Komunikologija I parc H.S.

1. Osnove komunikacijske znanosti

Komunikologija ili teorija o komunikacijama dugo se shvatala kao oblik izrazavanja za novu
znanost koja se pocela znacajnije razvijati sredinom 20 stoljeca, sa velikim razvojem tehnike
iz oblasti komunikacija, razmjene informacija, razmjene komunikacija. Razvoj medijskih
tehnologija je isao takvom brzinom da je svaki dio drustva bio obuhvacen tim promjenama
koje su se reflektirale i na razvoj brojnih drustvenih znanosti.

Komuniciranje je jedan od osnovnih procesa u svakom drustvu i stepen razvijenosti drustava

u svijetu danas mozemo odredivati na osnovu stepena razvijenosti medija u datom drustvu.
Sredstva masovnog komuniciranja cesto su instrument reprodukcije subjektivne stvarnosti i
to doprinosi stvaranju nepravilnih predstava o masovnom komuniciranju koje ne zavise
uvijek od stvarnog stanja nego od subjektivne slike nekog drustvenog stanja. Danas nije
moguce misliti izvan kategorija mass-medija. Sve sto nas okruzuje u razvijenom svijetu moze
se svrstati u odredene kategorije komuniciranja.

Bez masovnih medija utjecaj informacija ne bi imao brzinu prijenosa poruka, izgubio bi se
faktor istovremenosti dogadanja i ponasanja.

Upotreba savremenih sredstava masovnog komuniciranja nije samo instrument zadovoljstva

nego nacin da se u drustvu moze djelovati i opstati. „Zivjeti djelotvorno, znaci biti dobro
informisan“ Norbert Wiener.

Mas-komuniciranje je u uskoj vezi sa materijalnim i duhovnim razvojem cjelokupnog drustva

i zato je potrebno jasno definirati ulogu medija kao cinioca socijalnog okvira u drustvu. Nacin
upotrebe mas-medija je zapravo konstituirajuci znak svakog drustva uz ciju pomoc
saznajemo njegov politicki, ekonomski i kulturoloski nivo.

Haoticnost u medijskoj oblasti implicira zapravo haoticnost u drustvu samom, zbog toga
izgradnja dobrih i funkcionalnih medija doprinosi i funkcioniranju odredenih socijalnih i
drustvenih zajednica.

Komunikacija je razmjena informacija, ideja i osjećaja verbalnim i neverbalnim sredstvima,

komunikacija je prilagođena društvenoj prirodi situacije, tj. situacijskom kontekstu.
 2. Definije komunikacije

Pojam komuniciranja potice od latinske rijeci = comunicare – razgovarati i dogovarati se, a

sadrzan je i u rijeci comunitas - zajednica.

Komuniciranje je zapravo kompleksan sistem misli i iskustva kako se covjek ponasa u

drustvu. Masovno komuniciranje se konstituira na bazi tehnologija i komunikacija.
Komuniciranje nastaje kada sistem utjece na izvor, cilj i posiljaoca poruke i kada izaziva na
akciju da poruku prenese preko kanala za komuniciranje.

Eliot Freidson – Masovno komuniciranje moguce je razlikovati od drugih cinjenicom da ono

obuhvata komuniciranje sa sirokim krugom naroda i obavlja ga jedna osoba ili manji broj
ljudi.

Alphons McQuail – Izraz masovno komuniciranje preuzet je iz americkog izraza mas-

comunication. Unutar toga mozemo razumjeti da je to velika rasprostranjenost sadrzaja koje
pojedinci upucuju heterogenim grupama drustva pomocu tehnike kolektivnog prijenosa.

U ovim definicijama masovnog komuniciranja uglavnom se insistira da je masa ta koja stoji

besmocno i pasivno u odnosu na sredstva mas-komunikacija. Masovno komuniciranje
predstavlja bogatstvo razlicitih shvatanja i da sadrzi u sebi mnoge kompliciranije odnose.

Komunikacija je ljudska sposobnost da razmjenjuje znake i da ih adaptira datim tehnickim

uvjetima, a da ih koristi za razumijevanje stvarnosti i koordinaciju djelovanja u odredenom
drustvu. Komunikacija je dakle, socijalni proces kroz koji dva ili vise prostorno povezanih
centara aktivnosti jezikom ili drugim simbolima nastoje utjecati na jednu sredinu ili je
mijenjati uz pomoc novostecenih informacija.

Postoji pet osnovnih aspekata kroz koje se komunikacijski fenomen izrazava:

1. Profanitet komunikacije oznacava cinjenica da je svaki komunikacijski proces jedan

sasvim obican, banalan akt razmjene informacije sa okolinom.
2. Univerzalnost komunikacije jeste cinjenica da su sve komunikacije smjestene u oblast
ljudskih komunikacija koje nastoje promijeniti okolinu.
3. Protok informacija se omogucava tehnickim sredstvima i ovisi od stepena razvoja
tehnickih sredstava kako ce komuniciranje biti i preneseno i razumljeno.
4. Relativitet u procesu razmjene informacija predstavlja dinamiku razmjene
informacija koja je veca u tehnickim razvijenijim drustvima.
5. Ukoliko informacija izdrzi probu vremena i ostane nepromijenjena, znaci da je istinita
i kvalitetna.
 3. Kratka historija komunikologije

Tek nakon Drugog svjetskog rata sa velikim razvojem elektronskih medija pojacava se utjecaj
medija na javno mnijenje i time i potreba za proucavanjem utjecaja i efekata samih medija. U
Evropi vodeci teoreticari se pojavljuju u Njemackoj, dok je ukupan utjecaj istrazivanja javnog
mnijenja i utjecaja medija najveci u USA. Sedamdesetih godina proslog vijeka komunikologija
postaje znanost koja ulazi gotovo na sve evropske univerzitete i proucavanja i analize
savremenih drustava danas je nemoguce zamisliti bez komunikoloske analize i zakljucaka.

Razvoj medija mozemo grupirati u cetiri osnovne faze:

1. Primarni mediji (ljudski mediji) – poceci ljudskog komuniciranja i zelja covjeka za

razmjenom informacije.
2. Sekundarni mediji (pisaca masina i stamparska presa) – pronalazak pisma i upotreba
pisma u razvoju komunikacija. Ova faza sekundarnih medija odredila je zapravo
nacine komunikacije.
3. Elektronski medij – fotografija, radio, kasete, televizija, film, telefon predstavlja
nesto bez cega se danasnji svijet ne moze zamisliti.
4. Digitalni mediji – u ovu skupinu spada pronalazak i upotreba kompjutera,
multimediji, e-mail i internet.

Medij je institucionalizirani sistem u jednom organiziranom komunikacijskom kanalu pod

specificnim vodstvom i odredenoj drustvenoj dominaciji. Mediji su mobilni modeli svake
kulture, takoder su nosioci moci odredenih drustava.Medij je zapravo, najjednostavnije
receno, vrsta instrumenata za prijenos informacije.

Medij je institucionalni sistem koji fukcionira kao organizirani komunikacioni kanal sa

specificnim mogucnostima vodenja i drustvenom dominacijom.
 4. Modeli komunikacija i masovnih komunikacija u medijskim
drustvima

Komunikacija je svaki ljudski odnos koji povezuje dvoje ili vise ljudi.Komunikacija moze biti
jednostrana, tada je vise informacija nego komunikacija.

Jedna ista informacija moze biti potpuno razlicita drustvenim slojevima, kulturama,
historijskim okolnostima. Osnovne tendencije danas u razvoju informacija jesu da se
informacije prezentiraju tako da je osnovni kod shvacen na isti nacin.

Osnovni model komunikacije nalazimo jos kod Aristotela. On je u cuvenom djelu Retorika,
govoreci o nacinima komuniciranja, rekao da za svaku komunikaciju moramo imati:

 Govornika
 Govor
 Slusaoca

Mora se razlikovati:

1. Komunikator – jedna osoba ili institucija

2. Kod – sistem znakova
3. Medij – sistem signala, komunikaciono sredstvo
4. Recipijent – primaoci, slusaoci
5. Karakter procesa – enkodiranje, prijenos znaka i dekodiranje

Harold Lasswell je jos 1948. postavio tzv. 5 double W, pet pitanja na koje treba da svaki
komunikator odgovori sebi i recipijentima da bi bio siguran da komunikacija zadovoljava.

1. Who – Ko (komunikator)
2. What – Sta (poruka)
3. In which channel – Kojim kanalom (sredstvo)
 4. Whom – Kome (primalac)
5. What effect – Sa kakvim efektom (utjecaj)

Naime, Aristotel je u svojoj cuvenoj Retorici, analizirajuci nastupe retoricara jos u anticko
doba, rekao da svaki dobar govornik mora savladati vjestinu komuniciranja koja se sastoji
u: 1) dobrom govorniku, 2) dobroj poruci, 3)slusaocima koji tu poruku razumiju i
prihvataju.

Ova prva shema komuniciranja je, zapravo, osnovni sadrzaj svih kasnijih komunikacijskih
shema u kojima se samo pojedini elementi dodaju i u kojima se analizira i eventualno
dopunjava ova pocetna osnova komuniciranja.

5.Discipline komunikacijske znanosti

Unutar komunikacijske znanosti mogu se izdvojiti kao najrazvijenije:

1. Politicka medijska znanost

2. Ekonomska komunikacija
3. Kulturna komunikacija

Nemoguce je zamisliti politicku znanost bez medijske podrske/nepodrske. U oblasti

ekonomije bez dobre marketinske obrade nemoguce je danas govoriti o ekonomiji.
Kulturne komunikacije od literarnih komunikacija, razvoja knjige, do teatarskih
komunikacija i svih vidova vizuelnog savremenog izrazavanja dio su egzistencije svih
modernih drustava.

Sirina izucavanja tema medijskih problema unutar tradicionalnih i modernih disciplina je

enormno velika i konstituirana je unutar promjena koji se dogadaju u kompletnom
medijskom sistemu.
 6. Komunikologija kao opšta nauka u komuniciranju

Interdiscplinarna priroda komunikologije, potvrđuje se činjenicom da se u okviru nje

istražuju najraznovrsniji oblici opštenja među živim bićima, pa samim tim, ona obuhvata
proucavanje sadrzaja,oblika i tehnika saopstavanja, ispitivanje smisla poruka i nacina
njihovog prihvatanja. S obzirom da se proces komunikacije razume i interpretira kao
elementaran proces koji je prisutan vec na najnizim stupnjevima zivota, nacini odvijanja tog
procesa kod pojedinih organizama ili zajednica zivota, smatraju se, sa stanovnistva
komunikologije sve odredujucim ciniocima njihovog razvitka.

Kao opsta nauka o komunikaciji, koja definise osnovne pojmove kojima su odredeni pojedini
elementi i aspekti komunikacionog procesa, komunikologija se konstituise i kao nauka o
principima zivog svijeta, jer zivot podrazumijeva opstenje.

Jezicka sposobnost se primarno ostvaruje u govoru, a sekundarno, u pisanju i moze se

posmatrati ne samo kao predispozicija za odredenu vrstu drustvenog ponasanja, kao sistem
znakova ili kao sistem pravila za povezivanje zvuka i znacenja, vec kao i manifestacija
generativnog potencijala ljudskog uma.

Prema nekim autorima, savremena komunikologija teorijski tematizuje sljedece aspekte:

1. Jezik i sistemi simbola:

Nadovezujuci se na filozofsku i lingvisticku tradiciju, a posebno dostignuca

psiholingvistickih, sociolingvistickih, sematickih, fololoskih, semioloskih istrazivanja,
komunikologija tematizuje istrazivanja razvojnog, interkultuarnog i neverbalnog
komuniciranja, odnosno pitanja domena vazenja razlicitih znakovnih, a prije svega
jezickih, kao i ostalih simbolickih sistema koji struktiriraju proces komunikacije.

2. Govorno komuniciranje:

Jedan od najstarijih predmeta komunikologije, predstavlja ispitivanje tradicionalnih

retorickih tema kao sto su javno komuniciranje, problem govornistva i govornickih
sposobnosti i retorickih vjestina.

3. Interpersonalno i komuniciranje u malim grupama:

U odnosu na pitanja koja se ticu opsega komunikacijskog procesa, predmet

komunikologije moze biti izucavanje interpersonalnog komuniciranje, dijadnog
komuniciranja, dinamike komunikacijskih strategija malih grupa, ali i istrazivanje sukoba,
zastoja ili problema u opstenju, u okviru porodnicnih, partnerskih, saradnickih i drugih
odnosa.
4. Masovno komuniciranje:

Kako u kolokvijalnom govoru, tako i u teoriji, posebnu oblast komunikologije cini

istrazivanje masovnog komuniciranja, koje se kao fenomen javlja naporedo sa tehnicko-
tehnoloskim razvojem elektronskih medija. U okviru ove oblasti izucavaju se modeli,
struktura i funkcije sredstava masovnog komuniciranja, problem medijskih efekata i
ciljeva, ispitivanje javnog mnenja, komunikativnih tehnika itd.

5. Organizacijsko komuniciranje:

Predmet komunikologija u ovom smislu predstavlja izucavanje reklame,odnosa sa

javnoscu, poslovnog komuniciranja, kao i analize strukture i nacina funkcionisanja
odnosno organizacije komunikacijskih mreza i sistema.

Na invidualnom nivou istrazuje se percepcija kognitivne i metakongitnivne sposobnosti i

funkcije, enkodiranja i dekodiranja poruka, razumijevanje, tumacenje i svi oni
komunikacijski fenomeni koji ulaze u okvir tradicionalnih psiholoskih ili psiholingvistickih
tema.

Na interpersonalnom nivou tematizuje se samo poimanje meduljudskog komuniciranja,

uticaj komunikatora na primaoce poruka, interpersonalne komunikativne strategije,
smanjenje nesigurnosti i neizvjesnosti, uticaji komunikativnih poruka, kontekstualne
funkcije interpersonalnog komuniciranja, funkcija komunikacije u odrzavanju ili
mijenjanju meduljudskih veza.

Na nivou socijalnih veza, mreza ili grupa, razmatravaju se komunikativne funkcije i

modalitet ostvarivanja razlicitih zadataka i ciljeva grupa, mogucne forme njihovih odnosa,
kao i ispitivanje formi i funkcija komunikacije medu grupama.

Na makrosocijalnom nivou istrazuju se najopstije forme, funkcije, uticaji i posljedice

drustvenog komuniciranja.

Neki autori, teorije i pristupe izucavanju komunikacije dijele na:

 STRUKTURALNE I FUNKCIONALISTICKE (teorija sistema, semiotika, lingvisticke

teorije i teorije diskursa)
 KOGNITIVNE I BIHEJVIORISTICKE (npr teorija sticanja)
 INTERAKCIONALISTICKE (simbolicki interakcionizam)
 INTERPRETATIVNE (fenomenoloske, hermeneuticke i poststrukturalisticne)
 KRITICKE (feministicka i kriticka skola)
Metateorijska istrazivanja komunikacije, mogu se u skladu sa tradicionalnim filozofskim
kategorijama podijeliti u tri grupe:

1) Epistemoloski pristup komunikaciji bavi se najprije pitanjima nacina saznanja, kao i

pitanjima o vrijednosti saznanja koje dolazi iz iskustva. Otuda je centralna tema ovog
diskursa sadrzana prevashodno u pitanju da li su komunikativni procesi nesto sto je
odvojeno od covjeka i drustva, pa se mogu posmatrati kao prirodni fenomeni.
2) Ontoloski pristup bavi se pitanjem da li su ljudske komunikativne karakteristike
postojane, pa se mogu izraziti u vidu nepromenljivih osobina, ili su ipak, zavisne od
dinamicnih svojstava ljudske prirode, sto ih cini promjenjivim i relativnim.
3) Aksioloska pitanja se odnose na na moguce vrijednosti sadrzane u teorijama
odnosno na pitanje o vrijednosnoj neutralnosti svake, pa tako i komunikativne
teorije.

7. Osnovni pojmovi

Prema S. Prajsu, komunikacija je u najkracem, individualna proizvodnja nekog simbolickog

sadrzaja u skladu sa nekim kodom, koji anticipira prijem tog sadrzaja kod drugih subjekata, u
skladu sa istim kodom.

Majers i Majers, smatraju da komunikaciju karakterise 6 sljedecih odlika:

1. Komunikacija je sveobuhvatna i predstavlja centralni fenom kulture

2. Ona je neprekidna, nikad ne prestaje i ne moze joj se odrediti ni pocetak ni kraj
3. Zasnovana je na razmjeni znacenja
4. Sadrzi predvidljive, ocekivane ili konvencionalne elemente
5. Javlja se u vise nivoa ( izmedu dvije individue, izmedu dvije ili vise grupa)
6. Odvija se i medujednakima i medunejednakima

Komunikaciju je moguce definisati i preko sredstava koja koristi. Sredstva komunikacije

su:

1. Forma: forma komunikacije predstavlja nacin na koji se nesto saopstava

2. Medijum: medijumi su sredstva komunikacije koja kombinuju razlicite forme kao sto
je npr. Knjiga, buduci da moze sadrzavati rijeci, grafikone i crteze
3. Mediji: mediji su tehnoloska srredstva masovne komunikacije kao sto su
tv,radio,novine itd.
Za neke autore komunikacija je proces transmisije misljenja, uputstava,zelja,ideja,osjecanja
od jednog subjekta ka drugom. Jedna od konstutivnih elemenata komunikativnog procesa je
šum ili smetnja koja moze poremetiti koherenciju poruke.

Komunikacija je proces permanentne razmjene informacija. Shodno Lashelovoj definiiciji

masovne komunikacije koja se moze artikulisati u pet pitanja, ko kaze sta, putem kog kanala,
kome i s kojim efektom , komunikacija sadrzi pet aspekata: posiljaoca, poruku, medijum,
primaoca i cilja (odrediste)

Smisao komunikacije sadrzan u razmjeni poruka cije su funkcije upozorenje, savjet,

informacija, ubjedivanje, izrazavanje misljenja. Poruke se razmjenjuju u procesu
komuniciranja su rijetko neutralne. Neke poruke su jasne i ocigledne dok su druge skrivene i
nejasne.

Prema nekim autorima, komunikacija ima tri sustinske odlike:

1. Komunikacija je proces ostvarivanja veza medu ljudima

2. Komunikacija je aktivnost
3. Komuniciranje se uci

U društvenim naukama, pod pojmom komunikacija se podrazumijeva sveukupnost razlicith

oblika, veza i dodira izmedu pripadnika drustva. Tako:

- PSIHOSOCIJALNA komunikacija razmatra prenosenje psihickih sadrzaja sa jedne

osobe ili grupe na drugu,

- MATERIJALNA komunikacija pretpostavlja prenosenje ili razmjenu informacija

resursa izmedu pojedinaca ili grupa odredenog drustva,

- MASOVNA komunikacija bavi strukturom primanja i emitovanja poruka u sredstvima

javnog informisanja, ili sire u mas medijima.

Osnovni preduslov drustvene komunikacije je objektivnost vazenja materijalnih znakova,

saopstavanja, odnosno, njihovo interpersonalno znacenje. Drugi rijecima, komunikacija je
moguca samo u koliko emitent (posiljalac) poruke i recipijet (primatelj) shvataju odredeni
znak na principijelno jedinstven nacin.

Kriterijume za razvrstavanje definicija komunikacije ponudio je Dens, radi se o 15 kljucnih

pojmova koji se mogu razumijeniti kao neka vrsta tezista na kojem su utemeljene razlicite
definicije komunikacije ali isto tako kao razliciti elementi koji su inkorporirani u proces
komuniciranja, odnosno, kao aspekti koji omogucavaju razlicite konceptualne pristupe
komunikacije. To su: kljucni pojmovi simboli, razumijevanje, interakcija, smanjenje
neizvjesnosti, proces, razmjena, vezivanje, zajednistvo,kanal, replikacija pamcenja,
diskriminativno reagovanje, pobuda, namjera, moc, vrijeme.

7.1. Transmisioni i ritualni pojam komunikacije

Transmisioni pojam komunikacije je karakteristican za zapadnoevropski misaoni krug. U

njegovom sredistu nalaze se kategorije transmitovanja, prenosa, prosljedivanja informacija
drugima itd. U temeljnim odrednicama ovakvog shvatanja komunikacije, nalazi se
transmisija signala ili poruka na daljinu, u cilju kontrole ne samo primatelja vec i citavog
komunikacijskog procesa.

Ritualni ili komunikoloski pojam komunikacije oslanja se na kategorije zajednistva,

participacije, zajednickih uvjerenja i druzenja, odnosno, na one termine koji dovode u vezu
kategorije komuna i komunikacija. Ritualni pojam komunikacije temelji se na kategorije
kulture.

Oba ova pristupa komunikacije omogučavaju njeno definisanje kao simbolički proces u
kojem se ljudski svijet stvara, odrzava, popravlja, transformise. Prema ovom sirem pojmu
komunikacija, se moze odrediti kao aktualni socijalni proces u kojem se te simbolicke forme
stvaraju, razumijevaju i koriste.

7.2. Komunikacija i informacija

Pojma komunikacije je u veoma bliskoj vezi sa pojmom informacije, neki teoreticari ukazuju
na cinjenicu da je informacija samo tkivo ili srz komunikacije. Termin informacija potice od
latinskog jezika i znaci oblikovati, obrazovati odnosno nesto predstaviti. Rijec informacija
etimoloski ukazuje na niz kljucnih termina koji se koriste u svakodnevnom zivotu.

Podatak je cinjenica, zamisao koja se prikazuje na formalizovan nacin, tako da je pogodan za

prijenos i obradu od strane ljudi i masina. Znacenje informacije se pridaje podatcima uz
pomoc poznatih konvencija koje se koriste za njihovo interpretiranje. Informacija,
kompleksan pojam, podrazumijeva najmanje tri dimenzije:

1. Novo znanje

2. Forma kojom se novo znanje oblikuje

3. Svrsishodnost (djelatosna dimenzija poruke)

U strukturi poruke sadrzani su istovremeno informacija i redudantni sadrzaj. Redudantni
sadrzaj predstavlja onaj sloj poruke koji je poznat i posiljaocu i primaocu, i koji time
reprezentuje neku vrstu kvaziinformacije.

8. Struktura komunikativnog procesa

Pojam komunikacijski proces odnosi se na razmjenu informacija (poruka) između dvije ili
više osoba. Da bi komunikacija uspjela, obje strane moraju biti u mogućnosti međusobno
razmjenjivati informacije i razumjeti se. Ako je protok informacija iz nekog razloga blokiran ili
se stranke ne mogu razumjeti, tada komunikacija ne uspijeva.

Svaka komunikacija uključuje dva ključna elementa: pošiljatelja i primatelja, pri čemu
pošiljalac prenosi ideju ili koncept, traži informacije ili izražava misao ili emociju, a primatelj
dobija tu poruku.

Materijalizovana poruka, u vidu pisane ili usmene rijeci postaje signal. Forma signala ima tri
dimenzije:

1. Fizicku dimenziju - fizicka dimenzija signala uslovljena je vrstom sistema u kome dati
signali funkcionisu, kao i vrstom kanala kojim se prenose.,
2. Nacin modulacije - modulacija je proces izmjene u vremenu jednog od svojstava
matrijalnih nosilaca signala.
3. Nacin kodiranja - kodiranje je proces sifriranja poruke odnosno njenog pretvaranja u
odredjeni signal.

Od emitenta do recipijenta, signal se prenosi putem kanala. U kanalu je obicno prisutan sum
ili smetnja koja ometa, a i katkad i onemogucava nesmetan transfer signala. Sum utice
takodje na neadekvatan prijem i razumjevanje poruke. Prijemnik moze biti pojedinac koji
slusa/gleda ili grupa shvacena kao publika.

Enkodiranje je proces oblikovanja informativnih sadrzaja u poruku, pri cemu je najznacajnije

prevodenje odredene ideje ili sadrzaja u odgovarajuci simbolicki ekvivalent.

Dekodiranje - transformisanje poruke na način da bude razumljiva primaocu, da bi se

uspješno odgovorilo na komunikaciju poruka mora da utiče na čula.

Komunikacija je beskonacan proces enkodiranja i dekodiranja.

Regulacija kontakta sa drugom osobom u zavisnosti je istovremeno i od svjesnih i od
nesvjesnih znakova, ali isto tako i od konteksta, koda ili situacije komunikacije shvacene kao
povratna informacija ili FEEDBACK.

9. Tipovi komunikacije

U odnosu prema kategoriji kvantiteta, odnosno, opsega komunikacijskog procesa, mozemo

razlikovati cetiri kategorije komunikacije:

1. Intrapersonalna komunikacija je komunikacija koju subjekt obavlja sa samim

sobom. Kada razmisljamo o necemu, rjesavamo neki problem ili pisemo dnevnik,
mi komuniciramo intrapersonalno. Subjekt je istovremeno i posiljatelj i primalac.

2. Interpersonalna komunikacija je komunikacija izmedu dvije ili vise osoba.

3. Grupna komunikacija je ona forma opstenja koja se odvija ili u okviru jedne grupe
ili izmedu vise grupa.

4. Masovna komunikacija je onaj model opstenja u kojem se ucestvuje ogroman

broj ucesnika bez ikakvih razlika. Masovna komunikacija je omogucena
posredovanjem medija masovnog komuniciranja.

9.1. Neverbalna komunikacija

Permanentno primanje i emitovanje znakova gestovima, mimikom ili pokretima tijela, odvija
se uvijek kada smo u kontaktu sa drugom osobom. Neverbalna komunikacija predstavlja
primarni komunikacijski model, ali kao i verbalna, kontrolisana je odredenim sistemom
kodova koji su kulturno determinisani. Za razliku od jezika, neverbalno ponasanje samo je
djelimicno pod nasom kontrolom.

Neverbalni znaci komunikacije mogu se podijeliti u 3 grupe:

1. Jezik tijela – ovaj sistem znakova veoma cesto se koristi uz govor i u najvecoj mjeri
otkriva osjecanja, stavove i namjere neke osobe. Jezik se sastoji iz 5 elemenata:
gestovi, izraz lica, tjelesni stav, prostor koji zauzima tijelo i dodir.

2. Parajezik – predstavlja sistem neverbalnih znakova ili gestova koji prate verbalno
izrazavanje, a sluze interpretaciji rijeci u toku govora. U parajezicke forme spadaju
 uzvici, jezicke postapalice, jacina, brzina i ritam glasa. Paralingvisticki znaci ukazuju na
trenutno raspolozenje govornika i njegove emocije ili namjere.

3. Odjeca – u ovu kategoriju spada sve ono sto nas u vizuelnom smislu determinise.
Odjeca moze ukazivati na dozivljaj licnosti date osobe, na socijalni i profesionalni
status, kao i na ulogu koja neka odoba odigrava. Odjeca signalizuje neciji dozivljaj
sopstvenog identiteta.

9.2. Verbalna komunikacija

Postoji misljenje da su se jezik i neverbalna komunikacija razvili kako bi obavljali dvije

razlicite funkcije: da jezik informise o idejama i dogadajima, dok je svrha neverbalne da
informise o licnim dozivljajima subjekta, koji su uslovljeni datom komunikativnom situacijom.

Govor je u direktnoj funkciji odredene kulture, to je brza neposredna i fleksibilna forma

komunikacije koja ne zavisi ni od kakvih tehnoloskih pomagala. Ali boja glasa, jacina i ritam
govora su u manjoj mjeri pod uticajem svjesne kontrole, nego sam sadrzaj govora.

Interpersonalnu komunikaciju moguce je kategorisati i preko situacija u kojima se ona

odvija, tako da interpersonalna komunikacija moze biti: formalna/neformalna, javna/
privatna, distancirana/intimna, ritualna/otvorena i funkcionalna/ekspresivna.

U interpersonalnoj komunikaciji koncept fidbeka ima dva aspekta:

- U prvom smislu fidbek pretpostavlja stanje odredene poruke preko verbalnih ili
neverbalnih kanala, kako bi dobio odgovor na datu poruku.
-
- Drugi aspekt fidbeka ukazuje na cinjenicu da se odgovor podesava u skladu sa
sadrzajem, stilom ili ciljem komunikacije. Fidbek moze biti verbalni/neverbalni i
ohrabrujuci/neodobravajuci.

9.3. Percepcija – mi i drugi

Samoposmatranje ili samoprocjenjivanje koje predstavlja osnovu na koju subjekt pozicionira

svoj komunikativni status o datoj situaciji, sadrzi dva aspekta, sliku o sebi i samopostovanje.

Slika o sebi kojom covjek raspolaze, predstavlja ono sto neka osoba misli da jeste, to je neka
vrsta mjesavine kvaliteta (koji se isticu) i mana (koje se skrivaju).

Za razliku od slike o sebi u ovom smislu, svaki covjek ima i sliku idealnog-ja. Ideal – ja je slika
sopstva kakav bi neko zelio da bude i kakvim bi zelio da ga drugi dozivljavaju.
Ponekad ljudi zele da sliku o sebi uklope u ideal – ja, ponasajuci se na nacin koji zapravo vise
sakriva nego sto otkriva njihovu pravu prirodu.

Percepcija drugih je jedan od najvaznijih elemenata socijalne interakcije. Proces ocjenjivanja

i dispozicija pojedinaca na osnovu njihovih akcija nazvani su u socijalnoj psihologiji
atribucionim procesom. Ljudi procjenjuju jedni druge posmatrajuci ih, kako pri prvom
susretu tako i kasnije.

9.4. Barijere u komunikaciji

U interpersonalnoj komunikaciji prisutni su faktori koji filtriraju poruku koja je u opticaju. Ti

filteri cesto prestavljaju komunikativne barijere:

1. Mehanicke barijere kao sto su buka ili kvar na tehnickom pomagalu, blokiraju
komunikaciju u fizickom smislu.
2. Semanticke barijere nastaju kao posljedica neprecizne upotrebe rijeci.
3. Psiholoske barijere predstavljaju izvor najcescih nesporazuma u komunikaciji.

Posto su nesporazumi sastavni dio komunikacijskog procesa, Pol Vaclavik ukazuje na tri tipa
nesporazuma:

-pometnju ( predstavlja svojevrstan slom komunikacije i prateca izoblicenja),

-dezinofrmaciju (cvorovi, zastoji i zablude)

-komunikaciju u oblastima u kojima jos uvijek nije uspostavljena (zajednicku osnovu

komunikacije treba izmisliti).

9.5. Vjestine interpersonalnog komuniciranja

To je zapravo vjestina drustvenog ukljucivanja i funkcionisanja u razlicitim socijalnim

odnosima. Ova vjestina omogucava efektivnu i zadovoljavajucu komunikaciju sa drugim
ljudima. Sastoji se prevashodno u prepoznavanju fidbeka i artikulisanju pozitivnog odgovora,
sposobnosti empatije sa drugima kao i u kontroli upotrebe verbalnih i neverbalnih znakova.

Vjestina percipiranja prepoznaje se u trima stupnjevima: prepoznavanju, refleksiji i

djelovanju. To prakticno znaci stvaranje adekvatnih percepcija o drugoj osobi, prevljenje
pazljivih procjena i formiranje adekvatnog odgovora u percepciji druge osobe.
 9.6. Komunikacija u grupi

Sustinska odlika grupe su zajednicki interesi i interakcija izmedu njenih clanova. Bez obzira
na razlicite tipove grupa, njihove ciljeve ili strukturu, osnovne odlike svake grupe su:

1. Da bi neka grupa nastala, njeni clanovi moraju biti u nekoj vrsti medusobnog odnosa.
2. Clanovi grupe moraju biti svjesni.
3. Pripadnici grupe moraju prihvatiti sistem zajednickih vrijednosti ili normi ponasanja.
4. Clanovi grupe razvijaju setove uloga ponasanja.
5. Stabilnost grupe najcesce zavisi od prihvatanja razlicitih uloga.
6. Clanstvom u grupi, individua zadobija identitet prepoznatljiv oblikom ponasanja ili
komunikacije.

U odnosu na karakter i funkciju, mogu se uociti tri tipa grupe:

- Porodicne grupe
- Neformalne prijateljske grupe
- Formalne organizovane grupe

Ponasanje ljudi u grupama determinisano je komunikativnim i drustvenim ulogama.

Dijelimo na: profesionalne uloge, starosne uloge, polne uloge i klasne statusne uloge.

Javna komunikacija obuhvata vece grupe, gdje govornik i publika imaju zadatak prenosa
novih informacija i nametanja vlastitog misljenja kako bi promijenili stavove suprotne
strane.

9.7. Privlacenje, moc i zavisnost

Svaka grupa funkcionise na temelju izvjesne privlacnosti koja se javlja medu pripadnicima
grupe. Sociometrijska istrazivanja interpersonalnog privlacenja, pokazala su da postoji
izvjesna grupa osobina, koje doprinose popularnosti pojedinih clanova grupe a zavise od
vrste i socijalnog konteksta grupe.

Svaka grupa prolazi kroz cetiri faze: formiranje, pobuna, normiranje, ko-operacija.

Status predstavlja razlicitu vrijednost pojedinaca u okviru grupe.

Osnovne funkcije vođe su:

1. Pokretanje i koordinacija djelatnosti svih clanova prema ostvarenju zajednickog cilja

2. Povezivanje grupe sa sirim drustvenim strukturama
Vođstvo moze biti:

1. Autokratsko (kada jedna osoba namece svoju volju ostalim clanovima grupe)
2. Lese – fer (kada ni jedna osoba ili pod grupa ne prihvata odgovornost donosenja
odluka)
3. Demokratsko (kada ni jedna osoba ne dominira, a grupa pozdravlja incijaticu svakog
clana)
4. Kolektivno (grupa izbjegava ideju vođstva, svi clanovi imaju isti status i istu moc)

9.8. Komunikacija u organizaciji

Organizacija predstavlja specifican tip grupe, u koju se individue udruzuju kako bi zajedno
rijesile neki problem ili ostvarili neki cilj. Svaka organizacija predstavlja promisljeni sistem
koji razvija formalno strukturisane odnose medu ljudima u cilju koordinisanog ostvarivanja
zajednickih ciljeva.

Pored formalnih sistema komunikacije, u svakoj organizaciji razvija se i paralelni neformalni

sistem opstenja medu njenim clanovima. Neformalni kanali komunikacije, koji su ponekad
skriveni, predstavljaju znacajan oblik ljudske komunikacije u nekoj organizaciji.

9.9. Masovna komunikacija

Masovna komunikacija je fenomen koji ukljucuje masovnu produkciju i masovnu recepciju.

Masovnu komunikaciju karakterise i penetrantnost medijskih poruka. Upotreba razlicitih
masovnih medija, prosiruje moci i domete ljudske komunikacije. Masovni mediji su dio
realnosti ljudskog svijeta, dio koji determinise ne samo njeno kreiranje, interpretaciju vec i
njeno osmisljavanje.

9.10. Medijacija
Medijacija je opsti pojam koji se koristi za oznacavanje transformacije originalnih materijala,
koja nastaje njihovom artikulacijom preko masovnih medija.
 9.11. Selekcija i konstrukcija
Sadrzaji bilo kog tv programa ili novina predstavljaju rezultat procesa selekcije i
interpretacije. Kategorija konstrukcije odnosni se prevashodno na koriscenje i usaglasavanje
tehnick performasi odredenog medija.

9.12. Medijski produkt

Medijski proizvodi ili produkti, predstavljaju svojevrsna dobra koja se nude publici, shvacenoj
kao grupa potrosaca ili konzumenata.

Bitno je naglasiti da mediji imaju ogromnu moc koja je u rukama malog broja ljudi i da je
stoga mogucnost manipulacije publikom i zloupotrebe te moci, ogromna.

10. Komunikacija i kodovi

Ljudska komunikacija je mogucna na osnovu dva tipa kodova: logicki-objektivnih i estetski-

subjektivnih.

Logicki smisao poruke potpuno je kodiran, zatvoren i virtualno sadrzan u kodu, dok je
estetska predstava uvijek samo djelimicno kodirana i ostaje u polju otvorenom za slobodno
tumacenje koje preduzima primalac poruke. Takoder javljaju se i drustveni kodovi koji
predstavljaju sisteme pravila za regulaciju i artikulaciju odnosa medu drustvenim subjektima.

Logicki kodovi mogu biti: paralingvisticki, prakticni i epistemoloski.

Paralingvisticki kodovi sadrze tri grupe kodova:

- Jezicke releje – razlicite azbuke, ovom tipu paralingvistickih kodova takoder pripadaju
i kriptografski kodovi koji slova azbuke zamjenjuju ciframa ili nekim drugim figurama.

- Jezicke zamjene – predstavljaju kodni sistem koji artikulise sopstveni smisao znaka.

- Jezicke pomocnike – predstavljaju kodiran sistem nelingvistickih znakova kao sto su

intonacija, mimika i gestovi.

Prakticni kodovi su svi oni sistemi pravila koji imaju za cilj da usaglase akciju pomocu
naredenja, uputstava, obavjestenja ili upozorenja. Sistemi signala razlikuju se po svojoj
slozenosti i stepenu strukturiranosti, ali i po prirodi upotrebljenih znakova.
Epistemoloski kodovi su oni kodovi koji imaju za cilj prikazivanje jedne stvarnosti i njene
strukture. U epistemoloske kodove spadaju prije svega kodovi nauke, odnosno specifikovani
jezici koji pocivaju na dvije funkcije: klasifikovanji i racunanju. Naucni kodovi se dijele na
taksinomicke i algoritmicke kodove.

Estetski kodovi su kodovi koji artikulisu estetsko iskustvo, koristenjem estetskih znakova.
Estetski znakovi su po svojoj prirodi ikonicki i analoski. Estetski znaci i poruke mogu biti
retoricki (pisma/sistem konvencija) i poetski (otvoreni/nekovencionalni).

Drustveni kodovi su kodovi koji cine mogucom artikulaciju odnosa izmedu posiljaoca i
primaoca. Razlikujemo cetiri glavna tipa drustvenih kodova:

- protokoli kojim se kodifikuje drustveni status i funkcija pojedinca

- obredi jeste opstenje grupa, ritualizovanu poruku salje zajednica

- moda predstavlja posebnu grupu drustvenih kodova zato sto ona izrazava pripadnost grupi

- igre osnovna funkcija igre je podrazavanje drustvene situacije