju neumornu pozornost na svjetionike i geološke slojeve obale, na
školjke i oceansku floru, ljekovite kupke i priče o sirenama.
Čitajući ovaj Brevijar ponekad se stječe dojam da kroza nj govori jed-
no od onih lica koja su u njemu predstavljena, koja žive uz more, motreći
svjetionike i pabirčeći po pomorskim glosarima. Ali svaki pravi suvreme-
ni Odisej dužan je navući kućni haijetak prije negoli marinsku jaku, kao
što to jednom reče Giorgio Bergamini, te zaploviti kroz biblioteku jedna-
ko kao meñu izgubljene otoke. Današnji Uliks mora biti vičan daljini mita
i izgonu iz prirode, postati istraživačem odsutnosti ili prikrivenosti pra-
voga života. Predrag Matvejević nije pomorac, niti je čuvar svjetionika.
Možda je i to, ali je prije svega protagonist suvremene intelektualne ra-
sprave. Njegova bibliografija ima naslova koji su, očito, vrlo različiti od
ovoga Brevijara. Profesor na raznim, značajnim univerzama, evropskim i
prekooceanskim, Matvejević se oslonio na kritiku potaknutu marksiz-
mom i revolucionarnom instancijom, ali lišenu svake ortodoksije i ideo-
loške dogme. U mnoštvu eseja, osobito u istinskom kritičko-historij-
skom remek-djelu kakvo je Pour une poetque de l'evenement (Pariz,
1979), temeljito je promislio i s velikom originalnošću obnovio sartrovski
pojam engagement, uključivši se s neprikosnovenim autoritetom u meñu-
narodnu debatu o funkciji i slobodi književnosti. Još i danas - možda
više nego jučer - suvremena se svijest zapliće, napose na Zapadu, u ne-
prihvatljive i kobne nedoumice oko realizma ili klasicizma i naprednosti,
izmeñu Scile i Haribde, humanističke instancije se ukrućuju u anakroni-
stičkom i represivnom konzervativizmu, dok se pak slobodnjački zahtjevi
degradiraju u nagonskom umnožavanju, regresivnom i nerazgovijetnom, u
onom što Nietzsche zove "anarhijom atoma".
Vrlo je malo autora koji pomažu da se doista suočimo s takvom bezi-
zlaznošću, kao što to čini Matvejević, koji svojom kozmopolitskom kultu-
rom i intelektualnim gospodstvom - kao i svojom dijalektikom približa-
vanja-udaljavanja spram života, stvari i povijesti - brani subjektivnost
ne odričući se pritom univerzalnosti, suprotstavlja se totalitarizmu ne gu-
beći iz vida globalnu perspektivu stvarnosti. Ta je opredjeljenja potvrdio
u mnogim svojim esejima, od književnih studija u pravom smislu riječi i
etičko-političkih istupa, do glasovitih i smionih "Otvorenih pisama"
upućenih, u teškim situacijama i ne bez osobnog rizika, raznim moćnici-
ma na zemlji u obranu slobode ili, bolje reći, stvarnih sloboda i žrtava
moći.
Boreći se protiv staljinizma i svih vrsta staljinista, protiv totalitarnih
formula i shvaćanja, Matvejević je isto tako odbio i raskrinkao suprotnu i
komplementarnu opasnost, kakva danas naočigled rastače svako kultur-
no jedinstvo i sistem vrijednosti, odbacivši ogorčeni partikularizam i mo-
lekularnu rasutost: istraživač iz Jugoslavije i Srednje Evrope, tog slože-
nog, raznovrsnog i ponekad centrifugalnog mozaika, upozorio je da "po-
6

sebnost, sama po sebi, još nije vrijednost", ističući opasnost od opsesiv-

ne, visceralne i atomizirane egzaltacije vlastitog identiteta i sebeljubija.
U Mediteranskom brevijaru, ovaj tumač dijaloga izmeñu maksimalnih
sistema ne mijenja stav ni poziv: mijenja samo registar, nalazi očaravaju-
ći muzički ključ. Ne čita više, kao u svojim prethodnim djelima, samo
knjige, nego očitava svijet, stvarnost i uzvike osoba, stil lučkih kapetani-
ja, neodredivo prelaženje prirode u povijest i umjetnost, produžavanje
oblika obale u oblike arhitekture, granice ocrtane kulturom masline, šire-
njem pojedine religije ili neobjašnjivim putovima jegulje, bilježi sudbine i
priče koje su pohranjene u nautičkim leksikonima ili iščezlim idiomima,
jezik valova i mola, žargone i govore koji se neprimjetno mijenjaju u vre-
menu i prostoru: chiacchiera, ciacola i ćakula, scirocco, šilok i široko,
neve, nevera i neverin, barca, barcon, barcosa, barcuius, bragoč... Nje-
gov Brevijar postaje epskom knjigom koju ispunjava pietas za svaku od
bezbrojnih sudbina koje more čuva i sahranjuje poput neizmjernog arhiva
ili pak golemog etimološkog rječnika. More je duboko i bez dna, a Matve-
jevićev govor lagan, ulazi u dubinu kroz odsjaj nabora, posjeduje hitrinu
bibavice unatoč širini, čak i tragičnoj, koju obuhvaća. On umije navesti
ljupkost Mediterana da se iskaže i očituje, poput Raffaela La Caprijc u
prekrasnom djelu Izgubljeni sklad.
Kultura i povijest izravno se uvode u stvari, u kamen, u bore na lici-
ma ljudi, u okus vina i ulja, u boju valova. Matvejević nastoji obuhvatiti
Mediteran, prepustiti se čari te riječi, ali i strogo odrediti značenja, te po-
vući granice i ustanoviti meñe. Slijedi razne mediteranske staze, putove
jantara i sefardskih Židova, trsove loze i korita rijeka. Granice tada po-
staju nestalne i vrludave makar bile ustaljene i koncentrične, ocrtavaju se
idealne krivulje poput izobara ili pak kresta na valovima. Mediteranski
brevijar je pripovijest: pripovijest koja navodi stvarnost da govori i koja
savršeno kalemi kulturu na fantastičnu evokaciju. Možda je to danas naj-
življi i najplodniji rod književnosti, barem one pripovjedačke: toliko življi
i poetičniji od "romana" što nam pričaju kako je i zašto gosp. X sretan ili
nesretan s gñom Y.
Kao potamolog koji je, u knjizi Dunav, iskazivao prije svega duboku
nostalgiju za morem, napose za Jadranom, bratski zavidim talasologu
Matvejeviću i sretan sam što Dunav utječe u more, makar to bilo, naža-
lost Crno more a ne pravi Mediteran.
7

I
Brevijar

Pristupajući Mediteranu odreñujemo najprije polazište: obalu

ili prizor, luku ili dogañaj, plovidbu ili priču. Kasnije postaje
manje važno odakle smo krenuli, a više dokle smo stigli: što
smo i kako smo vidjeli. Ponekad sva mora izgledaju kao jed-
no, osobito kad se dugo plovi, ponekad je svako od njih dru-
go.
Polazim s Jadrana, s njegove istočne strane. Sjeverna oba-
la, od Malage do Bospora, bliža je i dostupnija onome tko
odavde kreće. Na južnoj strani, od Haife do Ceute, manje je
zaljeva i luka. Obilazeći otoke, najprije jadranske, zatim jon-
ske i egejske, Ciklade i Sporade, tražio sam meñu njima
sličnosti i razlike. Usporeñivao sam Siciliju i Korziku, Major-
ku i Minorku. Uza sve obale nisam pristajao. Na ušćima rijeka
najviše sam se zadržavao. Teško je upoznati cijeli Mediteran.
Ne znamo sigurno ni dokle se prostire: koliki dio kopna
uz more zauzima, gdje prestaje i na kopnu i na moru. Grci su
ga vidjeli izmeñu Fazisa na Kavkazu i Herkulovih stupova idu-
ći od istoka prema zapadu: podrazumijevali su njegovu pri-
rodnu granicu spram sjevera, zanemarivali ponekad onu s ju-
gom. Stari su mudraci učili da Mediteran seže dokle raste ma-
slina. Nije uvijek ni svuda tako: ima mjesta na samoj obali
koja nisu primorska ili su to manje od drugih, udaljenijih.
Kopno se negdje ne usklañuje s morem, ne prilagoñuju se jed-
no drugom. Drugdje pak mediteranske osobine zahvaćaju veće
dijelove kontinenta, prodiru u njih sa više utjecaja. Mediteran
nije samo zemljopis.
Granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu. Ne
vidimo ni kako bismo ih odredili, ni po čemu. Nisu ni gospo-
darske ni povijesne, ni državne ni nacionalne: nalik su na
krug kredom koji se stalno opisuje i briše, koji valovi i vjetro-
vi, djela i nadahnuća šire ili sužavaju. Uz mediteranske obale
prolazio je put svile, ukrštavali su se putovi soli i začina, ulja
i mirisa, jantara i uresa, oruña i oružja, umijeća i znanja,
umjetnosti i spoznaje. Helenski su emporiji bili trgovišta i po-
slanstva. Rimskim se cestama širila moć i civilizacija. S
azijskog su tla došli proroci i vjere. Na Mediteranu se začela
Evropa.
13

Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovno poku-

šavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom kata-
log njegovih sastavnica, provjeriti što znači svaka od njih na-
pose ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i
Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran;
Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Vene-
cija; grčka dijalektika, umjetnost i demokracija; rimsko pra-
vo, forum i republika; arapska znanost, provansalsko i kata-
lonsko pjesništvo; renesansa u Italiji; Španjolska u raznim
razdobljima, zanosnim i okrutnim; Južni Slaveni na Jadranu
i još mnogo toga. Narodi i rase ovdje su se stoljećima spajali i
razdvajali, zbližavali se ili suprotstavljali jedni drugima možda
više nego igdje na ovom planetu: pretjeruje se kad se ističu
njihove sličnosti ili uzajamnosti, a zanemaruju razlike i suko-
bi. Mediteran nije jedino povijest.
Mediteranske se posebnosti ne uključuju bez ostatka u
druge cjeline, ne ulaze u sve veze primorja s kontinentom,
Juga sa Sjeverom, Istoka ili Zapada s Jugom. Uz naše more
mnoga su proturječja obilježila civilizacije, stare i nove: nakon
grčke i rimske, bizantsku, talijansku i francusku s provansal-
skom, španjolsku s katalonskom, arapsku na raznim strana-
ma, hrvatsku od Dalmacije do Panonije, slovensku od Primor-
ja do Alpa, srpsku s crnogorskom, makedonsku i bugarsku,
albansku, rumunjsku, tursku, vjerojatno i druge, prije grčko-
rimskih epoha, usporedo s njima ili poslije njih, sve zajedno i
svaku napose. Kulture Mediterana nisu samo nacionalne kul-
ture.
Njemu ne pristaju mjerila uža od mediteranskih.
Iznevjerujemo ga prilazeći mu sa stajališta evropocentrizma,
kao isključivo latinskoj, rimskoj ili romanskoj tvorevini, pro-
matrajući ga s gledišta panhelenskog, svearapskog ili sion-
skog, sudeći o njemu s položaja bilo kakva partikularizma, et-
ničkog, vjerskog ili stranačkog. Sliku Mediterana izobličavali
su fanatični tribuni i pristrani egzegeti, učenjaci bez uvjerenja
i propovjednici bez vjere, službeni ljetopisci i prigodni pjesni-
ci. Države i crkve, vladari i prelati, svjetovni i duhovni zako-
nodavci dijelili su na sve načine prostor i ljude. Unutrašnje
veze odolijevale su podjelama. Mediteran je više nego pripad-
nost.
Govor o njemu trpio je od mediteranske govorljivosti: sun-
ce i more; mirisi i boje; vjetrovi i valovi; pješčane plaže i otoci
14

sreće; djevojke koje rano dozrijevaju; udovice zavijene u crno;

luke, lañe i pozivi na put; plovidbe, brodolomi i priče o njima;
naranča, mirta i maslina; palme, pinije i čempresi; raskoš i
bijeda; stvarnost i tlapnja; život i san. Takve su motive zlora-
bila opća mjesta literature: opisi i njihovo opetovanje. Medite-
ransko je govorništvo služilo demokraciji i demagogiji, slobodi
i tiraniji. Retorike su zaposjedale forum i hram, pravdu i pro-
povijed. Arena se čula dalje od areopaga. Mediteran i govor o
njemu neodvojivi su jedan od drugoga.
U svakom su razdoblju, na raznim dijelovima obale, medi-
teranska protuslovlja: na jednoj strani jasnoća i forma, geo-
metrija i logika, zakon i pravda, znanost i poetika, na drugoj
sve što se tome suprotstavlja. Svete knjige pomirenja i ljubavi
i križarske vojne ili džihadi. Ekumenski duh i fanatični ostra-
cizam. Univerzalnost i autarhija. Agora i labirint ili aleteja i
enigma. Dionizijska radost i Sizifov kamen. Atena i Sparta.
Rim i barbari. Istočno i Zapadno carstvo. Sjeverna i južna
obala. Evropa i Afrika. Kršćanstvo i islam. Katoličanstvo i pra-
voslavlje. Nauk Nazarećanina i progon židovstva. Renesansa
nije mogla prevladati srednji vijek svugdje na Mediteranu.
I mediteranski su prividi značajni. Posebnost položaja,
cjelovitost ili zaokruženost prostora stvaraju dojam da je Me-
diteran svijet za sebe i središte svijeta: more okruženo ze-
mljom, zemlja morem. Sunce koje se nad njim izdiže i obasja-
va ga kao da je na nebu jedino zbog njega ili da je samo njego-
vo. (Kozmografi i geografi staroga vijeka prenijeli su nešto od
te tlapnje u svoje teorije i na karte.) Utjecaj sunčanih okomica
uzrokuje stanovite psihološke pojave, prolazne ili trajne.
Otvorenost i prozračnost neba potiču mistična stanja ili strah
od onostranoga. Mediteran je podizao spomenike vjeri i pra-
znovjerju, veličini i taštini.
O mediteranskim gradovima za koje znalci tvrde da ne po-
staju kao drugdje od sela, nego da sami stvaraju sela oko sebe
i za se, gotovo je sve rečeno: o polisu i politici, tlocrtu i kata-
stru, gradnji i stilu, kamenu i kamenorestvu, skulpturi i arhi-
tekturi, o hramovima i ceremonijalima, svjetovnim zdanjima i
javnim ustanovama, o skalama, portalima, pročeljima i palača-
ma, kapitelima i kaštelima, o trgovima i fontanama na njima,
o rivi i korzu, ulici i životu na ulici. Gradovi uz more imali su
svoje uprave i utvrde, zakone i zatvore, stanovnike i podanike,
povelje i grbove, zastave i pečate. Razlikuju se gradovi s luka-
15
ma od gradova-luka. U prvima su luke podignute iz nužde, u
drugima su poniknule po prirodi stvari; ovdje su sredstvo i
dopuna, ondje početak i središte; neke zauvijek ostaju prista-
ništem ili sidrištem, neke postaju pozornicom ili svijetom. U
ove posljednje okuplja se sve i dolazi odasvud, prilazi s kopna
i pristaje s mora: to su slobodne luke. Svaka prava luka teži
da postane slobodnom, da postigne i stekne sve što je za to
potrebno. Mudri su lučani gradili lazarete i odreñivali karan-
tene. Uz Mediteran niknuše i prvi azili za one kojima je duh
zaplovio pučinom, koji su izgubili sidro.
Je li luku otvorila rijeka, jesu li je izabrali kopno i zaleñe
ili ju je odredilo more, po tome ih možemo razvrstati. Priroda
luke ovisi o načinu na koji je more u njoj prisutno, kako i
kome je dostupno: Atlantik ili Pacifik mora su udaljenosti,
Mediteran je more susjedstva, Jadran more bliskosti. U slo-
bodnim lukama najviše se osjeća prisutnost mora. U njima se
ne vode samo trgovački poslovi ili barem ne najunosniji. (Iz
16

nekoliko luka na jonskim otocima otpremale su se donedavno

isključivo školjke i koralji za djevojačke ogrlice.) Vjerovanje
da potonuli gradovi imaju svoje luke odavno postoji na Medi-
teranu.
Moli su najdostojniji branitelji luka, zato ih ponegdje i
zovu lukobranima. Meñusobno se razlikuju kao i same luke:
jedni su prirodno izrasli iz obale i oslonili se na nju, drugi su
gomila kamenja, dovezenog tko zna otkud i nabacanog bilo
kako na morsko dno. Po prvima se može šetati i dokoličariti,
po drugima raznositi teret i trgovati. Jednima pristaje ime
koje nose, druge je lako pretvoriti u gatove, kao što se to čini
u golemim pristaništima. Galebovi izbjegavaju ove posljednje,
a izgleda i ribe, osim najneuglednijih. Moli na kojima su dugo-
vječna služba i ustrajnost ostavile patinu ne razlikuju se od
okolnih stijena. Neki od njih sliče izduženim lañama: toliko
su vjerno čekali lañe da su im na kraju postali slični. S takvih
se mjesta ostarjeli moreplovci osvrću na svoju mladost bez ža-
ljenja. Na Mediteranu tijelo stari brže od duha.
Moli pridonose da pristanište i skladište, istovar i utovar,
strojevi i usluge ne budu cijela luka. Bitve (bite ili kolone) na
njima, ižuljane od konopa, svjedoci su lučkih dogañaja: dola-
zaka i odlazaka, vezanja i razvezivanja. Kad nema broda da se
za njih veže, čekaju ga da doplovi. Starost mola mjeri se po
tome kakve su mu bitve ili koliko je od njih ostalo. Grad vraća
luci dio onoga što mu je dala, da bude više nego što bi bez nje
bio. I luka tereta može postati lukom zaborava. U takvoj luci
žene dobivaju na cijeni, a pomorci ponekad žive drugi život.
Nije to slučaj samo u mediteranskim lukama i njih ne treba
zbog toga izdvajati. I ovdje su kajanja neiskrena kao i drugdje,
ali su možda pokore strože. Tako je bilo na kršćanskom dije-
lu Mediterana.
Luke i moli odreñuju načine na koje brodovi u njih stižu i
uz njih pristaju, nude im sprave i pomagače: kormila, vitla,
bove, užad, pajete, cime, grope (razne stilove vezanja gropa,
koji se razlikuju od mora do mora), pilote i pehare, karte i
portulane, zastave i znakove kojima se sporazumijeva paluba
s palubom, kapetan s kapetanom. Uz njihovu pomoć znamo
više i o brodskim posadama: kako se okupljaju i što ih drži
zajedno, kakav im je govor kad su na moru i kad se vrate s
plovidbe. Malo tko zna kakva je izdržljivost bitve za koju se
vežemo na molu ili težina sidra koje bacamo u luci. Odoljet ću
17

kušnji da govorim o krijumčarenju, koje je ponekad zagonet-

no kao samo more, složenije od kopna: ono je možda najtana-
nija veza meñu njima dvoma. Lučke kapetanije i ne gaje nadu
da će kontrabandijerima stati na kraj: oni su jednako vješti
na moru i na kraju. Što li se sve može reći o lupeštini: u ne-
kim gradovima Mediterana, napose u lukama, ona je više od
obična umijeća.
O Mediterancima se govori ozbiljno ili ironično: kako su
postali grañani, ribari, moreplovci ili pak zašto su ostali selja-
ni, čobani, žabari. Mediteranski su domoroci više pripadali
gradu nego državi ili naciji. Gradovi su za njih bili i država, i
nacija, i još nešto povrh. Grañani su više željeli biti patriciji
nego republikanci. Saobraćali su jedni s drugima, radije nego
s čeljadi iz unutrašnjosti. Nju su potcjenjivali i podsmjehivali
joj se. U tome su plemenitaši i pučani bili jednaki: pridošlica-
ma su prepuštali niže poslove u gradu, grublje u luci. Primor-
ci se meñu sobom razlikuju po odnosu spram mora: jedni po-
dižu kuće uza nj, drugi se odmiču od njega da ne izgube čvr-
sto tlo pod nogama; ovi ga gledaju pred sobom, oni mu okreću
leña. Starosjedioci i došljaci različito govore o moru. Oni koji-
ma je najbliže smatraju da o njemu ne treba ni govoriti, da se
ono podrazumijeva. Jedni se u njemu moče, drugi to ne čine.
Neki su skinuli kapu pred morem, neki su je zadržali u svojoj
nošnji. Mediteran ju je namijenio kapetanima.
Otoci su osobita mjesta. Razvrstavaju se na mnogo načina:
koliko je koji udaljen od prve obale, kakav je kanal što ga od
nje dijeli, može li se prijeći na vesla: tu se najbolje vidi koliko
more doista spaja, a koliko razdvaja. Razlikuju se i po izgledu
ili dojmu koji odaju: jedni kao da plove ili tonu, drugi kao da
su usidreni ili okamenjeni; ovi su samo ostaci kopna, otrgnuti
i nedovršeni, oni su se pravovremeno odvojili i postali samo-
stalni, manje ili više dovoljni sami sebi. Neki su u potpunu
neredu i rasulu, na nekima je opet sve na svom mjestu tako
da se čini kako je tu moguće uspostaviti idealan poredak. Oto-
cima se pridaju ljudska obilježja i raspoloženja: i oni su osa-
mljeni, tihi, žedni, goli, pusti, nepoznati, ukleti, ponekad
sretni ili blaženi. Ne rasporeñuju se samo po sličnosti nego i
po povezanosti. Dva nam obrasca nudi antička podjela: Spo-
radi i Cikladi u Egejskom moru (nekim su monastičkim bra-
tovštinama, cenobitima, na primjer, takvi rasporedi bili vjero-
jatno uzorom). Tako su rasporeñeni i Balearski otoci s rasu-
tim Pitiuzima, i Jadranski s Kornatima, i mali Elafitski arhi-
18

pelag kraj Dubrovnika, kao i onaj od Hyeresa izmeñu Lion-

skog zaljeva i Azurne obale te, preko puta, Kerkennah južno
od Tunisa, Liparski otoci u Tirenskom moru i Toskanski iz-
meñu Tirenskoga i Ligurskog. Neki stari otoci, Malta na pri-
mjer sa svojim viteškim redom, Sicilija sa svojom slavnom
prošlošću, možda i Korzika, ne trpe uopćavanja. Najviše su
zapostavljeni, više nego ijedan drugi oblik krasa, školji, osobi-
to oni bez vrtača i pitke vode: ako se ne uključe u kakav pri-
znati arhipelag gube oznaku u protokolu obale, ostaju dovije-
ka otpadnici, neženje, anahoreti. Hridi koje strše na rubovima
otoka potaknule su priče o strahotama i sablastima: na Medi-
teranu se u takve priče vjeruje više nego drugdje.
Otoci često postaju mjestima sabranosti ili smirenja, kaja-
nja ili ispaštanja, izgona ili zatočenja: otud toliki samostani,
zatvori i azili na njima, ustanove što ponekad dovode do
krajnosti otočni položaj i sudbinu. I oni najsretniji, poput
Atlantide, tonuli su u more zajedno s gradovima i lukama na
njima. Zajednička je osobina većine otoka iščekivanje onog
što će se dogoditi. I najmanji meñu njima čekaju barem brod
koji treba pristati, vijesti koje donosi, prizor ili dogañaj. Oto-
čani imaju više vremena za čekanje nego drugi: čekanje je obi-
lježje njihova vremena. Nekoć se pokapalo mrtve na otocima
za koje se vjerovalo da su izvan vremena. Slavna prošlost i ta-
ština koja iz nje proizlazi navodili su veće i jače otoke da se
natječu s kontinentom, da se mjere s vlastitom epohom. Ne
može se točno utvrditi kakvi su uzroci i posljedice takvih po-
java na Mediteranu.
19

Otočani su manje lakomisleni od ljudi s obale, možda

upravo zato što su odijeljeni i upućeni na se. Njima je pravo
kopno tek s onu stranu kanala. Jezik im je različitiji od onog
na susjednoj obali nego što to iziskuje udaljenost meñu njima:
ta pomaknutost vjerojatno utječe i na odnose spram svijeta te
stvara ponegdje čudake. Neki otoci imaju više jezika: ovisno o
tome otkud su im se stanovnici doseljavali i otkad su na nji-
ma, koliko ih je sam otok podijelio i kako ih je zatočio. Unatoč
tome otočani lakše primaju pridošlice nego drugi, možda i zato
što, kad prijeñu kanal, tamo gdje doñu sami postaju drugima
ili se pak prisjećaju da su i oni jednom odnekud došli. Sanjaju
jedino u ranijoj dobi: ubrzo im je prekasno za snove. Na bu-
dućnost gledaju kao na ponovljenu prošlost, bolji dio prošlo-
sti. To ponekad vrijedi i za ostale primorce, ali ne u jednakoj
mjeri. Tako je, izgleda, na većem dijelu Mediterana.
Otočne luke nemaju iste težnje kao luke uz rubove konti-
nenta: prve su više za moreplovce, druge za brodove. Gradovi
i luke na otoku nisu nastali jednako kao drugdje, premda če-
sto oponašaju druge: gradila ih je obično jača obala, more ih
je ustupalo. I iza njih je zaleñe, ali im je ono bliže: grad i selo
imaju više zajedničkog, otočnog. Mjesta na kojima su podignu-
ti pojedini gradovi nekoć su bili otoci: kanal je najprije pre-
mošten ili zatrpan, prevlaka potom proširena ili stidljivo pre-
krivena. I luka drevne Atene bila je najprije otok: Pirej. Tu
nisu posrijedi samo praktične svrhe: ima otoka kojima je ne-
lagodna vlastita sudbina i onih koji se njome ponose. Nelago-
da i ponositost crte su koje često uočavamo u naravima otoča-
na. Po tome prepoznajemo i stanovita rodoslovlja na obali i
dalje od nje, u zaleñu. Otočanske osobine pristaju jačim lično-
stima na raznim stranama. Ističu se na Mediteranu, s njega
možda i potječu.
Tamo gdje je mnogo otoka teško je vladati zemljom. Otoča-
ni to ne cijene dovoljno i ne izgledaju sretnijim zbog toga. Oto-
ci manje pomažu nego što se to misli da se nadvlada ili prido-
bije more. Postoje otočni okruzi i na kontinentu, s potonulim
i nevidljivim lukama ili bez njih. Teško je reći jesu li tu nekoć
doista bili otoci u rasporedu kopna i mora ili tek treba da
budu. Pomicanje kontinenta svakodnevna je pojava. Možemo
slutiti sutrašnju kartu, možda bolju, možda goru od današnje.
Znanost ne posvećuje tim pitanjima previše brige: malo tko
haje za takozvanom inzularnošću, materijalnom i duhovnom,
20

stvarnom i izmišljenom. Valja prepustiti znalcima da kažu što

misle o tome, odati im onoliko priznanja koliko ga budu za-
služili. Mediteran će i tako prihvatiti ono što mu odgovara.
Pretpostavlja se da su poluotoci u boljem položaju od oto-
ka i da imaju lakšu sudbinu. Takva nas uopćavanja dovode u
zabludu. Svi poluotoci nisu jednako na moru: jednima more
oplakuje tek polovicu obale, drugima gotovo cijelu; ovdje su
dio čvrste zemlje, tamo pripadaju drugim poluotocima, većim
od sebe. Tri velika mediteranska poluotoka - Pirenejski,
Apeninski i Balkanski - nisu u cijelosti poluotoci: teško je
utvrditi dokle jesu i gdje to prestaju biti. Zašto na primjer i
Tunis nije proglašen poluotokom? To pitanje nije neumjesno.
Poluotoci koji su dijelovi drugih poluotoka bliski su po svom
položaju otocima, ali se na svaki od njih ne mogu primijeniti
ista mjerila. O tome odlučuje mnogo stvari: sama zemlja, mož-
da više nego more. U Italiji su Gargano i Salentina poluotoci
po prirodi, dok je Kalabrija otok bez mora, premda je sva na
kopnu. Peloponez je probojem Korintske prevlake zadržao
sve što je imao kao poluotok i nešto dobio povrh kao otok.
Hagion Oros (Sveta Gora) otok je duha na poluotoku Halkidi-
ke, u Egeju. Istra je bila, na Jadranu, i otok, i poluotok, i za-
leñe. Pelješac je morao biti više otok nego poluotok, ogradio je
sam sebe stonskim zidinama. Na svim mediteranskim obala-
ma ima takvih dvojnosti: one nisu samo zemljopisne naravi,
nego i moralne. S poluotoka nije uvijek lakše otići nego s oto-
ka, jer želja da se ode nije veća: nakane su možda lakše os-
tvarljive, ali su manje odlučne. Razlike izmeñu otoka i polu-
otoka ne smiju se stoga zapostavljati: poluotoci su oko nas,
na svim stranama Mediterana.
Lučke kapetanije nastoje unijeti reda u odnose luka i po-
sada, službe i plovidbe, poslova i pustolovine. U lukama koji-
ma je more sklono i gdje je kopno pristupačno, one su značaj-
ne po svojoj ulozi i utjecaju. Ponekad su uočljive i po značaj-
kama gradnje: stilove lučkih kapetanija zanemarili su dosad
proučavatelji graditeljstva. Kapetanije se razlikuju od obične
administracije: njihovi glavni interesi nisu na strani vlasti ili
su to rijetko, u posebnim razdobljima, u pravim pomorskim
zemljama. Službenici im često drže do forme ali se ne odliku-
ju temeljitošću (ta je osobina, uostalom, uočljiva u mnogih
Mediteranaca). Tamo gdje su lučke kapetanije nemarne ili ne-
dolične nije sve u redu u odnosima države i pomorstva, reži-
21

ma i mora. Lučki kapetani posebna su kova: na Mediteranu

su oriñinalniji od drugih.
Bove pripadaju i luci i molu, nekad više jednom, nekad
drugom. Ne zna se točno pod čijom su nadležnošću: lučke ka-
petanije o tome ne vode računa. One (bove) dijele posao s mo-
lima. Prepoznaju se mjesta na koja se vežu i oko kojih pluta-
ju, lanci koji ih drže da ne otplove, alke užeg ili šireg promje-
ra kroz koje se provlače brodska užad, alge i moluske kojima
obrastaju, raspored jednih (bova) spram drugih u luci ili
izvan nje. Nekad su bile od drveta, jasenova, hrastova, negdje
i cedrova: mirisale su po njemu. Zatim su pravljene od druge
grañe: od željeza koje rña u moru brže nego što drvo trune.
Ponekad se razvežu, kao i otoci, te odlutaju nekud Meditera-
nom ili ih valovi razbiju o hridine.
Stara užad od kudjelje ili konoplje (negdje i od vlati palme
ili aloja) upiju u se mirise mora i luka, morskih trava i katra-
na. Ona pridaju molu osobine koje nisu dovoljno znane.
Ostavljaju ureze i žulje na brtvama ili alkama od bova, premda
nisu ni oštra ni previše kruta. Nekad se znaju sama od sebe
razvezati. Ništa nije toliko gnječeno ni nabijano u luci koliko
pajet ili balun, klupko od užadi i stupe što štiti bok broda od
udarca o mol, a sam mol od štete (stručno se zove bokobran,
ali ga na brodu tako ne zovu). I najstariji su pomorci znali za
nj, pravili su ga i od slame (po kojoj je dobio i ime): drveni su
brodovi bili osjetljiviji od drugih. Pajet ili balun sav je u službi
broda, namijenjen je samo njegovu pristajanju: prigodi ili do-
gañaju koji su sami sebi važni. Za vrijeme plovidbe ili sidre-
nja, on se tek suši, viseći o užetu: na Mediteranu se lako za-
boravi daje štitio ljepotu broda i trajnost mola.
Uz mora su, ponekad prilično udaljeni, ostaci nekadašnjih
mora, Panonskog na primjer ili nekoga drugog, koje se moralo
nalaziti u unutrašnjosti Evrope. Tu osobine ili navike tla -
slojevi soli, pijeska i fosila, potpora raslinju kakvo inače na
tim zemljopisnim širinama ili dužinama više ne uspijeva -
zbunjuju geografa i daju povoda tlapnjama. Bivša su mora, po
svemu sudeći, imala svoje otoke, možda i luke. Za neke grado-
ve Srednje Evrope rečeno je da su mediteranski: Salzburg u
vrijeme svojih svečanosti ili pak stari Prag. Stalno se vraćamo
na granice Mediterana.
U gradu i luci groblja su nalik na otoke ili poluotoke. I ona
se meñusobno razlikuju, više nego što se to na prvi pogled
22

čini: u jednih je jače nagnuće moru, u drugih privrženost ze-

mlji. Mogu se podijeliti po svom položaju prema gradu, napo-
se prema luci i onom što se u njoj dogaña, kao i po odnosu
prema zemlji ili moru: jednom preteže vjerovanje da more
spašava od truljenja i pročišćuje, drugi put daje zemlja lakša
i izvjesnija od morskih dubina. Položaj manjih hramova (bazi-
lika i kapela ili pak sinagoga, džamija) sličan je donekle onom
koji zauzimaju groblja. Oko hramova kao i na grobljima sade
se čempresi i borovi, ovdje posebno ili odvojeno, ondje zajed-
no ili izmiješano. Njihovi rasporedi nisu, vjerojatno, sasvim
slučajni, ali je teško odrediti postoji li u tome neko pravilo.
Čempresi unose mir u okolni prostor, i stanovitu sjetu. Nisu
sañeni samo uz groblja i hramove: izvijali su se iznad žrtveni-
ka i akademija Mediterana.
Govor o grobljima navodi na izumrle jezike. Njih je bilo
mnogo, možda koliko i otoka. Zašto su se jedni izgubili na ko-
pnu a drugi utopili u moru, na to ne može odgovoriti samo je-
zikoslovlje. Neke riječi koje su im pripadale ostale su rasute u
drugim, živim jezicima: u te je riječi teško proniknuti jer su
otporne i opore, bez sjećanja ili osjećaja pripadnosti. Saku-
pljači takvih starina imaju zanimljivih prijedloga, koji obično
nisu praktični: zamjenjuju zapravo riječi i stvari, vjeruju da
svaka riječ jamči za stvar koju označava te da je može nado-
mjestiti. Njihovom su zaslugom ipak pojedini arhivi postali
nalik na hramove. Gotovo svaki mediteranski grad ima barem
po jedan takav arhiv, javni ili privatni, otvoreni ili tajni, kao
što ima barem jedno groblje. Mediteran je golemi arhiv i veli-
ka grobnica.
Valovi imaju važnu ulogu u dramaturgiji mora: u prizori-
ma, dogañajima. Mnogo je naziva za njih, koje dobivaju od
jednog zaljeva do drugog, ovisno o tome odakle se gledaju i
što se od njih očekuje: s broda ili s obale ne gledamo ih jedna-
ko i ne očekujemo jedno te isto. Obilježavaju se pridjevima
(češće nego imenicama), koji su obično opisni: kaže se da su
pravilni ili nepravilni, uzdužni, poprečni ili ukršteni, jedni su
od plime (plimni), drugi od oseke, ovi s površine (površinski),
oni iz dubina (dubinski), zatim dolaze usamljeni, učestali, slu-
čajni, zibni (razne bibavice), ciklički (poznavaoci tvrde da se
nekima od njih ciklus mjeri geološkim razdobljima). Gledaju-
ći s palube, najvažnije je kakva im je veličina i kolika snaga,
udaraju li u bok, pramac ili krmu, odolijevaju li im jarboli, je-
23

dra i sami mornari. Podjele koje nas ovdje zanimaju druge su

vrste: kako se razbijaju o obale, koliko još traju, nakon što su
se razbili, u pogledu onih koji ih promatraju, jesu li isti i
onda kad se ponavljaju, kakvi su im šum ili huka kad se razli-
ju po pijesku ili kad udaraju o hridi, kako ulaze u san onih
koji su umorni te postaju nečujnim. Romantični opisi valova
ne sadrže podataka o tome. Neprilično je govoriti o jeziku va-
lova ili o školjkama kao rječniku toga jezika, premda uočava-
mo da su doista posrijedi stanoviti znakovi, redoslijedi, poret-
ci. Stvarne veze meñu njima naslutili su pojedini pjesnici, naj-
više po jedan ili dva u naraštaju. Te veze me podsjećaju na
stara pismena ili alfabete Mediterana, iščezle zajedno s
njihovim jezicima.
Mediteranci manje govore o valovima nego o vjetrovima,
možda zato što ovi potonji više utječu na raspoloženje, pa i na
sam govor. Obale posuñuju nazive vjetrova jedne drugima, ne
krzmajući da im promijene ime ili smjer, potičući, ponekad
namjerno, nesporazume. Po tom se može zaključiti koja je
strana više vladala morem i upravljala brodovljem. Kopno ta-
koñer mijenja porijeklo ili smisao naziva, ponegdje iz pukog
neznanja. Na Jadranu se, primjerice, izmjenjuju jugo i bura,
maestral (koji je ovdje obično blag i puše s mora, dok na ne-
kim drugim obalama, premda je zadržao gotovo istovjetno ime
- mistral - dolazi s kopna i, kako kaže provansalska
uzrečica, "čupa magarcu rep"), zatim levanat i pulenat, šilok
ili široko, burin, razne vrste nevere i neverina, garbin i garbi-
nada, lebić i lebićada, tramuntana, buraca (različita od bura-
ske, iako joj je ime slično) te još mnogo drugih vjetrova, po-
krajinskih ili mjesnih. Podjele koje nude meteorolozi jedno-
stavne su, ali praktične. Pjesništvo pak pripisuje vjetru osobi-
ne muške i ženske, erotske, božanske, demonske i vragolaste,
poroñajne i samrtne, udvaračke, jarosne, umilne, glazbene,
one od kojih boli glava i one koje život čine ljepšim, one što
nadahnjuju ili pak što parodiraju naše napore i tlapnje (u to
se, nažalost, uplela poetika nižih rodova). Nekoć se u svakoj
epopeji morala dići oluja na moru: vjetrovi su bili božanstva
Mediterana.
Njihov je utjecaj na valove donekle precijenjen. To je naj-
očitije onda kad se giba takozvano mrtvo more, bez vidljiva
pokretača ili uzroka, reklo bi se samo svojom silom ili tromo-
šću: batovi što dolaze odnekud i nekud idu, bez nauma i na-
24

kane, okončavajući nešto što se već dogodilo. Ti su prizori

obično loše predstavljeni u literaturi. Neki se vjetrovi mijenja-
ju penjući se s mora uz kopno ili pak spuštajući s kopna na
more, drugi ostaju nepromijenjeni. Prilike u kojima uzajamni
rad vjetra, valova i kiše utječe na boju mora nisu rijetke: jugo
na Jadranu učini more zelenkastim i pomalo zamagljenim, a
bura modrijim i providnijim. Jači vjetrovi sa sjeverne strane
otkriju mu dno i na neki način preobraze naš stav prema du-
bini: more postane ravno sebi samom, i, moglo bi se reći ne
birajući previše usporedbe, golo. Slikari su slikali takva sta-
nja: nekoliko starih talijanskih i španjolskih majstora, Arapi
koji su unosili boje marine na zidove mošeja uz stilizirane ku-
ranske naputke, ublažavajući im strogost. Takvi se preljevi
prepoznaju na fragmentima fresaka i ikona grčkih, rumunj-
skih i slavenskih živopisaca koji su samovali ili bdjeli uz oba-
le. Na dane kad je more osobito providno, a njegova dubina
najviše otvorena, ukazuju se obrisi neobičnih predmeta, olu-
pina, zdanja: lako je povjerovati da otkrivamo galiju potonulu
s bogatim tovarom, nekadašnju palaču, ostatke antičkoga gra-
da. Lelujavi oblici podsjećaju na pamćenje, olupine na povi-
jest, ruševine na sudbinu. Mediteran je strastan kolekcionar.
Morske su struje nalik na goleme rijeke: uporne su i tihe,
neodredive i nezadržive. Za razliku od rijeka, ne zna se točno
gdje im je vrelo ili ušće: jedno i drugo su negdje u moru. Ne
zna se zapravo koliko struje teku ili plove, kako se njihove
vode dijele od drugih voda: korito im je samo more. Neke se
od njih naziru s visokih litica obale, mornari vjeruju da ih
vide s najvišeg jarbola na brodu. Galebovi koji ih prate možda
najbolje znaju kakve su i što nose u sebi. Kormilari takoñer
računaju na njihovu potporu ili otpor. Neke struje više utječu
na kopno i njegove stanovnike, neke manje. Ne može se reći
dokle dopiru. Neki misle da su one seobe mora, slične
seobama riba, ptica ili naroda. Mediteranske struje nisu jake,
ali su duboke: rijetko prave virove tekući ili ploveći, ali ostav-
ljaju tragove (pamte se one u tjesnacu Messine izmeñu Italije i
Sicilije, uz Dardanele na rubovima Evrope i Azije, u Euriposu,
pokraj Maratona). Na našem moru plime i oseke ne daju
osobita poticaja strujama. Ni plima ni oseka ovdje ne mijen-
jaju scenu obale ili luke, ne odreñuju ritam danima i noćima,
nisu dogañaj u svakome danu. O odnosu struja i sudbina
25
malo se znalo i mnogo govorilo diljem Mediterana, od dav-
nina.
O morskoj pjeni govori se općenito ili kitnjasto. Obično se
spominje uz valove i vjetrove. Usporedbe s lakoćom ili ispra-
znošću, nevjerom ili srdžbom, čak i s plodnošću nisu drugo
do usporedbe: ne kazuju što je pjena sama. Malo je onih koje
doista zanima ima li ona svoju zapreminu, kakav joj je sastav,
je li slana kao more i zašto je more s takvom odlučnošću izba-
cuje na kopno, u tolikoj količini. Ne znam smije li se u vezi s
njom uopće govoriti o količini. Ne zaboravimo ni razliku izme-
ñu pjene mora i pjene obale: teško ih je odvojiti jednu od dru-
ge, premda se same ponekad isključuju. Obje su poznate i
svaka ima svoje mjesto. Na Mrtvom moru nikad nema pjene.
Priroda oblaka koja se takoñer dovodi u vezu s vjetrovima
i valovima, prepuštena je meteorolozima više nego što treba.
Oni su ih razvrstali i imenovali po obliku, izgledu, učinku.
Oblacima se bavi i književnost, napose pjesništvo: plovili su
nebom kao brodovi pučinom, izdizali se iznad mora ili nalije-
gali na nj poput plašteva ili zastora, jednom teški i tamni, za-
dajući brige, drugi put laki i providni donoseći radost, pone-
kad i sreću. U ranu zoru, na moru, ne razlikuju se od same
zore, u sumrak dio su sumraka. I na njih se gleda s broda
drukčije nego s obale: kakvi su, koliko ih je, s kojim vjetrom
idu i kojim smjerom, što dolazi iza njih. Iskusni znaju po nji-
ma kakvo će biti vrijeme i predskazuju ga na mnogobrojne na-
čine. Oblaci su sadržaj razgovora i sporova diljem Mediterana.
Vrijeme se povezuje, na obali kao i na plovidbi, sa samim
morem. Njegova se stanja ne mogu ni nabrojiti, a kamoli opi-
sati: dani jedni nalik na druge, uz jedno te isto more, i oni
drugi kad je more drukčije, razdoblja suše i sparine, vjetrova
i kiša, mokrine što dolazi od mora i tko zna od čega, naša ras-
položenja po jugu i po buri, časovi obamrlosti i utihlosti (oso-
bito ljeti, poslije podneva, po omari), živost ljetnih večeri na
rivi i na molima (opisivači se obično zanesu takvim nabrajanji-
ma). Mrakovi se na moru razlikuju od vremena do vremena:
prvi mrak koji se spušta ili pada brže ili polaganije, mrkli
mrak koji je nad morem mrkliji nego nad kopnom, ledeni, gu-
sti, vlažni (onaj s jugom ili oblačinom), onaj u kojem se mor-
ska dubina spaja s dubinom noći uvećavajući jedna drugu,
tama tamu, kad udar vesla o trup broda odzvanja jače, gdje se
ne zna koji dio pramca siječe more, što ostaje na mjestu a što
26

se zapravo kreće. (Ostavljam to literaturi.) U ribarskom poslu

počeci i prestanci mrakova najvažniji su kalendari. Predodžbe
0 pomrčini što podsjeća na postanak ili kraj svijeta proširene
su posvuda. Neke smo mrakove Mediterana vidjeli samo na
slikama: epski su ih pjesnici usporeñivali s crnim vinom.
Zore i sumrake usporeñivali su sa svim i svačim. Ne usu-
ñujem se zbog toga govoriti o njima. Najbolje ih poznaju ribari
1 mornari, koji imaju najviše prava da o njima govore: u ranu
zoru more i nebo iste su boje, teško ih je razlikovati jedno od
drugoga. Zalasci sunca iza obale i njegova utonuća u moru
stalno se ponavljaju: tako mora biti. Njihovi opisi sliče jedni
drugima više nego što bi morali. Mediteransko je more za to
manje krivo nego obala.
Kiše nisu jednako sklone svim obalama: više ih je na sje-
vernim nego na južnim, na zapadnim su obilnije nego na istoč-
nim. Ne dolaze do svake od njih u isto vrijeme i u jednaku
razmaku: kraj Gibraltara počinju padati gotovo pola godišnje-
ga doba prije nego kraj Mrtvoga mora. U Svetoj zemlji (koju
ponovno uzimam za primjer) ljeti se nije računalo na kišu,
osim možda slučajnu; u jesen je nailazila kiša zvana ranom,
dragocjena isušenu tlu i rijekama iscrpljenih korita; zimi su
padale kiše koje su se zvale zimskima i koje su popunjavale
zdence; stari su Židovi smatrali proljetnu kišu već kasnom.
Teško je predočiti što je sve značila za one koji prebivaju kraj
pustinje. Kiša koja padne u pravo vrijeme smatrala se, diljem
cijele kanaanske obale, znakom božje milosti; ona što dolazi s
nevremenom i tučom tumačila se kao božja kazna. Kiše su
bile razlog molitve ili ufanja. U literaturi su često bile predmet
stilskih vježbi, koje nije teško parodirati: kapi što se kotrljaju
licem poput suza radosnica, vlažnosti što razgaljuju zemlju,
vraćaju bilju i smolama njihove sokove i mirise, opijaju. Kiša
je istinski dogañaj za vrijeme suše, napose na otocima na koji-
ma je dogañaja uvijek premalo. Kišnica po guštirnama i buna-
rima imala je, za mnoge s Mediterana, okus oskudna djetinj-
stva i neutaženih ranih žeñi.
Nekom će možda poći za rukom da razvrsta i same obale,
načine na koje su povezane s morem, mjesta gdje su njihove
veze potpune i trajne a gdje djelomične i slučajne, prostore na
kojima su more i kopno izmireni jedno s drugim i one na koji-
ma nisu i neće nikada biti, dijelove koji su spremni za doček
ili prijem i one koji ne trpe da im se priñe ili doplovi do njih.
Razni oblici i sastavi, razdiobe zemlje i raslinja, kamena i
27

svjetlosti, svakojaki otpori i ustupci, ne daju se sažeti: govori-

mo o stijenama ili grebenima, žalima, oblucima, o pijesku i pr-
žini, plaži, igalu, o tjesnacima manje ili više opasnim, o uvali
(vali ili valunu), dragi (ili dražici), o morskim spiljama manjim
i većim, o badu, gazu, rtu (negdje kažu ratu), hridi (ili hridini),
siki, mrkjeli ili mrkjenti, litici, sunovratu, promontoriju. Te
pojave ili prizori ne mogu se označiti samo konkretnim imeni-
ma ili opisima, bez apstraktnih pojmova ili apozicija (objasniti
primjerice zašto su kamene gromade negdje ostale cjelovite i
kompaktne a drugdje, premda im je sastav gotovo isti,
smrvljene u komade ili izdjeljane u oblutke, kako su ovdje po-
stale ploče, ravne ili glatke, ondje hridi i grebeni, hrapavi ili
oštri poput sječiva). Na slojevima stijena očitavaju se epohe
prapovijesti, pomaci tla i njegove rasjeline, odvajanje dijelova
od cjelina ili pripajanje jednih drugima te razne druge pojave,
tektonske i arhi-tektonske. Tko zna što tim prizorima duguje
mediteranska arhitektura: jonska ili dorska, ona koja je nasta-
la prije ili poslije njih? Neka su mjesta, moglo bi se reći bez
pretjerivanja, dramatična: tamo gdje je kamen posve satrt ili
gdje trune, kad su s njega zderani raslinje ili kora, kad mu iz-
bijaju na površinu žile ili živci. Prebirući po tome otkrivamo u
sebi poziv geologa. Geologija Mediterana je poučna.
O zaljevima, manjim i većim, manje ili više otvorenim
moru, simetričnim ili negeometrijskim, gostoljubivim ili od-
bojnim, govorilo se s ushićenjem ili prijekorom. Nije ih po-
trebno opisivati. I tu je posrijedi taština, povezana možda s
onom otočnom: zaljev se često nastoji prikazati kao cijelo
more. Takav su status dobili, ne samo u pokrajinskim
atlasima, Ligursko, Tirensko, Alboransko, Mramorno i
Azovsko more, Levantsko takoñer i još poneko. I Jadran se
zvao Goljo di Venezia. S druge strane, Sidra ili velika Sirta
ostala je samo zaljev. To nije jedini slučaj: o tome je odlučiva-
la moćnija strana, ne cijeli Mediteran.
Za morske spilje (pećine, grote, koje istražuju posebni ge-
olozi) tvrdi se da su različite od onih kopnenih. Ne znam
mnogo o njima: jedne su lako dostupne, druge teško pristu-
pačne, ove bezopasne, one ispunjene opasnostima. Mora se
zaroniti da se uñe u neke od njih, sagnuti glavu u barci (ako
im prilazimo barkom) ili čekati da se more spusti. Boje su im
različite ili barem stječemo dojam da su takve: i plava, i ta-
mnomodra, i zelena, možda su gušće. Svjetlost, gdje je ima,
29

izgleda kao da je tekuća. Pretpostavlja se da u spilju ne prodi-

ru ni valovi, ni vjetar. Nije uvijek tako. U nekoj ima, u nekoj
nema sjena. Koralja nisam ni u jednoj vidio. Jeka je u svakoj
posebna. Ribe su drukčije od onih o kojima se priča. Na Me-
diteranu je mnogo priča o spiljama: ni noćni snovi nisu od
njih pošteñeni.
Zdenci imaju više imena, ovisno o tome koliko su duboki i
kakva je voda u njima: izvorna, kišnica, bočata s malo soli.
Zovemo ih i studencima i kladencima, najčešće bunarima: na-
zivi im se obično mijenjaju idući od obale prema unutrašnjo-
sti. Sliče spiljama i pećinama, ali ta sličnost nije osobito važ-
na. Važnija je sama voda u njima, pogotovo u krajevima gdje je
nema. Gradovi i obale bili su poznati po svojim izvorima i bu-
narima, po njima su dobivali imena. Zdenac žive vode davno
je opjevan. Imao je različita značenja od starih vremena do na-
ših: bio utočište i odmorište, mjesto blagovijesti i cilj putova-
nja, mučilište takoñer (žeñ se najteže podnosi kraj studenca).
Krstionice su posebni bunari: unosile su svježinu u baziliku,
u vrijeme velikih vrućina. Po pučkom vjerovanju nutrina bu-
nara sadrži ili čuva cijelu istinu: u to su vjerovali i učeni ljudi.
U siromašnijim krajevima, kakvi su pojedini dijelovi Jadrana
ili poneki grčki otok, bunar kojem je vijenac kamenoga okna
isklesan i ukrašen naziva se ponekad fontanom. (Na sličan se
način bitve na molima, u dijelu Dalmacije, nazivaju kolona-
ma.) Ako u tome vidimo skromnost više nego pretjerivanje, ta-
kvi primjeri zaslužuju da budu navedeni: poetika skromnog
još nije sačinjena na Mediteranu.
I svjetionici su jedna od mediteranskih zadužbina, koju ne
smijemo prepustiti samo službama obale ili plovidbe. Razvr-
stavaju se obično po starini ili veličini, načinu gradnje ili mje-
stima na kojima su podignuti, rtovima ili otocima s kojih svi-
jetle: valja razmotriti i to kako su okruženi morem, kolika je
njihova izdvojenost ili osama, u kakvoj su vezi s najbližim lu-
kama i imaju li sami nakanu da postanu lukom te, napokon,
za koga svijetle i na čijim putovima (sentimentalno se govori
takoñer da im je svjetlo nostalgično, treptavo, isprekidano i
si.). Svjetionici dobivaju dostojno mjesto na pomorskim kar-
tama velikog razmjera, a i u sjećanjima brodolomaca nisu izo-
stavljeni: pretjerana zahvalnost nije odlika Mediteranaca,
premda mnogo obećavaju u času kad se zahvaljuju (opravdava
ih, dodajmo uzgred, to što sami vjeruju u svoja obećanja onda
30

kad ih daju). Posade svjetionika, koje više sliče na redovnike

nekadašnjih samostana nego na mornare, ne očekuju posebnu
zahvalnost. Njima su ponekad posvećene slike u domovima
onih koji su izgubili svoje najbliže na moru: ex voto je pučka i
poganska vjera, čiji su hramovi najbrojniji na Mediteranu.
Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje
prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samo-
stane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otoci-
ma; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji do-
bili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pu-
stinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini:
na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o
njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O
monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama meñu nji-
ma na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko
govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili
manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama,
31

klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetov-

nih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepi-
si, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je
najvažniji sam vez), obrañeno zlato ili srebro (gdje je obrada
vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, iko-
ne i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po
takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteran-
ski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim
krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje pozna-
jem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na
dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako pro-
zračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nago-
sti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.
Ribare često prikazuju (ne samo na jeftinim slikama ili tu-
rističkim razglednicama) lica izbrazdanih kišom i suncem,
vjetrom i valovima, a da gotovo nikad ne pokažu njihove ruke
otvrdnule od soli i mreža, konopa i vesala. Pravi ribari psuju,
ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova
ili nesposobnih pomoćnika), ali ne nasrću jedan na drugog: ne
tuku se kao što to povremeno čine lučki radnici ili obični se-
ljani. Ima i meñu njima sporova (tko će na koju stranu ili s
koje pošte baciti mrežu, kako ili kad je valja dići), ali ih nema
ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lakše je
dijeliti more nego zemlju, teže gaje posjedovati.
Mediteranski inventari ne izostavljaju galebove na moru i
na ušćima rijeka. Izmeñu raznih ptica koje nadlijeću brodove
i prate plovidbu njih, zacijelo, najviše pamte. I galebovi se ra-
zlikuju jedan od drugog, više nego što se to na prvi pogled
čini. Dalje od ušća rijeke, prema unutrašnjosti, tamo gdje se
gubi veza s morem, nisu isti: mostove nadlijeću riječni galebo-
vi. Jedni slijede lañe gotovo bez ikakve svrhe, ne odajući ni
glad ni žudnju, drugi su opet praktični i proždrljivi. Jednom
ih ugledamo kao obične ptice koje lete uz katar ku, drugi put
kao osobite suputnike. Netko govori o njihovoj jakoj probavi
bacajući im s broda otpatke hrane, netko se divi načinu na
koji lebde; ovoga zanimaju ciljevi, onoga oblici njihova leta.
Malo tko primjećuje kako galeb dotiče more kad je mirno ili
kad je valovito, vrškom krila ili tijelom, samim prsima. Nekad
su pomorci, uplovljavajući u luke, motrili kakvi im galebovi
idu ususret te po tome sudili o obali uz koju pristaju i za koju
se vežu. Veza posada s galebovima jedna je od starih tajni
32

(ako već tajne moram spominjati) i mora i pomorstva u isto

vrijeme, osobito na Mediteranu gdje je najstarija.
Prizori mora i svega što je uza nj, njegova stanja, odrazi
neba, sunca i oblaka u njemu, boje koje poprima dno na dubi-
ni i u pličini, kamen, pijesak ili alge po dnu, tamna i prozirna
mjesta uz obalu ili dalje od nje, prijelazi izmeñu jednih i dru-
gih, more jutarnje i večernje, dnevno i noćno, svakidašnje i
vječno (moglo bi se navesti mnogo pridjeva koji se u takvim
opisima rabe), svakom se čini - tako je barem na Mediteranu
- da o njemu i njegovu izgledu ima što reći i daje to doista
važno.
Često se ponavlja kako vjetrovi, valovi, struje (o kojima ni-
sam dovoljno govorio, ali se one podrazumijevaju), njihove
stalne i prolazne veze utječu na ponašanje osoba i zajednica.
Time se mnoge pojave ne mogu objasniti. Pitamo zašto se u
mediteranskim zemljama, koje se diče najstarijom demokraci-
jom, toliko očitovala potreba (ili privid potrebe) za čvrstom
autokratskom vlašću. Pretpostavku da su moreplovci s Medi-
terana prenijeli dijalektiku raspuštenosti i prisile, anarhije i
tiranije u Latinsku Ameriku, gdje se ona uvećala prema raz-
mjeri i naravi toga kontinenta, nitko nije uspio dokazati.
Razlike meñu obalama ne daju se razumjeti. Apeninska
strana Jadrana, na primjer, postepeno se izdiže, dok ona bal-
kanska lagano tone. Prvu su izgulile bure preko ravnog mora,
sa sjeveroistočne strane (u čemu neka pučka vjerovanja vide
osvetu poniženih i uvrijeñenih); druga, istočna, zaklonila se
iza kopna i stvorila mnogo otoka i zaljeva. Ona je svojedobno
nosila jake šume, koje je u Dalmaciji prorijedila praktičnost
Mletaka. Slavenska nepraktičnost nije ih uspjela ponovno po-
dići. Na spor praktičnog i nepraktičnog duha nailazimo po ci-
jelom Mediteranu, i s ove i s one njegove strane.
Različite su i vrste same zemlje od jednoga kraja do dru-
gog. One se ne vide na isti način kad im prilazimo s mora ili
pak kad stojimo na čvrstom tlu, uz obalu: crvenkasta zemlja
meñu kamenjem (zvana: crvenica); ona sivkasta ili pepeljasta,
koja izgleda kao da je sva od kamena (ponegdje je manje ili
više pješčana, na nekim je jadranskim otocima stoga zovu sar-
bun, salbun ili bijela zemlja); zatim je tu crna zemlja (crnica),
rijetka i cijenjena u ovim predjelima, reklo bi se neovisna od
kamena; tu je napokon obična, smeña zemlja, koja je ista kao
i drugdje u Evropi, Maloj Aziji, dijelu Afrike. Vegetacija oblači
33

ili svlači, skriva ili raskrinkava njihovu narav i obličja, mijenja

scenografije od prigode do prigode. Sastavi ovise najviše o
tome kako se pod ovakvim suncem raspadao kamen i koliko
su u tome sudjelovale voda i vlažnost koje dolaze od mora: i
sama je zemlja tako uobličena morem, Mediteranom.
Na afričkoj strani, tlo se sve više predaje pijesku što je da-
lje od mora. U Maroku i Alžiru mnogo je crvenice, na granica-
ma stepe, manje ili više plodne. U Tunisu mjestimice ima i cr-
nice, napose uz oaze ili na uzvisinama. Dalje na istoku, u Libi-
ji, u dijelu Egipta i Palestini, smjenjuju se najčešće pijesak i
pješčana zemlja: ova posljednja žuća je od one kamenite u sje-
vernijim mediteranskim krajevima, ako nije posrijedi fatamor-
gana. Idući prema Bliskom istoku do Libanona i Sirije, bijele
ili žuto-sive ravnice prelaze sve više u pravu, smeñu zemlju,
ponegdje u crnicu. Tako se barem čini onome tko ne poznaje
dovoljno sve te krajeve, koje i nije lako upoznati. U južnoj
Španjolskoj tlo izgleda najsličnije po svojim osobinama onom
u Africi, kao da su se tu kontinenti najkasnije odijelili. Nije is-
ključeno da taj varljivi dojam dolazi i od prisjećanja, povije-
snih i kulturnih, kao što su sukobi Španjolske s Afrikom,
prodori Kartažana, arapska osvajanja, bitke sa Saracenima i
Maurima, možda i neka književna djela koja o tome govore,
kadra da proizvedu iluzije o raznim stvarima, pa čak i o ze-
mlji. Apenini i dijelovi Balkana imaju zajedničkih osobina i u
geologiji ili geografiji, ali se razlikuju u povijesti. Crnica u
ukrajinskoj ravnici, zvana černozjom, razlikuje se od one me-
diteranske više nego Crno more od našega. Možda je i to je-
dan razlog što ga mnogi ne smatraju dijelom Mediterana: više
zbog zemlje nego zbog samoga mora.
O stanovnicima obale teže je govoriti nego i o čemu dru-
gom. Oni sami o sebi govore na različite načine: meñu sobom
ili pred drugima. Nije moguće pobrojiti na ovome mjestu sve
stvari iz svakodnevice s kojima žive, potrepštine i namirnice
koje koriste, predmete, pomagala ili pribore kojima se služe
te napose riječi i nazive koje rabe na samom Jadranu, pogoto-
vu na cijelom Mediteranu: morska sol i maslinovo ulje, suha
smokva i slana srdela, vino, bevanda i kvasina, damižana koja
je zamijenila amforu, guštirna ili gustijerna, kamenica, barilo i
konoba, konopi, vrše, kasete i palangari, škrinje i bauli, kajić,
trabakul i barka svićarica, leut, bracera i batana, koza, tovar,
mula i pantagana (ona s broda ili ona iz kantuna), salamura i
34

marinada, kukumar i balancana, gradele i padele raznih veli-

čina, pogača, pašta, šalša, buzara, brudet i bujabes, fritula,
friganje i lešada, marenda, makar oni i makaronska literatura,
ribanje i ribarsko prigovaranje, ćakula i razgovor ugodni, spi-
za, peškarija, butiga i oštarija, ponistre i škure na njima, lu-
mini, lanterne i ferali u luci i na ulici, teraca i odrina u naravi
i priči, loñe i pergole na provincijskim slikama, portuni, bal-
koni i balature, sular i šufit navrh kuće ili u vragolastim pje-
smicama, veranda i škuribanda (čovjeku svašta padne na pa-
met kad počne tako nabrajati), ñardini manji i veći, gitara i
serenata, fjaka i dolčefarnjente, lancun, šugaman, kamera,
sjesta i fešta, dišpet i beštima, buće iliti balote, tresete i
briškula, razni meštri, mešetari i šarlatani, kalafati ili šupera-
či, gospari i šjori odovud i odonud, mulci, berekini i fakini,
mandrili u Splitu, časnici od marine i hodočasnici, šempije,
oriñinali koje u Dubrovniku zovu lerama, komedijanti i rufija-
ni, švore i putane, apostoli i farabuti, tutikvanti.
Takvi se popisi mogu složiti na mnogo različitih načina,
manje ili više proizvoljnih, svatko na svojoj obali i u svom go-
voru: obala može neke stvari reći samo u dijalektu kojim vla-
da, koji je različit od onog iz unutrašnjosti i zaleña. Dobra po-
sada broda, koja duže zajedno plovi, kadra je stvoriti vlastiti
dijalekt. Ovdje su navedeni samo dalmatinizmi s manje ili više
italo-mletačkih primjesa. Oni se ne mogu prevesti niti to treba
pokušavati. Slični sastavci postoje i izmeñu provansalskog i
francuskog, katalonskog, kastiljskog i galješkoga, u samom
katalonskom izmeñu jezika Baleara i Valencije, izmeñu arap-
skog kojim se služe ribari i onog iz džebela, izmeñu svako-
dnevnog (staroarapskog) govora i službenog jezika na Malti te,
napokon, u Grčkoj gdje je to najdramatičnije i odakle je mož-
da sve poteklo, izmeñu onog što škola zove katarevusa (či-
stunski) i demotičkog ili pučkog kakvim se služi luka. Uz oba-
le, ponekad i dalje od njih, javljaju se tako dvostruki govori:
lokalni (mediteranski) i nacionalni (ovi su posljednji manje ili
više kontinentalni). Oni se uzajamno dopunjuju ili isključuju,
jedan se izgovara s naglaskom drugoga, dijalekt ulazi u litera-
turu a jedna vrsta literature, ne uvijek najbolja, u dijalekt.
Već su to antički komediografi zapažali na Mediteranu i po-
služili se time u svojim djelima.
Ne znamo je li tako i na Istoku, a vjerujemo da nije druk-
čije. Do nas su doprle riječi koje sliče po smislu ili po duhu
35

nekima od upravo navedenih: avlija, česma i šadrvan, sokak,

mehana i mahala, sofa, divan, eglen i eglen-beglen, džezva i so-
fra, istilah i rahatluk, merak i merhamet, sevdah i teferič. Mo-
glo bi ih se navesti još više. Obilježja koja smatramo medite-
ranskim idu po levantskoj strani dalje od obale, prema Perziji
ili, bolje reći, otuda su stigla. Taj je prostor, zacijelo, bio naj-
otvoreniji: tim su putovima došla do nas proročanstva. Tu
najranije izlazi sunce i najprije pada mrak na Mediteranu.
Nije lako naći prave riječi za tolike stvari koje su obične i
svečane u isto vrijeme, obredne ili svete, kao što su pečenje
kruha, hljebova raznih veličina i oblika, različita sastava i mi-
risa, po umijeću koje su ozakonili gradski statuti, sušenje
ribe i mesa, napose pršuta, priprema bačve i pretakanje vina,
berba maslina i cijeñenje ulja po odredbama koje su od davni-
na propisane, možda i blagoslovljene u apokrifnim evangeli-
starima. Postoje manuali posta i pokore, regule ispaštanja i
kaštige, traktati o grijesima glavnim i sporednim, recepti jela i
prejedanja, kompendiji ljubavi i bluda. Ne treba ovdje navodi-
ti njihov popis. Neka se od tih djela smatraju velikim i neza-
boravnim, neka prigodnim i sramnim. Mediteran se ne može
odreći ni jednih ni drugih: bez njih ne bi bilo ni njega.
Svaka je od tih stvari rasporeñena na mediteranskome
atlasu na svoj način. Na sve se ne mogu primijeniti jednaka
mjerila. Na neka pitanja usuñuju se odgovoriti samo šarlatani,
oriñinali ili redikuli (raznim ih imenima zovu na mediteran-
skim obalama). Poznajem i poštujem one koji su strasno i po-
nekad bezumno posvetili živote rješavanju velikih zagonetki
našega mora: od feničke ili punske, do etrurske, kolhidske i
koptske, ilirske ili tračke i albanske, malteške, keltske, iber-
ske i kelto-iberske, galješke i baskijske, venetske i venecijan-
ske, liburnske, vlaške i drugih, pa i južnoslavenskih, napose
hrvatske ili dalmatinske. Upoznao sam u Aleksandriji Kata-
lonca, po zanimanju urara, koji je pokušavao načiniti prema
malom broju raspoloživih podataka katalog poharane bibliote-
ke, najveće u starom vijeku: žalio je što se gubi njegov materi-
nji jezik i htio je to na neki način nadoknaditi. Čudaci s Juga
razlikuju se od čudaka sa Sjevera. Nije uzrok tome jedino kli-
ma: na Mediteranu su i čuda bila drukčija.
U mnoštvu pitanja, od prvih i načelnih do posljednjih i
presudnih, svatko postavlja ona koja su mu najbliža i do kojih
najviše drži. Mediteranci ih postavljaju već u djetinjstvu, na
36

njih ponekad odgovaraju djetinjasto kad već ostare. Slušao

sam ih, napose samouke meñu njima, kako iznose teorije o
moru i njegovu postanku, o rañanju i smrti jezika, o porije-
klu naroda i njihovu srodstvu s drugim narodima, o precima
posebnim ili zajedničkim, npr. Gotima i Ostrogotima, Veneti-
ma, Sorabima, Ilirima ili Tračanima, Trojancima, starim Du-
kljanima, paleo-Danubijcima, proto-Irancima i ostalima. Neke
od tih teza ili hipoteza - naročito način na koji se iznose ili
brane - izazivaju podsmijeh, neke navode na razmišljanje: o
plimama i osekama, položajima lune na kontinentu i na otoci-
ma, razlikama meñu kontinentalnim i otočnim lunaticima; o
zvijezdi Danici (Zornjači, Večernjaci, Veneri) i Sjevernjaci, nji-
hovim kretanjima i utjecajima; o zodijačkim znakovima i ka-
lendarima svih vrsta (mnogo je onih koji se bave horosko-
pom); o nekadašnjim alfabetima, manuskriptima koji su nji-
ma napisani, mjestima na kojima su nañeni ili se još mogu
naći; o bivšim morima i njihovim ostacima; o uzrocima i po-
sljedicama žutih ili crvenih kiša i vjetrovima koji ih donose s
afričke obale; o karnevalima i lupanarima; o katakombama i
njihovoj ulozi u politici; o kanikulama i njihovu utjecaju na
vlast; o potresima i njihovu redoslijedu u mediteranskom ba-
zenu; o haljama od kostrijeti kakve su nosili helenski monasi
i ruski pokajnici po grčkim manastirima; o rodovima stare
arapske poezije i instrumentima koji su ih pratili; o klepsi-
drama i stupnjevima strpljenja; o ladanjima od Antike do Re-
nesanse: kakva je sve bila villa rustica i što je od nje ostalo; o
kraškim ponornicama i njihovim podzemnim pritocima; o je-
guljama, putovima njihova odlaska iz mediteranskih voda i
povratka u njih (one, tvrdi se, uz rijeke dopiru dotamo dokle
ide i gdje se završava mediteranski krug); o čiopama, njihovu
pjevu ili kriku u Ischiji, kraj Sorenta, na Korčuli ili u La Val-
letti; o flori i fauni u morskim i kopnenim spiljama; o zmija-
ma, zmijarima i liječenju otrovom; o kaminima, fumarima i di-
movima uopće. Bilježim samo ono što sam slušao više puta,
duž mediteranske obale, ponekad u malim oštarijama u luci
ili u predgrañu, u Kaštelima kraj Splita, u Fos-sur-Mer neda-
leko od Marseillea, na Ramblama u Barceloni, na sukovima u
Malagi, Haifi, Sfaksu, Smirni i Solunu. Ovdje je prepisan samo
dio iz nekoliko bilježnica koje su nosile naslov: Mediteran.
Neke su od tih teza ili hipoteza (ne znam kako bi ih točno
trebalo nazvati) iznijete kao pitanja, neke kao odgovori. Zašto
37

toliko stanovnika obala okreće leña moru? Je li sjeverna gra-

nica Mediterana crta do koje idu Sefardi? Zašto oni ne idu da-
lje od mediteranskih granica? Što je islam dao Arapima, a što
im je oduzeo, što su prije njega imali i što im je od toga osta-
lo? Jesu li Mlečani potomci slavenskoga plemena sa srednje
Visle? Na kojim se grčkim otocima pod njihovom vlašću pisalo
talijanski, a na kojima, unatoč svemu, grčki? Jesu li tamnice
na Patmosu i Samosu bile gore od ostalih na helenskim arhi-
pelazima? Kakve su razlike izmeñu geta u Mlecima, Splitu ili
Dubrovniku? Je li se otok Sušak s golemim naslagama pijeska
odvojio od ušća Poa te plovio više od osamdeset nautičkih mi-
lja prema jugu? Ili je neka podzemna rijeka dovukla i nataloži-
la toliku piramidu na pučini (dugo se vjerovalo da Istr os,
ogranak Dunava, utječe s te strane i stare su ga karte tu upisi-
vale)? Ili su pak vjetrovi prenijeli taj pješčani plašt od Sahare
do Jadrana? (Pitanje otoka Suska - Talijani ga zovu Sansego
- znanost još nije riješila.) Dolaze li imena dvaju otoka Sra-
kana, Velike i Male, od riječi Sarakeni, i jesu li Arapi došli
čak dotud u Kvarner? Kako su nastali putovi ovaca uzduž
38

Španjolske: canadas, cordeles, veredas? U kakvoj je vezi

pamćenje tih putova s morem? Jesu li spaghetti doista porije-
klom iz Kine, kakvi su tamo bili i tko ih je prenio na Apenine?
Gdje su sve bila gusarska gnijezda na Jadranu? Na kojem se
mjestu nalazio grad po imenu Drijeva, na ušću Neretve? Gdje
su sve gusari gradili brodove i čime su ih opremali? Tko je
osnovao stari pučki teatar na otoku Hvaru i kakav se reperto-
ar u njemu izvodio? Što su kapetani iz Boke Kotorske, napose
oni iz Perasta, dali mornarici carske Rusije? Je li tursko car-
stvo propalo zbog toga što nije bilo dovoljno okrenuto moru?
Spasiše li od njega Južni Slaveni i Grci civilizaciju Evrope?
Kakvi su sve sporovi dijelili Monaco i Niču i, u samoj Nici,
njezin provansalski i francuski dio ili pak francusko-provan-
salski i onaj talijanski? Zašto je Ile de France bio tako okru-
tan prema Jugu Francuske? Neka se od tih pitanja proširuju
ili im se dodaju nova: zašto su žene tako teško odjevene u to-
plim krajevima, u zakopčanim haljinama stroga kroja, jedno-
ličnih boja, s pokritim kosama i dijelovima lica, ovdje mara-
mom ili čadorom, ondje sitno spletenim kosama? Zašto muš-
karci negdje pokrivaju ne samo glavu nego i čelo, čak i pleća,
kapom, klobukom ili kefijom, dok drugdje, u istom podne-
blju, izlažu suncu ili vjetru i čelo, i glavu, i čitava pleća? Da li
su oni koji vjeruju u Boga i mole mu se više odijeljeni jedni od
drugih svojim vjerama i molitvama nego oni koji ne vjeruju i
ne mole se? Kako Mediteranci gledaju na druga mora i obale?
(To me pitanje izazivalo više od drugih: u ovoj kronici najviše
govorim o Jadranu i možda uopćavam stvari koje se samo nje-
ga tiču.) Tetoviraju li se pomorci na svim morima i obalama?
Zašto su rugalice i podrugljivci u primorskim gradovima tako
okrutni i nemilosrdni? Jesu li okrutniji i nemilosrdniji nego
drugdje? Ima li prirodnih bisera na našem moru i zašto ih ne
može biti? Smije li, napokon, onaj tko nije omirisao štivu na
brodu, neisprane bačve u konobi, užeglo maslinovo ulje, ka-
tran po škveru, prijesnu pokvarenu ribu u portu i još neke ta-
kve vonjeve, govoriti o Mediteranu? Pisati o njemu? Ni jedno
od tih pitanja nije izmišljeno. Ona se ne mogu razvrstati kao
druga. Oni koji ih postavljaju sami su se podijelili. Promatrao
sam ih u raznim prigodama: služili su se figurama, pomagali
gestama - prstima, licem, laktom, itd. - o kojima u glosari-
ma Mediterana nema spomena.
39

Mediteranske se psovke razlikuju od onih na kontinentu.

U nekim se jezicima izriču ili izvikuju uz pomoć kopulativnog
glagola, bludne radnje s bogovima, svecima ili srodnicima:
tako psuju, na primjer, Novogrci, Turci, Južni Slaveni, Alban-
ci i još neki. Drugdje se, bez takvog pomoćnog glagola, bogovi,
sveci ili srodnici obaju spolova dovode u vezu sa životinjama
kao što su pas ili prasac (osobito prasica), jarac, magarac ili
kuja: takav je običaj proširen u Italiji, Španjolskoj, u Katalo-
niji, Provansi i još nekim katoličkim civilizacijama te poznaje
veći broj inačica. I u jednoj i u drugoj kategoriji ističu se pro-
kreativni organi i njihove funkcije te stanoviti pridjevi, skato-
loški, koprolalični ili pak sakramentalni. Južnjački zanos
unosi, kako u lakše pučke beštime tako i u blasfemije dostoj-
ne pakla, manji ili veći dio tijela, ponekad cijelo, pokazujući
ga ili nudeći. Latinski digitus impudicus ili grčki katapygon
predstavljaju u tom pogledu neku vrstu deminutiva. Uvjerenje
ili, bolje reći, osjećaj daje mediteranski svod providniji i otvo-
reniji nego onaj u drugim podnebljima (stari su zvjezdoznanci
takav stav podržali, a i neki su mu geografi bili skloni) prido-
nijeli su, možda, da izraz psovača postane još izravniji i nepo-
sredniji. Sveto pismo i stari zakonici predviñali su stroge ka-
zne za grijehe i prijestupe te vrste. Pobožni su Židovi derali
sa sebe dijelove odjeće u prisutnosti onih koji hule na Boga.
Arapske nam psovke nisu poznate, ali pretpostavljamo da ih
ima i da nisu blaže od naših. (Arapi, čini se, kriju psovke od
kršćana, kao i žene, ali ih ne uspijevaju uvijek sakriti.) Za vri-
jeme pasjih vrućina, kad pusu topli vjetrovi koji pomućuju
duh i iscrpljuju tijelo, kad samo more ne zna što bi sa sobom,
neke riječi postaju teške, žestoke, neodmjerene: oni koji ih
izuste kasnije se kaju. Za psovače ispaštaju i iskupljuju njiho-
ve grijehe veliki mučenici, pustinjaci, derviši, kojih je, po bož-
joj odredbi, na Mediteranu bilo više nego igdje.
Mjere i utezi nisu isti na svim obalama, na mediteranskim
se možda više razlikuju nego na drugim. Od razdoblja do raz-
doblja mijenjale su se ili prilagoñavale, prema prilikama ili
pogodnostima. Nadležnost nad njima dijelile su vjera i trgovi-
na, zakon i znanost. Statuti mediteranskih gradova propisivali
su obrasce mjerenja i vaganja kao i kazne za one koji ih se
nisu pridržavali. Mjere i utezi u izravnoj su vezi s poretkom i
napretkom, s vlašću i državom. To su shvatili najumniji vlada-
ri, oni čiji su profili najduže ostali na odmjerenim kovanica-
40

ma, bakrenim, srebrnim ili zlatnim. Numizmatika je povezana

s mjerama. Kovani je novac bio manji ili veći uteg. Uzrečicu da
nije sve u novcu skovao je siromašniji puk Mediterana, sebi
za utjehu.
Izmjene mjera i utega ostavljale su tragove u povijesti, koji
su i danas vidljivi. Biblijske mjere napustili su već stari kršća-
ni. Rim nije prihvatio mnoge od onih iz Grčke, koja mu je bila
uzorom. Venecija je koristila i grčke, i rimske, i vlastite. Turci
su sve mjerili svojim aršinom. Arapi su uveli drukčije mjere
od onih koje su poznavali afrički narodi u njihovu zaleñu. U
Španjolskoj je vladalo tradicionalno rivalstvo, nakon što je
Reconquista potisnula Arape i izgnala Židove jednako kao i
prije toga: ponekad su se više razlikovale mjere Majorke i Mi-
norke nego one koje su bile na snazi u Napulju ili Palermu,
Marseilleu ili Avignonu. Slaveni su u doticaju s mediteran-
skim običajima napustili svoje poganske mjere zadržavajući
utege. U Italiji je teško bilo naći dva samostalna grada s jedna-
kim načinom mjerenja, čak i u istoj pokrajini. (Ne treba se ču-
diti što otočani poput Britanaca neće lako prihvatiti medite-
ranske sisteme: metar i kilometar, gram i kilogram i si.) O
vremenima u kojima su na trgovima i tržnicama postojala mje-
sta za provjeru mjera i utega, s baždarima, kantarima, tezulja-
ma, izdubljenjima u kamenu za odgovarajuće zapremine ulja,
soli ili žita, govori se kao o nepovratnoj prošlosti. O krajevima
gdje se još poštuju pučka mjerenja, naravna i približna, kao
što je mijeh vina ili ulja, tovar drva, šaka soli, oka brašna,
zera papra, skrupul poštenja i tome slično, priča se kao o
sretnim otocima. Tamo gdje su utezi manje ili više slični, i
uprave su zajedničke. Veze govora i mjera (utega) ne mogu se
objasniti odnosima kopna i mora.
Na mediteranskim tržnicama, napose po ribarnicama,
mjerilo se i vagalo na razne načine. Prostor koji im je namije-
njen može se usporediti s onim što ga zauzimaju glavne usta-
nove: vijećnice ili tvrñave, hramovi ili groblja. Politika i trgovi-
na suočavaju se na gradskom trgu: udružuju se ili sukobljava-
ju. Tako je bilo na grčkoj agori i rimskom forumu. Malo je vla-
dara uspjelo osloboditi trg od trgovine, premjestiti politički
skup s tržnice. U starom Egiptu, žena je išla na tržnicu u
pratnji muža. Atenjani su smatrali daje to muški posao. Mu-
draci su savjetovali mladima da ne idu tamo gdje zalaze blud-
nice. U Rimu su (prije dekadencije) samo robinje slobodno
odlazile na takva mjesta. U islamskim su zemljama supruge i
41

djevojke na njima pokrivale lice više nego drugdje. Ravnoprav-

nost spolova na tržnici teško je postignuta na Mediteranu.
Opise starih tržnica dugujemo kroničarima: oni bilježe ka-
kav je bio njihov položaj u gradu i kako su bile grañene. Na
posebnim tezgama, po Levantu, prodavali su se aromati: mir-
ha i kinamom, tamjan, ladanum i kasija. Ta su mjesta širila
oko sebe jak i postojan miris: mnogi su vjerovali da nikad
neće prestati mirisati. Ponegdje uz more čini se kao da još
uvijek nisu ni prestala. Aromati su korišteni u začinima, žr-
tvenim obredima, tjelesnoj ljubavi. Zahvaljujući možda najviše
njima, tržnice su procvale prije na Istoku nego na Zapadu.
Bazar je porijeklom iz Perzije, čaršija je takoñer perzijska ri-
je*. Suk nam dolazi iz semitskih dijalekata. Arapi su ga proši-
rili u zemlje koje su zauzeli. Španjolci i Portugalci su ga usvo-
jili i prenijeli preko oceana. Putovi tržnica podudaraju se s
putovima vjere. Tamo gdje se razilaze, nastajali su sukobi. Na
tržnicama Mediterana prodaja je katkad manje važna od trgo-
vine, sama trgovina od strasti da se trguje: zato se na njima
toliko govori, na dijalektima primorja i zaleña.
42

S tržnicama se obično povezuju solane. Grad, luka ili otok

morali su imati vlastitu solanu da bi bili nezavisni: u trgova-
nju s unutrašnjošću sol se najlakše mijenjala za žito ili meso,
s ratarima ili stočarima. Zalihu soli držali su putnici u pre-
gratku torbe, obitelji u vreći, općine u spremištu. Za duge
plovidbe valjalo je osoliti namirnice da se zaštite od kvara.
Mudraci su svjetovali da se bijela sol čuva za crne dane: sol je
postala znamenom mudrosti. Zakonodavci su brinuli o njezi-
noj čistoći i raspodjeli. Vjere su tražile da se štuje i da se njo-
me blagosilje. Medicina ju je propisivala u lijeku. Prijatelju se
nudila s kruhom, dušmaninu sasipala u oči. Pjesnici su pjeva-
li o svetoj i božanskoj soli. Ponekad su, u posebnim nadahnu-
ćima, cijelo more nazivali njezinim imenom: laña plovi solju,
Mediteranom.
Solane sliče jedne drugima na svim stranama našega
mora: na Parosu, Pagu, Salini (nazvanoj tako, u Liparskom
otočju, po svojoj solani), na mnogim drugim otocima, Malti na
primjer (vitezovi Malteškoga reda dugo su držali monopol nad
solju), na Ibizi koja je zvana otokom soli, u arhipelagu Ker-
kennaha, u zaljevima Alicantea i Tarragone, Izmira, Svete Eu-
femije, Salerna (pučka etimologija povezuje i to ime sa solju),
u Libiji i Siriji, na bugarskoj i albanskoj strani Balkana, u
Baru i Ulcinju, na poluotocima kao što su Istra (Sečovje i Pi-
ran u Slovenskom primorju) ili Pelješac uza zidine staroga
Stona. Vrijedi zastati pred prizorom koji pružaju solane. Nji-
hova je gradnja arhaična i jednostavna: prostor na obali gdje
more lako ulazi i gdje ostaje mirno, ograñen nasipima i brana-
ma, ispresijecan odvodima i dovodima koji zajedno tvore po-
lje, obične alatke kao što su grablje bez zubaca, vjedro, crpka,
ispolac, lopata, cerada, vreća, kariola, drvene sandale. Energi-
ja dolazi od sunca, u radu pomaže vjetar, sirovina je samo
more. Solare usporeñuju i s mornarima i s ratarima. Oni su i
jedno i drugo. Gledaju kakvo je vrijeme i koji je vjetar na
moru. Rade od jedne žetve do druge. Sami govore o žetvama
ili berbama kao da su posrijedi žito ili loza: i u tome se možda
očituje veza soli s kruhom ili vinom. Znaju iz iskustva kad
treba početi i stati, koliko urod mora ostati na suncu da ne
ponese previše vlage, kako će ga zakloniti i kamo pohraniti.
Solari obično šute dok rade: malo znamo o njihovu govoru.
Posao im je izložen nepogodama. Stradaju im stopala, dlano-
vi, ponekad oči. Traže zaštitu: pokrovitelj im je sveti Bartol,
43

za blagdan su izabrali dan njegova roñenja, 24. kolovoza, po-

slije Velike Gospe.
Uljarski su alati, kao i solarski, skromni i obični: tijesak
koji se naziva raznim imenima (preša, trokuo, trokul, turanj,
muljača), maslinski mlin i mlinski kamen u njemu, cjedila gu-
šća i rjeña, manji i veći lijevci, sudovi u koje se ulje, kao i
vino, više puta pretače, zemljani, drveni ili stakleni, ostave za
te sudove, koje moraju biti svježe i zaklonjene. Ima još kraje-
va u kojima magarci (osli, tovari) okreću žrvanj u mlinu: mogli
smo ih donedavno vidjeti u Maroku i Tunisu, na obalama
Male Azije i u dijelovima Evrope, napose na otocima koji su
vjerni prošlosti kao Kreta i Rodos, Sardinija, Debra, Alboran,
Lampedusa u Pelagijskom otočju, Sipan u Elafitskom. Masli-
na se melje poput žita: ulje i brašno, mrs i kruh na Meditera-
nu su jedno.
Proizvodnja ulja nije samo zanat: ona je i predanje. Masli-
na nije samo plod: ona je i svetinja. Mnoge su knjige govorile
o tome što je značila grančica u kljunu golubice koja je navije-
stila kraj potopa ili molitva koja je izmoljena u Gethseman-
skom masliniku, stablo maslinovo u Eleuzinskoj dolini ili na
vrhu Sinajske gore. Vjere su uvele ulje u obrede, u posljednju
pomast na kraju života i nadu u vječni život. Ono je sjalo u
svjetlu menore i u aleksandrijskom svjetioniku. Njime se lije-
čilo tijelo i uljepšavalo lice, trljale mišice atleta i gladila bedra
hetera. Prevozilo se s jedne obale na drugu u amforama, žara-
ma i barilima, u malim barkama i velikim galijama. S obale se
prenosilo u zaleñe na sve načine: u mijehu ili osušenoj tikvi.
Mnogo je brige potrebno da se sačuva plod masline. Močio se,
kao i smokva, u moru da ostane zdrav i ne istrune. Veliko je
umijeće, kao i u vinarstvu, odvojiti talog od čistoga ulja, saču-
vati čistoću od patvorine. Sama cjedila nisu dovoljna za takav
pothvat. Želja da se dobije pročišćena tvar graniči s pothva-
tom alkemičara, koji su se na ovim obalama pojavili. Ulje se
dobiva i od lana, ricina i bajama, od mirte i palme, timijana i
anñelike, od raznih životinja, riba i plodova, ali je ono od ma-
sline bilo i ostalo najvažnije. Gledajući gdje raste maslinovo
stablo pitamo se otkud u suhoj i posnoj zemlji takav gust i
mastan sok: dolazi li samo iz zemlje, ne tvori li ga možda i
more. Teško je povjerovati onima koji tvrde da je maslina u
davna vremena odnekud prenijeta na Mediteran, kao i smokva
i loza, da nije ovdje oduvijek.
44

Mnogo je još mediteranskih zanata koji se pamte, premda

iščezavaju: kamenotesari i klesari, bez kojih ne bi bilo velikih
gradnji, graditelji kula, tvrñava i zidina koje su branile samo-
stalnost, akvedukta koji su napajali žedne, pločari, vapnari,
cementari. O vinogradarstvu i onima koji se vinom bave pisalo
se često, ponekad razdragano. Zaslužuju spomena i oni koji
pripremaju modru galicu ili sumporov rastvor u neobičnim
bakrenim posudama, kao i njihova skloništa, prekrita ploča-
ma u vinogradu ili na polju, nalik na oltare. Pretpostavlja se
da je prvi trs posañen na otoku Kreti i da se tamo najprije
čula ekumenska riječ oinos. To nije moguće dokazati: loza je
starija od povijesti Mediterana.
Ne želim izostaviti ni bačvare, koji učiniše tolike usluge
moreplovcima u samoći, kušnji ili pogibelji (pravljenje barila
ili bačve može se usporediti s gradnjom barke ili broda). Mno-
ge radinosti more dijeli s kopnom, primorje sa zaleñem, tako
da ih nije moguće odvajati: gradnju cesta i luka na primjer,
tkanje sukna i jedara, pletenje pruća i mreža, izradu nakita
od stakla i koralja ili uresa koji sliče plodovima kopna i mora.
Mnogo je razloga da se zadržimo u radionicama brodara, kala-
fata, užara, mrežara ili spužvara, da se podsjetimo na poslove
i dane, obrede i običaje bez kojih nije moguće upoznati Medi-
teran: ono što je bio ili što jest.
Na mediteranske su obale silazili narodi s kontinenta, iz
zaleña kojem je more bilo strano. Stjecali su pomorsko isku-
stvo, preuzimali ga od onih koje su zatekli, predavali onima
koji su ih naslijedili. Svatko je od nekoga učio ili pak sebe
smatrao učiteljem drugih: takav se odnos dugo zadržao. Zana-
ti koji su povezani s morem i pomorstvom (napose oni koji se
tiču brodogradnje), alati kojima su se služili majstori od tih
zanata, sličili su jedni drugima na svim mediteranskim obala-
ma. Nazive i oblike brodova, njihova porijekla i sposobnosti
opisale su velike knjige, stare i nove, s kojima se ne kanimo
niti možemo mjeriti. Povijest je upamtila manje brodogradite-
lja nego graditelja. Ostala su, meñutim, znamenja koja su
sama po sebi povijest: od prvih monoksila, birema i trirema,
nava i galija raznih vrsta, na vesla i na jedra, do brodova na
paru i motore od kojih počinje nova povijest; to su barke od
akacije ili sikomore, od papirusa takoñer (papirus je, vjerojat-
no, jedna od prvih veza izmeñu plovidbe i pisma), načini na
koje se savijao tvrdi libanonski cedar, tesao hrast, česvina ili
45

brijest za kolumbu, ariš iz hladnijih krajeva, bukva, borovina

ili murva za madire i korbu, čempres za jarbole i katarke, ja-
sen ili javor za vesla. Uzorci koje nalazimo u pomorskim mu-
zejima, u najskromnijima kao i u najvećima, podsjećaju na to
kako su se odabir ala stabla i odreñivalo vrijeme kad ih je naj-
bolje posjeći ("izmeñu dviju Gospi", govorilo se u Dalmaciji,
one od Karmele i Vele Gospe u ljeto, ili pak "usrid zime", kad
je u stablu najmanje soka), koliko se dugo morao močiti tru-
pac u moru, "kišati" ga i po koju godinu, potom sušiti na sun-
cu, premazivati uljem ili petroljem, napokon rasjeći u grede i
istesati u daske, "paliti" daske da postanu savitljive i da se
napnu poput luka. Meñu kalafatima ili šuperačima (kako su
se još zvali brodograditelji) bilo je mnogo struka i zvanja:
meštri od krupne i sitne tesarije, poduzetnici i nadziratelji,
šegaturi i planjari, limari, kovači koji su često dolazili iz unu-
trašnjosti (iz krajeva gdje je bilo više kovine i većeg iskustva u
njezinoj obradi), tkači jedara i cerada, užari, pituri, pegulari.
Čak i na manjim škverima, kakve smo još donedavno mogli vi-
djeti po Grčkoj, na jugu Italije, u raznim mjestima od Antibe-
sa do Algecirasa i Cadiza, od Maroka do Bejruta, bilo je na de-
setke alata kojima se više ne zna ni imena. Revni su jeziko-
slovci zabilježili u Dalmaciji mnogo naziva, od kojih neke pre-
nosim ne bismo li ih možda spasili od zaborava: šega, šegun,
šaraman, planja s dubljim i plićim rezom, gojba, rebatur, tra-
pan, lime, raspe i raškete, škarpeli ili lita, aše, ašete i ašuni,
mlati, mace i macole, kantiri, kavaleti, tajaferi, brokve raznih
veličina, uže i šire tesle, špinjeli, skošuri, škvari za mjerenje i
livele za poravnavanje, mnogobrojna pomagala kojima su kala-
fatali kimente, zalijevali ih vrelim katranom ili paklinom (koja
se još zvala pakal ili pegula).
Po katranu i njegovu vonju najlakše je bilo ustanoviti gdje
se nalazi škver i kakav je. Katran se pravio od stare jele ili
bora, posječenih kad su već iscrpljeni te iz njih više ne curi,
pri zarezu, terpentinska tekućina. Njihovo se truplo dugo
iskuhavalo ili peklo da bi na kraju ostalo malo guste i tamne
tvari. I taj je ostatak kasnije pročišćavan da se iz njega odstra-
ni trunje. Ne može se zamisliti gradnja obične barke bez ka-
trana (mislim stalno na biljni katran, onaj mineralni služi gra-
diteljima putova). Katran sprečava da drvene daske po vrućini
i vlazi ne uzavru poput vina, zatvara šupljine i zaustavlja tru-
lež. Njime se presvlači užad, naročito ona najdeblja, i mažu
46

bačve. Dodaje mu se ponekad loj ili vosak, da se ublaži. Lako

se stvrdne, pa ga valja rastapati. Omekša se na vatri te se za-
jedno sa smotuljcima stupe udijeva meñu oplate i rebra trupa
poput lijeka. Daje jak i vonjav plamen kad se topi, ostavlja
suh i lagan ugljen kad sagori. Katranom su na nekim morima
liječili kožu i kostobolju, a bogme i stanovite bolesti što su ih
mornari dobivali po mediteranskim lukama.
I konoplja zahtijeva obradu. I ona se, kao i drvena grada,
moči ili podgrij ava kako bi joj se stabljika oslobodila smole i
mrsa, cijedi se i suši na suncu kao sol, zatim je treba trti i
tući kao spužvu, češljati da joj se vlati očiste i uglade kako bi
se, napokon, splela u pletenice za užad ili utkala u jedra. Ono
što se od nje ne da raščešljati u pramenove i vlati, ostaje kao
gruba i bezoblična stupa. Konoplja se obično ispirala u slat-
koj vodi, da ne zatruje ribu: u njezinoj stabljici ima ulja i
opojnih tvari, poznatih od davnina (historik staroga vijeka vi-
dio je kraj Euksinskog mora Skite opijene konopljom). Primi-
jećeno je kako se mornari ponekad prislanjaju uz užad i dugo
47

ih mirišu, reklo bi se da je srču, maštajući vjerojatno o po-

vratku. U Pijemontu je rasla najbolja konoplja na Apeninu,
koja se najviše tražila na sjevernoj mediteranskoj strani. Ona
egipatska, nalik na trsku, bila je cijenjena na južnim obalama.
Na Jadranu je poznata istarska. Konoplja inače raste i u hlad-
nijim krajevima, ali je tamo drukčija. Zamjenjivale su je niti
agave ili aloja, ali je nisu istisnule: nisu dopustili mediteran-
ski mornari.
Ako se ijedno pomagalo može smatrati simboličnim, to su
mreže. Oblici mreža ne ovise samo o skromnosti ili pretjera-
nosti naših želja, nego i o ribi koja se u njih lovi, o brodu ili
barci s kojih se bacaju i na koje se izvlače, o lovu danju ili
noću, na otvorenom moru ili uza žalo, na dubini ili u plićaku,
po dnu ili na površini: sve to odreñuje i vrstu pletiva, i teg
mreže (tzv. mahu ili napu), i debljinu gornjih i donjih konopa
(zvanih lime), i veličinu plovaka od pluta (koji se zajedno zovu
plutnja), i težinu olova na donjem kraju (olovnju), i opseg vre-
će (seke) po sredini, i raspon krila na stranama, i sve ostalo.
Sprave s pomoću kojih su se mreže plele bile su iste na svim
obalama: igla od jaka drveta (jasenova, recimo), u novije doba
od bakra ili drugog metala, sovjelo takoñer drveno ili metalno
(zvano modul, muzel ili kalup), kojim se odreñuje mjera sva-
kog oka, perorez ili škare kojima se presijecaju niti. Trebalo
je mnogo spretnosti u premetanju niti oko prsta - prst je če-
sto zamjenjivao sovjelo - kako bi se na kraju svakog oka na-
činila petlja u koju će se zapetljati riba. Zato je toliko naziva
za mreže, ponekad i za jednu jedinu, u istom portu i moru.
Razlikujemo mreže što se dižu na provu vitlom od onih što se
izvlače na ruke (od kojih stradaju dlanovi, ramena, križa). I
jedne i druge valjalo je pripremiti, sušiti, krpati. One su se
tangale i mastile u tekućini s lišćem i korom od smrče, tama-
risa ili bora, s borovim iglicama ili baburama. Kad ih s uzbu-
ñenjem dižemo sa dna, ne mislimo na golemi posao oko njiho-
va ispiranja nakon lova (da se s njih odstrane krljušti, mulj,
vlasulje) ili pak na njihovo sušenje po steralima, ha polaganje
u sanduke kako misi, dok se ne rabe, ne bi izgrizli oka. Tko
zna zašto se obično zaboravljaju mreže razapete na samom
brodu (ispod jarbola, oko koševa i kosnika), kojih je svrha da
spašavaju mornare od pada, za vrijeme nevremena, kad se us-
pinju po katarkama kako bi doveli u red jedra i njihove krize,
usprkos vjetru i vrtoglavici. U mrežama je ostao dio povijesti
Mediterana.
48

Lov se mrežom dopunjuje lovom na udicu ili uz pomoć pa-

langara (parangala), ostiju, vrša i drugog pribora. Treba naći i
odgovarajuću ešku (ješku, mamac, meku, pastelu, varalicu ili
si.). Izbor eške posebno je umijeće: valja ga uskladiti s vrsta-
ma pohlepe ili proždrljivosti, i samih riba i onih koji ih love.
To je umijeće dovedeno do savršenstva na nekim starim oba-
lama. Sve obale Mediterana nisu jednako stare.
Pletenje konopa ne može se odvojiti od vezivanja uzlova. I
ta je vještina poznata od davnina: važno je da se svaki uzao
(grop ili čvor) može odriješiti onako kao što je svezan ili neka-
ko drukčije. Postoji mnogo praktičnih uputa u vezi s tim i
oskudno teorijsko znanje o tome. Na nekim su molima žene
pomoraca i ribara vezivale uzlove tako da ih više nitko nije
mogao razvezati, ni na moru ni na kraju (o tome su ispričane
priče, na svim mediteranskim jezicima). Poučni su i nazivi po-
jedinih uzlova: ribarski, mornarski, monaški, onaj na muški i
onaj na ženski način, s mekim ili tvrdim okom, s fiorentin-
skim i holandskim vezom (svaka obala ima i pokoju vlastitu
podvrstu); po obliku vezanja razlikuju se osmica, pletenica,
kita, štip, zbir, turban, kruna i dr. Dobro je podsjetiti i na to
da se čvorovima na užetu mjerila brzina broda i da se po nji-
ma i danas naziva ta mjera. Čini se da je najjednostavniji i
najodlučniji od svih takozvani mrtvi uzao ili čvor. Prema puč-
koj etimologiji jedan je grop, na istočnoj jadranskoj obali,
prozvan grobom: "vezati uzao na grob". Na Korzici, u gradu
Calviju, uputili su me na užara koji se posvetio uzlovima i o
njima znao više od ikoga drugog: kako se koji veže, čemu slu-
ži, odakle je. Od njega sam naučio sve što znam o tome: dio
sam toga i ovdje prenio. Mjesni podrugljivci, kakvih ima na
svim obalama Mediterana, nadjenuli su mu nadimak Turiddu,
zbog kojeg je trpio i koji ga je navodio da se još više preda
svome djelu.
Za stabilnost broda jamčili su balastari, koji su dolazili
na kraju posla: mjesto balasta (savure ili sovrnje, kako se
još zove) za vrijeme plovidbe, prilike u kojima ga se može
povećati ili pomaknuti, kad se mora smanjiti ili posve odba-
citi, iskustva su koja se najteže stjecalo. Posebnu ulogu igrali
su izrañivači pulena, koji su stizali tko zna otkud i radili
samo taj posao: figure na pramcu ili krmi (nemani, zmajeve,
svece, sirene, velikaše ili njihove grbove), koje negdje zovu i
maskaronima ili bestionima, koje su na otoku Hvaru nazivali
49

"zviri". Spominjem ih kao amajliju: za velika nevremena mor-

nari su ih prekrivali jedrom ili ceradom da ih zaštite od valo-
va i vjetra. Gusari ih nisu otkrivali ni svojim progoniteljima
niti žrtvama. (Tu se brodogradnja prepleće s pričama o bro-
dovima, što je teško izbjeći.) Na otoku Braču, u mjestu Škri-
pu, čuva se pulena s polake "Buon Viandante", koja je poto-
nula pod zagonetnim okolnostima (sve ostalo propalo je osim
te pulene). Trogirska galija "La Donna" s ljepoticom na
pramcu prošla je, u bici kod Lepanta, izmeñu turskog bro-
dovlja, sablažnj avaj ući preživjele: nestala je nedavno iz muze-
ja u Trogiru, neki govore da je oteta, a ne ukradena. Takvih
je priča bilo mnogo na Mediteranu: iščezavaju kao jezici na
kojima su se pričale, kao i pomorski nazivi. Podsjetimo se
kako sve brodovi isplovljuju iz luka ili uplovljuju u njih,
kako se zovu, tko ih ispraća ili dočekuje, što znače kad se
pomole na vidiku a što kad se izgube s obzora. Povijest išče-
kivanja i ispraćaja na Mediteranu pripala je literaturi i ona
ju je vjerojatno zaslužila.
50

Krstarenje brodom započinje više puta i više se puta pri-

vodi kraju, nikad posve (pogotovu kad se nastavlja u brod-
skom dnevniku ili knjizi). Krećemo najprije u manjim barka-
ma, uz obalu, pod nadzorom onih koji više znaju o moru, koje
slušamo ili oponašamo. Onda se ide dalje, na vesla, jedra ili
tko zna kako, pa još dalje, ponekad uz rizik, manji ili veći. I,
napokon, obično na nečiji nagovor, uputimo se na pravu plo-
vidbu, brodom koji se slučajno zatekao u luci ili onim koji
smo dugo čekali, s opremom koja nam je pripala ili koju smo
sami prikupili. I najveći su pomorci tako jednoga dana zaplo-
vili Mediteranom.
Plivanje je potreba i umijeće. Načini plivanja slični su na
raznim morima, ali ne u svemu. Zajednički su možda pokreti
koji se ne uče, rukama, nogama ili tijelom, ispod površine
mora više nego iznad nje. Različiti su oni koje moramo nauči-
ti, po valovima ili u strujama, u dubini ili na pučini. Položaj ti-
jela mijenja se od jedne prigode do druge: nekad nam lice do-
tiče more, nekad zaranja u nj ili se izdiže iznad njega: što se
više izdiže, to tijelo više tone. Po tome kako plivamo može se
ustanoviti odakle smo: s koje obale, s otoka ili s ušća rijeke.
Najbolji plivači nisu uvijek roñeni uz more: oni koji su dugo
bili udaljeni od njega više ga žele. Otočani obično plivaju
drukčije. Riječani su ponosni na svoje rijeke i kad plivaju mo-
rem. Razlikuju se, najviše, oni koji plivaju samo iz nužde od
onih koji plivaju zato što to žele (sve razloge zbog kojih žele
nije moguće navesti). O užicima plivanja mnogo se pisalo i još
više govorilo: o tijelu i moru, sjedinjenju jednoga s drugim, o
zamasima ruku i "zagrljajima mora", o tome kako iluzija da
nam ono pripada postaje stvarnom, o pozama i stilovima. Svi
Mediteranci ne vole jednako plivanje: stariji su se rijetko mo-
čili u moru, pogotovu to nisu dopuštali ženama.
Ronjenje iziskuje veći napor od plivanja. Potiče ga dublja
strast. Ograničene su mogućnosti ronilaca: neizmjerne su du-
bine mora. Izmeñu plivanja i veslanja takoñer je mnogo zajed-
ničkog: ruke i noge bile su prva vesla, sva vesla sliče dlanovi-
ma ili stopalima. Veslanje na galiji bila je najteža osuda na
moru: ravnodušnost mora povećavala je očaj. Galeoti su zavi-
djeli čak i brodolomcima. Mediteran jednako nagrañuje ili ka-
žnjava one koji plivaju, rone, veslaju, koji ga vole ili ga se
boje.
51

Neki od obreda ili običaja predviñali su se dok je brod još

bio na navozu škvera: i za njih se pripremala oprema. Sahra-
na u moru različita je od pokopa u zemlju. Dok su plovidbe
bile duge a zaštite od kvara kratkotrajne, tijelo se spuštalo ili
bacalo s palube uvijeno u jedreno platno i omotano konopom:
rub jedrenine prošivao se pokojniku kroz nos, a uz noge mu
se stavljao uteg (kamen koji se nalazio u savuri, željezni teg
koji se zvao gajandra, ponekad i topovska kugla), da potone
uspravno, kao što dolikuje mornaru. Nekoliko kapi ulja proli-
jevalo bi se simbolično za njim. Ako je u blizini bio otok a po-
sada odlučila da se na njemu pokopa, po zemaljskom običaju,
na grob se zabadalo veslo, uz križ. Sam čin obavezno se upisi-
vao u brodski dnevnik: taj je podatak značajan za one koji
pišu. Mogli ste donedavno sresti pomorce po lukama Medite-
rana koji su pamtili takve obrede: to je važno za one koji pri-
povijedaju.
Riva, luka, mol i paluba, gradski trg i tržnica, škver i peš-
karija, prostor kraj fontane ili svjetionika, uz crkvu ili samo-
stan, groblje i samo more postaju tako od vremena do vreme-
na otvorenim pozornicama. Na njima se igraju različite uloge,
beznačajne i sudbonosne, vrše se obredi, svakodnevni i vječ-
ni. Takvim su prizorima i dogañajima ispunjena stoljeća: proš-
lost i sadašnjost Mediterana, povijest mediteranskoga teatra.
Vañenje spužve iz mora jedan je od najspektakularnijih
zanata. Spužve su srasle s morskim dnom, za stijene i rasli-
nje na dnu, više nego ijedno drugo biće. Ako bismo i tu tražili
parabolu, ne bi je bilo teško naći. Beru se kao plodovi ili love
kao riba: dugo je bilo zagonetno i prirodoslovcima i samim
spužvarima jesu li biljke ili životinje. Ne gibaju se, nego pro-
puštaju kroza se more koje se giba, pročišćujući ga. Raspola-
žu, može se reći, cijelim morem i svim vremenom potrebnim
za njihov posao. Poznate su od davnina. Na najstarijim freska-
ma koje su otkrivene na Kreti, koje su nalik na kulise, naziru
se obrisi spužava. U higijeni, medicini (pojedine vrste sadrže
joda u kosturu), u loncariji i školstvu bile su od koristi. Brišu
znakove: o njima se govori kao o pomagalu zaborava. Na Medi-
teranu su možda najviše rabljene, premda su na drugim mori-
ma veće.
Sezona spužvarenja (na otoku Murteru kaže se spugare-
nja) prilično je kratka, a vijek spužvara (spugara) ograničen.
Alati kojima se služe nisu se mijenjali stoljećima: ronilac se
52

spuštao, uz pomoć kamena svezana o uže, do samoga dna, na-

badao grozdove na osti ili sulicu kao da oponaša ratnika, gra-
bio ih šakama i stiskao poput rvača, trpao u vreću koja je
takoñer visjela o užetu (taj dio posla izgleda najteatralniji,
premda je vrlo opasan). Ulov se zatim gnječio u vreći, cijedio
se, mlatio palicama i pratljačama kao da se vrši žito. Plod se
ponekad stiskao i u preši, poput masline ili grožña. Spužva se
zatim ispirala morskom vodom i izlagala suncu, kao smokva.
Što je više bila na suncu i upijala ga u se, postajala je svjetlija
i dobivala na cijeni. Spužvari su bili manje cijenjeni od kora-
ljara, premda im posao nije lakši. Jedni drugima nisu, meñu-
tim, zavidjeli. Ime koje je spužva dobila na jednoj obali obično
nije gubila na drugoj. Nazivi kao što su turski vrč (ili turska
kupa), levantinska ruža, tuniška ili barbarska zvijezda ne
odaju meñusobnog zazora ili poruge. U zanatu je bilo, očito,
drugih, težih briga. Pažnju jezikoslovaca zaslužuju u ovom
iznimnom slučaju stručni nazivi, koji podsjećaju na imena an-
tičkih nevjesta ili rijeka: Geodia, Tethva, Calyx, Cliona, Chon-
drosia, Axinella, Apelsina i dr. Mnogo su čeznuli oni koji su
davali takva imena. Neki su usporeñivali Mediteran s gole-
mom spužvom, koja je upila u se sva znanja: možda on to i
jest.
Koraljari (negdje kažu berači koralja, negdje lovci na njih:
i tu je posrijedi dvojba o njihovoj prirodi) upotrebljavali su
spravu po imenu inženj: tako se zvala na raznim jezicima, vje-
rojatno je mletačkog porijekla. To je zapravo drveni križ s du-
gim resama od kudjelje ili razdrte mreže, koji se bacao niz
podmorske litice da za nj zapnu i da se otrgnu od podloge ko-
madi koralja, crvenih kao što su oni zlarinski, ljubičastih, po-
nekad crnih. Spužvari nisu imali takvih pomagala. Oba zana-
ta, bliska jedan drugom, osobito su se proširila kad je, kra-
jem prošloga stoljeća i početkom našega, filoksera uništila
loze i oduzela vinogradarima kruh: potražili su spas u mor-
skim dubinama, sunovraćali se svatko sa svojim kamenom do
dna, poput samoubojica, da zarade za život. Bilo bi suviše
okrutno usporeñivati takve scene s teatrom. Nije bilo dovoljno
koralja ni spužava za sve: mnogi su odlazili s Mediterana u
Amerike, Južnu ili Sjevernu, gdje je tko dopao.
Onaj tko piše o Mediteranu ili plovi po njemu ima osobne
razloge zbog kojih to čini. Grad u kojem sam se rodio pedese-
tak je kilometara od Jadranskog mora. Zahvaljujući svom po-
53

ložaju i rijeci koja kroza nj teče poprimio je mediteranska obi-

lježja. Samo malo dalje, idući riječnom dolinom prema sjeve-
ru, ta se obilježja gube: prevladava kontinent. Zanimale su me
napose mediteranske rijeke i granice, povezanost jednih s
drugima. Nisam uspijevao objasniti zašto je negdje pojas uz
more tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog čega na malu raz-
maku od obale dolazi do tolikih mijena: iza prve gore prekida
se veza s morem, zemlja postaje zagorom koja je obično slabi-
je pristupačna ili neoplemenjena, ljudi imaju različite običaje,
pjevaju druge pjesme (na primjer balkanske gange), drukčije
se natječu (bacaju kamena s ramena ili igraju na šije-šete), u
očima pravih primoraca bivaju manje ili više tuñi: zovu ih po-
negdje Vlaji ili Vlasi. Na drugom mjestu, unatoč gorskim lan-
cima i drugim preprekama, pojavi se opet mediteranski ele-
ment, mijenjajući i zemlju, i običaje, i same ljude. One koje je
more na neki način odgurnulo od sebe izgleda da često muči
pitanje podrijetla. I kamen vjerojatno igra neku ulogu u svemu
tome: u ovim je predjelima više stijena (ili pak pustinjskog
pijeska, na drugoj, južnoj obali) nego zemlje. Svijet krasa svi-
jet je za sebe: previše izložen suncu da bi bio običan, premalo
zaštićen da ne bi bio ranjiv. On se otkriva tek uz obalu: posta-
je amblem Mediterana, kontekst mita, proscenij antičke trage-
dije.
Mediteranske rijeke utječu na razne načine u more: jedne
ulaze svečano, kao da su zadovoljne što su obavile posao, dru-
ge izgledaju zatečene, uviru manje ili više neodreñeno i bezo-
blično; neke su od njih gorde ili odlučne, neke bojažljive ili
rezignirane; ove kao da ne žele pomiješati svoje vode s ostalim
vodama, one pak kao da hoće sudjelovati u morskim poslovi-
ma ili sklopiti neki savez. More ih ne prima svuda jednako, a
ni obala ne dopušta svakoj od njih da se na isti način od nje
odvoji. Pojedine rijeke dugo traju u moru, nanose mu udarce
ili ga prisiljavaju da im ustupi dio svoga prostora. Ne zaborav-
ljam one koje su se sunovratile u kras, koje poniru u dubinu
zemlje, da bi se kasnije opet pojavile, uza samu obalu ili u
studenim vrelima na morskom dnu. Riječna ušća imaju dvo-
struku narav: s jedne strane utječe rijeka u more, s druge
more prodire u kopno. Delte ponegdje predočavaju prirodu
njihova uzajamnog odnosa. Plivači s rijeka vjeruju ponekad,
kad plivaju u moru, u Mediteranu, da raspoznaju riječnu vo-
du koja je u nj dotekla: da se ona i dalje razlikuje.
54

Obilazio sam korita i tokove mnogih mediteranskih rijeka,

kupao se u njima, mirisao raslinje po obalama, usporeñivao
ga u slivovima gornjim i donjim. Na ušćima su razne vrste tr-
ske (trstike, rogoza, šaša). Jake rijeke imaju posebnu trsku,
koja raste i tamo gdje se miješaju slatke i slane vode: Ebro,
Rona, Pad, Neretva, Menderes, Oront, Don i napokon Nil gdje
je možda trska jača nego igdje drugdje. Borovi ne mirišu isto
u blizini rijeka i dalje od njih. Oni dugo mogu biti bez vode:
smola im tada postaje gušća a kora tvrña. Po njihovu mirisu
prepoznaju se pojedini krajevi Mediterana: upravo po tome
kakvi su borovi u njima izrasli, kako su rasporeñeni, jesu li
kraj same rijeke ili uz obalu mora.
Smokva preuzima i produžuje mediteransku meñu tamo
gdje sustaje maslina. Hercegovačka poslovica kaže da Jug nije
tamo "gdje smokva ne niče i magare ne njače". Rogač i bajam
prate smokvu riječnim koritom do prvoga hladnijeg pritoka.
Naranča i limun iščezavaju ponad ušća, ovisno o tlu: oni su iz
drugih krajeva presañeni u ove. Trave idu dalje, prelaze u
brda, otpornije su: one su tu oduvijek. Neke se mirisne sta-
bljike izgube: lavanda ili ružmarin. Oleandri, agave, pa čak i
55

žilava makija, nestaju jedno za drugim, premda su otporni na

vjetar. Šipak se drži (on odavno ovdje raste), ali nešto sjever-
nije postaje kiseo i divlji: preimenuje se u mogranj te, još da-
lje, u nar. Kadulja gubi žestinu i ljekovitost te takoñer mijenja
ime: postaje gorkim pelinom ili blagom žalfijom. Od tamarisa i
mirte ostaje samo ime, od palme i datulje uspomena, od kapa-
re i koromača jedva okus, i to pod raznim nazivljem: kaže se i
kapar, i komorač, i motrika.
Kapula i česan imaju uz more drugi sastav i vonj, dalje na
kopnu drukčije se zovu: luk, crni i bijeli. Pomidore su na oba-
li crvenije: tko bi rekao da su i one prenijete s druge obale!
Brnistra (zvana takoñer žutilovka, žukovina, kuš ili žuka) do
kraja je odana Jugu, crpe svoju žutu boju i osobit miris iz naj-
sušnije zemlje i, možda, samog kamena. (Promjene naziva
mogu se dovesti u vezu ne samo sa zahtjevima botanike ili fi-
tologije nego i posebnim razlozima semantike, u dubljem smi-
slu te riječi.) Lovor je na jugu pun i bodar; idući dalje prema
sjeveru list mu se steže i nabire: lorber mu je naziv, od istoga
je korijena. Lovorov vijenac ostaje znamenjem slave i tamo
gdje biljku poznaju samo po retorici. Loza se prilagoñuje mi-
jenjajući položaj i vrstu ali, čini se, ne zadržavajući svoje bi-
blijske osobine, osim možda uz tri-četiri blagoslovljene rijeke,
koje ne uviru sve u Mediteran.
Nama koji smo odrasli uz riječnu obalu, svaka prava, juž-
na rijeka predstavlja neku vrstu mora. Lako nam je pratiti
kako se njome uzvodno probija mediteranski element: slijedio
sam ga Ronom do Lyona (dalje prema Lemanskom jezeru i Že-
nevi gubio mu se trag i povremeno vraćao); Padom ide do alp-
skoga lanca, takoñer s prekidima; Arnom ne znam dokle ide,
možda do nekih vrela toskanskog narječja. Tibrom uzvodno
ili nizvodno uvire u povijest, Nilom se penje do asuanskih
čuda, Ebrom otvara put Aragonu i Navari: i Guadalquivir je
dobrim dijelom mediteranski iako se ulijeva u Atlantik; i Tajo
je donekle takav. Zaustavio sam se kratko na Jordanu: na nj
se odavde gleda biblijski, preko Svetoga pisma, kao uostalom
i na Mrtvo more u koje utječe. Ne pitamo se kako njegove
vode prolaze kroz najdublju udolinu svijeta, pokraj Jerihona,
i utažuju žeñi okolnih naroda: koliko su ostale dostojne ve-
likog krštenja, na pragu Mediterana, na početku njegove ob-
nove.
56

Za svaku se zemlju može načiniti hidrografska karta. Var-

darom dopiru mediteranski dahovi do Skoplja i još dalje
(osjete se i do Ohridskog jezera), Sočom sve do Julijskih
Alpa, Neretvom struje kroz Mostar (grad u kojem sam se ro-
dio) do Bosne, Skadarskim jezerom i MoraČom utječu u unu-
trašnjost Crne Gore. Mnogo je tu manjih rijeka koje neoprav-
dano zanemarujemo, koje zadržavaju u svojim rukavcima me-
diteranske posebnosti: od Bojane do Mirne i Dragonje, preko
Zrmanje i Krke, Žrnovice i Cetine s Poljicima i njihovom ma-
lom republikom u podnožju Mosora, uzduž svih ostalih prito-
ka i njihovih kneževina. Reklo bi se da rijeke s talijanske stra-
ne Jadrana (osim onih sjevernijih, poput Pada ili Adigea)
istječu iz samog Apeninskog poluotoka: takve su primjerice
one sa zvučnim imenima i malo vode, kao Reno, Lamone, Sa-
vio, Pescara, Biferno, Ofanto i još neke do Tarantskog zaljeva.
One balkanske kao da dolaze iz nutrine kontinenta. Priroda
tih veza iskazuje se na razne načine, ponekad vrlo tanano, u
riječnim tokovima, na ovom dijelu srednjega Mediterana.
Grčku ne presijecaju osobite rijeke, osim možda Vardara,
kojeg Grci zovu Axios i dijele s današnjom Makedonijom: bez
njegova ćudljivog dotoka Solunski zaljev i sam Solun sigurno
ne bi bili ono što jesu. Na istoj su egejskoj strani, slabiji od
Axiosa, Aliakmon, Peneios, Sperkeios, Kefissos. Bilježim im
imena onako kako sam ih čuo. Na jonskoj strani pamtim
Thvamis, Arakidos, Akhelos, Mornos. Po rijekama se takoñer
razlikuju jedna od druge jonska i egejska strana. S Pelopone-
zom je, izgleda, drukčije: Pyrros, Peneios, različit od onog
istoimenog na sjeveru Helade, Eurotas u Lakonijskom zaljevu,
Alfeios, sve su to zapravo rječice. Zagonetne su njihove efe-
merne pritoke: sam način na koji neke od njih uspijevaju op-
stati po najsušem ljetu, ma i s najmanjom količinom vode,
odaje možda neku dublju vezu s nutrinom zemlje. Zbog toga
se, vjerojatno, u stara vremena toliko govorilo o podzemnim
riječnim tokovima: Periflegetom bijaše sav u vatri, Aheront u
boli i trpnji, Stiks nalik na "najstrašniju kletvu", Kokit poput
"krika i žalopojke". Plemenite se nadzemne rijeke nisu lako
miješale s lošijim vodama od sebe: Titerasij je, uvirući u pe-
nejske valove nastavljao teći po vrhu, "kao ulje". Grčka je sva
bila okrenuta moru. Dobivala je na morskoj strani, gubila na
kopnenoj. Kopno ju je na kraju razorilo: rijeke same ne mogu
spasiti državu na Mediteranu.
57

Grčke se rijeke s egejske strane razlikuju od turskih, ba-

rem od onih koje sam vidio, kao što su Bakir, Menderes ili
Gediz. Ove posljednje pokazuju da dolaze s druge obale, koja
ima drukčije zaleñe. Tu su se kontinenti odavno razdvojili,
tako da ih rijeke više ne mogu približiti. Kroz Bospor i Darda-
nele teče, poput goleme struje, višak voda koje su u Crno
more donijeli Dunav i stare ruske rijeke. Pohodio sam letimi-
ce ušća Dona, Dnjestra te napose Dnjepra na kojem je krštena
Kijevska Rusija: njihove se vode razlikuju od mediteranskih,
premda, uza samo more, manje nego što se obično misli. U
Beogradu ili Novom Sadu povjerio mije Ukrajinac iz Odese da
ga Dunav na tim mjestima podsjeća na Crno more i da sam
sebe smatra Mediterancem: Ex Ponto. Dotoci s kontinenta ne
služe samo održavanju vodostaja. Crno je more ipak neodvoji-
vo od Mediterana, unatoč tjesnacu što ih dijeli i udaljuje.
Ne poznajem dovoljno rijeke sjeverne Afrike. Spominje se
obično Nil, i to ne samo zbog Mediterana. Zanemaruju se ra-
zne vode koje se na vrelu tlu s mukom održavaju, u neobič-
nim koritima, u pijesku ili pokraj njega, ponekad jedino u du-
58

bini, u velikim zemljanim zaklonima od sunca. Pratio sam

neke od njih koje dolaze do mora: Medžeru u Tunisu, koja
utječe pokraj Kartage, Šefik u Alžiru, koji se u gornjem toku
prekida sve dok ne dobije jače pritoke, negdje izmeñu Medeje
i Maškare, Moluju u Maroku, koja se ulijeva u blizini Melille,
nedaleko od rta Triju Rašlji. Te tri sretnije rijeke kao da ispu-
njaju zajedničke želje predjela kroz koje teku i njihovih sta-
novnika: zelene su na dubljim rukavcima ili virovima, korita
su im od stijenja i oblutaka, spremne su da odole i pijesku, i
pustinji, i suncu Afrike, najsjajnijem i najokrutnijem na Medi-
teranu.
Iskustvo pijeska rijetko stječu oni koji su privrženi moru.
Ja ga nisam stekao. Mnogi govore o sličnostima pustinje i
morske pučine, dina i valova, o njihovim zajedničkim vjetrovi-
ma ili usudima. Neki su arapski pjesnici posvetili tome svoju
darovitost. Prelazeći iz pješčanih prostora u krajeve gdje je
suša blaža, raslinje se mijenja i obnavlja. Tamo gdje pustinja
dolazi do mora, more gubi dio svoje posebnosti. Na rubovima
velikih visoravni, po obroncima Telia, u Sahari, opet se javlja
mediteransko bilje. Prepoznajem žižulu ili čičimak {al-sedra),
rutu (al-Jidžel), lavandu (al-khozama) i vrijes koji je tu svje-
tliji, kadulju koju Arapi zovu al-kuvajsa i al-menema, na
obali i dalje od nje, brnistru (al-vezzal) i mirtu (al-rihan) te
neke stabljike kojima nisam uspio odgonetnuti ni vrstu ni
ime, iz kojih, kad se prelome, procuri mliječ, gusta i ljepljiva.
Mediteransko bilje ide dublje na Jug, preko afričkih lanaca,
nego na Sjever, u evropsko zaleñe.
Ima jakih izvora, udaljenih od mora, od kojih samo dio
prelazi u riječna korita. Ljudi i ne žele da izvor oteče do rije-
ke, jer ona odlazi u more: htjeli bi ga cijela sačuvati za se.
Neki se stari gradovi nazivaju po izvorima: Tlemcen, na pri-
mjer, na nekom starom hamitskom dijalektu. Važna su takva
mjesta osobito na suhim putovima: Sahara znači siromašna
zemlja. Tu su vode istinsko bogatstvo: izvori života i vjere u
vječni život, spas tijela i pročišćenje duha. Cijene se više nego
na suprotnoj, sjevernoj strani. Ne smijemo zaboraviti da smo
mi sjever Mediterana onima koji otuda gledaju.
Ne možemo dovoljno saznati o rijekama ako ne znamo i
vjetrove koji pusu na svakoj od njih, ako nismo upućeni u
prohodnice i koridore u kojima oni razmjenjuju morske i ko-
pnene sastave, ako ne poznajemo stanovnike s obala i riječnih
59

ušća. Sve dok ih prate zapasi mora, rijeke primaju iste kiše
kao i obala. Kasnije ih dijele sa zaleñem. Teško je potvrditi ili
poreći uvjerenje, rasprostranjeno meñu ljudima iz dolina, da
je moguće razlikovati kiše po njihovu porijeklu: one koje su
se netom oslobodile morskih soli od onih koje je sunce negdje
iscrpio iz posne zemlje.
Nitko ne poznaje sve narode koji žive uz mediteranske
obale, niti oni sami sebe dovoljno znaju. Ponekad nismo si-
gurni ni u to što je narod:
grad ili zemlja, nacija ili drža-
va, jedno odvojeno od drugo-
ga ili oboje zajedno. Ovdje se
ne piše povijest koja je napi-
sana, ne tragam za prošlošću
koju su drugi već istražili: že-
lio bih predočiti prisutnost
naroda na moru ili njihove
veze s njim, ako se to može i
smije izdvajati iz prošlosti ili
iz povijesti. Redoslijed je u
ovakvim prilikama ovisan o
mnogim stvarima, osobnim ili
drugim: u ovom putopisu ili
raspravi on ne znači prven-
stvo ili prednost. Neki narodi
Mediterana, osobito manje
poznati, zaslužuju više pa-
žnje nego što im se obično posvećuje; sve ih ne poznajem, o svakom ne mogu
govo-
riti u Brevijaru onoliko koliko zaslužuje, na svim obalama Me-
diterana nisam bio.
Narodi s mora koje spominju najstariji zapisi bili su ne-
prijatelji židovskog naroda. On se već prije dolaska u Kanaan
sukobio s Filistejcima, vičnima moru, po kojima je Palestina
dobila ime. Mediteransko su more Židovi po njima prozvali
Filistejskim. Ono im se činilo veliko: nazvali su ga Velikim
morem. Mrtvo more, kojem su lakše prilazili, bilo je previše
slano: dobilo je ime Slano ili Gorko more. Genezaretsko ili
Galilejsko jezero, koje je ispod morske površine i kroz koje
teče pitka voda Jordana, zvali su Genezaretskim ili Galilej-
60

skim morem (kasnije i Tiberijadskim): možda zato što im je

više odgovarala njegova veličina ili pak što nisu razlikovali je-
zero od mora. Na njemu su lovili više nego na Velikom moru,
Filistejskom. Mesija je proveo izabrani narod kroz more koje
se otvorilo: hodali su po njegovu dnu, nisu plovili po njemu.
Prorok Jona je plivao u ribljoj utrobi, nije brodio: ime mu na
hebrejskom znači golub, nije galeb. Stari su Židovi bili ratari,
vezani za zemlju. Prilike su ih prisilile da budu nomadi. Bez
vlastitih obala nisu mogli izgraditi brodovlje. Na tuñim brodo-
vima nisu mogli postati kormilari. U izgonu su imali rabine, a
ne kapetane. Manje ih je privlačila znatiželja za novim svije-
tom, više želja da se vrate u onaj iz kojeg su bili izgnani. Po-
gled im je od davnina bio upravljen prema providnom
mediteranskom nebu: prepoznali su na njemu jedinoga Boga i
prvi primili njegove poruke. Nastojali su ostati, kad god su
mogli, bliže Jugu, izbjegavali su Sjever. U njihovu pamćenju, i
u nadi, zemlja u koju su se željeli vratiti bila je i ostala kraj
mora i pustinje, izmeñu Mediterana i Mrtvoga mora.
Ne znamo kakvo su pomorsko iskustvo imali Arapi prije
njihova dolaska na mediteranske obale. Istočna mora i zapad-
na bila su dugo odvojena jedna od drugih: gradila su različite
brodove, od druge grañe i drukčijeg oblika. Arapi nisu naziva-
li Mediteran, kao Grci ili Rimljani, svojim morem, nego Sirij-
skim ili Rumelijskim. Njihovo more bilo je ono uz Arabijski
poluotok, koji zovu svojim otokom {Džazirat al-Arab), s koje-
ga su pošli: tu bijaše težište nacije, tu je ostalo središte vjere,
tu je oslonac pamćenja. S Mediteranskoga mora nisu išli na
druga, jer je ono samo za njih bilo drugo more. Pokazali su da
i na njemu mogu biti ravni drugima. Nisu izišli na Atlantski
ocean, kao njihovi iberijski suparnici, ali je i Arapsko more
dio oceana, Indijskoga: iskustvo dvaju oceana nije, čini se, ni
moguće steći a da se ne iscrpi snaga nacije ili države, upor-
nost osvajača ili moreplovaca. To uspijeva, možda jedino, na-
rodima s otoka: more je oko njih sa svih strana, ne zna se na
kojoj je spas.
Arapi nisu jedan narod: u dugim razdobljima bili su više
jedni uz druge nego što su bili zajedno. Viñenja mora nisu im
zajednička. Onima koji se sele i onima koji ostaju u svojim na-
seljima, pogotovo uz obalu, ni gledišta nisu ista: sedentarni i
nomadi nemaju jednak obzor. Arapske su obale preširoke da
bi njihovi stanovnici mogli biti jedno. Zaleñe im nije sklono ni
61

pogodno da se na nj oslone i njime pomognu. Razlike su tu

goleme izmeñu primorja i unutrašnjosti, Sahela i Sahare, iz-
meñu ljudi s mora i iz oaza, onih s Telia i sa džebela. Suhoća
tla i žeñ pustinje zahtijevali su da se sva snaga uloži u zemlju
i utroši na održanje: nije je preostajalo za more. Pustinja se
ne da osvojiti lakše od mora i ne iscrpljuje manje od njega.
Arapi su obradili najljepše vrtove, ali njihove luke nisu bile
najuspješnije. Trokutasto jedro na njihovim lañama, koje su
od njih preuzeli drugi i prozvali ga arapskim, nije bilo dovolj-
no da se ovlada Mediteranom: da se s njega krene na druga
mora.
0 Koptima i njihovoj vezi s morem malo se zna. I njihovi
egipatski preci bili su više zaokupljeni Nilom i deltom nego
morem i plovidbom: povijest je zabilježila malo njihovih po-
morskih podviga. Putnici staroga vijeka čuli su da u zemlji fa-
raona more nazivaju iam (to nije bio samo egipatski naziv):
koptski su potomci sačuvali tu riječ sve do prošloga stoljeća,
na nekim mjestima i do našega, ali su je izgovarali s tamnijim
samoglasnikom: iom ili eiom. Fonetika sumraka pratila je nji-
hovu sudbinu. Uz more nije bilo mjesta za njih: nadirali su
spomenuti narodi s mora, zatim drugi, s kopna. Kopti su pri-
mili novu vjeru i pokušali joj dati svoje obilježje: i vjera im je
proglašena otpadničkom. Gradili su bogomolje umjesto bro-
dova, podizali samostane umjesto luka, ponekad u blizini za-
ljeva, često uz rub pustinje: plovidbu su zamijenili molitvom.
Neki od najvećih pustinjaka i najponiznijih monaha Meditera-
na - sveti Antun, sveti Pahom, sveti Makarije - izdanci su
koptskog stabla.
1 Berberi su potisnuti s obale na visoravni, u brda i pusti-
nju. Ponegdje su se zadržali kraj mora: dio njihova narječja
ostao je u zaljevima, mnoge riječi na otocima. Stari putopisi
tvrde da su se bojali mora više nego Arapi. Sačuvali su, una-
toč svemu, vlastite nazive za brod i jedro, za kormilo na bro-
du. I more zovu svojom riječju: ilel; i palmin plod: tegla. Po-
morski narod nisu bili niti su mogli postati. Nemaju svoju ri-
ječ za veslo, imaju je za držak vesla: bili su veslači na tuñim
galijama, kršćanskim i muslimanskim. Neki su postali gusari,
poznati u tome pomorskom zanatu po vještini i po okrutnosti:
i drugi su prema njima bili okrutni. Dio prostora koji im je
pripao (kao i onaj koji njihovi beduini dijele s drugima) jedan
62

je od najnezahvalnijih. Svi narodi Mediterana nisu mogli po-

stati mediteranski.
Turci su došli iz dubine azijskog kontinenta. Prelazili su
preko rijeka u čamcima i kajacima: te su nam dvije riječi doni-
jeli iz krajeva iz kojih su došli. Moru nisu bili vični: posudili
su od Perzijanaca naziv deryasi i njim ga imenovali. Svojom ri-
ječju deniz zvali su sve vode, slane i slatke. Bili su uspješniji
na kopnu, jahali su na konjima, nisu poznavali brodove. Ne
znamo koliko su bili različiti kad su došli i jesu li razlike
meñu njima utjecale na izbor mjesta koja su zaposjeli: bliže
moru ili dalje od njega. Po tome se i danas razlikuju. Češće su
bili ratari nego ribari, više osvajači nego moreplovci. Posvetili
su i opjevali maslinu i smokvu, uzgajali kao i drugi lozu, šipke
i bajame na stranama kojima je more sklono.
Mala Azija više je dio kontinenta nego poluotok. Na mno-
gim mjestima prilazi su s mora uski ili zatvoreni. Litice poneg-
dje stvaraju zaleñe na samom početku obale. Sjevernu obalu
razdire vjetar i mraz. Južna i zapadna negdje je manje, negdje
više mediteranska. Neki od starih gradova uz more srušeni su
već prije turskog osvajanja: starine koje su se sačuvale pripa-
dale su starosjediocima više nego došljacima. Turci su podije-
ljeni izmeñu vlastite prošlosti i sadašnjosti, izmeñu osmanlij-
ske slave i sutona Otomanskog carstva: sami se čude snazi
koju su nekad imali, slozi što ih je sjedinila ili neskladu što ih
je podvojio. Nisu iskoristili more koliko su mogli: pokazali su
da mogu više. U dijelu njihove zemlje koji je na evropskoj stra-
63

ni - Rumeliji ili Urumenliji - ostali su više na rubu Balkana

nego na Mediteranu.
Siriju sam vidio u prolazu, letimice sam prošao i kroz Li-
banon. Sirija je arapska, ali su narod i prošlost u njoj pomije-
šani. Prilaze s mora zatvorio je planinski lanac Aamsarije. Od
triju rijeka koje se ulijevaju u Sirijsko more (Arapi su tako
zvali cijeli Mediteran), samo jedna - Oront, domoroci ga zovu
Nahr al-asi - otvara širi put u unutrašnjost. S onu stranu
lanca duboko je zaleñe. I primorje i zaleñe graniče s pusti-
njom: ona saobraća i s jednim i s drugim bolje nego što oni
sami meñusobno saobraćaju. Sve što tu nije pustinja odaje
starinu i podsjeća na prošlost: put od Antiohije do Alepa (Ha-
leba) preko Libanona, zastanak u ruševinama Bejruta (tako
su srušeni u prošlosti mnogi mediteranski gradovi, najblista-
viji), Damask u kojem su se kovale najoštrije sablje i tkala
najnježnija sukna. Sama pustinja ne podsjeća ni na što drugo
doli na sebe i ništa ne odaje. Tamo gdje ona izbija na more
gubi se miris mora. Zadržao sam se na ušću Oronta, prepu-
nom trske, jake gotovo kao ona na Nilu. Zastao sam na Teli
Kalakhu i Teli Kazelu, na mjestima gdje arheolozi još tragaju
za potonulom lukom, koja se vjerojatno zvala Simvrra. Nazori
ljudi iz primorske ravnice i onih s obližnjih gora, s obale i iz
pustinje, razlikuju se i u ovom dijelu Mediterana, u Siriji i Li-
banonu, kao i u drugim sličnim krajevima.
Svi se okrećemo Grčkoj i svatko je smatra svojom. Ona
nije svačija. Grčka nije sva na moru, kao što je mnogi zami-
šljaju: i u njoj ima planina, i snijega na planinama. More joj
oplakuje obale, prodire u njih, ali ne svugdje jednako i ne na
isti način. I obale i more još su onakvi kakvi su nekad bili:
otoci su jednako rasporeñeni, Cikladi i Sporadi, Jonsko i
Egejsko more svako je na svojoj strani, nebo ima boju koju je
imalo. Unatoč tome, prošlost se ne vraća, povijest se ne po-
navlja, Grčka i Velika Grčka davno su se razdvojile, Helada i
Bizant trajno su se razišli, Bizant i Istočno carstvo nisu se ni-
kad našli. Prijelomi su bili teški i duboki, gubici na kopnu po-
većali su se na moru: svaki put se valjalo upitati što je ostalo
od onog što je bilo. Sami su se Grci pitali je li ostalo dovoljno
i može li se s time ići dalje, kako nastaviti ili pak početi izno-
va. Sudbina Mediterana Često se poistovjećivala sa sudbinom
Grčke.
64

Mnoge su važne stvari nosile grčka imena, stara i nova,

ekumenska, ali su pripadale drugima: sama imena nisu mogla
nadomjestiti stvari. Drugi su tumačili prošlost Grka bolje
nego što su to oni umjeli i mogli. Sami su morali služiti drugi-
ma, koji su dolazili u njihovu zemlju da joj se poklone. Došlja-
ci su se divili njihovoj prošlosti, ne razumijevajući sadašnjost,
zamjenjujući jednu drugom: sami su Grci tražili sebe u proš-
losti više nego u sadašnjosti. Odlazili su iz svoje zemlje žaleći
za njom po svijetu ili pak ostajali u njoj nezadovoljni njome:
nostalgija je najviše grčka riječ. Na moru su siromašili više
nego na kopnu, na otocima više nego uz obalu. Pothvati na
moru pretvorili su se u sjećanje na ono što su bili. Ličnosti i
dogañaje zamijenila je povijest. Slavuje preuzela na sebe knji-
ževnost. Grčki je jezik sačuvao u sebi i sjećanje, i povijest, i
slavu, premda se i sam izmijenio. Može li itko zamisliti Medi-
teran bez Grčke? Možda je i samo to pitanje proizašlo iz nje-
zina predanja, koje je postavilo sva važna pitanja.
Italija ima svoju istočnu i zapadnu obalu, obje mediteran-
ske. I nju je more dijelilo, ali drukčije nego zemlje koje su i na
unutrašnjem i na izvanjskom moru: ona je na raznim strana-
ma istoga mora. Bilo je razdoblja kad je bolje išlo jednoj nego
drugoj strani Apenina, kad su se suprotstavljale jedna drugoj:
gornje i donje more {mare superum i mare inferum), Jadran
i ono Ligursko ili Tirensko. Jug je nekad bio otvoreniji i moć-
niji od Sjevera, Sjever dugo nije mogao postati mediteran-
skim. Napokon je prevladao. Njihovu je zbližavanju pridonije-
la uskost zemlje više nego širina mora. Razdijeljeni poluotok
nije mogao sastaviti kraj s krajem da objedini sredstva i snage
za skupe i daleke plovidbe u Novi svijet. Tješio se daje bašti-
na svijeta u njegovoj prošlosti, na njemu samom. Blago medi-
teransko more uljuljkivalo je takve tlapnje.
Italija je više na moru nego mnoge druge mediteranske ze-
mlje. Stari Rimljani nisu bili pomorski narod, ali su osigurali
obalu i podigli dobre luke. Apeninski je poluotok i otok u isto
vrijeme. Na jednoj i drugoj strani ima zaljeva, koji su manje ili
više zasebni. Cijeli je Jadran nekoć bio Venecijanski zaljev. Uz
obalu su znatni dijelovi zaleña, odvojeni od mora. Primorski
gradovi nalik su na države: ophodili su se ponekad jedan s
drugim kao sa stranim državama. Usprkos tome, Italija je uči-
nila ono što nitko nije prije nje u novim vremenima: probudi-
la je samu sebe i svijet oko sebe. Takav je položaj poticao i is-
65

crpljivao. U sretnijim razdobljima povezivali su se trgovina i

moreplovstvo, radinost i graditeljstvo, manufaktura i umjet-
nost, proizvodnja i stvaralaštvo. U drugim, manje pogodnim,
dijelovi su razbijali cjelinu: ratovi iznutra bili su opasniji od
napada izvana, oholost kneževina priječila je preporod, tro-
most ustanova zaustavljala razvitak. Zemlja je bila jednom s
Rimom, drugi put bez Rima. Zadovoljstvo sobom ustupalo je
prednost drugima: drugi su izumili štampu, sagradili jače i si-
gurnije brodovlje, otkrili Ameriku. Kolumbo nije isplovio iz
rodne Genove, uz pomoć gradskih uprava ili Svete stolice,
nego iz Palosa, uz podršku katoličkih kraljeva, ujedinitelja
Španjolske. Latinsko jedro bilo je pogodno za plovidbu Medi-
teranom, nije za ocean.
O Talijanima se, možda više nego o drugim mediteranskim
narodima, govori općenito: o njihovoj južnjačkoj naravi ili
burnom temperamentu, o tome kako lako prelaze iz radosti u
brigu, iz šale u srdžbu. Nijedan narod nema sve mediteranske
osobine: imaju ih pojedinci na cijelom Mediteranu. Govor o
ljepotama Italije i jedna vrsta literature o njima navodili su
mnoge da prije vide ono što im je rečeno da treba vidjeti nego
ono što im je bilo pred očima, da ne razlikuju prošlo ili sadaš-
nje od samih predodžbi o prošlosti ili sadašnjosti, da na sva-
kom dijelu poluotoka otkrivaju pakao, čistilište ili raj, sukobe
Rima i pokrajina, suparništva Venecije i Genove, Napulja i Pa-
lerma, Firenze i Siene, u svakom gradu razdore gibelina i gvel-
fa, iza svakih gradskih vrata Montecche i Capulette: da su im
u svakom poslu mafia ili camorra, u svakom kaštelu Medici
ili Borgie, u svim kapelama jedni te isti prelati i sveci. Ne ot-
66

krivajte nam Mediteran, kaže se u nekim mediteranskim gra-

dovima onomu tko govori o stvarima koje su svakom poznate.
Iberijski je poluotok, zapravo, manjim dijelom poluotok, a
većim kontinent: produžetak ili kraj Evrope, jedno i drugo.
Njegova unutrašnjost nije mediteranska, niti su mu to svi ru-
bovi u jednakoj mjeri. Španjolci nisu jedan narod, ali im je
Španjolska zajednička domovina: Pireneji su više pridonijeli
da ostanu na okupu nego volja samih stanovnika. Razne su se
prošlosti sastavljale u jednu prošlost, povijesti se vezale jedna
uz drugu: dijelovi zemlje osvojili su napokon zemlju. Španjol-
ska je pokazala da je to moguće i kakva se cijena za to plaća.
Dvije iberijske strane podijelila su dva mora, razni horizonti
svakog od njih, različiti pozivi jednoga i drugog. Na unutraš-
njem moru izgledi nisu bili veliki: takmaci na Apeninu prije
su počeli i bili bolje povezani s drugima, a i obale su im bile
pogodnije. Atlantski je ocean dugo bio nepoznat i činio se po-
gibeljan: na njemu je valjalo potražiti spas. (U tome vremenu
obično zamišljamo zajedno cijeli iberijski svijet: Španjolsku i
Portugal, jedno uz drugo.) Španjolska je prenijela dio sebe
same na drugu stranu svijeta: time se podijelila i iscrpla. Po-
kazala je da umije bolje osvojiti nego sačuvati i da ono što
osvoji loše dijeli (možda upravo zato što je i sama podijelje-
na). U novom latinskom svijetu gubilo se njezino latinstvo.
Veza s Mediteranom nije bila onakva kakva je trebala biti.
Više sam obilazio španjolsku zemlju nego što sam plovio
uz njezine obale. Razlike izmeñu Kastilje, Katalonije i Galicije,
baskijskih i drugih pokrajina, izgledale su mi u nečem veće, u
nečem mnogo manje nego onima koje sam susretao i koji su o
razlikama govorili. Iberija ima svoj Levant. O Kataloniji i Okci-
taniji, jednoj uz drugu, na španjolskoj i francuskoj strani,
može se govoriti zajedno ili odvojeno: državama kojima su pri-
padale naše je more bilo manje važno. U Kataloniji sam bio
više nego u drugim pokrajinama. To je zemlja koja se dugo
oporavlja. Onaj tko to ne shvati neće je razumjeti. Valencija je
možda više povezana s kastiljskom stranom nego Barcelona.
Stanovnici Baleara manje se opredjeljuju za jednu ili drugu
stranu: mnogi ih zato smatraju ravnodušnima. Na otocima ta-
kva opredjeljenja i nisu najvažnija. Ima više riječi na tom dije-
lu obale kojima se označava ravnica. Lakše je shvatiti što sva-
ka od njih znači nego zašto ih je toliko: huertas, vegas, pla-
nas, marismas, marinas, planas. Mnogi bi, čini se, željeli
67

steći povoljniji položaj spram mora. Stanovnike zaleña naziva-

ju, kao i drugdje, podrugljivim imenima (čuo sam u Valenciji
riječ churros, ne znam jesam li je dobro razumio). Kastilci
imaju dva roda za more: el mar i la mar. Filolozi napominju
(svatko je tu pomalo filolog) da bi se i po tome moglo zaključi-
ti kako tko prilazi moru: takvi zaključci odaju utjecaj literatu-
re, u zemlji koja izlazi na dva mora.
I Francuska je na dvama morima, ali je na jednom i na
drugom samo djelomice pomorska. Na evropskom je konti-
nentu više nego na atlantskoj i mediteranskoj obali. Na Atlan-
tiku je više nego na Mediteranu. Provansa, na jugu, takoñer se
dijeli na gornju i donju, jednu više, drugu manje mediteran-
sku. Obje su u Languedocu, koji je i sam gornji i donji. Rous-
sillon je i Languedoc i Katalonija. Delta Rone je podijeljena na
dva glavna rukava, izmeñu kojih je Camargue. Zaleñe je blizu
i daleko u isto vrijeme: u susjednim brdima živi se drukčije
nego na obali. Jezik kojim se govori ima mnoštvo razlika: kao
da se samo vjetar mistral i more posvuda jednako zovu. Padi-
ne Alpa nazivaju se tu maritimnim: tako su ih prozvali oni
koji ne poznaju dovoljno more. Provansalci su narod Juga,
nisu pomorski narod.
Ažurna obala i Lionski zaljev (Sinus Gallicus) bili su na-
stanjeni prije rimskih i romanskih vremena. Gradovi uz oba-
lu, nastali prije srednjega vijeka, nisu postali ono što su na ta-
kvu mjestu mogli postati. Tuda je prolazila granica Kraljevstva
i Carstva. Jugom je vladala monarhija sa Sjevera. Vlastela su
darivala pokrajine kao miraz. Francuski kralj je podigao luku
na mjestu koje se zvalo Mrtve Vode (Aigues-Mortes). Bila je to
slaba luka, spojena kanalom s morem: vrijeme i blato zatrpali
su kanal. Ni Monarhija ni Republika nisu imale osobit interes
za mediteranske strane. Carstvo nije imalo vremena. Veliki
pomorac roñen u Albiju, isplovio je s "Astrolabom" i "Buso-
lom" iz Bresta. Zastave s ljiljan ovim cvijetom vijorile su se na
katar kama u Toulonu i Marseilleu ugrožavajući na trenutke
susjedne sile: nikad dovoljno da bi sama Francuska postala
pomorskom silom Mediterana.
Ni Balkanski poluotok nije cio mediteranski, kao što to
nije ni Iberijski, pa čak ni Apeninski. Dalmacija je mediteran-
ska, ali istočna obala Jadrana nije sva dalmatinska. Na sjeve-
ru je Slovensko primorje i Tršćanski zaljev, na jugu Boka Ko-
torska koja se oslonila na Crnu Goru. U povijesti je postojala
69

uža i šira Dalmacija, gornja i donja, bijela i crvena, pod vla-

stitom hrvatskom krunom ili pod žezlom stranih vladara, na-
pose mletačkoga lava. Izgleda da je ona najprije bila samo dio
zagore, da bi se zatim prostrla od rijeke Raše u Istri do Mata
u Albaniji. Jednom se svodila na nekoliko gradova srednjeg
Jadrana, drugi put joj je pripadalo golemo okolno područje.
Na prvim kopijama ptolemejskih karata u nju je uključen po-
velik dio Ilirika, Liburnije, ili Bosne. Dubrovačka Republika
nije bila dijelom Dalmacije sve dok nije u Ilirskim provincija-
ma izgubila samostalnost: potom je Dubrovnik postao opet
nešto drugo. Kvarner je bio i ostao izvan nje, zajedno sa svo-
jim otocima: otočani se ne smatraju svi Dalmatincima. Etnič-
ke granice nisu postojale u prošlosti, pravne i državne mije-
njale su se kroza stoljeća. Rijetka su bila razdoblja u kojima
su istočni Jadran i njegovo zaleñe imali iste vladare i zajed-
ničke zakone: obalu su obično držali jedni, zaleñe drugi. Idući
prema moru, mnogi ipak zamišljaju cijelu obalu kao Dalmaci-
70

ju. Oni koji je bolje poznaju ograničavaju je, otprilike, na pro-

stor izmeñu ušća Neretve i Zrmanje, najdalje do zidina staro-
ga Senja.
Najveći je dio istočnoga Jadrana hrvatski. Razlikuje se od
unutrašnjosti Hrvatske: odijeljen je gorskim lancem od pa-
nonske ravnice ili Slavonije, dijalektom od Zagreba i Varaždi-
na. Južni su Slaveni došli na Balkan kao kopneni narodi. Ma-
nji se dio njihovih plemena priklonio moru i ostao uza nj. Nji-
hovi pothvati na moru, osim rijetkih iznimaka, nisu prelazili
jadranske granice. Mornari iz ovih krajeva izlazili su na Medi-
teran i druga mora više pod tuñim zastavama nego pod svo-
jim: ponekad nisu ni znali koje su doista njihove.
Teško je, možda najteže, govoriti o narodu kojem pripada-
mo. Nemoguće je udovoljiti svemu što se u takvim prilikama
očekuje, osobito na mediteranskim obalama. Oni koji previše
hvale svoje, gube u očima drugih. Malo se zna o Južnim Slave-
nima na Mediteranu, ni njihovi susjedi na Jadranu ne znaju
dovoljno. Sami nismo učinili sve što je trebalo da se sazna
više. Ponavljali smo često kako su ovo tlo obilježile mediteran-
ske struje: ono je raskršće Istoka i Zapada, razmeñe Istočno-
ga i Zapadnog carstva, latinstva i bizantstva, poprište kršćan-
skog raskola, sukoba kršćanstva s islamom. Naša se kultura
stvarala u izravnoj vezi s mediteranskim kulturama, kao "tre-
ća komponenta" meñu njima: meñu protuslovljima zapadnim
i istočnim, južnim i sjevernim, primorskim i kontinentalnim,
balkanskim, evropskim i drugim, našim vlastitim. (Onima koji
žele znati više o tome pokušat ću dati stanovita objašnjenja u
Glosaru ne hoteći ovdje remetiti razmjere niti redati podatke.)
I sami se pitamo, kao i drugi, što smo zapravo svatko napose i
svi zajedno: narodi na rubu kontinenta, stanovnici Balkana,
Slaveni na Jadranu, prva zemlja Trećega svijeta u Evropi ili
pak prva evropska zemlja u Trećem svijetu. Mogli bismo biti i
jedno i drugo: Mediteran ne odreñuje takve pripadnosti.
Albanci su, po svemu sudeći, starosjedioci na Balkanu.
Teško je ustanoviti jesu li im preci bili Iliri ili Tračani, ni oni
sami nisu u to posve sigurni. (Još je teže ustanoviti otkuda ili
od koga tko potječe tamo gdje se zbog porijekla meñusobno
optužuje.) Albanski Toski bliži su moru nego Gegi, jedni su
više primorci, drugi češće gorštaci: i tu su se primorci podru-
givali gorštacima, kad je bilo prilike za podrugivanje. Poznate
su razlike meñu njihovim jezicima: i oni su jedni drugima na-
71

metali jezik, kao što se to i drugdje dogaña. Dopadali su u ra-

zne zajednice, strane naravima i običajima koje su čuvali i
prenosili s koljena na koljeno. Prilazili su moru, udaljavali se
od njega, peli se na planine, silazili u doli, mijenjajući svoj po-
gled na svijet prema promjenama položaja. Stočari i nomadi
postajali su ratari i, ponegdje, ribari. Kao pogani primili su
kršćanstvo, kao kršćani prešli su na islam, ostajući djelomice
i pravoslavni ili katolici. Preuzeli su od susjeda nazive za
brodove i pomorstvo, za polja i pašnjake imali su svoje. Dio ih
se zadržao uz obalu, koja je mjestimice ravna ali se odupire
znatiželji, dio se sklonio u brda, gdje se prekida veza s oba-
lom. Razdvojili su se kako bi sačuvali zajedničku prošlost. Al-
banci zovu more det: ta riječ, čini se, postoji samo u njihovu
jeziku, jedino ga oni na Mediteranu tako zovu.
Obale Crnoga mora obično se isključuju iz mediteransko-
ga kruga, kao da mu ni na koji način ne pripadaju. Želio sam
se uvjeriti je li tako, pa se uputih na one koje su mi bile do-
stupne. Dio balkanskog primorja koji drže Bugari nije davao
povoda za pustolovinu, kao obala južnije od njega: to je, za-
pravo, rub kontinenta. U pozadini mu je tvrdo gorje: balkan-
ski Atlas, zvali su ga stari geografi, ili catena mundi. Stanov-
nici toga kraja nazivani su balkandžijama. Važniji su putovi
obilazili gorske lance, rimske su ih ceste izbjegavale. Bugar-
ske su rijeke teško probile svoja korita: prema Egejskom
moru Marica, Struma i Mesta (njih sam samo obišao), prema
Crnom Mandra i Luda Kamčija. Vode crnomorskih rijeka, nji-
hovu podvodnu struju prema Bosporu, na nekim mjestima
zovu ñavoljom. Luke na Dunavu - Vidin, Lom, Ruse - bile
su ponekad važnije od Burgasa i Varne. Burgas ima nešto,
mediteransko, što Varna nema. Na Jugu, izmeñu krajeva koji
nose imena Primorje i Primorsko, nedaleko od rta Maslen, na-
zvanog tako po maslinama, ima bajama, ružmarina, žutoga
duhana i još nekih plodova Mediterana.
Prostorom na kojem je danas Rumunjska prošli su mnogi
narodi. Za njima su ostali tragovi, u staroj Daciji, Meziji i Tra-
kiji, po grčkim posjedima, rimskim provincijama, bizantij-
skim temama. Starosjedioci su se miješali s došljacima, stvo-
rio se jezik koji je romanski, s mnogo grčkih riječi uz obalu,
slavenskih u polju. Tim su se dijelom Balkana, sudeći prema
povijesnim izvorima, kretali zagonetni Skiti, i Hazari, i Avari, i
Kumani, i Pečenezi, i drugi narodi neobičnih imena. Selili su
72

se i doseljavali Rumunji ili Aromuni, Vlasi, Cincari, Ćići koji

su odveli svoja stada sve do Dalmacije i Istre. Crno more ne
ublažuje zimu na rumunjskoj obali. Nadomak primorja, u
Munteniji, počinje stepa. Čuo sam uzrečicu koja odaje odnos
prema moru: "obećati more sa solju" {marea cu sarea) znači
obećati nekom brda i doline, možda i više od toga, ako je isti-
na da kontinentalni narodi teže obećavaju nego mediteranski.
Maslina je čast na rumunjskoj trpezi: zove se takoñer masli-
na. Na morskoj obali mogli ste donedavno sresti ribare grčko-
ga ili turskog porijekla, ukrajinske ili ruske starovjerce koji
su izbjegli odozgo: oni su više lovili od Rumunja. Rumunji su
pak lovili bolje na Dunavu. I brodove su gradili na toj velikoj
rijeci, na kojoj bilježim ime grada Kalafata. Od Slavena su pre-
uzeli riječ mreaja: to, očito, nije bila mreža za ribolov na
moru. Delta Dunava, podijeljena u bezbroj tokova i rukavaca,
zatona, plićaka, ada, virova, pitanja bez odgovora i zagonetki
bez rješenja, zaokupila je stanovnike i zadržala ih uza se. Od
nje se nije ni bilo lako odvojiti, zamijeniti je jednom od slabi-
jih obala Mediterana.
Iz Odese potječe dio moje obitelji. Bio sam više puta u
njoj. Ona je doista južni grad. Zbratimila se na Jadranu sa
Splitom: odeska je Arkadija slična splitskim Bačvicama. Žido-
vi su se u tom gradu osjećali sigurnije nego drugdje, bolje
nego u Kijevu ili Lavovu. Bilo je u njemu Grka sve do početka
ovoga stoljeća: Odesa je bila kozmopolitska, kao svi pravi me-
diteranski gradovi. U blizini je Herson, koji se nekad zvao Ta-
uridskim. Poluotok Kerč, koji razdvaja Azovsko more od Cr-
noga, nazivao se kimerijskim Bosporom. Ljeti je tu more to-
plo, zimi nije. Jake rijeke silaze s kopna, o njima sam već go-
vorio: poput struje teku, po dnu, prema Dardanelima. Crno
more manje je slano nego Mramorno: u njemu ima i morske i
slatkovodne ribe. Na južnoj strani, u zavjetrini Krimskoga
gorja, rastu masline, smokve, loza: netko je u prošlom stolje-
ću presadio trsove s otoka Madeire i napravio vino od njiho-
vih grozdova, krimsku Madeiru. Feodosija još uvijek nosi he-
lensko obilježje. Simferopol takoñer. Valja čuti crkvene zboro-
ve u tome kraju. U Soči nisam išao. Tamo su uzgojili palme,
koje odolijevaju zimi jednako kao i na jadranskim obalama.
Na Crnom moru bilo je dobrih ribara. Mornari nisu imali
mnogo prilika da se istaknu: da otplove na druge obale. U pje-
smama koje su pjevali ukrajinski rapsodi {kobzari) rijetko se
73

spominju plovidbe. Ima straha od valova. Država koja je

upravljala sa Sjevera, stara i nova, nije se snalazila na Jugu:
je li to južno more doista Mediteran?
I gruzijske bih obale želio oploviti. Bio sam samo u unu-
trašnjosti Gruzije, nisam na morskoj strani: njezina su vina
laka, smokve sočne, bajami slatki. Gruzijski pjesnici (koje
sam čitao u neobičnom prijevodu ruskoga pjesnika) vole sun-
ce, rado silaze na morsku obalu, ne samo u Suhumi ili Kobu-
leti. Tu je nekad bila Zlatna Kolhida: njezine su obale privlači-
le najsmionije pomorce Mediterana.
Pitam se ponovno za svaki narod čiju vezu s morem poku-
šavam predočiti koliko je njegova povijest u cjelini drukčija
od same te veze i da li se s njom poistovjećuje: po tom bi se
možda moglo odrediti koliko je koji narod mediteranski.
Narodi se sukobljavaju na kopnu. Na moru vode bitke
mornarice: to su bitke odabranih. One su možda najokrutniji
dio mediteranske povijesti. Oni koji su ih započinjali vjerovali
su ponekad da rješavaju sudbine zemalja i mora, a ne sukobe
država i vladara: otud možda veza izmeñu pojedinih bitaka i
drama koje o njima govore. I bitke se takoñer mogu svrstati:
po tome što je sve od njih palo na morsko dno a što isplovilo
na površinu, koliko je toga potonulo u zaborav a koliko ostalo
u pamćenju. Povijest je prema njima bila susretljiva: zapisiva-
la ih je velikim slovima. Sjećanje na bitku izmeñu Grka i Per-
zijanaca kod Salamine živjelo je i nakon pada stare Helade.
Perzijanci su, kako tvrde grčki povjesničari, vjerovali da šiba-
njem mogu ukrotiti more i navesti ga na poslušnost, što poka-
zuje kako sva iskustva jednog mora nisu primjenjiva na dru-
go. Rimljani su s Kartažanima vodili jednako oštre bojeve i na
kopnu i na moru: pomorski ratovi meñu njima nisu proslavili
svoje kapetane kao što su kopneni vojskovoñe. Za Jadran je
bila važna bitka izmeñu neretljanskih gusara i venecijanskih
galija kod rta Mike: bijahu li Neretljani doista gusari ili ih
mletački pobjednici tako okrstiše? Odlučujuća je za Evropu i
Malu Aziju pomorska bitka kod Lepanta, najveća u vrijeme re-
nesanse, izmeñu Svete lige pod papinskim stijegom i Turaka,
kršćanstva i islama. Povjesničari obično ističu imena Don Ju-
ana Austrijskog ili otomanskog Ali-Paše te admirala kao što
su Andrea Doria ili Barbarigo. Za književnost je, meñutim,
važnije da je tom prilikom osakatio ruku veliki španjolski pi-
sac, koji je zatim bio zatočen pet godina u sjevernoj Africi: bez
74

čega ne bi bilo "Don Quijota". Lepantska bitka kao da još uvi-

jek traje uz obalu Bliskog istoka i zaljeva Velike Sirte. Kod
Trafalgara su pobijedili pomorci većeg mora i viših sposobno-
sti: Mediteran je već bio izgubio prednost, predugo se služio
veslima i zanemarivao široka jedra.
Južni Slaveni, napose dalmatinski Hrvati, diče se što su u
austrijsko-talijanskom ratu, u bici kod otoka Visa, bili glavni-
na flote koja je porazila tali-
jansku marinu. Premda je ne-
prijateljska strana tada izgu-
bila 643 mornara, a austrij-
sko-dalmatinska samo 38, te-
ško je bilo naći, desetljećima
nakon te pobjede, Dalmatinca
koji nije u slavnoj bici ostao
bez dalekog roñaka ili djeda, s
očeve ili majčine strane: to
pokazuje kako je odjek takvih
dogañaja rasprostranjen u na-
rodnom pamćenju, a ne samo
u nacionalnim povjesnicama.
Zato ga ovdje i spominjem.
Povijest inače govori i o brodovlju starih hrvatskih kraljeva,
koje je možda potonulo u samoj povijesti.
Najviše je bitaka na moru - najljućih i najveličanstveni]ih
u isto vrijeme - u kojima su se lañe borile s morem, a članovi
posade sami sa sobom. Mediteran nije bio blaži od drugih, ve-
ćih i opasnijih mora: po njemu su dulje plovile manje i slabije
brodice. Bogatstva iz dalekih Indija stizala su prekasno mije-
njajući odredišta. Literatura o tome golema je i poučna. Pisali
su je i pisci i pomorci. Mediteran je zadržavao prvenstvo u po-
morskoj literaturi, gubeći ga u ostalome.
Na svakom vidnijem mjestu, od prizora do prizora, od jed-
nog dogañaja do drugog, počinje tako priča o moru i obali, o
otocima i samoći, tijelu i tamnici, o vjetrovima i rijekama, o
ušćima rijeka u more, o nama samima: vječni obredi izlaska i
zalaska, drama odlaženja i vraćanja, emfaza i parodija, palin-
geneza i palimpsest, kretanje u krugu i naši pokušaji da iziñe-
mo iz njega. Ta pitanja postaju, netom se u njih zadubimo, es-
hatologijom ili prozodijom: ne znam je li ih moguće izbjeći.
Razlozi same plovidbe nisu nikad do kraja poznati: teško je
75

utvrditi tko su oni koji isplovljuju i čime su opremljeni, što ih

sve ispraća na odlasku ili dočekuje na povratku. Mediteran
već dugo čeka novo, veliko djelo o čovjeku i moru.
Ljudi sa Sjevera često poistovjećuju naše more s Jugom:
nešto ih vuče njemu i onda kad vole vlastiti zavičaj. Nije to
samo potreba za toplijim suncem i jačim svjetlom. Ne znam
može li se to nazvati "vjera u Jug". Moguće je - bez obzira na
mjesto roñenja ili prebivanja - postati Mediterancem. Medi-
teranstvo se ne nasljeñuje, nego stječe. Ono je odlika, a ne
prednost. Kažu daje pravih Mediteranaca sve manje na Medi-
teranu.
Nije posrijedi samo povijest ili predanje, zemljopis ili zavi-
čaj, pamćenje, baština ili vjera: Mediteran je možda i sudbina.
76

II
Karte

More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima.

Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su
nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i pre-
poznajemo u isto vrijeme. Poznata su nam i mora koja nikad
nećemo ugledati niti se u njima umiti. Pogled na Mediteran ri-
jetko je samostalan: opisi u ovom brevijaru nisu samo moji.
Radije uzimamo stare karte nego nove, kao što nekadašnje
brodove zamišljamo prije nego suvremene. Stare su karte iz-
gubile oštrinu, boje su im izblijedjele, slične su pamćenju i
uspomeni. Na njima tražimo mora koja su još takva kakva su
bila ili ona koja to više nisu. Nastavljamo plovidbe koje su
davno započele ili sami počinjemo nove. Slijedimo obale koje
su poznate ili otkrivamo one koje nisu. Sva pitanja o moru i
kopnu ponovno se postavljaju na karti: koji su oblici jednoga i
drugog, kakvi su odnosi meñu njima, kako se mogu predočiti.
Karta sažima znanja i iskustva: prostor i shvaćanje prostora,
svijet i pogled na svijet. Njezina izrada iziskuje sredstva i
moć: potporu na moru i na kopnu, u mornarici i u državi.
Ploveći uz jadransku obalu, od uvale do uvale, od jednoga
otoka do drugog, činilo mi se na trenutke da karte nisu nuž-
ne. Krstareći Egejskim i Jonskim morem, na jedrenjacima
koji su nosili imena Hydra i Dodekanesos, bolje sam ih upo-
znao. Po drugim sam morima malo plovio. Na oceane nisam
izlazio. Hydra je dobila ime po otoku na kojem je njezino si-
drište. Prvi kormilar na njoj, rodom iz Soluna, jedan od onih
mudrih i vještih ljudi kakvih je oduvijek bilo na ovim obala-
ma, imao je, uz plovidbu, dvije strasti: ladino, kojim su govo-
rili njegovi preci, i stare karte, kojima se posvetio. Želio je da
sefardski jezik postane linguafranca na Mediteranu. O karta-
ma je znao više nego itko koga sam susreo. Od njega sam naj-
više naučio, na dvjema plovidbama, u proljeće i u jesen. (Ima
rečenica u ovom dijelu brevijara u kojima je više njegovih rije-
či nego mojih.) Listao sam i razgledao, prije i poslije, atlase
po bibliotekama, na raznim stranama svijeta. To su plovidbe
druge vrste. Zaustavljao sam se na mjestima gdje su nekada
81

bile luke, tražio ih na kartama usporeñujući ono što je od njih

ostalo s onim što su bile: Salona, Aquileia i (H)Adria na Ja-
dranu, Svbaris i Lilvbaeum, Phokaea (pišem im katkad imena
nesigurnim grafijama ptolemejskih tabula), dvije Caesareae,
na afričkoj i na maloazijskoj strani, dva Ptolemaisa takoñer,
jedan u Libiji, drugi u Fenikiji, dobra pristaništa na Kreti,
kraj Laseja, koja se spominju u "Djelima apostolskim", Tarz u
Kilikiji poznat po Kleopatrinim vratima, biblijski Taršiš čuven
po svom brodovlju (ne zna se točno gdje je bio), Apollonia i
Berenika s jedne i druge strane kirenaičkoga poluotoka, He-
raclea i Theodosia na Krimu (do njih sam dolazio samo ko-
pnom), Dor južno od Karmela, Apsaros od kojega je preostao
mali Osor na prevlaci što spaja otoke Cres i Lošinj (na njima
sam dugo boravio), Kvthera na najjužnijem od jonskih otoka,
Kvtheri. Mnoge su luke promijenile ime, neke su posve išče-
znule. Njihova povijest neće biti napisana ako već nije bila.
Povijest starih karata ne kanim ovdje ponavljati, njihovu zna-
nost ne treba objašnjavati: one nam ne mogu otkriti lice Medi-
terana, nego tek bore na njegovu licu.
Karte su postojale od davnina, ali ne znamo kakve su bile.
Pratili su ih zapisi logografa (o vjetrovima i strujama, otocima
i grebenima, pitkoj vodi, pogodnostima ili kušnjama plovid-
be), ali ni oni nisu sačuvani. Herodot je na svojim periplima
po Levantu vidio bakrene ploče na kojima bijahu ucrtani "sva
mora i sve rijeke", ali mu ih fenički moreplovci nisu htjeli po-
kazati izbliza. Karta je bila dio strategije: pomorski narodi
(gradovi, države, mora) čuvali su je u tajnosti. Grčko joj je
ime bilo pinaks: tako su se zvale i ploče za pisanje, i astrološ-
ke tablice, i veliki katalozi. Hekatej iz Mileta (ljubitelji općih
oznaka dodaju uz njegovo ime "otac geografije", kao i uz Hero-
dotovo "otac historije"), naziva karte periodima zemlje, a
Apolonije Roñanin, u "Argonautici", zove ih kijrbeis: to su bile
ploče, složene kao piramide, na kojima su se ispisivali i zako-
ni, i zavjeti, i Homerovi epovi. U tom su redu, u povijesti Me-
diterana, najstarije karte.
Pojam putovanja i pojam plovidbe bliski su jedan drugo-
me, ponekad se zamjenjuju ili poistovjećuju. Narodi s mora
razlikuju ih i dijele više nego drugi. Grčko predanje odvaja
periplous od anabasisa. Periegesis je obilazak kopna i mora,
kao i sam opis takva obilaska. Obrisi zemaljskih i morskih
prostora predstavljeni su na raznim podlogama i u različitim
82
tvarima: na glinenim pločama, u kovini ili kamenu, na drvetu,
pergamentu ili papirusu, u mozaiku, po tkanini, sagu ili tapi-
seriji, na novcu, zidu ili oltaru. O podlozi i tvari nije ovisio
samo način predstavljanja mora nego i mjesto koje njegova sli-
ka ima u redu stvari. Salomon je, gradeći veličanstveni hram
Jahvi u Jeruzalemu, dao da se od kovine izlije more u obliku
kruga, trideset lakata u opsegu a pet visoko, sa po tri volujska
lika sa svake strane, koji ga nose i podupiru. Takvu će pre-
dodžbu Sveto pismo prenijeti kršćanskome puku diljem Me-
diterana: mnogi su meñu nama njezini baštinici.
Anaksimandar iz Mileta predočio je obličje oikumene, a
Eratosten iz Kirene označio na njoj sphragide, nalik na se-
dam meridijana i sedam paralela: osnovni je meridijan presi-
jecao otok Rodos, poznat po astronomskim promatranjima,
na koja je njegove stanovnike, željne širega prostora, navodila
sudbina otočana. Eratostenove širine i dužine, mjerene u sta-
dijima i orgijama, preispitao je Hiparh (kojeg Plinije, ne bez
razloga, zove Roñaninom, premda nije rodom s toga otoka
nego iz Nikeje). On je prenio sfere u planisfere. Peripatetičar
83

Dikearh iz Velike Grčke, sa Sicilije, podijelio je svijet dijafra-

gmom koja se protezala od današnjega Gibraltara, kroz Me-
sinski tjesnac, uz Peloponez, prema Likiji i Kilikiji u Maloj
Aziji. To su podaci potvrñeni u zemljopisnoj znanosti: valja uz
njih zamisliti ekscentričnog Aristarha s otoka Samosa, kako u
nadahnuću, u trećem stoljeću prije Krista, izaziva stari svijet i
najavljuje novi tvrdeći da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne
Sunce oko Zemlje. Podjela na zemljopis učenjaka i zemljopis
pomoraca postojala je od samoga početka. Nju su uvjetovali,
prije svega, različiti pogledi na more. Samo najveći kartografi
Mediterana uživali su povjerenje mornara, jedino su najisku-
sniji mornari poštivali učenjake.
Sprave kojima su se služili i jedni i drugi podsjećaju na fi-
gure: gnomon u skafeju, astrolab i alemna kojima su mjerili
kutove od površine mora do zvijezda, kvadrant ili sekstant
kojima su odreñivali položaj i udaljenost, organon pomoću
kojega se odabirala putanja, ravna ili zakrivljena (orthodro-
mos ili loxodromos). Plovilo se bez busole, po znakovima, na-
sreću, vjerujući daje središte ili "pupak svijeta" {omphalos) u
Apolonovu hramu ili u Delfijskom proročištu gdje gaje putnik
Pausania vidio "isklesana u bijelu mramoru", jednom pokraj
Branhida ili na Rodosu, drugi put u Jeruzalemu ili Meki. Ta-
kve su bile predodžbe o zemlji i o moru, na kartama Meditera-
na i u njegovu pamćenju.
Peripli ostaju putopisi ili priče čak i kad ih povijest prizna
i znanost potvrdi. Faraon Nečao (ili Nekos, ime mu pišu na
razne načine, vladao je vjerojatno na prijelazu sedmoga u še-
sto stoljeće) poslao je feničke pomorce da oplove Afriku, uvi-
djevši kako je uzalud žrtvovao tisuće sužanja u pokušaju da
se prokopa prevlaka koja je razdvajala dva mora: pošli su s
eritrejske strane i vratili se nakon tri godine, kroz Herkulove
stupove, u unutrašnje more, s ove strane Egipta. Skilak iz Ka-
rijande (Scylax Caryandensis, pišu ga latinski izvori) oplovio
je prije dvadeset i pet stoljeća, u službi perzijskoga cara, juž-
na i istočna mora te dospio do Indije, a njegov sljedbenik, ta-
kozvani Pseudo-Scylax, prošao morima euksinskim i hadri-
janskim (o Jadranu je ostavio mnogo podataka koji su drago-
cjeni, premda ne i pouzdani). Kartažanin Hanon (Hannon) izi-
šao je oko petstote godine prije kršćanskoga kalendara kroz
Gibraltarski tjesnac (ne znamo kako su taj prolaz zvali Puni)
"sa šezdeset korablja po pedeset vesala" i "trideset tisuća mu-
84

ževa i žena" na njima, krenuo ka jugu Afrike, otkrio nepozna-

te otoke (meñu kojima je Kerne, koji je još nepoznat), vidio lo-
tofage i antropofage, čuo tam-tam koji je dopirao s afričkih li-
tica do njegove palube, promatrao gorile i "potoke vatre" što
su izvirali iz vulkana kojem takoñer ne znamo ime. Feničanin
iz stare grčke kolonije Marsilije po imenu Piteja (Pitheas)
isplovio je istim moreuzom u četvrtom stoljeću prije Krista,
uputio se prema sjeveru (tuda je već bio prošao Kartažanin
Himilkon brodeći prema Kasiteridskim otocima), oplovio je
Britaniju i Irsku tražeći vjerojatno jantar i kositar, ugledao, s
onu stranu Skandinavije, obale "posijedne Thule". Bilo je još
velikih peripla: o njima je pisao znanstvenik i pomorac Nils
Adolf Erik Nordenskiold u svom "Periplusu", na švedskom i
engleskom jeziku, krajem prošloga stoljeća. O plovidbama iz
djetinjstva Mediterana pričali su nam u našem djetinjstvu:
one su upisane na prvim kartama, uz njihovu pomoć gledali
smo najprije more.
Pomorske putove nije lako utvrditi možda upravo zato što
se prepleću s pričama: karte na kojima su označeni mogle su
se izmisliti, zapise koji su ih pratili moguće je krivotvoriti. Na
Piteju su se okomili historičari i geografi: Strabon mu nije vje-
rovao da je došao do mjesta gdje "ljetna obratnica postaje ar-
ktičkim krugom", a tlo takvo da "po njemu ne možeš ni hodati
ni ploviti"; i Polibije je njegove periple smatrao običnim priča-
ma. Povjerovali su mu, meñutim, Hekatej i Eratosten, koji su
vjerojatno na sličan način i sami zamišljali Zemlju, Herodot i
Plinije koji nisu bili samo historičari te, napokon, sam Aristo-
tel. Postoji granica, tvrdili su mudraci, izmeñu vjerojatnog i
nevjerojatnog ili, kako bi se sad reklo, izmeñu figura povijesti
i formi pripovijesti: veliki su peripli nadilazili tu granicu. Oni
su se stoga svrstavali u red znamenitih stvari. Izviješće o Ha-
nonovoj plovidbi bilo je uklesano na zavjetnoj ploči semitskim
punskim jezikom, u hramu Moloha usred Kartage: hram je
poslije razoren, ploča razbijena, ali je zapis, koji je bio preve-
den na grčki, ostao. Karta koju su praktični Kartažani vjero-
jatno načinili nije sačuvana ni u jednom mediteranskom arhi-
vu.
Otoci nisu samo zatvoren prostor. Oni su ponekad, na pr-
vim kartama, zatvarali prostor: Ultima Thule na sjeveru, In-
sulae Jortunatae na zapadu, velika Taprobana (Cejlon) na
istoku, australski pojas na jugu. Diodor Sicilski prepisao je
85
odlomak iz izgubljenog djela Euhemera iz Mesane, koji spomi-
nje otok Pankaia na rubu svijeta. I Oikumene je predočena
kao golem otok. Mediteranski su pisci opisivali sretne otoke
koje pomorci nisu oplovili niti geografi upisali na karte: Ahil
Tatius, Jamblih Sirijski, Ksenofont Efeški, Heliodor, Juba
Mlañi (pamtimo zvučna imena lakše od drugih, možda jedna-
ko vrijednih). Bilo ih je više i bili su plodni. Malo se o njima
zna, premda su nekad bili vrlo poznati. Na njihove opise rea-
girale su geografija i kartografija, s realizmom ili ironijom:
nema takvih otoka ni na kojem moru, ni na kakvoj karti. Kri-
tika romana javila se tako, na početku, kao geografska ili kar-
tografska kritika. Njezino rañanje dugujemo otocima. Pravi se
kritičari usporeñuju s otočanima. Njih je sve manje tamo gdje
se najviše hvali: onkraj mora, uz valove Mediterana.
Opisi koje su kartografi više poštovali i češće unosili na
karte nalaze se u svetim knjigama. Stari zavjet sadrži, uz go-
vor otkrivenja, mediteranski putopis: "Izraelci krenuše na put
iz Ramasesa prvoga mjeseca petnaestoga dana... Od Pi Hahiro-
ta preñoše preko mora u pustinju te se, nakon tri dana hoda
pustinjom Etam, utaboriše u Mari. Iz Mare se uputiše i stigo-
še u Elim, gdje bijaše dvanaest bunara i sedamdeset palminih
stabala. I tu su se utaborili... U dolini Eškol odrezaše trs loze
s grozdom i ponesoše ga, udvoje, na motki, a nabraše i šipaka
i smokava... Mana bijaše kao zrno korijandara, nalik na bde-
lij. Sjećali su se Egipta i ribe koje je u njemu bilo napretek,
kao i krastavaca, dinja, poriluka, bijelog luka i crvenog". Ta-
kvo će pismo postati primjernim: putopisi i zemljopisne karte
Mediterana ugledali su se na nj.
Mediteran nije samo more i rub zemlje uz njega, ponavlja-
ju često mediteranolozi. Grci su zanemarili zemaljske putove i
to im se osvetilo: bez njih nisu mogli izići iz staroga vijeka. Ri-
mljani su, zahvaljujući svojim cestama, osvojili više mora od
njih. Rimske su karte bile itinerari. Učitelj vojnih vještina Ve-
gecije podijelio ih je na itineraria adnotata (ili scripta) i iti-
neraria picta. Bili su jednolični, ali praktični. Zanimao ih je
prostor i udaljenost, više nego oblik i značenje. Karte su im
imale banalna imena: tabulae ili mensae (imena nam pomažu
da utvrdimo kojem redu stvari pripadaju). Dugi pergamentski
svitak prozvan peutingeriana, rañen vjerojatno prema izvor-
niku iz vremena Karakale i potom dorañivan, predočava Impe-
rium od Atlantika do Male Azije: na njemu su naznačene ce-
86

ste, ali nema morskih putova. More predstavljaju dva uska

pojasa zeleno-sive boje, mjestimice gotovo smeñe, poput ze-
mlje: jedan od njih je Jadran, drugi Mediteran.
Rimske su ceste povezane s morem: via Ostiensis i via
Portuensis silazile su pravo u luku Vječnoga grada, Ostiju; via
Appia vodila je prema jugu, via Aurelia prema zapadu, via
Flaminia prema sjeveru, a via Valeria i via Salaria (kojom
su Sabinjani vukli sol) prema Jadranu; via Severiana pratila
je tirenske obale, a via Julia Augusta spajala Apeninski polu-
otok s Provansom i Katalonijom; via Flavia išla je prema Istri
i Dalmaciji, sa manje poznatim produžecima za Boku Kotor-
sku, Crnu Goru i Albaniju. Čuvena via Ignatia izgrañena je s
velikom ambicijom da Rim približi Grčkoj. U unutrašnjost
Iberijskog poluotoka probijale su se, preko vrtoglavih prijevo-
ja i mostova, Argentea, Maxima i Augusta. Četiri tisuće milja
popločanih i nasutih cesta protezalo se sjevernim rubom Afri-
ke, preko pustinjskog limesa, kraj Bibanskoga mora, od Sirte
do Sirije, od libijskog do libanonskog Tripolija, od Marmarike
do "Mora trske". Drumovi Palestine i Male Azije išli su tako-
ñer uz more (via mariš), povezujući kopnenom stranom po-
morske gradove: Sidon i Tir, Biblos, Bejrut i Antiohiju na
Orontu, Pergam, Milet, Efez i Smirnu, sve do Bospora dokle
je dolazila, s druge strane, već spomenuta via Ignatia (ona se
dobro vidi na Peutingerovoj karti). Kroz luku Akvileje, koja će
nakon barbarskih pustošenja potonuti u riječno blato, prola-
zilo je pet važnih cesta, meñu kojima i "put jantara", ponos
Jadrana. Trajanovi legionari probili su kameni Kazan Dunava,
na ðerdapu, izbijajući tako ponovno na more. To potvrñuje
Tabula Traiana, usječena u stijenu koja nadvisuje riječnu
obalu, sačuvana do naših dana. Apolodor iz Damaska ovjeko-
vječio je monumentalnim reljefima na golemom stupu Traja-
nova foruma etape imperatorskoga pothvata: anabaza tako po-
staje zemljovidom. Po Agripinu su nalogu granice Imperija,
koji je nadilazio granice Mediterana, bile uklesane na mra-
mornoj ploči ovalna oblika, izloženoj u Rimu kraj Foruma:
svijet teži da postane kartom.
Kršćanstvo nije poticalo plovidbu. Stari zavjet nije bio
sklon narodima s mora, koji su se sukobili sa židovskim na-
rodom. Proroci su prijetili grešnicima morskom nemani, po-
put Leviatana ili Rahaba. Danijel je vidio "četiri goleme nema-
ni koje izlaze iz mora", a sveti Ivan Apostol, u "Apokalipsi",
87

strašnu "zvijer sa deset rogova i sa sedam glava". I poganin

Homer opisivao je strahote mora, ali nije zaboravio ni njegovu
krasotu: uz bezdušne sirene vidio je i blagotvorne nimfe, ne-
reide. Za blagodati te vrste kršćanstvo nije marilo. Na zapad-
nim obalama Mediterana kršćanski geografi srednjega vijeka
nisu upoznali Ptolemeja.
Jošua je u Starom zavjetu tražio da se sunce zaustavi
iznad Gibeona, kako bi mogao privesti kraju pobjedonosnu
bitku protiv Amorejaca: "I sunce stade". Ono se kretalo ponad
zemaljske ploče, koja bijaše ravna. Valjat će prorokovu gestu
pretvoriti u metaforu kako bi egzegeti (koji nisu uvijek skloni
metafori) dopustili da se Zemlja ipak kreće. Sveti je Augustin
svojim autoritetom osporio postojanje antipoda: proglasio ih
je "apsurdnošću u koju ne treba vjerovati". Crkveni su oci vje-
rovali u T-O kartu, na kojoj je uski krak slova T predstavljao
Mediteran izmeñu triju kontinenata, a slovo O oceansku rije-
ku što okružuje zemaljsku ploču: na njoj je središte svijeta, u
skladu sa Svetim pismom, Jeruzalem; na istočnom rubu nala-
ze se Gog i Magog, koje je prorok Ezekiel prokleo kao oličenje
zla. Znakovima T-O pridavalo se značenje simbola: T kao ini-
cijal riječi Theos, O kao Okeanos. Svjetovni duhovi shvaćali
su to kao kraticu naziva Terrarum Orbis. U laičkoj nomenkla-
turi (ili humanističkoj) takvu su kartu nazivali Salustovom:
služila je kao ilustracija uz opis vojne u Africi i prijelaza afrič-
koga mora u djelu rimskoga historika. Neke su inačice takvih
karata bile posve podreñene crkvenom svjetonazoru: "Komen-
tar Apokalipse" koji je predočio Beatus iz Liebane u opatiji
Saint-Sever drži se "Etimologija" oca Isidora Seviljskog i stav-
lja Istok s Jeruzalemom na svoj vrh; na zemljovidu u katedra-
li Hereforda, na gornjoj je strani, iznad površine mora, slika
Strašnoga suda; u Ebstorfskom samostanu, na golemom per-
gamentu slovo T pretvoreno je u raspelo, a naše more nazvano
Mare strictum. Ono je doista bilo stisnuto na kartama i blije-
do u slikarstvu sve do renesanse. Jedino se minijature, uz ru-
kopise, donekle razlikuju, dajući jače boje jednako nebu kao i
moru. Ali one same nisu rod koji bi mogao obuhvatiti Medite-
ran ili promijeniti pogled na svijet.
Postoje dvojakosti u kršćanskim gledanjima: nasuprot
svetom Augustinu, roñenu uz neprivlačnu numidijsku obalu,
u Tagesti, i nesklonu moru, stoji sveti Jeronim, rodom iz Dal-
macije, iz grada Stridona kojem se izgubio svaki trag u Iliriku
88

(nalazio se možda izmeñu

Splita i Šibenika); apostolu
Ivanu, koji je stradao pod Do-
micijanom u kamenolomima
otoka Patmosa, suprotstavlja
se apostol Pavao, koji je preži-
vio nevrijeme na Adriji i bro-
dolom kraj Malte ploveći od
Svete zemlje do Vječnoga gra-
da. Vjera se nije odrekla
mora, ni u onim dijelovima
Mediterana gdje je bila naj-
stroža.
Ptolemej je na početku
svoje "Geografije" istaknuo
važnost "povijesti putovanja i
obavijesti dobivenih od onih
koji revno istražuju pokraji-
ne". O putnicima koji su hodi-
li i plovili zemljom i morem,
kroz cijeli srednji vijek i na
početku novih vremena, od mediteranskih obala do Dalekog
istoka i još dalje od njega, o njihovim otkrićima i pustolovina-
ma, zapisima i pričama, o njima kao osobama i kao osobenja-
cima, govore knjige koje su sami napisali i one koje su im po-
svećene. Njihova se imena spominju s divljenjem ili nevjeri-
com, s oduševljenjem ili podsmijehom: meñu prvima je Kuz-
ma (Kosmas) u Bizantu prozvan Indoplovcem {Indicopleu-
stes), najprije trgovac i pustolov, zatim kršćanski vjernik i
monah na Sinajskoj gori koji je prema tabernakulu svetoga
Pavla zamislio kartu svijeta; zatim dolaze (ne držeći se krono-
logije) otac Rubriquis ili Rubruck, Odoric da Pordenone, Gio-
vanni di Pian Carpine, Bartolomeo od Cremone (teška su bila
njihova putovanja, mnogi zaslužuju da im navedemo barem
imena), francuski liječnik Jehan de Mandeville, presbiter Ivan
kojeg je legenda ustoličila na prijestolje "triju Indija", Cyria-
cus iz Ancone, trgovac i humanist, koji je prepisivao rukopise
i precrtavao spomenike antike, fra Maringoli iz reda Male bra-
će, rabin Benjamin iz Tudele koji je obilazio židovsku dijaspo-
ru i brinuo se o njoj, Varthema Lodovico ili Barthema Luiz,
istodobno Talijan i Portugalac, prema potrebi kršćanin ili mu-
89

sliman, te legendarni Brendan, irski svetac i pomorac, koji je

vjerojatno plovio i po mediteranskim vodama.
Nema granice izmeñu putovanja i hodočašća pojedinca,
kao ni izmeñu pohoda i seobe naroda (barbarske pohode, po-
put onih koji su rušili primorske gradove, povjesničari eufe-
mistički zovu seobama naroda). Mnogi su putovali i plovili od
mediteranske obale do drugih krajeva. Marco Polo zakoračio
je, možda odlučnije nego itko drugi, iz "statičnoga vremena u
prostor", tako piše jedan od njegovih tumača. Opisao je otočje
Zipangu na krajnjem istoku: ono se ubrzo našlo na zemljopi-
snim kartama, poput amblema, prilagoñeno izgovoru verniku-
larnih govora, kao Zinpangu, Cipango, Zapango, itd. Povijest
putovanja i povijest karata ne mogu se odvojiti jedna od dru-
ge: Kolumbo je pripremao svoju plovidbu uz pomoć Ptoleme-
jeve .."Geografije", traktata "Imago mundi" kardinala Petrusa
de Aliaca (Pierre d'Aillv) i putopisa Marca Pola. Dante je u
"Paklu" uputio Odiseja kroz Herkulove stupove, prije Kolum-
ba, "prema svijetu bez ljudi, s onu stranu sunca". Mašta je za-
plovila prema Novom svijetu prije nego što su španjolske ka-
ravele digle jedra. Na Ocean se prestalo gledati kao na doda-
tak Mediteranu.
Sveti Ljudevit, francuski kralj, ploveći uz obale Sardinije
prema Tunisu na križarski pohod, bio je iznenañen vidjevši
kartu na kojoj su bili ucrtani mora i obale (negdje u blizini
Cagliarija, povjesničari precizno navode to mjesto): u sutonu
srednjega vijeka kapetanima su došle u ruke, zajedno s buso-
lom, nove mornarske ili nautičke karte, nazvane zajedničkim
imenom portulani: portolano, carta de marear ili carta nau-
tica, roteiro ili routier, bilo je više imena za njih, od mora do
mora. Smjerovi plovidbe postali su odreñeniji, udaljenosti iz-
vjesnije, znakovi pouzdaniji na Luksorskom i Katalanskom
atlasu, na Pisanskoj karti, portulanima ðenovljanina Pietra
Viscontea, braće Pizigano iz Mletaka, Angelina Dulcerta s Ba-
leara i drugih. Pojavila se i ruža vjetrova, u raznim bojama,
nalik na zvijezdu, najprije s osam krakova, zatim i više, prvi
put na otoku Majorki. U meñuvremenu su na jugu Meditera-
na, karte i putopisi imali drukčiju sudbinu.
Arapi su, i bez karata, prelazili s jedne obale na drugu,
osvajali more pobjeñujući na kopnu. Išli su od Istoka prema
Zapadu, od Mašrika prema Magribu: to je bio i smjer židov-
ske dijaspore, i kršćanske evangelizacije, i raznih pohoda ili
90

seoba s Bližeg i Daljeg istoka, naroda koji su pratili sunce i,

možda upravo zato, bili uspješniji od drugih. Arapski su osva-
jači zaposjeli Ifrikiju, zauzeli Iskenderiju, prešli na sjevernu
stranu našega mora. Upoznali su i Aristotela i Ptolemeja prije
nas, unatoč paležu Aleksandrijske biblioteke. "Geografija" je
prevedena na arapski i s grčkog i sa sirijskog prije nego na
evropske jezike. "Veliki syntaxis" postao je slavnom "Almage-
stom". Geograf Al-Musadi vidio je i karte Marina iz Tira, iz
kojih je učio i sam Ptolemej. Al-Batani je prihvatio ptolemej-
ska gledanja, Al-Huvarismi ih je dopunio, Al-Biruni je išao da-
lje od njih: navijestio je Galileja. Zemljopisna znanja prenijeta
su s istočnog i južnog Mediterana na zapadni i sjeverni.
Nije poznato koliko su Arapi bili vični moru i pomorstvu
na stranama s kojih su polazili. Na ovoj strani učili su brzo i
savladavali lako. Pobijedili su bizantsku mornaricu kod rta
Feniks, zaprijetili Genovi i Veneciji, zagospodarili španjol-
skom i katalonskom obalom. Sprave i pomagala kojima su
raspolagali djelomice su sami izumili ili usavršili, djelomice
su ih preuzeli od drugih ili su ih se silom domogli. Imali su
vlastiti astrolab (zvali su ga astrulab, ili svojim riječima ka-
mal i sajlnah); alidadom, koju je usavršio Arhimed u Siraku-
zi, odreñivali su položaj spram zvijezda i Sunca; Al-Havkandi
je izradio sekstant koji je nazvao sudas-al-fahri. Azimut je
arapska riječ koju smo svi preuzeli: u njezinu je korijenu -
sumt, što znači put (od istoga je korijena i zenit). Venecija je
primila od Arapa ime za arsenal i njime označila čuveno zda-
nje na laguni. Istoga je porijekla darsena kraj luke u Genovi,
uza staro brodogradilište, kao i la Vieille Darse koju je Hen-
rik IV podigao u Toulonu. Za katran (al-katran) i njegovu pri-
mjenu u brodogradnji znali su prije mnogih drugih. Sve su
mediteranske mornarice, a za njima i ostale, prihvatile njihov
naziv admirala. Rimske su brojke zamijenjene arapskim. Ci-
fra na arapskom znači ništicu. Ne znamo jesu li Arapi prije
ostalih Mediteranaca, čak i prije pomoraca iz Amalfija, posje-
dovali busolu: zvali su je dirah ili dayra, krug ili kružnica.
Kad je na istočnu obalu Afrike pristao moreplovac iz Evrope,
tražio je pilota za plovidbu prema Indiji: Arapin Ahmed Ibn-
Madžid preuzeo je kormilo na jedrenjaku Vasca da Game.
Znao je jednako o pomorskim vještinama kao i tadašnji luzi-
tanski i hispanski pomorci, osvajači Novoga svijeta. Ibn Hal-
dun zapisao je da su sve obale Rumelijskoga mora ucrtane na
91

kartama, ali nisu one atlantske. Same karte nazivali su as-sa-

hifa (tako ih zove i Ibn Haldun), as-sura, tarsim, deftar; grč-
kom jeziku duguju naziv kharita, latinskom tavla (ili tabla).
Toliki broj naziva sam je po sebi značajan: i taj inventar po-
tvrñuje značenje Arapa na Mediteranu.
Arapski su putnici, možda više nego drugi, pomagali kar-
tografima. Bili su skloniji kopnu nego moru, radije su pješači-
li nego plovili. Vjernici su se molili pet puta na dan, triput na
putovanju, okrećući se Meki, prema istočnoj strani kad su na
zapadu, prema zapadnoj kad su na istoku, zamišljajući uda-
ljenost do Kabe i zauzimajući položaj spram svoga svetišta: ta-
kva molitva potiče posebnu zemljopisnu svijest, koja se izrazi-
la i na kartama. Vjersko je predanje združilo put prvih Musli-
ma u Abesiniju, pohode u raznim smjerovima, seobu iz Meke
u Jasrib, hidžru prema Medini od koje se broje islamske go-
dine, hodočašće na Kabu, hadž. U Kuranu, u arapskom jeziku
uopće, mnogo je naziva za put: seir, tarik ili tarikun, sebil,
sefer ili seferun (od istoga semitskog korijena potječe ime
španjolskih Sefarda, tj. onih koji putuju). Sudeći po starim
arapskim zapisima, plovidba (mellaha) češće je shvaćena kao
dio puta nego što je bila zaseban pojam. Rihla je put i puto-
pis. Taj je rod cvjetao više nego ijedan drugi: na nj su se osla-
njali zemljopis i kartografija, znanost i književnost. U njemu
je bilo mjesta i za almanahe, kalendare, gramatike, zodijake,
horoskope, sve vrste opisa i predodžbi povezanih s putovima,
po Mediteranu i drugim dijelovima svijeta: u tom je redu ze-
mljopisna karta.
Prostor na kojem su se Arapi proširili nije bilo lako prije-
ći. Arapski su putnici išli dalje od toga prostora. Najdalje su
otišli Ibn Džubair, rodom iz Valencije, i Ibn Batuta iz Tangera
(grada koji je kao i Cadiz, premda leži na atlantskoj obali,
ostao mediteranskim). Arapske rihle teško je prepričati. Ibn
Batuta je, uz ostalo, opisao svjetionik i četvera gradska vrata
u aleksandrijskoj luci: "Bab-es-Sedra ili vrata divlje žižule,
Bab-er-Rešid ili vrata pravednika, Bab-el-Bahr ili vrata od
mora i Bab-el-Akdar ili zelena vrata, koja se otvaraju petkom
kako bi ljudi mogli pohoditi groblja. Iskenderija sja kao
alem-kamen. Ona prenosi svoj sjaj na zapadnu stranu. Sjedi-
njuje sve ljepote u sebi jer je izmeñu Istoka i Zapada". Taj je
navod zapisan kaligrafskim slovima na zidu staroga medite-
92

ranskog grada, u kojem je ostalo premalo starine: sa zida je

prepisan i preveden za ovu prigodu.
Tumači arapskoga predanja ističu razliku izmeñu izvanj-
skoga u unutrašnjega putovanja. Tako Batutin obilazak svijeta
razlikuju od sufitskoga puta Ibn Arabija, koji je sa španjolske
obale, iz rodne Murcije, putovao u sebi samom prema Alahu,
za svjetlom (Nur) jačim od onoga koje je sjalo u njegovu zavi-
čaju, u potrazi za "crvenim sumporom". Božji se putovi ukr-
štavaju sa svjetovnim, kao što se spajaju more i pustinja. Pro-
roci govore i o moru pustinje. Kuranska sura uči da oni koji
putuju svijetom "shvaćaju srcem ono što treba da shvate".
Bez takvih putnika ne bi bilo arapskih karata, koje u svoje
vrijeme bijahu najljepše na Mediteranu.
I karte su morale praviti ustupke. Kuran priznaje dva
mora, odvojena jedno od drugog pregradom. "Sedam mora"
spominje se samo u metaforama. Po Knjizi: "Sunce se kreće
do odreñene granice", Alah je Zemlju "prostro" i "izravnao".
Nema, dakle, antipoda na drugoj strani: karta bi trebala, kao i
ona starokršćanska, predstavljati samo jednu stranu. Prorok
je, meñutim, pozdravio lañe koje plove. Preporučio je da se
jede sve što dolazi iz mora i kiti onim što se u njemu nañe.
Poticao je na osvajanje mora i napominjao da bitka dobivena
na njemu vrijedi koliko deset bitaka na kopnu: to potvrñuju
brojni "hadisi". Za pobjede na moru, za osvajanje Mediterana,
bile su nužne pomorske karte.
Arapski su kartografi smještali Jug na gornju stranu, a
Sjever dolje, kao što priliči njihovu pogledu na svijet. Glavni
su meridijan ucrtavali kraj Meke, kao što zahtijeva njihova
vjera. Na karte su unosili i Jedžudž i Medžudž (biblijski Gog
i Magog), kao što im nalaže strogost vjere. Nisu prikazivali
morske nemani, koje ni Kuran ne spominje. Bilo je valjanih
kartografa meñu Arapima, ne mogu im se ovdje nabrojiti sva
imena. Najpoznatiji od njih, Al-Idrisi, imao je dva nadimka:
Sicilijanac (Al-Sakali) po otoku na kojem je nastalo njegovo
djelo, i Kordobljanin (Al-Kortubi) po gradu u kojem je stekao
znanje, a roñen je kraj samoga Gibraltara, u Ceuti koju Arapi
zovu Sebta. Pod okriljem normanskoga kralja Ruñera II u Pa-
lermu, u dvanaestom stoljeću, radio je karte za "razonodu
onom tko želi putovati svijetom" (to je podnaslov njegova slav-
nog "Kitaba"), oslikao je svoje pozive na put i imenovao ih "vr-
tovima radosti": to su najljepši arapski vrtovi koje znam. Izra-
93
dio je golem zemljovid nazvan "Ruñerova tabla", sav od sre-
bra, tri i pol metra dug, metar i pol širok, koji se ubrzo slo-
mio. Al-Idrisi je pripadao raznim kulturama, poznavao grčke i
latinske izvore, kao i one s Bliskoga istoka. Od Ptolemeja je
preuzeo učenje o klimama i svakoj od njih dao posebnu boju:
mediteranski krug mu je "četvrta klima", u kojoj prevladavaju
zelena, modra kao more, žuta kao pustinja, crvena od posve
svijetle do tamne, kakvi su izlasci i zalasci sunca nad morem i
pustinjom. Atlantski mu je ocean taman: Arapi ga zovu Mo-
rem tame (Bahr al-Zulumat). Al-Idrisijeve karte nisu praktič-
ne ali su lijepe. Bez premca su na srednjovjekovnom Medite-
ranu: za njegovu je umjetnost rečeno daje mudeharska.
Arapi su potaknuli promet na mediteranskim obalama, ali
nisu zagospodarili morskim putovima. To je stvaralo dvojak
položaj, koji je bio nelagodan čak i dok su bili najmoćniji. Ka-
snije, meñusobno podijeljeni, oslabljeni Reconquistom te, ko-
načno, potučeni turskom silom, izgubili su prednost i u kar-
tografiji: na njihovim kartama odnos spram mora i pogled na
nj odaju čežnju. Pomorac Sindbad potražio je sreću na dru-
gim stranama, za sedam svojih putovanja, od Bagdada i
Omanskoga mora do rajskih otoka Indijskoga oceana. U plo-
vidbama te vrste sva su mora jedno, svako je drugo: on je si-
gurno pristao i u nekoj mediteranskoj luci, uz kapije kakve je
opisivao Ibn Batuta. To su morali znati arapski kartografi,
koji su tolike stvari znali. Na Al-Mukadasijevoj karti Sirije i
Palestine vidimo Said, ostatak nekadašnjega Sidona, Sur koji
je sve što ostaje od Tira, Al-Latakieh na mjestu nekadašnje
Laodikeje. U Tunisu, u gradu Sfaksu, Al-Šarfi je u devetom
stoljeću po hidžri, šesnaestom po kršćanskom kalendaru, po-
kušao oživiti zemljopisno predanje: jedna od njegovih najljep-
ših karata (koju sam našao u Kejruanu preslikanu na devinoj
koži) predočava Kabu u središtu svijeta. Iz ove arapske priče,
u kojoj se previše navode pojedinosti možda pod utjecajem
istočnjačkih pripovjedača, mogu se izvući pouke, valjane za
cijeli Mediteran.
Uoči otkrića Novoga svijeta, geografi su napokon otkrili
onaj stari, na ptolemejskim kartama. U Rim i Firencu počet-
kom petnaestoga stoljeća došao je Bizantinac Manuel Chrvso-
loras (navodim mu ime onako kako su ga najčešće pisali u
evropskim prijestolnicama koje je pohodio). Poslan je bio u
diplomatsku misiju s dvora Paleologa, koji su nastojali privući
94

pozornost Evrope na opasnost što je prijetila s Istoka. Chry-

soloras se bavio geografijom. Donio je iz Konstantinopolisa
rukopis Ptolemejeve "Geografije" sa dvadeset i sedam karata i
sedam klima. Počeo gaje prevoditi na latinski, ali gaje bolest
omela. Prijevod je preuzeo njegov učenik Jacopus Angelus. U
Parizu se nalazi portret Chrvsolorasa iz toga vremena: široko
čelo, umoran pogled, knjiga u rukama, stigmati bolesti na
licu, vjerojatno tuberkuloza, od koje je umro godine 1415. u
Konstanci. Oni koji su ga upoznali svjedoče daje imao neobič-
no pamćenje i bio vrstan govornik (govorio je s jednakom stra-
šću o Platonu i o Ptolemeju). O mladom Angelusu malo se
zna. O njihovoj se vezi ponešto naslućuje. Angelus je svoj pri-
jevod posvetio papi Aleksandru V: po tome se može zaključiti
da je to bilo oko 1410. godine. Papa mu je oprostio grijehe i
blagoslovio ga. Spominje se takoñer mecena po imenu Palla
Strozzi, koji je, navodno, prije Chrvsolorasova dolaska donio
rukopis "Geografije" u Firencu, ali to ovdje nije najvažnije.
Povijest kartografije na Mediteranu bilježi više takvih scena:
karte su im ponekad služile kao kulise.
Prijevod Ptolemejeva djela, s posvetom papi, počeo je kola-
ti u prijepisima, a zatim je (nakon Gutenbergova otkrića)
štampan u gotovo svim evropskim središtima, s dopunama u
štivu, s izmjenama na kartama, s novim tabulama (tabulae
modernae). Mnogi su učenjaci sudjelovali u tome. Kardinal
Nicolas de Cusa, Nicolaus Krebs pravim imenom, teolog i geo-
graf, dopunio je topografiju Srednje Evrope, koju je vidio kao
dio kontinenta blizak Mediteranu i nagnut prema njemu: ta-
kva predodžba i danas može poslužiti u raspravi o granicama,
mediteranskim i srednjoevropskim.
Karte koje je donio Chrvsoloras bile su bezbojne. Pretpo-
stavlja se da su to mogle biti kopije koje je izradio nepoznati
mehanik Agathodaimon iz Aleksandrije. Valjalo ih je obojiti.
Cinquecento je uveo u slikarstvo vedute: more je na njima do-
bilo veći prostor i izrazitiju boju; na kartama takoñer. Pitanja
projekcije postavljala su se i rješavala usporedo s pitanjima
perspektive. Kartografi i slikari bili su upućeni jedni na dru-
ge: Albrecht Diirer radio je na izdanju Ptolemeja; Martin de
Vos pomogao je pri izradi Orteliusova "Theatrum orbis terra-
rum"; Holbein Mlañi surañivao je u raznim kartografskim ra-
dionicama; Mantegna je naslikao zemljovid na zidu palače u
Mantovi, koja se srušila; Leonardo je za Cesara Borgiu nacr-
96

tao kartu Imole,

sjedinjujući na ne-
običan način kar-
tografsku projekci-
ju sa slikarskom
perspektivom. Tvo-
rac "Katalanskog
atlasa" Abraham
Cresques povezao
je, već prije, karto-
grafski zanat s
umjetnošću minija-
ture: iz njegove
škole proizišla je,
vjerojatno, čuvena
"Haggada", koju su
Sefardi donijeli iz
Barcelone na Bal-
kan. U Kvarneru, u
Košljunskom sa-
mostanu koji je na
malom otočiću uz
otok Krk gdje se
čuva rijedak pri-
mjerak staroga iz-
danja Ptolemeja,
naišao sam na po-
sebne kopije pete i
šeste tabule (na
kojima su istočna i
zapadna jadranska
obala), koje je, sudeći po karakterističnim tamnoplavim boja-
ma, doradio u XV. stoljeću Francesco Berlinghieri iz Firence:
njegova se imena malo tko sjeća. Pomorski kapetani u Italiji i
Dalmaciji, mletački providuri na grčkim otocima, značajnici
diljem Mediterana vješali su uokvirene karte u svojim domovi-
ma na najvidnijim mjestima: u istom redu gdje su raspelo, ex-
-voto i obiteljski portreti, u počast moru i pomorstvu.
O kartografima se malo zna, kao i o putnicima. Predstav-
ljati more i kopno, promatrati svijet, nije običan posao: oni
koji ga obavljaju nisu obični ljudi. Giacomo Gastaldi, inženjer
97

po struci, napustio je Pijemont da bi radio u Veneciji, a Pietro

Coppo (Hrvati mu pišu ime Petar Kopić) otišao je iz Venecije u
Istru gdje je izradio najpouzdaniju kartu poluotoka; kamaldul
iz samostana Svetoga Mihovila u Muranu po imenu fra Mauro
poslao je svoj zemljovid u Lisabon kralju Alfonsu V, rivalu Se-
renissime; otac Marco Vincenzo Coronelli, iz reda Male braće,
osnovao je prvo geografsko društvo u svijetu (Argonauti) te,
kao službeni kartograf Republike Svetoga Marka, načinio gole-
mi globus za Kralja-Sunce koji još možemo vidjeti u Versaille-
su. I Firenca i Genova imale su svoje kartografske radionice,
kao i još neki talijanski gradovi. Slavi Italije pridonosili su i
stranci: dvojica velikih kartografa koji su u njoj radili dopisi-
vali su uz svoja latinizirana imena epiteton Germanicus.
Skromni Dubrovčanin Vicko Demetrije Volčić, koji je osnovao
školu kartografije u Livornu, promijenio je svoje ime u Volci-
us. Dalje od obala našega mora nastala su remek-djela, od Be-
haimova globusa do Mercatorova "Atlasa". U manualima geo-
grafije zapisana su brojna imena. Meñu njima se ne bi smjelo
izostaviti Piri Reisa, kartografa Otomanskog carstva: njegov
"Kitab-i-Bahriye" posvećen je Sulejmanu Veličanstvenom. Na
putu, pogotovo na plovidbi, ne susrećemo sve one koje bi tre-
balo sresti, nego tek one na koje se namjerimo. Glavni su pu-
tovi vodili s Mediterana na druge obale: mašta se sve više za-
nosila oceanima, karte takoñer.
Mediteranski su pomorci plovili s onim što su stekli na
svome moru. Zapisi s prvih velikih plovidbi (poneki brodski
dnevnik i slično) pokazuju kako se posade čude što su obale
koje otkrivaju drukčije, kao da su očekivali da budu iste: oni
koji su na Mediteranu tražili druga mora, kao da na drugim
morima traže Mediteran. Možda nije bez osnove pretpostavka,
koju pripisuju jednom od najvećih antropologa našega vreme-
na, da su istraživači pošli više sa željom da potvrde vlastite
predodžbe, legende i vjerovanja - Atlantida, Hesperide, Zlat-
no runo, Eldorado, Arkadija, Eden - nego da doista otkriju
novi svijet. I to bi valjalo uzeti u obzir kad raspravljamo o me-
diteranskim granicama: one se ponekad pomiču do najdaljih
obala. Tek pošto otkrijemo novi svijet i mora što ga oplakuju,
stječemo drukčiji odnos prema svijetu i moru na kojima smo
bili: mi koji nismo plovili oceanima nismo se izložili takvoj
kušnji.
98

Imago mundi srednjega vijeka, stari disk sa tri kontinenta

i dva mora, s oceanskom rijekom oko njih, razbio se sam od
sebe. Trebalo je ne samo predstaviti novi prostor koji je otkri-
ven nego i pronaći nov način predstavljanja prostora. Merca-
tor je uveo u zemljopis figuru Atlasa, odvajajući znanost od
mita: u "Odiseji" titan Atlas drži na plećima stupove "koji raz-
dvajaju nebo od zemlje"; na Mercatorovu "Atlasu" svijet je dio
svemira, ali je i sam cjelina. Pokušaj francuskih kartografa da
prošire naziv Neptun, u istom smislu kao i Atlas, neće biti
prihvaćen: bio je previše anegdotičan. Naslovi velikih karto-
grafskih radova odaju traženje drukčije slike svijeta: "De sum-
ma totius orbis", "Civitas orbis terrarum", "Speculum orbis
terrarum", "Spiegel der Zeevaert", "The Mariners Mirrour",
"Theatrum orbis terrarum", "Teatro del Cielo e Terra", "Tea-
tri Europei", "Theatre frangois", "Liber chronicarum", "Uni-
versalis Cosmographia", "Cosmographicae meditationes de fa-
brica mundi et fabricati figura". Metafore ogledala (specu-
lum), pozornice (theatrum) i kruga (orbis) svjedoče o epskoj
ambiciji renesanse da predstavi svijet kao prizor, dogañaj ili
priču: na samom početku ove knjige spomenuti su upravo ti
termini. Mediteran više nije središte svijeta, nego tek njegov
dio: trebat će mu vremena da sam sebe tako vidi i predstavi.
Neofite u kartografiji impresioniraju veliki zidni zemljovi-
di: želje, potrebe ili namjere onih koji na takav način uvećava-
ju ogledalo svijeta, pozornicu ili kulise teatra u kojem se svijet
dogaña, krug u kojem se vrti. Bio sam u više poznatih mjesta
na kojima su takve karte dostupne, neke su me u mladosti
impresionirale: Galleria delle carte geografiche u Vatikanu,
napose čuvena Terza loggia za koju je papa Pio IV (od Medi-
cija) uposlio najvrsnije majstore, kraj Lateranske palače koju
je papa Zaharije IX, za kojega tvrde da je i sam bio geograf,
ukrasio kartografskim freskama; Palazzo de Caprarola, ljeto-
valište obitelji Farnese kraj Rima, u kojem je Antonio Varese
oslikao zidove (na kojima je mnogo svjetovnih motiva); Palaz-
zo Vecchio u Firenci, Palazzo ducale u Veneciji, oltar kate-
drale u Herefordu, koji je uništen u drugom svjetskom ratu;
mozaik u Madabi s obrisima Svete zemlje i dijelovima Egipta
na podu nekadašnje bizantske bazilike. Na takvim slikarijama
ponekad je manje važno samo more nego želja da se ono osvo-
ji i da se njime vlada. U Bečkoj nacionalnoj biblioteci čuva se
tapiserija na kojoj je prikazana plovidba od Genove do Tuni-
99

sa, pohod Karla V protiv Tunišana, prema kartonu flaman-

skog majstora Vermevana. Sultan Mehmed II, pošto je zauzeo
Konstantinopolis, naručio je od grčkoga geografa Georgiosa
Amirucesa reprodukcije Ptolemejevih tabula s legendama na
grčkom i arapskom jeziku: da posluže kao motivi čilima tka-
nih u Anadoliji, koji nisu sačuvani. I na slavnim francuskim
tapiserijama (onima iz Beauvaisa, primjerice) ima mora, ali
mnogo manje nego kopna, više je Atlantika nego Mediterana.
Pogrešno bi bilo, unatoč svemu, vezivati kartografiju za
epske ili dramske rodove: ona pruža mnogobrojne primjere
skromnosti. Naziv mapa (mappa) značio je na početku običan
komad platna, kojim se mahalo u cirkusu: došao je možda iz
punskoga jezika; ne zna mu se točno porijeklo. Na zemljopi-
snim mapama dugo su se zadržale biblijske nemani, napose
na onim dijelovima na kojima su predstavljena tuña mora: go-
leme ribe koje kese zube, kojima se kostriješe peraje, nalik na
Leviatana ili Rahaba. Mercatorovo je djelo i u tom pogledu pri-
jelomno: ono egzorcira kartu. Morskih nemani ima i u njegovu
"Atlasu", ali samo na stranicama koje je radio Hondius ili net-
ko drugi. Vidjeli smo u antičko doba geografiju kao kritiku ro-
mana. Mercator je promiče u kritiku maštarije. Voltaire će je
proglasiti kritikom taštine. Racionalistički kartografi u Fran-
cuskoj (Cassini, stariji i mlañi, koji su porijeklom s Juga) po-
kazat će u tom poslu strogost i mjeru. Papa Pavao V pokušao
je u enciklici s početka XVII. stoljeća pobiti nove ideje o Ze-
mlji i obraniti stara tumačenja Svetoga pisma. Prosvjetitelj-
stvo se suprotstavilo kršćanskom Mediteranu, kao i islam-
skom. Od sredine XVIII. stoljeća osnovni meridijan prolazi
kroz Greenwich, daleko od Jeruzalema i Kabe. Karta postaje
laička, kao i pogled na more.
Velike su karte nastajale uz podršku moći. To potvrñuju i
posvete na njihovim kartušama: zahvaljuju onima koji ih po-
mažu, uzdižu one koji ih štite. Kartografija je bila državna taj-
na od Feničana do Bizanta. Ptolemejeve karte, do Chrvsolora-
sove misije, bile su pod službenom kontrolom Istočnoga Car-
stva. O španjolskim i portugalskim kartama malo se znalo (i
ovdje se one premalo spominju), politika velikih pomorskih
sila htjela je da tako bude: sve dok Baskijac Juan de la Cosa,
koji je pratio Kolumba, nije izradio na magarećoj koži svoju
mapu Novoga svijeta. I ona je dugo prikrivana. Zamislite veliki
meñunarodni sabor geografa kakav je portugalski knez Hen-
101

rik, prozvan Navigatorom, sazvao u Sagrešu, kraj Rta Svetog

Vincenta, na samom kraju Evrope, na pragu velikih otkrića:
shvatio je da bez karata nema spasa za zemlju koja je na rubu
kontinenta, kojoj zaleñe nije sklono, koju pritišće ocean. Lu-
zitance su spasili jednako kartografi kao i pomorci. Njihova je
država ustanovila službu koja je, uz ostalo, nadzirala karto-
grafiju: Časa de India. U Sevilji su kastiljski državnici stvorili
analognu ustanovu: Časa de Contratacion, koja je ovjeravala
obrasce karata (patron general). Vlast je tako cenzurirala
samu plovidbu, u stanovitoj mjeri i more. Čak je i mala Du-
brovačka Republika pokušala podvrgnuti cenzuri dio istočnog
Jadrana, Venecija cijelu jadransku obalu i dio mediteranske,
usprkos Genovi i Bizantu, arapskim Kalifima i Sultanu. Ze-
mlje koje nisu dale službeni položaj kartografskoj predstavi
ne bilježe velikih pomorskih pothvata. Politika ima manje ili
više udjela na starim i novim kartama: ona na svoj način gleda
more i navodi nas da ga i mi tako gledamo. Mediteranska je po-
litika bila previše partikularna, nije uspjela cenzurirati oceane.
Zlatno doba mletačke ili nizozemske kartografije vjerojat-
no je posljedica i nekih manje poznatih uzroka. I Mlečani i Ni-
zozemci otimali su dio po dio zemlje od mora, jedni utvrñuju-
ći lagunu na potopljenoj šumi, drugi ograñujući branom pol-
dere: to je, vjerojatno, stvaralo osobite odnose prema zemlji i
moru, koji su se izrazili na kartama. Ptolemej je u "Geografiji"
izdvojio kao posebnu disciplinu korograjlju: crteže i opise
mjesta i gradova, gledanih s broda ili s obale, s jarbola ili obli-
žnjeg humka, iz profila ili ptičjeg leta. Renesansa je pobudila
zanimanje za taj dio zemljopisa. Korografske su karte radili
geografi i tipografi, bakropisci i izdavači, radionice i boteghe
u raznim dijelovima Italije, osobito u Mlecima. Istraživao sam
ih u "Marciani", nabavljao u posebnim knjižarama, razgledao
u privatnim zbirkama, upoznao neke od njihovih crtača, od
Giovannija Andrea Vavassorija, koji je štampao prvu kartu Ja-
drana, do spomenutog oca Coronellija, preko Bordonea, Ro-
saccia, Ballina te napose Camocia (Camoccio ili Camutio piše
svoje ime na razne načine): njihove su karte nekad na počet-
ku, nekad na kraju ovih pogleda na odnose mora i obale. U
Camociovoj radionici, koja je nosila znak piramide [Al segno
della Piramide piše na njegovim izdanjima), radili su, meñu
inim, Dalmatinci Natale Bonifacio (Bozo Bonifačić) i Martino
Rota (Martin Kolunić, Šibenčanin), vjerojatno sretni što ih
102

nije snašla sudbina Šćavuna (Schiavoni) kojih su jezik dobro

razumjeli, čije su vapaje mogli čuti s galija u susjednoj luci,
kraj crkve Svetoga Marka. U istoj je radionici Grk Zenon (pot-
pisuje se Domenico Zenoi) izradio više vrsnih karata, meñu
kojima i onu koja prikazuje španjolske obale. Našao sam je,
kao i neke druge, u domu gostoljubiva kolekcionara iz Valen-
cije. Zenonovo je ime ostalo i u arhivima mletačke kvesture:
zbog crteža, navodno skarednih, uz stihove suvremenog pje-
snika koji se divio Afroditinoj nagosti na golemoj školjci, uo-
kruženoj vedutom marine, platili su globu u zlatu i crtač i iz-
davač Camocio. Mediteranska je cenzura zahtijevala od karto-
grafa da bude samo kartograf.
Dio ovih zabilješki pisao sam na brodu Dodekanesos obi-
lazeći otoke i spilje na njima. Izolari su možda najljepši puto-
pisi. Na korografskim kartama otočni su oblici često izmijenje-
ni, ponekad proizvoljni: kao da crtača zanimaju detalji više
nego cjelina, možda i zato što su mnogi otoci i sami detalji, iz-
dvojeni iz cjeline. Oni su se uostalom mijenjali, morali su kat-
kad mijenjati i imena. Možemo zalutati meñu imenima otoka
na starim kartama Mediterana.
Izolari su poseban rod slikarstva, književnosti i zemljopi-
sa. Neki od njih su mi služili kao izvori: Bartolomeo dalli So-
netti, "Isolario"; Cristoforo Buondelmonte, "Liber insularum
archipelagi"; Benedetto Bordone, "Isolario nel cui si ragiona
di tutte le isole del mondo";
Camocio, "Le isole famose";
Tomaso Porcacchi, "L'isole le
piu famose del mondo"; Coro-
nelli (ne možemo izbjeći da
njegovo ime ne ponovimo više
puta), "Isolario" i "Mari, golfi,
isole". I Henricus Martellus
Germanicus kao i Matthaus
Merian, premda nisu s ovoga
mora, zamišljali su i crtali me-
diteranske otoke: Merian je vidio Veneciju kao jedinstven
otok, bolje možda nego ijedan korograf. I taj primjer pokazuje
koliko je važno voditi računa o pogledu sa strane, s kontinen-
ta. Otočna nadahnuća nisu ni prolazna ni slučajna. Novo je
vrijeme dalo veće značenje posebnosti: otoci su posebni. U
času kad se središte svijeta pomiče s našega mora i ono pre-
103

staje da bude središnjim morem, korografi s nostalgijom na-

pominju u izolarima da su i ovi otoci neobični i lijepi, da je
Mediteran ipak prvo od svih mora.
Učenjaci tvrde da je "Odiseja" pisana uz pomoć izolara ili
portulana, koje je pjesnik imao pred sobom, kao što pomorci
imaju mape i zapise. Tako su nastajala velika djela o moru, ra-
znih rodova, koja će se dugo spominjati, kojima ćemo se vraća-
ti. Salinus je potkraj staroga vijeka sabrao mnogo prizora, do-
gañaja i priča koje su dugo zbunjivale geografe više nego pisce.
Giambattista Ramusio, slijedeći taj primjer, objavio je u jeku
renesanse tri goleme knjige "O plovidbama i putovanjima"
(Delle navigazioni e viaggi) zajedno s kartama koje su ih do-
punjavale. Njegovo je djelo imalo više izdanja nego Ptolemejeva
"Geografija": mašta i znanost od početka su bili takmaci. U
Španjolskoj su se, u vrijeme velikih otkrića, sjedinila znan-
stvena i pomorska djela kakva su "Suma de geographia" Her-
nandeza de Encisa i "Arte de navegar" Pedra de Medine. U
Rimu je Bartolomeo Crescentio objelodanio "Mediteransku
nautiku" (Nautica Mediterranea), u kojoj je rečeno gotovo sve
što se tada znalo o brodovima i brodogradnji: od vrste drveta,
kovina, konopa i smola do "planisfera ili karata za naviganje",
od vjetra i ruže vjetrova do "temperamenta kapetana i morna-
ra". Hvalio je napose dubrovačke kapetane, kao što je gospar
Nicolo Sagri, koga sugrañani danas radije pišu kao Nika Sa-
groevića. U takvim se djelima navode taksinomije, rod koji su
njegovali buntovni mislioci srednjega vijeka, bez kojih se, čini
nam se, ne može pisati o mediteranskim temama: takav sam
postupak (to nije teško uočiti) pokušao slijediti.
Razmišljanje o putnicima i moreplovcima valja upotpuniti
ogledom o načinu na koji pišu: o brodskom dnevniku kao
rodu. Oni koji ulažu najviše strasti u putovanje i plovidbu ne
stižu zapisati gdje su sve bili i što su vidjeli: put im je važniji
od putopisa. Marco Polo tek je u zatočeništvu diktirao svoje
uspomene Rustichellu (Rusticcianu), književniku iz Piše, koji
ih je zapisao konvencionalno, na francuskom jeziku koji je ne-
dovoljno poznavao. Ni Ibn Batuta nije uspio završiti svoju ri-
hlu: govorio je u pero Ibn Džuzai-al-Kaldiju, koji je, po mišlje-
nju stručnjaka, stilizirao neka poglavlja u skladu s vlastitom
književnom ambicijom. Kolumbo je pisao pisma u kojima ima
malo opisa, namijenjena prije svega onima o kojima su ovisile
plovidbe, dok mu je brodski dnevnik ostao oskudan (suvre-
104

menici ga nisu, zapravo, ni upoznali). Više je i bolje pisao nje-

gov suputnik s druge plovidbe, spomenuti Juan de la Cosa.
Kapetani su prepustili protokol pomoćnicima. Magellanu je
pisao, na francuskom jeziku, Mediteranac Antonio Pigafetta:
sjećam se njegova opisa strašne ribe, sa šiljastim zubima. Plo-
vidbe Vasca da Game pratio je povjesničar Joao de Barros:
bez njega bi slava Portugala bila, jamačno, manja. Ima više ta-
kvih primjera. Veliki su se istraživači apsolutno predavali
putu: sve je ostalo bilo manje važno. Takva se težnja očituje i
na kartama, na starim više nego na novim, na Mediteranu pri-
je nego drugdje: more na karti i samo more postaju ponekad
jedno.
I katastarske karte, kakve se čuvaju u općinskim arhivima
primorskih gradova, potvrñuju stanovite odnose zemlje s mo-
rem. Označeni posjedi približavaju se ponegdje obali do njezi-
na ruba, zauzimajući mjesta s kojih je vidik otvoren i čist.
Parcele koje su izložene vjetru i nepogodama, tamo gdje se od-
nosi izmeñu mora i obale nisu razriješili, često mijenjaju vla-
snike ili pak postaju ničijim: iz bojazni da ih more ne podruje
105

i potopi, ne oduzme zemlji ili gospodaru. Na pojedinim karta-

ma (naišao sam na njih u malom gradskom muzeju u Trogiru,
kraj palače Ćipiko) katastarski su pisari obojili raznim boja-
ma rubove Mediterana i posjede uz njih. Ne vjerujem da su to
učinili samo iz dokonosti, prije iz neke druge pobude: možda
i da istaknu položaj zemlje spram mora.
I poštanske karte sa slikama (motivi marine, plovidbe, la-
danja) čuvaju se u obiteljskim škrinjama, kao i stare fotografi-
je, crno-bijele, smeñe, sepija. Njih je teško razvrstati, ali bi
vrijedilo truda: i one imaju udjela u upoznavanju s morem i
primorjem, u sjećanju na jedno i na drugo. Izblijedjele su kao
i stare geografske karte. Podsjećaju kako se nekad prilazilo
moru, izlagalo mu tijelo, tražilo na njemu počinak ili pustolo-
vinu. Kakve su bile rive ili moli, brodovi uz njih (sad već oni
na paru), vedute: prizor na plaži, dogañaj u luci, priča o kupa-
čici u zaljevu. Fotografije nisu karte (to redovito napominju
kartografi), ali ih ponekad zamjenjuju ili dopunjuju: na njima
takoñer gledamo kakvo je more i dokle se prostire, upoznaje-
mo ga i prepoznajemo u isto vrijeme. Obiteljski su albumi
mnogima od nas bili prvi atlasi: more uoči susreta s morem.
Vikont Ferdinand-Marie de Lesseps upoznao je prve foto-
grafe. Želio je da i oni prate radove na prokopavanju Sueskog
kanala. Kraj Gorkih jezera, Ballaha i Timsaha, na gradilištima
Bur-Seida i Ismailije, tadašnje skromne kamere nisu mogle
same obaviti posao. U Pomorskom muzeju u Parizu izložene
su slike nalik na fotografije: "Šesto gradilište kraj Ismailije",
"Mediteranske vode pristižu u jezero Timsah" i druge. Na nji-
ma se dobro vidi kanal: mjestimice slijedi dijelove prevlake
koje su dubili sužnji faraona Nekosa (Nechao) ili podanici
Ptolemeja II Filadelfa, koji su kasnije zatrpani po nalogu aba-
sidskog kalifa Abu-Džafer-al-Mensura i zasuti pustinjskim pi-
jeskom. Lessepsov prijatelj Said-paša, koga je Porta postavila
na prijestolje Egipta, morao je ukloniti, uz ostalo, i prepreku
vjere: Alah je postavio, piše u Kuranu, "pregradu izmeñu dva-
ju mora". Kada je napokon kanal prokopan, unutrašnje more
postalo je moreuzom: prolazom izmeñu dvaju oceana. Ljud-
ska je ruka promijenila i kartu Mediterana i predodžbu o nje-
mu.
Kolekcionari starih karata okupljaju se u raznim prigoda-
ma. Prisustvovao sam njihovu skupu u Amalfiju. U tom ma-
lom gradu s velikom pomorskom slavom, u zaljevu Salerna,
106

komemorirana je obljetnica smrti Lea Barowa, emigranta iz

Rusije, možda najvećeg kartografa dvadesetog stoljeća. Pravo
mu je ime Leonid Barov, roñen 1881, preminuo u tuñini
1957. godine. Izdavao je desetljećima, uz goleme napore, kar-
tografski časopis "Imago mundi", seleći se zajedno s njim iz
jedne zemlje u drugu. Prireñena je, njemu u čast, izložba
"Ruža vjetrova" i upriličena rasprava o njima, iz koje sam po-
jedine dijelove prenio u ovo poglavlje. (Usporednu sliku ranih
ruža vjetrova, koju je objavio "Imago mundi", preuzeo sam ta-
koñer s te izložbe.) Govorili su mnogi sudionici, od učenih ge-
ografa do samouka poput onih koje smo susretali u prvom di-
jelu "Mediteranskoga brevijara". Ne može se točno utvrditi
jesu li Amalfitanci prvi ucrtali ruže vjetrova na svoje karte,
kao što to pretpostavlja Crescentio, ali je vjerojatno da su ih
poznavali, kao i kompas, prije svojih rivala u Napulju i Ta-
rentskom zaljevu. Nema dokaza, kao ni za kompas, da su ih
preuzeli od Arapa (na kartama Al-Idrisija one se još ne pojav-
ljuju) ili od Normana, ali se to ne može ni poreći. Na čuvenoj
Pisanskoj karti, portulanu na pergamentu s kraja XIII. stolje-
107

ća, dva su presjecišta pravaca, jedan kraj Sardinije, drugi kraj

Rodosa, ali to nisu ruže vjetrova u pravom smislu riječi. Nor-
denskiold tvrdi, u "Periplu", da na najstarijim portulanima
nema ruža vjetrova. Ona koja se pojavila na Katalanskom atla-
su godine 1375. prva je koju znamo. Židovska je dijaspora u
to vrijeme, prije egzoda s Iberijskog poluotoka, održavala veze
s lukama Afrike i Male Azije, napose s obalama Palestine. U
starim su se civilizacijama strane svijeta označavale bojama.
Prema nekim izvorima koji zaslužuju pažnju, Hazari su tako
označavali vjetrove: možda su boje na ružama vjetrova u nekoj
vezi s pamćenjem strana svijeta? Ispočetka su na tim ružama,
na mediteranskim kartama, prevladavale crna, crvena i zelena
boja, zatim su došle druge, prijelazne ili proizvoljne: odgova-
rale su više pogledu nego pamćenju.
Ruža vjetrova opjevana je u poemi "La Sfera", koju je napi-
sao i oslikao Fiorentinac Gregorio (Gorio) Dati ili pak njegov
brat Leonardo (spor koji se poveo u Amalfiju oko toga tko je
autor "Sfere" ovdje nije važan). Ružu vjetrova mnogi smatraju
amblemom, ali ona nije samo amblem. O njoj govore kao o me-
tafori, ali ona nije jedino metafora. Poznata su djela ili pred-
meti koji su je navijestili: Rimski fragment od mramora, koji
se čuva u Pragu, podijeljen na dvanaest ili šesnaest vjetrova; -
Kula vjetrova u Ateni s Andronikosovim satom koji nadvisuje
Tritonova figura; ploča koju su arheolozi iskopali u Maloj Aziji
kod Sipara, na kojoj je predočeno valovito more sa četiri zvi-
jezde na njemu; mozaik otkriven u ruševinama rimskoga nase-
lja Thuburbo-Majus nedaleko od Kartage, na kojem su dva
kruga s višebojnim krakovima. Raspravljalo se o znakovima i
simbolima na ružama vjetrova, o njihovim značenjima i oblici-
ma, o astrološkim i kalendarskim zapisima uz njih, o podjeli
na 4, 8, 16, 32 dionice u krugu ili pak onoj na 12 i 24, što nije
samo zemljopisna, nego je i vremenska podjela. Za takozvane
kompasne ruže ili vjetrulje, smještene pod poklopac ili skafe-
ju, s oznakama strana svijeta ispod stakla i magnetske igle,
kažu da su nastale na sjevernim morima. Proučavao ih je godi-
nama kapetan duge plovidbe Albert Schiick i predočio u više
tomova svoga djela. Na ružama vjetrova slovo T nema značenje
koje je imalo na T-O kartama: označava Sjever (Tramontana).
Sjeverna je strana jednom obilježena šiljkom ili kopljem (na
primjer u Gastaldija), drugi put zvijezdom sjevernjačom (Stel-
la mariš). Često se javlja heraldički znak ljiljanova cvijeta
109

[fleur de lys): on je, nakon križarskih vojni, izražavao poštova-

nje prema francuskoj kruni, za što su osobito zaslužni more-
plovci iz Akvitanije. Na istočnoj strani ruže javlja se križ:
usmjeren prema Svetoj zemlji i Jeruzalemu, kršćanskom sre-
dištu svijeta i svetištu Mediterana.
Raznobojni prostori u ruži vjetrova zovu se, zbog svog
oblika, rombovi. Rombovi s inicijalima glavnih vjetrova tvore
kružnicu koja se u Italiji naziva rosone: jednako kao okrugli i
višebojni prozor na katedralama. Teže je izraditi novu, pravu
kartu negoli sagraditi katedralu. Latice ruže izvan kruga po-
nekad su prikazane kao zublja: to se zove kriješ radosti [feu
de joie). Renesansni su kartografi počeli smanjivati broj ruža
vjetrova ili ih posve izostavljati, vjerojatno da bi umanjili okul-
tno značenje koje im je pridavano. One su se ipak vraćale na
kartu: tražili su ih moreplovci, koji su vjerovali da, poput
amajlija ili pulena na pramcu broda, donose sreću ili spašava-
ju posadu. Ne treba dvojiti je li ruža vjetrova nastala na Medi-
teranu.
U amalfitanskoj nautičkoj biblioteci ima kartografskih
knjiga koje to dokazuju. Naišao sam na djelo Zachariosa Lilli-
usa, vjerojatno Grka po porijeklu, izdano godine 1493. u Fi-
renci pod naslovom "Orbis Breviarium": nisam, nažalost, prvi
pronašao takav naslov. Teško je odoljeti kušnji da se od obič-
noga brevijara pokuša napraviti evanñelje: uz ovo biblijsko
more možda je to teže nego drugdje. Zacharios Lillius joj nije
odolio, kao što sigurno ni drugi nisu.
Vraćam se na početak ovog peripla. Što više znamo o na-
šem moru, manje ga gledamo sami: Mediteran nije more sa-
moće.
110

III
Glosar

Za razumijevanje "Mediteranskog brevijara" korisno je poja-

sniti značenja pojedinih pojmova ili naziva: i kontinentalcima
koji manje poznaju Mediteran, i Mediterancima koji znaju
samo svoj dio mora i obale. Kampanilizam koji postoji na oba-
li ne prestaje na moru, od jedne uvale do druge, od otoka do
otoka: na Mediteranu je mnogo zvonika i minareta.
Ne kanim nizati podatke o blagoj mediteranskoj klimi, po-
voljnim plimama i osekama, pogodnim lukama i nevelikim
udaljenostima (dužina basena samo je oko dvije tisuće milja,
širina najviše četiri stotine), o prednostima koje pružaju zalje-
vi i rijeke, o tome kako se stari svijet razvijao i već uvelike
plovio svojim morem dok su drugi bojažljivo motrili pučinu.
Takve je podatke lako naći u pomorskoj enciklopediji. Povi-
jest Mediterana već je napisana.
U različitim dijalektima može se uočiti mediteranska koi-
ne riječi i stvari, stavova i nazora. Ima više vrsta glosara u po-
morskoj literaturi, specijaliziranih za razne discipline. Njima
se mora služiti onaj tko piše o Mediteranu: ovo je poglavlje
stoga naslovljeno: glosar.
Glosari imaju više slobode nego drugi rječnici. Mogu se či-
tati napreskok, što kome treba i kako se kome svidi. Oni su
poseban rod: filološki ili literarni. Najbliži su možda medite-
ranskoj satiri: satura je najprije bila zdjela ispunjena južnim
plodovima (lanx satura ili satira). Tek je poslije, zahvaljujući
Horacijevim i Juvenalovim spisima, dobila značenje koje da-
nas ima. U predgovoru svom poliglotskom "Nautičkom glosa-
ru" (čija su dva golema toma objavljena u Parizu godine 1848.
o trošku Ministarstva mornarice), Augustin Jal, amater i po-
morac, primjećuje da se u tu vrstu literature "mogu unijeti
mnogobrojne pojedinosti, koje se ne daju unijeti u najopširni-
je rasprave, najopterećenije noticama" (str. 9). Notice na dnu
stranice obično su neasimilirani dio štiva: glosar je rod koji
pomaže da se one izbjegnu. Glose koje slijede pomiješane su
na pladnju: jedne su filološke, druge literarne. Želio bih do-
puniti mnoge stvari koje su dotaknute u prethodnim dijelovi -
115
ma, uputiti na izvore s kojih sam crpio, predstaviti osobe koje
sam sreo na putu i plovidbi, koje su me svjetovale i pomogle
mi. Slijedio sam pouku starog Ptolemeja, koju su za njim po-
novili Ibn Haldun i Mercator: poslužimo se svjedočenjem put-
nika koji su bili tamo gdje nismo bili i vidjeli ono što sami ni-
smo vidjeli. Tako sam postupao. Ovo nije glosar Mediterana,
nego samo jednog brevijara.
"Mediteran poprima više imena, ovisno o zemljama do či-
jih obala dopire", napomenuo je jednostavno Mercator u svom
"Atlasu" (str. 30, Amsterdam 1609). Nazivi mora ovise o nje-
govu položaju, o vezi sa zemljama koje oplakuje i pripadnosti
onima koji uza nj žive. Drevni su narodi, poput Egipćana i Su-
mera, nazivali Mediteran Gornjim morem, po njegovu položa-
ju u odnosu na njihovu zemlju. U Bibliji ima više imena: Veli-
ko more {iam hagadol, Još., I, 4), Zadnje more (ili more koje
je pozadi, iam ha - aharon, Deut., XI, 24), Filistejsko more
(iam p'lištim, Exod., XXIII, 31). Ponekad se zvalo samo More:
zna se na koje se more misli. Semitska riječ iam označavala je
sve velike vode: i mora, i jezera, i rijeke.
I Hekatej i Herodot zovu Mediteran Velikim morem. Tako
su ga nazivali i Feničani, koji su ga vjerojatno prvi oplovili.
Tukidid ga u "Peloponeskom ratu" imenuje, po pripadnosti,
Helenskim morem (I, 4). Za Grke je ono "naše more": taj će
naziv preuzeti od njih Rimljani i mnogi drugi nakon njih. Pla-
ton obazrivije kaže: "more koje je pokraj nas" {par' hemin
thalassa, Phed., 113,a). U spisu poznatu pod nazivom "De
mundo", koji se možda pogrešno pripisuje Aristotelu, sreće-
mo sudbonosni naziv unutrašnje more (he eso thalassa,
111,8), u opreci s onim izvanjskim, Oceanom. Iz toga će imena
kasnije nastati, u latinskom prijevodu, Mediteran.
Filologija nam otkriva povijest našega mora. Pridjev medi-
terraneus nije bio otmjen. Gramatičar zlatne epohe Festus
preporučio je, umjesto njega, mediterreus, ali takve preporu-
ke malo tko sluša kad se pojedine riječi počnu mnogo rabiti:
to je razdoblje u kojem Rim postaje pomorskom silom. Epitet
meditullius (nastao od tellus - zemlja, vjerojatno prema grč-
kom mesogaios - meñuzemni) već je bio arhaičan. Mediter-
raneus je označavao prostor na kontinentu, okružen sa svih
strana zemljom, u opreci prema maritimus. Ciceron naziva
kontinentalce "najmediteranskijim ljudima" (homines maxi-
me mediterranei, Verr., II, 5). Imenicom mediterraneum
116

označavala se unutrašnjost zemalja (npr. u množini mediter-

ranea Galliae: kontinentalni dijelovi Galije). Budući da je
"unutrašnje more" i samo okruženo zemljom, isti se epitet po-
čeo i za nj vezivati. U tom ga smislu rabi Solin u svojim kom-
pilacijama geografije i pripovijesti {Collectanea rerum mirabi-
lium, XVIII, 1), koje je znatiželjno čitao antički svijet na zala-
sku i cijeli Srednji vijek. Isidor Seviljski preuzeo je taj opći
pridjev i pretvorio ga u vlastito ime: "Veliko je more (Mare
magnum) ono koje sa zapada iz oceana dotječe, okrenuto je
jugu i seže prema sjeveru. Velikim se zove zato što su, u uspo-
redbi s njim, ostala mora manja. To je Mediteran, zato što
oplakuje okolnu zemlju (mediam terram) do istoka, dijeleći
Evropu, Afriku i Aziju" ("De mediterraneo mari", Orig., XII,
117

16). Naše će se more tako, zahvaljujući autoritetu kršćanskog

poligrafa i sveca, prozvati Mediteranom: teško je odmjeriti ko-
liko su tome pridonijele Solinove "čudesne pripovijesti". Oce-
an je dobio ime po mitskoj figuri Titanova sina: Mediteran je
stvarniji od mita.
Grci su imali više naziva za more: hals je sol, more kao
tvar; pelagos je pučina, more kao prizor; pontos je more kao
prostranstvo i put; thalassa je opći pojam (nepoznata porije-
kla, možda kretskoga), more kao iskustvo ili dogañaj; kolpos
znači njedro ili okrilje te na prisan način označava dio mora
koje je obgrlilo obalu: dragu ili zaljev; laitma je morska dubi-
na, draga pjesnicima i samoubojicama. U tekstovima valjanih
pjesnika i pripovjedača ti se nazivi dodaju jedan drugom tako
da, sastavljeni, umnažaju vlastita značenja: tvar-prisutnost,
dubina-prostranstvo, put-pučina, prizor-dogañaj i tako u ne-
dogled, kao što se i sami oblici mora dopunjuju i prelaze je-
dan u drugi. To odaje izobilje i bogatstvo iskustva koje su sta-
ri Grci stekli živeći uz Mediteran, ploveći po njemu.
Rimljani su bili mnogo oskudniji. Temat mare (koji dijele
s mnogim drugim indoevropskim jezicima, na primjer sa sla-
venskim i italskim, ostavivši ga u nasljeñe romanskim idiomi-
ma) označavao je u početku sve vode: morske, jezerske, riječ-
ne. Kasnije su, oponašajući helenske uzore, i rimski pisci ra-
bili posuñenice pontus i pelagus ili su pak latinskim riječima
(sal, salum, aeauor) pridavali grčka značenja. U njihovim me-
taforama i figurama otkrivamo kontinentalne nazore i privrže-
nost zemlji: čarapi aeauorei govorilo se za pučinu, u jednog
Vergilija nailazimo na usporedbu plovidbe s oranjem [mariš
aeauor arandum, Aen. II, 780). Narodi se razlikuju i po tome
kako nazivaju more, koliko imaju imena za nj, kako se njima
služe.
Arapi su, za njima i Turci, nazivali Mediteran Rumelijskim
morem (tj. bizantijsko-rimskim): al-bahr al-rum. Ibn Haldun
ga zove i Sirijskim, u "Al-Mukadima", na više mjesta. Tako ga
naziva i Al-Idrisi, u "Ruñerovoj knjizi". Riječ al-bahr značila
je sve velike vode i još uvijek označava najvažniju od njih:
Nil. Sačuvao se i stari semitski naziv al-iam, arhaičan i
književan. Muslimanski su narodi preveli na svoje jezike za-
jedničko ime Mediterana, koje je posvetio kršćanski etimolog:
al-bahr al-mutavisit.
118

More ima različite rodove od obale do obale: u latinskom i

slavenskim jezicima srednjega je roda, u talijanskom je muš-
kog, u francuskom ženskog, u španjolskom može biti i muš-
koga i ženskog, u arapskom ima dva muška imena, u grčkom
je, kad se složi više naziva za nj, svih rodova. Teško je povući
granice izmeñu jednog mora i drugoga: to obično nisu morske
granice; javlja se posesivnost ili pristranost prema vlastitom
moru. Po staroj grčkoj poslovici onaj tko prijeñe rt Maleje, na
kraju Peloponeza, napušta domovinu. "Naše more ima veliku
prednost, u svakom pogledu, nad ostalim morima - pisao je
Strabon - i od njega treba početi" (Geogr. II, 57). U "Ilijadi"
se spominju samo dva mora: Tračko i Ikarsko. U "Odiseji"
nema posebnih imena: sve je more. U vezi s pripadnošću poje-
dinih mora postavljaju se razna pitanja, napose kad je riječ o
morima drugih zemalja. "Je li lijepo more drugih zemalja?"
pita se pjesnik (Fernando Pessoa, u poemi "Mornar"). Mnogi
odgovaraju niječno na to pitanje ili ga uopće ne postavljaju.
"Samo je more drugih zemalja lijepo" (ibid.): to je odgovor
onih koji su otplovili s Mediterana na druga mora, u Novi svi-
jet.
Mnogo je značenja za koja nema riječi, koja se pridaju op-
ćem imenu mora, s osjećajem divljenja ili straha. U Ksenofon-
tovoj "Anabazi" zapisano je kako su grčki vojnici, nakon dugo-
trajnog lutanja kopnom, doživjeli prizor mora: "More! More!
Te su riječi išle od usta do usta. Svi pohrliše prema njemu...
počeše ljubiti jedni druge, plačući" (IV, 7). Svi su ugledali jed-
no more, svatko je vidio svoje. Taj se prizor ponavlja vjerojat-
no od prvog susreta čovjeka s morem: značenje riječi prelazi
u uzvik i ushit, u izraze za koje riječi nisu dovoljne. Razlikuju
se oni koji more vide prvi put i koji ga prepoznaju, oni koji
su ga ponovno ugledali i koji mu se vraćaju. Ponetko ga svaki
put vidi kao prvi put: to ovisi i o samome moru.
More je apsolutno, njegovi su nazivi relativni. Mediteran je
nazivan i Sjevernim i Južnim morem. Herodot ga je, putujući
po Egiptu, vidio na sjeveru i po njemu ga nazivao boreia tha-
lassa (IV, 42). Naziv Južno more susrećemo na renesansnim
kartama: čak i u geografskoj poemi "La Sfera" G. Datija spo-
minje se Mare del Sud. Ariosto ga na početku "Bijesnog Or-
landa" zove: d'Africa U mare. Poznavaoci izumrlih jezika na-
pominju da se u civilizacijama, koje su strane svijeta obilježa-
vale bojama, naše more zvalo zelenim ili bijelim morem. Arapi
119

su sačuvali naziv Bijelo more (al-bahr al-abyad): tom se bo-

jom označavala zapadna strana. I Turci su tako nazvali medi-
teransko more (Ak-deniz), Bugari takoñer. U starijim narod-
nim pjesmama Južnih Slavena spominje se, uz sinje, i bijelo
more, i to ne samo onda kada se talasa. I u novogrčkom jezi-
ku takav naziv nije nepoznat, unatoč starom helenskom pre-
danju. Crveno more (Erythros pontos) bilo je nekad cijeli In-
dijski ocean: crvena je boja značila Istok. Današnje Crveno
more Egipćani prozvaše Morem trske (iam n'šari - tako ga
bilježi i Lexicon copticum Amadeusa Pevrona još 1835. godi-
ne, str. 304). Crno more (Pontos Eivceinos) ima neobičnu eti-
mologiju: pridjev euxenos, što znači gostoljubivo, zamijenio je
axeinos (negostoljubivo), kakvim se učinilo tragačima za zlat-
nim runom: posrijedi je možda pučka etimologija, koja je sta-
roperzijskoj riječi akseana (taman, crn) promijenila smisao.
Crnom se bojom obilježavao Sjever. U "Kabali" nalazimo po-
tvrde za razna značenja boja. U dijelovima Balkana, na medi-
teranskim obalama i nedaleko od njih, ima toponima i hidro-
nima u kojima se, vjerojatno, kriju naznake pravaca ili strana
svijeta: rijeke Crni i Bijeli Drim, čije su vode posve nalik jed-
na na drugu, jednako kao Bijeli i Crni Timok u Srbiji, ili Crni
i Bijeli Iskar u Bugarskoj. Tako je možda bilo i s Crnom Go-
rom i Albanijom {alba - bijela), s Crvenom i Bijelom Hrvat-
skom (Croatia Alba - Dalmatia Inferior), koje se pod tim
nazivima spominju u zapisima popa Dukljanina. Na drugoj
strani, Bijeli i Plavi Nil, koji je prije bio zeleni, navode takoñer
na slična tumačenja. Ažurna obala (od arapskog arzak, što
znači plav) bila bi u tom slučaju zemljopisna oznaka, a ne obi-
lježje posebna plavetnila. Smione tvrdnje nekih jezikoslovaca
predstavljaju Pelazge ili Pelaste, starosjedioce Helade koji su
nam navodno donijeli lozu i maslinu, kao bijeli narod, koji je
dao ime "pelaškom" ili bijelom moru (pelagos ?). Zastanimo
pred tim mediteranskim pretpostavkama.
More je viñeno s obale u raznim bojama, u svim preljevi-
ma modroga i zelenog, kao srebro i kao zlato po mjesečini ili
na suncu, kao ulje i kao sol danju ili noću, vedro poput neba
u Vergilijevim metaforama (caeruleum mare), tamno kao vino
u epitetonima Homerovim (oinops). Gdje smo vjerovali da su
posrijedi same boje ili slike, ponekad su ipak bile praktične
oznake: pravci ili strane svijeta. Ne mogu se time poreći utje-
caji naših predodžbi ili tlapnji: oni su, unatoč svemu, pridoni-
120

jeli da se pojedina imena prihvate, ustale ili zavole. Podsjeti-

mo još jednom na ruže vjetrova raznih boja, koje označavaju
strane svijeta na starim kartama, i priznajmo skromno, zajed-
no s Borgesom koji je volio Mediteran, poznavao ga i zapisao
u "Plovidbi", u zbirci "Blizak mjesec" godine 1925: "More je
prastari jezik koji ne umijem odgonetnuti". Imao sam te riječi
na umu istražujući nazive mora, listajući razne rječnike po-
morskih naroda, ispisujući stranice "Mediteranskog brevija-
ra", napose ovaj glosar.
Mediteran je sastavljen od mnogih manjih mora. Ona se
nazivaju, primijetio je već Isidor Seviljski, "po pokrajinama"
ili "po narodima" ("a gentibus: Tuscum, Ligusticum, Dalma-
ticum", itd.), "po otocima", "po ljudskim sudbinama", "po us-
pomenama na kraljeve", "po običajima stanovnika", čak i "po
gazu goveda" (a bovis transitu: Bosphores, Orig. XIII, 16).
Mnogo je naziva manjih mora u Velikom: kao da svatko želi,
pred svojom obalom, imati more za sebe. U drevnim vremeni-
ma nosili su vlastita imena Feničko, Kilikijsko, Lidijsko,
Ikarsko more, kasnije i Alboransko, Bibansko, Balearsko, ðe-
noveško, Tarentsko, Marsejsko, Gornje more i Donje more,
More Kandije i More Moreje. Imena su im se mijenjala. Ja-
dran je bio za Apolonija Roñanina "jonski zaljev", za geografa
Strabona Jonsko je more dio "onog što danas zovemo Jadran-
skim zaljevom" (II, 5). Po "Djelima apostolskim", sveti je Pa-
vao plovio "Adrijom", koja je tada sezala do Krete i Malte
(XXVII, 27) a na nekim kopijama ptolemejskih karata plakala
i obale Sicilije. Hrvatski kralj Petar Krešimir zove ga, u jed-
noj ispravi iz godine 1069, "mare nostrum Dalmaticum".
Tako ga naziva i bizantijski car i ljetopisac Konstantin VII
Porfirogenet (Chron. V, 31). Turski putnik Evlija Čelebi daje
mu u svom "Putopisu" (Seijahatnamesi) dva imena: Venedik
Kor jezi (Venecijanski zaljev), kako se u njegovo vrijeme zvalo,
i Korfez Deryasi, na stariji, perzijski način.
O mediteranskim granicama govori se u Platonovu "Fedo-
nu": Sokrat u tom dijalogu spominje "one koji prebivaju od
Fazisa do Herkulovih stupova, najednom malom dijelu zemlje
oko mora, kao mravi ili žabe oko bare" (II, 56). Obale su gra-
nice mora, ne Mediterana. One se ponegdje i zovu po moru:
ta epithalattia, ta parathalattia, ta paralia označavaju, na
razne načine, primorje (riječ primorje, čini se, skovana je po
tom obrascu). Epeiros je čvrsta zemlja (kao pokrajina Epir),
121

terra firma, kako su tu riječ preveli Latini i mi za njima.

Khersos je zemlja kao pokrajina (po tome je dobio ime Her-
son u Ukrajini, nedaleko od ušća Dnjepra). Eion je obala uop-
će, i morska i riječna, aigialos je žalo (ta se riječ sačuvala u
imenu ljekovite plaže Igalo, u Boki Kotorskoj). Akte bijaše
strma obala (od nje dolazi ime zlosretnog Akteona u starom
mitu), a rakhia još strmija. Ima mnogo naziva u Grka: njihova
je obala razgranata i raznolika. S nje se na razne načine gle-
dalo na zaleñe i njegove stanovnike. Grčki nam jezik nudi pa-
radigme koje vrijede za mnoge mediteranske jezike: epithalat-
tidios je primorac, khersaios je kontinentalac, razlika meñu
njima naznačena je u Platonovim "Zakonima" (704,b). Hero-
dot je zabilježio opreku izmeñu otočana (nesiotes) i stanovni-
ka unutrašnjosti (epeirotes). U Aristofana, u "Žabama" (204),
srećemo karakterističan naziv athalattotos: onaj koji morem
nije ovlažen ni osoljen. Atički duh na obali smatrao je Beoća-
ne iz zaleña dostojnim prezira: Gregorije Cipranin se rugao
njihovoj pameti (Boiotion nous, III, 45), Makarije ih je nazvao
svinjama (Boiotia hys, II, 79). Takve obrasce, s golemim bro-
jem epitetona i tropa koje su filozofi i pisci uveli u klasičnu
kulturu, naći ćemo u raznim jezicima, duž cijele obale, u svim
vremenima. Najviše ih je vjerojatno u Italiji: najrasprostranje-
niji od njih, cafone, nastao je u Napulju i dobio šire značenje
i na jugu i na sjeveru zemlje; terrone je opći naziv za konti-
nentalce, palentone posebni, gabibbo u Genovi ili tamarro u
Abruzzima jesu regionalizmi. Već su Pompejani, po Strabonu,
s podsmijehom govorili o susjedima iza prvih brežuljaka (Nu-
ceria, Nola, Acerra). U Bibliji, u "Knjizi Sirahovoj", spominju
se nesnošljivosti izmeñu Židova iz unutrašnjosti i Filistejaca s
obale (L,25,c): vjerojatno su i oni davali nadimke jedni drugi-
ma, koje Sveto pismo nije smatralo dostojnim spomena. Arapi
svoje gorštake nazivaju žbali, Bugari za svoje kažu Balkan-
dži. Naša riječ žabar ne znači na cijeloj obali isto: jednom se
tako zove kontinentalac, drugi put susjed, Talijan. U uglañe-
noj francuskoj terminologiji postoji naziv cul-terreux, koji se
ne da prevesti. Provansalci imaju svoje nazive za Francuze,
Katalonci za Aragonce, Dalmatinci za Vlahe iz Dalmatinske za-
gore, Bokelji za Crnogorce, i sve tako redom. Te su uloge
odavno poznate, i u komedijama i u tragedijama, na mnogim
otvorenim pozornicama Mediterana.
122

Narodi su silazili na more i nazivali ga različitim imenima.

Izbivši na Jadransko more, Južni su Slaveni čuli grčke i ro-
manske nazive za prizor koji se pred njima otvorio. Neki filo-
lozi tvrde da su narječja kojima su govorili promijenila foneti-
ku i prilagodila je okolini. Zadržali su vlastitu riječ more. U
susretu s Grcima slušali su thalassa: tako su počeli zvati va-
love, more koje se talasa. Naziv pelagos sačuvao se na jugu
Jadrana, oko otoka Sipana (pelagat znači loviti dalje od oba-
le, na pučini; otočići skupine Palagruža na Jadranu, kao i Iso-
le Pelagose južno od Apenina, dobili su po njemu ime). Od ri-
ječi kolpos ostao je na nekoliko mjesta, oko Elafitskih ili Jele-
njih otoka kulaf: ići na kulaf znači loviti na pučini; od te je ri-
ječi došao venetski goljo, koji je postao sveopćim nazivom.
Objašnjenja uz more najčešće su oskudna. Oni koji su odavno
na moru ne nazivaju ga vodom, čeljad s kopna često ga tako
zove. Naši su preci donijeli iz pradomovine riječi laña, brod,
korab(lja), veslo, jedro. Jarbola nisu imali: on je od latinskog
stabla. Imali su vlastitu udicu, osti, vrš(v)e, mrežu. Ovu po-
sljednju, kojom su lovili po rijeci, posudili su usput Mañari-
ma i Rumunjima, u čijim se jezicima zadržala. Riječ vlak
(tako su stari Slaveni zvali mrežu potegaču) preuzeli su sje-
verni krajevi Grčke i njome zamijenili antički griphos (o tome
iscrpno piše jezikoslovac Petar Skok u knjizi "Naša pomorska
i ribarska terminologija na Jadranu", Split 1933). Od stanov-
nika nekadašnje rimske provincije i bizantske teme, od Ilira i
dalmatinskih Romana, došljaci su baštinili mnoštvo naziva: za
ribe kakve prije nisu jeli, za sprave kojima nisu raspolagali,
za oruña kakvim se nisu služili. Talijani, napose Mlečani, zna-
li su više o moru: od njih je svatko ponešto naučio na Medite-
ranu.
Češki polihistor i filolog Konstantin Jireček pokazao je
kako slavenski jezici imaju mnogo zajedničkih naziva za rije-
ke i vode uopće, više negoli za obale i mora (v. "Geschichte
der Serben", I, str. 63, Gotha 1911). Proučavajući toponimiju
na istočnoj obali Jadrana naš je stručnjak Petar Šimunović
zaključio: "Ni hrvatska toponimija ni zemljopisna nomenkla-
tura ne mogu potvrditi da su Hrvati posve ovladali morem i da
su za sve potrebe u vezi s geomorfonimima, pomorstvom, ri-
barstvom, brodarstvom, brodogradnjom - življenjem na
moru i od mora - iznašli jezične ekvivalentne izraze i stvorili
potpunu i potpuno svoju talasonimijsku terminologiju"
123

("Istočnojadranska toponimija", str. 252, Split 1986). Za utje-

hu, može se navesti i mišljenje talijanskog stručnjaka M. Cor-
telazza, koje se odnosi na drugu obalu Jadrana, na naše učite-
lje: "U talijanskom pomorskom leksiku apsolutno prevladava
komponenta kopnenog porijekla" (v. "Bollettino dell'Atlante
linguistico Mediterraneo", VIII-IX, 1966-1967, pp. 67-77).
Svi smo ipak roñeni na zemlji. Teško je prosuditi koliko je
tko začetnik a koliko baštinik na Mediteranu, kad je jedno a
kad drugo: valja razlikovati pomorsku vještinu od samoga
osjećanja mora.
Imenima i oblicima brodova nije lako odrediti porijeklo i
pripadnost. Riječ barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi,
ne zna se čija je. Pretpostavlja se da dolazi iz staroga Egipta.
Egipćani su je takoñer od nekoga preuzeli. Rabili su je Feni-
čani i Puni, Grci i Rimljani. Najstarija barka zvala se, u mno-
gim jezicima, drvo (na arapskom al'ud od čega dolazi leut, ta-
lijanski i španjolski legno i leno). Laña, koja je baltoslaven-
skog porijekla (lodia, od oldia), takoñer je značila drveni tru-
pac (monoksil). Korijene latinske riječi navis zatječemo u
124

sanskrtu, u grčkom, u keltskim govorima, u armenskim dija-

lektima: ne zna se čija je bila. Ni porijeklo galije (galea, gale-
one, galeota, galera itd.) nije razjašnjeno, premda je plovila
po svim morima i spominjala se, s ponosom ili očajem, na
svim jezicima: ni Meyer-Liibkeov "Romanisches etvmologi-
sches W6rterbuch" nije ustanovio odakle dolazi. Talijanski
etimolozi C. Battisti i G. Alessio pretpostavljaju da je "relikt
iz ilirskog supstrata proširenog od dalmatinskih obala do Ve-
necije" (v. "Dizionario etimologico italiano", sv. II, Firenze
1951): galea bi bila neka vrsta kornjače (testuggine), koja,
kad se kreće, sliči lañi s jednim ili dva reda vesala. I korablja
dolazi iz Grčke (korabion), ušla je u slavenske jezike prije se-
oba naroda, može se dovesti u vezu s imenom nekoga kukca
ili raka (karabos, v. Aristotel: "Historia animalium", 531b,
25). Ti primjeri, kao i mnogi drugi koje ne kanim nabrajati,
odaju zajedničke oblike, tvorbe, metafore. Ponekad - gdje ne
vidimo prvoga izvora ili počela - kao da riječi i stvari izranja-
ju iz samog mora, Mediterana.
Brod se povezuje sa starim slavenskim glagolom bresti-
bredo, što znači gaziti, pregaziti, prijeći preko vode. Porijeklo
mu je, očito, kontinentalno. "Pomorski rječnik" Radovana Vi-
dovića (Split 1984), blizak "Pomorskom glosaru" A. Jala, uz
brod, navodi (prema "našim izvorima", starijim) slijedeće nazi-
ve, najčešće grčkoga, latinskog i romanskog korijena: "banzo,
barca (barka), bastasia, bastassiza (bastašica), batel, ber-
gantinus (brigantin), biremis (isto što i/usta), barcon, barco-
sa, barcusius (bragoč?), carabus (korablja), caraca, cara-
chia, casselata, chelandia, cocha, codura, drievo, dromo,Jri-
gada, fusta (fušta), galea (galija), galera, galion (galiun),
grippus(grip), gumbara, kravela (kao i korablja, grč. kara-
bos), katrga (katurga), laña, lembus, lignum (drievo, legno),
linter, londra, marziliana, navicula, navigium, navis, orma-
nica, plav, saeta sagittea, sagiteda, saita, (bit će i šajka
odatle potekla), saena, šebeka (šambek), tartana, treciones
(galeae), triremis, zolla, zopula" (op. cit. str. 70). Ima još na-
ziva za brodove razne vrste. Isti autor pobija predrasude o do-
broj prehrani koju su uživale brodske posade, služeći se citati-
ma iz dnevnika pomoraca, kakvi nisu uobičajeni u normativnoj
leksikografiji, kakvima je mjesto u rodu glosara: "Slano meso,
kupljeno u barjelima u Trstu, Italiji, Engleskoj, Marsiliji bilo je
crno i mršavo kao pseće: engleske galete bile su neukusne i
125

tvrde kao ploče, nijesu se mogle razmočiti ni u kafi ni u vodi, a

njih su većina kapetana volili kupovati radi štednje pošto bi se
manje potrošilo, nego one od Odese i Genove, koje bi se frnjo-
kulom slomile. Menu na jedrenjačama nije se mnogo mijenjao.
Ujutro za ručak tvrdoga hljeba; a rijetko bi na kojem brodu
davali kafu ili čaj; za objed supa i slano meso, a za večeru
žgvacet i katkad slano meso na salatu s krtolom. U lukama
mjesto slanoga mesa kupovali bi fresko, ali ne meso, već glave
goveñe, što je najcjenje, bez mozga i jezika, a na manjim bro-
dovima od pet do šest članova posade kupilo bi se po pola gla-
ve. Od ove je morao kuvar nešto da otkine i načini za kapetana
i skrivana dva bifteka. Masti se na brodovima posve malo tro-
šilo jer bi se čipula za žgvacet pofrigala na pretilini koja bi se
spjenila na čorbi od slanoga mesa... Posada ispod prove jela je
zajedno iz jedne gamele, jedini je nostromo imao svoj tanjur, a
vodu, od kapetana do moca, svi smo pili s pićonom na bačvi.
Jedino u lukama kamarot bi za kapetana i skrivana napu-
nio bocun a za nostroma i posadu mogla se uzeti bokara"
(ibid. str. 301-302). Vidović je taj navod uzeo iz knjige "Uspo-
mene iz pomorskog života" koju je pomorac Vlado Ivelić obja-
vio 1933. u Splitu. Mediteranci čitaju slične glosare kao neku
vrstu memoara, a to oni ponekad i jesu. Takav je, očito, i gole-
mi "Atlante linguistico mediterraneo" koji odavno izlazi u na-
stavcima u Veneciji (glavni mu je urednik bio Dubrovčanin
Mirko Deanović, 1890-1984). Ti se nastavci još uvijek dočeku-
ju na Mediteranu s ushićenjima ili prosvjedima, s nostalgijom.
Dubrovčanin Bozo Cvjetković, koji je na početku XX. sto-
ljeća, po sugestiji kritičara Jovana Skerlića, pokušao načiniti
neku vrstu brevijara, još kraćeg od ovog, pod naslovom
"Estetska oceanografija" (Dubrovnik 1920, izd. De Giulli), pi-
sao je, u jeku prvoga svjetskog rata, o starim dubrovačkim
brodogradilištima. Mala republika (mala po prostranstvu)
imañaše brojne skvere (ili škare, kako se u njoj govorilo), u
gradu Dubrovniku i predgrañu Gružu, u Cavtatu, Župi i na
Rijeci Dubrovačkoj, u Zatonu te na otocima Lopudu i Šipanu,
u Slanom i Stonu na Pelješcu: tu bijahu porinuti "jaki nizovi
galija, pulaka, karaka, nava i sličnih velikih jedrenjača koje
proniješe slavu Sv. Vlaha od bajnog Levanta do Herkulovih
stupova, a odavde do mračnog (sic!) i prkosnog Albiona, Ko-
lumbovog kopna i putevima Vaska da Game do otadžbine Kali-
dasa i nebotičnog prijestolja Bhagavata". Tako piše pravi Me-
126

diteranac. Čuveni škver, utemeljen u Gružu 1526, opisuje na

sličan način: "proviñenje svim potrebitim spravama kao arga-
nima, maljima, važima, sjekirama, puntalima pa svim potrebi-
tim stvarima za očuvanje i opremu jedrenjača. Blizu škvera
redaše se veliki magazini za drvlja, katram, konope, sidra, itd.
Na škveru je bila podignuta kuća u kojoj je mogao stanovati
brodovlasnik i nadzirati izgradnju svoga broda. Prebogato gra-
divo za gragjenje davao je onda dobro pošumljen Srgj pa
Mljet, Arbanija, Neretva, Senj, a osobito brda Sant Angelo i
Gargano u Apuliji. Prote, kalafate, marangune i drugo osoblje
škvera davaše Dubrovnik, Gruž i okolica" ("Dubrovačko bro-
dogradilište", str. 5-6, Dubrovnik 1917, piščeva naklada).
Dragocjene podatke o brodovima i brodogradnji nalazimo
u radovima nadahnutih diletanata. Obilazio sam vaporetom
otoke mletačke lagune, bio na Torcellu, Buranu, u Muranu
gdje sam se divio, kao i ostali, puhačima stakla, na Mazzorbu i
Malamoccu na kojem je nekad bilo sjedište uprave, vidio sam
isole Realtine i napokon Chioggiu. Dopao mije u ruke svojevr-
stan glosar u dva toma, pod naslovom: "Calafati, squeri e bar-
che di Chiogga" (izdan uz pomoć municipija u Chioggi godine
1985, autor se zove Dino Memmo). Iz njega se može mnogo na-
učiti: što je jedno malo mjesto dalo velikoj mletačkoj sili, kako
se u njemu razvijalo brodarstvo (galafa') i po koju cijenu, kad
su nastali korporativni statuti brodograditelja, zvani mariego-
le (prva se mariegola spominje u proljeće 1211), kakva su
sve sidra postojala prije uzoritog renesansnog sidra (ancora
rinascimentale) i koji timuni prije navarskog timuna, otkud
razni alati i njihovi nazivi: curiaga, canagola, chissa, gala ili
gala verta, catarafa i cartabon, polachina, cortelo, verna,
becanela a due ili becanela a tre, alzana, berlasso ili imber-
lasso. U starom i simpatičnom venecijanskom glosaru Giusep-
pea Boerija ("Dialetto veneto", Venezia MDCCCXXIX) malo je
koja od tih riječi zabilježena. Ne treba ih ni ovdje prevoditi.
One nisu razumljive gotovo nijednom Talijanu, čak ni Mlečani-
nu, ako starih Mlečana još ima, jednako kao što dalmatinizme
koje sam navodio ne razumiju panonski Hrvati, a pogotovu ne
Srbi, Bosanci ili Crnogorci. Čini se daje isto tako i na drugim
obalama i u njihovu zaleñu, od Magreba, preko Libije i Palesti-
ne, Sirije i Južne Anadolije, do Provanse, Katalonije, Aragona
i Gibraltara. I to je jedna od značajki Mediterana.
127

Izgubljeno je djelo Timosthena, admirala Ptolemeja II, au-

tora deset knjiga "O lukama". Da nije, više bismo znali o sta-
rim lukama. Na njih ne treba gledati samo s praktične strane,
misleći na terete koji se u njima istovarahu i utovarahu, na
odvoz i dovoz brodovima. One su postojale i prije brodova. Iz
njih su prvi pomorci, na drvenim trupcima, pošli na drugu
obalu. Grci su izdvajali luku koja je nastala sama od sebe, po
prirodi stvari, voljom mora: limen autofnes, meñu prvima je
spominje povjesničar Tukidid (I, 93). Pelago-limen, prema
opisu stratega Polvena (III, 9), bila je na kamenitu nasipu, s
dugim molima. Feničani su gradili luke koje su imale po dva
pristaništa, za suprotne vjetrove: odabrali su najbolja mjesta
Mediterana, označavali ih suglasnicima MHVZ (ne znamo ka-
kvi su se samoglasnici izgovarali meñu njima).
Mnogi su u našem stoljeću istraživali stare luke, ronili do
njihovih potonulih mola, obraslih algama, školjkama i travu-
ljom, ili su pak kopali po mulju, pijesku i zemlji koja ih je za-
trpala. Grupa francuskih arheologa prekopala je mjesta na
kojima se nalazio Bvblos (Maurice Dunand: "Les fouilles de
Bvblos", Pariš 1937): obuzeo me strah čitajući izvještaj o
tome što je sve tamo pronañeno, čega je bilo, kako je propalo
u luci po kojoj je vjerojatno dobila ime najčitanija knjiga svije-
ta. Zapisi inženjera Gastona Jondeta, koji je istraživao (od
1910. do 1915) podvodne ostatke luke Faros, kraj Aleksan-
drije, svjedoče o vještini starih graditelja: dva velika lukobra-
na, dugi po dva i pol kilometra, široki preko šezdeset metara
svaki, na gromadama donijetim iz kamenoloma u Mexu, spoje-
nim bez cementa i žbuke, složenim po minoskom obrascu, iz-
meñu nekadašnjeg otočića i brda Abu -Bakar. Vidio sam i
Pozzuoli, kraj Napulja, čije su obale potonule (Portus Iulius,
Baia, Campi Flegrei u Kampaniji), gdje povijest bilježi jedan
od najvećih pothvata lučke inženjerije, ostvaren uz pomoć vul-
kanskog pijeska (puteolanus pulvis) što se u dodiru s vodom,
slanom ili slatkom, pretvara u najtvrñi cement: spominju ga
kao jedno od čuda ovoga svijeta Seneka (Quaest. nat. III, 35) i
poznavalac arhitekture Vitruvije (II, 6). Nedaleko od hrama
Serapide, napol utonulog u moru, na oko desetak metara du-
bine nalazi se nekadašnja radionica kipara. Tu se iskrcao sve-
ti Pavao na putu za Rim. Tuda je prolazila via domitiana. Taj
je predio izabrao Petronije za okvir svoga "Satvricona", "Tri-
malhionove gozbe". Na odlasku iz Pozzuolija našao sam Mar-
128

cijalov epigram o matronama koje su u obližnje ljetovalište

Baia (takoñer potopljeno) dolazile kao Penelope a vraćale se iz
njega kao Helene (I, 63). Mol u Pozzuoliju bio je jedan od naj-
slavnijih. Vraćajući se otud pronašao sam nepoznato djelo Ru-
ñera Boškovića, naslovljeno "Del porto di Rimini" (izdano u
Pesaru, MDCCLXV). Znanstvenika koji se bavio kozmologijom
i nazreo teoriju atoma, Dubrovčanina koji je ušao u bratovšti-
nu jezuita i natjecao se u matematici s D'Alembertom, koji je
izmjerio dužinu meridijana izmeñu Rima i Riminija, gradski
su oci pozvali da postavi i riješi pitanje njihove luke: to govori
o mjestu luke u poretku stvari na Mediteranu.
O odnosu luka i vrata pisali su drugi glosari (v. Georges
Dumezil: "Fetes romaines d'ete et d'automne", pogl. "Ports et
Portes"). Oba ta naziva imaju isti korijen u latinskome i ro-
manskim jezicima. Svetkovina Portunasa, božanstva luka i za-
štitnika vrata (Deus portuum portarumque praeses) održava-
la se potkraj kanikula, 17. augusta, a njegovo svetište nalazilo
se kraj rijeke, mosta i luke, "in portu Tiberino", po Varono-
vim riječima (VI, 9). U starim kalendarima vidimo da se lučke
129

svečanosti (zvane portunalia, zamislimo kakve su mogle biti!)

nazivahu takoñer Tibernalia. Luke i svetkovine meñusobno
su povezane. Odnos luke, vrata i ušća rijeka, o kojima sam
prije govorio, ima više značenja u kulturama Mediterana, koja
nisam uspio odgonetnuti.
Ima još takvih primjera, od kojih je zapravo započeo rad
na ovoj knjizi (sve ostalo na to se nadovezalo). Potonule luke
neka su vrsta nekropola. Dijele istu sudbinu kao i gradovi ili
otoci koji su potonuli: na sličan ih način obavijaju tajne, prate
pitanja, slijede pouke. Neke su istražene u tančine, druge se
više ne mogu istražiti. Luka u Tiru, jedna od najstarijih za
koje se zna, povezala je otok s kopnom (takve su luke bile naj-
pogodnije), imala je lukobrane kadre da odbiju najjače vale:
njezini su ostaci stršili iz mora sve do novoga doba, poput hri-
di (vidio sam ih najednom bakropisu iz godine 1836); neki se
dijelovi još uvijek razaznaju na dnu, u dane kad je površina
nepomućena; ronioci su na tom mjestu pronašli Posejdonov
kip, koji, kao u znak prkosa, drži u ruci morskoga konjica. O
luci grada Helike, njezinu naglom i tragičnom potonuću u
vode Korintskog zaljeva, govorilo se stoljećima sa strahom i
oprezom, pisali su o njoj ljetopisci i povjesničari. Čuvena Apo-
lonija, na libijskoj obali, sa dvije prostrane luke grañene po
feničkom uzoru (zaštićene lukobranima i povezane jedna s
drugom), donijela je susjednoj Kireni golema blaga izvozeći
žito u Ostiju: i ona je potonula, unatoč svojoj ljepoti i zaštitni-
ku po kojem je dobila ime. I tu se vide ostaci, kad se more
smiri i postane prozirno. Na afričkoj strani ima više takvih
prizora: Utika, na primjer, kraj Kartage, gdje je teško reći što
je uništila ljudska zloća a što gnjev mora (i Utika je bila, pri-
pomenimo, otočna luka). Slična je sudbina pogodila ratnu
luku Misenum, nedaleko od Pozzuolija, koja se činila neosvo-
jivom, oslonjena na goleme blokove i teške kesone, usañene u
morsko dno vještinom koju su Rimljani naučili od Etruščana i
Kartažana te usavršili bolje nego itko drugi. Kraj današnjeg
Marseillea nañena su debla od bora i crnike, na koja se osla-
njala luka stare Masalije, koju su osnovali Grci iz Fokeje šest
stoljeća prije Kristova roñenja i iz koje je Piteja krenuo na pe-
riplus prema dalekom sjeveru i posljednjoj Tuli: i ona je poto-
nula. Zapadno od nje, blizu današnjeg zatona Saint-Gervais,
u dubini od četiri do pet metara, prepoznavao sam kamene
mole, stupove grañevina, možda i kipove bogova, na mjestu
130

zvanu Fos-sur-Mer, u mulju koji je nanijela Rhona (rijeke če-

sto sudjeluju u takvim urotama). Uza sam Posilip leže, na
dnu, ostaci grčke Partenope i emporija Paleopolisa; kraj njih
se, u moru, vide ponekad bivše luke, u Gaioli i Marecchianu,
istočno od mjesta zvana Časa degli Špiriti. Potonula je u ne-
povrat i Matza na Siciliji, poznata iz vremena procvata toga
slavnog otoka. Na jadranskom otoku Pagu bila je i propala
luka ilirskih Liburna, zvana Cissa ili Kissa. Njezini se ostaci
još istražuju. Sreo sam Rovinjane koji vjeruju da otud potje-
ču. I na Brijunima je jedna potonula luka. Mnogo je još takvih
mjesta, mnoga nisam obišao. S tim se prizorima nerado poi-
stovjećujemo: svatko je ponekad potonula luka, na Jadranu ili
na Mediteranu.
I otoci su, kao mora, mijenjali imena. Ne zna se uvijek za-
što je bilo tako. Mijenjali su i vladare i stanovnike koji su ih
imenovali. Diodor Sicilski, koji je u svojoj "Historijskoj biblio-
teci" posvetio cijelu knjigu otocima (nesiotike), objasnio je
kako je i zašto njegova rodna Sicilija, "koja se najprije zvala
Trinakrija zbog svoga oblika (sa tri velika rta poput triju šilja-
ka), nazvana poslije Sikanija, po Sikulima koji su je nastanji-
vali" (V, 2). Proroci su Cipar zvali Kitim (Ez. XXVI, 6), a stari
Grci Alasiotas. Kreta je u Starom zavjetu Kaftor (Gen. X, 14),
potom su je Arapi prozvali Kandijom. Lipari su bili poznatiji
kao Eolski otoci. Peloponez su Mlečani zvali Moreja zbog obi-
lja murava na njoj. Ibiza se zvala Pitvusa, zbog borova. Hvar je
nekoć nosio slično ime, Talijani su ga preimenovali u Lešinu.
Krk je najprije bio Curicta, zatim na talijanskom Veglia. Pag
se nekad zvao, kao i luka na njemu, Cissa ili Kissa. Vis je bio
Issa. Neki su otoci oduvijek bili i ostali ono što jesu: Rodos je
od početka Rodos, Lesbos Lesbos.
O otocima se obično govori zasebno, tj. odvojeno od konti-
nenta. Odavno pišem o njima i stalno im se vraćam. Etimolozi
dovode u vezu grčki naziv za otok (nesos) s indoevropskim
korijenom koji označava "ono što plovi". Latinski i romanski
nazivi nisu razjašnjeni: insula, isola, ile, itd. Talijanski glagol
isolare, koji su prihvatili mnogi jezici, nastao je od isola: oto-
ci su bili znakovi odijeljenosti i samoće. Riječ otok dolazi od
teći, otjecati, ostrvo od struja, o-strujiti, po već spomenutom
etimologu Petru Skoku, koji tvrdi da "to nisu pomorski termi-
ni. Preneseni su s kopna na more. Toponimi su i na kopnu"
("Etimološki rječnik hrvatskog ili srpskog jezika", sv. III, 350,
131

Zagreb 1970). I to vjerojatno pokazuje otkud su došli naši

otočani. Plinije Stariji obilazio je jadranske otoke i opisao
neke od njih: "Obala Ilirika ima više od tisuću otoka, s plićim
morem i neznatnim strujanjima, koja se probijaju kroz uske
uvale" (III, 151). Pomponije Mela slijedio je njegov primjer;
nije bio osobito darovit. Zavolio je Jadran i posvetio mu retke
ispunjene hvalom ("De Chorographia", II, 55). Svako more na
Mediteranu ima, čini se, svoga Pomponija: iskažimo mu za-
hvalnost.
Najstariji poznati nam zapis o "otocima blaženih" nalazi
se u Hesiodovim "Poslovima i danima": "Na otocima blaženih,
kraj oceanskog dubokog vira, borave blaženi junaci, slobodni
od briga u srcu: živototvorna im zemlja donosi medni plod što
triput u godini dozrijeva" (169, 173). I u Davidovim "Psalmi-
ma" otoci su bogati, a otočani darežljivi: "Kraljevi Taršiša i
otoka nosit će darove svoje" (LVII, 10). Predodžba o otocima
koji su odijeljeni, koje ne remeti ništa izvana, na kojima se
može ostvariti apsolutni red, potaknula je najzanosnije utopi-
je. Platon je opisao u "Kritiji" i "Timaju" raskošnu Atlantidu
kao "sveti otok obasjan suncem, koji je proizvodio mirise..., s
hramovima, kraljevskim palačama, lukama i brodogradilišti-
ma" ("Kritija", 115). Takav je otok morao potonuti da bi nas
poučio kako je sreća prolazna. Što se zbilo s otocima o koji-
ma se pisalo i nagañalo: gdje su Aulilia, Satanazes, Otok se-
dam gradova, je li ih snašla slična sudbina, jesu li uopće po-
stojali, to nitko ne zna. Ne znamo ni jesu li bili na Mediteranu
ili na nekome drugom moru.
Otoci nisu samo mjesto sreće i blaženstva. Izmeñu Scile i
Haribde vrebaju opasnosti i iskušenja. Otoci su takoñer mje-
sta izgona i zatočenja. Tako je bilo ne samo u drevnim mitovi-
ma i epovima nego i u praksi vladara i tirana, helenskih i rim-
skih, arapskih i turskih, romanskih i slavenskih. Dedal je sa-
gradio najgoru tamnicu - labirint - na Kreti. Sin mu je Ikar
želio, uzalud, odletjeti s njezinih litica: strovalio se u more
prozvano po njemu Ikarskim. Teško je pobrojiti sve otoke na
koje su tiranije izgonile svoje protivnike. U Rimu se ustalio
pravni naziv "otočna kazna" (poena insularis). Otočić San
Nicolo bio je colonia penale u Napuljskom Kraljevstvu. Sene-
ka je proveo osam godina u izgnanstvu na Korzici. Dubrovački
pjesnik Ivan Gundulić povukao se, u starijoj dobi, na jedan
od najmanjih Elafitskih otoka, Daksu, da bi tu okajao grijehe
132

svoje mladosti. Na otok Mljet

(čije ime etimologija dovodi u
vezu s medom: melite nesos),
na jugu Jadrana, izmeñu La-
stova i Sipana, rimski su vla-
dari, consules atque procon-
sules, slali u progonstvo svoje
najljuće neprijatelje: taj slatki
otok (sa živopisnim slanim je-
zerom u sredini) bio je pun
otrovnih zmija, tako da čuvari
nisu bili potrebni. Dubrovač-
ka je Republika preuzela i tu
tradiciju latinskoga svijeta te,
u skladu sa svojim skromni-
jim i ograničenijim potrebama
i mogućnostima, ustanovila na
istom mjestu mali mediteran-
ski Sibir.
Ta je pojava bila česta.
Korzikanac Buonaparte dva-
put je zatočen, na mediteranskoj Elbi prije Svete Helene. Prva
etapa u izgnanstvu Lava Trockoga bio je otočić Prinkipo (tur-
ski Buyuk Ada) u Mramornom moru: "otok crvenih klisura
nagnut nad tamnom modrinom..., poput neke pretpovijesne
nemani na pojilu" (Max Eastman: "Great Companions", str.
117, New York 1940). Lipari su bili poznati kao koncentracio-
ni logor. Stara austrijska tvrñava na otočiću Mamula, u Boki
Kotorskoj, postala je tamnicom za ljevičare i antifašiste. Na
otoku Rabu (možda na istom mjestu gdje je danas ludnica)
djelovao je talijanski konclogor za Židove (1941 - 1943). Na
malom otoku Jar osu kao i na velikom Makronisosu (da se vra-
timo grčkim izvorima) pukovnici su nakon II. svjetskog rata
napravili logore za demokrate i intelektualce (slične logorima
na Solovjeckim otocima, na Bijelom moru, iz vremena "kulta
ličnosti", premda s podnošljivijom klimom). Goli otok na sje-
vernom Jadranu, u Kvarnerskom arhipelagu, zatočio je one
koji nisu prihvatili raskid sa Staljinom 1948. Teško je reći je li
bio Mediteranac, Sizifov potomak, onaj tko se tu sjetio neobič-
ne pokore: da zatočenici lome gromade kamenja i bacaju tuca-
nik u more, da zatrpavaju Mediteran.
133

Španjolci su prenijeli stanovite običaje u svoje kolonije: u

zaljevu San Francisca, grada koji je dobio ime po poznatom
mediteranskom svecu, na otočiću Alcatraz bio je sve donedav-
no "najsigurniji zatvor na svijetu". U Francuskoj Gvajani kr-
šćanskim su imenima (Otoci Spasa, Vražji otok) nazvane ka-
znionice koje su nadmašile uzore iz antičkih vremena. Na tri-
ma dalekim otocima pogiboše, ne zaboravimo, tri velika istra-
živača mora: Magellan, La Perouse i kapetan Cook. Ne zna se
koji je otok poslužio kao uzor Kafkinoj "Kažnjeničkoj koloni-
ji". Primjera je mnogo u literaturi i izvan nje, na Mediteranu i
dalje od njega.
Pripremajući se za put u Italiju, koja će nadahnuti "Rim-
ske elegije", Goethe je sanjao san nalik na otočnu utopiju:
"...S povelikom barkom plovim uz nekakav plodan otok, bogat
raslinjem, znajući da se na njemu mogu naći najbolji fazani...
Kao što san obično sve preobliči, tako su oni imali duge repo-
ve s raznobojnim okcima, poput paunova ili rijetkih rajskih
ptica" ("Italienische Reise", nadnevak 19. X 1786). Sicilija je
podsjećala pjesnika "na Aziju i Afriku, tako da nije mala stvar
stajati na toj čudesnoj točki u kojoj se sječe toliko pravaca
svjetske povijesti" (Ibid., dne 26. III 1787). Povijest se pone-
kad zaključuje na otocima.
Gotovo je nemoguće obići sve mediteranske otoke; poslu-
žio sam se, za neke od onih na kojima nisam bio, svjedočan-
stvima, primjerice manje poznatim djelom D. H. Lawrencea
"Sea and Sardinia": "Ni Rimljani, niti Feničani, ni Grci, niti
Arapi nikad nisu pokorili Sardiniju. Ona leži postrani. Izvan
je tokova civilizacije... Podsjeća me na Maltu: izgubljena izme-
ñu Evrope i Afrike, ne pripada nikamo. Ne pripadajući nika-
mo, nije pripadala nikome... Ostavljena je s onu stranu vreme-
na povijesti" (str. 11 i 65, izd. Anchor Books, New York
1954). Vrijeme povijesti nije jednako rasporeñeno na Medite-
ranu.
Lawrence Durrell oplovio je Siciliju, Rodos, Krf, Cipar, Pa-
tmos, iznio mnogo opažanja o svakom od tih otoka. Spasio je
od zaborava riječ islomania (insulomania ili otokomanija) i
proširio njezin opticaj: "Našao sam jednom prilikom negdje
meñu Gideonovim bilježnicama popis bolesti koje medicinska
znanost još nije klasificirala; meñu njima je bila islomania,
opisana kao rijetka i nepoznata tegoba duha. Ima ljudi koji,
objašnjavao je tu Gideon, smatraju na neki način neodoljivima
134

otoke; znanje koje steknu o nekom od njih, o tom malom svi-

jetu okruženu morem, ispunja ih neopisivom opojnošću. Ti
roñeni insulomani (islomanes), dodao bi on, izravni su po-
tomci Atlantiñana (Atlanteans) te njihova podsvijest žudi za
otočnim životom. Kao sve Gideonove teorije i taje genijalna...
Ova je knjiga po svojoj nakani anatomija insulomanije", kaže
Durrell za svoja "Razmišljanja o jednoj morskoj Veneri" (str.
15, London, 1960). Ovaj brevijar želi osloboditi duh od raznih
bolesti Mediterana, pa i insulomanije, od koje sam i sam bolo-
vao, i povremeno još bolujem.
Meditacija o otocima neprestano nas navodi na temu izgo-
na, kojoj bih želio posvetiti kratak midraš. Stari su Hebreji, u
pitanjima vjere i obreda, bili skloniji ustanovama i hijerarhija-
ma nego što bijahu Heleni: birali su meñu sobom poglavare iz-
gnanstva, smatrali ih potomcima Davidovim, priznavali im du-
hovne i svjetovne ovlasti. Takav se dostojanstvenik na aramej-
skom zvao Reš Golutha, a prevodio na grčki i latinski riječju
egzilarh. Francuski židovski pisci, poznavaoci Talmuda, ime-
novali su ga prince de l'exil: tako se zove u zbirci neobičnog
pjesnika Edmonda Flega, naslovljenoj: "Ecoute, Israel" (objav-
ljenoj u Parizu godine 1953). Mnoge je nadahnulo djelo "Mi-
draš Rabba", koje je egzilarh Rabbi Huna posvetio izgnanici-
135

ma i njihovim progoniteljima. Dijaspora je čuvala zvanje Reš

Goluthe i poštivala njegovu službu. Egzilarhat se ipak ugasio
s Rabbi Ezekijem. Nije ga više bilo moguće obnoviti. Oskudni
podaci koje sam prikupio pokazuju kako su se egzilarsi isti-
cali strpljenjem i trpnjom: bili su svjetionici na rtovima dobre
nade, na otocima izgnanstva. Mediteran se može dičiti što je
takva ustanova nastala na njegovim obalama.
O promatranju mora i molitvi uza nj saznao sam najviše
od monaha Irineja, kojega sam sreo kraj koptskog samostana
As-Surian, u Egiptu, izmeñu Aleksandrije i Kaira, nedaleko
od obale, na rubu pustinje. Rodom iz Odese, od roditelja uni-
jata koji su stradali za vrijeme progona, našao je utočište u
grčkoj obitelji kakvih je mnogo bilo u toj kozmopolitskoj luci.
S njom je, kao dječak, u ratnim godinama, izbjegao u Solun.
Zamonašio se na Svetoj Gori, u Mronu, zatim služio Gospodu
na Sinajskoj gori i Libanonskoj visoravni, u manastirima na
Cipru, u ćelijama grčkih "meteora". Molio se promatrajući pu-
činu, meditirajući. Govorio mi je o svetom Antunu i svetom
Pahomu, koptskim anahoretima, o tome kako su ispaštali u
pustinji, kraj mora, o manastiru svetoga Makarija i monastič-
kim odredbama svetog Bazilija: "Odvojiti se od ostalog svijeta,
ostati bez domovine i bez obitelji, bez imanja i bez dobara,
bez prijatelja i bez poslova" (navod sam zabilježio po sjeća-
nju). Sveti Jeronim, i sam sklon pustinjaštvu, preveo je te
stroge odredbe. Sveti je Atanas napisao životopis svetoga An-
tuna Pustinjaka. Anahoret Irinej bio je dostojanstven dok je
govorio, lijep kad je gledao u daljinu, uvjerljiv u svom nastoja-
nju da se kršćani izmire u Kristu. Govorio je ruski, čistim je-
zikom, mjestimice arhaičnim, bez metafora. Znao je više jezi-
ka, naučio je i koptski. Onu duhovnost, koju su mediteran-
skim obalama pronosili proroci i apostoli, baštinili su prvi ve-
liki pustinjaci. Filonov "Kontemplativni život" (De vita con-
templativa) jedan je od najčišćih oblika novog helenizma.
Theoria je značila uvid i vid: kontemplacija je iskustvo teori-
je, praxis kai theoria. Objašnjavao mi je izvorna značenja
anahoreze i koinonije, kseniteje i lavre, smisao apatheie kao
vlasti nad samim sobom i diakrisisa kao unutrašnje odluke.
Govorio je o svemu tome kao o duhovnoj tradiciji istočnoga
Mediterana, koja se širila prema zapadu i sjeveru, koja se ne
smije zanemariti. Njezini putovi vode prema Kapadociji, Kijev-
sko-Pečerskoj lavri, u Sveti Naum i Sopoćane, u svetište Četr-
136

desetorice mučenika u Bugarskoj, u armenske manastire na

slanom jezeru Van i slatkovodnom Sevanu. Spominjao je mno-
ga djela, navodio vjerske i svjetovne autore. Holderlinov je
Hvperion sanjao o tome da postane "pustinjakom u Grčkoj".
U antičkim je kulturama prevladavao "gledalački stav". Filozo-
fija je tražila "umno gledanje". Kako sile izazivaju pojavu su-
protnih sila, u helenskoj se tradiciji javila i težnja za probija-
nje kruga vidljivosti: stoga se mudrost, tj. pronicanje u tajne,
počela izjednačavati sa sljepilom. Tirezija je slijep kao i Ho-
mer, ali naslućuje što je s onu stranu vidljivoga. Edip sam
sebi probada oči koje su ga iznevjerile. Grčkim su poganima
govorili prvi kršćanski propovjednici: "Ako te oko tvoje sabla-
žnjava, iskopaj ga i baci". Sunce Juga lako nas zaslijepi. Na
kraju antičke epohe javili su se veliki zagovornici šutnje. "Lo-
gosu mora prethoditi šutnja", upozoravali su neoplatoničari.
Plotin je tražio "razumijevanje u šutnji". Ideal asketa bio je
"slavoslov bez riječi", upućen Bogu. Tako se uspostavljala rav-
noteža, u molitvi i u govoru. To nije samo bizantsko predanje,
napominjao je monah. Na zapadnim stranama, u Palermu
137
(Chiostro di San Giovanni degli Eremiti iz XIII. stoljeća), na
više mjesta u Španjolskoj i Francuskoj (cisterciti, pavlini, tra-
pisti), na nekoliko jadranskih otoka (na Košljunu kraj Krka,
Rabu, u Gospi od Škrpjela u Boki) kao i na južnoj mediteran-
skoj obali, po sufijskim tarikatima, bilo je takvih pojava: valja
i njih imati u vidu kad se odreñuju mediteranske granice. Ne
znam je li Irinej završio svoje djelo o Simeonu Stiliti i razlozi-
ma zbog kojih se taj neobični svetac uspinjao na stup i vezao
za nj. Kao mnogi Slaveni, nije odgovarao na pisma. Tko zna
jesu li uopće stizala do njega, u kojem je sad samostanu, u
pustinji, kraj mora.
Vjere su preimenovale stanovnike i obale Mediterana. Sta-
ra hebrejska imena iz Svetog pisma primili su kršćani svih
naroda i jezika, imena istog korijena prenosili su muslimani s
istoka na zapad: Abraham ili Ibrahim, David ili Davud, Salo-
mon ili Sulejman, Josip ili Jusuf, Marija ili Merjema i tako re-
dom. Bilo je posebnih imena, različitih od jedne vjere do dru-
ge. Mnoga se vežu za svjetlo, sunce ili zemlju, gotovo nijedno
za more. Petra je Sin Božji imenovao po stijeni (Iv. I, 42). Sve-
ti Jeronim je pokušao protumačiti Marijino ime kao složenicu
od meir (svjetlo) i iam (more): Stella mariš, znana mornari-
ma od davnina. Taje etimologija opovrgnuta, unatoč autorite-
tu sveca i prevodioca. Grešna je Magdalena dobila ime po po-
krajini Magdali. Lidija je nazvana po zemlji lidijskoj, iz koje je
skromna "skrletarka" (Lydia purpuraria) došla u Filipe, pri-
jestolnicu Egejske Makedonije, gdje je slušala prodiku svetoga
Pavla (Saula) i postala prvom makedonskom kršćankom (v.
Marturologium Romanum, III, 8). Nema velikih i svetih imena
povezanih s morem, ali je samo preimenovanje čovječanstva
poteklo s Mediterana.
I obale se dijele na one koje su krštene i one koje to nisu.
Njihovo je posvećenje slično krštenju ljudi. Često su imenova-
ne po svecima ili Bogorodici. Oplovimo obale Sardinije, na ko-
jima je mnogo takvih imena: Santa Maria Navarese i Isola di
Santa Maria, Santa Caterina di Pittunari, Santa Lucia, Monte
Santu, San Antonio di Santadi, Capo San Marco, Stagno di
San Giovanni, Santa Teresa di Gallura, Isola Maddalena, Co-
sta Paradiso. I drugdje se po svecima daju imena obalama, ov-
dje možda više nego igdje. Na jugu Sicilije nalazi se Maršala,
nazvana tako u vrijeme arapske vlasti: dolazi od riječi marš
(luka) i Alah. I na južnim mediteranskim obalama ima takvih
138

primjera. Na Jadranu je pridjev sveti ušao na poseban način

u nazive mjesta, možda intimnije nego drugdje (romanski
sant odgovara slavenskom sut ili su): Supetar, Supavo, Suti-
van, Sustipan, Sućuraj (sv. Juraj), Sumartin (ili, s metatezom,
Sumratin), Sutorina (sv. Irena), Sutmiho (sv. Mihael) i Sutmi-
hojska, Sutvara (SV. Barbara), Sutomišćica (sv. Eufemija), itd.
Uz njih su Punta Križa, Punta Madona, Vala od Marije i zaljev
Svetog Pavla, otok Svetog Grgura, koji nije poznat po dobru.
Na ulazu u Pulski zaljev dočekuju nas tri otočića: Sveti Petar,
Sveti Andrija i Sveta Katarina. Po svetom Iliji dobio je ime Su-
tlija, brijeg i kamenolom po kojem je Trogir bio slavan {Tra-
gurium marmore notum, pisao je Plinije Stariji, Nat. hist. III,
141). Tako se posvećuje zemlja uz more, a ne more: ono je
samo po sebi sveto ili je pak prokleto.
Primorski su gradovi uzimali svece za zaštitnike. Na sred-
njem Mediteranu mnogi su imali pokrovitelje s Istoka: to po-
tvrñuje postojanje duhovne razmjene, ne samo trgovine. I Ge-
nova, i Barcelona, i Taragona, i naš mali Senj odabrali su sve-
tog Jurja iz Sirije. Egzarhat Ravenne dao je prednost bizant-
skim patronima. Na Jadranu su se, unatoč svemu, najviše
zbližili Istok i Zapad: sveti Duje i Vlaho su pokrovitelji Splita
i Dubrovnika, sveti Todor, zaštitnik bizantske vojske, štitio je
Korčulu, sveti Jakov Šibenik, sveti Tripun Kotor. Trogirani su
imali u vrijeme renesanse bratovštinu svetoga Damjana i sve-
toga Kuzme. Zadar je podigao stare crkve svetoj Stošiji (Ana-
staziji) i svetome Krševanu (Krizostomu). Dalmacija je svetom
Šimunu (Simeonu) namijenila škrinju od plemenite kovine.
Ne bi se od okrutnih barbara obranili lijepi i napredni gradovi
Mediterana da im nije pomogla providnost njihovih svetaca.
Brigu o soli vodili su u staroj Grčkoj zakonodavci. Solar je
uživao poštovanje, solane bijahu zaštićene. Homer je pjevao o
"božanskoj soli" (halos theio, "Ilijada", IX, 214). Aristotel ju
je dovodio u vezu s moralom i prijateljstvom ("Nikomahova
etika", 1156b, 27). Plinije Stariji vidio je njezin utjecaj "na
sladostrašće duha (ad voluptates animi), pa se slanim naziva-
ju svakovrsne ljepote života i najveće radosti, odmor od napo-
ra kakav ne sadrži u tolikoj mjeri ni jedna druga riječ" (XXXI,
88). Ciceron je posjedovao vlastite solane i govorio o njima s
ponosom: salinarum mearum possessio (Ad fam., VII, 32), a
to pokazuje daje govorništvo povezano sa solju. Jedna od naj-
važnijih rimskih cesta, po kojoj su Sabinjani vukli vreće soli u
139

Vječni grad, dobila je ime Salaria via (kartograf ju je jasno

ucrtao na tabuli peutingeriani). Sol je otvarala putove s mora
na kopno, od kopna prema moru: gotovo je nemoguće pobro-
jiti sve solane s kraja na kraj Mediterana, kao i djela koja su
im posvećena.
Kultura masline ustanovila je nazive briske onim filozof-
skim ili vjerskim: uzgajač maslina zvao se elaiologos, proda-
vač elaioparokhos, nadzornik elaiokhristes, proizvodnja ulja
aelaioturgia, nadzor nad njom elaiokhristia. Getshemani je
na hebrejskom vrt (gath) s prešom {šemanim je vrsta tijeska
ili muljače). Maslina, stablo kao i plod, ima posebno mjesto u
Svetom pismu: njezino ulje "na čast je božanstvu i ljudima"
(Suci, IX, 8). Mashiah (mesija, onaj koji je pomazan) preve-
den je na grčki riječju khristos: pomazanik. Kuran se zaklinje
maslinom (al-zejtun) i smokvom: "Tako mi smokve i masline,
i Sinajske gore, i grada sigurnog", piše u njegovoj XCV. suri
(koja nosi naslov po smokvi: at-Tin). Na takvim se ustanova-
ma i odredbama, ne samo na plovidbama ili putovima, temelji-
la civilizacija Mediterana: zbog toga se ovdje toliko ističu.
"Mediteran dopire do rubova pustinjskog pojasa, a masli-
na je njegovo drvo: drvo predjela sunčane jasnoće koja raz-
dvaja sumornost ekvatora od sumornosti Sjevera. Ona je sim-
bol klasičnosti izmeñu dvaju romantizama" (Aldous Huxley:
"The Olive Tree", str. 287, London 1973). Maslina je za Hux-
leya simbol latinstva: ona otkriva njegovim sunarodnjacima
ono što je u njima specifično englesko, a ne teutonsko; bez
mediteranskih utjecaja "Chaucer i Shakespeare ne bi nikada
postali izvornim pjesnicima" (ibid). Lawrence Durrell, koji je
proveo mladost po grčkim otocima, a starost u Provansi, osje-
tio je upravo u maslini sintezu Mediterana: "Cjelokupan Medi-
teran - skulpture, palme, zlatni nakiti, bradati heroji, vino,
ideje, brodovi, mjesečina, krilate Gorgone, brončane figure, fi-
lozofi - kao da sve to navire kroz reski i trpki okus crne ma-
sline meñu zubima. Okus je to stariji od mesa i od crnoga
vina. Star je kao hladna voda" ("Landscape with Olive Trees",
u "Prospero's cell", str. 96, London 1976). Bibliografija glosa-
ra dužna je spomenuti i Apieijevo djelo De Re Coauinaria, u
kojem se na više mjesta govori o maslini i njezinoj ulozi u me-
diteranskom kulinarstvu: "Kako sačuvati zelene masline, da
bi se u svako doba od njih moglo napraviti ulje?" (I, 28).
140

Mnogo je pisaca i poeta

ostavilo svoje zapise o masli-
ni. Nije je manje slikara nasli-
kalo. O njoj su vodili brigu
statuti mediteranskih gradova
i ustavi zemalja. Neprestano
su se pisali "Poslovi i dani",
od Hesioda do danas. Revni
franjevac don Frano Ivanišević
iz Poljica opisao je slikovitim
pučkim govorom dane berbe i
poslove uljara nadomak ja-
dranske obale u Poljicima:
"Masline se beru po Svin sve-
tin u novenbru... Valja nosit
skale, šćape, valja se penjat i
mlatit. Ne valja maslinu brat
kad je prizrijela i počela gnji-
jat, ali ni kada je sasvin zele-
na, u sridnje neka je malo oži-
va. Kad se oberu i skupu masline, gonu se vrićan kući, siplju
u badnje ili kamenice, a 'di nije toga, prostru se po podu. Va-
lja ji pustit koji dan, da opočinu, da uñu malo u se i sazriju
bolje. Ako ji1 je puno na 'rpi, dobro je promišat, neka proñe
arije kroza nje, jer bi se upalile, pa bi ulje žegnulo (palilo
usta). Masline se melju na toču, ženske nose i podmeću ru-
kan, a muškići vrtu toćen. Ne rašćina se odma' tisto, nego se
pusti da malo opočine. Ispliva vanka cvit od ulja, to je lanbik
ili lotnjak, najbolje ulje. Raščina se u kacan (sudovi drveni),
polije se više puti vodon vrilon tavulja (vrećica), u kojoj je ti-
sto, a muškić zagrne nogavicu i upire, tare nogan, da se iza-
žme ulje. Čisto ulje skupi se u kaci pejaron (zdjelicon) i per-
cen, a taložina, što se zove murga, prolije se vanka" ("Poljica
- narodni život i običaji", str. 304, Zagreb 1903). Tako se ra-
dilo danima i danima, manje ili više isto, od jedne obale do
druge, na svem Mediteranu.
Svoje skromno znanje o spužvarstvu dugujem njemačkom
istraživaču H. Schmidtu, koji se sav predao tome nezahval-
nom zanatu i dao na svijet godine 1852. knjigu pod naslovom
"Die Spongien des Adriatischen Meeres". Taj je autor roman-
tično proglasio Jadran "vrtom spužvi" (Spongiengarten),
141

premda, najvjerojatnije, u to doba nije mogao znati koliko je

na njemu nalazišta ili lovišta: osim Krapnja, kraj Zlarina, koji
je najpoznatiji, tu su Žirje i Murter, više mjesta u Istri (kraj
Rovinja i Poreča), nekoliko važnijih rtova poput Kamenjaka i
Pelegrina u blizini Proizda, Prigradice i Vele Luke, kraj Pakle-
nih otoka, Premude, Silbe i Oliba, nedaleko od Žute, Sita,
Milne, Smrikove, Lavdare, Balabre, Kurbe Vele i Male, Velikog
i Malog Glavoča (odabirem namjerno imena u kojima odzvanja
prošlost: starosjedilačka i došljačka). Spužvari su ronili od
najstarijih vremena za školjkom s purpurnom bojom (murex
je zvahu Latini): "More uz Lakoniju, kraj Korinta, bogato je
školjkama za bojenje purpurnih haljina, koje po vrijednosti
nadmašuju samo one u Feničkom moru" (Pausania, III, 21).
Poznato je bilo spužvarstvo na egejskim i jonskim otoci-
ma, kraj Rodosa i Krete, blizu Tabarke u Tunisu, izmeñu Ker-
kenaha i Djerbe u zaljevu Gabes, od Tarvaha do Misurata u
Tripolitaniji, uz Maltu, ispred Torre del Greco pored Napulja,
na obalama Turske, naročito u Sirijskom moru, koje se natje-
calo s Crvenim ili Eritrejskim, gdje su vañene najljepše spu-
žve staroga i srednjega vijeka. Sredinom prošloga stoljeća po-
čela se rabiti sprava zvana gangava ili gannegava, željezni
okvir kojim se greblo dno, s posebnom mrežom, vezan lancem
za vitlo na brodu. Ronilački je aparat prvi put upotrebljen na
Jadranu godine 1893, a ni drugdje na Mediteranu nije mnogo
ranije: dotad su lovili ili brali spužvu, kao i koralje i purpurne
školjke, na klasičan način.
Tko zna što je sve bilo zapisano u osam knjiga posvećenih
ribama i ribarenju što ih spominje Atenej, od kojih se sačuva-
la samo Opijanova Halieutica. I Ovidije je napisao jednu, u
kojoj je teško protumačiti mnoge nazive riba koje je izgnanik
čuo uz euksinske obale: bilo ih je više nego što ih je ostalo.
Apicije je, u devetoj knjizi već spomenutog kulinarskog manu-
ala, ponudio trpezu o kakvoj Mediteranci sanjaju. Vrste riba i
načine na koje se love ili pripravljaju mnogi su opisivali, ovdje
to ne treba činiti. Ne znam zašto su neke od njih oslikane, tj.
utisnute na novčićima nañenim po gradovima Velike Grčke,
primjerice rakovica iz Motije, hobotnica iz Sirakuze, školjka
češljačica iz Oksentuma, delfin iz Tarenta, dok druge, jedna-
ko ukusne i ne manje vrijedne, nisu zaokupile pažnju kovača
novca i rizničara. Šibenski kanonik i prigodni pjesnik iz XV.
stoljeća Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus Sibenicensis) u
142

svojoj raspravi na latinskom jeziku pod naslovom De situ III-

yriae et civitate Sibenid ("O smještaju Ilirije i gradu Šibeni-
ku") opisao je susret raznih vrsta riba na ušću rijeke Krke
(Tyrus Jluvius), na mjestima gdje se miješaju slatke i slane
vode: "Tu se nañu tunji (thynni) neobične veličine, vide se du-
pini (delphines) u igri, a vrlo često se pokažu i tuljani (vituli
marini). Kad je sunce u zviježñu Raka, Lava i Djevice (in Can-
cro, in Leone et in Virgine), tu se love zubaci krunaši (dentri-
ces cristatae) koji se ubrajaju u velike poslastice; takvi se,
kažu, love još samo u Dardanelima (in Hellesponto). Tu se
love i ostrige (ostreae), ukusne zbog okusa dalmatinskog
mora, nadalje cipli (capitones), salpe (salpae), škarpine
(scorpenae), trlje (muli), lubini (lupi), glamoči (gobiones), ko-
marče (auratae), pagari (pagri), lignje (loligines) i skuše
(scombri). Kad sunce ulazi u zviježñe Bika (ingrediente Tau~
rum), iz dubina mora se na udicu hvata obilje girica i špara
(copia menarum et sparulorum). Ponekad se tu pokažu i ne-
obična morska čudovišta (piscium monstra), nikad prije viñe-
na" (XIII, 45). Uočavamo da sladokusac Šižgorić spominje
ostrige, a ne druge vrste školjki, od običnih pedoča ili mušu-
la do izvrsnih prstaca, od pučke grancigule do plemenitog
jastoga, kojem ime dolazi od grčkog astakos: došljaci sa sje-
vera vidjeli su ga prvi put na pladnjima sladokusnih starosje-
dilaca. Po svemu sudeći, tendencija ili angažman kulinarske
umjetnosti na našem moru takoñer su se mijenjali.
Nazivi riba obrañeni su u djelu Vojmira Vinje: "Jadranska
fauna - Etimologija i struktura naziva" (Split - Zagreb,
1986). Autor je u uvodu odao dužnu zahvalnost radovima ne
samo našega učitelja Petra Skoka nego i Henrika Barića
(1883-1957), romanista i albanista, jednog od najboljih po-
znavalaca mediteranskih lingvističkih pitanja. Petar Skok nije
stigao, na žalost, srediti svoje etimološke zapise o nazivima fa-
une i flore (iščeznuli su nakon njegove smrti). U navedenoj
"Jadranskoj fauni", koja je na neki način takoñer glosar, au-
tor je uočio zanimljivu pojavu, koja nadilazi okvir ihtioleksi-
kografije: "Gotovo da bismo mogli uzeti kao pravilo: što je
riba ili druga morska životinja manje vrijedna i manje traže-
na, to će imati više imena. Likovi salpa i tuna prekrivat će
svojim izrazom čitavo Sredozemlje..., dok će nejestivi i ribari-
ma dosadni starokančić (Paracentropristis hepatus) imati go-
tovo isto toliko imena koliko ima i ispitivanih točaka" (str. 24,
143

I sv.). Hijerarhija u nazivima i u običajima očita je u moru kao

i na obali. Bilo bi dobro povesti računa i o ihtiomorfnim figu-
rama kakve susrećemo na starim slikarijama, osobito sred-
njovjekovnim: je li kit (ili neman) u čijim se raljama našao
Jona plivao po svim mediteranskim morima, kakvu su to obil-
nu ribu lovili apostoli, kojom je vrstom Krist nahranio toliku
čeljad?
Mreže se često nazivaju po imenima riba kojima su nami-
jenjene: srdelare ili vojge, manaide ili melaide za lov po
danu, migavice za plavu ribu, getare, ušatare, gavunare, ci-
plare, tunare, itd. U pomorskim enciklopedijama opisuju se
potanje plivačice, stajaćice, potegače, popunice, skakačice
(koje u nekim krajevima još uvijek zovu saltarele), kalimere
(koje vise), strašini (to su zapravo samo vreće od mreže), te
podvrste koje se vuku po dubini (koče i kogoli, šabake ili ša-
bakuni), one sa zabodom (inčetom) i one bez njega što se vijo-
re u moru poput razdrtih barjaka. Opat Alberto Fortis, koji je
proputovao Dalmaciju i objavio svoj čuveni putopis "Viaggio in
Dalmazia" (Venezia, 1774) vidio je, u Zloselima kraj Šibenika,
"neku vrstu mreža koje se na njihovu narječju zovu Jružate ili
spaventi (plašila). Povici, udaranje vesala, kolaca i kamenja
po vodi preplaše ciple koji se daju u bijeg i udaraju u mreže"
(str. 161). Učeni talijanski opat primjećuje da tako love sta-
novnici koji su lijeni i nisu vični moru, te da bi "za ostvarenje
sreće toga primorskog pučanstva valjalo kao glavno oruñe
upotrijebiti batinu, to jest ono sredstvo što bi slabo pristajalo
stanovnicima mediteranske zemlje" (ibid.).
U Rimu, u palači imperatora Tita, na zidovima bijahu sli-
karije s likovima koje bacaju mreže u more i izvlače ih iz nje-
ga ozbiljnim i teškim gestama. Retorika takoñer poznaje takve
geste, one su bliske i nekim tropima u tradicionalnoj poetici.
Rimljani su taj stil (koji katkad podsjeća na rvače i mogao bi
se nazvati rimskim), predali u nasljeñe svojim potomcima. Bo-
žici mreža i ribara Diktini {diktyion je antička mreža) podi-
gnut je hram čak i u Sparti (Pausania, II, 12); na Kreti su je
po svome nazivali Britomartida. Najveću su slavu uživali mož-
da tunolovci: pomagali su im, kao u ratu, izviñači koji su pro-
zvani ihtioskopima. Oni su se proslavili i u novije doba na Me-
diteranu, osobito na Siciliji, Korzici, uz obale Tunisa, po Bale-
arima, na Mramornom moru, u Zaljevu Svetoga Pavla nedale-
ko od La Valette, na Jadranu kraj Maloga Bakarca.
144

Po travama, po raslinju, po borovima miriše obala. Na ne-

kim mjestima miriše više po njima nego po samome moru.
Spoj tih mirisa razlikuje se od obale do obale. Neka stabla,
stabljike ili plodovi zaokupljaju duh, neka ga ostavljaju ravno-
dušnim. Loza je u Svetom pismu (Gen., IX, 20) i u Kuranu
(XVI, 273). Smokva takoñer. "Ne beru se s trnja smokve ni s
drače groždje" (Luka, VI, 43). Na sarkofazima i spomenicima
raznih vrsta, na stećcima, freskama, ikonama, stranicama mi-
sala, mnogo je listova loze ili grozdova grožña. Stupove Salo-
monova hrama resili su šipci (Kraljevi, I, 7). Isusa su dočekali
stanovnici Jeruzalema prostirući po njegovu putu palmovo
granje. Palma je, uz maslinu, jedna od slika koje su se najviše
viñale. Njezina prisutnost takoñer odreñuje mediteranske gra-
nice. Na sjevernoj strani održava se na usku pojasu, na južnoj
ide daleko, u vrućinu. "Palma voli slankasto tlo", napominjao
je Teofrast u "Povijesti bilja" (II, 6). Mandorla, bajam divlji ili
pitomi, motiv je na gotičkim slikama i skulpturama, sažima
zrake svjetla ili dočarava sunce: ona je takoñer umjetnički po-
stupak, velika aureola u obliku bajama koja obavija Kristov
lik u prizorima Posljednjega suda, Bogorodicu u času Navje-
štenja, sedam golubica što nose sedam darova Svetoga Duha.
145

Moje bi znanje o mediteranskoj flori bilo još skromnije

nego što jest da nije Teofrastova djela i spisa Dioskorida iz
Anazarbe (De materici medica), kojima sam se služio. Bilo bi
posve knjiško da nisam sreo arapskog travara, koji me pou-
čio. Roñen je na jednom od otoka Kerkenaha, ali je radio na
Derbi, na putu za Humt Suk, nedaleko od stare španjolske
tvrñave (možda je još ondje): tu je bilo više onih koji su tražili
njegove savjete, nego na Kerkenahu. Zvali su ga tebib (liječnik
ili ljekarnik). Živio je u malom domu, s dvije skromne odaje, s
hasurama od trske po podovima, sam. Studij medicine zapo-
čeo je na jugu Francuske, u Montpellieru. Nije ga uspio zavr-
šiti, ali je preveo na francuski jezik "Raspravu o ljekovitom bi-
lju" Ibn al-Baytara, koja, po mišljenju stručnjaka, sretno do-
punjuje Dioskorida. Govorio mi je najprije o ljekovitim biljka-
ma svoga zavičaja, objašnjavao zašto je toliko naziva za jednu
te istu travu, stabljiku, stablo u krajevima koji su tako blizu
jedni drugima. Smokva ima na alžirskoj obali barem tri ime-
na: kerma, tagerut, telukat, uz kuranski naziv at-tin; brni-
stru negdje zovu šedida, negdje tellegit. Za kadulju postoji,
kao i na Balkanu i na Iberskom poluotoku, mnogo riječi, ra-
zličita porijekla: kusa, takruft, u Egiptu sam čuo i sasaf (ni-
sam uspio provjeriti je li ta riječ koptskog porijekla). Ružma-
rin zovu iazir, klil i hasalhan, metvicu mersit, hana i nana
(Turci su donijeli naziv nana do naše Bosne). Stabljika anaba-
ze negdje je dega, negdje belbel ili djell. Pokazao mi je bor
kojem je ime snuber (ili senuber, moje su transkripcije nepo-
uzdane), u kabilskim krajevima azumbei. Vidio sam vrstu
loze o kojoj govori Teofrast: koja pod utjecajem dima jednom
daje crne, drugi put bijele grozdove (Hist. pl. II, 3). Objasnio
mi je kakve su razlike meñu palmama: jedne su više primor-
ske (treba im doista "slankasto tlo"), druge rastu dalje, na
kontinentu; jedne daju plodove, datulje, druge ne daju; pal-
ma-datulja zove se nekla, svaki se njezin dio različito naziva
na berberskom i na arapskom jeziku; ona patuljasta, zvana,
dum, ima prstaste listove, žute muške i zelene ženske, te
žuto-zelene, dvospolne. Uz njegov dom bile su posañene tri
mirte: tehan ili mersin ih zovu bliže moru u Sahelu, u Sahari
i Hogaru kažu tafeltest. Posrijedi je posebna semantika, kori-
jenska u pravom smislu riječi, s kojom smo se već susreli u
brevijaru, redajući razne nazive mediteranskoga rastinja na
istočnoj jadranskoj obali ili na Apeninu. Već je to Aristotel po-
146

tvrdio svojim botaničkim klasifikacijama. Takve mnogostruko-

sti nije uvjetovalo samo različito porijeklo nego i želja da se,
spram općih i jednoličnih govora, očuvaju posebnosti i množi-
ne. Ta je pojava, ne znamo kako, vezana i za more. Tebibovu
tvrdnju daje Mediteran više nagnut na južnu nego na sjevernu
stranu, s obzirom na to kako se i dokle javljaju i obnavljaju
vrste trava, dočekao sam s nevjericom. Našao sam, kasnije,
potvrdu za nju u istraživanjima jednog poznavaoca afričke flo-
re: "Otkriće tipično eu-mediteranske flore na visokim brdima
centralne Sahare bilo je jedno od najvećih iznenañenja u bota-
ničkom istraživanju tih predjela...Vegetacija u koritima uedo-
va u planinskim predjelima Hogara neosporno je mediteran-
ska" (Pierre Quezel: "Contribution a l'etude de la flore et de la
vegetation du Hoggar", str. 155, Alžir 1954).
Literatura o mediteranskim tržnicama obično je pisana u
praktičke svrhe: zanima je više trgovina nego tržnica sama.
Mnoge stvari tako ostaju nepoznate. U staroj su Grčkoj nad-
zornici tržnice, agoranomoi, bili važni ljudi. U Rimu su se bi-
rali meñu edilima. U arapskom svijetu zvali su se muhtasibi i
muhtakiri. U Španjolskoj su imali zvučnu titulu "gospara od
trga": el Senor del zoco. Rijetka su djela koja govore o pravoj
povijesti tržnice, o njezinu obliku ili gradnji, porijeklu ili vr-
sti. Takvo je "El Senor del zoco en Espana: edades media y
moderna", autora koji se zove Pedro Chalmeta Gendron (izd.
"Instituto hispanico-arabe de cultura", Madrid 1973, s pred-
govorom merkatologa Maxima Rodinsona). Ima vrijednih opa-
ski u zapisima antičkih historičara. Herodot je obišao egipat-
ske tržnice i nazreo osobine "ljudi s tržnica" (spominje ih na
više mjesta: I, 93-94, II, 141, IV, 183); Pauzanija u "Opisu
Helade" priča o malim trgovinama, zbijenim jedne uz druge, u
nizovima (VI, passim); Aristofan u "Oblacima" upozorava na
iskušenja koja vrebaju na mlade ljude po takvim mjestima".
Bogove koji zaštićuju tržnice Eshil je zvao Theoi episkopoi
agoras (u "Sedmorici protiv Tebe", 292). To bijahu doista
važni bogovi Mediterana.
Agora je bila, u Ateni kao i u Sparti, i tržnica i javni trg.
Aristotel je tražio da se te dvije djelatnosti odvoje: mjesta za
politička okupljanja ili proslave (eleuthera agora) i običan tr-
žišni prostor (agora onion) ne treba miješati (Pol. 1331a, 31).
U zlatnom razdoblju Atene razlikovale su se tržnice na malo
(kapeleia) od onih na veliko (emporia). Kako su bile dostu-
147

pne samo muškarcima, otvarale su se, iz praktičkih razloga, i

tržnice za žene: agora gynaikeia. Postojala je posebna tržni-
ca maslina i maslinova ulja: to elaion. Nadzor nad njom nosio
je ime elaiokhristia. Trgovac koji je maslinu prodavao, nabav-
ljao ili uzgajao zvao se: elaio kapelos. Riječi koje navodim po-
kazuju kako se tržnica smatrala javnim dobrom: mediteran-
skom ustanovom.
Bile su osobito na cijeni aromatične biljke, po kojima su
tržnice mirisale i razlikovale se jedna od druge. (Podatke o
mirni, kinamomu, tamjanu, kasiji i ladanumu, koji su u pr-
vom dijelu brevijara, preuzeo sam od Herodota, III, 113.) Pro-
davale su se i trave, ljekovite i druge, što svjedoče mnogi izvo-
ri: isop je u Bibliji lijek protiv gube, ruta spas od otrova, ka-
lendula, melisa, menta svaka na svoj način učvršćuje zdravlje,
od sinfite zarastahu polomljene kosti, bazilik je kraljevska
trava (bosiljak), za timijan se kaže da dolazi od staroegipatske
riječi tham (kao i tamjan) i daje služio pri balzamiranju fara-
ona. U piramidama su nañene mnoge od tih biljki, čuvane za
zagrobni život. One još rastu uz obale i po otocima, ali ne lije-
če kao prije i sve manje mirišu na tržnicama Mediterana.
Po gradnji se razlikuju arhajski i jonski stil tržnica. Ijed-
ne i druge imaju pravokutan oblik, ali su im različiti položaji
prema gradu i ulici. Topografija atenske agore imala je obiljež-
ja i geometrijskog i klasičnog razdoblja. Znamenite bijahu trž-
nice u Pir ej u i Korintu, na nekim otocima i u kolonijama Male
Azije, u Miletu, Fokeji, Pergamonu. Naslućuju se već tada obi-
lježja mediteranskog kolonijalnog stila, različitog od onog u
metropoli.
U Rimu je forum (u pluralu Jora) bio tržnica i javni trg,
kao i agora. Mercatus je u početku zvučao gotovo vulgarno:
značio je i trgovinu kao posao i samu tržnicu na kojoj se po-
sluje. Horrea (plural od horreum) velika su stovarišta, pogla-
vito za žito i sol: poznato bijaše ono u Ostiji. Male ribarnice
uz Tiber, tvrde povjesničari, prethode izgradnji velikog ma-
celluma iz klasične epohe. U tlocrtu rimskoga castruma po-
drazumijevao se i prostor za trgovanje. Rimljani su poticali
gradnju tržnica u svojim kolonijama: dovodili su vodu do njih,
podizali fontane na njima, nalik na one u glavnome gradu. Na-
brajam ovom prilikom više detalja nego stoje najnužnije: želio
bih da glosar zabilježi što veći broj ustanova te vrste, tekovina
koje tvore mediteransku civilizaciju, sam Mediteran.
148

Središte Pompeja otkriva nam unutrašnje veze meñu usta-

novama. Najorumu toga grada hramovi su Jupitera, Apolona i
Genija Augusta, bazilika (palača pravde), gradska Curia koja
je jednako brinula o političkim stvarima kao i o robi što se
dovozila iz najbliže Portae maritimae, Comitium gdje su se
pripremali i obavljali izbori, te zajedno sa svim tim, mercatus
i horrea, poslovnice za provjeru mjera i utega (mensa ponde-
raria) i za bankare (argentarii), radionice čuvene pompejske
vune (Aedificium Eumachiae), tezge na koje su nosači polaga-
li sve što je bilo za prodaju. Malo dalje od središta, ne preda-
leko, nalazio se i lupanar, mediteranska ustanova u koju su
svraćali trgovci nakon uspješno obavljenih poslova.
Gradski su statuti nastojali, s manje ili više uspjeha,
odrediti obaveze i ovlasti. Srednjovjekovni su gradovi opona-
šali antičke primjere. Poučni su statuti naših gradova na ja-
dranskoj obali (npr. Korčule, Splita, Vinodola, Trogira, itd.).
Proučavao sam odredbe koje se tiču ribarnica, mjera i utega,
kazni za prijestupe i psovke. "Prodavači ribe moraju stajati na
nogama a ne sjediti i ništa ne smiju imati na glavi" (stare de-
beant in pedibus ..., nihil tenere debeant in capite), propisu-
je se u Dopunama Trogirskog statuta (Reformationum liber I,
11). Gradski su oci sigurno imali na umu teatralnu sastavnicu
peškarije: glumac koji sjedi, pogotovo ako mu je glava pokri-
vena, nije uočljiv ni uvjerljiv. Mediteranske tržnice, prizori i
dogañaji na njima, svakodnevne i vječne scene dale su svoj do-
prinos teatru. Ribarnice su često nadmašivale rive, mole, čak
i luke.
Tipovi orijentalnih tržnica i putovi što su do njih vodili
doista su fabulozni: njihova veza s fabulama koje su do nas
došle nije slučajna. Bazar i čaršija perzijske su riječi [voazar
na pehlevi dijalektu znači trg; čar = četiri i su = strana, ozna-
čavaju četverokut, tetragon). Križari su se divili bogatstvu i
šarolikosti bazara (pazara). Turci su s jedne strane, Arapi s
druge prenosili trgovačko umijeće Istoka na Zapad. Muhamed
II podigao je u Istambulu svoj slavni bazar, simbol sultanske
moći i raskoši. Carigradska Kapali čaršija postala je jednom
od glavnih ustanova u tom gradu. Čuveni Bezziastan (vulgo:
bezistan, tržnica svile) nadmašio je svojim sjajem stare grado-
ve Istoka. Turci su prenijeli dućan (od arapskog dukkan) na
Balkan, Arapi u druge zemlje. Magazin (arapski makhazin)
obišao je svijet. I banke su izum Bliskog Istoka i njegova trgo-
149

vačkog uma: kao da su sve zlo i svako dobro došli s tih strana
Mediterana.
Neobična je sudbina suka. Tom se riječju u akadijskom
semitskom dijalektu, tvrde znalci starih idioma, označavalo
sve što je usko i tijesno. U aramejskom se njome označava niz
malih, zbijenih dućana. Na Al-Idrisijevim kartama Gibraltar-
ski se tjesnac naziva sukak (uski prolaz, kao u Bosni sokak).
Arapi su prenijeli suk u zemlje koje su osvojili, a suk sam,
bez Arapa, osvajao je dalje: prešao je oceane. U Španjolskoj i
Portugalu odavno su poznate njegove izvedenice, kao što su -
zoco, azoca, azog, azogue s hipokoristicima azogueio ili
agougy i agogue. Bilo je slavnih sukova: u Sevilji i Toledu, u
Navari i Teruelu, na Majorci kao i na Siciliji. Tržni dani bivali
su blagdani. Festivalima grožña (kakve pamte i pojedini grčki
otoci), s izlozima prepunih grozdova svih boja, od svijetložute
do tamnoljubičaste, nije bio dovoljan prostor obične tržnice:
sav je grad postajao sukom, ponekad i cijela pokrajina. Tržilo
se mnogo više voća, napose sjemenki, naročito začina, nego
što je unaokolo raslo ili što se proizvodilo: odakle je dolazilo
sve što se tržilo, s kojeg dijela Istoka ili Juga, tajna je i za one
koji su najupućeniji u tajne Mediterana.
Islam je možda bio u odnosu prema tržnici uviñavniji od
kršćanstva. Po Novom zavjetu trgovci su istjerani iz hrama
(Ivan, II, 12). U Kuranu "poslanik po tržnici hodi i hranu na
njoj uzima" (XXV, 7). Uloga suka (koji se širio i širi, u lošijim
oblicima, po svem svijetu) ne može se zanemariti. Šteta je što
su mu opisi najčešće prepušteni prigodnim vodičima. Zabo-
ravljaju se klasični tekstovi, onaj Maupassantov primjerice o
suku u Tunisu, s nišama punim čilima, sukna, koža, uzda, se-
dala i ormi izvezenih zlatom, žutih i crvenih papuča (u knjizi:
"La Vie errante - Tunis"). Mnogi su sumnjičavi prema proda-
vačima s mediteranskih sukova: malo tko pomišlja na to koli-
ko vremena oni i njihovi najbliži provedu uz ono što nude:
vremena što se ne može naplatiti. Ne povodeći se za egzotiz-
mom, od kojeg ne trpi samo literatura o Mediteranu, filozof
naravi pita se o značenjima: "U sukovima nema natpisa ni ta-
bli na ulazu, nema zapravo ni ulaza. Izlaže se sve što se pro-
daje. Nikad se ne zna koliko se za što plaća: cijene nisu ista-
knute, a nisu ni stalne... Nañe se svega, i sve što se nañe mno-
gostruko je" (v. Elias Canetti: "Die Stimmen von Marrakesch",
passim). Takvi bi reci mogli potaknuti drukčiji govor o ovim
150

temama. U specijaliziranoj literaturi izostaje rasprava o meto-

di. Orijentalni je bazar prostorni pojam; latinski mercatus
(od merx = roba) podrazumijeva upotrebu. I u tom se, vjero-
jatno, kriju stanovita proturječja mašte i praktičkog duha, di-
jela Istoka i dijela Zapada. I ta nas podjela može obmanuti:
Mediteran nije u svemu podijeljen.
Ima čitalaca koji ne otvaraju knjige ove vrste ako se u nji-
ma ne govori i o karnevalima. Neki pisci izbjegavaju da o tome
pišu. Karnevali nisu samo mediteranski. Prireñuju se i drug-
dje, premda ne na isti način. Na raznim su stranama zadavali
brige i vlastima, i vjeri, i zakonu. Njihova veza s teatrom, bilo
da je riječ o glumcima ili maskama, nije nepoznata. Na pozor-
nicama južnih gradova bilo je za karnevale i mjesta, i vreme-
na, i razloga: svježina mora izaziva duh, sunce potiče tijelo da
se obnaži ili preodjene, pamet napokon ne odolijeva potrebi
duha i tijela da se prepuste igri, vrtoglavici, ludoriji. Previše je
rizično tumačiti sve te scene na isti način: želja nije samo že-
lja, ni maska samo maska u mediteranskim svetkovinama.
Stari su Hebreji imali istančan smisao za mjerenje. Mjere
su dovodili u sklad sa zakonima. U Pravilniku mjera, koji se
našao meñu "Kumranskim rukopisima iz pećina kraj Mrtvoga
mora" (poznatijim pod naslovom "The Dead Sea Scrolls", New
Haven 1950), u svitku koji nosi naslov "Rat sinova svjetla pro-
tiv sinova tame" (M'gilat milhemet b'ne or bivne hošeh), sa-
čuvana su imena mjera za dužinu, kao ama (lakat), tofah
(podlanica), gudal (palac), ocba (prst): to odaje vezu ljudsko-
ga tijela i načina mjerenja, koja se često gubila. U spomenutim
rukopisima uništeni su dijelovi u kojima je riječ o mjerama za
težinu. Često su nestajale iz mediteranskih arhiva isprave
koje su se ticale mjera i utega.
Odjeljak koji je u ovom brevijaru posvećen mjerama i ute-
zima, bio je stoga nuždan. On iziskuje dopune, ispravke, stro-
že odredbe: mjere su se prilagoñavale i mijenjale. Popis dubro-
vačkih mjera objavljen je prigodom izložbe "Zlatno doba Du-
brovnika", održane 1987. u Dubrovniku, u Kneževu dvoru:
a) za težinu: litra (ili Ubra), koja može biti, ovisno o prili-
ci, debela Ubra (381,6 grama u XVII. stoljeću) i litra tanka
(327,9 grama, u istom razdoblju, ali vjerojatno u dubrovačkoj
župi, siromašnijoj); oka = 1,3 kg (za trgovanje s Turskom);
kantar (grčkog porijekla) = 55,96 kg, za ostale naše krajeve;
151

b) za zapreminu: star (za žito) = 98,41 kg u XVI. stoljeću;

spud (ovdje više kao mjera za sol, dok je ruski pud pretežno
za žito) = 42,27 kg u XVII. stoljeću (bilo je to vrijeme procvata
Republike);
c) za tekućinu: vjedro veliko (specijalno za vino) = 21,97
litara (toliko je bilo u XVI. stoljeću, kasnije se vjerojatno pove-
ćalo); vjedro malo (u istom razdoblju, ali za umjereniji dio
pučanstva), imalo je svega 19,22 litara; bario = 64,38 1 (u
XVIII. stoljeću, tj. prije napoleonovske okupacije koja je Repu-
blici oduzela samostalnost ali je dala njezinim grañanima le
code civil); jedan star (za ulje) iznosio je 9,61 1, ponekad ma-
nje od toga).
d) za duljinu: lakat = 0,512 m (uzet vjerojatno prema ove-
ćoj ruci nekog hercegovačkog došljaka); ped = 0,256 m; noga
(ili stopa) = 0,341 m (možda po gorštačkoj nozi); sežan (ili
paš) iznosio je 2,025 m;
e) za površinu: sežan kvadratni = 4,194 m2 u XVIII. sto-
ljeću; solad (ili zlatica) = 1600 m2; ral = 840 m2 (takoñer u
XVIII. stoljeću, prije francuske revolucije).
U dubrovačkoj palači Sponza, sred njezina predvorja s ko-
lonadom i kapitelima, o kamenu luku visjela je službena grad-
ska vaga s latinskim natpisom, koji je još posve čitljiv:
"FALLERE NOSTRA VETANT ET FALLI PONDERA -
MEQUE PONDERO CUM MERCES PONDERAT IPSE DEUS"
("Naši nam utezi ne daju da varamo niti da budemo prevare-
ni. Kako mjerimo robu, tako nama mjerio sam Bog.")
Po svemu sudeći, Bog je tu imao posla: o tome postoji go-
lema literatura u starim gradovima na Mediteranu (vidjeti po-
sebice venecijansku Marcianu, arhive u Genovi i Marseilleu,
razne izvore u Valenciji i Barceloni, Napulju, Kairu ili Istanbu-
lu). Mnogi primorci (u širem smislu riječi) drže da su svi oni
koji dolaze s kontinenta (bilo tek da provedu praznike) naivni
ili lakovjerni, da se ne razumiju u "naše stvari" te da ih nije
teško nadmudriti ili prevariti. I to je jedan od razloga što u
očima kontinentalaca Mediteranci izgledaju manje ili više ne-
odmjereni. Mudraci su svjetovali od davnina da se u svemu
nañe mjera: meden agan; ne quid nimis. Mediteran se pone-
kad rugao takvim savjetima.
Figure i geste kojima se služe psovači zavreñuju više po-
zornosti nego što im je posvećuju učenjaci. One imaju važno
152

mjesto u mediteranskom "tajnom rječniku": tako je Čamilo

Jose Ćela nazvao svoj španjolski glosar, koji mi je u radu na
ovom poglavlju pomogao, posebice s praktične strane ("Dicci-
onario secreto"; vidi napose: "Series coleo y afines", tom I,
kao i "Series piš y afines", II tom, Madrid 1979). Psuje se naj-
vjerojatnije otkad postoji jezik. Stari je zavjet strogo osudio
psovače (Lev. XXIV, 10). Grčki i rimski pisci nisu ostavili u
pisanu jeziku posebnih dokaza o svome psovanju: ponešto se
može naći u Aristofana ili Plauta. Po pompejskim grafitima,
meñutim, često se javlja kopulativni glagol, na vazama i vrčevi-
ma, te možemo zaključiti da su tadašnje psovke bile slične da-
našnjima. Okrutni Justinijanovi zakonici predviñali su smrt-
nu kaznu za blasfemiju. Ni Muhamed u Kuranu nije bio blaži
(sura VII). Dante je u "Paklu" (III, 103-105), u času kad
ignavi na Haronovoj splavi prelaze fatalni Stiks, zatekao na
djelu sve vrste psovača i razvrstao ih:
"I psovahu Boga, ljudsko pleme,
I kraj i čas i roditelje svoje,
i roda svog i svog začeća sjeme."
153

Naš Marko Marulić posvećuje u svom "Evangelistariumu"

(u njegovu trećem izdanju, objavljenu u Kolnu ljeta 1529) cije-
lo poglavlje "zloći psovanja" ("De Maledicendi nequitia"): tu
zloću stavlja u red najvećih poroka (magnum vitium est ma-
ledicentia, VII, 29). U prilog svojoj osudi psovača navodi auto-
ritete poput Salomona, proroka Jeremije i Hošeje, napose
svetoga Pavla koji je u Prvoj poslanici Korinćanima strogo pre-
sudio: "Psovači zajedno s bludnicama i idolopoklonicima
(cum Jornicariis et idolorum cultoribus) neće biti primljeni u
carstvo Božje" (I, Kor, 6). "Statut grada Splita" (izvornik iz
godine 1312.) mnogo je blaži od kršćanina Marula: u poseb-
noj klauzuli, posvećenoj "onima koji psuju Boga i svece",
odredio je da se za svaki takav prekršaj plati globa od 10 liba-
ra, od čega polovicu može dobiti onaj tko prijavi prijestupnika
("De Blasphemantibus Deum et sanctos", IV, 28). Ne može
se saznati iz arhiva koliko je tim putem priteklo novca u grad-
sku blagajnu. Na otoku Korčuli plaćalo se samo perper po
psovci, a tko nije imao ni perpera bilo mu je dosuñeno da
"ostane cijeli dan vezan za kolac" ("Statut grada i otoka Kor-
čule", cap. LV). Kroničari nas nisu obavijestili koliko je psova-
ča bilo tako vezano u vruće dane, kad se uz more najviše
huli. U austrijskom carstvu, prema Zakoniku iz godine 1853,
po paragrafima 122. i 124, bogopsovka se kažnjavala "tamni-
com od šest mjeseci do godinu dana". Ispitivanje sudskih ar-
hiva otkriva nam daje počinitelja toga prijestupa bilo neuspo-
redivo više u Istri i Dalmaciji (kao i u dijelovima Italije pod
Austrijom) nego u Panoniji ili Beču. Paragrafi se, srećom, ni
tu nisu strogo primjenjivali, inače bi, kažu, šteta bila veća od
one koju je filoksera nanijela cijelom Mediteranu.
Ima teoretičara koji tvrde daje prava bludna psovka, s ko-
pulativnim glagolom, donijeta s kontinenta, posredovanjem
Turaka ili Mañara (osebujnih psovača), ali je takvu hipotezu
teško provjeriti u praksi. Naša su istraživanja na terenu dopu-
nile dvije studije: "Bestemmia e turpiloquio", autor Giuseppe
Carpetza (izdano 1923. u Bologni, ali i danas svježe) i doktor-
ska teza oca Ignacija Gavrana iz Bosne pod naslovom "Bludna
psovka" (objavljena 1962. u Sarajevu, u autorovoj nakladi). U
tom sam djelu pročitao dirljiv opis, na latinskom jeziku, jedne
vrste teatralne ili gestualne mediteranske psovke, možda više
ženske nego muške: denudatio partis posterioris, koja je po-
znata, kako tvrdi velečasni Ignacije, i u blažoj formi, mogli bi-
154

smo reći u deminutivu, kao ejusdem levis percussio (str. 13).

Veliki su polemičari možda bili, osobito na Mediteranu, neo-
stvareni psovači.
U opisima mediteranskih ugoñaja često se spominju cvrč-
ci: u "Palatinskoj antologiji" {Resonans cicada, roscidis gut-
tis inebriata, 196), u Sapfinoj pjesmi od koje je ostao samo
nerazgovijetni fragment (89), u djelima mnogih helenskih pje-
snika, starih i novih, od Homera do Elvtisa ("mali obični cvr-
čak u noći bezumnika", v. "Lakonike"), u gotovo svakoj nacio-
nalnoj literaturi, u našoj takoñer, u stihovima Vladimira Nazo-
ra (1876-1949). I Aristotel je raspravljao o načinu na koji
mali kukac "proizvodi zvuk trljanjem zraka" (Hist. anim. IV,
9). Ne zna se zapravo je li to pjev ili šum. Pisci su oduvijek pi-
sali o tome kako po najgoroj žezi cvrčci prkose žezi ili, kad
more huči, nadglasavaju huku mora: cvrče na čvoru crne smr-
če, u granju bora (borovina ih vjerojatno opija svojim mirisi-
ma), pod listom smokve ili loze, na običnoj drači, pored dru-
ma, u šikari, po kamenjaru; zriču trajno ili s prekidima, sa-
mostalno ili u zboru. Ponekad danju, za najvećih vrućina,
usred ljeta, i oni zašute: tada nastaje gluha praznina, svi oče-
kuju da netko ili nešto opet započne. Takvo sam objašnjenje
čuo od učitelja na otoku Samosu, koji se posvetio proučava-
nju cvrčaka, njihovih troheja i jamba, metrike što je, po nje-
mu, povezana s prozodijom helenskog pjesništva. Tvrdio je da
postoji razlika izmeñu otočnih cvrčaka i ostalih, njihovih orgi-
ja koje postaju dijelom prostora i vremena, dana ili noći. (Na-
vode iz klasika koji su u ovom fragmentu dugujem tome skro-
mnom i marljivom Grku, učitelju sa Samosa.) Šum, zvuk ili
možda pjev cvrčka ne pomućuje nesanicu, to znam iz isku-
stva, u ljetnim noćima kad se lakše bdi nego spi, kad duhovi
žele ostati budni i, reklo bi se, sjedinjeni diljem Mediterana.
Sukobi izmeñu latinskoga i bizantskog svijeta kao i izme-
ñu Zapadne i Istočne crkve zaustavili su razvoj Balkanskog
poluotoka već prije turskoga doba. Povijest je onemogućila
Južne Slavene da ostvare sintezu tekovina koje su se na tom
prostoru začele. Bila je to možda prilika za cijelu Evropu,
koju je razdijeljeno kršćanstvo poticalo na podjele. Na tom se
prostoru mediteranska obala razlomila i rasula. "U svakoj je
točki dioba od Istoka prema Zapadu", zapisao je Leonardo u
svojoj bilježnici ("Codice Atlantico", u "Scritti scelti", str.
326, Torino 1966). Jadranskom obalom i njezinim zaleñem
155

prošlo je mnogo naroda i plemena, različitih imena i jezika,

prije i poslije doseljenja Slavena. U maloj raspravi kanonika
Jurja Sižgorića koju sam već navodio (De situ Illyriae), koja
se, po riječima samog autora, služi djelima Plinija, Strabona,
Apijana, Kalimaha, Boccaccia i drugih autoriteta, nabrojeni su
"oni koji se zajedničkim imenom zovu Iliri": "Jedni se naziva-
ju Panonci (Pannones), prema Rimljanima, ili Peonjani (Peo-
nes), prema Grcima, nadalje Himani (Himani), Enheleji (En-
cheleae), Bulini (ili Dudini), i Peuceciji (Peuceciae), prema
Kalimahu, zatim Sereti (Soretes), Sirapili (Serapilli); Jaši
(Iasi), Andizeti (Sandrizetes), Kolapijani (Colaphiani) i Breu-
ci (Breuci), prema Pliniju, Noričani (Norici), Atintani (Antinti-
mi), Ardijejci (Ardiei), Reciji (Retii), Plereji (Pallarii) i Japodi
(Iapodes) koji žive na području Alpa, prema Apijanu. Nadalje
i Salaziji (Salasii), Segestani (Segestani), Daiziji (Daysii), Da-
čani (Daći) i Geti (Gethae) ili Goti (Gothi). K tome Boji (Boii),
Histri (Istri), Liburni (Liburni), Kureti (Curetes - bili bi Hr-
vati, op. P. M.) i Dalmati (Dalmatae). I naposljetku Mižani
(Mijsii), Tribali (Tribali) i Pruzi (Prusi) koji stanuju čak kod
Crnog mora" (III, 19). Ta će množina u Iliriku stvarati mnoge
potonje teškoće, u nastajanju nacija na Balkanu i uzajamnim
odnosima meñu njima. Zbunjen tolikim razlikama, naš se ka-
nonik i pisac, koji je skupljao mudre slavenske izreke, opre-
dijelio za mletačko žezlo: "Što je u naše doba ugodnije nego
provoditi život pod vlašću Mlečana? Njihov je grad uvijek slo-
bodan, nikada podvrgnut danku, uvijek kršćanski, nikada
okaljan krivovjernim štovanjem idola, kraljica je to mora,
tvornica svakog bogatstva, slast svijeta, trajni štovatelj praved-
nosti i vjere" (ibid. XVI. 53). Nacionalnost je često bila kole-
bljiva na Mediteranu.
Narodi na Balkanu, kao i na mnogim drugim mediteran-
skim obalama, suprotstavljali su se jedni drugima ili su se
sjedinjavali. Razlike su meñu njima nestajale ili su se pak po-
većavale. O tome jedni govore sa strahom, drugi s podsmije-
hom. Literati pišu naizmjenice ode ili parodije. Kuran o tome
kaže: "Svaki narod ima svoj kraj, i kada doñe njegov kraj,
neće ga moći ni za tren jedan odložiti ni ubrzati" (VII, 34). Ov-
dje nas zanima samo veza s morem. Antropogeograf Jovan
Cvijić (1865-1922) pisao je u svom djelu "Balkansko poluo-
strvo" (objavljeno najprije na francuskom jeziku, "Peninsule
balkanique", Pariz 1918): "Južnoslavensko se stanovništvo iz-
156

menilo pod uticajem mora i mediteranske klime: jedino su se

meñu Slovenima neke grupe iz ovih krajeva (misli se na istoč-
nu jadransku obalu od Istre do Boke Kotorske, op. P. M.) pri-
lagodile mediteranskom načinu života, tako da daju čuvene
mornare. Takoñe su jedino oni meñu Južnim Slovenima isko-
ristili veze s morem i došli u dodir sa prekomorskim narodi-
ma i sa raznim civilizacijama. Primorske su grupe živele u
sredini jako prožetoj romanskom civilizacijom; još i sada ima
kod njih nekih tragova vizantijske civilizacije, naročito iz 7.
do 10. veka, kao i nekih jedva vidljivih preostataka istočnjač-
ke civilizacije (...); to je mešavina od njihova životnog iskustva
i od primljenoga, i to po svoj prilici dvostruko primljenoga, i
sa Istoka i iz Mletaka" (sv. II, str. 86-99, izd. Beograd 1931).
Slavenski sloj, koji je prekrio domorodačku podlogu, bio je
negdje dublji, negdje vrlo plitak. On je, unatoč svemu, namet-
nuo vlastiti jezik. Razlike se nisu time izbrisale: u tome je
imalo udjela more.
Najveći dio istočne jadranske obale pripada Hrvatima. Na
njoj žive dalmatinski Hrvati, koje susjedni narodi obično zovu
samo Dalmatincima. Tu je u ranom srednjem vijeku nastalo
157

hrvatsko kraljevstvo, koje je vjerojatno prva slavenska država

uopće. Ustoličeni su kraljevi i knezovi kojima imena najčešće
završavaju na slav i mir, što ne ide u prilog tvrdnjama koje
poriču slavenski korijen Hrvata. Sagradili su brodovlje koje je
u desetom stoljeću privuklo pozornost bizantskoga cara Kon-
stantina VII Porfirogeneta (u XXXI. poglavlju njegova djela "De
administrando imperio" govori se o 80 većih "sagena" i 40
manjih "kondura", što naši povjesničari s ponosom navode).
Povijest bilježi raznovrsne odnose izmeñu dalmatinskih i pa-
nonskih Hrvata, pokušaje, izvanjske i unutrašnje (pa i one
koje su iznjedrile mediteranske strasti) da se jedni odvoje od
drugih ili da se jedni i drugi odijele od ostalih Južnih Slavena.
Nismo iskoristili, ni zajedno s ostalima, ni sami napose, sve
prilike da postanemo poznatiji na moru, a ni same prilike
nam nisu bile najsklonije. To nas, srećom, ne priječi da voli-
mo naše more i da ga smatramo najljepšim dijelom Meditera-
na.
Slovencima je dopao nevelik dio jadranske obale na sjeve-
ru, u zaljevu koji se zove Tršćanski. Njihova je prošlost tako-
ñer vezana za primorje, više nego za samo more. O želji da se
održe na obali, nadomak visokih planina, svjedoči im povijest.
O "lijepoj Vidi", koja je morem otplovila u svijet, govori narod-
no predanje. O privrženosti krasu (Karstu) i sklonosti medite-
ranskom podneblju pjevaju pjesnici. Neki su od najstrasnijih
slovenskih pjesnika Primorci. Postoje, dakako, razlike izme-
ñu primorskih i alpskih Slovenaca kao i onih iz Dolenjske,
Gorenjske, Štajerske ili Koruške, ali ih je (te razlike) zajed-
nički slovenski jezik - slovenščina - nadvisio: pokazao se
jačim i važnijim od odnosa kopna i mora, kontinenta i Medite-
rana.
Srbi su dolazili do topla mora više puta u svojoj povijesti,
u časovima najveće moći i najtežih iskušenja. Carstvo cara
Dušana Silnog, "gospodara Romanije", nasljednika rimsko-bi-
zantskog imperija, izbijalo je, pod njegovim skeptrom, u XIV.
stoljeću, na još dva mora osim Jadranskog: na Jonsko i na
Egejsko. Njegova je država pretpostavljala ipak kopno moru.
Gradu Dubrovniku prodala je Pelješac, najveći poluotok juž-
noga Jadrana. Srpska je vojska, kasnije, u nevolji velikoga
rata, odstupila prema otoku Krfu. Izmučeni vojnici vidjeli su
pred sobom more kao spas: mnogima je bilo plava grobnica.
Njihovi ožednjeli konji pojurili su talasima da se napoje: za-
158

njištali su okusivši slanu vodu. Ti su primjeri simbolični. Na

Balkanu se Evropa branila od Istoka. Srbija je bila bedem koji
se više puta rušio i dograñivao. Upirala se o kontinent. Dunav
je kadar zamijeniti more. Slikari su slikali "Beograd, grad na
moru".
Država bosanskoga kralja Tvrtka I dosezala je takoñer do
mora, zahvaćala znatan dio obale, izmeñu Splita i Dubrovni-
ka. Herceg Stjepan podario je ime gradu u Boki Kotorskoj:
Hercegnovom. U tom neobičnom zaljevu (koji je, kao i mnogi
drugi zaljevi, želio ponekad biti cijelim morem) ponikli su naj-
vrsniji slavenski pomorci, admirali ruske flote. Stanovnici
Crne Gore sklanjali su se u planine. Gledali su na more s visi-
na želeći mu prići. Njihov je najveći pjesnik, vladar i vladika
Njegoš, spjevao "Gorski vijenac". Okruženi dušmanima, živjeli
su kao na otoku: njihovi su običaji nalikovali u ponečem na
otočke. I dio bosanskih muslimanskih Slavena, nakon propa-
sti Otomanskog carstva, ostao je poput otoka na Balkanu: tu
je metaforu prije mene upotrijebio Mesa (Mehmed) Selimović,
u romanu "Derviš i smrt". Riječi arapskog i turskog porijekla
159

u jezicima Južnih Slavena, koje obilježavaju pojave poznate

diljem Mediterana, upravo sam od njih naučio i zbog njih ov-
dje naveo.
I Makedoncima bih želio reći nekoliko riječi simpatije. Nji-
ma je more blisko, na jugu i na istoku: osjećaju ga, ali nisu uz
njega. Na egejskoj strani ostao je dio njihove braće. Na
pirinskoj takoñer. Vardarom struje primorski vjetrovi, uzvod-
no. More Makedonije zapravo je Ohrid. Dojran je njezino jeze-
ro. Uz manastir Svetoga Nauma rastu smokve, ružmarin i ba-
demi, u blizini je loza posve južna. U pjesmama je "tuga za
Jugom". U crkvi Svete Sofije, u starom Ohridu, na freskama
je neobična plava boja. Pelagonija je, kad se zatalasaju žita,
nalik na pučinu: i ime je po njoj dobila. U sumrak je plaviča-
sta (takve su još neke makedonske ravnice), zatim postaje ta-
mna kao Homerovo noćno more. Na mnogim su mjestima, u
unutrašnjosti, gumna skamenjene soli, zvana soloñi ili solon-
čaci: i tu je nekad bilo more, nekamo je oteklo, zauvijek. U
narodnim pričama (pregledao sam ponovno one koje je zapi-
sao Marko Cepenkov) malo se spominje plovidba: ta šutnja,
čini se, nije slučajna.
Od Šižgorićeva vremena do naših dana mnogo se toga pro-
mijenilo. Ostale su ipak diobe o kojima govori njegov spis,
premda su se narodi ujedinili i učvrstili. I danas je teško obja-
sniti onome tko doñe izvana (ta mi je nezahvalna uloga često
pripadala, pa i ovdje možda pripada) kakve su sve razlike bile
i ostale meñu Dalmatima, Morlacima, Vlasima i Karavlasima,
Dukljanima, Crvenim i Bijelim Hrvatima, Crnogorcima bjelaši-
ma i zelenašima, nekadašnjim Ragužanima i današnjim Du-
brovčanima ili pak Fiumanima i Riječanima, Konavljanima i
Kotoranima, o Skutorima, Bodulima, Makaranima i Puljani-
ma, starim Šibenčanima i Splićanima potiskivanim od onih
koji dolaze sa strane i odozgo, o čeljadi iz Bekije, Ciste Prove i
Imotskoga, Vrgorca ili Zagvozda, o onima s Klisa, iz Livna i
Duvna (drevni je Delminium, smatra se, podario ime cijeloj
Dalmaciji), o Sinjanima i sinjskim alkarima, Senjanima i senj-
skim uskocima, Neretljanima i neretljanskim gusarima, o du-
brovačkim gosparima i poljičkim republikancima, pelješkim
ili bokeljskim kapetanima, crnogorskim guslarima i serdari-
ma, o hajducima i njihovim jatacima, o svijetu s Kvarnera i s
Kornata, o raznim otočanima i poluotočanima, ponajprije Hva-
ranima i Bračanima, pa Korčulanima, Pažanima, Rabljanima,
160

Crešanima, Višanima i redom svima ostalim, o Istri našoj i

Istranima, hrvatskim i slovenskim, jugoslavenskim i talijan-
skim, o tolomašima i antitolomašima, talijanašima i našijenci-
ma, starosjediocima i došljacima, o onima koji još sliče nekim
davnim precima i onima koji su im prestali sličiti, o katolici-
ma (Hrvatima, Slovencima) koji su na Jadranu golema većina i
pravoslavcima (Srbima, Crnogorcima, dijelu Bokelja) ili Musli-
manima (Bosancima i Hercegovcima, dijelu Albanaca ili Arba-
nasa, ponegdje i Roma), koji su se povremeno doseljavali na
jadransku obalu, o Židovima napokon, kojih je i ovdje bilo
kao i drugdje po Mediteranu, kojih više nema.
Etnonim Vlasi ili Vlaji zaslužuje posebnu glosu. Hrvatski
povjesničar Ivan Lučić (Lucius) uočio je meñu prvima mnogo-
značnost toga naziva, u knjizi "De regno Dalmatiae et Croa-
tiae", objavljenoj u Amsterdamu marom kartografa J. Blaeua
(v. "De Vlahis", VI, 5, izd. 1666). Germani su tako zvali Ri-
mljane i Kelte, Hrvati, Slovenci i Mañari Talijane, Srbi Rumu-
nje, Turci sve kršćane, katolici pravoslavce, primorci seljake i
čobane iz zaleña, ravničari brñane, starosjedioci došljake, do-
šljaci nove pridošlice. Otud dolazi i riječ Morlak (stari naziv
za stanovnike kopnene Dalmacije): crni (Maur) + (V)lah. Tako
ih je zvao i otac Alberto Fortis, i Napoleonov nevjerni maršal
161

Marmont, duc de Raguse i commandant en chef Ilirskih pro-

vincija, u svojim "Memoarima", poznatijim u Dalmaciji nego u
Francuskoj. Raznovrsna upotreba te riječi dovoljno govori o
odnosima meñu susjedima. Na Mediteranu su svi jedni drugi-
ma susjedi: to je, kao što sam već rekao s ushićenjem, more
susjedstva.
Tumačenja u vezi s vjetrovima počinju obično u grčkoj mi-
tologiji, s Homerom i njegovom taksinomijom u "Odiseji"
(Euro, Noto, Zefir, Borej, V, 295-296). Za vjetrove na Jadra-
nu stanovnici su često posuñivali tuña imena: bura (od grčkog
preko latinskog i romanskih jezika) puše sa sjevera, levanat
(tal. levante) dolazi s istoka, pulenat (tal. ponente) sa zapa-
da; jugo vjerojatno nije posuñenica: želja za južnim krajevima
nukala je Stare Slavene na seobu; šilok ili široko (tal. sciroc-
co) vrući je vjetar u južnoj Evropi i sjevernoj Africi (riječ dola-
zi od arapskog shark, što nije nevažno za neke kiše i njihovu
boju); burin je mala bura, buraca tih vjetrić, a buraska nagla
i hladna; neverin je deminutiv od nevera (od tal. neve - sni-
jeg, koji ponekad zaleprša po mediteranskim obalama): izne-
nadna oluja ili nepogoda, koju pučka etimologija povezuje s
(ne)vjerom ili (ne)vjernošću; garbin i garbinada pusu s jugo-
zapada i znaju biti neugodni (na arapskom garbi znači zapad-
ni); lebić i lebićada jugozapadni su, ali ne u svakom kraju
(naziv dolazi od imena Libije, tal. libeccio, sa donekle iskriv-
ljenom predodžbom o položaju te zemlje, što nije neobično na
Mediteranu); tramuntana (tal. tramontana) puše s kopna,
preko gora: to je unekoliko osveta zagore zsl ono što Medite-
ranci misle i govore o njoj.
Literati bi trebali povesti računa, više negoli lingvisti, o
gradacijama poput: levantić i levantin (manji levanat), levan-
tun (veći), levantarun (vrlo veliki) zajedno s levantarom ili le-
vanćarom koje se izgovaraju s prezirom: postoji takoñer le-
ventora i livanterina, kojima je teško odrediti smisao. Gotovo
svaki vjetar ima svoje inačice. Mnogobrojni deminutivi - le-
vantin, burin, neverin, garbin i drugi - odaju stanovitu želju
da se ublaže prirodne nepogode. Po Aristotelovoj "Meteorolo-
giji" oluje nastaju "onda kad sred jednih vjetrova zapušu dru-
gi" (II, 6). Postoje stanovite analogije izmeñu oluja i epopeja:
"Nasilna je voda jedna od prvih shema univerzalne srdžbe.
Zato nema epopeje bez scene oluje" (Gaston Bachelard,
162
"L'eau et les reves", str. 239, Pariz 1942). Nasilje vjetra i
mora često se udružuju.
U Homerovu je djelu i izvor rijeka o kojima govorim u Bre-
vijaru, kao što je Titaresij čije se vode nisu željele miješati s
drugim vodama:
..."Ne m'ješa se on sa srebrnim penejsklm valma,
Već on nad penejskom teče vodom kakono ulje,
Jer on iz vode Stiske, iz zakletve izvire strašne."
(IllJ., II, 752-755, Maretićev prijevod)
U Platonovu je "Fedonu" rasprava o "nepresušnim rijeka-
ma neizmjerne veličine, s vrućom i studenom vodom" (II, 60),
koju sam spominjao. Na romantičnu platonsku hidrografiju
Aristotel je reagirao u "Meteorologiji" (II, 2) svojim realizmom.
Homer je postavio mnoga druga pitanja na koja se ovdje nado-
vezujemo: čime galeb dodiruje morsku površinu, prsima, no-
žicama ili krilom? U "Odiseji" ta ptica odana moru "gusta kri-
la u morskoj kvasi soli" (V, 53). Istome djelu dugujemo iscr-
pne podatke o gradnji broda Odisejevog (V, 230) kao i o običa-
ju da se na mornarev grob utakne veslo "kojim je veslao živ sa
družinom živeći svojom" (XI, 77 - 78), kao što to učiniše dru-
govi mladom Elpenoru, kao što mi križ utičemo. I o plivanju
je riječ na mnogim mjestima u Homera: o natjecanju u plivač-
koj vještini izmeñu Dioniza i Ampelosa, o okladi izmeñu Kar-
posa i Kalamosa, o vragolastim vodenim igrama Satira. U neo-
bičnom glosaru Erwina Mehla (Antike Schivimmkunst,
Miinchen 1927), mnogo je dragocjenih slika i pouka o drev-
nim plivačima, kojima sam se poslužio: plivačica iz Hercula-
numa (koja pliva na boku), etrurski skakač na glavu, akidska
vaza iz Louvrea s golemom kupelji za mlade žene, plivači iz
raznih epoha, Heroja i Leandar s pompejskih fresaka i kova-
nica, Leandrova "mnogostruka plivanja" (copia nandi) koje je
Ovidije ovjekovječio u "Heroidama" (XVI, 147), o kojima su pi-
sali mnogi drugi za njim, sve do Marlowea i Grillparzera.
Odajmo zahvalnost zaboravljenom francuskom opatu Ameil-
honu, koji je dao jedan od prvih doprinosa istraživanju plivač-
kog umijeća u Parizu godine 1777, u izdanjima Academie des
inscriptions. U svescima Paula Valerva ima nekoliko zapisa o
plivanju, koje se pjesnik nije usudio prenijeti u stihove (v.
PPA, "Cahiers", II, str. 1273). Koristio sam njegove "Medite-
ranske inspiracije" u prvome dijelu: "Nigdje drugdje snaga ri-
163

ječi, svjesno disciplinirana i usmjerena, nije bila potpunije i

korisnije razvijena: riječ usklañena s logikom, upotrijebljena
u otkrivanju apstraktnih istina, tvoriteljica svijeta geometrije i
svijeta odnosa na koje se oslanja pravda; gospodarica foruma,
bitno političko sredstvo, regularni instrument stjecanja i odr-
žavanja vlasti" (izd. Pleiade, I, str. 1097). Taj navod nije spo-
ran, što se tiče "disciplinarne riječi". Govor se, meñutim, če-
sto rasipao u govorljivosti te tako lišavao svake discipline, na
Mediteranu možda češće nego drugdje.
Camusov sud o prednosti mediteranskih kultura takoñer
se često navodi: "Svaki put kada se neka doktrina susrela s
mediteranskim basenom, u sukobu ideja koji je iz toga proiza-
šao, Mediteran je uvijek ostao nedirnut i nadvladao doktrinu"
("Essais", izd. Pleiade, str. 1323). Taj se navod može ospora-
vati: Inkvizicija ili fašizam bili su ipak "doktrine", tj. ideologi-
je, i basen nije ostao posve "nedirnut" njima niti ih je lako
"nadvladao". Zanimljivije su Camusove refleksije o tome kako
je kršćanstvo potisnulo tijelo i uvelo povijest kao neku vrstu
kazne. Pišući o mrakovima, nisam zaboravljao njegove sumra-
ke u Alžiru, koje je proživljavao kao "obećanja sreće" ("Essa-
is", str. 76, Pariš 1965): mediteranski krepuskularizmi čeka-
ju dostojnoga tumača.
Način na koji je Marco Polo mogao opisati Kublai-kanu
gradove kroz koje je prošao predočen je u neobičnoj knjizi
Itala Calvina "Le Citta invisibili". Taj sam imaginarni vodič
imao pri ruci: "Na dva se načina može doći do Despine: bro-
dom ili devom. Grad drukčije izgleda onom tko prilazi s ko-
pna i onom tko pristaje s mora " {La Cittd e U desiderio, str.
25). "Ne smijemo pobrkati sam grad i govor koji ga opisuje,
premda postoji veza izmeñu jednog i drugog" {La Cittd e i se-
gni, str. 6). "U Mauriliji je putnik pozvan da istodobno posjeti
grad i promatra stare razglednice koje pokazuju kakav je taj
grad prije bio" {La Cittd e la memoria, str. 37, navedeno pre-
ma izdanju Einaudi, 1984). Ima gradova koji su potonuli i na
kopnu, koji su bili luke bez mora, koje je Italo Calvino pozna-
vao.
Nije rijedak slučaj da se i zatvori podižu uz samo more,
ponegdje čak s pogledom na nj: ima takvih primjera u Grčkoj,
Turskoj, Italiji, Španjolskoj, Magrebu i drugdje (Dubrovnik,
Rijeka, Split, Napulj, Marseille, Barcelona, Alžir, Istanbul,
slavna tamnica dei Piombi u Veneciji, itd.). "Prokleta avlija"
164

Ive Andrića govori o drevnom stambolskom zatvoru kraj Bos-

pora, kao stjecištu svih ljudskih putova. Na Mediteranu se,
možda, teže podnosi zatočenje tijela nego drugdje. Ima mnogo
riječi u svim mediteranskim jezicima, živim i mrtvim, kojima
se ta teškoća iskazuje. Neki su jezici možda i zbog toga izumr-
li. Na dalmatinskoj su se obali kanda više gradile ludnice nego
pržuni (od tal. prigione): čuvena je bila najprije ludnica u Ši-
beniku, zatim one na Rabu, Ugljanu i drugdje. Nije ih bilo pre-
više: mediteransko sunce ponekad oduzima pamet.
O podjeli na apolonijsko i dionizijsko nije potrebno ra-
spravljati. Ne samo zato što se o njoj mnogo govorilo ili što ne
znam treba li išta dodati onom o čemu je govorio Nietzsche.
Ako pod apolonijskim razumijevamo oblik i pravilo, uzdrža-
nost i razboritost koji vladaju vlastitim bićem ili društvom,
stanovitu disciplinu i odreñenost, ako dionizijsko shvaćamo
kao osobitost i posebnost a ne običnu sklonost ekstazi i na-
glosti, mediteranske su kulture u svojim najvećim pothvatima
obilježene i jednim i drugim: kad god je plitica velike vage
pretezala na jednu ili na drugu stranu, obala je trpjela ili siro-
mašila. To pravilo više vrijedi za civilizacije nego za ličnosti.
Nietzsche je takoñer potaknuo razmišljanje o tome kako se na
svakom mjestu može steći ili naslijediti mediteranstvo, navo-
deći primjere Goethea i Winckelmanna, definirajući prozrač-
nost Mozartove glazbe kao "vjeru u Jug". Zaratustrin nas je
poklonik naveo da tragamo za značenjima tajanstvenih povika
daje "umro veliki Pan", što se čulo s otoka Paxosa dok je kraj
njega plovila korablja s egipatskim kormilarom Tamuzom (o
čemu Plutarh izvješćuje u "Pitijskim dijalozima", XVIII). Tko
to zanemari taj osiromašuje Mediteran.
Literatura je pokušala razvrstati i snove o moru prema
razdobljima života, dobi ili spolu onih koji snivaju: dijeli ih
primjerice na muške i ženske, rane ili kasne, na one koji pre-
dodreñuju sudbinu i druge, obične, one koji se pamte i koji
iščezavaju, na noćne i dnevne snove o plovidbi i o potonuću,
na snove s obala, s otoka i s pučine. I oni se vjerojatno razli-
kuju od mora do mora, ali ih je teško dijeliti. Mediteran, reče-
no je već, nadilazi literaturu o Mediteranu.
Egzaltacije pred prizorom mora zaslužuju obično parodiju.
Rijetko nailazimo na zapise u kojima ushiti duha i tijela, u do-
ticaju s mediteranskim elementom, nisu pretjerani ili komični.
Pisac koji je roñen daleko od obala našega mora, Henry Miller,
165

uspio je u svom putopisu po Grčkoj, ljeti, u susretu s otokom

Rodosom, napisati nekoliko takvih fragmenata: "Zemlja posta-
je ispijena i nenaravna, obesploñena, obezljuñena, ni smeña,
ni siva, ni žutosmeña, ni sivožuta, bezbojnost smrti koja zrcali
svjetlo, upija ga poput spužve svojim stvrdnutim, spečenim
baršunom i strijelja nas zasljepljujućim krhotinama kamena
koje nam prodiru u naj nježnija tkiva mozga i nagone ga da cvi-
li kao pomamljenik. Tu počinjem likovati. To je usporedivo s
čovjekovim pustošenjem, to nadmašuje najkrvaviju poharu čo-
vjeka: priroda u stanju bezumlja, priroda koja je izgubila vlast
nad sobom postavši beznadnim plijenom svojih elemenata. To
je zemlja koju je prebila, satrla i ponizila vlastita nasilna izda-
ja. To je jedno od onih mjesta gdje je Bog odstupio, gdje se i
On pokorio svemirskom zakonu tromosti" ("The Colossus of
Maroussi", str. 161, Penguin Books 1979). Nema mnogo ta-
kvih zapisa u literaturi o Mediteranu, dionizijskih.
Na Mediteranu se često održavaju simpoziji o Mediteranu.
Platon je vjerojatno začetnik toga običaja. U Zagrebu je godine
166

1973. održan simpozij o "Mediteranskim kulturnim tradicija-

ma", na Zagrebačkim književnim razgovorima. Saopćenja
koja su na njemu podnijeta objavio je na više jezika časopis
Društva književnika Hrvatske "Most" (N 39-40, Zagreb 1974;
u njemu je navedena bibliografija mnogobrojnih radova o Me-
diteranu, te je stoga ovdje izostavljena). Uzvanici iz Poljske go-
vorili su o Janu Parandowskom (1895- 1978), analitičaru me-
diteranskog mita i povijesti: u njegovim djelima našao sam
mnogo poticajnih stranica ("Rzym czardziejski" - Čudotvorni
Rim, "Eros na Olimpie", "Dysk olimpijski"). Netko je iz
Mañarske tom prilikom predstavio Mihalva Babitsa, njegov
esej "Italija i Panonija" iz knjige "Listovi s vijenca irisa"
(Budimpešta 1909): "tajnovito i duboko latinstvo panonskoga
kraja", "bliskost talijanskog i mañarskog krajolika", "ljubav
Jana Pannoniusa prema Italiji". Jug je neprestano utjecao na
mañarsku kulturu, privlačio je, pripremao za iznenañenja.
Panonija je mediteransko predvorje. Ona se, kad dozriju žita,
po vjetru, osobito u podne i u sumrak, talasa kao more. Neko
davno more prostiralo se sve do podnožja Karpata. Nešto je
od njega ostalo. Neki ga se sjećaju (Danilo Kiš u "Peščaniku").
Balaton je na trenutke doista nalik marini, premda nije slan.
Još su neka jezera Srednje Evrope ponekad takva: valja ih
zateći u pravi čas, bez predrasuda na koje nas navodi
Mediteran.
Razne ideje s toga simpozija (kojemu sam bio lošim vodi-
teljem, nesposobnim da zaustavi brojne južnjačke ekstrapola-
cije) potaknule su neka od ovih razmišljanja. I tom su se pri-
godom mogle uočiti karakteristične razlike u gledanjima na
Mediteran i govoru o njemu: razlike izmeñu Mediteranaca i
sudionika s kontinenta, s jedne strane, te izmeñu starosjedi-
laca i došljaka na samoj obali, s druge. Dalmatinci su pone-
kad govorili kao došljaci, ponekad kao starosjedioci, jednom s
mora, drugi put s kraja. Otočani su se pokazali osjetljiviji od
drugih. Gost sa Sicilije, iz Agrigenta, napustio je salu nakon
što je pročitan slijedeći navod: "Sicilijanci su bili Grci, Karta-
žani, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Napolitanci, Talijani, ali
nikad nisu bili Sicilijanci ili su pak to odavno prestali biti!
Sva je njihova drama u tome što ne znaju zapravo tko su, što
pripadaju tolikim raznim epohama i rasama". Taj je navod iz
knjige "Mere Mediterranee" Dominiquea Fernandeza (izd.
167

Pariz 1965, str. 198), pisca koji dobro poznaje Siciliju i

Italiju, koji neobično voli cijeli Mediteran.
Imena južnoslavenskih i slavenskih autora, navoñena na
tim "Zagrebačkim razgovorima", malo su kojem strancu bila
znana. Ni najbliži mediteranski susjedi ne znaju mnogo jedni
o drugima, niti pokazuju posebnu želju da doznaju više. De
institutione bene vivendi djelo je već spomenutog Marka Ma-
rulića (izašlo u Veneciji 1524), humanista i mislioca koji je
prvi pisao u "versih harvacki". Bio je skloniji kršćanskoj
askezi nego dionizijskom poganstvu: hrvatska je književnost
možda zadržala nešto od njegova opredjeljenja. Sveti Franjo
Ksaverski ponio je na svoj mistični put u Indiju, osim vlasti-
tog brevijara, samo De institutione (kolnsko izdanje iz godine
1531). Spomenik Ivana Meštrovića u Splitu, u Dioklecijanovoj
palači, više ističe narodne nego vjerske crte Marulove. U Du-
brovniku je Marin Držić (1505-1567) u svojim komedijama
bio mnogo svjetovniji, ali je njegov renesansni humor, naža-
lost, ostao bez nasljednika. Školske i povijesne knjige napo-
minju da je Miklos Zrini (Nikola Zrinski), plemenitaš hrvat-
skoga roda, jedan od utemeljitelja madžarskoga jezika, na ko-
jem je sastavio spjev Adriai tengernek Syrenaia (1651). To je
djelo, pod naslovom "Adrijanskoga mora sirena", preveo nje-
gov brat Petar Zrinski, koju godinu prije nego je pogubljen u
Austriji, u Bečkom Novom Mjestu. Ono je postalo popularno
na slavenskom Jugu: zov adrijanske sirene odjekivao je od
Mediterana do madžarskih puszta.
O Južnim Slavenima kao trećoj komponenti izmeñu Isto-
ka i Zapada (koju navodim u Brevijaru) pisao je Miroslav Kr-
leža (1893-1981). Njegove najvažnije ideje o našoj prisutno-
sti na Jadranu, u esejima "Illvricum sacrum" i "Zlato i srebro
Zadra", manje su romantične nego teorija o stećcima i bogu-
milima, koje je povezao s mediteranskom albižanskom here-
zom: i sam sklon heretičnim idejama, bio je osamljen, tražio
je u prošlosti potporu kakva obično izostaje u sadašnjosti.
Nije previše volio more niti se dovoljno divio Mediterancima.
Bio je pisac Srednje Evrope, premda je i to poricao. Zadar mu
je bio draži od Dubrovnika. Zamjerio se Mediteranu.
Govorili smo i o tome kako Srednja Evropa ponegdje izbi-
ja na Mediteran: Trst, Rijeka s Opatijom, dvije ili tri točke u
Veneciji i Dubrovniku; nije to samo nekoliko starih, komfor-
nih hotela i habsburških ljetovališta. Taj je susret mogao ima-
168

ti i drukčiji ishod, kako su to priželjkivali, u sutonu Carstva i

Kraljevstva, nostalgični kavaliri. Hermann Bahr je zapisao
godine 1909, stojeći na dubrovačkim gradskim vratima:
"Samo gledam niz Stradun, i gledam. Onda najednom progo-
vori nešto u meni: vidiš, i u Getreidegasse, kada do tebe dopi-
re drhtava igra zvona, i u šarolikim zlatarskim kućicama
Hradčana kraj Praga, i pred suknarnicom u Krakovu, gdje sto-
ji Mickiewicz, i na trgu u Trentu, gdje Dante podiže ruku pre-
ma sjeveru, i u Bolzanu na Vogehveideovu trgu, i ovdje u od-
bljesku Komnena, osjećaš se kod kuće, sve je tvoj dom, sve si
to zajedno ti, vidiš li sada što je Austrijanac?... I Warsberg je
nekoć stajao na ovom mjestu i poželio da netko napiše povi-
jest ovoga slavnoga grada. 'Grad nosi na sebi' - pisao je on -
'biljeg svoje povijesti. Prošlost tako cjelovito odaje možda još
samo Venecija'... Warsbergova je želja sada uslišana. Grof Ivo
Vojnović pripovijeda povijest svoga rodnog grada." ("Dalmati-
nische Reise", Berlin 1909, V. poglavlje, passim). Dramatičar i
pjesnik conte Ivo Vojnović (1857-1921) prikazao je doista dio
povijesti Dubrovnika, ali nije prigrlio Srednju Evropu koja je
bila tako draga Bahru, suprotstavljajući joj ideju jugoslaven-
skog ujedinjenja. Danas mu to neki spočitavaju (primjerice na
simpoziju o kojem pričam). Mediteran se teško priklanjao
kontinentu.
Napokon riječ-dvije i o knjigama koje govore o našem
moru. Mnoge su već napisane i svaki dan se pišu nove. "Cjelo-
kupna je povijest Mediterana (...) mnoštvo znanja koje je iza-
zov svakoj razumnoj sintezi" (F. Braudel: "La Mediterranee:
l'espace et l'histoire", str. 158, Pariz 1985). U vrijeme uspona
Mussolinija, koji je rado isticao mediteransku misiju Italije,
dva velika toma pod naslovom "II Mediterraneo" (više od tisu-
ću stranica) objavili su, sa službenom podrškom, Attilio Bru-
nialti i Stefano Grande (Torino 1924-1926). Bili su spremni
promijeniti ime Tripolitanija u Tripolitalia, Libija je za njih
"Libia italiana", Albania "Albania veneta" (II, 1076), Dalmacija
"uživa od Italije klimu, vegetaciju i osnovne činioce ekonom-
skog razvoja": "Rapalski ugovor od 1920. bio je škrt" (ima do-
lorosa rinuncia, II, 1056), jer nije priključio sve jadranske
obale Italiji. Ideologija je lišila svakog razumnog tumačenja go-
lemi inventar podataka o Mediteranu.
Posve drukčije djelo (neusporedivo s prethodnim), naslov-
ljeno "Das Mittelmeer - Schicksale eines Ozeans", napisao je
169

Emil Ludwig tridesetih godina u emigraciji (izašlo je u New

Yorku 1943, najprije u francuskom prijevodu). Autor pozna-
tih biografija opredijelio se "za biografsku metodu pridajući
odlučujuće značenje ljudskim činiocima" (str. 12). Dva njego-
va opširna sveska predstavljaju niz povijesnih figura kao što
su Agripa i August, Periklo i Justinijan, Lorenzo Magnifico ili
Sulejman Veličanstveni, Lesseps i Said-paša: pokazuju kako
su oni djelovali na Mediteranu i stvarali ga. Ne vidi se, meñu-
tim, kako je Mediteran djelovao na njih i kakav je njegov udio
u njihovu stvaralaštvu: što je, dakle, on sam.
Fernand Braudel nije se ograničio na tumačenje epohe Fi-
lipa II u svojoj golemoj tezi ("La Mediterranee et le monde
mediterraneen a l'epoque de Philippe II", koja takoñer ima
dva podebela toma). Oslonio se, kako sam kaže, na antropoge-
ografiju (la geographie humaine). Nije uzeo Mediteran kao
tezu pomoću koje se dokazuje "dugo trajanje": ono se namet-
nulo kao zaključak. Premda je njegovo djelo, u skladu s uni-
verzitetskim zahtjevima, donekle pedagoško i nije stilom i sin-
tezama dosegnulo najvišu razinu koju poznaje francuska hi-
storiografija, ono je možda najbolja studija koju imamo danas
o našem moru. S njom je povijesni diskurs u pristupu Medite-
ranu privremeno potrošen. Takozvani "poetizirajući diskurs"
(sunce, more, otoci i tome slično) troši se najčešće kao kič. Iz-
meñu ta dva dominirajuća diskursa o Mediteranu ostaje tije-
san prostor: opasnost da se skrene na jednu ili na drugu stra-
nu, u neku vrstu pastiša, nije lako izbjeći.
S raznih strana dolaze poticaji da se ipak piše o "medite-
ranskoj temi". Nije im lako odoljeti (ni Braudel im nije uvijek
odolijevao). Leonardo Sciascia potpisao je knjigu "II Mediter-
raneo", s ilustracijama u boji, u izdanju "Touring cluba" (Mi-
lano, 1984): u njoj je njegov Uvod i antologija tekstova drugih
autora. Izbjegao je tako da sam piše cijelu knjigu. Teško je
naći, priznao je u svom Uvodu, pravi "diskurs, spoj (raggua-
glio) književnosti i povijesti, stvarnosti i mašte, ljudskog po-
stojanja i mita" (str. 10). Teškoća je veća nego što na prvi po-
gled izgleda. Michelet je zamijenio povijesni diskurs proznim:
"More" (La Mer). Gledao je s dviju obala: Ocean i Mediteran.
Svjetionike je opisao bolje nego samo more: "Volimo sjesti
kraj svjetionika, pod njihove prijateljske vatre, ognjišta po-
morskoga života... Tolike nas uspomene za njih vežu; okružu-
ju ih predanja, legende koje su lijepe ali i istinite... Kad više
170

nema na obzoru zvijezde, mornar ugleda svjetionik: vrati mu

se hrabrost, jer ponovno vidi svoju zvijezdu, zvijezdu Brat-
stva... Svjetionik je bio oltar, hram, stup, kula... Rimsko car-
stvo osvijetlilo je od rta do rta cijeli Mediteran" (str. 91-97,
Pariz 1875).
U svom "Nautičkom glosaru" Augustin Jal izostavio je ra-
spravu o metodi povezujući na vrlo prikladan način vlastita
istraživanja s navodima iz djela drugih istraživača. U kratkom
ogledu o navodima i načinu na koji se njima služim, označit
ću pobliže stanovite izvore. Ekonomija knjige ne dopušta da
se to učini za svaki od njih. Razloge zbog kojih pretpostavlja-
mo nekadašnje brodove sadašnjima (ili pak, u ovoj knjizi, sta-
re karte modernima) iznio je već prije Fernando Pessoa:
"Ponovno imati pred očima samo jedrenjake i
drvene lañe,
ne znati ni za kakav drugi pomorski život
osim za stari život mora."
("Pomorska pjesan")
Od goleme pomoći bio mi je kartografski časopis "Imago
mundi", koji je Leo Barow izdavao uz najveće žrtve. Nordens-
kioldov "Periplus" takoñer: njega navodim prema prvom izda-
nju na engleskom jeziku (Stockhlom, 1889), zapis o ružama
vjetrova na starim kartama iz drugog je poglavlja toga djela
(str. 47). Danteovi stihovi o Odisejevu izlasku iz našega mora
nalaze se u "Paklu" (XXVI), a sud svetoga Augustina o "apsur-
dnosti antipoda" u "Civitas Dei" (XVI, 9). Putopis kroz dolinu
Eškol u poglavlju "Karte" sastavio sam od nekoliko odlomaka
iz Staroga zavjeta (Brojevi, XI-XXXII). Plagirao sam na više
mjesta Sveto pismo i još neke svete knjige (Talmud, Kuran).
Nadam se da će mi vjernici, ako to otkriju, oprostiti: danas
se, čak i na Mediteranu, zaboravlja vjeronauk.
Navod o kartama (as-sahifa) "na kojima su obilježene
obale Rumelijskoga mora, ali ne i Oceana", nalazi se u djelu
Ibna Halduna "Al-Mukadima" (str. 92, Bejrut 1967). Zid u
Aleksandriji, na kojem sam našao navedeni fragment Ibn Ba-
tute o četverim vratima aleksandrijske luke, u meñuvremenu
se srušio: taj je zapis precizniji u njegovoj Rihli prema kojoj
je popravljen (I, 37, Bejrut 1985). Portret Manuela Chrvsolo-
rasa nije izmišljen: doista sam ga našao u Louvreu, u Cabinet
des dessins, pod inventarskim brojem 9849 bis. Hadisi koji-
171

ma je islamski Prorok ohrabrivao osvajače mora, ističući da

"bitka na moru vrijedi kao deset bitaka na kopnu" i da "šehid
koji pogine na moru vrijedi kao dvojica koja izgube život na
kopnu", nalaze se u jednom od najstrožih izbora iz "Hadisa"
(izdanje na arapskom, II, 160, Leiden -Brill 1934). Prvo po-
znanstvo s arapskim kartama omogućio nam je Konrad Miil-
ler: Mappae Arabicae, koje su - napomenimo - izdane u
vlastitoj nakladi (I-VI, Stuttgart 1926-1927, Selbstverlag des
Herausgeber). I kapetan duge plovidbe Albert Schiick izdavao
je o svom trošku, dio po dio, u dugom razdoblju, svoj opsež-
ni glosar o kompasnim ružama vjetrova ("Der Kompas",
Selbstverlag des Verfassers, Hamburg 1911-1918). I navede-
na knjiga O. Schmidta o spužvama u Jadranu tako je ugleda-
la svjetlo dana u Leipzigu godine 1852. I Nordenskiold je po-
trošio sve što je imao na svoj "Periplus". Razmislimo o takvim
doprinosima: je li to vjera u Jug?
Na Mediteranu je bio običaj da se na kraju posla zahvali
onima koji su bili od pomoći. Na kartušama starih karata nji-
hova su se imena ispisivala zlatnim slovima. Zahvaljujem po-
morcima koji su upravljali brodovima na kojima sam plovio,
bibliotekarima i knjižarima koji su tražili i nalazili knjige i
atlase koji su mi bili potrebni, fotografima koji su snimili kar-
te za ovu knjigu. Zahvalan sam napose posadama brodova s
kojima sam oplovio Jadran i dijelove Mediterana. Od njih sam
učio i ono čega nema u knjigama, što se ne može vidjeti na
atlasima, pročitati u bibliotekama. Posadama Hydre i Dode-
kanesosa, s kojima sam obišao Ciklade i Sporade, ponovno
izražavam zahvalnost: njima najviše dugujem. S njima sam se
lako sporazumio. Ponovit ću riječi iz glosara Augustina Jala:
"Premda se riječi često razlikuju, jezik pomoraca ima posvu-
da iste figure, istu energiju, istu sažetost. Navikli da se izlažu
istim slučajevima, da prisustvuju prizorima u kojima su iste
scene, da rukuju sličnim strojevima, mornari svih zemalja
služe se jednakim tropima... Poezija je jedna, njezini se izrazi
razlikuju" (str. 12-13).
Vrijeme je promijenilo značenja mnogih riječi, pomorskih
kao i drugih. Ploveći na Dodekanesosu, zvao sam kruh, po
172

starom helenskom običaju, artos, mornari su ga zvali psomi,

nazivao sam vodu hidor, oni su je nazivali nero, vino sam ime-
novao oinos, oni su ga imenovali krassi. I kruh, i vino, i voda
promijenili su ime. More je ostalo isto: thalassa. Ono je jed-
no, rekao bi glosator, njegovi se izrazi razlikuju.
Morem sam plovio s posadama i suputnicima. Rijeke i
njihova ušća pohodio sam posve sam.
173

Bilješka o piscu
Predrag Matvejević roñen je u Mostaru 1932. godine. Živi u Zagre-
bu. Bavi se književnošću. Predaje francusku književnost na zagre-
bačkom Filozofskom fakultetu, a kao pridruženi profesor u Parizu
(INALCO) jugoslavenske književnosti i kulture Mediterana.
Objavio je knjige:
Sartre (esej, 1965)
Razgovori s Krležom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987)
La poesie de circonstance {Prigodno pjesništvo, Pariz 1971); to
djelo, pisano na francuskom jeziku, izišlo je u proširenom izdanju
pod naslovom Pour une poetiaue de l'evenement (Pariz, 1979)
Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975, 1977)
Književnost i njezina društvena funkcija (1977)
Te vjetrenjače (1977, 1978)
Jugoslavenstvo danas (1982, 1986)
Mediteranski brevijar (Zagreb 1987, Milano 1988).
175

Sadržaj
Claudio Magris: Za jednu filolog iju mora
(Uvod u "Mediteranski brevijar") 5
I Brevijar 11
II Karte 77
III Glosar 111
Bilješka o piscu 175