Jedna od prepoznatljivijih stvari vezano za Sarajevo, jesu njegovi mnogobrojni

kafići. Za početak, da razjasnimo pojam „kafić“: u suštini to je neki prelazni

oblik, ni kafana ni klub(diskoteka), mjesto gdje možeš „ubiti“ dobrih dva-tri sata
vremena za mizernu cijenu kafe, ne moraš da plešeš i pjevaš (a samim time i
riskiraš svoje dostojanstvo), niti da jedeš i trošiš novac na skupa jela. Pojam
izmišljen za kategoriju društva kojoj većinski pripadaju srednjoškolci i studenti,
mjesto za opustiti se od obaveza(eventualno pobjeći od istih), slušati priče i
tračeve i biti u komfort zoni među rajom koja dolazi u taj kafić. Kroz odrastanje
svake osobe postoje periodi kada izlasci dolaze u obzir samo u taj jedan poseban
objekat u kojem vremenom stićeš rang „inventara“, poznaješ sve prisutne u bilo
koje doba dana i imaš razvijen odnos sa konobarima u toj mjeri da se narudžbe
vrlo jednostavno odvijaju putem telepatije. Imaš svoje mjesto kraj prozora,
odličan ugao za paraleno posmatranje glavne ulice, ostatka kafića i upijanja
galame oko sebe.

Jedno od takvih mjesta za koje mislim da s pravom zaslužuje tekst posvećen

njemu, jeste „Hippy klupa“, omanji kafić sa ljetnom baštom na dnu Velikog
parka. Sam park je mjesto koje može ispričati dovoljno priča o sudbinama
Sarajlija da se može napisati ogormna hronologija odrastanja omladine, prvih
ljubavi i poljubaca skrivenih među gustim krošnjama, klupa koje su doživjele i
svađe i pomirenja, sviranje gitare i „prvi nastupi“ pred rajom bendova koji će
tek kasnije postati megapopularni i svega drugog što se vjerovatno moglo desiti
samo tu i nigdje drugo. Trenutno mogu samo nastaviti iznositi subjektivni opis
Hippy klupe pomiješan sa uspomenama i sjećanjima koja bi na kraju samo meni
bila interesantna i dirljiva, ali umjesto toga prenosim vam u cjelini opis Hippy
klupe iz knjige „Fajront u Sarajevu“ autora Nenada Jankovića poznatijeg pod
alijasom „Nele Karajlić“. Također, riječ je o njegovom subjektivnom opisu, ali
sa mnogo više detalja i zanimljivosti iz nekih ranijih vremena. Uživajte.

„Glavna institucija, mjesto okupljanja, bila je Klupa na dnu Velikog parka, gdje
se iz neobjašnjivog razloga i mimo svih urbanističkih zakona, okupljala mlada
gimnazijska raja svako veče oko sedmice. Poput pingvina koji svaki dan u isto
vrijeme izlaze na ostrvo Filip, južno od Melburna, i ovo je bila neka vrsta
prirodnog fenomena. Kako je u blizini bila postavljena jedna dugačka kriva
klupa, tako je neko ovom čudnom ritualu dao ime hipi klupa. Ustvari, tu pravih
hipika i nije bilo, već su stariji konzervativniji krugovi, koji dadoše ovom mjestu
takvo ime, hipicima nazivali svu mladost grada. No s vremenom, razlika između
hipika i „normalne raje“ postala je vidljiva svakome, pa i tradicionalistima, te je
u nazivu ovog fenomena ostala samo Klupa.

Na Klupu su dolazili svi. Hiljade mladih znalo se skupiti petkom za toplih

ljetnih večeri, švrljati okolo, pričati, svađati se, galamiti, smijati se i kuditi.
Svako je imao svoju priču, interesovanja, tu su se sklapa prijateljstva, ljubavi,
dogovori za ekskurziju, more, Jahorinu. Tu je svako našao onoga ko mu
odgovara, s kim je na istoj talasnoj dužini, onoga koga ne može vidjeti u toku
dana.

Gužva na klupi zatvarala bi protok pješaka sa jedne i sa druge strane trotoara,

graja tolikog svijeta bojila je sarajevsku noć. Bilo je važno pojaviti se na Klupi,
pozdraviti sve one do kojih ti je stalo, ignorisati one na koje si ljut. Na klupi si
mogao da vidiš ko koga muva, ko koga ne podnosi, ko se s kim počeo družiti,
zbog koga ona više ne dolazi na Klupu, zašto je on sa drugom, a ona još uvijek
sama. Na klupi si mogao da vidiš i koga nema, pa da iz toga zaključiš šta se s
njim dogodilo. Na Klupi se lijepo vidjelo ko je s kim a ko se rastao, ko koga voli
a ko koga izbjegava, tu su se stvarale interesne grupe, oni koji vole fudbal i oni
koji vole muziku, oni koji ne vole ništa od toga. Tu se pokazivalo šta se novo
kupilo, nosile su se rijetke ploče da bi se njima kofrčilo pred rajom, pokazivale
su se nove frizure, haljine, farmerke iz Trsta, preplanula koža poslije mora ili
Jahorine. Klupa je bila stok market prijateljstva, ljubavi, drugarstva i sreće. Vol
strit naših emocija. U stvari, Klupa je bila preteča Fejsbuka.

Na Klupi se ostajalo do nekih pola deset, onda smo se, mi mlađi kokuzi, vraćali
na Koševo, napojeni utiscima, natovareni emocijama, omamljeni srećom ili
nemirom, a ovi stariji i oni koji su imali nešto para nastavljali su svoju
uzbudljivu sarajevsku noć odlazeći u neki od kafića, posebne institucije, koje je
u to vrijeme, sredinom sedamdasetih, imalo jedino Sarajevo.“
PISMO STRANCU

Kada dođeš u Sarajevo shvatit ćeš da nije sve baš onako kao u poeziji, u
stihovima pjesama ili opisima slika sa Instagrama. Nije sve toliko bajno i
očaravajuće, sunce i mjesec su isti kao na ostatku planete, kiša i snijeg su
jednako hladni i donosne jednake tmurne ponedjeljke. Omakne nam se pa
pretjeramo sa opisivanjem malog grada u zlatnoj dolini podno planina.

Od Miljacke napravimo Gvadalikvir, ma ni Dunav joj nije ravan, a tek je tanka

ciglenasto obojena rijeka, na koju ni golubovi starosjedioci grada ne slijeću, ali
zato u svako godišnje doba sem zime možeš vidjeti jadranske galebove kako
oduševljeno paradiraju njom. Kako i zašto je to tako, ni mi ne znamo, ali
prihvatili smo kao što sve izvrnute pojave u ovom gradu budu prihvaćene.

Tramvaj je ovdje ono što je u svijetu avion. Razočarat ćeš nakon brojnih opisa i
slika o tim istim tramvajima koji kasne, zastaju, pretrpani su i apsolutno
neudobni za svaku vožnju dužu od tri minute. Ja ih bar volim, stvaraju mi prvu
asocijaciju na Sarajevo i suštinski su najbolji vodič kroz grad ukoliko uhvatiš
lijepo mjesto kraj prozora.

Nemamo nešto puno za ponuditi, ali smo domaćinski nastrojeni u svakom

smislu. Možda dobru kafu, par tradicionalnih jela i ovo malo duše, za sve ima
bujruma. Prvi ćemo i pomoći (mada ni sebi ne znamo kako), ugostiti, objasniti,
uputiti gdje god i koga god treba. Čuvamo „obraz“ i naličje grada koliko god
možemo iako sami sebi često otežavamo život u istom.
Zove se Safet

94 su mu godine,

i priča kako je onomad ležao u istoj ovoj bolnici

i u njoj ga zatek'o Ramazan.

Safet je onaj dobri starinski musliman, pošten čovjek, a bolestan,

a bi da posti....

I priča Safet kako govori sestri da bi postio, ako kako može.

I priča kako sestra imena Fata

strogo odmahuje glavom a sve to sluša doktor u viziti

Milan iz Bijeljine.

I taj isti Milan prilazi Fati i daje naređenje

da jutrom budi Safeta na Sehur,

da mu sprema obrok i oblilazi ga,

pripremi mu Iftar, i da ništa falit' ne smije.

Safetu, dok god je tu,

Takve su se priče, veli Safet

jedino u Sarajevu znale desiti.

A kad Safetu zazvoni telefon

Safeta uhvati kez,

pa se javi mekanim glasom:

„Kako si mi stara" I smije se, od srca,

iz trbuha, od nake miline,

pa priča kako je dobro,

kako ga doktori paze i kako mu ništa ne fali..

Šezdeset i šest godina, govori mi kasnije,

proveli u braku i evo im malo jedno drugog.

Otišao je na operaciju

nekad jutros, Safet deda, još ga evo nema

a onaj mobitel na njegovom stolu

zvoni li zvoni

svako pet minuta.

Deda Safet Rahmetli

Im'o ispred kuće

Korito

I pred sabah

Ustaj'o

Da uzima abdest

Zasuk'o rukave

Svete riječi govorio

I vodom noge

Sapir'o

I vrat i lice

Umiv'o

Pa bilo ljeto

Bila ga zima

Pa bio zdrav

Il' bolest teglio.

Žena mu,
Mira,

Od drugih kuća

I druge vjere

Čist mu pešćir prinosila

I kahvu spremala

Dok deda Klanja

Sabahski vakat.

Šest godina prošlo

Dedinoj dženazi

Šest godina Mira

U sabah rani

Koritu izlazila

Pa kahvu spremala

I sama je pila

Gledajuć' serdžadu

Na kojoj nikog

Šest godina

Nema.

Sapirala noge I vrat i obraze

Posjeta Nade

Radim kao medicinska sestra u Sarajevu u Općoj bolnici na traumatološkom

odjelu gdje su većinom pacijenti koji najduže borave u bolnici, duže se
oporavljaju i liječe. Većina sestara u toku posjeta ode na pauzu, dok jedna od
nas ostane i obilazi pacijente i za to vrijeme. Jednog dana sestra koja je obilazila
pacijente, ispričala je nama ostalim kako neka starija gospođa dolazi već cijelu
sedmicu za vrijeme posjeta i obilazi, ne jednog nego više bolesnika. Meni je to
bilo sumnjivo, pa sam sljedeće sedmice i sama htjela da se uvjerim o čemu se
radi. Tačno u pola 4 kada posjete počinju, pojavila se sitna, niska gospođa, sa
crvenim šeširom i dugim žutim kaputom na sebi, gospođa za koju ću malo
kasnije saznati da se zove Nada.

Posmatrala sam je i shvatila šta je Nada radila; obilazila je one pacijente kojima
niko nije mogao doći, one koji nisu imali nikoga od familije, ona bi razgovarala
sa njima i na jedan divan i jedinstven način svakog od njih uveseljavala. U svom
cekeru donosila bi im voće ili svoje kolačiće s cimetom koje je apsolutno svaki
bolesnik volio. U svaku sobu u koju bi ušla unijela bi ogromnu radost i osmijeh
na lica pacijenata. Nada je tako postala stalni gost za vrijeme posjeta, a ja sam se
raspitala malo više o Nadinom život.

Živjela je u maloj kući nedaleko na brdu iznad bolnice. Pacijenti kažu da ima
nikad nije pričala o svome privatnom životu, te da bi uvijek samo sjedila i
saslušala ih, tješila ih onako kako je to samo ona umjela. Zanimala me, a i htjela
sam joj se zahvaliti obzirom da je mjesecima dolazila samo na moj odjel i da je
uvijek nesebično uveseljavala pacijente. Zato sam jedne subote otišla kod nje
kući, ali zatekla sam je bašti kako sjedi i čita.

-Nado, kako ste, ja sam medicinska sestra sa traumatološkog odjela. Došla sam
da vam se zahvalim, divna je od vas što ...
- Ne zahvaljuj se na tome ni slučajno!-prekinula me. Hvala Bogu svevišnjem pa
podari ozdravljenje tim ljudima. Samo Njemu hvala, mi mali ljudi ne radimo
ništa vrijedno zahvale. Sjedi mila, sjedi tu sad cu ja donijeti kafu . - reče mi s
toplim osmijehom

- Nado ne treba stvarno, svratila sam samo da vam se.... - Sjedi makar da
popricamo. To ne možeš odbiti.

Nasmijala sam se i prihvatila pod uslovom da se ne zamara ni oko čega, ali samo
par minuta nakon ispred mene su se na stolu stvorili kafa, suhi kolači, sok od
ruže i šarene bombone. U njenim očima sam vidjela neopisivu toplinu i radost
jer, za razliku od prethodnih dana, u tom trenutku nije bila sama u svojoj bašti.
Razgovarale smo nekoliko sati, a kao da su prolazile minute. Pricala mi je o
svom zivotu i saznala sam da joj je prije deset godina umro muž. Bili su zajedno
40 godina, ali nikada nisu imali djecu. Kaže da joj je to najteže palo kada je
saznala da ih ne mogu imati, ali svejedno su ostali jedno uz drugo. Muž joj se
borio sa karcinomom dugo vremena. Kaže da mu je svaki dan dolazila u posjetu
i nakon nekog vremena osoblje bolnice ju je puštalo da dolazi i van termina.
Jedan dan je na putu ka bolnici pala i povrijedila zglob. Vratila se kući misleći
kako je bolje da odmori i da ipak ne ide taj dan. Par minuta nakon sto je ušla u
sobu, primila je poziv. Njen Miko je preminuo.

Od tog dana, Nada stalno obilazi pacijente, pogotovo one kojima ne dolazi niko.
Brine se za ljude i u tome utapa samoću koja je svaki dan sustiže sve više.
Pricala mi je i o svojoj mladosti, o tome kako je odgajana u jugoslavenskoj
mješovitoj porodici i kako su se u njenoj kući uvijek slavili svi praznici. Kaze
kako je tu tradiciju sačuvala u svom životu i dan danas i kako redovno obilazi
komšije i pravi im kolače za sve njihove praznike. Obećala sam joj kako ću je
doći posjetiti za Bajram, obzirom da je Bajram trebao biti za desetak dana.

Krenula sam obići Nadu treci dan Bajrama, kupila sam joj neke sitne poklone i
nekoliko knjiga. Idući uz brdo prema njenoj kući, razmišljala sam koliko je ime
Nada prelijepo, kako bi svako od nas trebao imati jednu Nadu, nekoga da nam
bude svjetlo onda kada to najmanje očekujemo.

Došla sam, ali kuća je bila prazna. Nade nije bilo nigdje. Pomislila sam da nije
možda kod nekih komšija otišla, pa sam pokucala na vrata prvoj komsicnici.
Prije nego što mi je odgovorila, zagrlila me i suznih očiju rekla kako je teta
Nada preminula od srčanog udara prije dva dana. U trenu sam se zaledila i slike
u glavi su mi se samo vrtile.

Nisam joj stigla otici na sahranu, ali sam joj odnijela cvijeće. Za mene će Nada
živjeti vječno, kao najtoplije Sunce u najhladnijim danima života. <3