Od ratnog sukoba do definiranja položaja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

- Usporedno s vođenjem rata u Hrvatskoj vodili su se i pregovori s ciljem da se određeni problemi

između hrvatske vlasti i dijela pobunjenih Srba u Hrvatskoj riješe mirnim putem, no većina
otegovora i potpisanih sporazuma nije postignula željeni cilj.

- Poput i drugih država nastalih raspadom višeetničkih federacija, Hrvatska se u određenoj mjeri
pokazala nedovoljno spremnom i sposobnom slijediti načela koja je proklamirala u svom Ustavu,
što se posebno odnosilo na prava nacionalnih manjina.

- Ubrzo je važnost koju praktično ostvarivanje sloboda i prava pripadnika nacionalnih manjina
imaju za uspješnu demokratizaciju društva postala jasna Republici Hrvatskoj. Kako bi udovoljila
zahtjevima međunarodne zajednice, u Hrvatskoj je donesen Ustavni zakon o ljudskim pravima i
slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, ali nije bilo dovoljno političke
volje i političkih pretpostavki da sve zapisano u zakonima može zaživjeti u praksi.

Osnovni podaci o nacionalnim manjinama

- Hrvatska je prije osamostaljivanja 1991. godine tijekom povijesti bila u sastavu različith država
s pripadnicima drugih naroda (Habsburška Monarhija, Otomansko Carstvo, dvije prethodne
Jugoslavije). Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Hrvatskoj su se građanima izjasnili
pripadnici 23 različite nacionalnosti. Neki od njih doseljavali su se kao ekonomski migranti (Česi,
Slovenci, Makedonci, Bošnjaci...) ili nakon svjetskih ratova (Rusi, Bugari), dok je dio pripadnika
autohtonih nacionalnih manjina napuštao ovo područje (Talijani i Nijemci nakon Drugog
svjetskog rata te Srbi u ratu 1991-1995. i nakon njega).

- Češka nacionalna manjina u većej je broju naseljena na području Daruvara, Grubišnog Polja,
Pakraca, Kutine, Požege, Bjelovara... (ugl. sjeverniji dijelovi RH), a migiriala je na ove krajeve
uglavnom u sklopu migracija koje su se odvijeale u Austro-Ugarskoj monarhiji. Mađari su
naseljeni pretežito u Baranji, gdje su ujedno i autohtono stanovništvo. Talijanska nacionalna
manjina najvećim svojim dijelom (85%) živi u Istri. Slovaci su u najećem broju u Našicama i
Iloku,a dok su Rusini najviše raspoređeni na istoku Slavonije, poglavito na području Vukovara.
Romi su specifični zbog svog (i dan danas postojećeg) nomadskog stila života, a najbrojniji su na
području Varaždina, Čakovca i Zagreba. Osim u slučaju Slbanaca, Roma i Slovaka, uočava se pad
broja pripadnika nac. manjina. Neki od razloga smanjenju njihova broja nalaze se u:

a) prostornoj raspoređenosti koja pogoduje slabljenju, a s vremenom i kidanju veze unutar

nacionalne manjine

b) seljenju stanovništva u gradove i urbanizaciji

c) migracijama (ne samo selo-grad, već i interregionalno i prekomorski)

d) višoj razini obrazovanja, što dovodi do brže socijalne pokretljivosti pripadnika nacionalnih
manjina

e) mješovitim brakovima kao instituciji koja podvaja etničku komponentu

f) slabljenju kohezivnih elemenata etniciteta koje zamjenjuje identifikacija s profesionalnom ili

socijalnom skupinom ili regionalnom pripadnošću

Prema popisu iz 2001. godine srpska nacionalna manjina, iako i dalje najbrojnija, bilježi najveće
smanjenje u brojnosti.

Konstitucionalna rješenja

- Opći pravni položaj nacionalnih manjina u RH uređen je pojedinim odredbama Ustava RH,
odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u RH (donesen 1991. i otad često
mijenjan) te drugim zakonima.

- RH se polazeći od ovih dokumenata se u skladu s različitim organizacijama međ. zajednice

obvezala na poštivanje i zaštitu nacionalnih i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina,
vladavine prava i svih ostalih najviših vrednota svog ustavnog i međunarodnog pravnog poretka,
svim svojim državljanima.

- Prema Ustavnom zakonu, RH osigurava posebna prava i slobode pripadnika nac. manjina, a
posebice: 1)služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj, javnoj i službenoj uporabi, 2)odgoj i
obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe, 3) uporabu svojih znamenja i simbola, 4)kulturnu
autonomiju održavanjem razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, 5) pravo na očitovanje svoje
vjere, 6)samoorganiziranje i udruživanje, 7)zastupljenost u predstavničkim tijelima i dr.

- U jedinicama samouprave gdje čine najmanje 1.5%, u jedinicama lokalne samouprave gdje živi
više od 200 pripadnika pojedine nac. manjine te u jedinicama regionalne samouprave gdje ih živi
više od 500, pripadnici te manjine mogu izabrati vijeće nacionalnih manjina. Vijeća nacionalnih
manjina u jedinici samouprave imaju pravo predlagati mjere za unaprjeđenje položaja nac.
manjine, isticati kandidate za dužnosti u tijelima državne uprave, biti obaviješteni i pitanjima
rasprava radnijeh tijela predstavničkog tijela jedinice samouprave te davati mišljenja i prijedloge
na programe radijskih i televizijskih postaja na lokalnoj i regionalnoj razini namijenjene nac.
manjinama.

- Prvi izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina održani su 2003. i dodatno 2004.
godine. Unatoč brojnim problemima (malen odaziv birača, problemi u konstituiranju...), ovo je
značilo ulazak u novo razdoblje zaštite prava nac. manjina. U pripremi raspisivanja izbora 2007.
godine poklonjeno je više pažnje i truda u organizaciju izbora (uključivanje Europske komisije i
OESS-a, a kampanju su vodili GONG i STINA).

- Utemeljen je i Savjet za nacionalne manjine. Mežu glavnim ovlastima Savjeta je raspoređivanje

novca iz proračuna koji je osiguran za potrebe nac. manjina. Savjet takođerima pravo predlaganja
Saboru i Vladi rasprava o pitanjima koje smatra važnima, davati mišljenja i prijedloge vezano za
radijski i televizijski program i(li) gospodarske, socijalne i druge mjere. Članove savjeta imenuje
Vlada, a članovi su i automatski svi zastupnici nac. manjina u Hrvatskom saboru.
Posebna zakonska rješenja

- Hrvatski sabor 2000. godine posebnim je zakonima detaljnije razradio (1) pravo pripadnika nac.
manjina na obrazovanje na vlastitom jeziku i (2) pravo pripadnika nac. manjina na uporabu
vlastitog jezika. Zakonom o uporabi jezika i pisma nac. manjina osigurava se ravnopravnost s
hrvatskim jezikom i latiničnim pismom, a ostvarenje je prepušteno lokalnim i regionalnim
samoupravnim jedinicama.

- Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nac. manjina ostvaruje se: 1.) kad pripadnici
manjine na području uopćine ili grada čine većinu, 2.) kada je uporaba predviđena međ.
ugovorima kojih je RH stranka, 3.) kada su to statutom propisale općine i gradovi, 4.)kada to
propiše županija na čijem je području u pojedinim gradovima i općinama u ravnopravnoj uporabi
jezik i pismo nac. manjine.

- U općinama, gradovima i županijama u kojima je u ravnopravnoj službenoj uporabi jezik i pismo

nacionalne manjine, rad općinskih i gradskih vijeća i rad županijskih skupština odvija se na
hrvatskom jeziku i latiničnom pismu te na jeziku i pismu nac. manjine koja je u ravnopravnoj
službenoj uporabi (ispisivanje teksta pečata i žigova, natpisnih ploča predstavničkih, izvršnih i
upravnih tijela, jave isprave, prometni znakovi, nazivi ulica i trgova...)

- Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i psmu nac. manjina određuju se uvjeti pod kojima
nac. manjine u RH ostvaruju pravo na odgoj i obrazovanje na svojem jeziku i pismu. Odgoj i
obrazovanje na jeziku i pismu nac. manjine obavlja se u predškolskoj ustanovi, osnovnoj i srednjoj
školi te drugoj školskoj ustanovi, na način i pod uvjetima utvrđenim zakonom.

- Nastavni plan i program odgoja i obrazovanja naa jeziku i pismu nac. manjine uz opći dio sadrži
obavezno dio čiji je sadržaj u vezi s posebnošću te manjine (mareinski jezik, književnost, povijest,
zemljopis i kulturno stvaralaštvo te manjine). O ovome programu odlučuje Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i športa po mišljenju udruženja nac. manjine. Uvjeti za upis u odgojno-obrazovne
ustanove isti su i kao i za upis u ustanovu s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu.

- Nastavnici u radu ustanove s nastavom na jeziku i pismu nac. manjine i ravnatelji iste ne moraju
dolaziti iz reda te manjine, ali moraju u potpunosti vladati njihovim jezikom i pismom.

- Iznima važnost ova dva posebna zakona koja je Hrvatski sabor prihvatio 2000. godine proizlazi
iz činjenice da je obrazovanje «najefikasnije sredstvo etničke reprodukcije», s obzirom da su prava
vezana za uporabu jezika i pisma nac. manjina «najvidljivija» manjinska prava te se
ravnopravnošću na ovom području sprječava stvaranje predrasuda, netolerancije i ksenofobije.
Nažalost, ova primjena i danas nailazi u praksi na poteškoće.

Zakonska regulacija položaja nacionalnih manjina u lokalnoj samoupravi i međunarodne

obveze Republike Hrvatske
 - RH je od stjecanja neovisnosti više puta mijenjala zakonska rješenja položaja nac. manjina, a
loše postavljen sustav državne uprave i u tome lokalne samouprave je skup i uvelike
nefunkcionalan u pogledu provedbe zakonske regulative spram nac. manjina.

- Osim Ustava, Ustavnog zakona i pratećih manjinskih zakona, u Hrvatskoj postoji niz
legislativnih obveza, međunarodnih ugovora i sporazuma kojima su regulirana prava pojedinih
nacionalnih manjina. Za ostvarivanje prava nac. manjina posebna je važna Okvirna konvencija za
zaštitu nac. manjina koju je Hrvatska prihvatila te valja napomenuti i kao nadopunu Europsku
povelju o regionalnim i manjinskim jezicima.

- Za Hrvatsku je važno reći kako spada u skupinu zemalja koje priznaju postojanje nacionalnih
manjina, a među rijetkim je državama (uz npr. Sloveniju i Rumunjsku) koje pripadnicima nac.
manjina osigurava ne samo zaštitu njihova nacionalnog i kulturnog identiteta, već i pravo na
političku predstavljenost.

- RH je postpisala 5 bilateralnih sporazuma o zaštiti nac. manjina s Italijom, Mađarskom,

Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom, te ovi sporazumi imaju značajan utjecaj na razinu prava
nac. manjina na koje se odnose.

Stanje u vezi s položajem nacionalnih manjina

- Za položaj nac. manjina nije bitna samo zakonska regulativa, već i uspješna implementacija
zakona. Neka od predstavničkih tijela izvršne vlasti u Hrvatskoj su:

a) osam zastupnika nac. manjina u Hrvatskom saboru

b) saborski Odbor za ljudska prava i Pododbor za prava nacionalnih manjina

c) nadležna ministarstva

d) uredi Vlade

e) Savjet za nacionalne manjine

f) vijeća i predstavnici nacionalnih manjina

g) udruge i ustanove nacionalnih manjina.

- Suradnja ovih subjekata, kao i djelovanje političkih stranaka te utjecaj medija, važni su zbog
poboljšanja (ili pak marginalizacije) zakonskog okvira položaja nac. manjina u svakodnevnom
životu. Promatrano po regijama u Hrvatskoj, participacija nac. manjina u javnom životu, lokalnoj
samoupravi i vlasti različita je najviše ratom i postratnim oporavkom. Tako stanovnici općina,
gradova i županija koji nisu bili izravno pogođeni ratom imaju mirnodopsku lokalnu problematiku
koja je opterećena samo ponekad nedovoljnim financijskim sredstvima i neodgovarajućim
pravnim položajem same lokalne samouprave. Za razliku od tih regija, na područjima koji su bila
pogođeni ratom javlja se širi niz problema od kojih je jedan i zaoštrenost međuetničkih odnosa.
 - Moguće je još načiniti dvije razlike po pitanju stanja u vezi s položajem nac. manjina. Jedna
razlika je između manjina s tradicionalnim manjinskim statusom i novonastale manjine koje su to
postale stjecanjem neovisnosti RH 1991. godine. Drugo razlikovanje odnosi se na etnocentričko i
centralističko uređenje države koje je trajalo od stjecanja nezavosnosti do 1999. godine, i
razdoblje nakon parlamentarnih izbora 3.1.2000. godine, kada počinju demokratski reforsmi
procesi.

Izborni sustav i nacionalne manjine

- Članak 15., stavak 3. Ustava RH (od 2000. godine) propisuje posebno pravo nac. manjina da
biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor. Ovo je značajno zbog svoje funkcije kao normativo
osiguranje političke predstavljenosti nacionalnih manjina u najvišem predstavničkom tijelu
države. U tome članku propisano je načelo pozitivne diskriminacije u korist nacionalnih manjina.

- U hrvatskom zakonodavstvu sadržana je tehnika unaprijed rezrviranih mjesta za pripadnike nac.

manjina u predstavničkim i drugim tijelima državne vlasti i tijelima lokalne samouprave (broj tih
mjesta ovisi o zastupljenosti manjina na nekom području). Na izborima za Sabor u siječnju 2000,
ta je tehnika provedena stavarnjem posebnih popisa birača za nacionalne manjine, čime je
pripadnicima manjina dano pravo da se opredijele ili za opće kandidacijske liste ili a kandidacijske
liste manjine kojoj pripadaju. Ovakvim diskiriminirajućim postupkom dovedena je u pitanje
opravdanost pozitivne diskiriminacije i povlači rasprave o ograničenju političkog utjecaja
pripadnika nacionalnih manjina na donošenje odluka vezano za ona pitanja koja se tiču prava
nacionalnih manjina i njihove manjinske zajednice.

Ljudska prava pripadnika nacionalnih manjina

- Kršenje ljudskih prava pripadnika nac. manjina u RH u prošlosti najviše je bilo vezano za
izbjeglice i ostvarivanje prava na državljanstvo. Velik broj izbjeglica bio je rezultat
nacionalističkih politika koje su sadržavale i tzv. «humano preseljavanje stanovništva», što je
kasnije otežalo problem povratka izbjeglica koji do danas nije u potpunosti riješen.

- Vlada RH i Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice u Hrvatskoj od 2000. godine primjenjuju

strategije orijentirane na rješenja sa snažnim naglaskom na povratku i početnoj reintegraciji
raseljene populacije u državi njihova podrijetla (prvenstveno Srba iz Hrvatske).

- Za povratak izbjeglica ohrabrujuće je popravljanje sigurnosne situacije u državi, kao i promjena

političke klime u smislu tolernacije nabolje.

- Zakon o državljanstvu u Hrvatskoj razlikuje one kojie polažu pravo na hrvatsku nacionalnost i
one koji to pravo ne polažu. Pripadnici hrvatskog naroda, čak i ako nisu živjeli u Socijalističkoj
Republici Hrvatskoj, ako podnesu pismenu izjavu da se smatraju pripadnicima hrvatskog naroda.
Etnički ne-Hrvati moraju zadovoljiti strože kriterije i prihvatiti naturalizaciju kako bi dobili
državljanstvo, čak i ako su ranije zakonito živjeli u Hrvatskoj u vrijeme SFRJ. Uskraćenja
 državljanstva često su bila temeljena na člancima 8. i 26. Zakona o državljanstvu i bila usmjerena
uglavnom prema pripadnicima srpske i bošnjačke nacionalne manjine.

MJERE ZA JAČANJE MJESTA I ULOGE NACIONALNIH MANJINA U HRVATSKOJ

Osnovna ocjena da se položaj nac manjina poboljšava započetim političkim, upravnim i društvenim
procesima u proteklih deset god u Hrv mora se dopuniti i ocjenom da u novim zakonskim i političkim
uvjetima sada veću odgovornost za svoj polažaj imaju nac manjine.

- Potrebno je definirati aktivnosti za jačanje položaja nac manj u budućnosti. To bi trebale biti:
jačanje društvene organiziranosti i samoorganiziranosti pripadnika nac manjina u nevladine
organizacije, veća uključenost u rad tijela državne vlasti
- Važne su zajedničke akcije udruga nac manj, njihova međusobna suradnja i suradnja s
nevladinim org za zaštitu ljud prava
- U Hrv je potrebno poduzimanje akcija prema većinskom narodu u cilju razbijanja postojećih
stereotipa o nac manj
- Sadašnja ukupna pol i socijalna situacija u Hrv sve je povoljnija za ostvarivanje manjinskih
prava
- Ipak postoje problemi koji utječu na ostvarivanje tih prava: posljedice rata te složeno
gospodarsko stanje. Zbog toga se razgovor o pravima nac manj ne može voditi kao u
državama s dugom demokratskom tradicijom
- Nestabilnost dijela okruženja sigurnosni je izazov za Hrv, međutim BiH se nalazi pod
nadzorom međunar zajednice, S i CG više nisu prijetnja nego potencijalni gospodarski partner.
Izrastanje prostora Jugoist Europe u zonu partnerstva, stabilnosti i gosp napretka, pozitivno će
utjecati na položaj nac manj.
- Hrv se nalazi na području smjerova kojima se eu prostor povezuje s novim energetskim
izvorima stoga su i u budućnosti moguću sukobi interesa u ovladavanju ovim prostorima i
tranzitnim smjerovima
- Zbog toga će manjine biti vrlo bitne za unutarnju sig Hrv; preko nac manj Hrv može ostvariti
bolju povezanost i suradnju s važnim državama u svom okruženju
- Nac manj treba shvatiti kao mostove koji povezuju

4. DIO: ETNIČKI ODNOSI I SUKOBI U ISTOČNOJ EUROPI

PRIMJER MAĐARSKIH MANJINA

- Velik broj mađ nac manjine živi u susjednim državama

- U samoj Mađarskoj živi velik broj manjina ali su relativno male i jezično asimilirane
- Kroz bilateralne dogovere Mađ je uredila specifična manjinska prava za manjine izvan Mađ
- Mađ sustav zaštite manjina: zakonom omogućena manj prava, od korištenja vlastitog jezika do
jednakih mogućnosti u kult i pol životu. Postoje problemi primjene u praksi posebno politička
predstavljenost
- U procesima pristupanja EU fokus je bio na zaštiti prava Roma

U Slovačkoj i Rumunjskoj važno pitanje ima mađarska manjina. Nakon raspada Austro- Ug, Mađ
je bila suočena s puno manjim teritorijem. Prekodunavski teritorij ostao je u području
Čehoslovačke te je tamo ostalo živjeti mađarsko stanovništvo (11% stanovništva Slovačke).
Narastanjem nacionalizma u Slovačkoj odnos prema mađ manj bio je obilježen ksenofobijom.
Takva pol slovačke vlade do kraja 90ih zaustavila je napredovanje prema NATOu i EU.
Mađari su do 1994. zahtijevali samo kulturnu autonomiju. Nakon 94te zahtijevaju i teritorijalnu
autonomiju. Nakon političkih promjena 1998 došlo je do boljeg odnosa s mađ manj.

Nakon raspada Austro- Ug Mađarska je izgubila oko 60 000km2 u korist Rumunjske. To je

područje Transilvanije koje je bilo naseljeno mađ stanovništvom. Danas u Rum živi između 1.6 i 2
milijuna Mađara. Bili su podvrgnuti iseljavanju i romanizaciji. Mađari u Rum imaju svoju
autonomnu oblast, zahvaljujući politici Mađ. Mađ je na početku demokratske tranzicije odustala
od obnove velike nacionalne drž te je zagovarala dobrosusjedske odnose. Položaj mađ manj u
susjednim zemljama može se smatrati uzorno riješenim. Problem je bio ulazak Mađ u EU.
Primjena zakona koji mađ stanovništvu izvan Mađ daje status mađ državljana i članstvo Mađ u
EU pojačale su napetosti sa susjednim drž koje nisu članice EU. Razlike su se najviše odnosile na
gospodarsku razvijenost i kvalitetu života, neusporedivo kad su Mađ i Rum u pitanju. Stoga je
problem Mađara u Rum bio promatran kao dugoročan problem koji je mogao utjecati na stanje
sigurnosti u Srednjoj Europi te na mađ-rum odnose. Međutim, ulaskom Rum u EU situacija se
značajno promjenila. Usvojili su načela zaštite manj prava. Udovoljili su zahtjevima mađ manjine
te su 3 predstavnika poslana u Europarlament no mađ manjina još glasnije zagovara veću
autonomiju. Govori se i o lobističkim uredima u Briselu kako bi se na još jednoj razini
predstavljali interesi mađ manj s područja Rumunjske.

ETNIČKI SUKOBI I SIGURNOST RUSKE FEDERACIJE

- Nakon raspada SSSR-a geopolitički položaj Rusije postao je prilično složen

- R je multietnička država; 142 milijuna stanovnika, 30 mil neruske narodnosti. Još uvijek nema
ravnoteže između nacionalne drž ruskog naroda i multietničke postsovjetske zajednice u kojoj
manjine čine 18% stanovništva
- Jeljcinov koncept regionalizacije potaknuo je i separatističke tendencije (Čečenija; Tatarstan;
sjeverni Kavkaz)
- Ekonomska kriza povećala tendencije ruskih republika prema sve većoj neovisnosti o
političkom središtu
- Najmilitantnije države: Tatarstan i Čečenija
- 1995/6 Rusi primijenili silu u Čečeniji – bezuspješno; sklopljeno primirje, Čeč praktično
dobila samostalnost
- Dolaskom Putina jačaju središnje institucije; stvaranje političke, a ne etničke nacije – ideja da
Rusija postanje država svih građana, a ne samo etničkih Rusa
- Ekonomska i društvena kriza u Rus: porast kriminala i mafije, jačanje organiziranog
kriminala(pojavljuje se kao alternativa legalnom poretku)

Ruske interese prema susjednim državama možemo klasificirati u tri skupine:

1) Geopolitički interesi: Rusija je kao euroazijska sila naslijedila strateške interese koji pokrivaju
područje od Japana do Barentsova mora
2) Ekonomske veze ostaju usprkos promjeni situacije: jak motiv za ponovno ekonomsko
udruživanje je gospodarsko nazadovanje u svim bivšim republikama Sov Saveza, a pomoć
međunar zajednice je ograničena
3) Etnička dimenzija ruskih interesa: u novim neovisnim državama živi 25milijuna Rusa i onih
koji govore ruski. Rusi postaju nac manj u bivšim sovjetskim republikama i nisu više
privilegirani narod kao u vrijeme SSSR-a- široka rasprostranjenost Rusa posljedica je
Staljinovih preseljavanja i rusifikacije provedene pod dinastijom Romanovih
- Rusija nikad nije imala mani teritorij,
 - Vojna doktrina: prisutnost ruske vojne sile u susjednim državama, što vodi smanjenju
ugrožavanja sigurnosti Rusije, ali može ugrožavati njezine susjede
- Rus vojska upletena u ratove u Tadžikistanu, Gruziji, Moldaviji te u sukob između Armenije i
Azerbajdžana; zaoštreni odnosi s baltičkim državama
- Problem s Ukrajinom: Krim na kojem je smještena Crnomorska flota, vrijedna 105 milijardi
dolara; podijeljena 1997, najveći problem: sporazum Moskve i Kijeva kojim se prisutnost
ruske crnomorske flote na ukrajinskom teritoriju produžuje do 2043. (ovo se novijim
događajima promijenilo, ali eto da znate što piše u knjizi o tome)
- Povijest s Europom obilježena sukobima zbog nekoliko čimbenika:
1) Veličina Rusije. Nije uvijek bila sposobna vladati i kontrolirati svoje ogromne prirodne i
ljudske resurse
2) Nejasno definirane granice na zapadu i istoku
3) Kulturno zarobljena između Europe i Azije
- Za budućnost europske sigurnosti važna je analiza rus vanj pol prema Zapadu. Rusi imaju
osjećaj 'zaostalosti' i misle da im treba zapadna tehnologija da to prevladaju. Reakcija na to
jest strah da će koruptivni utjecaj Zapada uništiti rusku kulturu- protueuropsko raspoloženje.
- Za eur sigurnost važno je da sve postsov države prihvate međunar norme; da tranzicija Rus u
demokratsku državu bude uspješna; obnavljanje uništenog gospodarstva --- ukoliko Rus ne
počne s ispunjavanjem tih uvjeta može doći do nepovoljnog razvoja događaja (došlo je već,
Ukrajina)

ETNIČKI ODNOSI I SUKOBI U RUSKOJ FEDERACIJI – SLUČAJ ČEČENIJE

-imala određeni stupanj autonomije još od 1922.

- nalazi se na Kavkazu; polovina stanovništva Čečeni, 12% Inguši, ostatak Rusi

- 1936. Ujedinjena s Ingušetijom --- Čečensko- Inguška SSR- 1946.ukinuta- Čečeni i Inguši
deportirani u središnju Aziju

- 1957. Dopušten povratak, struktura stanovništva izmjenjena zbog ruskih doseljenika i promjenjenih
granica; odnos Čečena i Rusa iznimno loš

- 1991. Proglašena neovisnost Čečenije, Ingušetija se pripojila Rusiji

- 1994. Građanski rat proruskih i proturuskih snaga; Moskva vojno intervenira

- u prvom čečenskom ratu ruske i proruske snage doživljavaju poraz; 1996 mirovni sporazum- Čeč
dobila veliku pol autonomiju i gospodarsku samostalnost; -- sukobi obnovljeni 1998

- pojava terorizma u susjednom Dagestanu i na granici sa Čeč, Mosvkva je iskoristila za novu vojnu
intervenciju- prekršen sporazum o primirju; veljača 2000 ruske snage zauzele Grozni – velik broj
Čečena izbjegao, rezultiralo humanitarnom katastrofom

- Rusija je ponovnim zauzimanjem Čečenije dugoročno osigurala poziciju na najvažnijem dijelu

Kavkaza (naftovodi) i nakon dolaska Putina na vlast pokazala da je nastupilo razdoblje njezine obnove
kao velike sile

- Čečeni nakon poraza u gerilskom ratu 2001 pribjegli terorizmu; Rusi ih prikazuju kao ekstremne
vehabijske islamiste; povezuje se s Al Qaidom
- od 2002 sukob s R ušao u novu fazu; povećana ruska prisutnost na čeč teritoriju uzrokovala je niz
terorističkih akcija koje se pripisuju Čečenima (postavljanje bombe u Moskvi; talačka kriza u
moskovskom kazalištu); najteži čin zauzimanje škole u Beslanu u Sj Osetiji 2004, završilo tragično

- borbe se proširile na susjedna područja Dagestan i Ingušetiju; stanje u Čeč nestabilno, česta ubojstva
pol vođa, ekonomski uništena

- gerilski ratovi se nastavljaju

SLUČAJ DAGESTANA

- Autonomna republika u sastavu Ruske Federacije

- Važan zbog prometnog položaja (komunikacija Moskva- Baku), kaspijske fasade i naftnih
izvora
- U etničkoj strukturi prevladavaju kavkaski narodi muslimanske vjere, Rusi 9.2 %
- 1813 pripao carskoj Rusiji po sporazumu s Iranom; ruska vlast nikad nije prihvaćena,
mnogobrojni ustanci
- 1920 definitivno učvršćena ruska vlast, Dagestan postaje Autonomna SSR u sastavu Ruske
SFSR
- Slom SSSRa praćen narastanjem nacionalizma i oživljavanjem islama- separatističke
težnje,teritorijalni sporovi, oružani sukobi te građanski rat i pojava terorizma
- 1998 počeo sukob između Rusije i dagestanskih terorističkih skupina zbog terorističkog
napada islamističkih skupina koje su se pobunile protiv ruske vlasti. Ruska vojska ugušila
pobunu (stvorena osnova za vraćanje Čeč pod rusku vlast)
- Manji sukobi i teroristički činovi i dalje opterećuju Dagestan; trenutno situacija stabilna, no
prijetnje nisu nestale

POTENCIJALNI ETNIČKI SUKOBI U RUSKOJ FEDERACIJI

- 21 republika u sastavu Federacije; visok stupanj autonomije

- Više od sto manjinskih naroda
- Autonomne rep mogu se podijeliti na četiri skupine po geograf položaju: Republike ruske
jezgre, repubilke na Kavkazu, sjeverne republike, jugoist republike
- Sj rep: Karelija i Komi- nisu veći problem; Karelija uz finsku granicu, stanovništvo finskog
podrijetla 11%, Rusi 70%
- Komi zapadno od sj Urala, velik teritorij, narod Komi finskog podrijetla 25%. Zbog
malobrojnosti naroda Komi i ruskog interesa za ovo područje nema mogućnosti da Komi
promjene svoj položaj
- Rep jezgre: nalaze se u Povolžju i istočno od Volge. Mordvinija- Mordvinci finskog podrjetla
35% stanovništva, ostalo Rusi; mogućnosti za etnički sukob nisu velike
Čuvašija- Čuvaši turskog podrjetla 70%, prešli s islama na pravoslavlje, mogućnosti za sukob
nešto veće nego u Mordviniji zbog većine Čuvaša u svojoj rep i zbog mogućeg oživljavanja
islamskog identiteta
Marijska republika/ Mari-el: Marijci 45%, toliko ima i Rusa.
- Tatarstan- Tatari 48%, Rusi 44%; nakon raspada SSSR-a pokušavaju obnoviti svoj identitet i
vjeru; tatarski nacionalizam i oživljavanje islama čine Tatarstan najopasnijim prostorom za
izbijanje etničkog sukoba nakon Kavkaza
zašto su se izbjegli sukobi na ovom području? Tatarstan ima snažnu ekonomsku
 infrastrukturu, višestr sus, snažnu zakonodavnu bazu, učinkovito civilno društvo, odsutnost
islamskog ekstremizma
- Udmurtija: Udmurti finskog podrijetla 30%, Rusi 60%. Mogućnosti za sukob nisu velike zbog
nemoći i slabe homogenizacije i nac svijesti Udmurta
- Baškorstan: Baškorti turskog podrijtla 24%, Rusi 40%, tatari 25%. Mogućnosti sukoba velike
zbog velikog mineralnog bogatstva kojim se gospodari iz Moskve te oživljavanja islama i
blizine Tatarstana kao središta otpora ruskom centralizmu
- U svim rep jezgre nekad su autohtoni stanovnici činili većinu, sada su u tri rep manjina, u tri
većina
- Kavkaske rep: Adigeja- Adigejci 25%, mogućnosti za sukob nisu velike
- Karačajevo- Čerkezija- Karačajci turskog podrjetla protjerivani tijekom povijesti; mogućnosti
za sukob velike zbog zajedničkog života kršćana i muslimana i njihove tradicionalne
netrpeljivosti. Karačajci u teritorijalnom kontaktu s Abhazijom u kojoj žive muslimani koji se
žele teritorijalno izdvojiti iz Gruzije
- Kabardino- Balkarja- polovina Karbandinci, trećina Rusi, 10% Balkarci (žive uz granicu s
Gruzijom), mogućnost za izbijanje sukoba mala zbog malobrojnosti i nemoći Balkaraca
- Sjeverna Osetija- polovica Oseti, 35% Rusi; zahtjevi za ujedinjavanjem SJ i J Osetije, to je
shvaćeno kao prijetnja Rusiji i Gruziji, svi pokušaji suzbijeni. Situacija napeta, mogućnost
ponovnog sukoba jako velika
- Ingušetija- najmlađa autonomna republika, Inguši kavkaski narod muslimanske vjere; Inguša
ima i u Sj Osetiji, mogućnost za sukob vrlo velike; Moskva godinama pokušava spriječiti
akcije pobunjenika koji često ubijaju lokalne dužnosnike i sudjeluju u bombaškim napadima;
zemljom vlada korupcija, siromaštvo i nezaposlenost. Poticaj separatistima bilo je priznanje
Abhazije i J Osetije
- Kalmikija- Kalmici nomadski narod tatarskog podrijetla i budističke vjere, čine 43%
stanovništva, Rusi 42%, ostali 15%. Kalmikija ukinuta 1943 radi optužbe da je surađivala s
Nijemcima, Kalmici protjerani; 1958 ponovno uspostavljena, dopušten povratak. Mogućnosti
za sukob su realne, ali ne toliko velike kao u kavkaskim rep

SUKOB ARMENIJA – AZERBAJDŽAN

- Bivše sovjetske države

- Armenci indoeuropski narod i kršćani, Azeri turska skupina naroda i šiitski muslimani
- Sukob ima korijene u Staljinovoj politici teritorijalne preraspodjele raznih manjina u SSSru
- Armenci tijekom povijesti na udaru muslimanskih osvajača Turaka i Perzijanaca
- 1922. Armenska, Azerbejdžanska i Gruzijska SSR udružile se u Zakavkasku SFSR i pridružile
se SSSRu
- Azerbajdžan ima enklavu Nahičevan (Azeri tamo preseljeni za Staljina)
- Dio Armenaca preseljen u autonomnu oblast Nagorno Karabah koja je dodijeljena
Azerbajdžanu (iako je većinsko stanovništvo armensko)
- Ovakvom politikom premještanja manjinskih naroda stvoreni su dugoročni problemi i
pretpostavke za etnički sukob
- 1988. Delegati autonomne pokrajine Karabah donijelo rezoluciju o izdvajanju iz Azerb i
pripajanju Armeniji. Nakon toga došlo je do nekoliko masakara nad Armencima te
protjerivanja
 - Vrhovni Sovjet odbacio je zahtjeve Karabaha; Azerb naseljava ovo područje Azerima
izbjeglima iz Armenije pokušavajući izmijeniti demografsku sliku i istodobno polovicu
Karabaha stavalja pod vojnu upravu
- Osamostaljivanjem 1991. Azerb ukida Karabahu status autonomne pokrajine;
- Na temelju sovjetskog zakona koji propisuje da u slučaju odcjepljenja bilo koje sov rep
autonomna pokrajina unutar nje ima pravo na neovisnost, Karabah donosi „Deklaraciju
Republike Nagorno Karabah“ o izlasku iz Azerb
- 10.12.1991 referendum o neovisnosti, 99.9% za neovisnost
- Svi ovi događaji praćeni su oružanim sukobom
- U mirovnim pregovorima važna uloga Minsk skupine (SAD, Rusija, Njemačka, Francuska,
Češka, Švedska, Italija, Bjelorusija, Turska, Azerbajdžan, Armenija); 1994 potpisano primirje
- 20 000 ubijeno, oko milijun izbjeglica
- Turska pomagala Azerb, Rusija Armeniji (ruska vojska još uvijek prisutna u Armeniji)
- Važna uloga energetskih resursa, demokracije i geostrateškog položaja

ETNIČKI SUKOBI U GRUZIJI

- Glavni problem Abhazija i Južna Osetija koje se žele odvojiti od Gruzije

- ABHAZIJA: borbe abhazijskih separatističkih snaga i središnje vlasti dosegle su vrhunac
1992., primirje potpisano 1993.; uspostavljena vojna promatračka misija UNOMIG
- Izbjeglički val Gruzijaca iz Abhazije
- Abhazima pomažu i druge manjine, pogotovo ruska te Rusija koja želi tako omesti gruzijsku
želju da se priključi Zapadu te nastojanja za gospodarskom i energetskom neovisnošću
- Gruzija pristala priznati određenu autonomiju al samo u okviru Gruzije; Abhazi traže labavu
federaciju ili potpunu neovisnost
- OSETIJA: podjednako pravoslavaca i muslimana, nemaju podršku Rusije jer podržavaju
Čečeniju
- Etnički sukob prerastao u rat do 1992; Oseti došli u prednost, dogovor o preseljenju
stanovništva- Oseti iz drugih dijelova Gruzije preseljeni u Juž Osetiju, a Gruzijci ju napustili
- Sakašvili započeo reforme
- Vojne akcije na području J Osetije i Abhazije; Rusija počela mjere protiv, davala
državljanstvo Abhazima i osetima, energetske i ekonomske sankcije
- Sakašvili jača vojnu moć,odbija potpisati sporazum o nenapadanju s ove dvije pokrajine
- 2008 napetosti se pojačavaju, u Osetiji živi 30% Gruzijaca, gruz povećala broj vojnih snaga u
pokrajini, broj incidenta se povećao; pokušaj pregovora o miru završio ratom u kolovozu 2008
- EU i SAD zalažu se za primirje, ali su podijeljeni pa Rusija diktira uvjete; potpisano primirje,
no Rusija nastavlja s akcijama protiv gruz civila; izostala odlučna akcija Zapada
- Velika materijalna šteta i ljudske žrtve za Gruziju; mnogo izbjeglica s jedne i druge strane
- Zapad zainteresiran za Gruziju tek nakon 11.rujna

ETNIČKI ODNOSI I SUKOBI U PRIBALTIČKIM DRŽAVAMA- SLUČAJ LETONIJA

- Neovisnost 1991 nakon raspada sssr-a

- Brojna ruska manjina bila naseljavana na letonski teritorij za vrijeme SSSRa- sada je problem
- Udio letonskog stanovništva stalno se smanjivao, a ruski povećavao u velikim brojkama
- Rusi dobro pozicionirani u društvu; Letonija im jako otežala dobivanje državljanstva pa ih
stavila u podređeni položaj – zbog EU i nužnosti dobrih odnosa s Rusijom promjenjeno
 - EU je izvršila značajan pritisak da se taj problem riješi, ali nakon što je ušla u EU pritisak i
kontrola su oslabili
- Nema razvijen model zaštite i bavljenja pitanjima nac manj, ali se te politike polako
institucionaliziraju

POSLJEDICE ETNIČKIH SUKOBA U IST EUROPI

Nakon osamostaljenja, nestala je sovjetska politika koja je et manjinama osiguravala sudjelovanje u

javnom životu putem kvota te određenu zaštitu njihovih jezičnih i kulturnih sloboda. U većini
slučajeva tu zaštitu nije zamijenila nikakva posebna politika prema et manj. Južni Kavkaz- tempirana
bomba- brojne etničke skupine, siromaštvo, sukobi, geostrateška važnost zbog nafte i plina. Međunar
zajednica na ovom području djeluje kroz OESS i Vijeće Europe. Vijeće koristi Okvirnu konvenciju o
zaštiti nac manjina. OESS se bavi ljud pravima, izgradnjom dem institucija i vladavinom prava. SAD
djeluje preko USAID-a.

KURDI

- žive na teritoriju 4 države (Irak, Iran, Turska, Sirija) a nigdje nemaju primjeren tretman
- Danas ima oko 30 milijuna Kurda – čine 20% stanovništva Turske, 23% Iraka, 10% Irana, 8%
Sirije, 150 000 ih živi u bivšim sovjetskim republikama (najviše Armeniji, Gruziji,
Azerbajdžanu), ali i u zapadnim državama (Njemačka najviše)
- Najviše ih obitava na tromeđi Turske, Irana i Iraka, nemaju zajedničku religiju (85% su suniti,
dok se ostatak dijeli na šiite i druge islamske sekte), te imaju 2 jezika – kurmandžijski i
kurdski; i dalje zadržavaju neke karakteristike plemenskog života
- U 16.st dali su potporu Otomanskom carstvu u borbi protiv Perzije, koji im priznaju postojanje
i formiranje Kurdistana
- U 19.st zbog straha od brojnih pokreta za neovisnost Turci povećavaju kontrolu nad Kurdima i
pokušavaju ih asimilirati – to samo dodatno potiče želju za autonomijom
- Mladoturska revolucija obećavala je ustavne promjene zbog čega Kurdi daju podršku Turskoj
u Prvom svjetskom ratu i mnogi od njih su sudjelovali u genocidu nad Armencima
- Nakon Prvog svjetskog rata Kurdi osnivaju organizaciju za ponovnim formiranjem i jačanjem
Kurdistana, ali javljaju se 2 frakcije:
o frakcija želi potpunu neovisnost Kurdistana
o frakcija koja je prihvaćala autonomiju unutar Turske
- prema Ugovoru u Sevru 1920 Kurdi su trebali dobiti autonomiju, ali nije ratificiran zbog
dolaska na vlast Kemala Paše Ataturka; zato je 1923 Mirovnim ugovorom u Lozani vraćen
suverenitet nad područjima na kojima žive Kurdi (Anadolija i Istočna Trakija) ignorirajući
kurdsku želju za autonomijom; pritom se zabranjuju kurdske organizacije, škole i sve vezano
za održavanje kurdskog identiteta
- ubrzo Kurdi dižu ustanak koji je rezultirao velikim brojem iseljenika, što se kasnije ponovilo
zbog straha od utjecaja Oktobarske revolucije 1917 – zbog blizine sovjetske granice Turci su
to područje proglasili vojnom zonom, te raselili Kurde po drugim dijelovima Turske
provodeći pritom politiku asimilacije
- neki turski političari negiraju postojanje Kurda nazivajući ih planinskim Turcima, a i dalje se
provodi politika asimilacije protiv koje se bori Kursdka radnička partija (PKK) u Turskoj
- u Drugom svjetskom ratu sovjetske trupe naselile su područje Sjevernog Irana Kurdima tako
davajući potporu njihovim težnjama za neovisnošću, ali nakon povlačenja tih trupa ujedno
prestaje i potpora Kurdima kako se ne bi zamjerili Iranu (koji vrši represiju nad Kurdima)
- Kurdi u Iraku su bili u boljem položaju u početku zbog podrške koju su davali vladajućima u
njihovoj borbi protiv monarhista i arapskih nacionalista
- 1960 započinje sukob između Kurda i vladinih snaga – 300 000 raseljenih, 60 000 ubijenih i
ranjenih Kurda
o primirje sklopljeno 1970 kad su Kurdi priznati kao jedna od dvije nacije u Iraku,
dobili su mjesto potpredsjednika Iraka i općenito im se poboljšala situacija
- 1975 izbija sukob oko podjele dobiti na naftnim poljima Kirkuka, Kurdi su potpomognuti
Iranom
- Kurdi ponovno nastradali (600 000 raseljenih i 50 000 ubijenih) kad Iran nakon dobivanja Šat-
el-Araba od Iraka, te Iran prestaje davati podršku Kurdima
- 1988-1989 iračke snage uništile oko 3000 kurdskih sela i protjerale kurdsko stanovništvo, a
najveći problemi počinju nakon sklapanja primirja između Iraka i Irana, nakon kojeg Sada
Husein svu vojnu snagu usmjerava prema njima – protjerano kurdsko stanovništvo nikada se
nije vratilo u Irak
- Kada su saveznici napali Irak zbog njegove okupacije Kuvajta, Kurdi dižu ustanak 1991
smatrajući da jepogodna situacija – uspjeli su osvojit Kirkuk, ali ne zadugo kada ih iračke
vojne snage tjeraju u brda
o Zbog slabe sloge među Kurdima iračke snage uspijevaju ugušiti njihov ustanak, te
Kurdi traže pomoć i zaštitu UN-a – u pomoć došle samo slabe snage s ciljem stvaranja
zaštićene zone i pružanja humanitarne pomoći izbjeglicama, te brojni Kurdi napuštaju
to područje
- Politički problem Kurda u Iraku je podijeljenost – na sjeverozapadu djeluje Kurdistanska
demokratska stranka (KDP), dok na jugoistoku Patriotska unija Kurdistana (PUK)
o 1995 skoro izbio međusobni sukob koji je spriječilo posredovanje SAD-a
- 1996 KDP optužila PUK da surađuje s Iranom, te djeluje protiv PUK-a zajedno s iračkim
snagama koje im pomažu da osvoje Abril
o pritom su iračke snage uništile američki obavještajni centar – rezultat je bio američko
raketiranje Iraka i proširenje zabrane letova na 33. paralelu (dotad bila 32.)
o KDP osvojila i Sulejmaniju, no PUK je preotima – SAD nameće primirje koje nije
dugo trajalo
o Nakon što se PUK udružio s PKK-om, KDP traži pomoć Turske – oko 10 000 Kurda
je protjerano iz Turske, a 90 000 izbjeglo
- Nakon sukoba 1991 Kurdi djeluju neovisno o vlasti u Bagdadu, uspjeli su kasnije prijeći preko
međusobnih sukoba, te se razvijaju kao uspješni trgovci koji posluju sa sjevernim zemljama
koje dijele granicu s Irakom
o To smeta Turskoj, Siriji, Iranu koje se boje stvaranja kurdske države
o Stvaranju kurdske države ne pridonosi ni američka invazija, jer ona zagovara cjelovit
irački teritorij
- Kurdi koji žive u Siriji uglavnom su asimilirani u društvu, i u znatno su boljoj poziciji nego u
drugim državama
- Nakon 1960 u Turskoj ponovno počinje razdoblje sukoba s Kurdima – progon kurdskih
djelatnika, zabrana kurdskih političkih stranaka, zanemarivanje i zatomljavanje kurdskog
identiteta
- 1984 započinje sukob Turske i Kurda predvođenim PKK-om – od tada se jugoistok Turske
nalazi u izvanrednom stanju
o 1992 vođa Abdulah Ocalan (koji je osuđen prije nekoliko god) nudi primirje u
zamjernu za provođenjem federalističkog ustroja, i odustajanja od neovisnosti
 o Prijedlog prihvaćen, ali primirje nije dugo trajalo
- Zbog sukoba u Turskoj oko pola milijuna Kurda je otišlo u Zapadnu Europu (ponajviše
Njemačku, gdje se sukob samo preslikao)
- 1983 Turska zabranila upotrebu kurdskog jezika (ponovno dozvolila 1991 nakon
međunarodnog pritiska)
- S obzirom da Turska ne priznaje etničke manjine niti mogućnost njihove autonomije, malo je
vjerojatno da će se kurdski zahtjevi ispuniti, posebice jer je turska vlast u strahu da ako da
ustupke Kurdima da će i druge etničke manjine povećati svoje zahtjeve
- Vojska kontrolira jugoistok Turske, tako da i ona ima značajnu ulogu u određivanju kurdskog
položaja

AFRIKA

UZROCI PODJELA U AFRICI

- Glavni razlozi se mogu podijeliti u političke, ekonomske, religijske ili kulturne razlike
- velik utjecaj imaju i posljedice kolonijalizma - kolonizatori su države podijelili prema svojim
interesima zanemarujući razlike koje postoje među narodima, iskorištavajući prirodne resurse
tih zemalja, i stavljajući određene etničke manjine u podređen položaj - problem što
teritorijalne granice ne odgovaraju onim etničkim
- Afrika ima velik broj tržišno dominantnih manjina (to su manjinske grupe u odnosu na većinu,
ali one posjeduju većinu državnog bogatstva i ekonomskih resursa) – koje nisu nužno afričkog
podrijetla, već i europskog...
- Zbog nemogućnosti pristupu većem dijelu ekonomskih resursa izbili su i neki etnički sukobi
- Podjela Afrike prema religijskoj pripadnosti
o Sjeverni dio - povezanost s zemljama Mediterana i kršćanskog civilizacijskog kruga
o Blisko-istočni dio – veže se uz muslimansku (arapsku) tradiciju
o Crna ili Subsaharska Afrika – naseljava ju domorodačko stanovništvo
- 45% stanovništva su muslimani, 40% kršćani, i 15% pripadaju animističkim (afričkim)
religijama
- problemi sukoba: vjerski fundamentalizam, genocid, granični sukobi, raseljavanje
stanovništva, mučenja i silovanja žena, djeca ratnici, ratni zarobljenici kao robovi...

ETNIČKI SUKOBI U SOMALIJI

- somalijsko stanovništvo je većinom homogeno (oko 85% su etnički Somalijci), a sukobi

proizlaze iz klasnih sukoba unutar većinske etničke zajednice
- klanovi se sukobljavaju zbog kontrole nad oskudnim prirodnim resursima
- Somalija je u povijesti često podržavala pobunjeničke snage protiv vladajućih u susjednim
državama
- U 19.st Somalija je bila uglavnom podijeljena među europskim kolonizatorima, nakon Drugog
svjetskog rata i procesom dekolonizacije dolazi do ujedinjavanja bivših kolonijalnih posjeda
u Ujedinjenu Republiku Somaliju
- Somalijci koji su živjeli u Etiopiji i Keniji željeli su se priključiti novostvorenoj Somaliji; zato
somalijska vlada podržava proces samoopredjeljenja kako bi se Somalijci izvan matične
države mogli joj priključiti
 - To je dovelo do međudržavnih sukoba sa susjednim državama (trajali preko 30 god), najgori
bili u etiopskoj provinciji Ogaden
- 60-ih godina dolazi do vojnog udara i prekida demokratskog višestranačja i uvedena je
revolucionarna vojna diktatura koja se temeljila na socijalističkoj ideologiji – vlast koristi
represiju nad pripadnicima klanova i na etničkoj osnovi
o Takva represija rezultirala je 80-ih stvaranjem klanskih milicija koje su se
suprotstavljale središnjoj vlasti
o Sukob je završio početkom 90.ih kada je srušen vladajući režim, a veliki gubici bili su
na obje strane
- Sukobi nisu prestali, nego su se nastavili oni za vlast
- Od 2000-ih pojavljuje se nova razina sukoba između etničkih klanova koji su povezuju
vjerskim savezništvom
o 2006 nastala Unija islamskih sudova koja je počela s preuzimanjem kontrole nad
glavnim gradom Mogadišem, i većim dijelom južne i srednje Somalije; kasnije su
proglasili sveti rat Etiopiji, zbog čega se i SAD oglasio u strahu od uspostave
talibanskog režima
o Etiopija odgovara slanjem svoje vojske u Somaliju, što povećava rizik da i druge
susjedne države budu uključene u sukob
o Sukobi između Etiopije i Somalije od 90-ih do danas rezultirali su sa smrću oko 350
000 ljudi i oko 1,3 milijuna raseljenih
- U Somaliji vlada bezakonje, sve veće djelovanje maritimnih terorista (deklariraju se kao
islamski borci) koji traže otkupninu za taoce kako bi se dalje mogli naoružavati i prehranjivati,
siromaštvo, neučinkovit zdravstveni i obrazovni sustav

ETNIČKI SUKOBI U ETIOPIJI

- Najheterogenija država Afrike, u njoj živi 70 etničkih skupina

- 4 glavna razloga etničkih sukoba u Etiopiji:
o Ostaci kolonijalizma – Europljani sukladno svojim interesima napravili granice među
etničkim skupinama, te su nametali suživot grupama koje do prije nisu zajedno živjele
na nekom teritoriju
o Ekonomski razlozi – monopolizacija prirodnih resursa u rukama određene skupine; za
Etiopiju problem nepovoljne klime i nedovoljne proizvodnje hrane pa je stanovništvo
uglavnom gladno i javljaju se sukobi za kontrolu prirodnih resursa kako bi se mogli
prehraniti
o Politička ideologija vladajućih struktura – vladajuće elite podčinjavaju etničke grupe
kako bi zadržali moć u svojim rukama
o Recentna politička povijest roga Afrike – posebice bilo istaknuto za vrijeme hladnog
rata kada su sukobljeni blokovi pomagali zaraćene strane, naoružavali ih time šireći
svoju interesnu sferu, ali i kontrolu nad prirodnim resursima
- Glavni sukob je onaj između Etiopije i Eritreje, koji datira još iz kolonijalnog razdoblja, te
razgraničenja tih dviju država i položaja Etiopljana u Eritreji i obrnuto
- Problem utvrđivanja granica predstavlja i nomadski način života, jer obje zemlje zagovaraju
da teritorijalne granice trebaju zadovoljavati i etničke granice
 - Problem predstavlja status manjinskog stanovništva u Etiopiji i Eritreji – etiopsko
zakonodavstvo ne priznaje pravo dvojnog državljanstva što je posebno aktualno nakon
proglašenja samostalnosti Eritreje
o Dok je brojno stanovništvo nakon osamostaljenje otišlo u Eritreju, mnogi su ostali i u
Etiopiji, no etiopske vlasti smatrale su da ako su ti Eritrejci glasovali za samostalnost
Eritreje, oni su odabrali i eritrejsko državljanstvo, ostavljajući tako velik broj
stanovništva bez državljanstva
o Iako je 1996 uspostavljena komisija koja je trebala riješiti taj problem bila je od
slabog učinka
- Osamostaljenjem Eritreje Etiopija je izgubila izlaz na more, i dok joj je Eritreja nudila
korištenje luka Assab i Massawa, Etiopija se odlučila surađivati sa susjednim Džibutijem po
tom pitanju
- Problem je što je Eritreja ekonomski razvijenija od Etiopije zbog talijanske kolonijalne vlasti
koja je ulagala u njenu infrastrukturu
- Pravi konvencionalni rat među ovim državama izbio je tek 1998 kada su Etiopljani na
teritoriju Eritreje potjerali njihovo domaće stanovništvo
o Eritreja je poslala vojsku te su sukobi trajali oko 1god, kada su Etiopljani imali više
uspjeha i izbacili Eritrejce; no zbog sezone kiša sukobi su prekinuti da bi potom bili
nastavljeni, pritom raseljavajući eritrejsko stanovništvo koje je živjelo uz granicu
o Eritreja je zato deportirala Etiopljane sa svog teritorija, pa je Etiopija učinila isto
o Komisija iz 2002 predložila je da grad Badwe i područje oko Yirga pripadne Eritreji –
Etiopija sve do danas nije prihvatila tu odluku
o Sukobi su ostavili 100 000 mrtvih i 1 milijun raseljenih
- Nakon svrgnuća marksističko-lenjinističke hunte na vlast dolazi etnička skupina Tigray koja
čini 10% u ukupnom stanovništvu
o Iako su se druge etničke skupine nadale da će dovesti do promjena, Tigray su samo
dodatno povećali razlike između etničkih skupina dovodeći i do unutarnjih sukoba i
pojave pokreta za samostalnost
- Etiopija se bori i s problemom zaostalih mina, kao i velikim siromaštvom, nedostacima hrane
itd

ETNIČKI SUKOBI U SUDANU

- Od 54 god samostalnosti, 35 Sudan je zahvaćen ratom

- Relativno je homogena država; sjever države je uglavnom arapski, s manjim brojem
stanovništva (samo 2%), ekonomski zaostaliji, razjedinjen u djelovanju svojih grupa koje se
često sukobljavaju, dok jug obilježava kršćanstvo i afričke animističke religije, veća
ekonomska razvijenost, ali i iskorištavanje od strane sjevera što dodatno povećava razliku i
podjelu među sjeverom (pustinjsko područje) i jugom (bogatije poljoprivredno područje)
- Sudan ima nalazišta nafte koja se najvećim dijelom nalaze na jugu države, pa se javlja
problem raspodjele dobiti
- Kao i ostale države Afrike, podjele su ostale još od britanskih kolonizatora koji su napravili
takvu administrativnu podjelu države
- Izolacija juga provodila se kroz obrazovnu politiku, politiku razvoja i uspostavu zatvorenih
administrativnih jedinica
 - Razdoblje samostalnosti obilježeno je s 2 građanska rata (oba bili sukobi između sjevera i
juga) i sukobu u Darfuru (sukob arapskih i afričkih plemena)
- 2005 započeo je sukob s Čadom

PRVI GRAĐANSKI RAT (1955-1972)

- Pobunili su se kršćani na jugu u strahu od dominacije arapskog sjevera, i sukob se odvijao na

jugu države
- Jug je želio veću autonomiju, što sjever odbija
- Javljaju se južnjačke gerilske skupine koje se bore protiv državne vojske, koje su stvorile
SSLM koji 1972 potpisuje primirje s vladajućim
o Jug je time trebao postati autonomna regija koja bi imala izvršnu vlast (regionalnog
predsjednika i demokratski izabranu skupštinu), potom taj predsjednik sudjelovao bi u
izboru predsjednika cijele države, vojska se trebala podijeliti na 2 regionalna
zapovjedništva, a engleski je postao službeni jezik na jugu
- Poginulo oko pola milijuna ljudi, stotine tisuća raseljenih

DRUGI GRAĐANSKI RAT (1983-2005)

- Ovaj se rat može smatrati nastavkom prvog rata koji je započeo zbog uvođenja šerijatskog
zakona u cijeloj državi, čemu se kršćanski i animistički jug suprotstavlja
- No ovaj puta protiv sjeverno-arapske vlat nisu ratovale samo gerilske-južnjačke skupine već
im se pridružuju i marginalizirane plemenske skupine sa sjevera i zapada zemlje
- 1985 Sudan je bio u teškom ekonomskom stanju, demonstracije u glavnom gradu Kartumu i
ubrzano se šire cijelom zemljom – situacija koja je Sudan dovela gotovo do propasti
- Vojnim udarom smjenjuje se vladajući režim, i u prijelaznom razdoblju vlada vojno vijeće
- Nakon neuspjelih pokušaja pregovora s predstavnicima juga, sukobi postaju sve okrutniji
- 1989 ponovno dolazi do vojnog udara, a na vlast u državi dolazi Revolucionarno vojno vijeće
narodnog spasa na čelu s generalom al-Bashirom, što dodatno rasplamsava sukobe
- Uvodi se novi šerijatski zakon koji uključuje smrtnu kaznu, amputaciju dijelova tijela,
kamenovanje – a iako jug ima svoju pravnu autonomiju, šerijatski zakon trebao se provoditi i
na tom području
- Vladajući oružano pomažu proarapske snage na jugu, kao i policijske pripadnike u cijeloj
državi koje provode teror
- U Zaljevskom ratu Sudan je podržavao Sadama Huseina, te SAD prekida sa svim ulaganjima i
pomoći Sudanu
- 1993 susjedne države započele su inicijativu izraženu u 'Deklaraciji osnovnih načela' koja
navodi temelje budućeg mirovnog sporazuma koji obuhvaćaju: definiranje odnosa centralne
vlasti i regija, dogovor oko pravedne podjele moći i vlasti u zemlji, iskorištavanje i pristup
prirodnim bogatstvima, priznanje prava na samoodređenje južne autonomije – sjeverni dio
zemlje nije potpisao dokument do 1997
- Dok neke frakcije potpisuju primirje s vladom, u progonstvu opozicijske stranke organiziraju
protuvladinu organizaciju koje je bojkotirala predsjedničke izbore 2000; a južni dijelovi
zemlje zbog rata nisu niti mogli sudjelovati na izborima
- 2002 potpisuje se primirje, prekid vatre i protokol koji označava kraj drugog građanskog rata;
situacija se smiruje 2003, a 2005 potpisuje se mirovni sporazum kojim rat završava
 - Posljedice rata: 2 milijuna poginulih, 4 milijuna raseljenih i izbjeglih s juga zemlje, mnogi su
bili u izbjegličkim kampovima na sjeveru zemlje gdje su tretirani kao robovi i protjerivani u
susjedne države

ETNIČKI SUKOB U DARFURU

- Darfur je najveća sudanska pokrajina, koju je zahvatio sukob u čijoj se pozadini nalaze
civilizacijske i društvene različitosti afričkog i arapskog stanovništva koje se miješalo,
izgubilo etnički identitet koji je ponovno oživljen krajem 20.st
- Sukobi koji su se znali javljati rješavani su plemenskim pregovorima, ali pred kraj stoljeća
jačala je diskriminacija afričkog stanovništva (posebice zbog velikih suša i širenja pustinje)
- Veći sukobi izbijaju zbog seobe nomadskih arapskih plemena u južnom Sudanu, spaljeno je
oko 100 afričkih sela, te ubijeno mnogo pripadnik plemena Masalit
- Najveći sukobi izbijaju 2003 (u vrijeme smirivanja situacije u drugom građanskom ratu)
- Javljaju se 2 pobunjenička pokreta koja se bore za veću autonomiju Darfura, zahtijevaju kraj
političke dominacije sjevera, prestanak kršenja prava nearapskih sjedilačkih plemena od
arapskih nomadskih plemena
- Pobuna je uhvatila vladajuće nespremne, ali odgovor je bio brutalan, prouzročavajući velik
broj žrtava i humanitarnu katastrofu
- Za gušenje pobune vladajući su koristili paravojne snage Janjaweedea koje su opskrbljivali
oružjem i hranom, dok je redovna vojska poticala i pomagala paravojnu u provođenju
genocida
- Prekid vatre dogovoren je za 2003, ali trajao je samo godinu dana, dok su paravojne i redovne
vojne snage redovito kršile to primirje
- 2004 bili su dogovoreni novi pregovori kada stižu i pripadnici mirovnih snaga Afričke unije
o Prema dogovoru nad područjem koje drže pobunjenici uspostavljena je zabrana
letova, te su obje strane morale omogućiti pristup humanitarnim organizacijama u
darfursku regiju
o No Afrička unija ubrzo optužuje obje strane da se ne pridržavaju dogovora, te se
zaoštravaju sukobi, ne samo između vladajućih i pobunjenika, ali i između
pobunjenika i pripadnika mirovne misije (ti su se sukobi smirili sredinom 2005)
o Vijeće sigurnosti tražilo je da su u roku od 30 dana razoružaju paravojne snage, ali
kada to nije uspjelo formira se Istražna komisija koja je trebala utvrditi da li je
počinjen genocid nad afričkim stanovništvom (izvješće: kršenje ljudskih prava i
sloboda, ali nije proveden genocid)
- 2005 Čad objavljuje rat Sudanu, kada su proarapski militanti napali izbjegličke kampove ma
istoku Čada koji su bili puni darfurskih izbjeglica – taj sukob ugrozio je nacionalnu sigurnost
Čada
- 2006 potpisan mirovni sporazum s dijelom pobunjenika, nakon čega pada intenzitet sukoba
koji se ponovno zaoštrava nakon što su vladine snage zabranile iskrcavanje UN-ove mirovne
misije, te kako bi se obračunali s onima koji nisu potpisali mirovni sporazum
- Tada je dogovorena da se nadat AMIS-a u Darfuru produžuje za 6mj, nakon čega dolaze
mirovne snage UN-a
- U sukobima od bolesti ili od gladi umrlo 70 000 ljudi, poginulo 50 000 ljudi , a oko 2 milijuna
ljudi raseljeno i protjerano iz svojih domova
JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA

 Južnoafrička republika najbolje opisuje situaciju koja se javila u brojnim afričkim državma, a
koja je rezultat višestoljetnog kolonijalnog imperijalizma te rasnog i etničkog suprotstavljanja
potaknutog nepravednom i nejednakom podjelom prirodnih resursa i teritorija te sustavnom
marginalizacijom i potlačivanjem većinskog naroda.
 Etnički sukobi imaju i radnu dimenziju. Napetosti i sukobi između doseljeničkog bjelačkog
stanovništva koje demografski čini 11% i starosjedilačkog crnačkog stanovništva s udjelom od
77% ukupnog broja stanovnika. Osim toga, imamo i borbu između različitih ekonomskih
grupa; borba između tržišno dominantnih manjinskih europskih kolonizatora i ekonomski
nerazvijenih afričkih starosjedioca.

POLITIKA APARTHEIDA

 Još od samostalnosti države na početku 20.st. politikom su dominirali rasni i etnički odnosi
između različitih skupina, od sukoba britanskih i nizozemskih doseljenika oko dominacije nad
zemljom i prirodnim bogatstvima do sukoba domorodačkog crnačkog stanovništva.
 Politika apartheida dobiva svoje pravo lice nakon 2.svjetskog rata u jeku izbora 1948.godine
kada na vlast dolazi Nacionalna stranka koja će donošenjem zakonskih propisa o
ograničavanju prava nebjelačkog stanovništva otvoriti novu eru u odnosima između etničkih
skupina u državi. Politika apartheida polazila je od „rasnog ustrojstva“ etničkih zajednica koje
je vrijedilo za cjelokupnu državu, a posebice za urbana područja. Zamisao vladajućih je bila
da kategorizira i odvoji pripadnike rasnih zajednica u za to točno predviđena područja koja im
je država odredila. Nadalje, htjeli su ograničiti urbanizaciju i modernizaciju područja u kojima
je živjelo crnačko stanovništvo, diskriminirajući ih u mogućnostima pristupa tržištu radne
snage, obrazovanju, osnovnim medicinskim uslugama i brojnim drugim aspektima života.
Vlakovi, javni prijevoz i ustanove zdrastvene skrbi bili su segregirani. Pravo glasa imali su
samo bijelci.Politika je išla do te mjere da su javne plaže bile odvojene, Groblja za bijelce i
crnce bili su svakodnevnica, odvojeni toaleti na svakom uglu.
 Ipak, politika se uskoro suočila s unutarnjim nemirima većinskog crnačkog stanovništva, ali i
osudom međunarodne zajednice. Porastao je broj oporbenih političkih grupa kao reakcija na
vladinu politiku te 70-tih godina počinje borba za promjenu vlasti.

OTPOR POLITICI APARTHEIDA

 S porastom broja prosvjednika protiv vladine politike, jačala je sve više i policijska brutalnost.
Studentske organizacije masovnim demonstracijama predstavljaju prve oblike organiziranog
otpora. Nakon proglašavanja opsadnog stanja(1.put 1960., 2. 1985.,3. 1986., 1987. na dvije
godine) vlada je krenula u sustavnu borbu protiv pobunjenika što je dovelo do 18 000
uhićenih, a organizacije PAC-a(Pan Africanist Congress) i ANC-a(African National Congress)
 su zabranjene što je značilo da se njihov rad seli u ilegalu što će rezultirati korištenjem
terorističkih metoda u obračunavanju s elitom.
 Uključio se i UN i Vijeće sigurnosti te su nametnuli ekonomski embargo i zabranili uvoz
oružja među članicama OUN-a. I Organizacija afričkog jednistva pridružila se međunarodnoj
osudi-manifest iz Lusake kojim je osudila vladinu nasilnu segregacijsku politiku. Država se
našla u potpunoj međunarodnoj izolaciji
 Vladajuća elita je i dalje nastavila s brutalnim nasiljem protiv neistomišljenika, ponovno je
uvedeno opsadno stanje koje je na koncu ukinuto 1990. kada s promjenama na čelu vladajuće
elite započinju i pregovori o napuštanju politike apartheida. Pregovore su obilježili krvavi
sukobi između neistomišljenika među pobunjenicima, ali i napadi na bijelce. Pregovori su
završeni prvim višestranačkim izborima 1994.godine.
 Nagli porast kriminala među pripadnicima crnačkog stanovništva, pad standarda bijelaca te
njihovo iseljvanje, korupcija, problemi su koji se javljaju nakon 1994.godine.

ETNIČKI SUKOBI U RUANDI

 Stanovništvo: 85% pripadnika Hutu etničke grupe, 14% pripadnika etničke grupe Tutsi
 1990-ih, najkrvaviji etnički sukob u modernoj povijesti kontinenta. U 100 dana, masakar
većinskog stanovništva nad pripadnicima manjine doveo je do gotovo milijun smrtno
stradalih, a iseljenički val od gotovo 2 milijuna ljudi izazvao je veliku humanitarnu katastrofu.
 Prije nego što je postala dijelom njemačkih kolonija na kontinentu, Ruandom je vladala
stočarska manjinska etnička grupa Tutsi, dok je većinu stanovništva činila poljoprivredna
etnička grupa Huru. Poslije 2.svjetskog rata, Ruanda je postala mandatno područje pod
belgijskom upravom koja je reformama htjela povećati utjecaj Hutua u svakodnevnom životu.
Velika pobuna izbila je atentatom na posljednjeg kralja 1959.g. što rezultira masakrom 20 000
Tutsija i njihovog prvog vala iseljavanja. Početkom 60-tih, Ruanda je proglašena nezavisnom
državom kojom je zagospodario militantni režim Hutua.
 Dvadestak godina nakon proglašenja nezavisnosti, odbjegli Tutsiji u Ugandi osnivaju
Ruandski patriotski fond(RPF) koji treba imati vodeću ulogu u borbi za prava Tutsija u
Ruandi. 1990-provaljuju u Ruandu, izazivaju žestoke borbe s vladinim snagama. 1993.
situacija postaje kaotična te predsjednik odlučuje pregovarati s pobunjenicima. Sklopljen je
međunarodno dogovoren mirovni sporazum o raspodjeli moći i vlasti. 6.4.1994.kada su
pregvori bili u završnoj fazi, oboren je zrakoplov u kojem su bila oba predsjednika(Ruande i
Ugande). Deset dana nakon atentata, vojne snage otele su i na smrt mučile deset pripadnika
belgijskih mirovnih snaga što je rezultiralo povlačenjem mirovne misije UN-a. Nakon toga,
vojne snage za cilj imaju ubiti sve pripadnike etničke skupine Tutsi te umjerene Hutue koji su
ih podržavali. U to vrijeme međunarodna zajednica je zaokupljena Europom te je samo
Francuska poduzela međunarodnu intervenciju u sklopu podrške vladajućem režimu zbog
tradicionalno dobrih odnosa s Parizom. Nakon 3 mjeseca, RPF se uspio probiti do glavnog
grada, srušiti vladu, zaustaviti genocid te postaviti prijelaznu vlast nacionalnog jedinstva koja
je obuhvaćala sve političke opcije na čelu s predsjednikom iz etničke grupe Hutua.
Neposredna posljedica RPF-ove pobjede bila je masovna katastrofa u koju je bilo uključeno 2
milijuna uspaničenih Hutua koji su pod strahom od osvete Tutsija prebjegli u susjedne države.

OSTALI ETNIČKI SUKOBI U AFRICI

  Burunda- dugogodišnje etničke napetosti između većinskih skupina i vladajućih manjinskih.
 Mali- sukob pobunjeničkih skupina i paravojnih formacija s vladinim snagama zbog
sustavnog zanemarivanja etničkih prava.
 300 milijardi dolara potrošeno u 23 ratna sukoba vođena na arfičkom kontinentu od 1990. do
2005.g.
 Nekoliko zajedničkih karakteristika ratova u Africi:
- Rezultat dugotrajnih napetosti između raznih etničkih i vjerskih skupina koje su se
godinama sukobljavale oko teritorija, kontrole nad prirodnim resursima i moći
- Slaba političko-ekonomska razvijenost država i kontinenta, korupcija, militarizacija
vladajućih skupina
- Regionalna dimenzija- međunarodni sukobi koji su se odrazili na regionalnu sigurnost i
stabilnost
- Neviđena brutalnost i nehumanost posebice prema civilnom stanovništvu.

ETNIČKI ODNOSI U KINI

 Država s najvećim brojem pripadnika etničkih manjina(oko 100 milijuna)

 Nekoliko skupina čimbenika koji u najvećoj mjeri određuju položaj manjinskih skupina u
Kini:
- Kompleksnost tradicionalnog kineskog društva- u osnovi vrlo heterogeno, zasnovano na
suprotnostima koja proizlaze iz demografskih obilježja, tradiocionalnih običaja, vjere,
jezika, kulture i drugih aspekata u odnosima većinskog naroda i manjinskih skupina-
nedostatak zaštite manjinskog kulturnog identiteta
- Specifičan politički sustav Kine- pokušaj spajanja dviju krajnosti:tradicionalna
socijalistička ideologija i politika demokratske modernizacije. Izostanak političke volje da
se prihvate, ratificiraju i implementiraju odredbe međunarodnog prava u pitanju zaštite
prava ljudi i pripadnika manjinskih naroda- konstantna isključenost iz procesa političkog
odlučivanja
- Ograničavajuće zakonske odredbe- narušavaju prava pripadnika nacionalnih manjina zbog
čega raste njihovo nezadovoljstvo- provođenje zakonske diskriminacije od strane većine
- Sustavno ekonomsko iscrpljivanje autonomnih pokrajina- većinsko stanovništvo čine
pripadnici manjinskih skupina- izostanak adekvatnih razvojnih strategija za pokrajine
naseljene manjinskom populacijom
- Migracije većinskog stanovništva na područja na kojem tradiocionalno obitavaju manjine
kako bi dugoročno eliminirale manjinski identitet- transfer stanovništva kao posljedica
ubrzanog gospodarskog rasta i prelaska s privredne na tržišnu ekonomiju
- Rasprostranjenost cenzure- jednopartijsko oblikovanje informacija osobito u etničkim
autonomnim regijama što utječe na suzbijanje slobode mišljenja i izražavanja- sustavno
zatiranje etničkog identiteta

NARODNA REPUBLIKA KINA-DRUŠTVO SUPROTNOSTI

 Većinski narod, pripadnici etničke skupine Han, čine 92% stanovništva(1,2 milijarde)
 56 manjinskih naroda(8,5% ukupnog broja stanovnika, 106 milijuna, 80 različitih jezika)
  70% populacije govori najzastupljeniji jezik na svijetu, mandarinski kineski koji još ima 4
dijalekta
 Osim 56 „priznatih“ etničkih manjina postoje još 53 skupine. Brojčano najveća manjina su
pripadnici naroda Zhuang koji pripadaju tajskoj skupini naroda. S druge strane imamo i
značajnu muslimansku manjinu s gotovo 10 milijuna pripadnika. Najmanja skupina je Lhobi
koja živi na području Tibeta i ima tek nešto više od 3 000 pripadnika.
 Religija- država priznaje 5 vjeroispovijesti: budaizam, taoizam, islam, katoličanstvo,
protestantizam. Dvije trećine naroda je vjerski neopredijeljeno što je posljedica razvoja
socijalističkog sustava.
 Značajne regionalne razlike u socijalnom, ekonomskom i političkom smislu. Jedno od
posljednjih utočišta komunizma na svijetu. Socijalistička država s narodnom demokratskom
diktaturom je vrlo centralizirana i jednostranačka koja se zasniva na načelima demokratskog
centrizma. Političku vlast u državi kroji i obnaša Komunistička partija Kine, vrlo strukturiran
aparat koji se nalazi iznad svih zakonskih ograničenja.
 Manjine ne sudjeluju u odlučujućim važnim pitanjima što potvrđuje i podatak da politički
vođa države može biti samo pripadnik većinskog Han naroda.
 80-tih godina Kina počinje s implementacijom politika kako bi modernizirala društvo. Jedna
od tih politika je demografska“ politika jednog djeteta“ koja je iako ne primarno, usmjerena
protiv pripadnika nacionalnih manjina. Nikada nije službeno implementirana u pravni okvir
Kine, a na snazi je kao nacionalna smjernica do danas. Druga politika je jezična koju je još 50-
tih pokrenula Komunistička partija s ciljem izgradnje novog nacionalnog identiteta. Jezična
politika u Kini službeno omogućuje korištenje manjinskog jezika, ali zbog osjetljivog odnosa
jezika i identiteta, predstavlja sporno pitanje. Jezik kao mehanizam za stvaranje zajedničkog
identiteta nije se pokazao adekvatnim načinom da se pripadnici manjinskog naroda potaknu da
postanu pripadnici većinskog, kineskog naroda.
 Sama država podijeljena je na 22 provincije, 5 autonomnih pokrajina i dvije posebne upravne
jedinice. Sve autonomne pokrajine, uglavnom naseljene manjinskim stanovništvom, od velike
su važnosti za Peking ne samo zbog stanovništva nego i zbog prirodnog bogatstva.
Autonomne pokrajine i njihovi organi obvezatni su se prilikom donošenja određenih
zakonskih regulativa, pridržavati ključnih načela kineskog političkog sistema
 S povećanim otvaranjem kineskog tržišta prema zapadnom kapitalu, porastom stranih
investicija kroz sve veću prisutnost multinacionalnih kompanija koje koriste jeftinu radnu
snagu, značajno je narasla i ekonomska uloga autonomnih pokrajina u kojima žive pripadnici
nacionalnih manjina. Rapidni prelazak s planske na tržišnu ekonomiju, znatno je smanjio
prepreke migracijama na relaciji selo-grad, što je potaknulo brojne migracije diljem države. S
ekonomskom modernizacijom nastali su i problemi koji proizlaze iz migracija većinskog
stanovništva na tradicionalno manjinska područja. Pripadnici etničkih manjina zbog svog
podrijetla ili nepoznavanja mandarinskog jezika imaju manju mogućnost zaposlenja u odnosu
na pripadnike većinskog Han naroda. Tako dolazi i do nesklada u rasporedu ekonomskih
dobara. Pripadnici nacionalnih manjina zadnji su na popisu za posao, a prvi na listamakome će
dati otkaz što još više produbljuje njihovu ekonomsku marginalizaciju.

TIBETANCI I UJGURI U NR KINI- ASIMILACIJA ILI SUKOBI?

 Pitanje tibetanske autonomije i samostalnosti, diskriminacije i ugnjetavanja Tibetanaca u Kini,

desetljećima izaziva interes raznih država, međunarodnih nevladinih organizacija i
 međunarodnih institucija. Mnogi govore o Tibetu kao okupiranome području, referiraući se na
represiju centralne vlasti i konstantno kršenje ljudskih i manjinskih prava.
 Napetosti traju od još od 1951.godine kada se Tibet nakon 40 godina samostalnosti, nasilnom
okupacijom ponovno vraća u teritorijalni sastav Kine. Nakon toga, s početkom kineske
diskriminacijske politike prema tibetanskom stanovništvu, čistkama protivnika centralnog
režima i sustavnog naseljavanja teritorija, počinju se javljati snažni pokreti koji pozivaju na
njegovo odcjepljenje, što službeni Peking u nekoliko navrata rješava korištenjem vojne sile.
Konstantno političko i ekonomsko ugnjetavanje i represija izazivaju još snažniji odgovor
lokalnog stanovništva, što dovodi do proglašavanja izvanrednog stanja 1988.g. Od tada do
danas, stanje je relativno stabilno, ali još nije pronađen zajednički odgovor oko rješenja
problema statusa Tibeta.
 Područje Tibeta može se definirati dvojako: s jedne strane, riječ je o terminu „političkog
Tibeta“ koji je aktualiziran 50-tih godina i obuhvaća djelovanja aktivista za tibetansku
nezavisnot i tibetanske vlade u izbjeglištvu. S druge strane, riječ je o pojmu „nacionalnog i
kulturnog“ Tibeta koji obuhvaća širi pojam od autonomne regije, tj.odnosi se i na sva druga
područja u kojima žive Tibetanci, a koja se nalaze u susjednim kineskim provincijama.

UJGURI-PROBLEM KINE ILI PITANJE ISLAMA

 Kineske vlasti 50-tih godina počinju s ekstenzivnim naseljavanjem većinskog stanovništva na

područja na kojima tradicionalno žive pripadnici turkofone muslimanske manjine. Takva
politika utjecala je na nezadovoljstvo majninskog stanovništva koje je eruptiralo kao
posljedica kretanja u međunarodnoj zajednici koja glavni izvor sigurnosnih prijetnji danas
veže uz Islam. Glavni razlog zašto ovo pitanje Ujgura ponovno dolazi u fokus međunarodne
zajednice je kineska podrška američkom globalnom ratu protiv terora kao i optužba službenog
Pekinga da su određene ekstremističke skupine navodno povezane s terorističkom skupinom
al-Qaedom.
 Socijalna i ekonomska isključenost manifestira se u svakodnevnom životu Ujgura. Politika
ograničavanja zapošljavanja i školovanja, ograničenog pristupa državnim službama, nasilni
pokušaji asimilacije u većinski narod te eksploatacija prirodnog bogatstva, predstavaljaju
osnovu za razvoj nejednakosti i diskriminacije. Većina Ujgura ne traži neovisnost, nego
zahtjeva da država poštuje njihov identitet. Nejednakosti na etničkoj osnovi u cijeloj zemlji
natjerale su Ujgure da dodatno ojačaju islamski identitet. Manjine, na čelu s Ujgurima, nalaze
se u procijepu između modernizacije koja uništava njihovu kulturu, diskriminacije koja im
sustavno zatire prava i onemogućuje razvoj te autoritarnosti koja poništava etničke različitosti
i posebnosti.
 Kineska komunistička partija je nakon raspada Sovjetskog saveza započela s provođenjem
politike prema nacionalnim manjinama koja se zasniva na tri temeljne odrednice- službeni
Peking neće priznavati nove manjinske skupine, neće omogućavati dobivanje autonomnih
statusa niti će dozvoliti priznavanje upotrebe novih jezika nacionalnih manjina. Svi oni koji do
tada nisu uspjeli aktualizirati svoj manjinski status, prepušteni su asimilaciji u većisnki narod
Han ili neku od prisutnih etničkih manjina.
 Kineska manjinska politika oduvijek je bila inspirirana kontrolom razgraničenja većine i
manjine, jasnim političkim, socijalnim, ekonomskim i drugim granicama koje potvrđuju
supremaciju većine nad manjinom.