SAN

Postoje jutra koja su drugačija

Sunce je opet izašlo na istoj strani svijeta

I dobro uštimanim pokretima kao i uvijek, napuštaš krevet

Pogledaš žute latice cvijeta

Što spokojno vene na tvom stolu

Uskoro, ni to ti neće biti teret.

Djelićem sekunde hvataš pogled na grad

Tirkizni kofer ti je najomraženiji predmet u sobi

Strah, mehanizam koji nas spašava

Tebi je ručna kočnica

I snažno zabijen nož u utrobi

Da ćeš nešto zaboraviti i ostaviti.

Oholo odbijaš glavnu ulogu

I daješ se za sporedni komad

Tamo gdje sunce toplije grije

Tamo ćeš biti više cijenjen i bićeš ništa

Imaćeš sve i nećeš znati šta s tim

Biće ti jasno da se tu ne smije

I da isto nije.

Vučeš noge ka peronu i u ruci čvrsto ne pustaš jednosmjernu kartu

Zar pokojnim dušama treba karta u vozu?

A ti se pitaš

Kako je ovdje toplo čak i u martu?

Postoje zalasci sunca drugačiji od drugih

Dao bi sve da u tom posljednjem osvrtanju na još par sekundi otvorena vrata,

Ugledaš poznato lice i pogled

U zraku notu parfema divlje ruže

I govor tijela koji ti kaže: "Ne idi."

Čini ti se da suncu treba duže

Da ugasi današnji dan.

Ubrzano disanje i stanje konfuzije

Naglo otrgnut iz dubine jastuka

Jesi li dobro?

Sve je uredu draga, samo ružan san.