Treca pismena zadaća

Mulić Amna IV-c

1. Moralne dileme Ahmeda Nurudina

2. Svako od nas ima svoju Prokletu avliju iz koje s vremena na vrijeme ne može
da pronađe izlaz

3. Historijski značaj 1. Marta, Dana nezavisnosti

Godine 1992., dana 29. 02. i 1.3. , građanima Socijalističke republike Bosne i
Hercegovine dato je na izbor da se izjasne da li su za suverenu i nezavisnu
Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana,
Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive. Glasom većine,
izborom koji je uveliko promijenio dalju budućnost kako naroda, tako i same
države, izglasana je suverena i nezavisna država Bosna i Hercegovina.

Za mene lično, to nije samo datum i jedan od praznika za koje znam jer su
neradni dani. Za mene je to dan kada sam posebno ponosna na svoju
nacionalnost, na svoju domovinu i sve kroz što je prošla i smatram da svi kojima
je ova zemlja domovina treba da slave taj dan, tu historijsku prekretnicu. Dok
sam odrastala, slušala sam priče starijih o bivšoj zajdničkoj državi Jugoslaviji,
slušala sam priče ispunjene idilom i srećom bez skoro ikakvog lošeg u svemu
tome. Ustalila se dobro poznata floskula „kako je prije bilo bolje“, kako su ljudi
imali sve i bili sretni. U čemu je razlika između prije i sada? Po mom mišljenju,
razlika je valjda u tome što država u kojoj sada živim, i dalje pokušava uspraviti
svoja leđa, čvrsto stati na noge i zacijeliti rane iz prošlosti koje i dalje, ako ništa
drugo, bude sjećanje na period uzaludnog ratovanja i „Sizifove borbe“ koja je
od svega samo ostavila mržnju i nacionalizam generacijama koje su rođne
nakon toga. Nismo mi narod koji se lako predaje, neko ko će se u startu povući i
predati bez borbe. Ne kažem naravno da drugi jesu, ali kroz historju na ovom
tlu su se smjenjivali razni osvajači, velike svjetske sile, prodavali su nas i
kupovali za mizerne novce, a opet ostajali smo uspravne glave, sa sve skupa
bosanskim inatom i prkosom. Zato dan kada smo dočekali da budemo
jedinstveni i svoji, da se vijori naša zastava, da se prije početka utakmice naše
reprezentacije čuje „Jedna si jedina“ i da s ponosom izgovarim odakle sam i „Ko
je ta da prostiš?“, taj dan ne smije samo biti jedan od državnih praznika. To nije
samo dan kad je održan jedan referndum, to je najsvjetlija tačka u modernoj
historiji Bosne i Hercegovine i samo tako se može i smije tretirati. Nije ponos
slaviti svoju domovinu dva puta u godini, nije stvar u tome da se održavaju
školske priredbe i da pišemo sastave. Ponos je graditi svoju državu, boriti se za
bolje sutra i stvarti eru tolerancije, mira i ljubavi.

Imam to što imam, imam piramide, fudbalere i košarkaše, imam pisce i glumce,
pjevače i pjesnike, i imam grad koji volim više od ičega i koji mi ne da da odem,
da dignem ruke od svega i spakujem kofere za tamo negdje gdje je sunce
toplije.