„MARMEX“ D.O.O. SARAJEVO - „INVEST KS“ D.O.O.

SARAJEVO

Tužitelj/ Predlagatelj mjere osiguranja predlaže da se provedu

slijedeći dokazi:

1. Predugovor o kupoprodaji stanova u izgradnji broj:

OPU-IP: 231/2012 od 02.04.2012. godine
2. Ugovor o cesiji broj: 01-04/2012 od 05.04.2012. godine
3. Ugovor o cesiji broj: 02-04/2012 od 05.04.2012. godine
4. Uvid u spis 65 0 Ip 484644 15 Ip

Pored svih istaknutih činjenica koje opravdano ukazuju na osnovanost usvajanja

mjere osiguranja, Predlagatelj mjere osiguranja istiće i sljedeće:

Tačno je da se pravo vlasništva na nekretnini, na osnovu pravnog posla stiče upisom

u javne knjige o nekretninama, ako je sticalac savjestan, te da se smatra tačnim ono
što je upisano u zemljišnoj knjizi, kako je to određeno odredbama čl. 54 i 55 Zakona
o stvarnim pravima i čl. 9 Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i
Hercegovine. Dakle, uknjižba u našem pravu predstavlja način sticanja stvarnih
prava na nepokretnostima, te se ova prava u načelu mogu definitivno steći tek
upisom u nadležni registar nepokretnosti, osim ako zakon šta drugo ne propisuje.
Međutim, u našem pravu uknjižba je također povezana sa pravnim poslom kojim se
prenosi neko stvarno pravo na nepokretnosti. Pravo svojine se može uknjižiti samo
ukoliko počiva na punovažnom osnovu (konkretno predugovor o kupoprodaji
nepokretnosti). Predlagatelj je zaključenjem ugovora kod Notara stekao punovažan
pravni osnov za uknjižbu, prije podnošenja prijedloga za prinudno izvršenje.
Zbog navedenog predlagatelju kao pretpostavljenom vlasniku u trenutku pokretanja
izvršenja, pripada pravo kao vlasniku da traži zabranu raspolaganja tom
nekretninom. Pretpostavljeno vlasništvo predlagatelja se, kod utvrđenog činjeničnog
stanja, može uspješno suprotstaviti učincima načela zaštite povjerenja u zemljišne
knjige na strani svih drugih. Osim toga Tražilac izvršenja u postupku izvršenja na
predmetnoj nekretnini mogla saznati tačnost zemljišnoknjižnog stanja jer je u B listu
navedena zabilježba postojanja predugovora o kupovini stanova koji je kupljen od
strane predlagatelja mjere osiguranja, te je ime istog jasno navedeno u zk. izvatku
za spornu nekretninu
Dakle, tražilac izvršenja i svaka treća savjesna osoba je mogla saznati da se
predmetni stanovi ne nalaze u posjedu Tuženog, te da formalno pravni upis
njegovog vlasništva u zemljišnoj knjizi nije dovoljan za provođenje izvršenja na toj
nekretnini, pa stoga nisu ispunjeni uslovi iz čl. 9 Zakona o zemljišnim knjigama gdje
je propisano da se načelo povjerenja u zemljišne knjige ne može primijeniti ukoliko
je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije
poznata.

Nadalje i Ustavni sud BiH je u identičnoj činjenično-pravnoj situaciji u predmetu AP-

2326/18, najprije dana 19.6.2018. usvojio privremenu mjeru , a zatim i dana
17.7.2018. meritorno odlučio po apelaciji navodeći da su povrijeđena prava apelanta
na imovinu u situaciji kada postoji mogućnost da se u izvršnom postupku proda
nekretnina koja je formalno-pravno bila u vlasništvu trećeg lica u trenutku upisa
zabilježbe u zemljišne knjige. Naime, u navedenoj odluci se navodi: “Ustavni sud
smatra da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano
na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelanticu stavlja pretjeran teret koji se ne
može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka uknjiži
kao vlasnica predmetnog stana s obzirom na činjenicu da je prije pokretanja
izvršnog postupka zaključivanjem ugovora sa izvršenikom, kome je u cjelini isplatila
kupoprodajnu cijenu za predmetni stan, stekla pravo na posjed i pravo da se uknjiži
kao njegova vlasnica, a koja prava nisu prestala ni uknjižbom rješenja o izvršenju,
niti je uknjižba rješenja o izvršenju, kako je utvrđeno pravosnažnom presudom, bila
prepreka da apelantica na osnovu valjanog ugovora sa izvršenikom stekne pravo
vlasništva na predmetnom stanu i pravo da se na njemu uknjiži.”
U ovoj odluci je ukazano na to da je svrha izvršnog postupka da osigura prinudno
namirenje potraživanja koje tražilac izvršenja ima prema izvršeniku na imovini koja
pripada izvršeniku. U konkretnom slučaju u izvršnom postupku je već donesen
zaključak o prodaji predmetne nekretnine. To, dalje, znači da bi tražilac izvršenja
mogao namiriti svoja potraživanja prema izvršeniku i osloboditi ga obaveze, koju je
preuzeo iz odnosa koji su uspostavili, iz prodajne cijene predmetne sporne
nekretnine bez obzira na činjenicu da je predlagatelj mjere osiguranja u vezi sa
predmetnom nekretninom tuženom, izmirio sve obaveze u cijelini odnosno istom je u
cijelosti isplatio cijenu. Na taj način bi, u konačnici, na predlagatelja mjere, zapravo,
bio prebačen teret obaveze Tuženog koja je proistekla iz njegovog odnosa sa
tražiocem izvršenja, odnosno rizik koji je tražilac izvršenja preuzeo u pogledu
ispunjenja obaveza od izvršenika stupajući u odnos s njim, iako predlagatelj mjere
osiguranja ni prema tražiocu izvršenja, kao ni prema Tuženom nema neizmirenih
obaveza.

2
3