Sveučilište u Zagrebu Odsjek za arheologiju

Filozofski fakultet veljača 2009.

Ivana Lučića 3, 10 000 Zagreb

DANILSKA KULTURA
- SEMINARSKI RAD –

1
MENTOR: STUDENT:
Dr. sc. Tihomila Težak-Gregl Sunčica Žapčić, 4. godina
Sadržaj:

Uvod .........................................................................................................................1

Naselja ..................................................................................................................... 2

Smilčić i Danilo ............................................................................................... 2

Gospodarstvo ........................................................................................................... 5

Posmrtni ostaci ........................................................................................................ 7

Duhovni život .......................................................................................................... 9

Društveni odnosi .....................................................................................................10

Pokretni nalazi .........................................................................................................11

Keramika........................................................................................................ 12

Geneza i kulturni odnosi ......................................................................................... 16

Datiranje ................................................................................................................. 19

Riton ....................................................................................................................... 20

Zaključak ................................................................................................................ 23

Popis literature ........................................................................................................ 24

Popis slika ............................................................................................................... 25

2
 UVOD

Razdoblje srednjeg neolitika, duž čitave istočne jadranske obale, obilježilo je

postojanje danilske kulture. Eponimno nalazište ove kulture je selo Danilo, istočno od
Šibenika. Godine 1951. Duje Rendić-Miočević pokusnim je iskopavanjem u polju kraj
tog sela otkrio dotada nepoznatu neolitičku kulturu, a Josip Korošec nazvao ju je
danilskom te je 1953. i 1955. na istom mjestu proveo sustavna istraživanja otkrivši
ostatke bogatog naselja sa zemunicama te drugim objektima kao i veliku količinu
keramičkog materijala (Batović, 1979, 480).
Tragovi danilske kulture nađeni su u nizu špilja oko Trsta, a tu je lokalnu varijantu
ove kulture L. H. Barfield (1972) nazvao 'Vlaška' (Spataro, 2002, 30). Danilske ostatke
nalazimo i po jugoistočnoj Istri, na kvarnerskim otocima, u sjevernoj i srednjoj
Dalmaciji, po poluotoku Pelješcu pa sve do Boke kotorske. Na području srednje Albanije,
otkrivena je tzv. Cakran kultura koja sadrži mnoge elemente kakve nalazimo i unutar
danilske kulture te predstavlja njoj srodnu pojavu na tom prostoru gdje je dolazila u
doticaj s kulturama grčkog neolitika (Batović, 1979, 524).

3
NASELJA

Iako velik dio nalaza potječe iz špilja, važnija i bogatija naselja danilske kulture
nalazila su se na otvorenom, a pećine su služile tek kao povremena boravišta. Naselja se
pretežno nalaze na istim položajima kao i ona iz prethodne faze impresso-keramike,
redovito uz ležišta gline, obradivo plodno zemljište, usred polja, u blizini izvora vode,
dakle u dolinama i ponekad uz morsku obalu, dijelom zbog ribarstva (Vrsi, Privlaka). Ne
postoji puno podataka o njihovom izgledu. Uglavnom su bila kružnog ili polukružnog
oblika, često s izvorom vode u središnjem dijelu. Površinski najveća naselja su ona u
Smilčiću, Islamu Grčkom, Bribiru i Danilu te vjerojatno predstavljaju najrazvijenija
naselja danilske kulture (Batović, 1979, 526-528).
Slabo su poznati ostaci unutar naselja, no može se pretpostaviti da se radilo o
ukopanim kružnim kolibama (Danilo, Brijun), nadzemnim kružnim kućama (Smilčić) te
nadzemnim četvrtastim kućama s podom od nabijene gline (Bribir). Kao što je
uobičajeno za neolitik, građene su od drvenih balvana, granja i pruća, a krov je rađen od
slame ili trstike. Naselja su redovito bila okružena obrambenim rovom kao u Smilčiću ili
Danilu, osim onih kojima je zaštitu pružalo more ili voda, kao u Bribiru ili na Brijunu.
Kad se naselje proširivalo, gradio se novi obrambeni rov, a stari je poslužio kao deponij
za otpad (Težak-Gregl, 1998, 95-98)

Smilčić i Danilo
Naselje u Smilčiću bilo je otprilike polukružnog ili potkovastog oblika zahvaljujući
smještaju oko izvora potoka s pojasom širine oko 60 do 80 te dužine oko 200 do 250 m.
Naselje u Danilu bilo je, čini se, elipsoidnog, možda čak i kružnog oblika, slično kao
Javorika ili Bribir. Ovakvi nalazi upućuju na kružni, kao uobičajen oblik
srednjoneolitičkih naselja, čemu odgovara i postojanje istovremenih kružnih naselja u
Apuliji što odgovara tezi o uskoj povezanosti tog područja s istočnom jadranskom
obalom. U Danilu nisu otkriveni podovi ni tlocrti ili rupe od stupova, dakle nema ostataka
koji bi govorili o postojanju nadzemnih nastambi. Ono što je otkriveno na čitavom
području u velikom broju isključivo su raznolike jame. Te su jame različito razmještene i
međusobno udaljene, neke su grupirane, a većina ih je ukopana u prostor s glinom. Prema

4
ovim podacima J. Korošec je zaključio da su jame, nastale kopanjem gline, korištene kao
ostave, a ne za stanovanje (Korošec, 1958, 18-23). Na sjeveru naselja otkrivena su tri
usporedna nepravilna rova, a na istoku jedan pravilan rov sa završetkom na jednom kraju.
Od kulturnog materijala, u jamama i rovovima, nađeno je dosta ulomaka keramike, lijepa,
ugljena, pepela i dr., a u nekim su jamama pronađeni i ostaci vatrišta. J. Korošec na
osnovi ovih podataka smatra da su rovovi okruživali naselje služeći kao njegova obrana,
a nastali su u posljednoj fazi, dok se kulturni materijal sadržan u jamama nalazi u dijelom
prvotnom položaju, a dijelom je naplavljen. Nadalje, kuće su bile u blizini jama no nisu
otkrivene, a ostaci lijepa, od kojeg pojedini ulomci imaju otiske pruća ili drvenih stupova,
sugeriraju isključivo četverokutne nadzemne kuće sa stijenkama od debala drveta
isprepletenih prućem i oblijepljenih glinom te oblijepljenih slamom. Tek je nekolicina
kuća uništena požarom pa otud potječu malobrojni ostaci pečenog lijepa (Batović, 1979,
528-530).
Batović je zaključio da su bar neke od jama pronađenih u Danilu morale imati
stambenu namjenu, pogotovo one pravilne i izdvojene, kakve su upravo karakteristične
za razdoblje neolitika. Zato su, prema njemu, u Danilu prevladavale manje obiteljske
zemunice koje su se sastojale od jedne ili više grupiranih jama te je moguće da su
pojedine najveće jame, od kojih su neke dužine čak desetak metara, služile kao velike
zajedničke kuće, dok su najmanje jame vjerojatno korištene za pečenje keramike i slično,
a neke od nepravilnih jama, mogle su nastati iskorištavanjem gline te kasnije biti
korištene za odlaganje otpada pa, kao takve, doista nisu imale stambenu svrhu (Batović,
1979, 530).
Rovovi su, kao i u Smilčiću, prvenstveno imali obrambenu ulogu. Nije razjašnjeno,
doduše, radi li se o tri koncentrična opkopa ili samo jednom te da li su postojali
istovremeno ili su radi širenja naselja, nastajali postupno, o čemu bi mogla svjedočiti
činjenica da je vanjski opkop zatrpan. Završetak tog rova ukazuje na ulaz koji je postojao
na sjeveroistočnoj strani naselja (Batović, 1979, 530).
Osnovna je razlika između Danila i Smilčića što u Smilčiću nisu pronađeni ostaci
ukopanih nastambi, tj. možemo pretpostaviti da su građene samo nadzemne kuće kružnog
oblika, promjera oko 3 do 10 m, sa stijenkama od drvenih oblica, isprepletene granjem i
možda oblijepljene zemljom koja nije ispečena pa nema sačuvanog lijepa ili nisu bile

5
oblijepljene, a manje količine lijepa s otiskom pruća mogu se objasniti postojanjem peći
za proizvodnju fine keramike. Krov nastambi bio je, možda, kao i u Danilu, slamnat, a
ognjišta su, vjerojatno, imala podlogu od kamenih ploča oblijepljenih zemljom. Tokom
srednjeg neolitika naselje je površinski bilo veće od naselja starije faze. Kulturni sloj
srednjeg neolitika debljine je od 0,5 do 2,1 m, a u zaštitnim opkopima do 3,3 m. Velika
količina kulturnih ostataka nađena je pretežno u opkopima i njhovoj neposrednoj blizini.
U posljednjem stupnju naselje je prošireno na jugoistok pa taj dio sadrži ostatke samo iz
tog razdoblja dok su na ostalom prostoru zastupljena sva tri stupnja. 530 Na dnu
kulturnih slojeva, pogotovo u rovovima, pronađen je otprilike isti sadržaj nalaza kao i
unutar izdvojenih nastambi ostalih faza; dakle, ugljen, pepeo, životinjske kosti, keramika,
razno, često nagoreno kamenje od kojeg je neko pločasto, školjke i puževi (posebice
dagnje) kao i lijep te drugi proizvodi i ostaci, no tamo je, za razliku od nastambi, taj
kulturni materijal poremećen i nabacan. Naselje u Smilčiću sadržavalo je tri koncentrična
rova, od kojih je unutarnji ispunjen ostacima starijeg, a dva vanjska, ostacima srednjeg i
mlađeg neolitika. Srednji je rov, na južnoj strani naselja, prekinut u dužini od oko 3 m,
što, kao i u Danilu, predstavlja ulaz u naselje. Rovovi sadrže jasnu i izdvojenu
stratigrafiju od tri stupnja srednjeg i dva stupnja mlađeg neolitika, a u njima su, između
ostalog, pronađena dva čitava ljudska kostura te više izdvojenih lubanja (ti su nalazi
posebno obrađeni u kontekstu posmrtnih ostataka u istoimenom podnaslovu unutar ovog
seminarskog rada). Stanje kulturnih slojeva i ostataka sugerira da je naselje zauzimalo
pojas s vanjske i unutarnje strane obaju rovova, a da su se sami rovovi nalazili na sredini
naselja i imali funkciju odlagališta, što je, pak, teško dokazati s obzirom na dokazanu
obrambenu ulogu sličnih opkopa, posebice u istodobnim naseljima južne Italije (Batović,
1979, 532).

GOSPODARSTVO

Glavne grane gospodarstva bile su, kao i u razdoblju starijeg neolitika, lov, ribolov,
stočarstvo, zemljoradnja i skupljanje hrane. Jedino što su sada zemljoradnja i stočarstvo

6
Slika 1. glačana
sjekira, Danilo
 imali veće značenje dok su lov i ribolov izgubili na važnosti. Također, u brdovitim
predjelima zastupljeniji je lov (Crvena stijena), a u nizinskim i priobalnim naseljima
zastupljene su razne ili sve grane gospodarstva (Smilčić, Danilo). Tako je, primjerice, u
drugom sloju Crvene stijene, prema ostacima životinjskih kostiju, čija slika odgovara
onoj iz prethodnih razdoblja starijeg neolitika i mezolitika, ustanovljen kontinuitet
lovačkog načina života. Dok tragovi zemljoradnje uopće nisu pronađeni, pojedine kosti
koze svjedoče o počecima stočarstva. U gospodarstvima
nizinskih naselja postoji nekoliko razlika. Dok Smilčić od
školjaka obiluje dagnjama (Mytilus) iz novigradskog mora
koje posebno pogoduje njihovom razvoju, u Danilu
prevladavaju (u manjim količinama) čančice (Cardium)
dobivene s najbliže obale. Što se tiče tragova o ribolovu, koji
su oskudni i u Danilu i u Smilčiću, oni se nalaze u obliku
ribljih kosti i koštanih udica i to u Smilčiću dok ih u Danilu
nema, što se može objasniti većom udaljenošću između mora i
Danila no što je to slučaj sa Smilčićem. Najbolje su poznati tragovi stočarstva pa je za
Slika 1. glačana
kamena sjekira pretpostaviti da je to bilo osnovno zanimanje iako se po sastavu stočarstva Smilčić i
Danilo u određenoj mjeri razlikuju s obzirom da u Smilčiću prevladavaju kosti ovaca ili
koza, dok je u Danilu pronađeno najviše kosti goveda. Inače, u oba naselja prevladavaju
kosti domaćih životinja dok se one lovnih nalaze u manjoj količini. Zaključno, stanovnici
ovih naselja bavili su se uzgojem koza, ovaca, goveda, svinja i pasa, a lovili su jelena,
srnu, divlje koze, lisice i ptice. O stočarstvu i lovu svjedoče, također, i životinjske
keramičke figurice (npr. medvjeda, psa, goveda, ptice, zmije) za koje se pretpostavlja da
su funkcionirale u kontekstu obreda plodnosti ili lovačkih obreda. Rijetkost kremenih
strelica s kraja srednjoneolitičkog razdoblja na istočnom Jadranu, također više govori u
prilog njihovog obrednog značaja nego praktične uloge u samome lovu kao gospodarskoj
grani (Batović, 1979, 551-552).
Kao i u ranijem razdoblju, sakupljačka je aktivnost bila vrlo razvijena. U najvećoj
su količini prisutne školjke i puževi, sakupljani prvenstveno u prehrambene svrhe, a
znatna je i količina kopnenih puževa (Batović, 1979, 552).

7
 O ribarstvu kao grani gospodarstva unutar danilske kulture govore i razni drugi
nalazi, primjerice, iz Smilčića, kralježak morskog psa ili mačke, upotrijebljen vjerojatno
kao privjesak. Nadalje, prastari tip koštane udice valjkasta oblika, zašiljen na oba kraja,
koji je vezivan po sredini, a takvi se kontinuirano pojavljuju sve do novijeg doba unutar
'primitivnijih' zajednica. Iz Smilčića su poznati i šiljci od cjevaničnih kostiju, koji su
vezivani za zglob na jednom kraju, dok je drugi kraj bio zašiljen, za koje se smatra da su,
vjerojatno, također, upotrebljavani kao udice. U Danilu nisu pronađeni takvi šiljci
(Batović, 1979, 552).
O postojanju zemljoradnje najjasnije svjedoče ostaci slame, pljeve i zrnja, sačuvani
u zemljanom lijepu. U Danilu su najčešće pronađeni ostaci pšenice (Triticum
monococcum, Triticum spec.) i pira (Triticum dicoccum), kao i ječma
(Horddeum vulgare nudum), a nađeni su i tragovi raži (Secale
dalmaticum). Uglavnom se radi o žitaricama prisutnima na čitavom
Balkanu, kao i u Italiji (npr. pšenica) (Batović, 1979, 553).
Od ostalih dokaza o zemljoradnji, važna su i neka oruđa, primjerice
žrvnjevi za mljevenje žitarica, koji su, doduše, imali i druge svrhe,
odnosno, upotrebljavani su i za drobljenje crvene boje, možda i za
usitnjavanje kalcita; zatim pravokutna kremena strugala, koja su se,
nanizana na drveni ili koštani držak, upotrebljavala kao srpovi, o čemu
svjedoče potpuno sačuvani takvi primjerci u pojedinim drugim kulturnim
Slika
zajednicama. Tako su se mogli koristiti i drugi oblici strugala, 2. koštana
a također i igla, Smilčić
noževi. Zemlja je vjerojatno obrađivana nekim drvenim oruđima koja nisu sačuvana pa
alat za obradu zemlje nije sa sigurnošću poznat. Često se smatralo da su, u tu svrhu, kao
motike ili ralo, korištene kalupaste sjekire no one se pojavljuju tek pri kraju danilske
kulture. Malih su dimenzija i vrlo rijetke pa je vjerojatnije da su korištene za obradu
drveta ili kože, slično kao i jezičaste sjekire (Batović, 1979, 553).
Razmjena robe nešto je bogatija i raznovrsnija te seže u dalje krajeve. Otprije je
poznat izvoz školjaka ili proizvoda od školjaka, posebno Spondylusa, u Bosnu (butmirska
kultura) i Slavoniju (sopotska kultura) dok se u kakanjsku kulturu izvozilo posude na
četiri noge (ritone) te pojedine ljudske keramičke figure s valjkastom glavom i kremene
noževe. Ovi, kao i drugi keramički oblici, vjerojatno su dospijevali u Cakran-kulturu u

8
Albaniji te Grčku, posebno ritoni. U Ripoli kulturi, a i mjestimično u južnoj Italiji, nalaze
se pojedine keramičke posude s karakteristikama danilske kulture (Batović, 1979, 554).
Keramički predmeti danilske kulture (ritoni, tzv. falusi, ženske figurice) izašli su na
vidjelo u naselju na otvorenom Sammardenchia di Pozzuolo u pokrajini Friuli (Spataro,
2002, 30). Važan dokaz o trgovini s udaljenim krajevima predstavlja, svakako, opsidijan.
Predmeti od opsidijana dokumentirani su u Smilčiću, Danilu i Veloj špilji, a iako nisu
provedene odgovarajuće znanstvene analize na tom materijalu, njegova boja i
transparentnost sugeriraju da se uvozio s Lipara u južnoj Italiji (Spataro, 2002, 12). Na
bitnu trgovinsku povezanost danilske kulture s prostorom središnje Bosne ukazuje
upotreba serpentinita u izradi kamenih predmeta u danilskoj kulturi. Naime, najbliža zona
te sirovine proteže se od zapadne Srbije preko središnje Bosne do područja Banije u
Hrvatskoj, a prednost upravo prostoru središnje Bosne kao izvorištu koje su koristili
nosioci danilske kulture pred ostalim navedenim prostorima daje njegova višestruka
arheološka srodnost s područjem danilske kulture čiji su aspekti već navedeni (keramički
oblici, spondilus) (Težak-Gregl, 2001, 13-14).
Vrlo je bitna pojava proizvodnje odjeće tkanjem jer se to uvelike odrazilo na život i
kulturu, posebice na bogat ukras na keramici (Batović, 1979, 555).

POSMRTNI OSTACI

U Danilu i Smilčiću otkriveni su ostaci ljudskih kostiju koji potječu iz razdoblja

srednjeg neolitika. Ukope u Smilčiću predstavljaju dva odrasla kostura i osam izdvojenih
lubanja. Kosturi su se nalazili na vrhu kulturnog sloja posljednje, treće faze danilske
kulture (blokovi 52 i 76). Ležali su na desnom boku u zgrčenom položaju, bez grobne
konstrukcije, uz vanjski rub središnjeg obrambenog rova. Dimenzije kostura su oko 160-
162 cm, starost prvoga je oko 18-25, a drugog 22-30 godina. Oba su muškog spola. Oko
kostura iz bloka 72 nalazila se veća količina grobnih priloga: kremeni nož, trapezoidno
strugalo, nož od opsidijana, dvije kremene strelice, narukvica od spondilusa. Pošto su ovi

9
predmeti inače rijetkost u cijelom naselju, velika je vjerojatnost da su u neposrednoj vezi
s pokojnicima kao osobni pribor, znak zanimanja ili slično (Zlatunić, 2003, 62-63).
Lubanje pripadaju odraslim muškarcima, izuzev jednog ulomka za koje je moguće da je
dio dječje lubanje (Zlatunić, 2003, 63).
Analize, dakle govore o pripadnosti muškom spolu za otkrivene kosture, starosti
20-30 godina, a prema kakrakteristikama samih kostiju, radi se o mediteranskom tipu
ljudi s gracilnim i skladnim proporcijama, srednjeg rasta (Zlatunić, 2003, 63-64)
U Smilčiću se, dakle, opažaju dvije vrste pogrebnih ostataka, kao i u ranijem
razdoblju, s tim da niti na mjestu ukopa čitavih kostura,
kao ni lubanja, nije uočena grobna konstrukcija. Svi se
nalaze u kulturnom sloju, odnosno, vezani su uz opkop.
Dok grobni prilozi nađeni uz cijele kosture upućuju na
namjerno sahranjivanje, uz izdvojene lubanje nisu
nađeni nikakvi ostaci obreda (Batović, 1979, 533).
U Danilu su, pak, nađeni isključivo dječji
kosturni ostaci. Radi se o tri dječja kostura i dijelu
Slika 3. individualni
lubanje. Dva su kostura ukopana kraj jedne
skeletni grobni ukop u
poluzemunične jame, na južnom dijelu naselja, ili iznad zgrčenom položaju, Smilčić,
blok 72
nje, a treći kostur je na dnu jedne jame u središtu naselja. Svi leže na boku u zgrčenom
položaju, bez grobne konstrukcije i priloga, a dob pokojnika se kreće oko, otprilike, 4
godine. U Danilu je, dakle, za razliku od Smilčića, riječ o isključivo dječjim ukopima,
vezanim za grobne jame, blizu poluzemuničnih nastambi, bez grobnih priloga. Ove
karakteristike više odgovaraju razdoblju ranog nego srednjeg neolitika, kao što je slučaj u
Smilčiću. Prema Batoviću, razlike između ta dva lokaliteta rezultat su različitih običaja i
obreda no i njihove nepotpune istraženosti (Zlatunić, 2003, 64).

DUHOVNI ŽIVOT

10
 Puno veća kompleksnost duhovnog života i danilske kulture no što je to bio slučaj
u ranijem razdoblju, očituje se na razne načine; kroz kult mrtvih, nakit, upotrebu crvene
boje, plastiku itd.
O kultu mrtvih unutar danilske kulture, najbolje svjedoče, upravo opisani posmrtni
ostaci u Danilu i Smilčiću. Vjerojatno je da utvrđene tri različite vrste ostataka govore o
tri različite vrste pogrebnih obreda, pojedinačno ukopavanje djece uz zemunice upućuje
na žrtvovanje prigodom gradnje kuće ili podizanja naselja. U prethodnoj fazi, djeca su
pokapana kraj rovova što upućuje na sličan zaključak, s tim da je u tom slučaju riječ o
konkretnijoj povezanosti obreda sa zasnivanjem naselja ili, indirektno, pojedinih kuća tj.
napretkom kuće-roda, a u širem smislu, plodnosti. Kosturi odraslih pojedinaca, razlikuju
se, očito, po starosti, ali i po smještaju, jer su smješteni uz rovove, a ne kuće, dok se u
Smilčiću razlika očituje i u postojanju priloga. Moguće je, prema tim prilozima, od kojih
su neki izuzetni i možda kultnog karaktera (pogotovo ogrlice i opsidijan), da su neki od
pokojnika bili osobe na važnim položajima unutar društva pa je njihovo sahranjivanje
predstavljalo neki novi pogrebni ili žrtveni običaj. Vjerojatno je da se cijeli kosturi,
kakvih nije pronađeno u pećinama, nego samo u naseljima na otvorenom, vežu uz
osnivanje naselja, a možda i uz zemljoradnju, uz obrede oko napretka i, općenito,
plodnosti (Batović, 1979, 555).
Iz ranije faze naslijeđen je kult lubanje, na čije postojanje upućuju nalazi
izdvojenih lubanja koje su razbacane unutar kulturnog sloja, vezane uz rovove, bez
posebnih znakova ukapanja. Zanimljivo je da su lubanje nađene samo u Smilčiću, osim
ulomka dječje lubanje u Danilu, što možda svjedoči o određenim razlikama između ta
dva naselja, u duhovnom kontekstu (Batović, 1979, 556):
Pošto ne postoje tragovi pravih i izdvojenih grobalja, za pretpostaviti je da su
pokojnici izlagani, što je postupak kakav u to doba nalazimo oko čitavog Mediterana, kao
i u jugoistočnoj Europi. U starčevačkoj kulturi ukopavani su pojedinačni kosturi odraslih
i djece te izdvojene lubanje, najprije bez, a kasnije sa prilozima, često u zemunicama, kao
u Danilu, a u južnoj Italiji i u jednakim obrambenim rovovima, kao u Smilčiću. Općenito,
ova se pojava veže uz kult predaka te ljudske žrtve u obredima plodnosti (Batović, 1979,
556).

11
 Obilan i raznovrstan nakit, također je imao simbolično i magično značenje. Često
su to bili razni amuleti, privjesci u obliku sjekirice, što se nastavilo i u kasnije doba kao
kult labrisa. Više keramičkih neprobušenih i različito probušenih koluta kao i spiralni
ukras upućuju na vjerojatno postojanje obreda u vezi s obožavanjem sunca. Vrlo je česta
upotreba crvene boje. Njome se premazivalo posude, plastiku, tzv. ritone ili se
inkrustiralo udubljen, pretežno spiralan ukras te omeđivalo ukrasne motive na finoj
slikanoj keramici. Crvena je boja posebno korištena za premazivanje unutranje i donje
strane između nogu ritona, a na ljevkastim likovima njome se premazivao uvijek samo
vrh ili stilizirana glava što je možda povezano s obredima tetoviranja u stvarnome životu.
Bijela boja korištena je rijetko i to samo na kraju danilske kulture. Njome se inkrustiralo
udubljen ukras na posudama te premazivalo posebnu skupinu realistično prikazanih
keramičkih ljudskih likova (Batović, 1979, 556-557).
Vrlo važni u duhovnom životu danilske kulture bili su i plastični likovi kao i
karakteristične posude na četiri noge tj. ritoni čija je obredna uloga obrađena u daljnjem
tekstu seminarskog rada.

DRUŠTVENI ODNOSI

Način života i međusobne odnose unutar danilske kulture najbolje je moguće

tumačiti kroz raspored objekata u Danilu. Pojedine izdvojene zemunice ili skupine od tri
do pet manjih zemunica sugeriraju stanovanje po užim obiteljskim zajednicama ili
rodovima. U Smilčiću, veće zemunice se može tumačiti kao uobičajene zajedničke kuće,
odnosno zajednički životni prostor. Mogu se također povezati i sa strogom podijeljenošću
rodova u vezi s egzogamnim brakom (Batović, 1979, 562).
U kontekstu društvenih odnosa, Batović zajednice danilske kulture smatra dobro
uređenim sredinama s oblikovanim i izdvojenim pojedinim porodičnim gospodarstvima
koja su dijelila mnoge zajedničke poslove i interese. (Batović, 1979, 562).
Nema dokaza o doseljenju rodovskih skupina van danilske kulture ili o nastajanju
naselja izdvajanjem dijela stanovnika radi raslojavanja, prenapučenosti ili potražnje za

12
prostorom s boljim životnim uvjetima pa se može pretpostaviti da nije bilo problema
prenapučenosti, a to potvrđuju i uobičajena ciklička seljenja kao i miran život pomoću
naturalnih oblika gospodarenja u matrijarhalnim zajednicama (Batović, 1979, 562).

POKRETNI NALAZI

Iako postoje podjele kao što su one J. i P. Korošeca na 5 faza, danilska kultura
sagledava se u 3 razvojne faze (Batović, 1979, 536)
U pronađene pokretne nalaze ubrajaju se kameni i koštani predmeti, nakit te,
naravno, keramika.
Kameni predmeti u danilskoj kulturi vrlo su raznoliki, kako u količini, tako i u
vrsti, što je odraz razvijenije proizvodnje i gospodarstva kao i složenijeg i naprednijeg
načina života. Predmeti su izrađeni od raznih vrsta kamena, a najbrojniji su kremeni
(Batović, 1979, 536).
Kada govorimo o glačanim kamenim predmetima u danilskoj kulturi, valja navesti
situaciju naselja u Danilu. Tamo je pronađen relativno velik broj glačanih kamenih
sjekira. J. Korošec među njima razlikuje tzv. kalupaste sjekire i klinove te poseban oblik
plosnatih sjekira s izbočenim stranama. Od glačanih kamenih predmeta, Korošec još
navodi kamene čekiće od čega je u Danilu pronađen tek jedan fragment te kamena dlijeta
koja se pojavljuju u dva osnovna oblika, odnosno tipa. Prvi tip je zapravo dlijeto u obliku
minijaturnog kalupastog klina, dok je drugi tip sličan plosnatijim sjekirama, nešto
izduženijeg oblika. Od drugih oblika glačanih kamenih predmeta, Korošec spominje dvije
pločice koje nemaju jasnu namjenu (Korošec, 1958, 33-34). Prema načinu upotrebe
razlikujemo oruđe, koje je najčešće, oružje, nakit, obredne i razne druge predmete. Većina
kamenja potječe iz okolice naselja, a uvozio se samo opsidijan. Po svojstvima kamenih
predmeta danilske kulture uočena je sličnost sa suvremenom kakanjskom kulturom u
Bosni, posebice po nedostatku probušenih sjekira, kao i strelica, osim u zadnjem stupnju
danilske kulture, dok se sjekire u kakanjskoj kulturi javljaju ranije. Također u kakanjskoj

13
kulturi ne nalazimo strugala geometrijskih oblika. Neki su danilski elementi prisutni u
mlađoj butmirskoj kullturi u Bosni (Batović, 1979, 536-537).
U velikom broju nađeni su i koštani predmeti koji se odlikuju velikom
raznovrsnošću. Rijetko su ukrašeni, a među njima su najčešća oruđa, dok su oružje, nakit
ili obredni predmeti rjeđi (Batović, 1979, 537-538).
Rjeđe su izrađevine od školjaka i puževa, s tim da su najčešći predmeti od školjke
spondilus kojima se trgovalo po čitavoj Europi. Sve su obrađene školjke imale
dekorativnu funkciju, a neke možda i obrednu, kao, npr. one premazane crvenom bojom.
Nakit je raznolik i izrađen od raznih materijala: keramike, školjaka, puževa, kamena i
kostiju. Od keramike su izrađene probušene kuglice ili koluti, od kojih su neki korišteni
kao pršljenovi za otežanje vretena, no neki su zasigurno služili kao ukras, posebno za
ogrlice. Mnogo su raznovrsniji kameni oblici pa tu nalazimo glačane narukvice, jajolika
ili loptasta probušena zrna, vjerojatno od ogrlica, privjeske u obliku sjekirice, elipsoidne
ili polukružne probušene pločice. Od kostiju je izrađivana određena vrsta prstena te
privjesci, bušeni su životinjski zubi i riblji kralješci, a posebno valja spomenuti ukrasne
igle koje se javljaju tek na kraju danilske kulture. Imaju zadebljanu glavicu, ponekad u
obliku stilizirane zmije, odnosno u obliku slova S. Češća su pojava u hvarskoj kulturi, a
slične igle nalazimo i u butmirskoj kulturi (Batović, 1979, 538-539).

Keramika
Keramika danilske kulture najraznovrsnija je i najdekorativnija kroz čitavo
razdoblje neolitika na istočnom Jadranu, a razlikujemo: grubu keramiku, ukrašenu
uglavnom urezivanjem, bolje obrađenu keramiku, ukrašenu raznim tehnikama, pretežno
udubljivanjem, finu slikanu keramiku te grubu slikanu keramiku. Količinski prevladavaju
prve dvije vrste dok je fine i grube slikane keramike vrlo malo. Među prve dvije vrste
keramike, ukrašena je velika količina, oko 10%, a ostale tri vrste uglavnom su redovito
ukrašene. Najčešći keramički proizvod su posude, a od ostalih razlikujemo stalke za
posude, plastiku, pršljenove ili perle, kolute, kuglice, žlice te razne druge predmete od
kojih su neki vjerojatno imali obredne svrhe. Svi su takvi predmeti izrađivani u gruboj i
bolje obrađenoj keramici, dok su se u finoj i slikanoj keramici izrađivale samo posude
(Batović, 1979, 540-541).

14
 Grubo keramičko posuđe predstavlja najsiromašniji dio keramike danilske kulture.
Namijenjeno je svakodnevnoj upotrebi i svojstvima odgovara većini neolitičkih kultura.
Slika 4. duboka keramička zdjela bogato
To su veće kuglaste ili jajolike
ukrašena posudespiralnim
urezanim tamnosmeđih tonova, zaravnjene, ali ne i glačane
motivima,
Smilčić
površine,a vrlo mali broj je ukrašen jednostavnim urezanim nizovima trokuta (Težak-
Gregl, 1998, 98).
Najbroj nije je i
najraznovrsnije
posuđe bolje kvalitete, izrađeno od
gline s mnogo manje raznih primjesa,
dobro uglačne površine, tamnosmeđe
ili crne boje. Od oblika valja
izdvojiti bikonične zdjele
zaobljenog dna, koje su se mogle
ugraditi u posebne keramičke
stalke. Nadalje, u ovoj su skupini keramičkih posuda zvonaste čaše, visoke zvonolike
zdjele, sploštene kuglaste posude s visokim stožastim vratom, različiti tanjuri. Najbitnija
odlika ovog posuđa jest bogata ornamentika izvedena udubljivanjem, urezivanjem,
žigosanjem, reljefnim oblikovanjem, često kombinirano s crvenom ili bijelom
inkrustacijom što na tamnoj pozadini posuđa rezultira izvanrednim kolorističkim
efektom. Motivi su brojni i raznoliki te stvaraju vrlo kompleksne kompozicije s vidljivim
nastojanjem da se prekrije čitava ili što veći dio površine posude (horror vacui - strah od
praznog). Od motivi dominiraju spirale u obliku slova S i C, razne varijante trokuta te
nizovi paralelnih crta složeni u različitim meandarskim, cik-cak, romboidnim ili
mrežastim kompozicijama, a posebno su lijepi reljefno izvedeni spiralni ornamenti koje
će od danilske kulture usvojiti butmirska kultura te od njega stvorir vlastiti stil. Dijelovi
uz rub koji nisu bili ukrašeni često su premazivani crvenom bojom. Ova je vrsta
keramičkog posuđa glavni nosilac općih svojstava danilske kulture (Težak-Gregl, 1998,
98).

15
 Rjeđa je fina slikana keramika koja je izvrsne kvalitete, izrađena od potpuno
pročišćene sivkastožute gline te se svojim sastavom razlikuje od ostale keramike. Nakon
pečenja poprima žućkastu, žutu, blijedocrvenu ili ciglastocrvenu boju ujednačenog tona.
U ovoj vrsti keramike izrađivale su se isključivo posude, a od oblika prisutne su
bikonične zdjele, zvonolike i stožaste čaše, zvonaste posude, velike jajolike posude s
koničnim vratom. Ukrašene su isključivo oslikavanjem, a prethodno je često čitava
površina posude bila premazana blijedožućkastom bojom. Ukras su činili pravilni
geometrijski pravocrtni motivi od
kojih su osnovni nizovi
paralelnih crta, cik-cak crte,
šahovnice, nizovi trokuta,
rombovi i slično. Iscrtavani su
najčešće sivom, neki put bijelom
ili crnom bojom, a obično su
Slika 5. keramička zdjela
obrubljeni tankom motivima,
ukrašena slikanim crnom ili
Danilo Bitinj
crvenom crtom i odojeni jedni od
drugih širokim crvenim vrpcama. Ova se keramika izdvaja od ostatka danilske keramike
po tehnici izrade i strogom stilu, a dijeli mnoge karakteristike s keramikom Ripoli kulture
koja je u tom razdoblju pokrivala područje srednjotalijanske obale Jadrana što ujedno
govori i o bitnoj povezanosti danilskog stanovništva i zapadne jadranske obale (Težak-
Gregl, 1998, 98-100).
U gruboj slikanoj keramici koja je, unutar danilske kulture, čini se, prisutna samo u
njenoj zadnjoj fazi, također su izrađivane samo posude.
Redovito imaju dobro glačanu površinu, a pečene su u
gotovo istom svijetlom tonu, pretežno u crvenkastom, ili u
sličnim nijansama, čime se ciljano postizao jači kontrast s
tamnoslikanim motivima. Od oblika poznajemo
dvostožaste zdjele, zvonolike visoke zdjele, jajolike i
loptaste posude. Ova je vrsta keramike ukrašavana
isključivo slikanjem. Motivi su rađeni u tamnim nijansama
iste boje, a slagani su u horizontalne pojase, na većim

16
 posudama i u okomite zone. Imali su strogo geometrijska pravocrtna svojstva osim
pojedinih koji su spiraloidni. Redovito su motivi u obliku snopova ili pojasa različito
složenih crta, uglavnom cik-cak ili vrpce, nadalje u obliku nizova ili mreža trokuta,
rombova i četverokuta ili je to motiv šahovnice (Batović, 1979, 547).
Važan dio danilske kulture čini antropomorfna keramička plastika u kojoj
razlikujemo ljudske zvonolike likove, ljudske realistične likove te ljudske plastične noge.
Svi tipovi izrađeni su u tehnici bolje grube keramike, od gline miješane s kalcitom,
uglavnom pečene u tamnosmeđem tonu, ukrašavane udubljivanjem i urezivanjem.
Ljudski zvonoliki ili ljevkasti likovi osobito su brojni. Ima ju neraščlanjeno tijelo sa
zaobljenim vrhom ili nekoliko proširenja na njemu. Neki od mlađih primjeraka imaju
ponešto realističnije oblikovane glave s prikazom ljudskog, ali i životinjskog lica.
Statuete su ukrašene urezivanjem i udubljivanjem što je
Slika 6. falos, kultni
sukladno s ukrasom na keramičkom posuđu, a crvena boje keramički predmet,
je na njima prisutna bilo u obliku crvene inkrustacije ili Danilo Bitinj

crvenog premaza, koji prekriva čitavu glavu (Težak-Gregl, 1998, 101).

Neki ih autori (J. Korošec, A. Benac) tumače kao faluse povezane s kultom
plodnosti, odnosno smatraju ih muškim simbolima (Batović, 1979, 549).
Kod ljudskih realističnijih likova prepoznaju se dvije varijante. Jedna ima odozgo
zaravnjenu glavu, a kod druge glava se završava malom udubinom u obliku posudice.
Ovi likovi imaju dugačku valjkastu glavu s
naglašenim trokutastim nosom, splošteno četvrtasto
tijelo i kratke izdanke umjesto ruku. Nisu ukrašeni
osim što su im nekad pojedini dijelovi tijela obojeni
bijelom bojom. Ove se figure također povezuju s
kultom plodnosti te im se u tom smislu pripisuje
funkcija ženskih simbola (Težak-Gregl, 1998, 101).
Od keramičke plastike još su prisutni i sitni
životinjski kipovi u obliku svinje, goveda i medvjeda,
a također ih razlikujemo u dvije varijante: jedna ima
Slika 7. glava keramičkog
ženskog lika, Smilčić pravokutnu pločicu s uzdužnim žlijebom po sredini
na leđima životinje, neukrašena, a druga ima posudicu na

17
leđima i prekrivena je udubljenim pravocrtnim ukrasnim motivima. Takav spoj
životinjskog lika i recipijenta česta je pojava u neolitičkim kulturama te ih se svakako
može povezati s različitim obredima oko stočarstva ili totemističkim vjerovanjima
(Batović, 1979, 550). Na nekim se tipovima keramičkih posuda, najčešće na mjestu ručki,
također mogu naći aplicirani reljefi u obliku životinjskih glavica (Težak-Gregl, 1998,
102).

Slika 8. keramička
figura medvjeda,
Smilčić

GENEZA I KULTURNI ODNOSI

O podrijetlu danilske kulture postoje dva osnovna mišljenja: po jednome ona je

nastala migracijskim pokretima, dok se po drugome razvila postupno na domaćem tlu.
Josip Korošec najprije je zagovarao migracijsku teoriju, tj. da su se nosioci danilske
kulture naselili na ovo područje preuzevši zatim neke oblike iz impresso-keramike.
Kasnije je ipak prihvatio autohtono podrijetlo danilske kulture ili njen postanak s
jugoistoka (Batović, 1979, 563).
Prema Grgi Novaku, slikana je keramika, koju naziva tipom Ripoli, uvezena u
danilsku kulturu s istočnog Sredozemlja (Batović, 1979, 563).

18
 Alojz Benac u početku je držao da se danilska kultura sastojala od kontinentalne i
mediteranske komponente, odnosno da su doseljenjem nosilaca danilske kulture nestala
naselja impresso-kulture no kasnije je prihvatio tezu o postupnom lokalnom razvoju
danilske kulture (Batović, 1979, 563).
Milutin Garašnin tumačio je nastanak danilske kulture djelomično sukcesivnom
migracijom s jugoistoka. Srodnost s Grčkom objašnjavao je dodirima, no također je
ukazivao na posebnosti mjesnog podrijetla (Batović, 1979, 563).
Prema Dragoslovu Srejoviću, podrijetlo danilske kao i butmirske i lengyelske
skupine, nalazi se u starijem halkolitiku Anatolije, odnosno u postupnoj seobi s
jugoistoka preko Grčke, Jadrana i Bosne do Panonije (Batović, 1979, 564)
Šime Batović siguran je, pak, u mjesno mediteransko podrijetlo danilske kulture
(Batović, 1979, 563-564).
Neki elementi danilske kulture svakako su rezultat veza sa susjednim kulturama
kao što su kakanjska, butmirska, sopotska, korenovska, vinčanska, Cakran-kultura, kao i
kulturama u srednjoj i južnoj Italiji te Grčkoj.
Danilska kultura u odnosu na kakanjsku kulturu ima dijelom zajedničku osnovu u
kulturi s impresso-keramikom koja se tijekom starijeg neolitika raširila s Jadrana do
srednje Bosne. Najčešća veza su posude na četiri noge, doduše, u kakanjskoj kulturi rjeđe
i siromašnije (Batović, 1979, 565).
Izrazitije danilske elemente nalazimo u kasnoneolitičkoj butmirskoj kulturi,
posebice u njenom ranom stupnju. Upravo u tom razdoblju, danilska je kultura bila na
svom vrhuncu i ta se faza označava kao njen III stupanj te su se zahvaljujući tom
napretku, tipični danilski proizvodi izvozili do srednje Bosne gdje ih je usvajala
butmirska kultura (Batović, 1979, 565).
Bitne su veze danilske kulture sa Cakran-kulturom u južnoj Albaniji. U njoj
nalazimo iste posude na četiri noge kao i brojne danilske motive. Ipak, nejasna
stratigrafska situacija na eponimnom nalazištu te kulture onemogućava konkretnije
utvrđivanje međusobnih veza i smjera utjecaja između ove i danilske kulture (Batović,
1979, 566-567).
Drugačija je, pak, narav odnosa danilske kulture s Grčkom. Naime, danilska
kultura sadrži neke slične opće elemente kao i Sesklo i Dimini-kultura u Grčkoj koje je

19
preuzela pretežno preko Italije u postupnom širenju s prednjeg istoka. Rijetke izravne
utjecaje iz Grčke nalazimo kod ljudske plastike. Mnogo su izrazitiji utjecaji danilske
kulture na Grčku, koji su se širili u razdoblju njenog punog razvoja, uglavnom na kraju
Sesklo i početku Dimini kulture kad su do Peloponeza dospjele posude na četiri noge,
poluloptaste i dvostožaste zdjele s nizom tipičnih urezanih motiva danilske kulture, kao
što su spirala, meandar, trokuti i dr. (Batović, 1979, 567-568).
Izrazito uske veze postoje između danilske kulture i Italije. Fina slikana keramika
potpuno je ista kao u I. fazi Ripoli kulture. Podudaraju se u vrsti gline, načinu izrade,
načinu i tonu pečenja, rasporedu boja, ukrasnim motivima i kompozicijama, tj. isključivo
pravocrtnim geometrijskim motivima te pojedinim oblicima. Možemo zaključiti da su se
dvije kulture, najvjerojatnije, dijelom usporedno razvijale, a jednak je način života,
također, djelomično uvjetovao određene sličnosti (Batović, 1979, 568-569).
Povezanost s južnom Italijom najočitija je u Matera-Capri fazi II na Liparima, gdje
se javlja manja količina grube keramike ukrašene udubljenim i urezanim, ponekad i
reljefnim meandrovsko-spiralnim motivima, ponekad inkrustiranima bijelom i crvenom
bojom, zatim nizom trokuta, cik-cak linija i dr. kao u danilskoj kulturi. Pošto ne nalazimo
dokaza o prethodnom razvoju tih elemenata u južnoj Italiji, valja pretpostaviti da su
prošireni pod utjecajem danilske kulture u kojoj imaju mnogo izraženiji i udomaćeniji
karakter (Batović, 1979, 569-570).
Može se zaključiti da je danilska kultura u relativno manjoj mjeri usvojila neke
elemente od okolnih kultura, kao što je fina slikana keramika iz Italije te opsidijan, no što
je sama na njih utjecala u srednjoj te, pogotovo južnoj Italiji, kao i na kulture od srednje
Bosne do Makedonije, Albanije i Grčke (Batović, 1979, 571).

DATIRANJE

Danilska kultura zasigurno obuhvaća razdoblje srednjeg neolitika. To potvrđuje

stratigrafski pložaj njenih materijalnih ostataka iznad naslaga starijeg neolitika tj.
impresso-kulture te ispod naslaga mlađeg neolitika, tj. hvarske kulture, na nalazištima u
Smilčiću, Markovoj špilji, Gudnji i drugdje (Batović, 1979, 571).

20
 Prema mišljenju Šime Batovića, danilska kultura pokriva razdoblje srednjeg
neolitika, tj. vremenski je smještena između starijeg neolitika kao ranije faze, iz čije se
osnove razvija i mlađeg neolitika koji se razvija iz nje (Batović, 1979, 572).
Teškoću u datiranju predstavlja slabo poznavanje prijelaznog stupnja iz starijeg u
srednji neolitik, odnosno 3. stupnja starijeg ili 1. stupnja srednjeg neolitika (Protodanilo),
što donekle odgovara 1. stupnju kakanjske kulture (Protokakanj). Iako je sigurno da se
danilska kultura nastavlja na stariji neolitik iz kojeg nasljeđuje osnovne elemente, taj
početni stupanj nije poznat u Danilu i Smilčiću koja su najznačajnija naselja te kulture
(Batović, 1979, 572).
Danilska je kultura, dakle, kao što je utvrdio Alojz Benac, u osnovi paralelna s
kakanjskom kulturom, a njen kraj, tj. treći stupanj, dodiruje se s početkom butmirske koja
nasljeđuje kakanjsku kulturu u srednjoj Bosni (Batović, 1979, 572).
Pošto u Albaniji nedostaje precizna stratigrafska situacija Cakran kulture, danilska
se kultura u tom smislu može usporediti tek s dijelom njenih elemenata (Batović, 1979,
573).
Odnos danilske kulture prema Grčkoj najbolje odgovara Sesklo kulturi, posebno po
slikanoj keramici, iako, osim posuda na četiri noge, tzv. ritona, ne postoje izravne veze
(Batović, 1979, 573).
Puno je čvršća njena kronološka veza s Italijom gdje za vrijeme danilske kulture, u
Dauniji traje stupanj Scaloria Bassa s kojom danilska kultura dijeli sličnosti u stilu
ukrašavanja slikane keramike, a u ostatku južne Italije to je razdoblje starijeg dijela
Matera-Capri II kulture s kojom je danilska također povezana preko slikane keramike s
pravocrtnim motivima, kao i preko uvezene keramike sa spiralno-meandroidnim
motivima, pogotovo na Liparima, gdje je riječ o direktnom utjecaju danilske kulture
(Batović, 1979, 573).
U srednjoj Italiji to je vrijeme Ripoli-kulture koja nema sigurno izdvojene
stupnjeve ni faze razvoja, no s obzirom na tipološke kulturne srodnosti može se reći da je
danilska kultura istovremena s njenom 1. fazom (Batović, 1979, 574).
Dva su radiokarbonska datuma dobivena za danilsku kulturu iz špilje Gudnja, na
poluotoku Pelješcu. To su 6415±40 BP (GrN-10312) i 6520±40 BP (GrN-10313); dok su

21
druga dva otprije bila poznata s lokaliteta Pokrovnik (naselje na otvorenom): 6300±150
BP (Z-859) i 6290±65 BP (HD-13262/12842) (Spataro, 2002, 30).
Radiokarbonska kronologija danilske kulture djelomično je istovremena s onom
impresso-kulture na obje strane Jadrana. Ta je činjenica predstavila određene probleme u
terminologiji hrvatskih i talijanskih prapovjesničara. Prema prvima, termin 'rani neolitik'
uvijek se odnosi na impresso-kulturu, dok danilska kultura predstavlja srednji neolitik
dalmatinske obale. Naprotiv, talijanski arheolozi uvijek su smatrali impresso-kulturu
predstavnicom ranog neolitika kao i grupu Vlaška zbog jednostavnog razloga što su se
obje razvijale tijekom sedmog tisućljeća prije sadašnjosti (Spataro, 2002, 31).

RITON

Dosadašnjim je istraživanjima utvrđeno da su ritoni, a najvjerojatnije i kult koji su

predstavljali, bili rašireni na prostoru središnje Grčke i Tesalije (Korint, Heroneja,
Elateja, Tsangli i Larisa), u središnjoj Albaniji (grupa Cakran-Dunavec), u središnjoj
Bosni (kakanjska grupa), Kosovu (Reštani, južna Metohija), u istočnoj jadranskoj zoni
(posebice Danilo, Smilčić, Markova špilja na Hvaru, Crvena stijena u Crnoj Gori i Zelena
pećina u Hercegovini) te u sjevernoj (Caverna del Muschio, Aurisina kod Trsta) i
središnjoj Italiji. Glavno je pitanje izvorišta tih kultnih posuda. Možemo li upravo Danilu
pripisati tu ulogu? (Rak, 2008, 20).
Što je uopće riton?
Riton je osebujan oblik posude na četiri noge, s nakošenim recipijentom i visokom
prstenastom ručkom. Obično je ukrašen bogatom urezanom ornamentikom, a
unutrašnjost recipijenta premazana je crvenom bojom koja se lako otire. Crvena je boja
oduvijek predstavljala simbol krvi, sunca, rađanja i života to su sve elementi kulta
plodnosti s kojim se u vezu dovodi i sam zoomorfni oblik posude (Težak-Gregl, 1998,
100). Sve to daje jasno naslutiti da su se ovakve posude koristile upravo u obredne, a ne
svakodnevne svrhe.

22
 Ipak, Šime Batović nastojao ih je protumačiti kao neku vrstu svjetiljki, koje bi se,
zbog velike ručke, mogle lako prenositi. Alojz Benac tome se suprotstavio, navodeći
kako to nije u skladu s obilnim premazima crvene boje u unutrašnjosti recipijenta. Ritona
čiji ga je oblik podsjećao na krajnje stiliziranog 'rogatog bovida', što je opet povezano s
kultom plodnosti. Pošto je preuzimanje kulta jedne kulture od druge u neolitičko doba
bilo zaista rijetka pojava, Benac zaključuje da je kult ritona morao imati duboke korijene
i odražavati neke univerzalne duhovne preokupacije neolitičkih ljudi s obzirom na opseg
njegova prodora u strane neolitičke zajednice (Rak, 2008, 34-35).
Općenito, prevladavaju tri mišljenja o izvornom području ritona u pretpovijesti. Po
jednome, oni potječu iz Dalmacije, a argumenti su najveća brojnost, bogatstvo ukrasa te
kvaliteta oblika. Ipak, u Dalmaciji još ne postoje dokazi o starijoj danilskoj ili
protodanilskoj fazi u kojoj bi postojali primarni modeli ritona (Rak, 2008, 23).
Drugo je mišljenje da potječu iz Grčke, gdje su jedini stratigrafski podaci iz naselja
Elateja nedovoljni za
konačne zaključke pa
se prednost tom području
može dati samo na temelju
općeg kulturnog primata
kojeg je imalo u odnosu na
jadransko (Rak, 2008, 23).
Treće mišljenje
govori o središnjoj
Albaniji kao izvorišnom
prostoru ritona. Zagovornici
su Muzafer Korkuti i Zh.
Andrea koji polaze od
činjenice da naselje u
Cakranu pripada prijelaznom
razdoblju od ranog prema
srednjem neolitiku i da
Slika 9. keramička
obredna posuda - riton,
Smilčić
23
tu, zbog 51 noge ritona nađene u slojevima impresso, barbotinske, urezane i obojene
keramike, treba tražiti izvorište kultnih ritona (Rak, 2008, 23).
U svojem djelu Danilski riton, Omer Rak nastoji kroz mnogobrojne analogije u
prostoru i vremenu, kako sam kaže, dokazati da je riton, po svojoj strukturi i simbolici,
simbol cjelovitosti, integralno Jedno te je kult njegova adoriranja u srednjem i početkom
kasnog neolitika bio temelj fenomena – kulturne integracije prostora od Egejskog mora
do Alpa (Rak, 2008, 171).

24
 ZAKLJUČAK

Kako je već rečeno, danilska kultura u svojoj nam je keramičkoj proizvodnji

pružila jednu od stilski najbogatijih pojava u razdoblju neolitika. Umjetnička vrijednost
koju su stvarali danilski majstori cijenjena je i izvan naših krajeva pa su mnogi nalazi s
druge strane Jadranskog mora svjedoci o živoj trgovini između dviju obala. Danilska je
kultura vlastitom umijeću, kako to već ide u razvitku kulturnih pojava, redovito dodavala
strane utjecaje pa tako u njenoj umjetnosti vidimo više poveznica s istovremenim
susjednim kulturama. Kao jedna od glavnih njenih karakteristika uvijek se izdvaja
poseban oblik posude na četiri noge s prstenastom drškom i ukošenim recipijentom –
riton. Osebujnost tog oblika uvelike pogoduje mašti kada pokušavamo dokučiti njegovu
svrhu i podrijetlo. Njegova enigmatičnost modernom umu predstavlja neodgonetnutu
šifru i kao takav je uzrok mnogih suprotnosti u razmišljanju današnjih stručnjaka. Pa ipak
većina će ih se složiti da je upravo kultni riton u doba svoje najveće slave simbolizirao
jednu od glavnih duhovnih spona neolitičkog čovječanstva. To nam, uostalom dokazuju i
mnogobrojni nalazi te karakteristične posude, a još više njena rasprostranjenost i bitno je
da se na karti tog kulturnog jedinstva može naći i naša danilska kultura.

Literatura

25
Batović, 1979 Š. Batović, Srednjeneolitičko doba ili danilska
kulturna skupina, Praistorija jugoslavenskih
zemalja II, Sarajevo, 1979, 524-574

Korošec, 1958 J. Korošec, Neolitska naseobina u Danilu Bitinju,

Zagreb, 1958

Rak, 2008 O. Rak, Danilski riton, Šibenik, 2008

Spataro, 2002 M. Spataro, The first farming Communities of

the Adriatic: Pottery Production and Circulation
in the early and middle Neolithic, Trst, 2002

Težak-Gregl, 1998 T. Težak-Gregl, Neolitik i eneolitik, Prapovijest,

Zagreb, 1998, 57-157

Težak-Gregl, 2001 T. Težak-Gregl, Glačane kamene rukotvorine

neolitičkog i eneolitičkog razdoblja u
Hrvatskoj, 7-25, Opuscula archaeologica, 25.,
Zagreb

Zlatunić, 2003 R. Zlatunić, Neolitički pogrebni ukopi, VAMZ,

2003, 29-95

Popis slika:

26
Slike 1., 2. i 9. – preuzete iz: Skupina autora, Praistorija jugoslavenskih zemalja II,
Sarajevo, 1979; table LXXXII, LXXXIII i LXXXV

Slika 3. – preuzeta iz: R. Zlatunić, Neolitički pogrebni ukopi, VAMZ, 2003, 29-95; str. 63

Slike 4., 7. i 8. – preuzete iz: T. Težak-Gregl, Neolitik i eneolitik, Prapovijest, Zagreb,

1998, 57-157; str. 95, 102 i 101

Slike 5. i 6. – preuzete iz: O. Rak, Danilski riton, Šibenik, 2008; str. 64-65

27