Yasmina Khadra

Atentat

Naslov izvornika
L'attentat

Copyright © Éditions Julliard, 2005

All rights reserved.

Prevela s francuskoga
Ivana Barišić

Fotografija na naslovnici
Marina Filipović - Marinshe

Urednica
Andrea Zlatar
 Sadržaj
1

10

11

12

13

14

15

16

“Žena-bomba”
Ne sjećam se da sam čuo detonaciju. Možda šum, nešto poput trganja platna, ali nisam siguran.
Pozornost mi je odvukla pojava božanstva oko kojega se sjatila svjetina dok su mu zaštitari
nastojali prokrčiti put do vozila. “Razmaknite se, molim vas. Molim vas, maknite se odavde.”
Vjernici su se naguravali kako bi iz što veće blizine vidjeli šeika i dotaknuli skut njegova kamisa.
Slavljeni starac povremeno bi se okrenuo, pozdravljajući znance ili zahvaljujući učenicima.
Njegovim asketskim licem sjao je pogled oštar poput sablje. Bezuspješno sam se pokušavao provući
kroz tijela koja su me pritiskala u transu. Šeik se uvukao u vozilo, mašući iza blindiranog stakla, dok
su njegova dva tjelohranitelja sjedala kraj njega... Zatim više ništa. Nešto je prošaralo nebo i poput
munje zabljesnulo posred ceste; taj me nalet udara bacio na tlo, raspršujući stado koje me pritiskalo u
žaru svoje ludosti. U jednom djeliću sekunde nebo se srušilo, a ulica se u trenutku punog žara
preokrenula naglavce. Tijelo jednog muškarca, ili možda dječaka, proletjelo mi je kroz vrtoglavicu
poput tamne strijele. Što je to?... Uhvatio me nalet prašine i plamena, lansirajući me kroz tisuće
šrapnela. Imam maglovit osjećaj da se raspadam i rasipam u naletu eksplozije. Na nekoliko metara,
ili pak na nekoliko svjetlosnih godina, šeikovo vozilo u plamenu. Halapljivo ga proždiru vatreni
jezici, raspirujući u zrak nesnosan miris spaljena mesa. Njihovo potmulo tutnjanje zasigurno je
strašno; ja ga ne čujem. Gromovita gluhoća očarala me više od gradske buke. Ništa ne čujem, ništa ne
vidim; samo lebdim. Lebdim. Lebdim cijelu vječnost, a zatim padam na tlo ošamučen i rasporen, ali
iznenađujuće lucidan, očiju većim od užasa koji se upravo sručio na ulicu. U trenutku kada padam
na tlo, sve staje; trupla na uništenim automobilima, šrapneli, dim, kaos, mirisi, vrijeme... Samo jedan
nebeski glas nadvije se nad nedokučivom tišinom smrti, pjevajući jednog dana vratit ćemo se u svoj
kraj. To nije pravi glas; više podsjeća na trepet, filigran... Moja glava nekamo odskakuje... Mama,
viče dijete. Njegov je poziv slabašan, ali jasan, čist. Dolazi izdaleka, iz neke vedrine... Plamen koji
proždire vozilo ne pomiče se, projektili padaju... Moja se ruka gubi u šljunku, mislim da je zahvatilo
i mene. Pokušavam pomaknuti noge, podići vrat; ni jedan mišić ne sluša... Mama, viče dijete... Tu
sam, Amine... I mama je ondje, proviruje iz dima. Ukočeno korača posred ruševina, širom otvorenih
usta nad tim paklenim grotlom. Na trenutak mi se, u svojem mliječnobijelom velu i paćeničkog
pogleda učinila poput Djevice. I moja je majka uvijek bila takva, istodobno blistava i tužna, poput
voštanice. Dok bi stavljala ruku na moje goruće čelo, upijala bi iz njega svu vrućicu i sve brige... I
eno je ondje; njezina čar nije dobila ni bore. Jedan mi je drhtaj prostrujao cijelim tijelom,
oslobađajući univerzum i pokrećući bunilo. Plamen nastavlja svoj mrtvački ples, munje svoj put, a
panika svoj nalet... Jedan muškarac u dronjcima, pocrnjela lica i ruku, pokušava se približiti
automobilu u plamenu. Teško je ozlijeđen, no ipak pod svaku cijenu želi pomoći šeiku. Svaki put kad
rukom dodirne vrata, nalet vatre ga odbaci. U unutrašnjosti vozila gore zarobljena tijela. S druge
strane prilaze dvije krvave spodobe, pokušavajući silom otvoriti stražnja vrata. Vidim da izvikuju
naredbe, ili pak vrište od boli, ali ja ih ne čujem. Unakaženi starac pokraj mene izbezumljeno me
gleda; čini se da nije svjestan da mu vire crijeva i da mu krv lipti prema kanalizacijskom
odvodu. Jedan ranjenik penje se po ruševinama s velikom rupom na leđima iz koje se puši. Bezuman
prolazi sasvim blizu mene, jecajući, kao da ne može povjerovati da se to baš njemu moglo dogoditi.
One dvije spodobe konačno su razbile vjetrobran, bacajući se u unutrašnjost vozila. U pomoć prilaze
i drugi preživjeli. Golim rukama trgaju automobil u plamenu, razbijaju stakla, navaljujući na vrata ne
bi li konačno uspjeli izvući šeikovo tijelo. Nosi ga desetak ruku, udaljavajući ga od zgarišta, poliježu
ga zatim na pločnik, dok se masa ruku grčevito trudi ugasiti vatru na njegovoj odjeći. U kuku osjećam
silno probadanje. Hlača gotovo da više i nema; mjestimično me prekriva još samo nekoliko užarenih
komada tkanine. Noga mi leži uz bok, istodobno groteskno i užasno; za bedro je drži samo tanak
komad mesa. U jednom trenu napušta me sva snaga. Imam osjećaj da mi se tkivo razdvaja,
rastvara... Konačno do mene dopire sirena hitne pomoći; malo-pomalo ulična se buka nastavlja i
zagluši me, nadvijajući se nada mnom. Netko se naginje nad mojim tijelom, nakratko ga osluhne i
udalji se. Vidim ga kako se saginje nad nekom gomilom spaljena mesa, opipava bilo, dajući zatim
znak bolničarima s nosilima. Drugi mi prima ruku, a zatim je ispušta... “Ovaj je gotov. Nema mu
spasa...” Želim ga zadržati, natjerati ga da se predomisli; moja se ruka opire, odriče me se. Mama,
uzmi svoje dijete... U kaosu tražim svoju majku... Ali vidim samo voćnjake koji se protežu do
beskraja... voćnjaci moga djeda... staroga starješine... zemlja naranči gdje je svaki dan ljeto... i
dječak koji sanjari na vrhu brežuljka. Nebo je prozirnoplavo. Stabla naranči pružaju si ruke do
beskraja. Dijete ima dvanaest godina i srce od porculana. U tim godinama prepunim ljubavi,
samopouzdanja velikog poput radosti, željelo bi zagristi mjesec kao voćku, uvjereno kako je
dovoljno samo pružiti ruku da bi se dosegnula sreća cijeloga svijeta... I ondje, pred mojim očima,
unatoč drami koja je zauvijek narušila sjećanje na ovaj dan, unatoč tijelima na tlu u agoniji i plamenu
koji konačno prestaje gutati šeikovo vozilo, dječak poskoči i ruku raširenih poput krila ptice vine se
preko polja, gdje je svako drvo jedna čarolija... Suze mi ruju obraze... “Onaj tko ti kaže da muškarac
ne smije plakati, ne zna što muškarac želi reći”, priznao mi je otac, zatekavši me utučenog u
mrtvačkoj sobi starješine. “Nije sramota plakati, stari moj. Suze su naše najveće dostojanstvo.”
Budući da nisam htio pustiti djedovu ruku, sagnuo se i podigao me u naručje. “Nema smisla ostati
ovdje. Mrtvi su mrtvi i s njima je gotovo, negdje su odgovarali za svoje grijehe. A živi su samo
prikaze ispred svoga vremena...” Dva me bolničara podižu, stavljajući me na nosila. Vozeći unatrag,
stižu ambulantna kola širom otvorenih vrata. Ruke me povlače u vozilo, gotovo me bacivši posred
drugih trupala. U posljednjem trzaju čujem se kako jecam... “Bože, ako je ovo užasna noćna mora, daj
da se probudim, i to odmah...”
 1

Nakon operacije, u uredu me posjetio naš ravnatelj, Ezra Benhaim. Okretan i živahan gospodin unatoč
navršenoj šezdesetoj i počecima pretilosti. U bolnici ga zovemo bojnikom zbog njegova pretjeranoga
vojničkog režima, začinjenog uvijek zakašnjelim humorom. Ali u najtežim trenucima prvi će zasukati
rukave i posljednji napustiti dvoranu.
Prije nego što sam dobio izraelsko državljanstvo, dok sam kao mladi kirurg prevrtao nebo i
zemlju da steknem zvanje, on je bio tu. Iako je još bio obični šef službe, koristio bi to malo utjecaja
koje mu je posao dopuštao kako bi moje klevetnike držao na distanci. U to vrijeme sinu beduina bilo
je teško priključiti se bratovštini studentske elite bez spontanog izazivanja odbojnosti. Moji
generacijski drugovi bili su redom mali bogati Židovi, sa zlatnim lančićima i kabrioletima na
parkiralištu. Gledali su me svisoka i svaki moj uspjeh doživljavali kao napad na njihov prestiž. Isto
tako, kad bi me neki od njih zgurao u kraj, Ezra čak nije ni nastojao doznati tko je započeo; sustavno
bi stajao na moju stranu.
Odgurne vrata bez kucanja i pogleda iskosa s laganim osmijehom na rubu usana. Njegov način
iskazivanja zadovoljstva. Zatim, kad sam se okrenuo foteljom prema njemu, skine naočale i, obrisavši
ih prednjim dijelom kute, reče:
“Čini se da si pacijenta vratio iz mrtvih.”
“Ne pretjerajmo.”
Vrati naočale na nos nezahvalnih nosnica, odmahne glavom, zatim, nakon kratkog promišljanja,
ponovno zaoštri pogled.
“Ideš li večeras u klub?”
“Nema šanse, žena mi se danas vraća.”
“A moj revanš?”
“Koji? Još me nikad nisi dobio.”
“Nisi fer, Amine. Uvijek dobivaš bodove na račun mojih loših poteza. A danas kad sam u formi,
ti se izvlačiš.”
Zavalim se u naslonjač da ga bolje promotrim.
“Zbilja želiš da ti to kažem, jadni moj Ezra? Više nemaš onaj stari zamah i osjećao bih se kao da
to iskorištavam.”
“Ne pokapaj me prerano. Na kraju ću ti jednom zauvijek začepiti gubicu.”
“Za to ti ne treba reket. Dovoljan je običan otkaz.”
Obeća mi da će o tome promisliti i, nehajno dodirnuvši prstom sljepoočnicu u znak pozdrava,
ode se otresati na bolničarke po hodnicima.
Ostavši sam, pokušam se prisjetiti što sam radio prije Ezrina ulaska i sjetim se da sam
namjeravao nazvati ženu. Uzimam slušalicu, biram naš kućni broj i nakon sedmog zvona
spustim slušalicu. Moj sat pokazuje 13 sati i 12 minuta. Sihem je sjela na autobus u 9 sati i već je
neko vrijeme trebala biti kod kuće.
 “Ne zamaraj se!” iznenadi me doktorica Kim Jehuda, upavši u moje skrovište.
I nadoda:
“Pokucala sam prije ulaska. Bio si u svom filmu...”
“Oprosti, nisam čuo da dolaziš.” Moje isprike zanemari zamahnuvši rukom, primijeti pomicanje
mojih obrva i zapita:
“Zvao si kući?”
“Ništa ti ne može promaknuti.”
“Pa naravno. Sihem još nije stigla?”
Uznemiruje me njezina pronicavost, ali naučio sam to prihvaćati. Kim poznajem od fakulteta.
Nismo bili ista generacija - bio sam tri godine ispred nje - ali simpatizirali smo se već od prvih
susreta. Bila je lijepa i spontana i nije se ustezala u situacijama u kojima bi drugi studenti dobro
promislili prije no što bi zatražili vatre od Arapina, premda bistrog i lijepog mladića. Kim se voljela
smijati i bila je velikodušna. Naše očijukanje bilo je naivno. Bilo mi je strašno teško kad mi ju je
oteo mladi ruski Apolon, tek izašao iz svog Komsomola. Dobar igrač, nisam mogao poreći. Kasnije
sam se oženio sa Sihem, a Rus se bez najave vratio kući odmah nakon raspada sovjetskog carstva.
Kim i ja ostali smo sjajni prijatelji, a prisna suradnja među nama razvila je pravo ortaštvo.
“Danas se ljudi vraćaju s praznika”, podsjeti me. “Ceste su krcate. Jesi li je pokušao dobiti kod
bake?”
“U selu nema telefona.”
“Nazovi je na mobitel.”
“Opet ga je zaboravila kod kuće.”
Beznadno slegne ramenima:
“Nema sreće.”
“Za koga?”
Podigne svoju predivnu obrvu, upozorivši me prstom.
“Dramatičnost nekih pozitivnih namjera jest u tome što nemaju ni hrabrosti u svojoj izvedbi ni
nastavka u idejama.”
“Vrijeme je hrabrih”, kažem, ustajući.
“Operacija je bila teška i treba nam okrepa...”
Uhvativši je za lakat, odguram je u hodnik.
“Izvoli, ljepotice. Želim vidjeti sve divote tvoje pozadine.”
“Bi li mi se usudio to ponoviti i pred Sihem?”
“Samo budale ne mijenjaju mišljenje.”
Kimin smijeh odzvanja hodnikom kao tračak nade nad umirućima.

Ilan Ros pridružuje nam se u kantini na samom kraju ručka. S pretrpanim pladnjem sjeda s moje
lijeve strane tako da mu Kim bude nasuprot. Ubrusa raširenog na pantagruelskom trbuhu i velikih
rumenih obraza, proguta tri komada hladnog mesa, brišući zatim usta papirnatim ubrusom.
“Još uvijek tražiš vikendicu?” upita me uz glasno kruljenje želuca.
 “Ovisi gdje.”
“Mislim da imam nešto za tebe. Nedaleko od Aškelona. Lijepa mala vila sa svime što je
potrebno za potpunu izolaciju.”
Žena i ja već više od godinu dana tražimo malenu kuću na obali mora. Sihem obožava more.
Svaki drugi vikend, kad mi godišnji to dopušta, uskačemo u automobil i odlazimo na plažu. Nakon
duge šetnje po pijesku, prelazimo dinu i promatramo nebo do kasno u noć. Zalazak sunca oduvijek je
izazivao njezino divljenje, koje nikad nisam uspio shvatiti.
“Misliš da je u okviru mojih mogućnosti?” upitam.
Ilan Ros ispusti kratak smijeh od kojega mu se crveni vrat zatrese poput želatine.
“Otkad više ne posežeš u svoj džep, Amine, mislim da si itekako imaš od čega priuštiti bar pola
svojih snova...”
Odjednom zidove zatrese snažna eksplozija, a prozori kantine zazveketaše. Gledamo se
skamenjeni, a zatim oni pokraj staklenih stijena ustanu i okrenu se prema van. Kim i ja jurimo
prema najbližem prozoru. Vani ljudi na prijamu pacijenata nepomično stoje, gledaju prema sjeveru.
Pročelje zgrade preko puta priječi nam pogled.
“Sigurno bombaški napad”, kaže netko.
Kim i ja jurimo prema hodniku. Iz podruma se već uspinje skupina bolničarki, jureći prema
predvorju. Sudeći prema jačini udara, mjesto eksplozije nije daleko. Jedan čuvar uključuje
svoj prijamnik kako bi se raspitao o situaciji. Njegov mu sugovornik javlja kako ni on ništa ne zna.
Navaljujemo na lift. Čim smo stigli na zadnji kat, hitamo prema terasi u južnom krilu zgrade.
Ondje već nekoliko znatiželjnika zaklanja sunce dlanovima da bi bolje vidjeli. Gledaju prema oblaku
dima koji se uzdiže deset ulica dalje od bolnice.
“Dolazi iz smjera Hakirje”, dojavljuje čuvar radiostanicom. “Bomba ili bombaš-samoubojica.
Možda autobomba. Nemam informacija. Vidim samo dim koji se širi s pogođenog mjesta...”
“Moramo se spustiti", kaže mi Kim.
“Imaš pravo. Moramo se pripremiti za prihvaćanje prvih ozlijeđenih."
Nakon dvije minute nepotpune informacije svjedoče o pravom krvoproliću. Neki govore o
napadnutom autobusu, drugi o u zrak dignutom restoranu. Situacija postaje sve napetija. Izvanredno je
stanje.
Ezra Benhaim nalaže okupljanje kriznog stožera. Bolničarke i kirurzi pridružuju se hitnim
službama, gdje su kolica i nosila u brzini složena u uredan niz. Ovo nije prvi put da Tel Aviv
potresa bombaški napad i pomoć se organizira sa sve većom učinkovitošću. Ali napad je napad. Lako
ga je svladati tehnički, ali ne i ljudski. Uzbuđenje i užas ne idu s hladnokrvnošću. Kad napada
užas, prvo strada srce.
Kada je došao red na mene, pridružujem se hitnoj službi. Ondje je Ezra, blijeda lica s
mobitelom na uhu. Rukom nastoji ravnati operacijskim pripremama.
“Bombaš-samoubojica se raznio u restoranu. Ima nekoliko mrtvih i mnogo ranjenih”, najavljuje.
“Ispraznite dvorane 3 i 4. I pripremite se za prijam prvih žrtava. Ambulantna kola su već na putu.”
Kim, koja je otišla telefonirati iz svog ureda, zatekne me u dvorani 5. Tu će biti primljeni teško
ozlijeđeni. Ponekad, kada je operacijski blok popunjen, pribjegava se amputacijama na licu mjesta. S
još četiri kirurga provjeravamo intervencijsku opremu. Okretne i precizne bolničarke pripremaju
operacijske stolove.
“Ima najmanje jedanaestero mrtvih”, obavještava me Kim, ukopčavajući uređaje.
Vani zavijaju sirene. U bolničko dvorište stižu prva ambulantna kola. Ostavim Kim da se
pobrine za uređaje i pridružim se Ezri u predvorju. Dvoranom odjekuju krici ranjenika. Polugola
žena, sva u očaju, grči se na nosilima. Bolničari je ne mogu umiriti. Nose je ispred mene, raščupane
kose i razrogačenih očiju. Odmah nakon nje stiže krvavo tijelo nekog mladića. Lice i ruke
pocrnjeli su mu kao da je izišao iz ugljenokopa. Primam njegova kolica i guram ih bočno, da
napravim prolaz. U pomoć mi priskače jedna bolničarka.
“Ruka mu je istrgnuta!” povikne ona.
“Nije trenutak za slabost”, savjetujem joj. “Stavite mu steznik i smjesta odvezite u blok. Ne
smijemo gubiti ni časka.”
“Dobro, doktore.”
“Sigurni ste da ćete moći?”
“Ne brinite se za mene, doktore. Snaći ću se.”
U petnaest minuta predvorje hitne službe pretvori se u bojno polje. Skupilo se najmanje stotinjak
ranjenika, većina ih je ispružena na golom podu. Sva su kolica zauzeta unakaženim tijelima stravično
izranjavanim vatrom, od kojih su neka s opeklinama na više mjesta. Plač i krici odjekuju cijelom
bolnicom. Povremeno žamor nadvlada poneki krik koji znači smrt žrtve. Jedna od njih klone mi na
rukama, ne ostavivši mi vremena da je pregledam. Kim mi dojavi da je blok prepun i da će teško
ozlijeđene usmjeravati u dvoranu 5. Jedan ranjenik zahtijeva da se istoga trena pobrinemo za njega.
Cijela leđa i dio lopatica izguljeni su mu do kosti. Vidjevši da mu nitko ne dolazi pružiti pomoć,
hvata za kosu jednu bolničarku.
Tek su ga trojica jakih muškaraca natjerala da je pusti. Malo dalje, zaglavljen između dvojih
kolica, ranjenik urla, bacajući se kao da je opsjednut vragom. Od silnog mahanja pada s nosila.
Rasparana tijela, počinje tući šakama u prazno. Bolničarka koja ga preuzima zaprepasti se. Ugledavši
me, oči joj zaiskre.
"Brzo, brzo, doktore Amine...”
Ranjenik se u trenu ukoči; njegovi hropci, grčevi, ritanje, sve na njegovu tijelu se ukoči i ruke
mu padnu na prsa, kao drvenom lutku kojem smo upravo prerezali konce. U djeliću sekunde
njegovo od napinjanja crveno lice opusti se od boli, prepustivši mjesto ludačkome izrazu, punom
hladnog bijesa i gađenja. U trenutku kad sam se nagnuo nada nj, zaprijeti mi pogledom, zgrčivši
usne u pretjeranu grimasu.
"Ne želim da me dira Arapin”, gunđa, odgurujući me mrzovoljno rukom. “Radije ću crknuti!”
Uhvatim ga za šaku i odlučno mu spustim ruku uz tijelo.
“Dobro ga držite”, kažem bolničarki. “Pregledat ću ga.”
“Ne dirajte me”, pobuni se ozlijeđeni. “Zabranjujem vam da me dirnete svojom rukom!”
Pljune na mene. Budući da nije imao dovoljno daha, pljuvačka klizne na njegovu bradu, drhtava
i rastezljiva, a oči mu se ispune bijesom i suzama. Skidam s njega jaknu. Utroba mu je pretvorena u
spužvastu kašu koja se cijedi pri svakom naporu. Izgubio je mnogo krvi, a njegovi krici samo
pojačavaju krvarenje.
“Moramo ga odmah operirati.”
 Dajem znak jednom bolničaru da mi pomogne vratiti ranjenika na nosila, a zatim, razmičući
kolica koja nam zakrčuju put, ulazim u blok. Ranjenik me prepun mržnje fiksira očima, koje kao da
će iskočiti iz svojih duplji. Pokušava se buniti, ali grčevi su ga iscrpili. Oboren, okreće glavu kako
me više ne bi vidio, prepuštajući se nemoći koja ga svladava.
 2

Oko 22 sata odlazim iz operacijskog bloka.

Ne znam koliko je osoba prošlo mojim operacijskim stolom. Čim bih završio s jednom, vrata
bloka bi se otvarala da propuste nova kolica. Dok neke intervencije nisu zahtijevale mnogo vremena,
druge su me doslovno uništile. Posvuda imam grčeve, a oko zglobova osjećam žmarce. Na trenutke bi
mi se zamaglilo pred očima i osjetio bih napad vrtoglavice. Tek kad mi je jedno dijete klonulo na
rukama, ocijenio sam razumnim prepustiti mjesto zamjeni. Kim je, pak, izgubila tri pacijenta
zaredom, kao da se neko prokletstvo zabavljalo oduzimajući joj snagu. Dvoranu 5 napustila je bijesna
na sebe. Mislim da se popela u svoj ured kako bi isplakala sav jad.
Prema procjeni Ezre Benhaima, broj mrtvih se povećao; sada smo imali devetnaestero
poginulih, među kojima jedanaestero školaraca koji su slavili prijateljev rođendan u fast-foodu koji
je bio meta napada, četiri amputacije i trideset i tri osobe u kritičnom stanju. Četrdesetak ranjenih
pokupili su njihovi bližnji, drugi su se, nakon što im je pružena prva pomoć, sami vratili kućama.
U prijamnom predvorju roditelji su grizli nokte nesvjesno prolazeći prostorijom. Većina njih
kao da nije posve shvaćala razmjere katastrofe koja ih je zadesila. Jedna izgubljena majka grčevito
me prima za ruku, šibajući me pogledom. “Kako je moja malena, doktore? Hoće li se izvući?...”
Jedan otac se pridružuje; sin mu je na reanimaciji. Želi znati zašto operacija toliko traje. "Već je
satima unutra. Što mu sada radite?” Salijeću i bolničarke. One se kako-tako trude umiriti njihove
uznemirene duhove, obećavajući da će doznati sve tražene informacije. Neka me obitelj ugleda kako
ohrabrujem starca i počne me salijetati. Moram se izvući odavde vanjskim hodnikom i posve obići
zgradu kako bih stigao do svog ureda.
Kim nije u svojem. Tražim je kod Ilana Rosa. Ros je nije vidio. Ni bolničarke.
Presvlačim se prije polaska kući.
Na parkiralištu policija dolazi i odlazi u nekoj vrsti zaglušnog bjesnila. Tišinu ispunjava
cvrčanje radiostanica. Časnik daje naredbe iz svog džipa, sa strojnicom na upravljačkoj ploči.
Stižem do svog automobila zaprašenog večernjim povjetarcem. Kimin Nissan stoji na mjestu na
kojem sam ga našao i jutros, s napola spuštenim prednjim staklima zbog vrućine. Zaključim da je Kim
još u bolnici, no preumoran sam da bih je tražio.
Nakon izlaska iz bolnice, grad mi se doima mirnim. Drama koja ga je potresla nije omela
njegove navike. Beskonačne rijeke automobila navaljuju na obilaznicu Petah Tikve. Kafići i
restorani puni su svijeta. Ulice osvajaju noćni autobusi. Avenijom Gevirol vozim sve do Bet
Sokolova, gdje na kontrolnoj točki postavljenoj nakon atentata vozačima nalažu obilaženje četvrti
Hakirja, koju stroga služba sigurnosti izdvaja od ostatka grada. Uspijevam se provući do Ulice
Hasmonaim, uronjene u zvjezdanu tišinu. U daljini mogu vidjeti fast-food koji je bombaš-
samoubojica digao u zrak. Forenzičari ograđuju mjesto drame i počinju uzimati uzorke. Prednji dio
restorana potpuno je uništen; krov se urušio na cijelo južno krilo, prošaravši pločnik crnim
tragovima. Na putu, pretrpanom različitim ostacima eksplozije, ispriječila se i jedna iščupana ulična
svjetiljka. Eksplozija je zasigurno bila silno jaka, popucali su izlozi okolnih zgrada, a neka su
pročelja bila oštećena.
 “Ne zadržavajte se tu”, naređuje mi murjak koji se pojavio ni sam ne znam odakle.
Svjetiljkom prelazi po mojem automobilu, usmjeravajući je najprije prema registarskoj tablici,
zatim prema meni. Instinktivno poskoči unatrag, primivši drugom rukom pištolj.
“Bez naglih pokreta”, upozori me. “Vaše ruke želim vidjeti na upravljaču. Što radite ovdje? Zar
ne vidite da je mjesto u blokadi?”
“Vraćam se kući.”
U pomoć prilazi i drugi policajac.
“Odakle je ovaj došao?”
“Nemam blage veze”, kaže prvi.
Drugi murjak ponovno prošeće svjetiljkom po meni, motreći me opreznim, prijetećim pogledom.
“Vaše dokumente!”
Pružim mu ih. On ih provjeri, uperivši mi ponovno svjetiljku u lice. Brine ga moje arapsko ime.
Tako je nakon svakog napada. Murja je napetih živaca, a sumnjiva lica još više povećavaju
njihovu nepovjerljivost.
“Izađite”, naredi mi prvi policajac, “i okrenite se prema automobilu.”
Poslušam ga. Grubo me gurne uz vozilo, svojom nogom raširi moje i detaljno me pretrese.
Drugi murjak pretražuje prtljažnik.
"Odakle dolazite?”
“Iz bolnice. Ja sam doktor Amin Džafari, radim kao kirurg u općoj bolnici Ichilov. Upravo sam
napustio operacijski blok. Crknut sam i želim kući.”
“U redu”, kaže drugi policajac, spuštajući poklopac prtljažnika. "Ovdje nema ništa za prijavu.”
Drugi me nije htio tek tako pustiti. Malo se udalji i javi centrali moje podatke, te informacije iz
moje vozačke dozvole i službene iskaznice. “Arapin s izraelskim državljanstvom. Kaže da je
upravo Izašao iz bolnice gdje radi kao kirurg... Džafari, dž-a-f-a-r-i... Provjeri u bolnici Ichilov..."
Pet minuta poslije, vraća se, vrati mi papire i kategorički mi naloži da nastavim put bez okretanja.
Kući stižem oko 23 sata. Pijan od umora i gorčine. Putem su me presrele četiri patrole, pošteno
me pročešljavši. Uzalud sam pružio dokumente i spominjao profesiju, murjake je zanimalo
samo moje lice. U jednom trenutku jedan je mladi policajac, ne mogavši više podnijeti moje
prosvjede, uperio u mene oružje i zaprijetio da će mi raznijeti glavu ako ne začepim. Da bi ga smirio,
morao se umiješati i mišićavi časnik.
Lakne mi jer živ i zdrav stižem u svoju ulicu.
Sihem ne otvara. Nije se vratila iz Kafr Kanne. Ni spremačica nije dolazila. Nalazim razbacan
krevet kakav sam jutros ostavio. Preslušavam sekretaricu, nema nijedne poruke. Nakon ovako burnog
dana kakav upravo privodim kraju, odsutnost moje žene ne zamara me previše. Često nenadano
produlji boravak kod bake. Sihem obožava selo i kasne večeri na brežuljku okupanom
blagom mjesečevom svjetlošću.
Odem u sobu presvući se, zaustavivši pogled na Siheminoj fotografiji koja krasi noćni ormarić.
Osmijeh joj je širok poput duge, ali ne i pogled. Život je nije mazio. Majka joj je umrla od raka kad
joj je bilo osamnaest godina, a oca je nekoliko godina kasnije izgubila u automobilskoj nesreći, i
trebala joj je cijela vječnost da me prihvati kao muža. Bojala se da je zla kob ne zadesi
ponovno. Nakon više od desetljeća bračnoga života, unatoč ljubavi koju joj pružam, ona i dalje
strahuje za svoju sreću, uvjerena da bi je mogla uništiti kakva obična sitnica. Međutim, sreća
neprestano tjera vodu na naš mlin. Kad se Sihem udala za mene, sve u svemu, imao sam samo staru
astmatičnu krntiju koja se kvarila na svakom uglu. Preselili smo se u proleterski dio grada sa
stanovima poput prčvarnica. Imali smo plastično pokućstvo, a prozore nam često nisu pokrivali
zastori. A danas živimo u predivnom zdanju u jednoj od najbogatijih četvrti Tel Aviva i na
raspolaganju nam je poprilično solidan bankovni račun. Svako ljeto letimo u neku zemlju iz snova.
Vidjeli smo Pariz, Frankfurt, Barcelonu, Amsterdam, Miami i Karibe, i imamo mnogo prijatelja koji
nas vole i koje volimo. Često pozivamo ljude u goste, ili odlazimo na mondena primanja. Budući da
sam primio nekoliko nagrada za svoj znanstveni rad i odanost službi, uspio sam izgraditi
pristojan ugled u regiji. Među Siheminim i mojim bližim prijateljima ima i gradskih uglednika,
civilnih i vojnih utjecajnih osoba te nekoliko slavnih lica iz šoubiznisa.
“Smiješ se kao sreća, draga”, kažem portretu. “Kad bi samo mogla ponekad zatvoriti oči.”
Poljubivši si prst, položim ga na Sihemina usta i požurim prema kupaonici. Dvadesetak minuta
ostanem pod vrelim tušem, zatim, umotan u ručnik, odem do kuhinje gricnuti sendvič. Opravši
zube, vratim se u sobu, uvučem u krevet i progutam tabletu za spavanje snom pravednika...
Telefon je u meni odzvanjao poput pneumatske bušilice, potresajući me od glave do pete poput
elektrošokova. Posve smeten, tapkajući pružim ruku prema slušalici, ali je ne uspijem
napipati. Telefonska zvonjava uporno iritira sva moja čula. Pogledam na budilicu i shvatim da je 3 i
20 ujutro. Ponovno pružim ruku u mrak, ne znajući što bih prvo učinio, podigao slušalicu ili
upalio svjetlo.
Srušim nešto na noćnom ormariću, i tako nekoliko puta sve dok se ne dočepam slušalice.
Tišina koja uslijedi gotovo me sasvim razbistri.
“Halo?...”
"Naved je”, kaže muškarac s druge strane žice.
Potrebno mi je neko vrijeme da prepoznam promukli glas Naveda Ronena, visokog policijskog
dužnosnika. Još sam ošamućen od tablete. Imam osjećaj kao da se negdje usporeno okrećem
oko svoje osi, da me, dok tako visim između tuposti i drijemeža, san koji sam usnio rasplinjava kroz
druge nerazmrsive snove, smiješno deformirajući glas Naveda Ronena, koji večeras kao da je
dopirao iz bunara.
Odbacim plahte i sjednem. Krv mi tupo pulsira u sljepoočnicama. Duboko uzdahnem da se
smirim.
"Da, Navede?...”
“Zovem te iz bolnice. Trebaš nam.”
U polutami sobe zapleću se svjetlucave iglice sna, ostavljajući za sobom zelenkaste tragove.
Slušalica u šaci postaje mi teška poput nakovnja.
“Tek sam legao, Navede. Operirao sam cijeli dan i crknut sam. Dežuran je doktor Ilan Ros. On
je izvrstan kirurg...”
“Žao mi je, moraš doći. Ako se ne osjećaš dobro, poslat ću nekoga po tebe.”
“Ne vjerujem da će biti potrebno, kažem, čeprkajući po kosi.”
Čujem Naveda kako iskašljava s druge strane i osjećam njegovo zasoptano disanje. Polako
dolazim k sebi i počinjem jasno razabirati oko sebe.
 Kroz prozor ugledam žilavi oblak kako pokušava opkoliti mjesec. Malo više, tisuće zvijezda
poput krijesnica. Na ulici se ne čuje ni šum. Kao da je, dok sam spavao, evakuiran cijeli grad.
“Amine?”
“Da, Navede?”
“Nemoj voziti prebrzo. Imamo vremena.”
“Ako nije hitno, zašto?...”
“Molim te”, prekine me. “Čekam te.”
“Dobro”, kažem, i ne nastojeći previše shvatiti.
“Možeš Ii mi učiniti malu uslugu?”
“Ovisi...”
“Obavijesti kontrolne točke i patrole. Tvoji su mi se dečki maloprije na povratku doimali
prilično nervoznima."
“Još imaš onaj bijeli Ford?”
“Da.”
“Reći ću im riječ-dvije.”
Poklopim, i na trenutak ostanem promatrati slušalicu, iznenađen vrstom poziva i nedokučivim
Navedovim tonom, zatim navučem papuče i odem se umiti u kupaonicu.
Dvoja policijska i jedna ambulantna kola imaju uključene rotirajuče sirene u dvorištu za hitni
prijam. Nakon burnoga dana, bolnica je ponovno zadobila svoj mrtvački izgled. Policajci u odorama
čekaju svatko na svojoj strani, jedni nervozno uvlače dimove cigareta, a drugi prebiru prstima po
svojim strojnicama. Ostavim automobil na parkiralištu i krenem prema ulazu. Noć je malo osvježila, i
s mora dopire tihi povjetarac ispunjen blagim mirisima. Prepoznajem nonšalantnu siluetu Naveda
Ronena koji stoji na stubama. Rame mu se vidljivo naginje nad desnom nogom koja je, nakon jedne
prometne nezgode prije deset godina, četiri centimetra kraća. Ja sam bio protiv amputacije. U ono
sam vrijeme upravo s lakoćom dobio svoje kirurško odličje, nakon niza uspješnih intervencija.
Naved Ronen bio mi je jedan od najprisnijih pacijenata. Imao je čeličnu volju i smisao za humor o
kojem bi se, naravno, dalo govoriti, ali bio je ustrajan. Prve neslane šale o policiji čuo sam od njega.
Kasnije sam mu operirao i majku, što nas je još više zbližilo. Otad, kad god ima nekog kolegu ili
rođaka za operacijski stol, povjeri ga meni.
Iza njega, naslonjen na dovratak ulaznih vrata čuči doktor Ilan Ros. Svjetlost iz predvorja još
više ističe njegov grubi profil. S rukama u džepovima kute i trbuhom među koljenima, odsutno pilji u
pod.
Naved silazi stubama, krenuvši pred mene. I njegove su ruke u džepovima. Izbjegava me
pogledom. Prema njegovu držanju zaključim da zora neće još tako brzo svanuti.
“Dobro,” kažem odmah kako bih se riješio predosjećaja koji me pratio, “idem se odmah
presvući.”
“Ne trebaš”, odvrati Naved bezbojnim glasom.
Često sam ga viđao smetenog kad bi mi dovodio kolege na nosilima, ali ovakvog kao večeras
nisam još nikada.
Leđima mi prostruji jeza, a zatim osjetim njezino gmizanje sve do prsa.
 “Pacijent je podlegao?” zabrinem se. Naved konačno podigne pogled prema meni. Malokad sam
vidio nesretniji.
“Nema pacijenta, Amine.”
“Zašto si me onda izvukao iz kreveta u ovo doba ako nema nikoga za operaciju?”
Naved nije znao odakle početi. Njegova je nelagoda potaknula i doktora Rosa koji se počeo
nervozno tresti. Gledam ih obojicu, sve više uznemiren tajnovitošću koju su skrivali sa sve
većom nelagodom.
“Hoćete li mi konačno objasniti što se događa?” kažem.
Doktor Ros se primi za leđa kako bi se odlijepio od vratnice na koju je bio naslonjen i uđe u
prijamnu prostoriju gdje dvije vidno iscrpljene bolničarke hine da rade na računalu.
Naved skupi hrabrost i upita me:
“Je li Sihem kod kuće?”
Osjećam kako mi podrhtavaju listovi, ali brzo se saberem.
"Zašto?”
“Je li kod kuće, Amine?”
Glas mu je inzistirajući, a pogled već sluđen.
Utrobu kao da mi prignječi ledena preša. Zaglavljena u grlu, Adamova jabučica ne dopušta mi
gutati.
“Još se nije vratila od bake”, izgovorim. “Prije tri dana otišla je u Kafr Kannu, pokraj Nazareta,
u posjet obitelji... I što će ti to? Što mi želiš time reći?”
Naved zakorači prema meni. Smete me smrad njegova zadaha, pojačavajući nemir koji me
obuzimao. Moj prijatelj više ne zna bi li me primio za ramena ili zadržao ruke uza se.
“Što je, pobogu? Pripremaš me na najgore, što li? Autobus u kojem je bila Sihem doživio je
nesreću na autocesti? Prevrnuo se, je li tako? To mi želiš reći?”
“Nije riječ o autocesti, Amine.”
“Nego što onda?”
“Primili smo jedno truplo koje moramo identificirati”, kaže zdepasti muškarac grubog izgleda,
koji se stvorio iza mene.
Okrenem se naglo prema Navedu.
“Mislim da je riječ o tvojoj ženi, Amine,” procijedi, “ali da bismo bili sigurni, trebamo tvoju
pomoć.”
Osjećam da ću se srušiti...
Netko me uhvati za lakat da ne padnem. U djeliću sekunde popuste mi svi oslonci. Više ne znam
gdje sam, ne prepoznajem više ni zidove unutar kojih sam ostvario svoju dugu kiruršku karijeru...
Ruka koja me zadrži pomogne mi da prođem kroz prolazni hodnik. Bjelina njegovih svjetala para mi
mozak. Čini mi se kao da prolazim oblakom, da mi stopala uranjaju u pod. Dospijevam do mrtvačnice
kao osuđenik do stratišta. Jedan liječnik pazi na odar... Odar je prekriven plahtom natopljenom
krvlju... Pod plahtom natopljenom krvlju naziru se ljudski ostaci...
Odjednom se prepadnem pogleda koji pilje u mene.
Mojim bićem odzvanjaju molitve poput podzemne tutnjave.
 Liječnik čeka da se malo razbistrim i ispruži ruku prema plahti, čekajući da je povuče na znak
grubijana od maločas.
Časnik kimne bradom.
"O, Bože!” kriknem.
U životu sam vidio mnogo osakaćenih tijela, sastavio sam ih na desetke. Neka su bila tako
uništena da ih je bilo nemoguće identificirati, ali raskomadani udovi preda mnom, tu na stolu,
nadilaze sva očekivanja. Užas u svoj svojoj odvratnosti... Samo Sihemina glava, čudom pošteđena
razaranja koje je uništilo ostatak njezina tijela, proviruje iz hrpe, sklopljenih očiju, blago otvorenih
usta, smirenih crta lica, kao oslobođena od muka... Kao da spokojno spava, kao da će odjedanput
otvoriti oči i nasmiješiti mi se.
Ovaj put noge mi zaklecaju, ali me ne uspijevaju zadržati ni nepoznata ni Navedova ruka.
 3

Pri operacijama sam izgubio nekoliko pacijenata. Iz takvih poraza ne izlazite neoštećeni. Ali to nije
bio kraj nevolji, još sam morao i objavljivati strašne vijesti bližnjima koji su zadržavali dah
u čekaonici. Do kraja života sjećat ću se njihovih tjeskobnih pogleda dok bih izlazio iz operacijskog
bloka. Bili su to istodobno snažni i daleki pogledi, ispunjeni nadom i strahom, uvijek isti, golemi
i duboki poput tišine koja ih je pratila. U tom trenutku gubio sam samopouzdanje. Bojao sam se svojih
izjava i šoka koji će izazvati. Pitao sam se kakva će biti njihova reakcija, na što će prvo pomisliti kad
shvate da se čudo nije dogodilo.
Danas je red na moju reakciju. Osjetio sam kao da se nebo obrušava na mene kad su povukli
plahtu sa Siheminih ostataka. No začudo, nisam mislio ni na što.
Srušen u fotelji, još uvijek ne mislim ni na što. Glava mi je u vakuumu. Ne znam jesam li u svom
ili u uredu nekog kolege. Vidim diplome na zidovima, razgrnute zavjese na prozorima, sjene
koje prolaze hodnicima, ali sve kao da se događa u nekom paralelnom svijetu, u koji su me bacili bez
ikakva upozorenja i zadrške.
Osjećam se slabo, bunovno i beživotno.
Pretvorio sam se u golemu bol skutrenu pod olovnim pokrivačem, i nisam u stanju razaznati
jesam li svjestan nesreće koja me zadesila ili me ona već uništila.
Jedna mi je bolničarka donijela čašu vode i povukla se na prstima. Naved nije dugo ostao uz
mene. Njegovi su dečki došli po njega. Pošao je za njima u tišini, uvukavši bradu u vrat. Ilan
Ros vratio se na dežurstvo. Ni na trenutak mi se nije približio da me utješi. Tek sam mnogo kasnije
shvatio da sam sâm u uredu. Ezra Benhaim stigao je deset minuta nakon mog boravka u
mrtvačnici. Bio je poprilično oronuo i rušio se od umora. Snažno me zagrlio. S knedlom u grlu, nije
znao što bi mi rekao. Zatim ga je Ros pozvao na stranu. Vidio sam ih kako razgovaraju u hodniku. Ros
mu je nešto šaptao na uho, a Ezra je sve teže kimao glavom. Morao se nasloniti na zid da ne padne, i
ja sam ga izgubio iz vida.
Čujem automobile u dvorištu, lupu vrata. Najedanput, hodnicima odjekne škripa koraka,
popraćena komešanjem i gunđanjem. Dvije bolničarke žurno prolaze, gurajući fantomska kolica.
Katom odjekuje struganje donova i ispuni hodnik, približavajući mi se. Preda mnom se zaustave
muškarci strogih izraza lica. Jedan od njih, ćelav i kratkih nogu, izdvoji se iz grupe. Ista životinja
koja se žalila što ima truplo na rukama i koja je htjela da ga pomognem identificirati.
“Ja sam kapetan Moše.”
Dva koraka iza njega je Naved Ronen. Moj drug Naved ne izgleda dobro. Čini se smeten, stjeran
u kut. Unatoč nadređenom položaju, odjednom postaje običan statist.
Kapetan mahne nekim dokumentom.
“Imamo nalog za premetačinu, doktore Džafari.”
“Premetačinu?”
“Dobro ste čuli. Molim vas da nas povedete k sebi.”
Pokušavam u Navedovim očima naći bilo kakav tračak svjetlosti, ali drug mi gleda u pod.
Okrenem se prema kapetanu.
“Zašto k meni?”
Kapetan savije dokument četiri puta i ubaci u unutrašnji džep sakoa.
“Prema prvim rezultatima istrage, način na koji je razneseno tijelo vaše supruge upućuje na
ozljede specifične za fundamentalističke bombaše-samoubojice.”
Jasno razabirem časnikove riječi, ne uspijevajući im dati smisao. Nešto se u meni stisne kao
školjka koja se, čim osjeti vanjsku prijetnju, automatski zaklopi.
Naved mi objasni:
“Nije riječ o bombi, već o samoubilačkom atentatu. Po svemu sudeći, osoba koja se raznijela u
restoranu je tvoja žena, Amine."
Zemlja mi se otvara pod nogama. Pa ipak, ne propadam. Iz inata. Ili zbog odustajanja. Odbijam
čuti i riječ više. Više ne prepoznajem svijet u kojem živim.

Ranoranioci žure prema kolodvorima i autobusnim stanicama. Tel Aviv se budi, tvrdoglaviji no
ikada. Koliko god šteta bila velika, nikakva kataklizma ne može spriječiti Zemlju u njezinu okretanju.
Ukliješten između dvije gorile na stražnjem sjedištu policijskog vozila, gledam zgrade koje
svako malo promiču, osvijetljenih prozora s kojih se na trenutke ocrtavaju kratkotrajne čudne
sjene. Ulicom odzvanja brujanje jednog kamiona poput krika uznemirene uspavane himere, a zatim
ponovno zavlada mamurna tišina radnoga jutra. Posred parkića razmahuje se neki pijanac,
vjerojatno nastojeći preplašiti klince koji ga izruguju. Na crvenom semaforu budno paze dva
redarstvenika, jednim okom iza a drugim ispred, kao kameleoni.
U kabini svi šutimo. Vozač je prilijepljen za upravljač. Širokih ramena i kratkog zatiljka izgleda
kao da je isklesan od kamena. Njegov me pogled samo jedanput preletio u retrovizoru, ispunivši me
jezom... “Prema prvim rezultatima istrage, način na koji je razneseno tijelo vaše žene upućuje na
ozljede specifične za fundamentalističke bombaše-samoubojice.” Imam osjećaj da će me ta vijest
proganjati do kraja života. Pojavljuje se u meni najprije usporeno, a zatim se, hraneći se svojom
neumjerenošću, ohrabruje, prožimajući me sa svih strana. Glas časnika nastavlja tući, uzvišen i jasan,
posve svjestan krajnje ozbiljnosti svojih izjava: “Žena koja se raznijela... Samoubojica... Vaša je
žena...” Taj glas koji me pljuje podiže se poput mračnog vala, preplavljuje mi misli, kida mi
nevjericu, a zatim se naglo vraća, odnoseći sa sobom čitave dijelove moga bića. Rasvijetlivši moju
bol, proviruje iz dubine, zujeći i pjeneći se, noseći me kao sluđen mojom skamenjenošću i nastojeći
me komadati nit po nit, sve dok me posve ne uništi...
Murjak s lijeve strane spušta prozorsko staklo. Lice mi ošine nalet svježeg zraka. S mora dopiru
odurni mirisi truleži.
Noć se sprema na odlazak, dok zora nestrpljivo čeka pred gradskim vratima. Preko usjeka među
zgradama nazire se trak moralne truleži i sustavno lomi skute obzorja. To se shrvana noć povlači s
bojišta, prevarena i zaglušna, natrpana mrtvim snovima i nesigurnošću. Na nebu bez tračka romantike
nema ni oblačka koji bi promijenio blistavi žar dana koji se upravo rađa. Njegova svjetlost je poput
Otkrivenja, koje kao da mi najavljuje da neće ugrijati i moju dušu.
Moja me četvrt dočekuje hladno. Pred mojom kućom parkirana je marica. Pred ulaznim vratima
sa svake strane policija. Drugo vozilo, dijelom parkirano na pločnik, ima upaljeno crveno-
plavo svjetlo sirene. U tami svjetluca nekoliko cigareta poput sitnih prištića.
 Izvlače me iz auta.
Odgurnem ulazna vrata, uđem u vrt, popnem se ulaznim stubama i otvorim vrata svoje kuće.
Bistar sam, no ipak čekam da dođem k sebi.
Točno znajući što im je činiti, policajci se naguravaju u ulaz, jureći prema sobama kako bi
započeli s premetačinom.
Kapetan Moše pokaže mi trosjed u boravku.
“Možemo li malo popričati u četiri oka, vi i ja?”
Uglađenom, ali rezerviranom kretnjom uputi me prema sjedalu. Nastoji biti na visini svojeg
položaja, vodeći računa o svom časničkom statusu, ali njegova pretjerana uslužnost nije
vjerodostojna. On je obični predator siguran u svoju taktiku tek sada kada je plijen izoliran. Nešto
slično mačjem poigravanju s mišem, u kojoj ona najprije dugo gustira a tek onda prelazi na jelo.
“Sjednite, molim vas.”
Izvuče cigaretu iz kutije, kucne njome po noktu i ovjesi je o kut usta. Zapalivši je upaljačem,
otpuhne dim prema meni.
“Nadam se da vam ne smeta što pušim?”
Povlači još dva ili tri dima, ispuhujući kolutove sve dok se ne počnu prepletati na stropu.
“Zgranula vas je, zar ne?”
“Pardon?”
“Oprostite, mislim da ste još u šoku.”
Pogledam prelazi slike na zidu, pregledava kutove, pa klizi impresivnim zastorima, tu i tamo se
zadržavajući, da bi ga ponovno usmjerio prema meni.
“Tko bi se odrekao ovakva luksuza?”
"Molim?”
“Mislim naglas”, kaže, odmahnuvši cigaretom u znak isprike... “Pokušavam, ali neke stvari neću
nikada shvatiti. To je tako apsurdno, tako glupo... Što mislite, je li postojala šansa da je
se odgovori?... Sigurno ste znali za njezinu namjeru, zar ne?"
“Što mi želite reći?”
“Sasvim sam jasan... Ne gledajte me tako. Nećete me valjda uvjeravati da niste imali pojma ni o
čemu?”
“O čemu govorite?”
"O vašoj supruzi, doktore, o onome što je učinila.”
“Nije ona. To ne može biti ona.”
“A zašto ne ona?”
Ne odgovorim mu, pokušavajući samo primiti glavu objema rukama da dođem k sebi. On me
spriječi, podižući mi bradu svojom slobodnom rukom i fiksira me pogledom.
"Prakticirate li vjeru, doktore?”
"Ne.”
“A vaša supruga?”
"Ni ona.”
 Podigne obrve:
"Nije?”
“Nije se molila, ako to podrazumijevate pod praksu.”
“Čudno...”
Osloni stražnjicu na naslon fotelje prekoputa, prekriži noge, nalakti se jednim laktom o bok
primivši nježno bradicu palcem i kažiprstom, žmirkajući od dima.
Njegov mutni pogled sudari se s mojim.
“Nije se molila?”
“Nije.”
“Nije postila ramazan?”
“Jest.”
“A!...”
Pogladi se po vrhu nosa, ne skidajući pogleda s mene.
“Dakle, neposlušna vjernica... Za utiranje puta i mirnu borbu. Sigurno je djelovala u sklopu neke
karitativne udruge ili tako nečega, to su sjajna pokrića, i u slučaju nevolje, lako se može izvući. Ali
iza volonterstva uvijek stoji neki unosan posao, blago za zle, mali kutak raja za bezazlene. Znam ja to,
to mi je posao. Uzalud vjerujem da sam dokučio ljudsku glupost, ali svjestan sam da samo gravitiram
na njezinim rubovima...”
Ispuhne mi dim u lice.
“Gajila je simpatije prema brigadama mučenika Al-Akse, zar ne? Ne, ne brigadama Al-Akse.
Oni, navodno, ne cijene previše samoubilačke atentate. Za mene su svi ti pušioničari jednaki. Bio to
Islamski džihad ili Hamas, riječ je o istim izopačenim bandama spremnim na sve samo da bi se o
njima govorilo.”
“Moja žena nema nikakve veze s tim ljudima. Riječ je o strašnom nesporazumu.”
“Nevjerojatno, doktore. Upravo to kažu i bližnji drugih rasprsnutih nesretnika kad ih posjetimo
nakon atentata. Svi imaju isti izbezumljeni izraz lica poput vas, i nemaju pojma o
takvim djelovanjima. Je li to opći naputak da se dobije na vremenu ili je to smion način ismijavanja
ljudi?”
“Na krivom ste tragu, kapetane.”
Umiri me rukom, a onda opet navali.
“Kakva je bila jučer ujutro kad ste odlazili na posao?”
“Moja žena je prije tri dana otputovala u Kafr Kannu k svojoj baki.”
“Dakle, u protekla tri dana niste je vidjeli?”
“Ne.”
“Ali čuli ste se telefonom?”
“Nismo. Zaboravila je mobitel kod kuće, a kod bake nema telefona.”
"Ima li baka ime?” upita, vadeći mali notes iz unutrašnjeg džepa sakoa.
“Anan Šedad.”
Kapetan bilježi.
 “Jeste li vi išli s njom u Kafr Kannu?”
“Ne, išla je sama. U srijedu ujutro ostavio sam je na autobusnoj stanici. Sjela je na autobus za
Nazaret u 8 i 15.”
"Vidjeli ste kada je odlazila?”
“Da. Stanicu sam napustio istodobno kad i autobus.”
Dva se policajca vrate iz mog ureda s upakiranim košuljama, treći ide za njima s mojim
računalom pod rukom.
"Odnose moje dosjee.”
"Vratit ćemo vam ih kad ih pregledamo.”
"Riječ je o povjerljivim dokumentima, to su podaci o mojim pacijentima.”
"Žao mi je, ali moramo to sami provjeriti.”
Začujem tresak ulaznih vrata, a moje ladice i pokućstvo zazveče nizom udaraca i škripanja.
"Vratimo se još malo na vašu suprugu, doktore Džafari.”
“Na krivom ste tragu, kapetane. Moja žena nema nikakve veze s onim za što je sumnjičite. U
restoranu se zatekla kao i svi drugi. Sihem ne voli kuhati nakon puta. Htjela je nešto u miru pojesti... I
to je to. Već petnaest godina dijelim s njom život i tajne. Naučio sam je poznavati, i da mi je nešto
skrivala, na kraju bih to otkrio.”
“I ja sam bio oženjen sjajnom ženom, doktore Džafari. Bila je sav moj ponos. Trebalo mi je
sedam godina da saznam da mi je skrivala ono osnovno što muškarac smatra vjernošću.”
“Moja žena me nije imala razloga varati.”
Kapetan traži gdje da se riješi cigarete. Pokažem mu stakleni stolić iza njega. Povuče posljednji
dim, dulji od prethodnih, i energično smrvi čik u pepeljari.
“Doktore Džafari, društveno prilagođen čovjek ipak nikad nije potpuno napustio dom. Život je
stalna staja, tunel miniran zamkama i govnima. Hoćemo li poskočiti i uzdići se ili ostati na tlu, ne
mijenja bitno na stvari. Da bismo prošli kušnju samo je jedna mogućnost: svaki dan i svaku noć valja
se pripremati za najgore... Vaša žena u restoran nije ušla nešto pojesti, već dići zgradu u zrak...”
“Dosta!” viknem, ustavši, satrt... “Prije sat vremena doznao sam da mi je žena poginula u
restoranu koji je bio meta terorističkog napada. Odmah nakon toga obavijeste me da je kamikaza ona.
To je stvarno previše za umornog čovjeka. Pustite me da se najprije isplačem, a onda me dokrajčite,
ali preklinjem vas, ne namećite mi istodobno i nemir i užas.”
“Doktore Džafari, molim vas sjednite.”
U bijesu ga odgurnem da se skoro prevrnuo preko staklenog stolića iza sebe.
“Ne dirajte me. Zabranjujem vam da me dirate svojim rukama.”
Brzo se uspravi, nastojeći me ukrotiti.
“Gospodine Džafari...”
“Moja žena nema nikakve veze s ovim pokoljem. Radi se o samoubilačkom napadu, pobogu! A
ne o promjeni kućne pomoćnice. Radi se o mojoj ženi. Koja je mrtva. Ubijena u tom
prokletom restoranu. Kao i ostali. S ostalima. I ne dopuštam vam da blatite sjećanje na nju. Bila je
dobra žena. Jako dobra. Sušta suprotnost onome što želite reći.”
“Jedan svjedok...”
 “Koji svjedok? Čega se može sjećati? Bombe koju je moja žena nosila ili njezina lica? Sa
Sihem sam živio više od petnaest godina. Poznajem je u dušu. Znam za što je sposobna, a za što nije.
Imala je suviše čiste ruke da bi mi promakla ijedna mrlja. To što je najzahvaćenija ne znači da je ona
ta. Ako ste na tome zasnovali pretpostavku, morate naći i druge. Moja je žena najviše zahvaćena jer
je bila najizloženija. Eksploziv nije bio kod nje, nego pokraj nje, vjerojatno skriven ispod njezine
stolice ili stola za kojim je sjedila... Koliko znam nijedan službeni dokument ne daje vam pravo da
nastavite s tako teškim optužbama. Štoviše, prvi rezultati istrage nisu konačni. Pričekajmo da se javi
organizator. Netko mora preuzeti odgovornost za napad. Možda na koncu dobijete kakvu videokasetu,
vi ili novine. Ako je bila kamikaza, to ćemo čuti i vidjeti.”
"Ti gadovi nisu tako sustavni. Katkad ih zadovolji samo faks ili telefonski poziv.”
"No kad je riječ o senzacionalizmu. A žena-samoubojica u tom je smislu uspjeh. Osobito ako
ima izraelsko državljanstvo i ako je udana za uglednog kirurga koji je često bio ponosom grada i koji
je utjelovljenje najuspješnije integracije... Da vas više nisam čuo da govorite o mojoj ženi,
gospodine časniče. Moja je žena žrtva atentata, nije ga ona počinila. Morat ćete malo stati, i
to odmah.”
"Sjednite!” zagrmi kapetan.
Njegov mi vrisak probode cijelo tijelo. Noge mi popuste i srušim se na trosjed.
Na izmaku snaga, primim se rukama za glavu i sklupčam se. Umoran sam, izmožden, izrešetan,
sav sam mokar. San me zlobno pritišće, ne želim se izgubiti. Ne želim spavati. Bojim se da ne
zadrijemam i nakon buđenja ne otkrijem sve više i više da žene koju sam volio najviše na svijetu više
nema, da je poginula i raznesena u terorističkom napadu; bojim se da pri svakom buđenju ne doživim
istu katastrofu, istu strahotu... I zašto se ovaj kapetan koji me davi ne pretvori u prah? Volio bih da
smjesta nestane, da se duhovi bukači koji mi opsjedaju kuću pretvore u vjetar, da uragan probije moje
prozore i odnese me daleko, tako daleko od sumnje koja mi izjeda utrobu, miješa putokaze i
ispunjava mi srce teškom neizvjesnošću...
 4

Kapetan Moše i njegovi pomoćnici drže me budnim dvadeset i četiri sata bez prekida. Jedni za
drugima izmjenjuju se u odvratnoj istražiteljskoj sobi. Sve se događa u nekoj vrsti štakorske rupe
s niskim stropom i otužnim zidovima, sa žaruljom iza rešetke koja mi visi nad glavom i izluđuje me
stalnim zujanjem. Košulja natopljena znojem nagriza mi leđa oštro poput snopa kopriva. Gladan
sam, žedan, loše mi je, a nigdje ne vidim kraj tunela. Na pišanje su me morali nositi pridržavajući me
ispod pazuha. Prije no što sam uspio otvoriti šlic, ispraznio sam pola mjehura u gaće. Uhvatila me
mučnina pa sam skoro glavom tresnuo u pisoar. Nazad do ćelije doslovno su me vukli. Zatim
ponovno najezda, ispitivanja, udarci šakama o stol, lagane pljuske da ne zaspim.
Svaki put kad bi mi san pomutio rasuđivanje, prodrmali bi me od glave do pete i podvrgli me
revnosti svježeg i novopridošlog časnika. Pitanja su uvijek ista. Odzvanjaju mi u glavi poput
muklih vradžbina.
Prevrćem se na metalnoj stolici koja mi struže stražnjicu, pritišće za stol da ne padnem unatrag, i
u jednom trenutku se otkvačim poput nepokretnog lutka, a moje lice snažno udari o rub stola. Mislim
da mi je pukla arkada.
“Vozač autobusa i službeno je identificirao vašu ženu, doktore. Odmah ju je prepoznao na
fotografiji. Rekao je da je uistinu ušla u autobus na putu prema Nazaretu u srijedu u 8 i 15. Ali da je
na izlasku iz Tel Aviva, manje od dvadeset kilometara nakon stanice, zatražila da je pusti, rekavši da
je riječ o hitnom slučaju. Vozač je bio primoran zaustaviti autobus uz rub ceste. Prije nastavka
puta vidio je vašu suprugu kako ulazi u automobil iza autobusa. Taj ga |c detalj zaintrigirao. Nije
zapisao registarski broj automobila, ali kaže da se radi o starom modelu Mercedesa bež boje...
Govori li vam nešto taj opis, doktore?"
“Što bi mi trebao govoriti? Ja imam novi Ford, i to bijeli. Moja žena nije imala nikakva razloga
izaći iz autobusa. Taj vaš vozač trabunja.”
“U tom slučaju, nije jedini. Poslali smo svog čovjeka u Kafr Kannu. Anan Šedad kaže da svoju
unuku nije vidjela više od devet mjeseci.”
“Već je stara...”
"Njezin nećak koji živi s njom na selu također to potvrđuje. I dakle, doktore Džafari, ako vaša
supruga nije kročila u Kafr Kannu više od devet mjeseci, gdje je provela ta posljednja tri dana?”
Gdje je provela ta posljednja tri dana?... Gdje ih je provela?... Gdje je bila?... Časnikove
riječi gube se u nedokučivom žamoru. Više ga ne čujem. Vidim samo njegove obrve koje
poskakuju ovisno o zamkama koje mi postavlja, njegova usta koja izbacuju obrazloženja koja do
mene više ne dopiru, njegove ruke koje iskazuju nestrpljenje ili pak odlučnost...
Dolazi još jedan časnik prijetećeg izraza lica iza tamnih naočala. Obraća mi se prijeteći prstom.
Njegove prijetnje gube se u nepostojanosti moga rasuđivanja. Ne ostaje dugo i odlazi psujući.
Ne znam koliko je sati, je li noć ili dan. Uzeli su mi sat. A i sugovornici su se pobrinuli riješiti
se svojih satova prije no što mi se pridruže.
Kapetan Moše se vrati k meni, mrmljajući. Pretraga nije ništa otkrila. I on je umoran. Smrdi po
ugašenom opušku. Iscrpljen i crvenih očiju, nije se obrijao od sinoć, a rubovi usta sve mu se više
spuštaju.
“Sve navodi na to da vaša supruga nije napustila Tel Aviv ni u subotu ni narednih dana.”
“To ipak ne znači da je ona zločinka.”
“Vaš bračni odnos bio je...”
“Moja žena nije imala ljubavnika”, prekinem ga.
“Nije vam to morala davati do znanja.”
“Nismo imali tajni jedno pred drugim.”
“Prava tajna se ne dijeli.”
“Sigurno postoji neko objašnjenje, kapetane. Ali ne u smjeru kojim idete.”
“Urazumite se na trenutak, doktore. Ako vam je žena lagala, ako vas je uvjerila da ide u Nazaret
da bi se vratila u Tel Aviv čim ste se vi okrenuli, znači da prema vama nije bila iskrena.”
“Vi niste iskreni, kapetane. Služite se lažima da biste doznali istinu. Ali vaš bleferski pristup ne
pali. Možete me držati budnim sve dane i noći, ali od mene nećete čuti ono što želite. Morat
ćete zafrkavati drugog krivca.”
Uzrujan, izađe u hodnik. Malo kasnije vrati se sabran, ukočene vilice. Preplavi me njegova
mržnja. Malo mu treba da ne pukne.
Češkajući se po obrazima, noktima stvara iritantan zvuk.
“Nećete me valjda uvjeravati da u posljednje vrijeme niste primijetili ništa neobično u
ponašanju svoje supruge. Osim ako više niste živjeli pod istim krovom.”
“Moja žena nije islamistica. Koliko vam puta to moram ponoviti? Na krivom ste tragu. Pustite
me kući. Već dva dana nisam spavao.”
“Ni ja, i nemam namjeru oka sklopiti dok ne rasvijetlim ovaj slučaj. Forenzičari su odlučni:
vaša supruga ubijena je eksplozivom koji je nosila uza se. Jedan lakše ranjeni svjedok koji je sjedio
za stolom na terasi restorana tvrdi da je vidio jednu trudnicu pokraj skupine školaraca koji su
organizirali proslavu za svog prijatelja. Tu je ženu bez dvojbe prepoznao na fotografiji. A to je vaša
supruga. Vi ste, međutim, izjavili da nije bila trudna. Ni vaši susjedi ne sjećaju se da su je ikada
vidili trudnu otkad živite u četvrti. I autopsija je jasna, trudnoće nema. Otkud onda vašoj supruzi
veliki trbuh? Što je bilo pod njezinom haljinom, ako ne taj prokleti teret koji je oduzeo živote
sedamnaestero ljudi, klinaca koji su se samo htjeli bezbrižno zabavljati?”
“Čekajte kasetu...”
“Neće biti kasete. Osobno me nije briga za kasete. To mi nije nikakav problem. Moj je problem
drugdje. I izluđuje me. I zato obavezno moram saznati kako se lijepa i pametna, moderna,
dobro integrirana žena koju je muž volio i kojoj su se prijatelji, većinom Židovi, divili i koju je
okolina toliko cijenila, mogla preko noći natrpati eksplozivom i otići na javno mjesto te dovesti u
pitanje sve što je država Izrael povjerila Arapima koje je primila u naručje. Jeste li svjesni težine te
situacije, doktore Džafari? Očekivali smo izdajstvo, ali ne na ovaj način. Istražio sam sve u vezi s
vašim odnosom: vaše odnose, navike, slatke grijehe. Rezultat: ne mogu doći k sebi. Ja kao Židov i
časnik u službi Izraela ne uživam ni trećinu poštovanja koje vama ovaj grad pruža svakoga dana. I
to me silno uznemiruje.”
“Ne pokušavajte iskorištavati moje fizičko i psihičko stanje, kapetane. Moja je žena nevina.
Nema apsolutno nikakve veze s fundamentalistima. Nikada ih nije upoznala, nikad nije o
tome govorila, nikad o tome razmišljala. Moja je žena u taj restoran ušla ručati. Ručati. Ni više ni
manje... Sada me ostavite na miru. Mrtav sam umoran.”
Nakon toga, prekrižim ruke na stolu, oslonim na njih glavu i zadrijemam.
***
Kapetan Moše opet se vraća, i opet... Nakon tri dana, otvori vrata štakorske rupe, pokazujući mi
hodnik.
“Slobodni ste, doktore. Možete se vratiti kući i nastaviti normalan život, ako uopće... ”
Uzimam sako i teturam duž hodnika u kojem me časnici u kutama zadignutih rukava, s neurednim
kravatama, promatraju u tišini. Izgledaju poput čopora vukova koji promatraju kako se udaljava
plijen koji su već smatrali uhvaćenim. Portir iskrivljena profila vraća mi sat, ključeve i novčanik,
dajući mi na potpis otpusnicu, zatim naglo ponovno spusti maleni prozor među nama. Netko me
otprati do izlaza zgrade. Čim iskoraknem na ulicu zaslijepi me svjetlost dana. Vrijeme je lijepo, grad
obasjava golemo sunce. Prometna buka vrati me među žive. Nekoliko trenutaka ostanem na ulaznim
stubama, prateći uobičajeni ples automobila koji tu i tamo pojačaju sirene. Nema gužve. Četvrt
kao da je zanemarena. Stabla kao da se nevoljko nadvijaju nad ulicu, a uokolo se vucaraju dangube
tužne poput svojih sjena.
Podno stuba stoji upaljen veliki automobil. Za volanom je Naved Ronen. Nogu je ispružio na tlo
i nalakćen na vrata čeka da mu se pridružim. Odmah mi postane jasno da je on imao svoje prste
u mojem puštanju iz zatvora.
Kad se spustim do njega, namršti obrve zbog mog natečenog oka.
“Tukli su te?”
“Poskliznuo sam se.”
Nisam ga uvjerio.
“Ozbiljno”, kažem mu.
Ne navaljuje.
“Da te ostavim kod kuće?”
“Ne znam.”
“U očajnom si stanju. Moraš se istuširati, presvući i nešto pojesti.”
“Jesu li islamisti poslali kasetu?”
“Kakvu kasetu?”
“Kasetu atentata. Zna li se konačno tko je samoubojica?”
“Amine...”
Odmaknem se da izbjegnem njegov dodir. Više ne podnosim da me itko dodiruje. Čak ni za
utjehu.
Očima fiksiram murjaka, ne ispuštajući ga više iz vida.
“Ako su me pustili, znači da moja žena nema veze s time.”
“Moram te ostaviti kod kuće, Amine. Moraš doći k sebi. I to pod hitno.”
“Ako su me pustili, Navede, hajde... Ako su me pustili, znači... Isto su otkrili, Navede?”
“Da ti nemaš veze s time, Amine.”
 “Samo ja?”
“Samo ti.”
“A Sihem?”
“Moraš platiti knas da pokupiš njezino tijelo. Takav je propis.”
“Naknadu? A otkad je na snazi taj propis?”
“Otkad samoubojice islamisti...”
Prekinem ga prstom.
“Sihem nije bombaš-samoubojica, Navede. Nemoj to zaboraviti. Jer to mi je najvažnije na
svijetu. Moja žena nije ubojica djece... Jesam li bio jasan?”
Ostavljam ga ondje i krećem, ne znajući kamo. Više nemam želje da me ostave kod kuće, više
nemam potrebe da me tapšu rukom po ramenu, ne želim vidjeti nikoga ni na svojoj ni na drugoj strani.
***
Noć me iznenadi na nekom zidiću uz more. Nemam pojma kako sam proveo dan. Mislim da sam
negdje zaspao. Tri dana i tri noći u zatvoru posve su me uništili. Ostao sam bez sakoa. Sigurno sam
ga zaboravio na nekoj klupici ili mi ga je možda netko ukrao. Na gornjem dijelu hlaća imam mrlju,
košulja je puna ostataka bljuvotine, kroz maglu se sjećam da sam povraćao ispod nekog mostića.
Kako sam se dovukao na ovaj zidić uz more? Ne znam.
Na pučini svijetli veliki brod.
Malo bliže valovi se izgubljeno bacaju na stijene. Njihovo razbijanje odzvanja mi u glavi poput
udaraca buzdovanom.
Osvježio me povjetarac. Skvrčio sam se, obujmivši noge, uronio bradu među koljena i osluhnuo
žamor mora. Polako mi se oči zamute, spopadnu me jecaji u grlu, potičući drhtaje u svim dijelovima
tijela. Tada dlanovima prekrijem lice u zaglušnoj buci valova i, od jecaja do jecaja, počnem urlati
kao opsjednut.
 5

Netko je zalijepio plakat na dvorišna vrata zgrade. Nije pravi plakat već naslovnica visokotiražnog
dnevnog lista. Na njoj velika fotografija prikazuje krvavu strahotu oko restorana koji je
bio teroristička meta, a velikim slovima piše: PRLJAVA ZVIJER JE MEÐU NAMA. Naslov se
prostire na tri stupca.
Ulica je prazna. Jedan anemični kandelabar rasplinjava svjetlost u blijedom prstenu svjetiljke.
Susjed preko puta navukao je zastore. Tek je deset sati, a nijedan prozor nije osvijetljen.
Vandali kapetana Mošea nisu gubili vrijeme. Radni stol je prevrnut. Jednak nered vlada i u
mojoj sobi, prevrnut madrac, plahte na podu, noćni ormarići i komoda razvaljeni, ladice izvrnute na
tapison. Rublje moje žene razvučeno među papučama i kozmetikom. Skinuli su i slike sa zidova kako
bi vidjeli što je iza njih. Izgazili su i jednu staru obiteljsku fotografiju.
Nemam ni snage ni hrabrosti razgledati druge sobe i procjenjivati štetu.
Zrcalo s ormara uzvraća mi moj odraz. Nisam se prepoznao. Raščupan, zapušten, izgledam kao
kakav luđak, neobrijan i ispijenih obraza.
Svučem se i pripremim kupku, nađem hranu u hladnjaku navaljujući na nju kao izgladnjela
zvijer. Jedem stojećke, prljavim rukama, spreman halapljivo progutati cijele komade bez žvakanja.
Ispraznio sam košaru s voćem, dva tanjura hladnog mesa, ispio naiskap dvije boce piva i polizao,
jedan po jedan, svih svojih deset prsta umrljanih umakom.
Još sam jedanput morao proći ispred zrcala da bih shvatio da sam posve gol. Otkad sam se
oženio ne sjećam se da sam u kući hodao poput Adama. Sihem je snažno držala do nekih načela.
Sihem...
Kako se sve to već čini dalekim!...
Ulazim u kadu, puštajući da toplina vode ispuni moje biće, i zatvorim oči pokušavajući se
polako rastopiti u snažnom bunilu koje me upravo svladava...

“Bože moj!”
Kim Jehuda stoji u kupaonici i ne vjeruje. Gleda desno, lijevo, plješćući rukama i ne vjerujući
onome što vidi, žustro se okrene prema zidnom ormariću, kopajući po njemu u potrazi za ručnikom.
“Unutra si proveo noć?” poviče, istodobno užasnuta i ljuta. “Pobogu, gdje ti je pamet?! Mogao
si se utopiti.”
Jedva otvaram oči. Možda zbog dnevnog svjetla. Shvaćam da sam cijelu noć spavao u kadi. U
vodi koja se u međuvremenu ohladila udovi mi više ne reagiraju, otvrdnuli su kao klade, bedra i ruke
su ljubičasti. Shvaćam i da ne prestajem drhtati, cvokoćući zubima.
“Što si to činiš, Amine? Ustani, odmah izlazi odande. Umirem i kad te vidim ovakva.”
Pomogne mi da ustanem, umota me u ručnik i energično istrlja od glave do pete.
“Ne mogu vjerovati”, ponavlja. “Kako si mogao zaspati s vodom do vrata? Jesi li uopće
svjestan!... Jutros sam imala neki predosjećaj. Nešto mi je govorilo da svakako moram svratiti ovamo
prije bolnice... Naved me nazvao čim su te pustili. Jučer sam prošla triput, ali još se nisi bio vratio.
Pomislila sam da si otišao nekom rođaku ili prijatelju."
Odvela me u sobu, vratila madrac na krevet i ispružila me. Udovi su mi sve jače drhtali, a vilice
prijetile da će se polomiti.
“Brzo ću ti pripremiti neki topli napitak”, reče, prekrivši me pokrivačem.
Čujem je kako me iz kuhinje ispituje gdje držim to i to. Stalno cvokotanje ne dopušta mi
izgovoriti ni riječ. Sklupčam se pod pokrivačem u fetalni položaj, postajući sve manji, u nadi da
ću se malo zagrijati.
Kim mi donese veliku šalicu čaja, podigne mi glavu, pokušavajući mi ulijevati u usta slatki
pušeći napitak. Nutrinom mi se razgrana usijana lava dopirući do želuca.
Kim teško obuzdava moje drhtaje.
Odloži šalicu na noćni ormarić, namjesti mi jastuk i ponovno ušuška.
“Kad si se vratio? Kasno navečer ili rano jutros? Vidjevši otključana dvorišna vrata, a ulazna
širom otvorena, prepala sam se najgoreg... Netko ti je mogao ući u stan.”
Ne znam što bih joj rekao.
Objašnjava mi da prije podne mora operirati jednog pacijenta, pokušava telefonom dobiti moju
spremačicu i zamoliti je da navrati, ali nekoliko puta javi joj se sekretarica pa na kraju ostavi poruku.
Boji se ostaviti me bez nadzora, smišlja rješenje, ali ne uspijeva ga naći. Malo se umiri izmjerivši mi
temperaturu, a zatim, pripremivši mi jelo, ode odmoriti se od mene, obećavši da će se vratiti čim
bude mogla.
Nisam vidio kada je odlazila.
Mislim da sam ponovno zaspao...
***
Probudi me škripa dvorišnih vrata. Odgurnem pokrivač i približim se prozoru. Po vrtu mi njuškaju
dvojica tinejdžera s tubama pod rukom. Na pragu se razlete deseci fotografija izrezanih iz novina.
Pred mojom kućom okupljaju se znatiželjnici. “Nosite se!” viknem. Ne uspjevši otvoriti prozor,
sjurim se u dvorište. Dva tinejdžera nestanu. Pojurim za njima sve do ulice, bos i sluđen...
“Prljavi teroristu! Gade! Arapski izdajice!” Uvrede me smjesta zaustave. Ali prekasno, već sam
usred uspaljene gomile. Dvojica bradonja s pletenicama pljuju po meni. Ruke mi se tresu. “Tako se
kod vas zahvaljuje, prljavi Arapine? Grizući ruku koja vas izvlači iz govana?...” Za mnom se dovlače
sjene, braneći mi svako povlačenje. U lice mi doleti mlaz pljuvačke. Jedna me ruka povuče za
ovratnik kućnog ogrtača...
“Pogledaj kakav dvorac imaš, kurvin sine. Što vam još treba da budete zahvalni?...” Guraju me
na sve strane. “Najprije ga treba dezinficirati, a onda baciti na lomaču...” Jedan udarac
nogom presiječe me po trbuhu, a drugi ponovno uspravi. Prvi mi prsne nos, zatim usne. Više se ne
uspijevam zaštititi rukama. Na mene se sruči pljusak udaraca i izmakne mi se tlo pod nogama...

Kim me je našla kako ležim posred aleje. Napadači su me gonili sve do mog vrta gdje su me, i nakon
što su me srušili, nastavili dugo cipelariti. Po njihovim zacakljenim zjenicama i razdraženim ustima
pomislio sam da će me linčovati.
Nijedan susjed nije mi pritekao u pomoć, nijedna kršćanska duša nije osjetila poriv pozvati
policiju.
 “Odvest ću te u bolnicu”, reče Kim.
“Ne, ne u bolnicu. Ne želim se onamo vratiti.”
“Mislim da ti je nešto slomljeno.”
“Ne navaljuj, molim te.”
“U svakom slučaju, ne možeš ostati ovdje. Ubit će te.”
Kim me uspije prebaciti u sobu, odjene me, ubaci mi nekoliko stvari u torbu i smjesti u svoj
auto.
Bradonje s pletenicama pojave se iznebuha, vjerojatno ih je obavijestio netko iz zasjede.
“Pusti ga neka crkne!” vikne jedan od njih Kim. “To je običan gad...”
Kim krene punom brzinom.
Četvrt prijeđemo poput suludog bolida usred minskog polja.

Kim me odveze ravno u dispanzer u blizini Jaffe. Snimka ne pokazuje lomove, ali na desnoj šaci i na
koljenu imam teške ozljede. Bolničarka mi dezinficira rane na rukama, potapka moje raspucane usne,
očisti natučene nosnice. Ona vjeruje da je riječ o sukobu pijanaca, a pokreti su joj puni sažaljenja.
Ordinaciju napuštam, poskakujući na jednoj nozi s grotesknim zavojem na ruci.
Kim mi nudi rame, ali ja se radije oslanjam na zid.
Vodi me k sebi u Sederot Jerušalajim, u apartman koji je kupila dok je još bila s Borisom.
Ovamo sam često dolazio na proslave ili ugodna večernja druženja s prijateljima, sa Sihem. Njih su
se dvije dobro slagale, iako je moja supruga, više rezervirana, uvijek bila na oprezu. Kim to nije
smetalo. Obožava primati goste i organizirati slavlja. Otkad je preživjela Borisov odlazak, još se
više zabavlja.
Uđemo u lift. Neka stara bakica ide s nama do drugog kata. Na četvrtom katu šetka se psić na
lancu zakačenom za vrata na dnu hodnika. Susjedin pas - riješit će ga se čim odraste i
nabaviti drugoga, to je kod nje ustaljeni postupak.
Kim se svađa s bravom - kao i svaki put kad je nervozna. Dlanovi su joj izbrazdani ožiljcima.
Od srdžbe pravi grimase. No ljutina je upalila. Konačno pronalazi pravi ključ i propusti me da uđem.
“Osjećaj se kao kod svoje kuće”, reče mi.
Skine mi jaknu, ovjesi je u predsoblju, usmjerivši me bradom prema boravku, gdje se poput
porculanskih psića gledaju stolac od trske i stari izlizani kožni naslonjač. Polovicu zida
prekriva velika nadrealistička slika, nešto poput črčkarije nestabilne djece fascinirane crvenom
krvlju i crnim ugljenom. Na okruglom stoliću od kovana željeza, otkrivenom u jednoj staretinarnici u
koju Kim voli zalaziti vikendima, među sitnicama od terakote i poput urne prepune pepeljare, jedne
visokotiražne novine... Otvorene su na stranici s fotografijom moje žene.
Kim pojuri do njih.
Uhvatim je za ruku.
“U redu je.”
Zbunjena, ipak pokupi novine i baci ih u kantu za smeće.
Smjestim se u fotelju pokraj vrata balkona prepunog tegli s cvijećem. Stan pruža slobodan
pogled na aveniju. Cesta je začepljena gustim prometom. Spušta se večer i čini se da će ovo biti
burna noć.
Kim i ja večeramo u kuhinji. Ona je nemirna, a ja sasvim hladan. Za oko mi zapne fotografija iz
novina. Sto puta sam poželio upitati Kim što misli o toj priči koju plasiraju novinari svojom voljom,
sto puta sam poželio primiti je objema rukama za bradu, gledati je ravno u oči i zatražiti od nje da mi
kaže vjeruje li doista, svojom dušom i razumom, da je moja supruga Sihem Džafari, žena s kojom je
dijelila toliko stvari, bila sposobna natrpati se eksplozivom i dići se u zrak usred proslave. Nisam se
usudio zloupotrijebiti njezinu susretljivost... A istodobno, duboko u sebi, molim se da ni ona sama
ništa ne kaže i da me ne primi za ruku u znak suosjećanja, ne bih preživio nijednu dodatnu gestu...
Ovako nam je jako dobro, tišina nas čuva od nas samih.
Ona očisti stol bez prevelike buke i ponudi mi kavu. Zamolim je cigaretu. Namršti obrve. Već
godinama ne pušim.
“Siguran si da to doista želiš?”
Ne odgovorim joj.
Pruži mi kutiju, zatim upaljač. Prvi dimovi zaiskre mi u mozgu. Od sljedećih mi se zavrti.
“Možeš li, molim te, smanjiti svjetlo?”
Ugasi stropnu svjetiljku i upali stolnu. Polutama sobe koliko--toliko ublaži moju tjeskobu. Dva
sata kasnije u istom smo položaju, licem u lice, pogleda izgubljenih svaki u svojim mislima.
“Moramo leći”, izjavi ona. “Sutra imam naporan dan a padam s nogu.”
Smjesti me u gostinsku sobu.
“Je li dobro? Ne treba ti više jastuka?”
“Laku noć, Kim.”
Ona se istušira, a zatim ugasi svjetlo u svojoj sobi.
Malo kasnije došla je vidjeti spavam li. Glumio sam da sam usnuo.

Prolazi tjedan a ja nisam kročio u svoju kuću. Kim me udomljava, pazeći da ne izazove moju
osjetljivost - ni pirotehničar s bombom ne bi bio tako pažljiv.
Rane su mi zacijeljele, otekline splasnule, ozlijeđeno koljeno više me ne tjera na poskakivanje,
ali šaka mi je još u zavoju.
Kad nema Kim, zatvorim se u jednu sobu i ne mrdam. Da izađem, kamo? Ulica me ne privlači.
Što je na njoj drukčije nego jučer? Vjerojatno je i gore. Uzaludno je i pokušavati pomiriti se
s poznatim stvarima, kad srce nije tu. U sobi s navučenim zastorima osjećam se zaštićeno. Ne izlažem
se ničemu. Još nisam sasvim u formi, ali nisam ni ozlijeđen. Moram ponovno stati na noge. Dno ne
odgovara nikome. U toj vrsti pada, ne reagiramo li veoma brzo, više ne možemo upravljati ničime.
Postajemo promatrači vlastitog odstupanja i nismo svjesni ponora koji se nad nama zauvijek
zatvara... Kim mi je predložila da jedne večeri odemo njezinu djedu na obalu. Rekao sam kako nisam
spreman obnavljati ono što više nikada neće biti kao nekada. Potreban mi je odmak da shvatim što mi
se događa. Pa ipak, po cijele dane zatvarao sam se u sobu, ne misleći ni na što. Ili se, pak, smještao
uz balkonska vrata u boravku i svoje najbistrije trenutke provodio gledajući ali ne videći automobile
koji trepere na bulevaru. Samo mi je jedanput glavom proletjela ideja da skočim za upravljač i vozim
bilo kamo sve dok ne eksplodira hladnjak, ali nisam imao hrabrosti vratiti se do bolnice po
automobil.
 Čim sam mogao hodati bez oslanjanja o zid, zatražio sam susret s Navedom Ronenom. Htio sam
svojoj ženi priuštiti pogreb kakav zaslužuje. Nisam mogao podnijeti pomisao da se nalazi u onom
skučenom prostoru, onom hladnom pretincu u mrtvačnici s etiketom oko palca. Da me poštedi
uzaludna bijesa, Naved mi je donio brižno ispunjene formulare, nedostajao je samo moj potpis.
Platio sam otpust i pokupio tijelo svoje žene, ne rekavši nikome ništa. Sihem sam namjeravao
pokopati u potpunoj intimi u Tel Avivu, gradu gdje smo se upoznali i gdje smo odlučili živjeti dok
nas smrt ne rastavi. Uz grobara i imama na groblju sam bio samo ja.
Kad smo zatrpali jamu u kojoj će odsad počivati najljepši dio mog života, bilo mi je malo lakše.
Kao da sam vratio dug koji sam smatrao nevjerojatnim. Do kraja sam odslušao imamove
recitacije ajeta, tutnuo mu zatim u ruku novčanice i krenuo u grad.
Prošetam esplanadom uz more. Turisti snimaju fotografije za uspomenu, međusobno se
pozdravljajući. Nekoliko mladih parova zavodi se u sjeni stabala, drugi, s rukom u ruci šeću rivom.
Odem u mali kafić, naručim kavu i sjednem u kut pokraj staklenih vrata, pušeći u miru cigaretu za
cigaretom.
Polako se spušta sunce. Dozovem taksi i zamolim taksista da me ostavi u Sederot Jerušalajimu.
Kim ima goste. Nitko me nije čuo da ulazim. Iz predsoblja ne mogu vidjeti dnevni boravak.
Raspoznam glas Ezre Benhaima, grublji od Navedova, i blagi glas Kimina starijeg brata Benjamina.
“Ne vidim vezu”, kaže Ezra nakon nakašljavanja.
“Veza je uvijek ondje gdje se najmanje nadaš”, kaže Benjamim koji je dugo podučavao
filozofiju na telavivskom sveučilištu, da bi se zatim pridružio veoma kontroverznom pacifističkom
pokretu u Jeruzalemu. “Zato neprestano promašujemo bit.”
“Ne pretjerujmo”, usprotivi se pristojno Ezra.
“Jesu li nas neprestane pogrebne povorke do nečega dovele?...”
“Palestinci odbijaju slušati razum.”
“Možda ih mi odbijamo čuti.”
“Benjamin ima pravo”, kaže Naved smirenim i zanesenim glasom. “Palestinski fundamentalisti
tjeraju klince da se dižu u zrak na autobusnim stanicama. Dok mi skupljamo svoje mrtve, naši stožeri
šalju im helikoptere da dignu u zrak njihove kućerke. U trenutku kad se naša vlast sprema za
proglašenje pobjede, drugi napad poravnava račune. I do kada tako?”
U tom trenutku Kim izađe iz kuhinje i presretne me u hodniku. Prislonivši joj prst na usta
zamolim je da me ne oda, okrenem se na petama i vratim do ulaznih vrata. Kim me pokuša
zaustaviti, ali več sam bio na ulici.
 6

Evo me ponovno u mojoj četvrti. Kao fantom na mjestu zločina. I ne znam kako sam ovamo dospio.
Nakon što sam se izvukao iz Kimina stana, krenuo sam nasumce nekom avenijom i hodao sve dok mi
koljena nisu presjekli grčevi, kada sam uskočio u autobus koji me odvezao do zadnje stanice, večerao
sam u nekoj krčmi u Šipari, muvao se po nekom parkiću, da bih na kraju završio u stambenoj četvrti
gdje smo sedam godina ranije Sihem i ja odlučili živjeti, uvjereni da ćemo ondje podići neosvojivu
utvrdu svoje idile. To je lijepa, mirna četvrt, ponosna na svoje udobne vile i mir u kojima se šire
veliki bogataši Tel Aviva kao i kolonija pridošlica, među kojima je nekoliko emigranata iz Rusije
prepoznatljivih po svojem jakom naglasku i silnoj želji da zadive svoje susjede. Prvi put kad smo
ovuda prošli, Sihem i ja smo se zaljubili u ovo mjesto. Ovdje je dnevno svjetlo bilo mnogo jače nego
drugdje. Svidjela su nam se pročelja od obrađena kamena, ograde od kovana željeza i ta aura sreće
koja je obavijala kuće širom otvorenih prozora i lijepih balkona. U ono vrijeme stanovali smo u
perifernoj, neskladnoj četvrti, u malom stanu na trećem katu neke obične zgrade, gdje su obiteljske
trzavice bile normalna pojava. Rigorozno smo stiskali remen kako bismo uštedjeli za preseljenje, ali
daleko od toga da smo zamišljali da ćemo kovčege raspremati u ovako otmjenom dijelu grada.
Nikada neću zaboraviti Siheminu sreću kad sam joj skinuo povez s očiju otkrivši joj našu kuću. Tako
je visoko poskočila sa sjedala da je glavom udarila o krov automobila. A vidjeti je
tako izbezumljeno sretnu, kao malo dijete kojemu ste za rođendan ispunili najdražu želju, za mene je
bila prava čarolija. Koliko mi je puta poskočila za vrat da me poljubi u usta, pred svima, ona, koja bi
porumenjela kao paprika kad bih je štipnuo na ulici?... Odgurnula je ogradu i pritisnula masivna
hrastova vrata. Bila je tako nestrpljiva da nisam uspijevao naći pravi ključ. Još uvijek u meni
odzvanjaju radosni uzvici. Još je vidim kako se raširenih ruku vrti dnevnim boravkom poput balerine
opijene svojim plesom. Da obuzdam njezin žar, morao sam je podići u naručje. Njezine su me oči
obasipale zahvalnošću, a njezina me sreća opijala. I ondje, u golemoj praznoj dvorani, prostrli smo
moj baloner na pod i voljeli se kao dvoje tinejdžera istodobno zaslijepljenih i prestrašenih prvim
erupcijama svojih tijela u transu...
Sigurno je oko jedanaest sati, možda malo manje, na vidiku ni žive duše. Ulica mojih uspjeha
ruši mi snove, njezini kandelabri zaprepašćujući su od ništavosti. Kao siroče bez ljubavi moja
kuća podsjeća na opsjednuti dom - tama je zavija u nešto zastrašujuće. Netko bi pomislio da je već
generacijama napuštena. Zaboravili su zatvoriti prozorske kapke, nekoliko prozora je razbijeno.
Komadi papira razasuti po vrtu s izgaženim cvijećem. U našem bijegu onoga dana Kim je zaboravila
zaključati dvorišna vrata koja su zlonamjerni posjetitelji ostavili širom otvorena, pa sada
polako škripuću u tišini poput paklene jadikovke. Željeznom šipkom bravi su doslovno izvadili
utrobu. Jednu su šarku iščupali i razbili zvono. Izresci iz novina, koje je društveni progon zalijepio
na zidić ograde, strše usred grafita punih mržnje. Bilo je burno dok me nije bilo...
U sandučiću ima pošte. Među računima, pozornost mi privuče malena kuverta. Nema
pošiljatelja, samo markica i pečat. Poslana je iz Betlehema. Srce mi zamalo stane kad prepoznam
Sihemin rukopis. Pojurim u svoju sobu, upalim svjetlo i sjednem uz noćni ormarić koji krasi
fotografija moje žene.
Odjednom se sledim.
 Zašto Betlehem?... Što će mi donijeti to pismo s one strane? Prsti mi počnu drhtati, a Adamova
jabučica poludi u osušenu grlu. Na trenutak sam pomislio da je bolje da je otvorim kasnije. Ne
osjećam se spremnim pružiti i drugi obraz i preuzeti na sebe silnu nesreću koja me proganja od
atentata. Tornado koji mi je uništio oslonac ozbiljno me oslabio, neću imati snage preživjeti još jednu
gadariju... A istodobno, ne osjećam se sposobnim čekati ni sekundu više. Cijelo mi je tijelo napeto
kao da će popucati, živci na površini još malo pa će me napustiti. Duboko udahnem i poderem
kuvertu - ne bih si porezao ruku da nisam osjećao veliki nemir. Leđima mi počne curiti užareni znoj.
Srce mi kuca sve brže, potmulo mi odzvanjajući sljepoočnicama, ispunjavajući sobu vrtoglavom
jekom.
Pismo je kratko, bez datuma i zaglavlja. Jedva četiri retka ispisana u brzini na papiru istrgnutom
iz učeničke bilježnice.
Čitam:

Čemu služi sreća kad se ne dijeli, Amine, ljubavi moja?

Moje radosti su se gasile svaki put kad ni tvojih nije bilo. Ti si htio djecu. Ja sam ih htjela zaslužiti. Nijedno dijete
nije sasvim zaštićeno ako nema domovinu... Ne zamjeri mi.
Sihem.

List mi izmakne, ispadne iz ruke. U jednom trenu sruši se sve. Nigdje ne prepoznajem ženu kojom sam
se oženio, i u dobru i zauvijek, koja je ispunila moje najljepše godine, krasila moje projekte
svjetlucavim vijencima, ispunjavala moju dušu blagom prisutnošću. Ne nalazim više ništa od nje, ni u
sebi ni u svojim sjećanjima. Okvir koji je zadržava zarobljenu u jednom ukradenom, nepovratno
dokinutom trenutku okreće mi leđa, ne uspijevam više sastaviti sliku onoga što sam smatrao
najljepšom stvari koja mi se dogodila. Kao da sam katapultiran preko litice, guta me
ponor. Zaniječem glavom, zaniječem rukama, zaniječem svim svojim bićem... Probudit ću se...
Budan sam. Ne sanjam. Pod nogama mi leži pismo, posve stvarno, ponovno dovodeći u pitanje
sva moja uvjerenja, mrveći komad po komad moju najveću sigurnost. Gubim i posljednje orijentire...
Nije fer... Izluđuje me pomisao na moja posljednja tri dana u zatvoru. Ponovno me proganja
glas kapetana Mošea, podižući svojim muklim kricima nerazmrsive uskovitlane slike. Neke mi na
trenutak zabljesnu, razabirem Naveda koji me čeka na dnu stuba, Kim koja me skuplja onako jadnog
u aleji, napadače koji me žele linčovati u vlastitu vrtu... Primim se ga glavu objema rukama i
prepustim naletu umora.
O čemu to govoriš, Sihem, ljubavi moja?
Mislimo da znamo. Zato postajemo sve manje oprezni i pravimo se da je sve u najboljem redu.
S vremenom prestajemo svraćati pozornost na stvari onako kako bismo trebali. Sigurni smo. Što
još možemo tražiti? Život nam se smije, sreća također. Volimo i voljeni smo. Imamo sve o čemu smo
sanjali. Nema nikakvih problema, sve nam ide na ruku... Zatim, bez upozorenja, svijet nam se
sruši. Jednom na dnu, shvatimo da život, cijeli život - sa svojim usponima i padovima, svojim bolima
i radostima, obećanjima i zabludama, visi o koncu, tankom i nevidljivom poput paučje niti.
Odjednom nas uplaši i najmanji šum i ne želimo više vjerovati ničemu. Sve što želimo jest zatvoriti
oči i ne misliti ni na što.

“Opet si zaboravio zatvoriti vrata!” ukori me Kim.

Stoji na pragu moje sobe, prekriživši ruke na prsima. Nisam čuo kad je došla.
 “Zašto si malo prije onako otišao? Naved i Ezra došli su zbog tebe. Zar više ne podnosiš ni
pogled svojih prijatelja?”
Njezin zbunjeni osmijeh se ublaži.
“Sad se ljutiš?”
Vjerojatno ne izgledam dobro jer pojuri prema meni, primivši me za zapešća kako bi provjerila
imam li ožiljaka.
“Nisi li si možda ipak naudio? Jebemu! Blijed si kao krpa. Zar si vidio duha ili što? Što nije u
redu? Reci nešto, dovraga. Progutao si neko sranje, je li to? Pogledaj me u oči i reci jesi li pojeo
neko sranje. Strašno je to što si radiš, Amine!” Viče, tražeći oko sebe kapsule otrova ili bočicu
tableta za spavanje. “Više te se ne može ostaviti samoga ni na minutu...”
Gledam je kako se spušta na koljena, baca pogled ispod kreveta, prelazi rukom...
Ne prepoznajem si glas dok joj priznajem:
“Ona je, Kim... Bože moj! Kako je mogla?”
Kim se zaustavi. Pridigne se. Nije joj jasno.
“O čemu to govoriš?”
Primijeti pismo pod mojim nogama, pokupi ga, preleti. Kako je čitala, obrve su joj se polako
mrštile.
“Bože svemogući!” uzdahne.
Promatra me, ne znajući kako da se postavi. Nakon zbunjenosti, otvori mi širom svoje ruke.
Privijem se uz nju, postanem sasvim malen, i drugi put u manje od deset dana, ja, koji od djedove
smrti prije više od trideset godina nisam suzu pustio, počnem ridati kao deset klinaca.

Kim je ostala sa mnom sve do jutra. Probudivši se, nađem je sklupčanu u fotelji pokraj mojeg
kreveta, vidno na rubu snaga. San nas je iznenadio u trenutku kad smo mu se najmanje nadali.
Ne znam tko je od nas dvoje prvi usnuo. Zaspao sam s cipelama na nogama i jaknom zakopčanom do
grla. Čudno, ali imam osjećaj kao da je velika oluja prošla. Sihemina fotografija na noćnom ormariću
ne uznemiruje me. Njezin se osmijeh rasuo, pogled izgubio, moja me bol uništila, ne dokrajčivši me...
Vani cvrkutanje ptica narušava jutarnju tišinu. Gotovo je, pomislim. Dan se budi i na ulici i u
meni.
Kim me vodi svojem djedu koji živi u maloj kući na obali mora. Stari Jehuda ne zna što mi se
dogodilo, tim bolje. Moram ponovno pronaći prijašnje poglede, i ne prestati tišinu doživljavati kao
neugodnost ili osmijeh kao suosjećanje. Na putu smo i Kim i ja izbjegavali govoriti o pismu. Ne
želeći se izložiti nikakvu riziku, oboje šutimo. Kim vozi svoj Nissan, sa sunčanim naočalama na licu.
Od brzine joj se vijori kosa na vjetru. Gleda ravno preda se, ne dižući ruke s upravljača. Ja, pak,
promatram svoju umotanu šaku, pokušavajući razmišljati o buci motora.
Stari Jehuda prima nas s uobičajenom uglađenošću. Već je dugo udovac, a djeca su otišla u
svoje svjetove živjeti svoje živote. Suhonjavi starac koščatih jagodica i nepomičnih očiju na
izmučenu licu. Sve to potječe od karcinoma prostate koji ga je napao prije nekoliko mjeseci. Uvijek
je sretan kad ga posjetimo. Tada se osjeća ponovno živim. Protiv svoje volje živi kao pustinjak,
zaboravljen u kući koju je izgradio vlastitim rukama, usred svojih knjiga i fotografija koje nadugo i
naširoko pripovijedaju o strahotama Šoe. Isto tako, kada mu na vrata zakuca rođak ili prijatelj, kao da
se podigne poklopac pod kojim se skriva, da bi u svoj mrak pustio malo svjetlosti.
Ručamo svi zajedno u restoranu na plaži. Dan je lijep. Osim jednog razbarušenog oblaka koji se
upravo gomila u zraku, suncu preostaje cijelo nebo samo za njega. Nekoliko obitelji izležava se na
pijesku, jedni su na pikniku improviziranom na licu mjesta, dok drugi radije hodaju u vodi do
gležnjeva. Djeca igraju lovice pijučući poput ptica...
“Zašto nisi poveo i Sihem?” upita me izravno stari Jehuda.
Srce mi zastane.
Kim se skoro zaguši maslinom i sama iznenađena. Bojala se ovakvih ispada svoga djeda, ali
očekivala je to mnogo ranije pa se, vidjevši da se ništa ne događa, na kraju opustila. Vidim kako
se ukočila zarumenjevši se u licu, iščekujući moj odgovor kao grešnik presudu. Obrišem ubrusom
usta i, prekinuvši meditativnu tišinu, odgovorim da je Sihem spriječena. Stari Jehuda kimne glavom i
nastavi miješati juhu. Shvatim da je to upitao tek tako, vjerojatno da prekine tišinu koja nas je
svakoga zatvarala u svoj svijet.
Nakon objeda, stari Jehuda vrati se kući na popodnevni odmor, a Kim i ja odemo prošetati po
pijesku. Prelazimo cijelu plažu s rukama na leđima i s mislima negdje drugdje. Katkad se do
nas dokotrlja neki drski val, zapljusne nam gležnjeve i sramežljivo se povuče.
Istodobno iscrpljeni i okrijepljeni, odlazimo na dinu promatrati zalazak sunca. Noć nam odvrati
misli od problema. I to nam oboma godi.
Jehuda dođe po nas. Večeramo na verandi, slušajući more kako zapljuskuje stijene. Svaki put
kad nam stari Jehuda poželi ispričati priču o svojoj deportiranoj obitelji, Kim mu da znak da je
obećao da neće upropaštavati večer. Prizna da se trudio ne otvarati stare rane i zašuti na svojoj
stolici, pomalo negodujući što uspomene mora zadržati za sebe.
Kim mi ponudi pomoćni krevet u sobi na katu, odabravši spavati na spužvastom madracu na
podu. Rano gasimo svjetla.
Cijelu noć pokušavao sam shvatiti kako je Sihem do toga došla. U kojem trenutku mi je počela
odmicati. Kako nisam ništa primijetio?... Sigurno mi je pokušavala dati neki znak, reći mi nešto što
nisam uspio razumjeti. Gdje mi je bila glava? Istina je, njezin je pogled u posljednje vrijeme izgubio
mnogo svoga sjaja, sve se manje smijala, ali je li to bila poruka koju sam morao odgonetnuti, pružena
ruka koju sam svakako trebao uhvatiti kako ne bih dopustio da mi je plima odnese? Beznačajni
znakovi za nekoga tko nimalo ne škrtari da svaku proslavu završi poljupcem i svaki seks orgazmom.
Iz temelja premještam uspomene, tražeći detalj koji će utješiti moju dušu, ali ništa uvjerljivo. Između
Sihem i mene vladala je savršena ljubav - nikakav šum nije parao njezine serenade. Nismo pričali,
rekli bismo si, kako kaže pripovjedač sretnih pastorala. Ako bi katkad i zajecala, mislio bih da pjeva
jer je nisam mogao ni zamisliti u prikrajku svoje sreće kad je upravo ona činila svu moju sreću. Samo
je jedanput govorila o smrti. Bilo je to na obali švicarskog jezera dok se obzorje u zoru pretvaralo u
umjetničko djelo. “Ne bih te mogla nadživjeti ni minute”, povjerila mi je. “Ti si moj svijet. Umirem
svaki put kad te izgubim iz vida.” Te je večeri bila predivna u svojoj bijeloj haljini, Sihem. Muškarci
na terasi za stolovima oko nas proždirali su je pogledom. Jezero kao da se nadahnjivalo njezinom
svježinom da omogući ovu noćnu... Ne, nije me upozorila na tom mjestu. Bila je tako sretna,
zadivljena vjetrom koji je mreškao površinu vode. Bila je nešto najljepše što mi je život mogao
pružiti.

Prvi je ustao stari Jehuda. Čujem ga kako pripravlja kavu. Otkrijem se, navučem hlače i cipele,
prekoračim Kim koja sklupčana spava podno mog kreveta s plahtom omotanom oko gležnjeva.
Vani je noć na izmaku.
Siđem u prizemlje, pozdravim Jehudu koji sjedi za stolom u kuhinji, sa šalicom iz koje se još
puši.
“Dobar dan, Amine... Kava je na grijaču.”
“Poslije”, kažem mu. “Prvo ću pogledati buđenje dana.”
“Sjajna zamisao.”
Malim puteljkom spustim se do plaže i zauzmem jednu stijenu, usredotočivši se na sićušnu
brazdu na nebeskoj tmini. Vjetrić mi se uvuče pod košulju i zamrsi mi kosu. Rukama obujmim
koljena, nježno prislonim na njih bradu, ne ispuštajući iz vida bjelkastu brazgotinu koja polako zadiže
skute obzora...
“Pusti da šum valova upije sve što u tebi buči”, iznenadi me stari Jehuda, sjedajući kraj mene.
“To je najbolji način da se oslobodiš...”
Posluša grgotanje jednoga vala u šupljini stijene, a zatim mi, prešavši rukom po nosu, povjeri:
“Uvijek valja gledati more. To je zrcalo koje nam ne zna lagati. Tako sam naučio i više ne
gledati za sobom. Ranije, čim bih bacio pogled preko ramena, nalazio bih uvijek svoje iste boli i
sablasti. Nisu mi dopuštale da nastavim uživati u životu, razumiješ? Upropaštavale su mi svaku
priliku da se vinem iz pepela...”
Iskopa oblutak i zabavlja se odmjeravajući ga.
Nastavljajući, glas mu popusti:
“Zato sam sad na kraju života odabrao umrijeti u svojoj kući uz more... Onaj tko gleda more
okreće leđa svim nesrećama svijeta. U neku ruku ima pravo.”
Praveći rukom luk, baci kamenčić u vodu.
“Najbolje godine života proveo sam odagnavajući stare patnje”, prepričava. Za mene ništa nije
bilo vrijedno sabranosti ili sjećanja. Bio sam uvjeren da sam Šou preživio samo da bih je održavao
u sjećanju. Gledao sam samo nadgrobne spomenike. Čim bih doznao da se negdje otvara koje
spomen-obilježje, odmah bih uskočio u avion da zauzmem prve redove. Snimao bih sve konferencije
koje bi se odnosile na genocid Židova i prelazio cijeli svijet prepričavajući ono što je naš narod
pretrpio u istrebljivačkim logorima, unutar plinskih komora i peći za spaljivanje... Međutim, ja baš i
nisam doživio holokaust. Bile su mi četiri godine. Katkad se pitam nisu li neka moja sjećanja bila
plod trauma stečenih mnogo poslije rata, u mračnim dvoranama u kojima su se prikazivale
nacističke strahote.”
Nakon duge šutnje tijekom koje se morao boriti da svlada nalet emocija, nastavi:
“Rođen sam da budem sretan. Čini se da je providnost svu sreću stavila na moju stranu. Bio sam
zdrav i fizički i psihički. Imao sam imućnu obitelj. Moj otac liječnik vodio je
najprestižniju ordinaciju u Berlinu. Moja je majka bila sveučilišna profesorica povijesti umjetnosti.
Živjeli smo u predivnoj kući u otmjenoj četvrti. S vrtom velikim poput pašnjaka. Imali smo poslugu
koja me brižno pazila kao najmlađeg od šestero djece. Dobro smo znali da u gradu nije sve ružičasto.
Prostor je svakog dana sve više zahvaćala rasna segregacija. Kad bi nas susreli na ulici, ljudi bi nam
neljubazno dobacivali. Ali čim bismo se vratili kući, bili smo u samom srcu sreće...
A onda smo jednog jutra morali ostaviti našu mirnu luku i pridružiti se beskrajnim povorkama
izgubljenih obitelji, izbačenih iz svojih domova i prepuštenih demonima Kristalne noći. Ima dana koji
svanu i nakon drukčijih noći. Onaj u jesen 1938. zasigurno je najstrašniji od svih. Dugo ću se sjećati
tišine koja je pratila nesreću tih ljudi prazna pogleda, sa žutom zvijezdom koja im je pretjerano
deformirala odjeću.
“Žuta zvijezda pojavila se u rujnu 1941.”
“Znam. Pa ipak, ona je zakačena za svaku moju uspomenu, stjeravši moje sjećanje sve do zida.
Pitam se nisam li s njome i rođen... Bio sam još sasvim malen, no ipak mi se čini da sam je vidio
iznad glava odraslih, ne nazirući nikakav kraj obzora. Svuda oko nas sivilo, a magla je brisala sve
naše tragove na putovima nepovrata. Sjećam se svakog trzaja na ugaslim licima, tupost ispunjena
užasom, palog lišća koje je smrdjelo na crkotinu. Kad je udarac štapom srušio na zemlju jednog
iscrpljenog logoraša, podigao sam pogled prema ocu kako bih pokušao shvatiti; on mi je mrsio kosu
šapućući: ‘Nije to ništa. Bit će sve u redu...’ Kunem ti se da i sada, dok ti ovo govorim, još osjećam
njegove prste uz moje tjeme, i sav se ježim...”
“Saba”, dobaci grubo Kim, pridruživši nam se. Starac podigne ruke poput klinca uhvaćenog s
prstima u pekmezu.
“Ispričavam se. To je jače od mene. Uzalud obećavam da više neću zabadati nož u ranu, a
upravo to činim svaki put kad mislim da imam što reći.”
“To je zato što ne gledaš dovoljno more, dragi saba”, reče mu Kim, masirajući ga nježno po
vratu.
Stari Jehuda promisli nad riječima svoje unuke kao da ih čuje prvi put. Oči mu preplavi neko
daleko sivilo puno tragičnih sjećanja. Na nekoliko trenutaka učini se kao da više ne zna gdje je i
teško dolazi k sebi, a zatim se, oslonivši vrat na unukine ruke, ponovno razbistri.
“Imaš pravo, Kim. Previše pričam...”
A onda doda drhtavim glasom: “Nikada neću shvatiti zašto se preživjeli u nekoj strahoti
osjećaju primorani uvjeriti druge da se njih mora više žaliti od onih koji su ondje ostavili svoje
živote.”
Pogled mu preleti pješčanom plažom, uroni sred valova i izgubi se u pučini dok mu se bijela
ruka polako podigne prema ruci njegove unuke.
Sve troje, ukočeni svatko u svojoj tišini, promatramo obzor koji zora ljubi tisućama svjetala,
uvjereni da ni dan koji se budi, kao ni oni prije njega, neće donijeti dovoljno svjetla u ljudske duše.
 7

Na kraju je Kim otišla po moj automobil u bolnicu. Prema posljednjim vijestima, ondje sam persona
non grata. Ilan Ros uspio je protiv mene okrenuti većinu bolničkog osoblja. Neki potpisnici peticije
protiv mojega povratka čak su predlagali da mi se oduzme i moje izraelsko državljanstvo.
Ponašanje Ilana Rosa ne iznenađuje me previše. Prije desetak godina u sukobima u južnom
Libanonu ostao je bez mlađega brata, časnika u pograničnoj policiji. Od toga se nije nikad oporavio.
Iako smo se često družili, nije mogao zaboraviti odakle sam i otkud potječem. Unatoč mojim
kirurškim sposobnostima i mojim dobrim odnosima s kolegama, ali i drugim sugrađanima, u njegovim
očima ostajem Arapin - nerazdvojiv od militantnog muslića, i u manjoj mjeri - potencijalni
neprijatelj. U početku sam sumnjao da koketira s nekim segregacijskim pokretom; prevario sam se -
bio je samo ljubomoran na moj uspjeh. Nisam mu to zamjerao. No to ga nije umirivalo. Kad bi ga
odjek mojega rada iznervirao, moje bi lovorike pripisivao običnoj demagoškoj mjeri pripremanja
integracije čiji sam ja bio najodlučniji predstavnik. Samoubilački atentat u Hakirji dogodio se u pravi
čas da ponovno probudi njegove stare demone.
“Sad i razgovaraš sam sa sobom”, iznenadi me Kim.
Iznenadi me njezina svježina. Poput vile koja izranja iz vrela pomlađivanja, crne kose koja joj u
slapovima pada niz leđa i velikih očiju naglašenih crnom olovkom. Na sebi ima bijele hlače
savršena kroja i tako laganu košulju da savršeno prianja uz senzualne obline njezina poprsja. Lice joj
je odmorno, a osmijeh blistav. Čini mi se da je nakon toliko dana i noći provedenih u nekoj vrsti
drugog stanja napokon ponovno primjećujem. Još je jučer bila samo sjena koja se povlačila mojim
mislima. Ne mogu se sjetiti kako je bila odjevena, je li bila našminkana, je li imala puštenu kosu ili ju
je skupljala u punđu. LEON
“Nikada nismo posve sami, Kim.”
Odgurne stolicu prema meni i sjedne, obuhvativši je nogama. Njezin me parfem gotovo ošamuti.
Gledam njezine prozirne ruke kako se bijele na zglobovima, grleći naslon stolice. Njezina nesigurna
usta zadrhte kad me upita:
“Onda mi reci, s kime razgovaraš?”
“Nisam govorio, samo sam mislio naglas.”
Ohrabri je ozbiljnost moga tona. Nagne se nad naslon stolice da bi me vidjela izbliza, povjerivši
mi prijateljskim šapatom:
“U svakom slučaju, čini se da si bio u dobrom društvu. Tvoja te tuga poljepšala.”
“Vjerojatno je to bio moj otac. U posljednje vrijeme često mislim na njega.”
Njezine su ruke došle utješiti moje. Pogledi nam se susreću, ali odmah zatim okret, u strahu da
se ne otkrije sjaj neugodnosti.
“Kako tvoja šaka?” zabrine se kako bi odagnala nelagodu koja je naglo ispunila sobu.
“Ne da mi spavati. Kao da mi je posred dlana ugrađen kamen, i osjećam srsi u zglobu.”
Kim mi pogleda zavoj oko ruke, nježno mi pomakne prste.
“Mislim da bismo trebali do dispanzera da budemo sigurni. Prva snimka nije bila dobra. Možda
imaš prijelom.”
“Jutros sam pokušao voziti. Imao sam problema s upravljačem.”
“A kamo si htio ići?” zapita u nevjerici.
"Nemam pojma.”
Ustane, namrštivši obrve.
“Radije pregledajmo šaku, to je mnogo pametnije.”
Svojim vozilom odveze me u dispanzer. Na putu ne pisne ni riječi, sigurno opterećena
pogađanjem kamo sam imao namjeru krenuti toga jutra uskočivši za upravljač. Sigurno se pita guši
li me štiteći me na sve moguće načine.
Izgaram od želje da položim svoju ruku na njezinu kako bih joj pokazao koji sam sretnik što je
imam uza se, ali nikako ne pronalazim snage da to i učinim. Bojim se da mi ruka ne pobjegne, da
riječi ne zastanu, da nespretnost ne uništi čistoću mojih namjera - mislim da gubim samopouzdanje.
Primi me debela bolničarka. Od početka joj se nije dopadao moj loši izgled i odlučno mi
predloži da poboljšam prehranu i počnem jesti pečene odreske i salatu, jer, prišapne mi na uho,
izgledam kao štrajkaš glađu. Liječnik pregleda prvu snimku, procijeni je jasnom, dugo negodujući
prije no što mi odobri drugo snimanje ruke. Nova snimka potvrdi prethodnu dijagnozu - nema
nikakva prijeloma, čak ni iščašenja, samo veliki udarac u korijenu kažiprsta i još jedan, lakši, u
području zgloba. Propiše mi mast protiv upala, tablete za spavanje i ponovno uputi bolničarki.
Na izlazu iz dispanzera, ugledam Naveda Ronena. Čeka nas u svojem automobilu na parkiralištu
za bolnička vozila, nogom oslonjen na otvorena vrata i rukama za vratom, strpljivo promatrajući vrh
jedne ulične svjetiljke.
“Zar me prati?” kažem, iznenađen što ga vidim ondje. “Ne govori gluposti”, napadne me Kim
uzrujano. “Nazvao me na mobitel i pitao kako si, ja sam ga pozvala ovamo.”
Uviđam da sam pretjerao, ne ispričam se.
“Ne daj da bol uništi tvoje dobre manire, Amine.”
“O čemu to govoriš?” kažem, uzrujan.
“Nema smisla biti neugodan”, odgovori, hrabro podnoseći moj pogled.
Naved izađe iz automobila. Na sebi ima trenirku u bojama nogometne reprezentacije, nove
tenisice i preokrenutu crnu šiltericu. Trbuh mu se prelijeva nad koljenima, velik i mlohav,
gotovo groteskan. Beskrajni sati aerobika i tjelovježbe koje pohađa žestinom vjernika čini se da ne
utječu previše na njegovu sve neugledniju pretilost. Ni Naved se ne ponosi izgledom velikog
neurednog medvjeda, koji naglašavaju nedostatni centimetri u nogama - što njegov hod čini pomalo
nesigurnim, kompromitirajući tako ozbiljnost i autoritet koje želi odavati.
“Bio sam na nogometu u blizini”, dobaci mi, opravdavajući se.
“Nije zabranjeno”, odgovorim mu.
Odmah primijetim agresivnost i neumjesnost svojih aluzija, ali začudo, ne osjetim nikakvu
potrebu da to ispravim. Reklo bi se čak da iz toga izvlačim određeno zadovoljstvo, mračno poput
sjene koja mi zavija dušu. Ne poznajem se kao takvog zlonamjernika, a istodobno ne vidim kako to
spriječiti.
Kim me uštine ispod ruke - što Navedu nije promaknulo.
“Dobro,” progunđa vidno razočaran, “ako smetam...”
 “Što ti je?” pokušam se ispraviti.
Ošine me pogledom, tako snažno da mu se zatreslo lice. Moje ga pitanje uvrijedi više nego moje
aluzije. Vrati se, stane preda me i zapilji se u mene, ne dopuštajući mi da skrenem pogled. Silno je
bijesan.
“Mene pitaš, Amine?” kaže uzrujano. “Izbjegavam li ja tebe ili ti bježiš glavom bez obzira čim
me nanjušiš u blizini? Što nije u redu? Jesam li ti što nehotice učinio ili si ti onaj koji pravi
gluposti?”
“Nije to. Drago mi je što te vidim...”
Stisne oči.
“Čudno, ne vidim ti to u očima.”
“Ali to je istina.”
“A da odemo na piće?” predloži nam Kim.
“Ja častim. A ti biraš kamo ćemo, Navede.”
Naved pristane prijeći preko mojih nepristojnih riječi, ali njegova zabrinutost ostane. Duboko
uzdahne, pogleda preko ramena da razmisli i predloži nam Kod Ziona, mali mirni lokal nedaleko
od dispanzera, gdje se mogu kušati najbolji kanapei u okolici.
Dok Kim prati Navedov automobil, pokušavam shvatiti razloge svoje agresivnosti prema onome
koji me nije ostavio kad su me drugi sustavno javno prezirali. Je li to zbog onoga što on jest,
zbog njegove policijske značke? Naime, za policajca baš i nije uobičajeno nastaviti viđati nekoga
čija je žena bombaš-samoubojica... Stvaram i brišem teorije u nadi da se neću prepustiti svojim
uvjerenjima koja bi mi mogla rasklimati oslonce i još me više izolirati u moju muku. Začudo, u
trenutku kad pazim da ne izbjegnem kontroli, nezadrživa potreba za prekršajem učini mi se dobro
osnovanom. Tjera li me na neposluh nepristajanje na odvajanje od Sihemina prekršaja? I u što se u
tom slučaju pretvaram? Što nastojim dokazati, opravdati? I što zapravo znamo o onome što je
pravedno a što nije? Stvari koje nam gode, one koje nam ne odgovaraju. Prosuđivanje nam nedostaje
i kad imamo i kad nemamo pravo. Tako žive ljudi: u zlu kad su najbolji, i u dobru kad nemaju baš
mnogo toga reći... Misli me salijeću, igrajući se mojim duševnim stanjima. Hrane se mojom slabošću,
iskorištavaju moju bol. Svjestan sam njihova uništavanja i puštam im kao kad se stražar od
povjerenja prepusti polusnu. Suze su mi možda isprale malo boli, ali bijes je još tu, kao tumor
skriven na samome dnu mene, ili čudovište iz dubina skriveno u tminama svoga skrovišta, vrebajući
povoljan trenutak da izađe na površinu plašiti svijet. To misli i Kim. Ona zna da se trudim izbaciti taj
izjedajući užas koji mi opsjeda utrobu i da je moja agresivnost samo simptom silnog nasilja koje
marljivo tinja duboko u meni, čekajući da sakupi propulzivnu silu svoje erupcije. Ne ostavlja me ni
sekundu jer želi smanjiti štetu. Ali moja je nemirna igra uznemiruje, počinje sumnjati.
Sjedamo na terasu malog kafića usred popločanog parkića. Tu i tamo nekoliko raštrkanih gostiju,
jedni su u dobrom društvu, drugi zamišljeno promatraju svoju čašu ili šalicu. Šanker je veliki
zabavljač bujne kose koja se gubi u vikinškoj bradi. Žut kao Šveđanin, ruku dlakavih do ramena kao
da se guši u svojoj mornarskoj majici. Dođe pozdraviti Naveda kojega, čini se, poznaje, prihvati
narudžbe i povuče se.
“Otkad pušiš?” upita me Naved, vidjevši me kako tamanim kutiju cigareta.
“Otkad mi se san pretvorio u dim.”
Kim iznenađena odgovorom samo stisne šake. Naved je smireno promatra, uvukavši donju usnu.
Na trenutak pomislim da će me dovesti u red, no na kraju se samo baci u naslonjač
stolice, prekriživši ruke na vrhu okrugla trbuha.
Ugostitelj se vrati s poslužavnikom, pred Naveda stavi pjenušavo pivo, pred Kim sok od
rajčica, a pred mene šalicu kave. Dobaci neku ljubaznu pošalicu šefu policije i povuče se. Kim prva
prisloni čašu ustima i otpije tri mala gutljaja zaredom. Veoma je razočarana i suzdržava se da me ne
pljusne.
“Kako je Margaret?” upitam Naveda.
Naved ne odgovori odmah. Oprezno prvo ispije gutljaj u miru, a onda riskira:
“Dobro je, hvala.”
“A djeca?”
“Znaš ih, katkad se dobro slažu, katkad se svađaju.”
“Još uvijek namjeravaš Edet udati za onog mehaničara?”
“Ona ga želi.”
“Misliš da je dobra partija?”
“U takvim slučajevima se ne misli, nego moli.”
Kimnem potvrdno:
“Imaš pravo. Brak je uvijek bio lutrija. Računica i oprez ne služe ničemu; on ima svoju logiku.”
Naved shvati da moje riječi nisu nikakva provokacija. Malo se opusti, ispije gutljaj piva,
cmokne usnama i podigne na mene svoj teški pogled.
“A tvoja šaka?”
“Težak udarac, ali ništa nije slomljeno.”
Kim uzme cigaretu iz moje kutije. Pružim joj upaljač. Uvuče halapljivo i uspravi se, ispuhujući
kroz nosnice veliki dim.
“Kako napreduje istraga?” upitam bez oklijevanja. Kim se zagrcne pogrešno uvučenim dimom.
Naved me duboko promotri, ponovno na oprezu.
“Ne želim se svađati s tobom, Amine.”
“To nije ni moja namjera. Ali imam pravo znati.”
“Što zapravo želiš znati? Ono s čime se izbjegavaš suočiti.”
“Ne više. Znam da je ona.”
Kim me pogleda izbliza, prislonivši cigaretu uz obraz i škiljeći na jedno oko zbog dima. Ne
razumije što želim postići.
Naved polako odloži kriglu piva kao da je se želi osloboditi kako bi se mogao usredotočiti samo
na mene.
“Znaš da je ona što?”
“Da je ona ta koja je dignula restoran u zrak.”
"A od kada to?”
“Zar je ovo policijsko ispitivanje, Navede?”
“Ne nužno.”
“Onda mi samo reci kako napreduje istraga.”
 Naved se spusti na naslon stolice.
“Na nultoj točki. Vrtimo se ukrug.”
“A stari model Mercedesa?”
“I moj punac ima takav.”
“Sa svim sredstvima koje imate i svojom mrežom špijuna, niste uspjeli...”
“Ne radi se o sredstvima ili špijunima, Amine”, prekine me. “Radi se o ženi izvan tvojih sumnji
koja je tako dobro skrivala svoju igru da i naš najbolji detektiv, kojim god putem krenuo,
nailazi uvijek na istu prepreku. Ali ono što je u tome utješno jest to da je dovoljan samo jedan trag,
jedan jedini, da bi stroj nastavio hrabro raditi... Misliš li da imaš takav?”
“Ne mislim.”
Naved se uznemiri na stolici, teško osloni laktove na stol, povukavši prema sebi kriglu koju je
trenutak prije odmaknuo. Prstom klizi rubom čaše, brišući ostatke pjene. Terasom zavlada okrutna
tišina.
“Znaš barem tko je samoubojica i to je napredak.”
“A ja?”
"Ti?”
“Da, ja? Jesam li čist ili ostajem sumnjiv?”
“Ne bi sada ovdje pijuckao kavu da ti imamo što zamjeriti, Amine.”
“Zašto su me onda izmlatili u vlastitoj kući?”
“To nema veze s policijom. Ima bijesa koji, poput braka, sluša samo svoju logiku. Imaš pravo na
tužbu. Nisi je pokrenuo.”
Zdrobim cigaretu u pepeljari, zapalim drugu i odjednom shvatim da je odvratna okusa.
“Reci mi, Navede, ti koji si vidio toliko kriminalaca, grešnika i raznih vrsta suludih opsjednutih
ljudi, kako je moguće da se najedanput natrpaš eksplozivom i digneš u zrak usred proslave?”
Naved slegne ramenima vidljivo potresen:
“To si pitanje postavljam svake večeri, i ne uspijevam mu naći smisla, a još manje odgovora.”
“Jesi li upoznao takve ljude?”
“Mnogo.”
“I, kako objašnjavaju svoju ludost?”
“Ne objašnjavaju je, priznaju je.”
“Ne možeš pojmiti koliko me izjedaju takve priče. Kako, jebemu, jedno obično, fizički i psihički
zdravo biće, potaknuto fantazijom ili halucinacijom, odluči vjerovati da ima božansku misiju,
odluči odustati od svojih snova i ambicija kako bi se priklonilo užasnoj smrti u samoj srži najgoreg
barbarstva?”
Mislim da mi suze od bijesa zamućuju pogled dok mi riječi koče Adamovu jabučicu. Kim ispod
stola nervozno miče bokovima. Cigareta joj se pretvorila u štapić pepela koji tinja u zraku.
Naved uzdahne, tražeći riječi. Osjeti moju bol, čini se da je i njemu teško.
“Što da ti kažem, Amine? Mislim da ni najiskusniji teroristi zapravo ne znaju što im se događa. I
to se može dogoditi bilo komu. Jedan klik negdje u podsvijesti i to je to. Motivacija nije jednaka, ali
općenito govoreći, to su stvari koje te uhvate samo tako”, reče pucnuvši prstima. “Ili ti padne na
glavu kao grom iz vedra neba, ili se usadi u tebi kao osamljeni crv. Poslije više ne gledaš svijet istim
očima. Na pameti ti je samo jedno: podići to što ti nastanjuje tijelo i dušu kako bi vidio što je ispod.
Od tog trenutka više nema povratka. Osim toga, više ne vodiš ti. Misliš da radiš po svom, ali to nije
istina. Ti si samo predmet vlastitih frustracija. Za tebe su život i smrt jednaki. Jednom ćeš
definitivno odustati od svega što ti je moglo pružiti šansu za povratak na zemlju. Lebdiš. Ti si
izvanzemaljac. Živiš u bunilu, loveći hurije i jednoroge. Više ne želiš čuti za ovaj svijet. Samo čekaš
trenutak da prijeđeš na drugu stranu. Jedini način da uhvatiš što si izgubio ili nadoknadiš što si
propustio - drugim riječima, jedini način da uđeš u legendu jest da završiš u ljepoti: pretvoriš se u
vatromet u samom središtu školskog autobusa ili u raketu lansiranu silnom brzinom na neprijateljski
tenk. Bum! Veliki odmak i još k tome sa statusom mučenika. Dan uzdizanja tvog tijela postaje u
tvojim očima jedini trenutak u kojem se uzdižeš u očima drugih. Ostalo, dan prije i dan poslije, više
nisu tvoj problem, za tebe oni nisu nikada ni postojali.”
“Sihem je bila tako sretna”, podsjetim ga.
“To smo svi mislili. Ali očito smo se prevarili.”
Zadržali smo se u tom malom kafiću do kasno u noć. To mi je omogućilo da se opustim i
odagnam trulež koja mi je zagađivala dušu. Moja se agresivnost rasula u emocijama. Nekoliko
puta navrle bi mi suze na rubove vjeđa, ali bih ih spriječio da nastave put. Kimina ruka ohrabrivala je
moju svaki put kad bi mi zadrhtao glas. Naved je bio veoma strpljiv. Podnio je moju
nepristojnost, obećavši da će me obavještavati o tijeku istrage. Razišli smo se pomireni, bliskiji no
ikad.
Kim me vozi k sebi. Pojedemo sendviče u kuhinji, pušimo u boravku cigaretu za cigaretom,
razgovarajući o svemu i svačemu, zatim odemo svatko u svoju sobu. Kasnije, Kim još provjeri
treba li mi štogod. Prije gašenja svjetla izravno me upita zašto Navedu nisam rekao ništa za pismo.
Slegnem ramenima i priznam:
“Nemam pojma.”
 8

Kim kaže kako je Zdravstvena uprava primila mnogo pisama mojih bivših pacijenata i njihovih
bližnjih koji su tvrdili da sam i ja žrtva kao i oni poginuli u restoranu koji je u zrak dignula moja
supruga. Bolnica je podijeljena; strasti su se malo smirile, dobar dio mojih protivnika pita se imaju li
smisla peticije koje su potpisali. Moji nadređeni izjavili su da u tako složenoj situaciji nisu
sposobni odabrati stranu, priklonivši se odluci više uprave.
Ja sam svoju odluku donio - neću se vratiti u ured, čak ni po osobne stvari. Urota koju je protiv
mene pokrenuo Ilan Ros duboko me se dojmila. Pa ipak, svoju religioznost nigdje ne pokazujem. Od
studentskih dana pokušavam se skrupulozno osloboditi svojih građanskih dužnosti. Svjestan
stereotipa kojima sam izložen na javnom mjestu, svim se silama trudim da ih, jedan po
jedan, nadiđem, nudeći najbolje od sebe i podnoseći udaljavanje mojih židovskih drugova. Još kao
vrlo mlad shvatio sam da sjedenje na dvije stolice ne vodi ničemu i da moram brzo zauzeti stranu. Da
bih pomirio svoja uvjerenja, zauzeo sam stranu sposobnosti, uvjeren da ću na kraju dugoročno uživati
poštovanje. Mislim da nijedanput nisam prekršio svoja pravila. Ta su pravila bila moja Arijadnina
nit - oštra poput britve. Za Arapina koji se izdvajao iz svog plemena - i uživao luksuz da bude među
najuglednijima u struci - i najmanji pogrešan korak bio bi fatalan. Osobito ako je sin beduina suočen
s predrasudama, tim teretom koji nadugo i naširoko povlači kroz ljudsku uskogrudnost, kao zatvorenik
u lancima svoju željeznu kuglu, na trenutke ga materijalizirajući, tu i tamo proklinjući, a najčešće
zanemarujući ga. Od prve godine fakulteta znao sam da je put koji me čeka veoma brutalan, i
koliko mi je titanske snage potrebno da zaslužim potpuni status građanina. Diploma nije riješila sve,
morao sam šarmirati, podržavati, trpjeti bez uzvraćanja udaraca, biti strpljiv do bola kako ne bih
izgubio ugled. Usprkos sebi, našao sam se u situaciji da budem predstavnik svoje zajednice. U neku
ruku, morao sam uspjeti zbog nje. Čak nisam trebao ni oslonac u svojima, pogled onih drugih
proglasio me sudionikom te nezahvalne i licemjerne misije.
Došao sam iz siromašne ali ponosne sredine za koju su dana riječ i lojalnost bile svetinja. Moj
je djed bio starješina svoga plemena. imao je zemlje, ali ne i ambicije, i nije znao da dug život
ne proizlazi iz sigurnosti u sebe, nego iz stalnog propitkivanja vlastitih uvjerenja. Umro je porobljen,
širom otvorenih očiju, srce mu je stalo od iznenađenja. Moj otac nije želio slijediti njegov
ograničeni svjetonazor. Nije bio nimalo određen seljačkim porijeklom. Htio je biti umjetnik - što je u
rječniku naših starih značilo - lijenčina i nitko i ništa. Sjećam se antologijskih prepirki koje bi
nastajale svaki put kad bi ga djed iznenadio tijekom slikanja u baraci preuređenoj u improvizirani
atelje, u vrijeme kad bi se drugi članovi obitelji, i veliki i mali, ubijali od poslova u voćnjacima.
Moj bi otac uzvraćao svojom olimpijskom smirenošću kako život nije samo okopavanje, orezivanje,
navodnjavanje i branje, da je on i crtanje i pjevanje i pisanje, i učenje, te da je najbolja životna
vokacija ozdravljenje. Njegova je najveća želja bila da postanem liječnik. Malokad sam vidio
nekoga da se toliko daje za svoje dijete. Bio sam njegov sin jedinac. Više djece nije ni htio, kako bi
meni pružio maksimalne mogućnosti. Uložio je sve što je imao kako bi plemenu darovao prvog
kirurga. Kad me je vidio kako mašem svojom doktorskom diplomom, bacio mi se u snažni zagrljaj.
Jedan jedini put kad sam zamijetio suze na njegovim obrazima bilo je upravo toga dana. Umro je u
bolničkom krevetu, nježno milujući moj stetoskop koji sam stavio oko vrata samo radi njega.
 Moj je otac bio dobar čovjek. Stvari je primao kako su dolazile, bez ikakva mazanja očiju. Nije
vidio čemu bi služilo potezati bika za rogove, a kad bi vukao vraga za rep, nije od toga
pravio predstavu. Za njega nesreće nisu bile kušnje već nezgode na putu koje valja prijeći i
osloboditi ih se u sljedećim trenucima. Njegova poniznost i odricanje bili su dar. Toliko sam mu
želio sličiti, uživati u njegovoj jednostavnosti i umjerenosti! Zahvaljujući njemu, iako odrastao u
odvajkada nemirnoj zemlji, odbijao sam na svijet gledati kao na arenu. Bilo mi je jasno da ratovi i
osvete slijede jedni za drugima, ali odbijao sam to na bilo koji način prihvaćati. Nisam vjerovao u
suđenu neslogu i nisam uspijevao prihvatiti pomisao da Bog može tjerati ljude jedne protiv drugih i
jedan vjerski zadatak svesti na apsurdno i užasavajuće pitanje omjera snaga. Od tada sam kao vrag od
tamjana bježao od svega što za pročišćenje duše zahtijeva krv. Nisam želio vjerovati ni u doline suza
ni u mračne doline - oko nas ima drugih, ljepših i razumnijih mjesta. Moj mi je otac govorio: “Onaj
tko ti kaže da postoji sklad veći od zraka koji dišeš, laže ti. Zavidan ti je na onome najljepšem što
imaš: sreći da uživaš u svakom trenutku u životu. Prihvatiš li da ti je najgori neprijatelj upravo onaj
koji ti pokušava u srce usaditi mržnju, upoznao si već pola sreće. Za ostalo moraš samo pružiti ruku. I
sjeti se ovoga: ništa, apsolutno ništa nije važnije od tvoga života... A tvoj život nije važniji od
tuđih.”
Nisam to zaboravio.
Čak sam to pretvorio u svoj životni moto, uvjeren da će ljudi, kad prihvate takvu logiku,
konačno dosegnuti zrelost.
Moje male rasprave s Navedom su me oporavile. Iako mi nisu nadomjestile bit moje lucidnosti,
omogućile su mi da na sebe gledam s odmakom. Bijes je još tu, ali više se ne giba mojom utrobom
kao strano tijelo na nalet mučnine koji bi ga izbacio u zrak. Često sjednem na balkon i promatram
automobile, nalazeći u njima izvjestan šarm. Kim više ne pazi na svoj jezik s onako pretjeranom
opreznošću kao prije tri dana. Improvizira pošalice kako bi mi izvukla koji osmijeh na lice, a kad
ujutro ode u bolnicu, više se ne zadovoljavam izoliranjem u svojoj sobi do njezina povratka. Naučio
sam izlaziti i lutati gradom. Odlazim u kafiće pušiti cigarete ili pak sjedim na klupici u parkiću i
promatram klince kako skakuću na suncu. Još se nisam usudio pogledati novine, pa ipak, kad tijekom
šetnji začujem kakve vijesti na radiju, više ne prelazim žurno na drugu stranu ulice.
Ezra Benhaim došao me posjetiti kod Kim. Nismo govorili ni o mojem mogućem povratku na
posao, ni o Ilanu Rosu. Ezra je htio znati kako sam, guram li. Odveo me u restoran da mi dokaže
kako mu nije neugodno pojavljivati se u mojem društvu. Bilo je to jadno, ali iskreno. Ja sam ustrajao
da platim račun. Nakon večere, dok je Kim bila na dežurstvu, otišli smo u pivnicu i napili se kao
dva klinca nakon kojekakvih izgreda tijekom prvih burnih izlazaka.

“Moram poći u Betlehem.”

Iz kuhinje se začuje zveket posuđa. Nakon nekoliko trenutaka na vratima proviri Kim. Promatra
me ispod oka.
Tek zdrobivši cigaretu u pepeljari spremam se zapaliti drugu.
Kim obriše ruke u kuhinjsku krpu ovješenu o zid i pridruži mi se u boravku.
“Šališ se?”
“Izgledam li kao da se šalim, Kim?”
Nesvjesno poskoči.
 “Naravno da se šališ. Što ćeš u Betlehemu?”
“Odande je Sihem poslala pismo.”
“Pa?”
“Pa, želim znati što je ondje radila dok sam ja mislio da je kod bake u Kafr Kanni.”
Kim se zavali u slamnati naslonjač prekoputa, uzrujana mojim nenadanim izjavama. Duboko
diše, kao da želi odagnati razočaranje, grize usne, tražeći riječi koje ne nalazi i prima se rukama za
sljepoočnice.
“Pucaš, Amine. Ne znam što ti se mota po glavi, ali sada stvarno pretjeruješ. Nemaš što raditi u
Betlehemu.”
"Ondje imam sestru po mlijeku. Sihem se sigurno kod nje sklonila da okonča svoju bezumnu
misiju. Poštanski žig datiran je u petak, 27., dakle dan prije drame. Želim znati tko je indoktrinirao
moju ženu, tko ju je natrpao eksplozivom i poslao u smrt. Ne dolazi u obzir da prekrižim ruke ili
okrenem stranicu koju nisam dovršio.”
Kim samo što si ne počupa kosu.
“jesi li svjestan što govoriš? Podsjećam te da je riječ o teroristima. Ti ljudi baš i nisu nježni. Ti
si kirurg, a ne murjak. Taj zadatak moraš povjeriti policiji. Ona ima odgovarajuća sredstva i
kvalificirano osoblje za takvu vrstu istrage. Ako želiš znati što se dogodilo tvojoj ženi, nađi Naveda i
reci mu za pismo.”
“To je osobna stvar...”
“Gluposti! Ubijeno je sedamnaest osoba, a još na desetke ranjeno. Tu nema ničega osobnog.
Riječ je o samoubilačkom napadu i slučaj moraju nadgledati isključivo kompetentne državne službe.
Mislim da se gubiš, Amine. Ako doista želiš biti koristan, pokaži pismo Navedu. Možda je ono dio
traga koji policija čeka da pokrene svoj stroj.”
“Ne dolazi u obzir. Ne želim da mi se drugi miješaju u posao. Želim otići u Betlehem, i to sam.
Ne treba mi nitko. Ondje znam ljude. Na kraju ću biti tako neugodan da ću neke od njih prisiliti da
nešto ispljunu.”
“A poslije?”
“Poslije čega?”
“Recimo da uspiješ prisiliti neke da nešto ispljunu, koji je nastavak programa? Kazniti ih ili
zatražiti odštetu? Znaš da je to neozbiljno. Sihem je iza sebe sigurno imala neku mrežu, cijelu
logistiku i plan. Ne raznosi se eksplozivom na javnome mjestu iz hira. To je okončanje dugog pranja
mozga, minuciozne psihološke i materijalne pripreme. Prije samoga čina poduzete su mnoge mjere
opreza. Tajni kompanjoni trebaju zaštititi svoju bazu i ukloniti tragove. Svoje kamikaze odabiru tek
kad su posve sigurni u njihovu odlučnost i pouzdanost. Zamisli sada da baneš na njihovo područje i
njuškaš po njihovim skloništima. Zar doista misliš da će ljubazno čekati da ih nađeš? Pokazat će ti
tako brzo da nećeš stići ni shvatiti glupost svoga pothvata. Vjeruj mi da se bojim i same pomisli da
lutaš oko toga zmijskoga gnijezda.”
Uhvati me za ruke, oživljujući bol u šaci.
“To nije dobra ideja, Amine.”
“Možda, ali otkad sam pročitao pismo razmišljam samo o tome.”
“Razumijem, samo što takve stvari nisu za tebe.”
 “Ne zamaraj se, Kim. Znaš koliko sam tvrdoglav.”
Podigne ruku da smiri igru.
“Dobro... Ostavimo raspravu za večeras. Nadam se da ćeš se dotad malo razbistriti.”
Uvečer me pozvala u restoran na plaži. Večerali smo na terasi, dok nam je vjetar šibao lica.
More je gusto; ima nečega mudrog u njegovu šumu. Kim postaje svjesna da me ne može natjerati da
se predomislim. Nabada po tanjuru kao umorna ptičica.
Mjesto je ugodno. Vodi ga francuski emigrant, a uređeno je jednostavno, sa staklenim stijenama
velikim poput obzora, kožom presvučenim tamnocrvenim stolcima i stolovima prekrivenim izvezenim
stolnjacima. U kristalnoj posudici predano gori velika svijeća. Nema mnogo ljudi, ali čini se da su
prisutni parovi stalni gosti. Kretnje su im profinjene, a razgovor zaglušan. Šef je malen, suhonjav i
živahan čovječuljak, pomno odabrane odjeće i iznimne kurtoaznosti. On nam predloži i predjelo i
vino. Kim me sigurno s razlogom pozvala baš u ovaj restoran. No čini se da ga se sad više i ne može
sjetiti.
“Kao da te zabavlja poigravanje mojim šećerom”, uzdahne, pustivši salvetu u znak predaje.
“Stavi se na moje mjesto, Kim. Ne radi se samo o Siheminu postupku. Radi se i o meni. To što
se moja žena ubila dokazuje i da je ja nisam znao natjerati da više voli život. Sigurno je
dio odgovornosti i na meni.”
Ona se usprotivi; podignem ruku kako bih je zamolio da me ne prekida.
“To je istina, Kim. Gdje ima dima, ima i vatre. Ona se prepustila, u redu, ali okrivljavanje samo
nje ne pokriva i moju savjest.”
“Ti s tim nemaš nikakve veze.”
“Imam. Ja sam bio njezin muž. Moja je zadaća bila paziti na nju i štititi je. Sigurno je pokušala
privući moju pozornost na tamu koja joj je prijetila. Stavio bih ruku u vatru da mi je pokušavala
dati neki znak. Pobogu, gdje mi je bila pamet dok se ona pokušavala izvući?!”
“Je li se uistinu pokušavala izvući?”
“Pa kako? Na svoje se pogubljenje ne ide kao na bal. Neizbježno je da se u trenutku pripremanja
na taj korak u tebi javi sumnja. I upravo taj trenutak ja nisam uspio raspoznati. Sihem je
sigurno željela da je razbistrim. Ali moje su misli bile negdje drugdje i to si nikada neću oprostiti.”
Nervozno zapalim cigaretu.
“Nimalo me ne zabavlja mučiti te”, rekoh joj nakon duge šutnje. “Izgubio sam volju za svaku
šalu. Nakon tog prokletog pisma razmišljam samo o tom znaku koji nisam uspio na vrijeme otkriti i
koji mi se ni danas ne želi pokazati. Želim ga pronaći, shvaćaš li? Moram. Nemam izbora. Nakon
pisma samo vrtim sjećanja kako bih ga našao. Bilo da spavam ili da sam budan, razmišljam samo o
tome. Prisjetio sam se najznačajnijih trenutaka, najnejasnijih riječi i gesta... Ništa. I ta me praznina
izluđuje. Ne možeš pojmiti koliko me to muči, Kim. Ne mogu to više istodobno tražiti i trpjeti...”
Kim ne zna kamo bi s malenim rukama.
“Možda nije imala potrebe uputiti ti ikakav znak.”
“Nemoguće. Voljela me. Nije me mogla toliko zanemariti da mi ne prenese baš ništa.”
“To nije ovisilo o njoj. Ona više nije bila ista žena, Amine. Nije imala pravo na pogrešku.
Uvući te u njezinu tajnu uvrijedilo bi bogove i kompromitiralo njezin angažman. To je isto kao u
sekti. Ništa ne smije procuriti. To je imperativ za sudbinu bratstva.”
 “Da, ali bila je riječ o smrti, Kim. Sihem je morala umrijeti. Bila je svjesna što to znači za nju i
za mene. Bila je previše dostojanstvena da bi me licemjerno ostavila. Dala mi je znak, u to nema
nikakve sumnje.”
"Bi li on nešto promijenio?”
“Tko zna?”
Nekoliko puta povučem dim cigarete da se ne bi ugasila. Nešto mi zapne u grlu kad izustim:
“Nesretan sam da to nije normalno.”
Kim zadrhti, ali se sabere.
Ugasim čik u pepeljari.
“Moj mi je otac govorio: Svoje patnje čuvaj za sebe, one su jedino što ti ostaje kad izgubiš
sve...”
“Amine, molim te.”
Ne slušam je i nastavim:
“Čovjeku u šoku - i to kakvu šoku! - nije lako spoznati gdje prestaje korota, a počinje udovištvo,
no postoje granice koje valja prijeći želimo li dalje naprijed. Kamo? Ne znam. Znam samo da ne
treba ostati tu i plakati nad svojom sudbinom.”
Na svoje veliko čuđenje, primim njezine ruke i obgrlim ih svojima. Imam osjećaj kao da u
rukama držim dva nepokretna vrapčića. Moj je stisak tako oprezan da se od njega stisnu i
Kimina ramena; oči joj zasjaje sramežljivom suzom koju nastoji prikriti osmijehom kakav još nikada
nisam vidio ni na jednoj ženi otkad sam im se naučio približiti.
“Bit ću veoma oprezan”, obećam joj. “Nemam se namjere osvećivati ili razotkrivati mrežu.
Samo želim shvatiti kako me žena moga života isključila iz svojega, kako je ona koju sam ludo volio
bila osjetljivija na tuđe propovijedi nego na moje pjesme.”
Suza mog anđela čuvara otkinula se od prepune vjeđe i kliznula obrazom u jednom traku.
Iznenađena i zbunjena, Kim je pokuša obrisati, no moj je prst preduhitri i ukloni suzu u trenutku kad je
dotakla kut usana.
“Ti si predivna osoba, Kim.”
“Znam”, rekla je, prasnuvši zatim u smijeh na rubu jecaja.
Ponovno je primim za ruke i snažno stisnem.
“Ne moram ti ni reći da bez tebe ne bih izdržao.”
“Ne večeras, Amine... Možda koji drugi put.”
Usne joj zadrhte u tužnom osmijehu. Oči joj se pogledom oslone na moje kako bi se riješile
emocije koja im razigrava sjaj. Gledam je dubokim pogledom, ne shvaćajući da bih joj
stiskom mogao slomiti prste.
“Hvala”, kažem joj.
 9

Kim me htjela otpratiti do Betlehema. To je bio uvjet koji mi je postavila da bi prihvatila moju
odluku i pustila me u tako očigledan rizik. Želi biti uz mene. Pa makar i samo kao vozač, dodala
je. Šaka mi se još nije sasvim oporavila od udarca i još uvijek bi mi bilo teško držati aktovku ili
upravljač.
Pokušavao sam je razuvjeriti, no nije se dala.
Predložila mi je da se za početak smjestimo u vikendicu koju je njezin brat Benjamin kupio u
Jeruzalemu; a zatim ćemo ondje odlučiti o sljedećem koraku, ovisno o tijeku događanja. Želio
sam smjesta krenuti. Zamolila me da joj dopustim da operira jednog pacijenta, a zatim ode do Ezre
Benhaima i zamoli ga tjedan dana odmora. Ezra je pokušavao shvatiti motive tako nagloga odlaska.
Kim mu je odgovorila da mora napuniti baterije. Ezra nije navaljivao.
Dan poslije operacije ubacili smo dvije putne torbe u prtljažnik Nissana, otišli k meni po još
neke osobne stvari i novije fotografije Sihem, i krenuli put Jeruzalema.
Zaustavljamo se samo jedanput kako bismo objedovali u gostionici uz cestu. Lijepo je vrijeme i
gustoća prometa upućuje na ljetnu ubrzanost.
Vozimo Jeruzalemom kao u budnom snu. Taj sam grad dvanaestak godina nekako izgubio iz
vida. Njegova silna živost i trgovine prepune ljudi u meni bude sjećanja koja sam mislio da su se
izgubila. U meni bljeskaju slike silne bjeline, roje se oko mene usred mirisa staroga grada. U ovom
tisućljetnom gradu posljednji sam put vidio svoju majku. Došla se moliti uz postelju svojeg umirućeg
brata. Njegov je pogreb okupio cijelo pleme; neki su se vratili iz tako dalekih zemalja da su starci
govorili da se vraćaju iz mrtvih. Moja majka nije mogla dugo živjeti izgubivši onoga kojega je
smatrala svojim pravim smislom postojanja - mojega oca, koji je bio nemaran muž, i mene - sina
godinama zarobljena u internatu i vječnog putnika.
Benjaminova vikendica nalazi se na periferiji židovskoga dijela grada, među drugim nezgrapnim
građevinama suncem opaljenih zidova. Kao da okreće leđa mitskome središtu grada, želeći
promatrati voćnjake na stjenovitim brdašcima. Mjesto je mirno, izvan svijeta i gradske vreve, jedva
isprekidano grajom djece koja se pak nigdje ne vide. Kim nađe ključeve ispod treće teglice cvijeća
od ulaza na trijem, kako joj je objasnio brat koji je ostao u Tel Avivu. Kuća je malena i niska, s
terasom prema malom dvorištu u sjeni, koje ljubomorno čuva škrta vinova loza. Pokraj klupe od
lijevana željeza, pozelenjelog od nebrige, grmlje zaklanja brončanu fontanu u obliku lavlje glave.
Kim mi odabere susjednu sobu sa stolom pretrpanim knjigama i rukopisima. Tu je i krevet s
oprugama i starim madracem, plastični stol i tabure. Sasvim izlizani tepih nastoji prikriti pukotine
prastarog poda. Bacim torbu na krevet i pričekam da Kim izađe iz kupaonice da joj iznesem svoj
plan.
“Najprije se odmori."
“Nisam umoran. Podne je, vrijeme je da nekoga nađem kod sestre. Neću te zamarati, idem
taksijem.”
"Moram poći s tobom.”
“Kim, molim te. Ako budem imao problema, nazvat ću te na mobitel i javiti gdje da me pokupiš.
Ne vjerujem da će ih danas biti. Samo ću posjetiti svoje i istražiti teren.”
Kim se namrštila i pustila me.
Betlehem se uvelike promijenio od mog posljednjeg prolaska, prije više od deset godina.
Pretrpan skupinama izbjeglica koje su bježale iz svojih krajeva pretvorenih u streljane, grad
pokazuje nove bezvrijedne straćare od golih kamenih blokova koji se uzdižu jedan do drugoga poput
barikada - većina ih je još u završnom stadiju, prekrivena željezom ili s okovima, razbacanim
prozorima i grotesknim ulazima. Kao da se nalazite u velikom sabirnom centru, gdje su se okupili svi
zemaljski prokletnici kako bi ustali protiv pomazanja koje ne želi otkriti svoja pravila.
Oslonjeni na štapove, glava omotanih u kefije i jakni otkopčanih da se vide ofucani prsluci,
izgladnjeli starci drijemaju na pragovima svojih kuća, jedni na tabureima, drugi na stubama. Čini se
kao da slušaju još samo svoja sjećanja, pogleda usmjerenih u daljinu, neuhvatljivi u svojoj šutnji, ne
obraćajući pozornost na buku dječaka koji se oko njih glasno tuku.
Primoran sam nekoliko puta upitati za put, dok me neki klinac ne povede do velike kuće oronulih
zidova. On ljubazno pričeka da mu tutnem sitniš u ruku, zatim ode. Pokucam na stara, crvotočna
drvena vrata pa naćulim uši. Tapkanje papuča po podu, zatim škljocanje brave i otvori mi zabrinuta
blijeda žena. Treba mi cijela vječnost da je prepoznam: to je Leila, moja sestra po mlijeku. Ima nešto
više od četrdeset i pet godina, ali doima se kao da joj je šezdeset. Kosa joj je posijedjela, lice se
opustilo; kao da je na samrti.
Promatra me kao da je omamljena.
“Amin je”, kažem.
“Bože moj!” Poskoči, odjednom se razbistrivši.
Bacimo se jedno drugome u zagrljaj. Stišćući je uza se, osjetim kako joj se jecaji, jedan po
jedan, uspinju iz nutrine i rasplinjuju u tisuće vibracija po njezinu krhkome tijelu. Odmakne se da me
pogleda i sva u suzama izgovori ajet iz Kurana u znak zahvalnosti te ponovno uroni glavu u moje
ruke.
“Dođi”, reče mi. “Stigao si u pravi čas da sa mnom objeduješ.”
“Hvala, nisam gladan. Sama si?”
“Da. Jaser dolazi tek navečer.”
“A djeca?”
“Narasla su, znaš? Djevojke su udane, a Adel i Mahmud krenuli su svojim putem.”
Uslijedi tišina, a zatim Leila pogne glavu.
“Mora da je užasno”, reče potmulo.
“To je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi”, priznam.
“Mogu misliti. Mnogo sam mislila na tebe nakon napada. Znam koliko si osjećajan i krhak i
pitala sam se kako će tako osjetljivo biće moći preživjeti takvu... takvu...”
“Katastrofu”, pomognem joj. Jer to i jest katastrofa, ništa manje. Došao sam upravo da saznam
nešto više. Nisam znao za Sihemine namjere. Da budem iskren, nisam ih čak niti naslućivao. A
njezin tragični nestanak doslovno me presjekao.
“Ne želiš sjesti?”
“Ne... Reci mi, kakva je bila prije samog čina?”
 “Kako to misliš?”
“Kakva je bila? Je li se doimala svjesnom onoga što će učiniti? Je li bila u normalnom stanju ili
je bilo nečega čudnog?..."
"Ja je nisam vidjela.”
“Bila je u Betlehemu u petak, 27., uoči atentata.”
“Znam, ali nije dugo ostala. Ja sam bila kod starije kćeri na sunećenju njezina sina. Za napad
sam doznala u autu na putu kući...”
Najednom usta pokrije rukom da ne kaže previše.
“Bože moj! Ja sam posve poludjela!” Podigne prema meni uplašen pogled.
“Zašto si se vratio u Betlehem?”
“Već sam ti rekao.”
Kažiprstom i palcem uhvati se za čelo, zatetura. Uhvatim je oko pasa da se ne sruši i pomognem
joj da sjedne na obloženu klupicu iza nje.
“Amine, brate moj, mislim da ne smijem govoriti o tome. Kunem se da i ne znam o čemu se
zapravo radi. Ako Jaser dozna da nisam držala jezik za zubima, odrezat će mi ga. Bila
sam iznenađena što te vidim i izletjelo mi je što nije trebalo. Razumiješ li me, Amine?”
“Pravit ću se kao da ničega nije bilo. Ali moram znati što je moja žena ovdje radila, za koga...”
“Šalje te policija?”
“Podsjećam te da je Sihem bila moja žena.” Leila sasvim uzmiče. Silno je požalila.
“Nisam bila ovdje, Amine. To je prava istina. Možeš provjeriti. Bila sam kod starije kćeri koja
je sunetila svoga sina. Bilo je tetaka i rođakinja, i bližnjih koje i ti sigurno poznaješ. U petak
nisam bila kod kuće.”
Vidjevši da se uznemirila, brzo je umirim.
“Bez panike, Leila. To sam samo ja, tvoj brat; nemam ni oružje ni lisice. Ne želim te plašiti,
znaš to dobro. Nisam došao da uvučem u nepriliku ni tebe ni tvoju obitelj... Gdje mogu naći Jasera?
Radije bih da mi on rasvijetli stvar.”
Leila me preklinje da naš razgovor ne spomenem njezinu mužu. Obećam joj. Tada mi da adresu
prešaonice u kojoj Jaser radi i otprati me do ulice da se uvjeri da sam otišao.
Potražim taksi na trgu, ali nema nijednog. Nakon pola sata, u trenutku kad sam se spremao
nazvati Kim, neki mi ilegalac ponudi da me za nekoliko šekela odbaci kamo god želim. Kršan mladić
vedrih očiju i male boemske bradice. Teatralno mi otvori vrata i gotovo ugura u svoju krntiju
poluraspadnutih sjedala.
Prolazimo trgom i ulicom punom rupa napuštamo mjesto. Nakon slaloma nezaustavljivim
prometom uspijemo se provući preko polja i spojiti se s cestom na uzvisini.
“Nisi odavde?” upita me vozač.
“Nisam.”
“Obiteljski ili poslovni posjet?”
“I jedno i drugo.”
“Dolaziš izdaleka?”
“Ne znam.”
 Vozač blago kimne glavom.
“Nisi tip za ćaskanje”, kaže.
“Danas nisam.”
“Vidim.”
Nekoliko kilometara vozimo se po prašnjavoj cesti ne vidjevši žive duše. Sunce se blago
pojavljuje na šljunkovitim brežuljcima koji kao da nas špijuniraju, skrivajući se jedni iza drugih.
“Ja ne mogu držati jezik za zubima”, opet se javi vozač. “Ako ne brbljam, puknem.”
Ja šutim.
On se nakašlje i nastavi:
“Nikada nisam vidio tako čiste i njegovane ruke kao tvoje. Nisi li možda slučajno liječnik?
Samo liječnici mogu imati ovako besprijekorne ruke.”
Okrenem se prema beskrajnom voćnjaku.
Uvrijeđen mojom šutnjom vozač uzdahne, a zatim, čeprkajući po pretincu za rukavice, izvadi
kasetu i ubaci je u kasetofon.
“Slušaj ovo, prijatelju”, povikne. “Tko nije čuo propovijed šeika Marvana proživjet će samo
pola života.”
Okrene gumb i pojača. Vozilom odjekne žamor popraćen kricima u ekstazi i ovacijama. Netko -
najvjerojatnije govornik lupne prstom po mikrofonu da utiša buku. Žamor jenjava, čuje se još
gdjegdje, a onda pozornom tišinom odjekne zvonki glas imama Marvana.
“Braćo, postoji li većeg svjetla od lica Gospodnjeg? Postoji li u ovome malom, prevrtljivom i
nestalnom svijetu kakvih drugih svjetala kadrih odvratiti nas od lica Alahova? Recite mi koja?
Varljivi sjaj koji privlači slaboumnike i bijednike? Prividan sjaj? Vrata ponora skrivaju obmane,
osuđujući obmanjene na smrt? Recite mi, koje, braćo?... A sudnjega dana, kada zemlja bude
pretvorena u prah, kad od naših iluzija ostanu tek naše uništene duše, što ćemo odgovoriti na mudro
pitanje o tome što smo učinili od svojega postojanja? Što ćemo odgovoriti kad nas sve, i velike i
male, upita: Što ste učinili od svoga života, što ste učinili s mojim prorocima i velikodušnošću, što
ste učinili sa spasom koji sam vam povjerio?... Toga dana, braćo, vaša sreća, odnosi, saveznici i
ortaci neće vam moći pomoći.” (Nastane žamor, ubrzo utišan šeikovim glasom). “Zapravo, braćo,
bogatstvo čovjeka nije u onome što posjeduje nego u onome što za sobom ostavlja. A što mi
posjedujemo, braćo? Što ćemo ostaviti za sobom?... Domovinu?... Koju? Povijest?...
Kakvu? Spomenike?... Gdje su? Pokažite mi ih preko svojih predaka... Svaki dan nestajemo u blatu ili
na sudovima. Svaki dan preko nogu nam prelaze tenkovi, uništavaju nam vozila, ruše kuće i
bez upozorenja pucaju na našu djecu. Svaki dan cijeli svijet sudjeluje u našoj boli...”
Ruka mi poleti i palcem pritisnem tipku na kasetofonu, izbacivši kasetu. Moja gesta izbezumi
vozača. Raskolačenih očiju i širom otvorenih usta drekne:
“Što to radiš?”
“Ne volim propovijedi.”
“Što?” upita zgranuto. “Zar ti ne vjeruješ u Boga?”
“Ne vjerujem u njegove svece.”
Zakoči tako silovito da automobil zablokiranih prednjih kotača proklizi još desetak metara, a
onda stane nasred ceste.
 “Odakle ti dolaziš?” promrmlja vozač, modar od bijesa. “Kako se usuđuješ dići ruku na šeika
Marvana?”
“Imam pravo...”
“Nemaš ti nikakvo pravo! U mojem si autu. I u njemu, ni igdje drugdje, neću tolerirati da mi neki
odurni seronja diže papak na šeika Marvana!... Sada izlazi iz moje krntije i gubi mi se s očiju!”
“Još nismo stigli na odredište.”
“Za mene jesmo. Zadnja stanica! Goni se odavde ili ću ti golim rukama očerupati guzicu!”
Nakon toga opsuje, nasloni se na moja vrata, mrzovoljno ih otvori i počne me izvlačiti iz auta.
“I nemoj da bi mi se našao na putu, kurvin sine”, zaprijeti mi.
Bijesno zalupi vratima, nespretno zaokrene i u nepravilnom tutnjanju motora pojuri prema
Betlehemu.
Stojeći nasred ceste zabezeknuto gledam kako se udaljava.
Sjednem na jednu stijenu, čekajući da prođe neko vozilo. Kako se ništa nije približavalo,
ustanem i nastavim pješice sve dok me nakon nekoliko kilometara ne pokupi jedan kočijaš.
Jaser kimne, ugledavši me podno mlina, gdje su dvojica mladića radila na preši, nadzirući
debele mlazove maslinova ulja koji su u slapovima padali u bačvu.
“Tako dakle?” reče između dva čvrsta zagrljaja. “Naš kirurg glavom i bradom. Zašto nam nisi
najavio svoj dolazak? Poslao bih nekoga pred tebe.”
Njegov je entuzijazam prevelik da bi bio uvjerljiv.
Pogleda na sat, okrene se prema mladićima i vikne im da mora otići i da računa da će oni
završiti posao. Zatim me uhvati za ruku i pogura prema starom kamionetu parkiranom ispod stabla
podno brežuljka.
“Vratimo se kući. Leila će biti presretna što te vidi... Ili si je možda već vidio?”
“lasere,” odgovorim mu, “ne okolišajmo. Nemam ni želje ni vremena. Došao sam s jasnim
ciljem”, zaoštrim u nadi da ću ga stjerati u kut. “Znam da je večer prije napada Sihem bila kod tebe u
Betlehemu.”
“Tko ti je to rekao?” izbezumi se, pogledavajući uplašeno prema mlinu.
Lažem, izvadivši iz džepa košulje Sihemino pismo.
“Sihem mi je rekla toga dana.”
Obraz mu zadrhti.
Proguta slinu pa promrmlja:
“Nije dugo ostala. Samo nas je pozdravila u prolazu. Leila je bila kod naše kćeri u Ein Keremu,
nije htjela ostati ni na šalici čaja i otišla je nakon petnaest minuta. U Betlehem nije došla zbog nas.
Toga petka šeik Marvan trebao je gostovati u Velikoj džamiji. Tvoja je žena htjela njegov blagoslov.
Tek kad smo vidjeli njezinu sliku u novinama, sve nam je postalo jasno.”
Uhvati me za ramena kao ratnik i povjeri mi:
“Veoma smo ponosni na nju.”
Znam da to nije rekao da me naljuti, nego možda da me umiri. Jaser ne zna zadržati
hladnokrvnost; uzbudi ga i najmanje iznenađenje.
“Ponosni što ste je poslali u grob?”
 “U grob?...” trgne se kao da ga je nešto ugrizlo.
“Ili u plamen, ako baš hoćeš...”
“Ne volim takve izraze.”
“Dobro, preoblikovat ću pitanje: kakav ponos možemo osjetili slanjem jednih ljudi u smrt kako
bi drugi živjeli slobodni i sretni?”
Sklopi ruke na prsima, moleći me da stišam ton zbog dvaju mladića u blizini, te mi da znak da
pođem za njim iza kamioneta. Hod mu je nervozan; neprestano se spotiče.
Ja ne popuštam:
“Dakle, zašto?”
“Što zašto?”
Njegov strah, jad, prljava odjeća, neobrijano lice i krmeljive oči ispunjavaju me silnim i sve
veći bijesom. Tijelo mi drhti od glave do pete.
“Zašto?” Zagrmim uvrijeđen vlastitim izjavama: “Zašto ste žrtvovali jedne za sreću drugih? Jer
uglavnom najbolji i najhrabriji odlučuju dati život za spas onih koji se skrivaju u svojim rupama.
Zašto onda davati prvenstvo žrtvi pravednih da bi se manje pravednima omogućilo da ih nadžive?
Zar ne misliš da je to upropaštavanje ljudske vrste? Što će od nje ostati za nekoliko generacija ako se
uvijek najbolje poziva na naklon, da bi se poltroni, licemjeri, šarlatani i gadovi dalje razmnožavali
kao štakori?”
“Amine, ne mogu te više pratiti! Oduvijek je tako. Jedni umiru za spas drugih. Zar ne vjeruješ u
spas drugih?”
“Ne kad se osuđuju moji. Uništili ste mi život, razorili dom, upropastili karijeru i sve što sam
izgradio, kamen po kamen, svojim znojem, pretvorili ste u prah. Preko noći moji su se snovi
srušili kao kule od karata. Sve što mi je bilo nadohvat ruci, srušilo se. Puf! Samo vjetar... Izgubio sam
sve za ništa. Jeste li mislili na moju muku dok ste skakali od sreće, saznavši da se biće koje sam
volio najviše na svijetu diglo u zrak u restoranu u kojem je bilo toliko klinaca koliko i u nje dinamita?
A ti me želiš uvjeriti da bih se trebao smatrati najsretnijim čovjekom jer je moja supruga heroina, jer
je dala svoj život, svoju ugodu, moju ljubav, ne rekavši mi ni riječi da me pripremi na najgore? Kako
sam izgledao ja, odbijajući prihvatiti ono što su svi već znali? Kao rogonja! Bio sam bijedni rogonja.
Izazivao sam podsmijeh cijelim svojim bićem, eto kako sam izgledao. Kao netko koga je žena varala
nadugo i naširoko dok se on trudio kao mazga da joj učini život što ljepšim.”
“Mislim da si pogriješio sugovornika. Ja nemam nikakve veze s tom pričom. Nisam znao za
Sihemine namjere. Ni u snu ne bih mogao pomisliti da bi ona bila kadra za takav pothvat.”
“Zar nisi rekao da si ponosan na nju?”
“Što sam ti drugo mogao reći? Mislio sam da znaš.”
“Misliš da bih je ohrabrio za tu predstavu da sam imalo naslutio njezine namjere?”
“Amine, zbilja me zbunjuješ. Oprosti ako sam... ako sam... više mi ništa nije jasno. Ne... Ne
znam što bih rekao.”
“Onda, šuti. Barem nećeš reći glupost.”
 10

Žao mi je Jasera. Izgubljen, vrata uvučena u prljavi ovratnik kao da je čekao da mu se nebo sruši na
glavu, glumio je da gleda u cestu kako bi izbjegao moj pogled. Očito je da sam na krivom putu. Jaser
nije čovjek na koga se može računati u teškoj situaciji - a još manje povezati s pripremama napada. S
navršenih šezdeset godina, samo je krpa izlizana pogleda i mlohavih usta, spreman progledati mi kroz
prste, mršteći obrve. Ako kaže da ne zna ništa o atentatu, znači da je tako. Jaser nikada ne riskira. Ne
sjećam se da sam ga ikada vidio kako se buni ili suče rukave da uđe u okršaj. Naprotiv, puno prije će
se uvući u svoju školjku i čekati da se situacija smiri nego pokazati bilo kakav znak
suprotstavljanja. Njegov iracionalni strah od policije i slijepa poslušnost autoritetu države sveli su
ga na najobičnije preživljavanje - svakodnevno guslanje da bi spojio kraj s krajem i svaki komad
kruha smatrao podsmijehom nesreći. Gledajući ga tako stisnutog nad volanom, savijena vrata i
spuštenog profila kako već žali što mi se našao na putu, u potpunosti shvatim suludost svoga pothvata.
Samo, kako ugasiti žeravicu koja mi nagriza utrobu? Kako da se pogledam u ogledalo ne otkrivajući
lice, s uništenom vlastitom ljubavlju i sumnjom koja se, iako dovedena pred gotov čin, i dalje igra
mojom boli. Otkad me kapetan Moše prepustio samome sebi ne mogu ni oka sklopiti a da se ne
susretnem sa Siheminim osmijehom. Bila je tako nježna i susretljiva i kao da se napajala na izvorima
mojih usana kada bih joj, zagrlivši je oko struka dok smo stajali u našem vrtu, opisivao lijepe dane
pred nama i velike projekte koje sam za nju gradio. Još osjećam njezine prste kako se prepleću s
mojima sa zanosom i sigurnošću koji su se činili vječnima. Čvrsto je vjerovala u raspjevanu
sutrašnjicu, dajući nam snage svaki put kad bih se ja umorio. Bili smo tako sretni, toliko smo
vjerovali jedno drugome. Kojim se prokletstvom utvrda koju sam oko nje podizao srušila poput
pješčane kule pod valovima? Kako da nastavim vjerovati nakon što sam sva svoja uvjerenja uložio u
tradicionalni sveti zavjet koji se pokazao uvjerljivim koliko i poštenje šibicara? Budući da na to
nemam odgovora, došao sam u Betlehem tražiti vraga, suicidalan u svojoj bijedi i očaju.Obrada:
ßä‫ ן‬ãñdöwñ‫ן‬ôãd
Jaser mi objasni da mora ostaviti kamionet u garaži jer je ulica koja vodi prema njegovoj kući
zatvorena za promet. Laknulo mu je kad je pronašao riječi kojima ne može uprskati. Dopustim mu da
krntiju spremi gdje ga je volja. On to javi šefu i, kao da se riješio nepodnošljiva tereta, uroni u ulicu
punu ljudi. Prolazimo kroz kaotičnu četvrt, završivši na prašnjavoj čistini gdje se jedan prodavač
ražnjića uporno trudi ne omastiti brk kojim komadom mesa. Garaža se nalazi na uglu uske ulice, preko
puta dvorišta punog uništenih sanduka i krhotina. Jaser dvaput zatrubi i neko vrijeme pričeka da mu
otključaju. Škripa velikih oronulih plavih vrata. Jaser okreće na mjestu kako bi usmjerio prednji dio
kamioneta u neku vrstu unutrašnjeg dvorišta te uklizi ravno između kostura male dizalice i uništena
džipa. Razdrljeni sijedi čuvar umorno nam mahne, zatvori ulaz i vrati se svojem poslu.
“To je nekadašnje skladište”, obavijesti me Jaser da promijeni temu. “Moj sin Adel kupio ga je
za koricu kruha. Namjeravao je uložiti u strojeve. Ali naši su tako mudri i tako nepažljivi kad je
riječ o vlastitim krntijama da je projekt vrlo brzo otišao u propast. Adel je u tom poslu izgubio
mnogo novca. Čekajući druge mogućnosti, skladište je pretvorio u garažu za susjede.”
Šest automobila razbacanih uokolo nestrpljivo čeka na red. Neki više nisu u voznom stanju, bez
kotača i razbijenih vjetrobrana. Pozornost mi privuče velika mrcina sa strane u hladu. Stari
model Mercedesa bež boje dopola prekriven ceradom.
“Adelov je”, pohvali se Jaser, ulovivši moj pogled.
“Kad ga je kupio?”
“Više se ne sjećam.”
“Zašto je na prikolici? Je li dio zbirke?”
“Ne, ali kad nema Adela, nitko ga ne vozi.”
U mojoj glavi žamor glasova. Najprije kapetana Mošea - vozač autobusa Tel Aviv - Nazaret
kaže da je tvoja žena ušla u stari model Mercedesa bež boje - ošinut glasom Naveda Ronena - i moj
punac ima takav.
“Gdje je Adel?”
“Znaš kakvi su biznismeni. Jedan dan tu, drugi tamo, u lovu na prilike.”
Jaserovo lice opet se nabora.
U Tel Avivu mi je rijetko kad dolazio netko od mojih, ali Adel me često posjećivao. Mlad,
dinamičan, htio je uspjeti pod svaku cijenu. Još mu nije bilo ni sedamnaest kad mi je predložio da
zajedno otvorimo tvrtku za telekomunikacije. Vidjevši da ne reagiram, nakon nekog vremena vratio se
s novim prijedlogom. Htio je otvoriti reciklažu zamjenskih dijelova automobila. Silno sam se
namučio da mu objasnim da sam ja kirurg i da nemam drugog zvanja. U to vrijeme dolazio bi k meni
svaki put kad bi prolazio Tel Avivom. Bio je sjajan i zabavan dečko, a Sihem ga je brzo prihvatila.
Sanjao je o osnivanju tvrtke u Bejrutu, odakle bi krenuo u osvajanje arapskoga tržišta, osobito
monarhija na Perzijskome zaljevu. No nisam ga vidio već više od godinu dana.
“Je li Adel bio sa Sihem kad je bila kod tebe?”
Jaser nervozno pogladi vrh nosa.
“Ne znam. Kad je došla, ja sam bio u džamiji na subotnjoj molitvi. Našla je samo moga unuka
Isama koji je čuvao kuću.”
“Rekao si da nije ostala ni na šalici čaja.”
“Rekao sam to onako.”
“A Adel?”
“Ne znam.”
“Zna li lsam?”
“Nisam ga pitao.”
“Je li lsam poznavao moju ženu?”
“Pretpostavljam da jest.”
“Otkad? Sihem nije nikada dolazila u Betlehem, a ni ti, ni Leila, ni tvoj unuk niste bili kod nas.”
Jaser se smete; počne nekontrolirano mahati rukama. “Vratimo se kući, Amine. O tome ćemo u
miru uz dobar čaj.”
Stvari u kući postaju sve složenije. Leilu nalazimo u krevetu, uz nju je susjeda. Puls joj je slab.
Predložim da je odvezemo u najbliži dispanzer. Jaser odbije, objasnivši mi da je moja sestra u
liječničkom tretmanu, te da je u ovakvu stanju od silnih tableta koje uzima svaki dan. Malo kasnije,
kad je Leila zaspala, obavijestim Jasera da želim razgovarati s Isamom.
“U redu,” reče smireno, “potražit ću ga. Živi dva bloka dalje.”
 Nakon dvadesetak minuta vrati se Jaser, a kraj njega dječačić maslinaste puti.
“Bolestan je”, upozori me Jaser.
“Onda ga nisi trebao dovoditi.”
“S obzirom na situaciju...” progunđa nervozno, lsam mi nije rekao bogzna što. Očito mu je djed
prije dolaska dao lekciju. On kaže da je Sihem došla sama. Tražila je papir i olovku za pisanje. lsam
je istrgnuo jedan list iz svoje bilježnice. Kad je Sihem završila s pisanjem, pružila mu je pismo i
zamolila da ga pošalje umjesto nje, što je i učinio. lsam je na izlasku zamijetio jednog muškarca na
kraju ulice. Ne sjeća se kako je izgledao, ali nije bio nitko iz četvrti. Kad se vratio iz pošte, Sihem je
već bila otišla, a neznanca više nije bilo.
“Bio si sam u kući?”
“Da. Baka je bila kod tete u Ein Keremu. Djed u džamiji. Ja sam pisao zadaću i čuvao kuću.”
“Poznavao si Sihem?"
“Vidio sam njezine fotografije u Adelovu albumu.”
“I odmah si je prepoznao?”
“Nisam odmah. Ali sjetio sam se kad mi je rekla tko je. Nije htjela vidjeti nikoga posebno, samo
napisati pismo prije odlaska.”
“Kako je izgledala?”
“Bila je lijepa.”
“Ne mislim na to. Je li se činila užurbanom ili tako nešto?” lsam razmisli.
“Činila se normalnom.”
“I to je sve?”
lsam uputi pogled djedu; ne doda ni riječi.
Okrenem se naglo prema Jaseru i kažem osorno:
“Kažeš da je nisi vidio; lsam nam nije rekao ništa novo, i odakle ti onda pravo da govoriš kako
je moja žena došla u Betlehem na blagoslov šeika Marvana?”
“To će ti reći i svaki klinac u gradu”, odgovori mi. “Cijeli Betlehem zna da je Sihem bila ovdje
dan prije napada. Ona je sada gradska heroina. Neki se kunu i da su razgovarali s njom i ljubili je u
čelo. Takve su sadašnje reakcije kod nas. Mučenik otvara vrata raznim nagađanjima. Glasine možda
pretjeruju, ali prema onome što se priča, Sihem je toga petka blagoslovio šeik Marvan.”
“Susreli su se u Velikoj džamiji?”
“Ali ne na molitvi. Poslije, kad su vjernici otišli kućama.”
“Shvaćam.”

Sutradan u ranu zoru odem do Velike džamije. Nekoliko vjernika završava s klanjanjem na velikim
pahuljastim tepisima na podu, drugi, svatko u svom kutu, čitaju Kuran. Svučem cipele na
pragu svetišta i uđem. Jedan se starac uvuče u sebe kad ga upitam ima li ikoga kome se mogu obratiti,
uvrijeđen što ga se ometa u molitvi. Potražim oko sebe nekoga tko bi me mogao uputiti.
“Da?” začujem iza leđa.
Veoma visok mladić suhonjava lica, dubokih očiju i kukasta nosa. Pružim mu ruku, ali on je ne
stisne. Kako mu moje lice nije poznato, zaintrigira ga moj dolazak.
“Doktor Amin Džafari.”
“Da?...”
"Ja sam doktor Amin Džafari.”
“Čuo sam. Kako vam mogu pomoći?”
“Moje vam ime ništa ne govori?”
Zakrivi se u neodređenu grimasu:
“Ne razumijem. ”
“Ja sam suprug Sihem Džafari.”
Vjernik sklopi oči i promisli o mojim riječima. Odjednom mu se čelo nabora a lice posivi. Stavi
ruku na srce i vikne:
“Bože moj! Ta gdje mi je pamet?”
I izgubi se u isprikama.
“Nevjerojatan sam.”
“U redu je.”
Raširi ruke da me stisne uza se.
“Brate Amine, čast je i sreća upoznati vas. Odmah ću vas najaviti imamu. Uvjeren sam da će biti
presretan što vas može primiti.”
Zamoli me da ga pričekam u dvorani, požuri prema mimberu, podigne zavjesu prema skrivenom
hodniku i nestane. Nekoliko vjernika koji su čitali naslonjeni uza zid znatiželjno me promatraju. Nisu
čuli moje ime, ali zamijetili su kako je ovaj vjernik naglo promijenio ponašanje i odjurio po učitelja.
Jedan veliki bradonja doslovno odloži Kur’an kako bi me bezobzirno odmjerio, i postane mi
nelagodno.
Učini mi se da se podiže i spušta zavjesa, ali nitko se ne pojavi iza mimbera. Nakon pet minuta
vjernik se vrati vidljivo uvrijeđen.
“Žao mi je. Imam nije ovdje. Sigurno je otišao a da nisam primijetio.”
Shvati da nas promatraju i drugi vjernici; svojim mračnim pogledom natjera ih da prestanu.
“Hoće li se vratiti na molitvu?”
“Dakako..,” - a onda, sabravši se, doda: “Ne znam kamo je otišao. Moguće da se vrati tek za
nekoliko sati.”
“Nije važno, pričekat ću ga ovdje.”
Vjernik baci nervozan pogled prema mimberu, progutavši slinu:
“Nije sigurno da će se vratiti prije mraka.”
“Nema problema. Pričekat ću.” Zbunjeno podigne ruke i povuče se.
Sjeo sam na turski način podno nekog stupa, uzeo knjigu adeta i nasumce je otvorio na
koljenima. Ponovno se pojavi vjernik, odglumi da govori s nekim starcem, okrene se po velikoj
dvorani kao lav u kavezu, zatim izađe na ulicu.
Prođe sat, pa dva. Oko podne mi se približe trojica mladića, koji su se stvorili tko zna otkud, i
nakon uobičajenih pozdrava obavijeste me da je moja prisutnost u džamiji nepotrebna i zamole me da
napustim mjesto.
“Želim vidjeti imama.”
“Bolestan je. Jutros ima mučninu. Vratit će se tek za nekoliko dana.”
“Ja sam doktor Amin Džafari...”
“To je dobro”, prekine me najmanji, momak od tridesetak godina izraženih jagodica i izborana
čela. “Sada se vratite kući.”
“Ne prije razgovora s imamom.”
“Javit ćemo vam čim mu bude bolje.”
“Znate gdje ćete me naći?”
“U Betlehemu se sve zna.”
Lagano ali sigurno odgurnu me prema izlazu, pričekaju da obujem cipele i u tišini me otprate do
kraja ulice.

Dvojica od njih nastavljaju me pratiti do centra grada. Uporno. Da mi pokažu da me drže na oku i da
mi ne bi palo na pamet da se vratim.
Sajmišni je dan. Trg je prepun ljudi. Odem u mračni kafić, naručim kratku kavu bez šećera i,
uvučen iza prozora umrljanog otiscima prstiju i pljuvačkom, promatram sajmišnu vrevu. U prostoriji
s prastarim stolovima i škripavim stolicama dosađuju se starci pod tupim pogledom barmena
zarobljenog iza šanka. Pokraj mene uredan pedesetogodišnjak puši nargilu. Malo dalje,
mladi gorljivo igraju domino. Sklonim se tamo do molitve. Kad odjekne hodžin poziv odlučim se
vratiti u Veliku džamiju, nadajući se da ću zateći imama usred službe.
Na ulazu u četvrt zaustave me dva muškarca od jutros. Nisu zadovoljni što me opet vide i ne
puštaju me blizu svetišta.
“Ovo nije lijepo, doktore”, kaže mi viši.
Vratim se Leili i pričekam sljedeću molitvu.
Na ulazu u džamiju opet me zaustave. Ovaj put se mojim anđelima čuvarima, iznerviranima
mojom tvrdoglavošću, pridruži i treći. Lijepo je odjeven, nizak ali jak, tankih brčića s velikim
srebrnim prstenom na ruci. Zamoli me da pođem za njim u slijepu ulicu i ondje, dalje od radoznalih
pogleda, upita me što zapravo želim.
“Želim vidjeti imama.”
“Zašto?”
“Dobro znate zašto sam ovdje.”
“Možda, ali ne znate u što se upuštate.”
Prijetnja je jasna; nastoji me ubiti pogledom.
“Nebesa, doktore”, reče vidno uzrujan. “Poslušajte nas i vratite se kući.”
Ostavi me ondje i ode, a za njim i kompanjoni. Vratim se Jaseru i pričekam molitvu Magreba, {1}

odlučivši stjerati imama uza zid. U međuvremenu me nazove Kim. Umirim je, obećavši da ću
je nazvati prije večeri.
Sunce polagano nestaje na obzoru. Ulična buka se smiruje. Lagani povjetarac brzo se uvuče u
dvorište ugrijano popodnevnom vrevom. Jaser se vrati nekoliko minuta prije molitve. Iznenadi se
ugledavši me kod sebe, ali i odahne kad sazna da neću ondje provesti noć.
Na hodžin poziv izađem na ulicu i treći put toga dana uputim se prema džamiji. Čuvari hrama ne
čekaju me u svom gnijezdu; preduhitre me i zaskoče blok dalje od Jaserove kuće. Sad ih je petorica.
Dvojica čuvaju kraj uličice, a ostala trojica gurnu me kroz garažna vrata.
“Ne igraj se vatrom, doktore”, kaže mi veliki junačina, pritisnuvši me uza zid.
Pokušam mu se iščupati, ali herkulski mišići ne popuštaju. U polumraku mu iz očiju isijava
zastrašujući plamen.
“Tvoja predstava ne zadivljuje nikoga, doktore.”
“Moju se žena u Velikoj džamiji susrela sa šeikom Marvanom. Zato želim vidjeti imama.”
“Gluposti. Ovdje nisi dobrodošao.”
“Zašto smetam?”
Moje ga pitanje istodobno zabavi i uzruja. Nagne mi se na tame i šapne:
“Radiš sranje u gradu.”
“Pazi na jezik”, naredi mu mali s izraženim jagodicama i naborana čela s kojim sam razgovarao
u džamiji. “Nismo u svinjcu.”
Mali mi pomirbenim tonom objasni:
“Doktore Amine Džafari, siguran sam da niste svjesni nelagode koju vaš posjet izaziva u
Betlehemu. Ljudi su ovdje previše osjetljivi. Drže se po strani kako ne bi odgovarali na provokacije.
Izraelci samo traže razlog da oskvrnu naš integritet i podrede režimu geta. Mi to dobro znamo i
nastojimo ne učiniti nikakvu pogrešku koju željno iščekuju. A vi upravo igrate...”
Pogleda me ravno u oči.
“Nemamo nikakve veze s vašom ženom.”
“Ali...”
“Molim vas, doktore Džafari. Shvatite me.”
“Moja se žena u ovome gradu susrela sa šeikom Marvanom.”
“Tako se priča, ali to nije istina. Šeik Marvan već dugo nije bio kod nas. Te se glasine šire da
ga zaštitimo od zasjeda. Svaki put kad želi negdje održati propovijed, pustimo glas da je u
Haifi, Betlehemu, Jeninu, Gazi, Nuseirethu, Ramali, svagdje istodobno, da bismo zamrsili trag i
zaštitili njegovo kretanje. Izraelske službe prate svaki njegov trag. Iznijeli su niz uputa za davanje
uzbune čim se negdje pojavi. Prije dvije godine čudom je izbjegao navođenu raketu iz helikoptera.
Mnogo smo ljudi izgubili u takvoj borbi. Sjetite se kako je ciljan šeik Jasin, pred kraj života zakovan
za invalidska kolica. Moramo budno paziti na to malo vođa što nam je ostalo, doktore Džafari. A
vaše nam ponašanje u tome nimalo ne pomaže...”
Stavi mi ruku na rame i nastavi:
“Vaša je žena mučenica. Vječno smo joj zahvalni. Ali to vam ne daje pravo da dižete graju oko
njezine žrtve ili bilo koga dovodite u opasnost. Poštujemo vašu bol, poštujte i vi našu borbu.”
“Želim znati...”
“Još je rano, doktore Džafari", prekine me odlučno. “Molim vas, vratite se u Tel Aviv.”
Svojima da znak da odu.
Kad smo ostali sami, uhvati me za vrat objema rukama, pridigne se na prste, silovito me poljubi
u čelo i ode, ne okrećući se.
 11

Kim pojuri na vrata čim je začula zvono. Otvori mi spontano, ne upitavši tko je.
“Bože nebeski!” poviče. “Gdje si bio?”
Uvjeri se da sam dobro, da mi ni na licu ni na odjeći nema tragova nasilja i pruži mi dlanove.
“Bravo! Zahvaljujući tebi vratila sam se dobrim starim navikama: grizem nokte.”
“U Betlehemu nisam našao taksi, a zbog kontrolnih točaka nije mi se ponudio nijedan ilegalac.”
“Mogao si me nazvati. Ja bih došla po tebe.”
“Ne bi znala put. Betlehem je veliko raštrkano mjesto. Čim padne noć na snazi je neka vrsta
zamračenja. Nisam znao gdje bih se s tobom sastao.”
“Dobro,” kaže, propustivši me da prođem, “čitav si, to je najvažnije.”
Iznijela je stol na balkon i postavila ga.
“Bila sam u nabavci dok te nije bilo. Nadam se da nisi večerao jer sam ti skuhala nešto fino.”
“Umirem od gladi.”
“Sjajna vijest”, reče.
“Danas sam se više puta preznojio.”
“To sam i mislila... Kupaonica je spremna.”
Odem u sobu po toaletnu torbicu.
Dvadesetak minuta ostanem pod vrelim mlazom, rukama podbočen o zid, savijenih leđa, s
bradom na prsima. Opušta me razlijevanje vode po tijelu. Osjećam kako mi se mišići opuštaju i dah
umiruje. Kim mi pruži ručnik iza zavjese. Njezina pretjerana stidljivost izmami mi osmijeh na lice.
Obrišem se velikim ručnikom, grubo istrljam ruke i noge, navučem Benjaminov preveliki ogrtač i
pridružim joj se na balkonu.
Tek što sam sjeo, netko pozvoni na vrata. Kim i ja se začuđeno pogledamo.
“Očekuješ nekoga?” upitam je.
“Koliko znam, ne”, reče, krenuvši otvoriti. Veliki gospodin s kipom i u kožnom prsluku naglo
odgurne Kim i uđe. Brzo preleti pogledom po sobi, odmjeri me i reče:
“Ja sam susjed s broja 38. Vidio sam svjetlo pa sam htio pozdraviti Benjamina.”
“Benjamin je otišao”, reče Kim uzrujana njegovom bezobzirnošću. “Ja sam njegova sestra,
doktorica Kim Jehuda.”
“Sestra? Nisam vas nikad vidio.”
“Sada me vidite.”
Kimne glavom i pogleda u mene.
“Dobro,” kaže, “nadam se da nisam smetao.”
“Nema problema.”
Približi prst sljepoočnici u znak pozdrava i ode. Kim izađe da vidi kako odlazi, a onda zatvori
vrata.
“Ovaj nema srama”, promrmlja, vraćajući se za stol.
Počeli smo jesti. Oko nas čuju se večernja zujanja. Jedan veliki noćni leptir uporno se vrti oko
žarulje nad ulaznim vratima. Na nebu kojim su nekad lebdjele romantične zvijezde jedan se oblak
objesio o polumjesec. Preko dvorišnog zidića vide se svjetla Jeruzalema, njegovi minareti i crkveni
zvonici koje sada, zbog ljudske slabost i i nepopravljivih gadosti, razbija ova svetogrdna, bijedna i
ružna utvrda. Pa ipak, unatoč sramoti koju mu nanosi Zid svih razdora, nagrđeni Jeruzalem ne
posustaje. Još je tu, stisnut između milosti svojih ravnica i surovosti Judejske pustinje, jedva
crpeći život s izvora svojih vječnih svjetonazora kojima neće pristupiti ni nekadašnji kraljevi ni
današnji šarlatani. Iako je okrutno mučen iskorištavanjem od strane jednih i mučenjem drugih, grad i
dalje čuva svoju vjeru - sada više nego ikada. Kao da molitvom uzvišen prekriva sva svoja
proročanstva, sada kad se ljudi spremaju na počinak. Tišina se pretvara u rajski mir. Povjetarac
šuška u lišću pun tamjana i kozmičkih mirisa. Dovoljno je naćuliti uši tako da se mogu čuti otkucaji
božanskih srca, pružiti ruke da bi se uhvatila njihova milost, i uz samo malo duha sjediniti se s njima.
Kao mladić jako sam volio Jeruzalem. Jednak sam žar osjećao pred Kupolom nad Stijenom i
podno Zida plača, i nisam mogao ostati ravnodušan na mir koji je dopirao iz bazilike Svetog
groba. Prelazio bih iz jedne četvrti u drugu kao iz neke aškenaske basne u beduinsku priču s jednakim
osjećajem sreće, i nisam morao dozivati prigovor savjesti da bih odvratio svoje misli od teorija
oružja i otrovnih propovijedi. Bilo je dovoljno da podignem pogled na pročelja oko sebe i oduprem
se svemu što bi moglo narušiti njihova veličanstvena zdanja. Još i danas, podijeljen između
priležničkog orgazma i svetačke suzdržanosti, Jeruzalem je žedan pijanstva i čeznutljivih ljubavnika, i
veoma teško proživljava gluposti, nadajući se svim silama da će neko prosvjetljenje osloboditi ljude
te mračne patnje. Naizmjence Olimp i Geto, muza i priležnica, hram i arena, pati što ne može
nadahnuti pjesnike a da se strasti ne rasplinu i, sa smrću na duši, troši se ovisno o raspoloženjima kao
što se i njegove molitve rasipaju u blasfemiji topova...
“Kako je bilo?” prekine me Kim.
“Što?”
“Danas?”
Obrišem usta ubrusom.
“Nisu očekivali da ću doći”, odgovorim. “Sad kad me imaju u rukama ne znaju kud bi s
glavom.”
“Zbilja?... A koja je zapravo tvoja taktika?”
“Ne znam. Ne znam odakle da počnem pa njuškam po gomili.”
Natoči mi mineralne vode. Ruka joj podrhtava.
“Misliš da će se prepustiti?”
“Nemam pojma.”
“U tom slučaju, što želiš postići?”
“Na njima je da mi kažu, Kim. Nisam ni murjak ni istraživački novinar. U meni je bijes koji će
me živoga izjesti ako samo prekrižim ruke. Da budem iskren, i ne znam točno što želim. Slušam
nešto u sebi što me navodi kako mu se prohtije. Ne znam ni kamo idem i nije me briga. Ali uvjeravam
te da mi je već bolje sada kad sam zakoračio u mravinjak. Trebala si ih vidjeti kad su me ugledali
na putu... Razumiješ što ti želim reći?”
 “Ne baš, Amine. Tvoja igra ne sluti na dobro. Ja mislim da si pogriješio osobu. Tebi treba
psihijatar, a ne guru. Ti ljudi tebi ne moraju polagati račune.”
“Ubili su mi ženu.”
“Sihem se ubila sama, Amine”, reče mi tiho kao u strahu da ne probudi moje stare demone.
“Znala je što radi. Sama je odabrala svoj put. A to je nešto sasvim drugo.”
Kimine me riječi uznemire.
Primi me za ruku.
“Ako sam ne znaš što želiš, zašto uporno tapkaš po gomili? To nije dobar put. Recimo da te ti
ljudi žele sresti, što želiš od njih? Reći će ti da ti je žena mrtva zbog pravoga razloga i pozvati te da i
ti tako postupiš. To su ljudi koji su se odrekli ovoga svijeta, Amine. Sjeti se što ti je rekao Naved; to
su mučenici na odlasku, čekaju zeleno svjetlo da nestanu u plamenu. Budi siguran da si na krivom
putu. Vratimo se kući i ostavimo to policiji.”
Povučem ruku s njezine.
“Ne znam što mi je, Kim. Savršeno sam bistar, ali osjećam strašnu potrebu da radim po svome.
Imam osjećaj da ću svoju ženu moći oplakati tek kad pred sobom vidim gada koji joj je isprao mozak.
Nije me briga što ću mu reći ili sasuti u lice. Samo želim vidjeti kako izgleda, shvatiti po čemu je
bolji od mene... To je teško objasniti, Kim. U meni se gomila mnogo toga. Katkad si zamjeram do
boli. Katkad mi se Sihem čini gora od najgorih kurvi. Moram saznati tko je od nas dvoje zgriješio
prema drugome.”
“I misliš da ćeš odgovor naći kod onih ljudi?”
“Ne znam ništa!”
Moj vrisak odjekne tišinom poput eksplozije. Kim se skameni na stolici, s ubrusom na ustima,
raskolačenih očiju.
Podignem ruke u visinu ramena da se smirim:
“Oprosti, molim te... Ta me priča očito nadilazi. Ali moraš me pustiti da učinim ono što želim.
Ako mi se nešto dogodi, možda sam to i tražio.”
“Brinem se za tebe.”
“U to nisam ni na tren posumnjao, Kim. Ponekad me sram kad se ovako ponašam, a ipak se ne
želim opametiti. I što me se više pokušava urazumiti, manje se želim opametiti... Razumiješ li me?”
Kim bez riječi odloži pregaču sa strane.
Usne joj nakratko zadrhte a onda progovori. Duboko udahne, zabrinuto me pogleda i reče:
“Davno sam poznavala nekoga. Bio je običan mladić, ali zapeo mi je za oko čim sam ga
ugledala. Bio je nježan i drag. Ne znam kako, ali već nakon prvog očijukanja postao je moj cijeli
svijet. Zaljubila bih se u njega svaki put kad bi mi se osmjehnuo, a nekad sam čak i kad bi se ljutio
morala paliti sva svjetla usred dana da bih vidjela jasno oko sebe. Voljela sam ga kako je rijetko
moguće. Na vrhuncu sreće na trenutke bih si postavljala to strašno pitanje: a što ako me ostavi? Tada
bih vidjela kako mi se duša cijepa. Bez njega bih bila gotova. Pa ipak, jedne večeri, bez najave,
ubacio je svoje stvari u kufer i izašao iz mog života. Godinama sam se osjećala kao zaboravljena
čahura nakon preobražaja. Prozirna čahurica ovješena u zraku. Onda je prošlo još godina, i shvatila
sam da sam još tu, da me moja duša nikad nije napustila i odjednom sam se preporodila...”
Prsti nam se isprepletu.
 “Ono što želim reći jednostavno je, Amine. Koliko god se pripremali za najgore, ono nas uvijek
iznenadi. I ako nam se kojim slučajem dogodi da stignemo do dna, samo o nama, i ni o kome
drugome, ovisi hoćemo li ondje ostati ili ćemo isplivati na površinu. Između topline i hladnoće samo
je korak razlike. Samo valja znati gdje stati. Lako se poskliznuti. Malo ubrzanje i evo nas s nosom u
jarku. No je li to kraj svijeta? Ja ne mislim tako. Da bi se ponovno uspravio dovoljno je izvući
pouku.”
Vani se uz škripu kočnica zaustavi neki auto; začuju se udarci po vratima, a večernje zujanje
nadjača topot koraka. Kucanje na vratima; zatim zvono. Kim ode otvoriti. Policija i susjed s broja 38.
Časnik je plavi muškarac neodređenih godina, vitak i uljudan; prate ga tri agenta naoružana do zuba.
On se ispriča na smetnji i zatraži naše dokumente. Odemo svaki do svoje sobe po tražene papire, a
policajci za nama.
Časnik pregleda naše osobne i službene iskaznice, i zadrži se na mojima.
“Vi ste Izraelac, g. Džafari?”
“Je li to neki problem?”
Odmjeri me uzrujan mojim pitanjem, vrati nam dokumente i obrati se Kim.
“Gospođo, vi ste sestra Benjamina Jehude?”
“Da.”
“Vaš mi je brat stari znanac. Još se nije vratio iz Sjedinjenih Država?”
“U Tel Avivu je. Priprema se za jedan simpozij.”
“Točno, zaboravio sam. Čuo sam da je nedavno operiran. Nadam se da je sada dobro...”
“Moj brat nije nikad nogom kročio u operacijsku dvoranu, časniče.”
Šefovski potvrdi, pozdravi je i da znak svojim dečkima da pođu za njim na ulicu. Prije nego što
je zatvorio vrata začujemo susjeda s broja 38 kako govori da mu Benjamin nikada nije
spominjao sestru. Ponovno se začuju vrata automobila i vozilo poleti svom brzinom.
“Vlada puno povjerenje”, kažem Kim.
“I te kako!” odgovori, ponovno sjedajući za stol.

Noću ne mogu oka sklopiti. Čas zurim u strop, čas pušim tko zna koju po redu cigaretu, ponovno
prežvakavam Kimine riječi, ne nalazeći u njima nikakva okusa. Kim me ne razumije; ali što
je najgore, ni ja nisam daleko. Pa ipak, više ne podnosim prodike. Želim slušati samo tu stvar koja mi
opsjeda misli i koja me protiv moje volje vodi prema jedinom tunelu koji mi nudi svjetlo u
vrijeme kada me svi drugi odbijaju.
Rano ujutro iskoristim Kimin san i na vrhovima prstiju iskradem se iz kuće te uzmem taksi do
Betlehema. Velika džamija gotovo je prazna. Vjernik koji je spremao knjige u privremenoj
knjižnici nije me stigao uhvatiti. Poput vjetra projurim kroz dvoranu za molitvu, podignem zavjesu iza
mimbera i dođem do priproste sobice u kojoj mladić u bijelom kamisu, s kapicom na glavi,
čita Kur’an. Sjedi na turski način na jastuku, a pred njim niski stol. Vjernik se stvori iza mene i uhvati
me za rame; odgurnem ga i stanem nasuprot imamu koji, uvrijeđen mojim upadom, zamoli učenika da
se smiri. Ovaj se gunđajući povuče. Imam zatvori knjigu i odmjeri me. Njegov je pogled pun bijesa.
“Nije ovo kolodvor.”
“Oprostite, ali ovo je bio jedini način da vam se približim.”
 “To nije razlog.”
“Moram razgovarati s vama.”
“U vezi s čim?”
“Ja sam doktor...”
“Znam tko ste. Ja sam zamolio da vas drže podalje od džamije. Ne razumijem što očekujete naći
u Betlehemu i ne mislim da je vaš dolazak ovamo dobra zamisao.”
Odloži Kur’an na malenu policu kraj sebe i ustane. Nizak je, izgleda isposnički, ali zrači
energijom i odlučnošću.
Njegove začuđujuće crne oči ne skidaju se s mojih.
“Niste dobrodošli među nama, doktore Džafari. A nemate ni pravo ulaziti u ovo svetište bez
izuvanja i pranja nogu”, reče, brišući prstom krajeve usana. “Ako već gubite glavu, zadržite barem
privid uljudnosti. Ovo je mjesto kulta. Mi znamo da ste neposlušan vjernik, gotovo otpadnik, da ne
slijedite put svojih predaka i ne slažete se s njihovim načelima, da ste se odavna izdvojili od njihove
Stvari, priklonivši se drugoj nacionalnosti... Varam li se?”
Pred mojom šutnjom napravi grimasu punu prezira i mudro izjavi:
“Stoga ne vidim o čemu bismo mi mogli razgovarati.”
“O mojoj ženi!”
“Mrtva je”, odbrusi hladno.
“Ali još je nisam oplakao.”
“To je vaš problem, doktore.”
Njegov surovi ton i nagli karakter obeshrabre me. Ne mogu vjerovati da čovjek koji bi trebao
biti blizak Bogu može biti tako dalek ljudima i tako neosjetljiv na njihovu bol.
“Ne sviđa mi se kako razgovarate sa mnom.”
“Vama se mnogo toga ne sviđa, doktore, pa ipak niste svega pošteđeni. Ne znam tko se brinuo za
vaše obrazovanje, no jedno je sigurno: niste bili u dobroj školi. S druge strane, ništa vam ne dopušta
ovakvu razjarenost ili postavljanje iznad zajednice smrtnika, ni vaš društveni uspjeh ni hrabrost vaše
žene koja vas, usput govoreći, ne čini nimalo višim u našim očima. Za mene ste tek bijedni nesretnik,
jadno siroče bez vjere i spasa koje luta poput mjesečara u noći punog mjeseca. I da hodate po vodi
ne biste sprali svoju sramotu. Jer pravo kopile nije onaj koji ne poznaje svoga oca, nego onaj koji ne
poznaje svoj put.
Od svih šugavih ovaca, on je ta koju treba najviše žaliti i najmanje oplakivati.”
Odmjeri me spreman ugristi:
“Sada idite. Bacate uroke na ovu kuću.”
“Ne dopuštam vam...”
“Van!”
Naglo pruži ruku prema zavjesi kao da mačem siječe zrak.
“I još nešto, doktore, između integracije i dezintegracije granica je tako tanka da ju se može
prijeći i na najmanji ispad.”
“Prokleti vizionaru!”
“Prosvijetljeni!” ispravi me.
 “Mislite da vodite božansku misiju.”
“U njoj sudjeluje svaki pošteni čovjek. Inače je umišljenik, egoist i nepravednik.”
Pljesne rukama. Učenik koji je očito prisluškivao na vratima, vrati se i uhvati me za rame.
Grubo ga odgurnem i okrenem se prema imamu.
“Ne odlazim iz Betlehema dok ne vidim vođu vašeg pokreta.”
“Izlazite odavde, molim vas”, reče mi imam i pokupi knjigu s police.
Ponovno sjedne na jastuk i nastavi kao da me više nema.

Kim me nazove na mobitel. Razljutila se kad je vidjela kako sam se iskrao. Da se iskupim, pristanem
da mi se pridruži u Betlehemu i dogovorimo sastanak na benzinskoj crpki na ulazu u grad. Zatim ćemo
otići k mojoj sestri koja se još nije oporavila od posljednje slabosti.
Budući da sam bio uvjeren da će se imamovi ljudi ukazati, ostali smo uz Leilu. Malo kasnije
pridružio nam se i Jaser. Ugledao je Kim kako se brine oko njegove žene i nije ni pokušao doznati
je li to neka moja prijateljica ili doktorica hitne službe. Povučemo se u sobu da razgovaramo. Želeći
me spriječiti da mu upropastim ostatak dana, nabroji mi opasnosti koje prijete njegovoj
prešaonici, nakupljene dugove, ucjene njegovih vjerovnika. Poslušam ga dok se nije ispuhao. Onda
mu prepričam dio razgovora s imamom. On samo miče bradicom, naboravši čelo. Mudro ne iznosi
nikakve komentare, ali imamovo ponašanje prema meni ozbiljno ga zabrine.
Kako nitko nije dolazio, uvečer se odlučim vratiti u džamiju. U jednome prolazu zaskoče me dva
muškarca. Prvi me uhvati za ovratnik i podmetne mi nogu; drugi me udara koljenom u bok dok se
nisam srušio. Ozlijeđenu šaku provučem ispod pazuha i s licem u rukama skupim se da se zaštitim od
udaraca koji me obaspu sa svih strana. Dvojica se uporno bacaju na mene, kunući se da će me smjesta
linčovati nađu li me još koji put u okolici. Pokušam ustati ili se odvući do jednih dvorišnih vrata;
odvuku me za noge do sredine ulice, cipelareći me po leđima i nogama. Nekoliko klipana koji su se
okupili na ulici brzo se povuku, prepuštajući me bijesu napadača. Između naglih trzaja i vrisaka nešto
mi u glavi bljesne i izgubim svijest...
Došavši k sebi ugledam oko sebe skupinu klinaca. Jedan me upita jesam li mrtav, drugi mu
odgovori da sam se vjerojatno napio - čim sam uspio sjesti, svi odskočiše.
Pala je noć. Teturam, oslanjajući se o zidove, noge mi klecaju i zuji mi u glavi. Do šogorove
kuće moram izvesti tisuću akrobacija.
“Bože moj!” poviče Kim.
Ona i Jaser pomognu mi da se ispružim na presvučenu klupu i ona mi skine košulju. Lakne joj
kad shvati da osim modrica i oteklina na tijelu nema nikakvih ožiljaka uzrokovanih hladnim
ili vatrenim oružjem. Nakon prvih obloga i zamatanja uzme telefon da nazove policiju - Jasera umalo
sruši infarkt. Kažem Kim da to ne dolazi u obzir i da ne želim upadati u nevolje, osobito
nakon udaraca koje su mi nanijeli. Ona progunđa, nazove me luđakom i počne preklinjati da smjesta
pođem s njom u Jeruzalem; kategorički odbijem napustiti Betlehem. Kim shvati da sam
totalno zaslijepljen mržnjom i da me ništa neće natjerati da izbijem iz glave svoju fiks-ideju.
Sutradan se izmožden i šepav vratim u džamiju. Nitko nije došao da me izbaci. Vidjevši da
nisam ustao na molitvi, nekoliko vjernika pomisli da sam retardiran.
Uvečer netko nazove Jasera i kaže mu kako će me pokupiti za pola sata. Kim me upozori da je
zasigurno riječ o zamci; nije me briga. Umoran sam od proganjanja vraga i pustih prepada; želim ga
vidjeti u cijelosti, spreman zbog toga patiti ostatak života.
Kod Jasera se pojavi neki dječak. Zamoli me da ga slijedim do trga gdje me preuzima jedan
momak. Taj me pak dugo vodi mračnim predgrađem; optužim ga da me vrti ukrug kako bih izgubio
orijentaciju. Konačno stignemo do uništene trgovine. Pokraj napola spuštene željezne rešetke čeka
nas neki muškarac. Mladića otpusti a mene pozove da pođem za njim u zgradu. Na kraju hodnika,
natrpanog praznim gajbama i razbacanim kutijama, preuzme me drugi. Prijeđemo malo dvorište i
uđemo u blago osvijetljeno popločano dvorište. U jednoj praznoj sobi zamole me da se svučem i
navučem novu trenirku i espadrile. Čovjek mi objasni da su to sigurnosne mjere i da bi mi Šin Bet na
tijelo mogao prilijepiti odašiljač kako bi u svakom trenutku mogao znati gdje se nalazim; isto tako,
ovako može biti siguran da uza se nemam mikrofon ili nešto slično. Nakon sat vremena po mene će
doći dostavno vozilo. Stavljaju mi povez oko očiju i pritisnu na pod. Dalje se čuju okreti, škripa i
onda opet udarac vrata vozila. Neki pas počne lajati, ali ga ubrzo muški glas pozove na red. Neke me
ruke podignu i skinu mi povez. Nalazim se u velikom hodniku na kraju kojega me nepomično čekaju
naoružane prilike! Na trenutak mi leđima prostruji trnovita jeza; odjednom osjetim strah i pomislim
da je to zamka.
Vozač dostavnog vozila uhvati me za lakat i odgurne prema kući s desne strane. Ne prati me
dalje. Jedan grmalj poput sajmišnog Herkula pozove me u salon pokriven vunenim tepihom na
kojem mi jedan mladić u crnom kamisu izvezenih rukava i ovratnika širom raširi ruke.
“Brate Amine, čast mi je primiti te u svom skromnom domu”, kaže blagim libanonskim
naglaskom.
Njegovo mi je lice nepoznato. Ne vjerujem da sam ga ikad prije vidio ili upoznao. Lijep je,
svijetlih očiju i lijepih crta lica koje nagrđuju brkovi pregusti da bi bili pravi; nije mu više
od trideset.
Približi mi se i stisne uza se, tapšući me po leđima kao što rade mudžahedini.
“Brate Amine, prijatelju moj, sudbo moja. Ne možeš znati koliko sam počašćen.”
Procijenim da je nepotrebno spominjati udarce koje su mi prošle večeri zadali njegovi žbiri.
“Dođi,” reče, primivši me za ruku, “sjedni na ovu klupu kraj mene.”
Odmjerim kolosa na straži pred vratima.
Neprimjetnim kimanjem glave moj ga domaćin otpusti.
“Žao mi je zbog onoga jučer,” prizna mi, “ali priznajte da ste i to pomalo i sami tražili.”
“Ako je to bila cijena da vas upoznam, sve je riješeno.”
Nasmije se.
“Drugi se nisu izvukli tako jeftino”, povjeri mi pomalo arogantno. “U ovim trenucima ništa ne
smije biti prepušteno slučaju. Samo malo popuštanje i sve se može preokrenuti.”
Otrese skut svog kamisa i sjedne na turski način na prostirku.
“Tvoja me bol dira u najdublji dio duše, brate Amine. Bog mi je svjedok, patim koliko i ti.”
“Ne sumnjam. Te se stvari ne dijele pravedno.”
“I ja sam izgubio svoje bližnje.”
“Ja svoje nisam mrzio kao ti.”
Stisne usnice i kaže: “Razumijem...”
 “Ovo nije kurtoazni posjet”, kažem mu.
“Znam... Što mogu učiniti za tebe?”
“Moja supruga je mrtva. Ali prije nego što se raznijela u skupini školaraca došla je u ovaj grad
upoznati svog gurua. Užasno sam bijesan što su joj ti fundamentalisti bili draži od mene”, dodam, ne
mogavši suzbiti bijes koji me preplavljivao poput mračne plime. “Tim više što sam oko sebe vidio
samo plamen. Priznajem da sam bjesniji zato što nisam ništa predosjetio nego zbog bilo
čega drugoga. Moja žena islamistica? Ma otkad? Još mi uvijek to ne dopire do mozga. Bila je
moderna žena. Voljela je putovati i plivati, pijuckati limunadu na terasi kafića, bila je previše
ponosna na svoju kosu da bi je skrivala pod maramom... Što ste joj napričali da se pretvorila u
monstruma, terorista, fundamentalista samoubojicu, ona koja nije mogla podnijeti ni cviljenje psića?”
Razočaran je. Njegova šarmantna operacija koju je sigurno smišljao satima prije nego što me
primio, kao da je padala u vodu. Nije očekivao moju reakciju i nadao se da me svojim
nevjerojatnim scenarijem za približavanje i mojim pristankom na “otmicu” dovoljno zadivio da me
stavi u slabiji položaj. Ni sam ne shvaćam otkud mi ta agresivna drskost od koje mi ruke drhte a glas
ostaje jasan, od koje mi srce tuče a koljena ne klecaju. Uhvaćen u koštac između nesigurnosti
situacije i bijesa koji u meni izazivaju oholost i loša krinka mog domaćina, odlučujem se za drskost.
Osjećam potrebu jasno pokazati tom malom dirigentu da se ne bojim sasuti mu u lice sve gađenje i
odbojnost koju u meni izazivaju fanatici poput njega.
“Ne sviđa mi se grubost tvojih zamjerki, brate Amine”, konačno izgovori, uzdišući. “No to
opravdavam tvojom boli.”
“Opravdavajte čime god hoćete.” Lice mu se zajapuri.
“Molim te, bez velikodušnosti. Ne podnosim to. Osobito ne iz usta istaknutog kirurga. Pristao
sam te primiti iz jednostavnog razloga: htio sam ti objasniti jednom zasvagda da nema smisla to što
praviš predstave po gradu. Ovdje nema ništa za tebe. Htio si se sastati s vođom našeg pokreta.
Učinjeno. Sad ćeš se vratiti u Tel Aviv i prekrižiti taj zadatak. Još nešto: tvoju ženu nisam osobno
poznavao. Nije radila pod našim okriljem, ali cijenimo njezin čin.”
Pogleda me svojim plamenim očima.
“I posljednja primjedba, doktore. Želeći silom nalikovati braći koja su te posvojila, gubiš
karakter svoje vlastite braće. Islamist je politički aktivist. Ima samo jedan cilj: uspostaviti
teokratsku državu u svojoj zemlji i u potpunosti uživati u njezinoj suverenosti i neovisnosti...
Fundamentalist je džihadist koji ide do kraja. Ne vjeruje u suverenitet muslimanskih država ni u
njihovu autonomiju. Za njega su to vazalne države koje će biti pozvane na prelazak pod jedan jedini
kalifat. Jer fundamentalist sanja o jednoj jedinstvenoj i nedjeljivoj Umi koja bi se prostirala od
Indonezije do Maroka da bi Zapad, ne uspije li ga preobratiti na islam, podčinila ili uništila... Mi
nismo ni islamisti ni fundamentalisti, doktore Džafari. Mi smo samo djeca porobljena i izrugana
naroda koja se svim sredstvima bore vratiti svoju domovinu i dostojanstvo, ni više ni manje od toga.”
Pogleda me na trenutak da vidi jesam li usvojio, zatim, vrativši se zurenju u svoje besprijekorno
čiste nokte, nastavi:
“Nisam poznavao tvoju suprugu i žalim zbog toga. Trebali bismo joj ljubiti noge. Ono što nam je
dala svojom žrtvom tješi nas i uči. Razumijem da se osjećaš prevarenim. To je zato što još nisi
shvatio značaj njezina čina. Sad se još javlja tvoj muževlji ponos. No on će jednog dana podići glavu
i tad ćeš moći vidjeti dalje i jasnije. To što ti žena nije rekla ništa o svojoj borbi nipošto ne znači
da te prevarila. Nije ti imala što reći. Nije morala nikome polagati račune. Jer se predala Bogu... Ne
tražim da joj oprostiš - jer što je oprost muža nasuprot milosti Stvoritelja? Molim te da okreneš novu
stranicu. Priča se nastavlja.”
“Želim znati zašto”, kažem tupo.
“Što zašto? To je njezina stvar, to se tebe ne tiče.”
“Bio sam njezin suprug."
“Ona je to znala. Nije ti se htjela povjeriti jer je imala za to razloga. Na taj te način isključila.”
“Gluposti! Imala je neke obveze prema meni. Muža se ne ostavlja samo tako. U svakom slučaju,
ne mene. Nikada je nisam prevario. A ona je upravo uništila cijeli moj život. Ne samo svoj. Moj
život i život sedamnaest ljudi koje nikad prije nije ni čula ni vidjela. A ti me pitaš zašto želim znati?
E pa, želim znati sve, cijelu istinu.”
“Koju? Tvoju ili njezinu? Istinu žene koja je shvatila koja je njezina dužnost ili istinu muškarca
koji vjeruje da je dovoljno okrenuti leđa drami da bi se opralo ruke od nje? Koju istinu želiš znati,
doktore Amine Džafari? Istinu Arapina koji misli da se izvukao s izraelskom putovnicom? Istinu
muslića zaposlenog zbog svoje izvrsnosti, kojega slave za svaku sitnicu i pozivaju na otmjena
primanja kako bi pokazali ljudima koliko su tolerantni i pažljivi? Istinu onoga koji promijenivši sako
misli da je promijenio kožu i uspio se savršeno transformirati? Je li to istina koju tražiš ili je to ona
od koje bježiš?... Ne, pa na kojem ti planetu živiš, gospodine? Živimo u svijetu koji se međusobno
uništava svaki božji dan. Navečer skupljamo svoje mrtve, a ujutro ih pokapamo. Domovinu nam
siluju uzduž i poprijeko, naša djeca se više i ne sjećaju što znači škola, naše djevojke ne sanjare
otkad su se njihovi prinčevi priklonili intifadi, naši gradovi padaju pod gusjenicama, a naši sveti
zaštitnici ne znaju kud bi sa sobom, a ti, samo zato što si udobno smješten u svojoj zlatnoj sobi, ne
želiš vidjeti naš pakao. I to je tvoje pravo. Svatko usmjerava svoj brod kako smatra da je najbolje.
Ali, smiluj se, i ne dolazi pitati one koji se, obeshrabreni tvojom ravnodušnošću i egoizmom, ne
dvoume dati život da te probude... Tvoja je žena mrtva radi tvojeg otkupljenja, gospodine Džafari.”
“Ti mi pričaš o otkupljenju!” odvratim mu bahato. “Ono treba tebi... Usuđuješ mi se govoriti o
egoizmu, meni kojemu su oduzeli biće koje sam volio najviše na svijetu?... Usuđuješ me gnjaviti
svojim pričama o časnosti i dostojanstvu, dok ti samo stojiš u svom kutu, šaljući u smrt žene i djecu?
Priberi se, dakako da živimo na istome planetu, brate, samo što nismo u istom položaju. Ti si
odabrao ubijanje, a ja sam odabrao spas. Ono što je tebi neprijatelj meni je moj pacijent. Nisam ni
egoist ni ravnodušan i imam u sebi više ljubavi od bilo koga drugoga. Samo želim živjeti svoj dio
života, ne morajući crpiti tuđe. Sva nesreća svijeta dolazi iz sljedećeg nesporazuma: što ti Bog da,
moraš znati vratiti. Nijedna stvar na zemlji ti ne pripada. Ni domovina o kojoj govoriš ni grob u
kojem ćeš se pretvoriti u prah.”
Neprestano sam upirao u njega prstom. Ratni vođa ne prigovori. Sasluša me do kraja, zureći u
nokte, ne udostojivši se ni obrisati kapljice moje pljuvačke s lica.
Nakon duge šutnje koja mi se učini beskrajnom, lagano podigne obrvu, duboko udahne i konačno
podigne pogled prema meni.
“Zaprepašten sam onim što sam upravo čuo, Amine, slama mi se i srce i duša. Kolika god bila
tvoja bol, ne smiješ ovako bogohuliti. Govoriš mi o svojoj supruzi, a ne čuješ me kad govorim o
tvojoj domovini. Ako je ti odbijaš, nemoj i od drugih tražiti da je se odriču. Oni je zdušno zazivaju,
nudeći joj svoje živote svaki dan i svaku noć. Za njih ne dolazi u obzir da crknu prezreni od sebe
i drugih. Čast ili smrt, sloboda ili grob, dostojanstvo ili grobnica. 1 nikakva bol ni žalovanje neće ih
spriječiti da se bore za ono što s pravom smatraju bitkom postojanja: čast. Sreća nije nagrada
za hrabrost. Ona jest hrabrost.”
Pljesne rukama. Kolos otvori vrata. Razgovor je završen.
Prije no što me otpusti, doda:
“Veoma mi je teško zbog tebe, doktore Amine Džafari. Jasno je da ne idemo istim putem. Mogli
bismo se tako pokušavati razumjeti mjesecima i godinama a da nijedan ne sasluša onoga drugoga.
Stoga je besmisleno išta nadodati. Vratite se kući. Nemamo si više što reći.”
 12

Kim je imala pravo; trebao sam pismo dati Navedu; njemu bi koristilo više nego meni. Imala je pravo
i kad me čuvala protiv moje volje, jer od svih nevjerojatnosti mene je bilo najteže prihvatiti. Trebalo
mi je vremena da to shvatim. Pravo je čudo da sam izvukao živu glavu - dakako bez ulova, ne sasvim
neozlijeđen, ali na nogama. Još će me dugo neuspjeh ove pustolovine pratiti uporno kao nečista
savjest, prokleto kao neslana šala. I konačno, do čega me to dovelo? Samo sam se vrtio oko iluzije
kao noćni leptir oko svjetiljke, više opsjednut izazovima svoje znatiželje nego zadivljen smrtonosnim
svjetlom. Klopka koju sam pokušao postaviti nije mi otkrila nijednu svoju tajnu; samo mi je vratila
u lice svoj pljesnivi zadah i paučinu.
Više ne osjećam potrebu da nastavim.
Sada kad sam vlastitim očima vidio kako izgleda ratni vođa i stvaratelj bombaša-samoubojica,
snaga mojih demona je splasnula. Odlučio sam zaustaviti cirkus; vraćam se u Tel Aviv.
Kim je odahnula. Vozi u tišini, stišćući rukama upravljač, želeći se uvjeriti da ne umišlja, da me
doista vraća kući. Od jutros mi izbjegava uputiti i riječ u strahu da ne pogriješi pa da se ja
naglo predomislim. Ustala je prije zore i sve spakirala u tišini, odlučivši da me probudi tek kad sve
bude gotovo i auto bude sasvim spreman, a većina stvari već u prtljažniku.
Ostavljamo za sobom židovske četvrti, gledajući ravno preda se. Ne dolazi u obzir da gledamo
lijevo ili desno, ili da se igdje zadržimo; najmanja nepažnja mogla bi sve uništiti. Kim ne
miče pogled s ceste koja se pruža pred njom, sve do izlaza iz grada. Sviće lijep dan oslobođen
noćnih jeza. Čisto nebo lijeno se pruža, još ispunjeno snom pravednika. Grad kao da se teškom
mukom budi. Nekoliko ranoranilaca kradom proviruje iz polutame, očiju otečenih od izjalovljenih
snova; koračaju uza zidove poput sjena. Tu i tamo začuje se neka buka, škripanje od podizanja
željeznih kapaka, paljenje automobila. Jedan autobus teško grglja do svoje stanice. U Jeruzalemu su
ljudi ujutro veoma oprezni; zbog praznovjerja; jer kakav je početak, takav će biti cijeli dan.O;bra:da
Bo,de.n
Kim koristi protočnost prometa i vozi brzo, veoma brzo. Nije svjesna svoje nervoze. Kao da
želi brzo prijeći moje promjene raspoloženja u strahu da ne promijenim mišljenje i ne odlučim se
vratiti u Betlehem.
Uspravi se tek kad se u retrovizoru pojave i zadnja predgrađa.
“Nije žurba”, kažem joj.
Spusti nogu s gasa kao da je odjednom shvatila da je stala zmiji na rep. Zapravo, bocne je moj
hrapavi glas. Osjećam se , tako umorno, tako jadno. Što sam tražio u Betlehemu? Kraj laži, da sredim
još to malo što je od mene ostalo? Zrno dostojanstva u vrijeme kad mi ništa ne ide? Da iskažem svoj
bijes na javnome mjestu pa da se zna koliko pljujem na te gadove koji su me iscijedili kao krpu?...
Recimo da ljudi nemaju obzira prema mojoj boli i gađenju, da mi se ljudi sklanjaju s puta, da
spuštaju glavu kad ih pogledam... i onda? Što će se promijeniti? Koju ranu spaliti, koji lom
ispraviti?... Duboko u sebi nisam siguran ni da želim otkriti korijen svoje nesreće. Naravno, ne bojim
se raskopati je, ali kako ukrstiti mačeve s prikazama. Jasno je da im se ne mogu suprotstaviti. Ne
znam ništa o guruima i njihovim žbirima. Cijeli sam život uporno okretao leđa uvredama jednih i
djelovanjima drugih, čvrsto se držeći svojih ambicija kao džokej za uzde. Odrekao sam se
svoga plemena, odvojio se od majke, pristajao na ustupke i ustupke kako bih se posvetio svojoj
karijeri kirurga; nisam imao vremena baviti se ozljedama koje uništavaju pozive na pomirenje dvaju
odabranih naroda koji su blagoslovljenu zemlju odlučili pretvoriti u polje užasa i bijesa. Ne sjećam
se da sam ikada bodrio borbu jednih ili osuđivao borbu drugih, smatrajući da se svi ponašaju
nerazumno i tužno. Nikad se nisam osjećao ni na koji način uključen u krvavi sukob koji je zapravo
samo svaku bol i patnju mučenika dovodio pred zatvorena vrata jedne zle povijesti koja se uvijek
spremno ponavlja. Doživio sam toliko sramotnih neprijateljstava da je jedini način da ne budem
poput ostalih bio taj da i sam ne budem takav. Između pružanja drugog obraza i uzvraćanja udarca,
odabrao sam spašavati pacijente. Obavljam najčasniji ljudski posao i nizašto na svijetu ne bih volio
kompromitirati ponos kojim me ispunjava. Moj je boravak u Betlehemu bio samo bijeg naprijed,
prije moja kvazihrabrost nego diverzija. Tko sam ja da glumim pobjednika ondje gdje se kompetentne
službe ubijaju svaki dan? Preda mnom je savršeno podmazana organizacija, godinama uhodana
zavjerama i podvizima, i volja koja skupo košta najbolje detektive tajne policije. Ja joj mogu
suprotstaviti samo svoje frustracije prevarenog supruga, dodatnu ludost bez realne težine. A u tom
dvoboju nema mjesta osjećajima, još manje sažaljenju; važnost imaju samo puške, pojasovi s
eksplozivom i udarci, i jadni oni trbuhozborci čije se marionete grče - bitke bez milosti i bez pravila,
u kojima je svaka dvojba fatalna a pogreška nepopravljiva, u kojima kraj rađa svoja vlastita sredstva,
u kojima spas više nije u igri, daleko iza vrtoglavih uzvrata i spektakularnih smrti. Uostalom,
oduvijek sam osjećao neopisiv užas prema tenkovima i bombama, videći u njima samo najsavršeniji
oblik najgoreg dijela ljudske vrste. Nemam nikakve veze sa svijetom koji sam ponizio u Betlehemu;
ne poznajem njegove običaje, ne znam njegove prohtjeve i ne osjećam potrebu da mu se približim.
Mrzim ratove i revolucije, i priče o osvetničkom nasilju koje se okreće oko svoje osi poput
beskrajnog vijka, obmanjujući cijele generacije istim ubilačkim apsurdima a da im to ne izazove
nikakav klik u glavi. Ja sam kirurg; mislim da u našim tijelima ima i suviše boli da bi je fizički i
psihički zdravi ljudi svako malo još priželjkivali.
“Ostavi me kod kuće”, kažem Kim kad su se u dalekim odbljesci ma počele razabirati prve
zgrade Tel Aviva.
“Moraš nešto uzeti?”
“Ne, želim se vratiti kući.” Namršti se.
“Još je rano.”
“To je moja kuća, Kim. Prije ili poslije, morat ću se vratiti.”
Kim shvati da me ne može pridobiti. Nemirnom rukom makne pramen s očiju.
“Nisam tako mislila, Amine.”
“Nisam mislio ništa loše.”
Sljedećih nekoliko stotina metara vozila je grizući usnicu.
“Opet taj njezin prokleti znak koji nisi uspio dešifrirati, zar ne?”
Ne odgovorim joj.
Na padini jednog brežuljka trucka se traktor. Dječak koji ga vozi mora se svom snagom
prisloniti na upravljač da ga ne izbaci sa sjedala. Sa svake strane prati ga po jedan riđi pas, jedan
njuška tlo, a drugi gleda uokolo. Iza niske crvotočne ograde proviri kućica koju zatim poput umješnog
iluzionista zakloni nekoliko stabala. I opet beskrajnu ravnicu presijecaju polja, čini se da će
sezona biti plodna.
Kim pričeka da prestignemo vojni konvoj, onda nastavi:
“Nije ti bilo dobro kod mene?”
Okrenem se prema njoj; ali ona radije nastavi gledati ravno preda se.
“Ne bih ostao ni sekunde više, Kim, znaš to dobro. Cijenim to što si uz mene. Ali potreban mi je
mali odmak da posložim u miru ove posljednje dane.”
Kim se najviše boji da si nešto ne učinim, da ne uspijem podnijeti susret sa samim sobom, da na
kraju ne popustim pred svojim nemirom. Misli da ću upasti u depresiju nadomak konačnom činu. Ne
mora mi to ni reći; sve na njoj otkriva njezine najdublje brige: prsti tapkaju po svemu i svačemu,
usnice ne znaju kud bi sa sobom od grimasa, oči se izgube čim susretnu moje, grlo se stegne svaki put
kad mi poželi nešto reći... Pitam se kako uspijeva ne izgubiti nit i tako oprezno nastavlja pratiti svaki
moj trag.
“U redu”, prihvati. “Ostavit ću te kod kuće, ali ću te pokupiti navečer. Večerat ćemo kod mene.”
Glas joj zadrhti.
Strpljivo pričekam da se okrene prema meni i kažem: “Moram neko vrijeme ostati sam.”
Odglumi da razmišlja, a onda kiselo zapita: “Do kada?”
“Dok se ne slegne.”
“To bi moglo potrajati.”
“Nije mi baš tako strašno, vjeruj mi. Samo se moram isprazniti.”
“Sjajno”, odgovori, loše pokušavajući sakriti bijes.
Nakon duge šutnje upita:
“Mogu te bar doći vidjeti?”
“Nazvat ću te čim budem mogao.”
Ne skriva svoju osjetljivost.
“Nemoj se ljutiti, Kim. Nije riječ o tebi. Znam, teško je to objasniti, ali dobro znaš što ti želim
reći.”
“Samo ne želim da se izdvajaš. Mislim da još nisi sposoban oporavljati se sam. I ne mislim si
izgristi još to malo noktiju što mi je ostalo.”
"Ne bih to volio.”
“Zašto ne dopustiš da te pregleda profesor Menach? Uvažen je psihijatar i tvoj veliki prijatelj.”
“Posjetit ću ga, obećajem, ali ne u ovakvu stanju. Prvo moram doći k sebi. Tako ću moći bolje
slušati.”
Ostavi me pred kućom, ne usudivši se otpratiti me ni do ulaza. Uspijem joj se još osmjehnuti, a
onda zatvori dvorišna vrata. Tužno mi namigne.
“Pokušaj da ti tvoj znak ne uništi život, Amine. Dugoročno, to te iscrpljuje i poslije više ne
možeš vratiti stvar u svoje ruke a da ti se prsti ne smrve kao kod trule mumije.”
Ode, ne čekajući moju reakciju.
Kad se tutnjanje Nissana izgubilo u daljini i kad sam se našao sam pred kućom i njezinom
tišinom, postao sam svjestan svoje samoće; Kim mi već nedostaje... Opet sam sam... Ne volim
te ostavljati samoga, rekla mi je Sihem dan prije svog odlaska u Kafr Kannu. I odjednom mi se sve
vrati. U trenutku kad sam se najmanje nadao. Sihem mi je te večeri pripremila kraljevsku gozbu;
sve što obožavam. Večerali smo uz svijeće, jedno nasuprot drugome u dnevnom boravku. Ona nije
jela, samo je lagano nabadala po tanjuru. Bila je istodobno tako lijepa i tako daleka. “Zašto si
tužna, ljubavi?” upitao sam je. “Ne volim te ostavljati samoga, mili,” odgovorila mi je. “Tri dana nije
mnogo”, rekao sam. “Za mene je to cijela vječnost”, povjerila mi je. I to je bila njezina poruka;
znak koji nisam uspio dešifrirati. Ali kako posumnjati na ponor iza sjaja njezinih očiju, kako
predosjetiti oproštaj iza tolike velikodušnosti kad mi se te večeri podala kao nikada prije?
Prođe cijela vječnost dok ne doteturam do kućnog praga i ne uđem.
Spremačica još nije bila. Pokušavam je dobiti telefonom, ali svaki put se javi sekretarica.
Odlučim preuzeti stvar u svoje ruke. Kuća je u stanju u kakvom su je ostavili ljudi kapetana
Mošea; sobe okrenute naglavačke, ladice na podu, sve iz njih razbacano uokolo, ormari ispražnjeni,
stvari s polica porušene, namještaj razmješten, mjestimice sasvim izokrenut. U međuvremenu su stan
prekrile prašina i otpalo lišće jer su stakla bila razbijena, a neke prozore nisam ni zatvorio. Vrt je
neuredan; pun je granja, novina i kojekakvih predmeta koje su moji progonitelji onog dana ostavili za
sobom da nadoknade promašaj. Pozovem staklara kojeg poznajem; kaže mi da ima puno posla i obeća
da će proći prije večeri. Ja pak počnem pospremati sobe; pokupim sve što se povlačilo po podu,
podignem što je bilo srušeno, vratim police i ladice na svoje mjesto, odvojim uništene stvari. Kad je
stigao staklar upravo sam završavao s čišćenjem. On mi pomogne iznijeti vreće smeća, ode
pregledati prozore dok sam se ja povukao u kuhinju zapaliti cigaretu i popiti kavu, zatim se vrati s
notesom u koji je popisao razne intervencije koje ga čekaju.
“Uragan ili provala?” upita me.
Ponudim mu šalicu kave, koju rado prihvati. Veliki riđi čovjek s pjegicama i glasom koji se
napola gubi u velikim ustima, okruglih spuštenih ramena i kratkih stopala u iznošenim vojničkim
cipelama. Poznajem ga već godinama; dvaput sam mu operirao oca.
“Ima posla”, obavijesti me. “Treba promijeniti dvadeset i tri stakla. Trebao bi ti i stolar; dva su
ti prozora izbijena, a treba popraviti i kapke.”
“Znaš li nekog dobrog?”
Zamisli se, zažmirivši na jedno oko.
“Ima jedan koji nije loš, ali ne znam je li slobodan. Ja počinjem sutra. Danas sam puno radio i
krepan sam. Došao sam samo na uvid. Može tako?”
Pogledam na sat.
“U redu je za sutra.
Staklar srkne kavu, spremi notes u iznošeni ruksak i ode. Bojao sam se da ne spomene napad jer
je pouzdano znao tko stoji iza njega; nije ništa rekao. Zabilježio je što mora napraviti i to je
sve. Ugodno me iznenadio.
Kad je otišao, istuširam se i spustim u grad. Najprije me taksi ostavi kod garaže gdje sam
parkirao auto prije odlaska u Jeruzalem, a onda, ugodno smješten iza upravljača, krenem prema
moru. Nemirni promet natjera me da se spustim na parkiralište koje gleda na Sredozemlje. Parovi i
obitelji mirno šeću esplanadama. Sjednem na večeru u maleni diskretni restoran, trgnem par piva u
nekom kafiću preko puta, a onda odem lutati plažom sve do jedan sat iza ponoći. Nekako me ispuni
šum valova. Vratim se kući pripit, ali poprilično rasterećen.
 Zadrijemam na fotelji odjeven i u cipelama, a san me uhvati između dva dima cigarete. Iznenada
me probudi kucanje na prozoru. Shvatim da se kupam u znoju. Pomislim da sam ružno sanjao, ali ne
mogu se točno prisjetiti što. Ustanem teturajući. Srce mi se stisne; jeza mi prostruji leđima. Tko je
tamo? začujem se kako vičem. Upalim svjetlo u hodniku, kuhinji, sobama, u potrazi za sumnjivim
zvukom... Tko je tamo? Na prvom katu otvoren je francuski prozor, a vjetar napinje zavjesu. Na
balkonu nema nikoga. Zatvorim kapke i vratim se u dnevni boravak. Ali i dalje osjećam nečiju
prisutnost, istodobno nejasnu i blisku. Jeza postaje još jača. Sigurno Sihem, ili njezin duh, ili se pak
oboje vraćaju... Sihem... Prostor se polako ispuni njome. Nakon nekoliko trzaja kuća je puna poput
jajeta, ostavljajući mi zraka tek toliko da se ne ugušim. Sve ponovno podsjeća na gazdaricu kuće;
svjetiljke, komode, zastori, grede, boje... Slike, ona ih je birala, ona ih je stavljala na zid. Vidim je
kako se odmiče nekoliko koraka i prstom prislonjenim uz bradu kima glavom lijevo i desno kako bi
se uvjerila da je okvir pravilno namješten. Sihem je imala istančan smisao za detalje. Ništa
nije prepuštala slučaju i mogla je satima promišljati mjesto za neku sliku ili nabor zavjese. Od
dnevnog boravka do kuhinje, od sobe do sobe, osjećam kao da pratim njezin trag. Gotovo stvarni
prizori nadopunjuju sjedanja. Na kožnome dvosjedu odmara se Sihem. Ondje lakira nokte
nježnoružičastim lakom. U svakom kutku leži dio njezine sjene, svako zrcalo zrno je njezina odraza,
svaki treptaj priča samo o njoj. Dovoljno je da samo pružim ruku i dotaknem njezin osmijeh, uzdah,
tračak njezina parfema... Volio bih da mi pokloniš kćer, rekao sam joj na početku naše ljubavi...
Plavušu ili brinetu? upitala me, porumenjevši... Želim da bude zdrava i lijepa. Nije mi važna boja
njezine kose i očiju. Želim da ima tvoj pogled i tvoje jamice, kada se smije da bude kao ti... Vratim
se u dnevni boravak na prvom katu, zagasitocrvenih boja, mliječnobijelih zavjesa na prozorima i s
dvije velike fotelje na lijepom perzijskom tepihu kojim dominira kromirani stakleni stolić. Cijelo
jedno krilo prekriva biblioteka s policama od divlje trešnje, s kraja na kraj ispunjena brižno složenim
knjigama i drangulijama iz dalekih zemalja. Ta je soba za Sihem i mene bila naša kula bjelokosna. U
nju nije ulazio nitko drugi. Bio je to naš intimni kutak, naš zlatni mir. Ovdje bismo katkad dolazili u
svoju tišinu i slagali misli zamršene od svakodnevne strke. Uzeli bismo knjigu ili pustili neku glazbu i
izgubili se. Čitali smo i Kafku i Khalila Gibrana, i s jednakim žarom slušali Umm Kulthum ili
Pavarottija... Odjednom se naježim po cijelome tijelu. Osjetim za vratom njezin dah, gust i
topao, uvjeren da je dovoljno samo da se okrenem i ugledam njezino lice, iznenadim je u burnom
plesu njezine kose, blistavu, velikih očiju, ljepšu nego u mojim najluđim snovima...
Ne okrenem se.
Napustim dnevni boravak, koračajući unatrag sve dok se njezin dah ne izgubi u propuhu, vratim
se u sobu, upalim sve noćne svjetiljke i sve lampe da odvratim polusjene, svučem se, zapalim zadnju
cigaretu, progutam dvije tablete za smirenje i uvučem se u krevet.
S upaljenim svjetlima.
***
Sutradan se začudim kako u dnevnom boravku na katu licem prislonjenim na staklo vrebam zoru.
Kako sam se vratio na to ukleto mjesto? Svojom voljom ili u snu? Nemam pojma.
Nebo nad Tel Avivom ljepše je no ikad, nema ni tračka oblaka. Mjesec je tek točkica.
Posljednje večernje zvijezde lagano nestaju u odsjaju izlazećeg sunca. S druge strane ograde, susjed
preko puta briše vjetrobran automobila. On u četvrti uvijek prvi ustaje. Voditelj je jednog od
najotmjenijih restorana u gradu i trudi se biti na tržnici prije konkurencije. Katkad bismo se
pozdravili tako u mraku, on na putu za tržnicu a ja na povratku iz bolnice. Od napada se ponaša kao
da nisam nikada postojao.
 Staklar stiže oko devet sati izblijedjelim dostavnim vozilom. Uz pomoč dvojice prištavih
mladića, iskrca materijal i stakla pažljivošću pirotehničara. Obavijesti me da će uskoro i stolar
početi s radom. Ovaj pak stiže nekoliko trenutka kasnije kamionetom s ceradom. Visoki suhonjavi
dobričina, izborana lica i opasna pogleda. Odjeven u ofucani radnički kombinezon, zatraži da
mu pokažem uništene prozore. Staklar se pobrine i pokaže mu ih. Ja ostanem u prizemlju, sjednem u
fotelju, pušeći i pijuckajući kavu. Na trenutak sam pomislio da protegnem noge u malenom parku
nedaleko od moje kuće. Lijepo je vrijeme i sunce pozlaćuje okolna stabala - ali mogućnost da bi mi
neki loš susret mogao upropastiti dan obeshrabri me.
Oko 11 sati nazove me Naved Ronen. U međuvremenu je stolar unio u kamionet prozore koje
mora popraviti u radionici. A staklar i njegovi pomoćnici popeli su se na prvi kat i stavljaju stakla
koja nedostaju.
“Što je s tobom, stari?” dobaci mi Naved, zadovoljan što me uspio dobiti. “Amnezija ili obična
rastresenost? Odeš, vratiš se, nestaneš pa se opet pojaviš, i ni na trenutak se ne sjetiš nazvati svog
starog prijatelja da mu kažeš gdje si.”
“Kako gdje sam? Vidiš i sam da nisam na jednom mjestu.”
Nasmije se.
“To nije razlog. I ja sam u pokretu, ali moja žena točno zna gdje će me naći kad me želi natrljati.
Je li sve dobro prošlo u Jeruzalemu?”
“Kako znaš da sam bio u Jeruzalemu?”
“Murjak sam... (nakon kraćeg smijeha). Zvao sam Kim i javio mi se Benjamin. On mi je rekao
gdje ste.”
“Tko ti je rekao da sam se vratio?”
“Nazvao sam Benjamina i javila se Kim... Je li to u redu?... Zovem te jer bi Margaret bila
veoma sretna da nam se pridružiš na večeri. Već te dugo nije vidjela.”
“Ne večeras, Navede. Imam posla u kući. Uostalom, upravo su kod mene staklari, a jutros je bio
i stolar.”
“Onda sutra.”
“Ne znam hoću li dotad završiti.” Naved se opet nakašlje. Taj mu se tik javi svaki put kad mu je
nelagodno.
“Neće valjda ondje provesti noć?”
"Ne, ali kao da hoće. Hvala na pozivu i pozdravi Margaret.”
Kako se Kim nije javljala, oko podneva shvatim da je vjerojatno ona natjerala Naveda da me
nazove i vidi jesam li još živ.
Stolar mi donese prozore, postavi ih sam i preda mnom provjeri jesu li dobri. Da mi da
potpišem račun, spremi novac i ode s cigaretom u kutu usana. Staklar i njegovi šegrti odavno su otišli.
Ponovno sam u svojoj kući, njezinu bolesničkome miru i tajnama njezinih sjena; popnem se u dnevni
boravak prkositi svojim prikazama. U kutovima je sve mirno. Uvalim se u fotelju okrenutu prema
svježe postavljenom prozoru i gledam kako se noć usijeca u grad a nebo krvari.
U okviru iznad glazbene linije smije se Sihem. Jedno joj je oko veće od drugoga, možda zbog
usiljena smijeha. Upornome fotografu na kraju se uvijek nasmijete - iako to ne osjećate. To je stara
fotografija, jedna od prvih nakon svadbe. Sjećam se da ju je radila za putovnicu. Sihem nije bilo
previše stalo da bračno putovanje provedemo negdje vani. Znala je da nemam mnogo novaca i radije
je htjela uložiti u neki manje jadan stan od našega u predgrađu.
Ustanem i približim se portretu. S lijeve strane na polici s diskovima ugledam kožni fotoalbum.
Uzmem ga gotovo bez razmišljanja, vratim se u fotelju i počnem listati. Ne osjećam nikakve posebne
emocije. Baš kao da listam časopis čekajući red kod zubara. Pred očima mi se nižu fotografije,
ovjekovječeni trenuci kad su snimljene, hladne poput hladnog papira na kojem pričaju svoje priče,
bez ikakve snage da me rastuže... Sihem ispod suncobrana, lica skrivenog iza golemih sunčanih
naočala u Šarm el-Šeiku; Sihem na Elizejskim poljanama u Parizu; nas dvoje pokraj čuvara Njezina
britanskog Veličanstva; s mojim nećakom Adelom u vrtu; na jednoj otmjenoj večeri; na primanju u
moju čast; s njezinom bakom u selu Kafr Kanna; njezin stric Abas u gumenim čizmama u blatu do
koljena; Sihem ispred džamije u svojoj rodnoj četvrti u Nazaretu... Nastavljam prelaziti sjećanja bez
previše zaustavljanja. Kao da okrećem stranice nekog prošlog života, nekog obavljenog posla... A
onda me privuče jedna fotografija. Na njoj je moj nećak Adel, nasmijan, s rukama na
bokovima ispred džamije u Nazaretu. Vratim se malo natrag do Sihemine fotografije ispred džamije
njezina djetinjstva. To je novija fotografija, snimljena prije manje od godinu dana, znam to po torbici
koju sam joj prošlog siječnja poklonio za rođendan. S desne strane vidi se neki crveni auto i dječak s
psićem. Vratim se na onu s Adelom. Crveni auto je i dalje tamo, dječak i psić također. Znači da su
te dvije fotografije snimljene istodobno, prvu je vjerojatno snimio Adel a drugu Sihem. Trebalo mi je
neko vrijeme da to shvatim. Kad bi išla baki u posjet, Sihem je redovito odlazila u
Nazaret. Obožavala je svoj rodni grad. Ali Adel?... Ne sjećam se da sam ga ondje vidio. To nije
njegovo okružje. Često bi nas posjećivao u Tel Avivu kad bi ga posao naveo u Betlehem, ali on u
Nazaretu... Srce mi se stegne. Uhvati me mučnina. Te me dvije slike užasnu. Pokušam naći neko
obrazloženje, razlog, pretpostavku; uzalud. Moja žena nikada nije izlazila s nekim rođakom a da mi
nije rekla. Uvijek bi mi rekla kod koga je bila, koga je srela, tko ju je zvao. Zbilja je voljela Adela
zbog njegove duhovitosti i opuštenosti, ali da bi se s njim nalazila izvan kuće, izvan Tel Aviva a da
mi to ne kaže, to nije bio njezin običaj.
To me saznanje uznemiri. Ponovno me uhvati u restoranu i upropasti večeru. Proganja me i u
kući. Drži me budnim unatoč dvjema tabletama za spavanje... Adel, Sihem... Sihem, Adel... Autobus
Tel Aviv-Nazaret... Odglumila je da joj se žuri i izašla iz busa, da bi zatim ušla u automobil koji ih
je slijedio... Stari Mercedes bež boje. Isti kao onaj s bivšeg skladišta u Betlehemu... Adelov
j e , pohvalio mi se Jaser... Sihem u Betlehemu, posljednje stajalište prije napada... Previše je
koincidencija da bi bilo slučajno.
Odgurnem plahtu. Budilica pokazuje pet sati. Odjenem se, odem do auta i krenem u Kafr Kannu.
U selu nema nikoga. Jedan mi susjed kaže da je baka odvežena u bolnicu u Nazaret i da je uz nju
nećak Abas. U bolnici mi ne dopuštaju vidjeti pacijenticu koja je kolima hitne pomoći dovezena u
operacijsku dvoranu. Moždana kap, kaže mi jedna bolničarka. Abas je u čekaonici, leži napola usnuo
na klupici. Ne ustane ni kad me ugleda. Takav je; usporen kao stari top. Samac, pedesetpetogodišnjak
koji nikad nije napuštao selo, oprezan je prema ženama i građanima koje izbjegava kao kugu, i radije
će se po cijele dane ubijati od posla nego sjediti za stolom s nekim tko ne zna za rad i znoj. Čvrst je
poput hrasta, napućenih usana i tvrde glave. Na njemu su blatnjave čizme, košulja od
trenja izblijedjela pod pazusima i grozne hrapave hlače kao od cerade. Ukratko mi objasni da je baku
našao na podu otvorenih usta, da je tu već satima i da je zaboravio svezati pse. Bakin udar više mu je
smetnja nego briga.
Čekamo u čekaonici sve dok nam jedan liječnik ne javi da je operacija završena. Bakino stanje
je nepromijenjeno, ali šanse da se izvuče su minimalne. Abas zatraži dopuštenje da se vrati na farmu.
“Moram nahraniti piliće”, progunđa, i ne zanimajući se previše za doktorovo izvješće.
Uskoči u zahrđali kombi i pojuri prema Kafr Kanni. Ja svojim autom za njim. Tek nakon što je
obavio raznovrsne seoske poslove, krajem dana primijeti da sam još ondje.
Potvrdi da je nekoliko puta vidio Sihem u pratnji momka s fotografije. Prvi put vrativši se u
frizerski salon da joj vrati novčanik koji je zaboravila na sjedalu njegova kombija. Ondje ju je vidio
kako razgovara s tim dečkom. U početku Abas nije mislio ništa loše. Ali kad ih je kasnije vidio
zajedno na nekoliko različitih mjesta, počeo je sumnjati. No tek kad se mali s fotografije
usudio smucati oko farme, Abas mu je zaprijetio da će mu motikom razbiti glavu. Sihem je taj
incident primila jako loše. Otad se više nije pojavljivala u Kafr Kanni.
“Nemoguće”, kažem. “Sihem je s bakom provela dva Bajrama.”
“Kažem ti da nije dolazila otkad sam pokazao tom njuškalu.”
Skupivši snage, upitam ga kakav je bio odnos između moje žene i dečka s fotografije. Isprva
začuđen mojom naivnošću, ljutito me odmjeri s kiselim smiješkom:
“Zar ti treba nacrtati?”
“Imaš li bar neki dokaz?”
“Neki znakovi ne varaju. Nisam ih morao zateći u zagrljaju. Bio mi je dovoljan njihov način
prikrivanja.”
“Zašto mi nisi ništa rekao?”
“Zato što nisi ništa pitao. Uostalom, gledam samo svoja posla.”
Točno u tom trenutku, mrzio sam ga kao nikad nikoga u životu.
Vratim se do auta i krenem, i ne bacivši pogled na retrovizor. Nogom na gasu do daske, ne
gledam ni kamo idem. Mogu ispasti iz zavoja ili punom brzinom udariti u tegljač, nisam
svjestan nikakve opasnosti. Mislim da upravo nju i želim, ali cesta je okrutno pusta. Tko previše
sanja, zaboravlja živjeti, govorila je moja majka mojemu ocu. Otac je nije čuo. Nije primjećivao
ni njezinu tugu ljubavnice ni osamljenost supruge. Između njih dvoje stvorila se neka nevidljiva opna,
tanka poput leće, no svejedno ih je razdvajala. Moj je otac pazio samo na svoju sliku, istu koju
bi slikao i ljeti i zimi, cifrajući je sve dok se ne izgubi od dotjerivanja, dok je ne ponovi na nekom
drugom stalku, opet istu, do najsitnijeg detalja, siguran da je svoju Madonu u lisicama doveo
do statusa Mona Lise, da će mu ona širom otvoriti pute i lovorikama ispuniti prestižne dvorane u
kojima će je izlagati. I upravo zato što je bio sasvim udubljen u to nemoguće javno priznanje,
nije zamjećivao ništa oko sebe, ni frustracije zapostavljene supruge ni bijes propalog starješine...
Možda se upravo to dogodilo meni i Sihem. Ona je bila moja slika, moja osnovna preokupacija.
Vidio sam samo radost koju je u meni budila i ne sumnjajući u njezine ikakve patnje ili slabosti...
Zapravo je nisam doživljavao, inače je ne bih toliko idealizirao i izdvajao. Kad sad malo razmislim,
kako sam je i mogao doživljavati kad je nisam prestajao sanjati?
 13

Gospodine Džafari, čujem u nekom od beskrajnih podzemnih tunela... Gospodine Džafari... U magli
čujem neki promukli glas koji se javlja i nestaje poput neuhvatljiva lajtmotiva, čas jasan, čas mutan.
Proguta me neki ponor, sažvače me; okrećem se u tmini i usporavam. Onda me uhvati neki glas i
pokuša izvući na površinu... Gospodine Džafari... Tamom zabljesne neka zraka koja me zaslijepi
poput usijana mača.
“Gospodine Džafari..."
Dođem k sebi, glava mi je ukočena.
Nada mnom stoji neki čovjek, s jednom rukom na leđima a drugom nekoliko centimetara od mog
čela. Mršavo lice izduženo bradicom s jamicom nije mi poznato. Pokušavam shvatiti gdje sam. Ležim
na krevetu, grlo mi je suho, tijelo nepokretno. Strop iznad mene kao da će me progutati. Sklopim oči
da zaustavim vrtoglavicu koja me počela mahnito obuzimati, pokušam se sabrati, sjetiti se što se
dogodilo. Polako na zidu preko puta prepoznam jeftinu sliku, reprodukciju Van Goghovih Suncokreta
na potamnjelom papiru, tužan prozor koji gleda na krovove neke tvornice...
“Što se dogodilo?” upitam, pridižući se na lakat.
“Mislim da vam je pozlilo, gospodine Džafari.”
Lakat mi izmakne i ponovno padnem na jastuk.
“U ovoj ste sobi već dva dana, niste je napustili ni na trenutak."
“Tko ste vi?”
“Upravitelj hotela, gospodine. Sobarica...”
“Što želite?”
“Htjeli smo se uvjeriti da ste dobro.”
“Zašto?”
“Došli ste k nama prije dva dana. Uzeli ste ovu sobu i dvostruko se zaključali. Neki su naši gosti
već tako činili, ali...”
“Dobro sam.”
Upravitelj se ljubazno uspravi. Ne znajući kako bi shvatio moj odgovor, zaobiđe krevet i otvori
prozor. Sobu ispuni nalet svježeg zraka, razbistri me. Udahnem duboko sve dok mi krv ne dopre do
sljepoočnica.
Upravitelj nehotice popravi deku preko mojih nogu. Pažljivo me promotri, nakašlje se u ruku i
reče:
“Imamo dobrog liječnika, doktore Džafari. Možemo ga pozvati ako želite.”
“Ja sam liječnik”, odgovorim glupavo, iskočivši iz kreveta.
Koljena mi klecnu; ne uspijevam se zadržati na nogama i srušim se na rub kreveta, oslonivši se
licem o dlanove. Upravitelju postane nelagodno zbog moje golotinje koju prekrivaju samo gaćice.
Promrmlja nešto što ne uspijevam shvatiti i natraške izađe iz sobe.
Misli mi se polako slažu, jedne za drugima; odjednom mi počnu navirati sjećanja. Sjetim se da
sam vrtoglavom brzinom napustio Kafr Kannu, dobio kaznu za prebrzu vožnju negdje oko Afule i
u nekom stanju odsutnosti vozio sve do Tel Aviva. Noć me zatekla na ulasku u grad. Zaustavio sam se
kod prvog hotela uz cestu. Nije dolazilo u obzir da se vratim kući među laži cijelog jednog
života. Cijelim sam putem psovao svijet i samoga sebe, s nogom na gasu do daske, tresući se od
bjesomučnog škripanja guma koje je u meni odzvanjalo kao apokaliptično vrištanje kakve zvijeri.
Kao da sam se zainatio probiti zvučni zid, prijeđem svoju točku nepovrata. Činilo mi se da me više
ništa ne može nigdje zadržati i pomiriti sa sutrašnjicom. I to kakvom sutrašnjicom? Ima li života
nakon izgubljene vjere, uskrsnuća nakon sramote? Osjetio sam se tako sitnim i smiješnim da bi me
pomisao na sažaljenje nad svojom sudbinom smjesta dokrajčila. Kad bih se prisjetio Abasova
glasa, nabio bih gas do daske. Nisam htio ništa čuti, samo škripu kotača u uskim zavojima i gorčinu
koja me kiselo i halapljivo izjedala. Nisam nalazio ispriku, nisam je ni tražio, nisam zaslužio
nijednu. Predavao sam se srdžbi koja me htjela samo za sebe, koja je htjela da je utjelovljujem u
cijelosti, od glave do pete.
Hotel je bijedan. Neonska reklama loša. Sobu sam preuzeo kao što strpljivo prihvaćamo svoj
jad. Nakon vrelog tuša otišao sam večerati u jednu gostionicu, a onda sam se dobrano napio u nekom
odvratnom kafiću. Satima sam tražio put do hotela. Kad sam ušao u sobu kao da sam pao u ponor.
Da bih stigao do kupaonice, moram se pridržavati za zid. Udovi me još sasvim ne slušaju. Hvata
me mučnina, magli mi se pred očima, razdire me glad; čini mi se da prolazim kroz neki oblak. Dva
dana proveo sam spavajući u ovoj smrdljivoj sobi bez snova i sjećanja; dvije sam noći trunuo pod
plahtama okupan znojem... Bože moj, u što se to pretvaram?
Lice mi je izobličeno od hladnoće, a nova brada samo ga još više nagrđuje. Maslinasti
podočnjaci ističu mi bjeloočnice, a obrazi su mi upali. Izgledam kao luđak nakon delirija.
Dugo ispijam vodu na slavini, uvučem se pod tuš i nepokretan ostanem pod mlazom dok se bar
donekle ne saberem.
Na vrata ponovno zakuca upravitelj da provjeri nisam li opet pao u alkoholnu komu. Čuvši me
kako mrmljam, odahne i tiho ode. Odjenem se i, još uvijek slab, napustim hotel te odem nešto pojesti.
Zadrijemao sam na klupici u malenom osunčanom parku uljuljkan šuštanjem lišća.
Kad sam se probudio već je bila noć. Ne znam kud bih sa sobom, što bih sa svojom samoćom.
Mobitel sam zaboravio kod kuće, sat također. Odjednom se prepadnem susreta sa samim sobom.
Više nemam povjerenja u čovjeka koji nije nimalo naslućivao svoju nesreću. A istodobno još nisam
spreman podnositi tuđe poglede. Dobro je da sam zaboravio mobitel, pomislim. Teško mi je
zamisliti da bilo s kime razgovaram u ovakvome stanju. Kim samo može pogoršati moju bol; Naved
mi može ponuditi samo nepotrebni izgovor. Pa ipak, tišina me ubija. U ovom pustom parku
osjećam se kao sam na svijetu, poput olupine koju su valovi izbacili na neku nesretnu obalu.
Vratim se u hotel, shvatim da sam zaboravio toaletni pribor i tablete. Muči me telefon na
noćnom ormariću. Ali koga da nazovem? I koliko je sati? Sobu ispunjava moje nemirno
disanje. Nisam dobro; osjećam kako uporno nekamo klizim...
I evo me opet na ulici. Samo tako. Ne sjećam se kako sam napustio hotel i ne znam otkad se
vucaram po četvrti. Oko mene nijedan osvijetljen prozor. Samo tutnjanje motora u daljini, a spavače
preuzima noć... Ondje blizu kioska jedna telefonska govornica. Koraci me onamo ponesu svom
snagom, ruka sama podigne slušalicu, a prsti biraju broj. Koga to zovem? Što ću mu reći? S druge
strane odjekuje signal, peti, šesti, sedmi put. Klik i neki uspavani ljutiti glas... “Halo? Tko je to? Znaš
li koliko je sati? Ja sutra radim...” Prepoznam Jaserov glas. Iznenadim se što ga čujem. Zašto baš on?
 “Amin je...”
Isprva tišina, a onda se začuje pljuckavi Jaserov glas:
“Amine? Što se dogodilo?”
“Gdje je Adel?” čujem se kako pitam.
“Pa, tri su sata ujutro.”
“Gdje je Adel?”
“Otkud da znam? Otišao je za poslom. Već ga tjedan dana nisam vidio.”
“Hoćeš li mi reći gdje je, ili da ga dođem čekati kod tebe?”
“Ne,” vikne, “ne dolazi u Betlehem. Oni tipovi te traže. Kažu da si ih nasamario, da te šalje Šin
Bet.”
“Jasere, gdje je Adel?”
Opet tišina, još dulja nego prije, a onda faser zlovoljno popusti:
“U Jeninu... Adel je u Jeninu.”
“To baš i nije dobro mjesto za poslovna ulaganja, Jasere. Jenin je totalno uništen.”
“Slušaj, budi siguran da je prema posljednjim informacijama u Jeninu. Zašto bih ti lagao? Javit
ću ti čim se vrati, ako želiš... Što je moj sin učinio da me zoveš u ovo doba?”
Spustim slušalicu.
Ne znam zašto, ali odjednom mi postane lakše.

Noćni čuvar baš i nije presretan što ga u tri ujutro izvlačim iz kreveta - hotel se zatvara u ponoć, a ja
sam zaboravio ulaznu šifru. Rahitični mladić, vjerojatno student koji noći provodi čuvajući
tuđe snove kako bi zaradio za studij. Otvori mi sasvim ravnodušno, potraži moj ključ, ali ga ne uspije
naći.
“Jeste li sigurni da ste ga ostavili prije odlaska?”
“Zašto bih zadržao ključ?”
Ponovno nestane iza recepcije, pročeprka među papirima i časopisima razasutim oko faksa i
fotokopirke, ustane i promrmlja:
“Čudno.”
Razmisli kako bi se sjetio gdje se nalaze duplikati, ali nikako da se razbudi.
“Jeste li pogledali kod sebe, gospodine?”
“Kažem vam da nisu kod mene”, rečem, uvlačeći ruke u džepove.
Ruka mi se ukoči: ključ mi je u džepu. Zbunjeno ga izvadim. Vidno uzrujan, samo tiho uzdahne.
Ali skupi snage i zaželi mi laku noć.
Lift ne radi pa se uskim stubama popnem do petog kata da bih shvatio da je moja soba na trećem
i vratim se.
Ne palim svjetlo.
Svučem se i ispružim na pospremljen krevet, zureći u strop koji me malo-pomalo usiše poput
crne rupe.
Nakon petog dana shvatim da me duh sve više napušta. Refleksi su mi brži od misli, a moja ih
nespretnost čini još gorima. Danju sam zatvoren u sobi, stisnut na stolici ili ispružen na
krevetu, zatvorenih očiju kao da želim dozvati u sjećanje neke prošle misli jer me neprestano
proganjaju nebulozne ideje, zamišljam da nekoj agenciji za nekretnine povjeravam prodaju svoje
vile, raskidam s prošlošću i odlazim negdje u Europu ili Ameriku. Noću poput predatora upadam u
mračne barove siguran da na tim mjestima, u koja nikada prije nisam kročio, neću susresti nekog
znanca ili bivšeg kolegu. Tama tih zagušljivih barova i ustajalih tjelesnih mirisa ispunjava me
neobičnim osjećajem nevidljivosti. Unatoč promiskuitetu mrzovoljnih pijanaca i žena čarobnih
pogleda, nitko ne obraća pozornost na mene. Sjednem u neki zabačeni kutak gdje pripite cure uopće
ne zalaze i polako pijuckam dok mi ne najave zatvaranje. Tada prilegnem uvijek u isti park, na istu
klupu i pred zoru se vratim u hotel.
A onda je u gostionici sve popustilo. Konačno me svladao bijes koji se u meni gomilao već
danima. To sam i očekivao. Po prirodi silno osjetljiv, znao sam da ću prije ili poslije doživjeti
kratki spoj. Moje su riječi postale grube, odgovori kratki; gubio sam strpljenje, loše bih reagirao kad
bih primijetio da me netko gleda. Nema sumnje, postajao sam netko drugi, istodobno nepredvidiv i
neobičan. Ali večeras u gostionici nadilazim sam sebe. Isprva mi se nije svidjelo mjesto gdje su me
smjestili. Htio sam neki izdvojeni stol, ali više nije bilo slobodnih. Negodovao sam, a onda
popustio. Zatim mi konobarica javi kako više nema jetrica na žaru. Doimala se iskrenom, ali mi se
ipak nije svidio njezin osmijeh.
“Želim jetrica na žaru”, zainatim se.
“Žao mi je, nema više.”
“To nije moj problem. Vani na meniju vidio sam da poslužujete jetrica na žaru i ušao sam samo
radi toga, ni radi čega drugoga.”
Moja dreka prekine zveckanje vilica. Gosti se okrenu prema meni.
“Što buljite u mene?!” zaurlam.
Odmah se pojavi šef sale. Da me smiri, iskoristi sav svoj profesionalni šarm a njegova lažna
kurtoazija potpiri moje demone. Zahtijevam da mi se smjesta donesu jetrica na žaru. Prostorijom se
pročuje žamor negodovanja. Netko čak predloži da me izbace iz gostionice. Gospodin u godinama,
policajac ili vojnik u civilu. Pozovem ga da me izbaci sam. On rado prihvati i primi me za vrat.
Konobarica i šef sale usprotive se grubijanu. Jedna stolica tresne na pod, zatim se psovkama pridruži
i škripa namještaja. Stiže policija. Časnica je prsata plavuša, zakrivljena nosa i vatrena pogleda.
Grubijan joj objasni tijek događaja. Njegove izjave potvrdi i konobarica i veći dio gostiju. Gospođa
u odori naredi da me se izbaci na ulicu i zatraži moje dokumente. Odbijem joj ih dati.
“Ovaj je totalno pijan", progunđa jedan policajac.
“Ukrcajmo ga”, odluči gospođa časnica.
Ubace me u automobil i odvezu do najbliže policijske postaje. Ondje me natjeraju da popunim
papire, ispraznim džepove i zatvore me u ćeliju kojom se ori hrkanje dvojice pijanaca.
Nakon sat vremena po mene dođe jedan policajac. Odvede me da pokupim svoje stvari s nekog
pulta, a onda u dvoranu za prijam. Ondje je Naved Ronen, nalakćen na pult i totalno razočaran.
“Kako si znao da sam u buksi? Naložio si svojim dečkima da me prate?”
“Ništa od toga, Amine”, kaže umornim glasom. “Sad mi je lakše kad znam da si živ i zdrav.
Bojao sam se gorega.”
“Čega, na primjer?”
 “Otmice ili samoubojstva. Tražim te već nekoliko dana i noći. Čim mi je Kim javila da si
nestao, javio sam tvoj opis i podatke policijskim postajama i hitnim službama. Gdje si bio, dovraga?"
“Nije važno... Jesam li sad slobodan?” upitam policajca iza pulta.
“Slobodni ste, gospodine Džafari.”
“Hvala.”
Topli vjetar mete ulicu. Dvojica policajaca pušeći čavrljaju, jedan naslonjen na zid policijske
uprave, a drugi sjedeći na sanducima za salatu.
Navedov auto s upaljenim pozicijskim svjetlima parkiran je na pločniku preko puta.
“Kamo ćeš ovakav?” upita me.
“Idem protegnuti noge.”
“Pada noć. Nećeš da te povezem?”
“Hotel mi nije daleko.”
“Kako misliš, hotel? Zar se ne znaš više vratiti kući?”
“Dobro mi je u hotelu.”
Naved se iznenađeno primi dlanovima za obraze.
“Gdje ti je hotel?”
“Uzet ću taksi.”
“Ne želiš da te otpratim?”
“Ne treba. Uostalom, želim biti sam.”
“Trebam li to shvatiti kao.. ”
“Nema se tu što shvatiti”, prekinem ga. “Želim biti sam i točka, to je sve. Jednostavno je.”
Naved me sustigne na kraju ulice. Prestigne me i prepriječi mi put.
“Amine, shvati da nije dobro to što radiš. Da samo vidiš u kakvom si stanju.”
“Radim li nešto loše, ha? Reci mi što sam skrivio?... Kolege su ti bili grozni, tako da znaš. Pravi
rasisti. Drugi započne, ali mene uhvate. To što izlazim iz policijske stanice ne znači da sam i kriv.
Dosta mi je za večeras. Sad se samo želim vratiti u svoj hotel. Jebemu, ne tražim previše! Što je loše
u tome što želim biti sam?”
“Ništa loše”, reče Naved, stavivši mi ruku na prsa da me zaustavi. “Ali mogao bi si nauditi
izolirajući se. Moraš se oporaviti, znaš. Pucaš po šavovima. I griješiš ako misliš da si sam. Još
imaš prijatelja na koje možeš računati.”
“Mogu li računati na tebe?”
Moje ga pitanje zatekne.
Raširi ruke i reče:
“Naravno.”
Odmjerim ga. I ne trepne očima, samo mu malo zadrhti vršak jabučice.
“Želim prijeći s druge strane zrcala,” promrmljam, “s druge strane Zida.”
Namršti se i prigne da me bolje vidi.
“U Palestinu?”
 “Da.”
Malo zgrči usnice i okrene se prema dvojici murjaka koji su nas krišom promatrali.
“Mislio sam da si taj problem riješio.”
“I ja sam to mislio.”
“I što te opet na to vratilo?”
“Recimo da je to pitanje časti.”
“Tvoja nije narušena, Amine. Nismo krivi zbog tuđih djela nego zbog svojih.”
“Tu je pilulu teško progutati.”
“I ne moraš je gutati.”
“E, tu se varaš.”
Naved namršteno uhvati bradicu palcem i kažiprstom. Ovako depresivnog kakav jesam ne može
me zamisliti u Palestini pa traži bilo kakav način da se predomislim.
“To ne bi bila dobra ideja”, reče u nedostatku argumenata.
“Nemam druge.”
“A kamo točno želiš poći?”
“U Jenin.”
“Grad je pod opsadnim stanjem”, upozori me.
“I ja sam... Nisi mi odgovorio. Mogu li računati na tebe?”
“Pretpostavljam da ćeš se brzo urazumiti.”
“Što ti to znači?... Mogu li računati na tebe, da ili ne?”
I uzrujan je i tužan.
Pročeprkam po džepovima, nađem izgužvanu kutiju cigareta, iščupam jednu i stavim je u usta.
Primijetim da više nemam upaljač.
“Nemam vatre”, ispriča se Naved. “Trebao bi prestati pušiti.”
“Mogu li računati na tebe?”
“Ne vidim kako. Ideš na minirani teritorij u kojem nemam nikakve nadležnosti i gdje moja
zaštita ne vrijedi. Ne znam što želiš dokazati. Ondje nema ništa za tebe. Puca se na sve strane, a
zalutali meci uzrokuju više zla nego otvorena borba. Podsjećam te da je Betlehem mila majka prema
Jeninu.”
Shvati da mulja, pokuša se ispraviti - ali prekasno. Njegova posljednja rečenica u meni odjekne
kao bomba. Adamova jabučica zastane mi u grlu, a onda ispustim:
"Kim mi je obećala da neće ništa reći, i uvijek je držala riječ. Ako ti nije ona rekla, kako znaš
da sam bio u Betlehemu?” Naved samo malo ustukne. Ali lice mu ostane sasvim mirno. “Što bi ti na
mome mjestu?” reče uzrujano. “Žena mog najboljeg prijatelja je bombaš-samoubojica. Sve nas je
zatekla, svog muža, susjede i bližnje. Htio si znati zašto i kako? To je tvoje pravo. Ali meni je to
posao.”
Totalno sam izvan sebe.
Skamenjen.
“A tako!” kažem.
 Naved mi se pokuša približiti. Podignem ruke da ga zadržim na mjestu, skrenem u prvu uličicu i
zaronim u noć.
 14

Jenin je grad bez osmijeha, grad polomljenih zuba, koji uporno odbija bilo kakvu protezu koja bi mu
vratila osmijeh na lice. Uostalom, ondje se ionako više nitko ne smije. Nekadašnja vedrina pobjegla
je otkad se gradom vijore smrt i barjaci.
“A to još nije ništa”, reče Džamil, koji kao da mi je čitao misli. “Pakao je melem u odnosu na
ovo ovdje.”
Međutim, dosta sam toga vidio prešavši Zid: seoca pod opsadnim stanjem; na svakom prijelazu
kontrolne točke; ceste pune spaljenih vozila uništenih bespilotnim letjelicama; skupine jadnika čekaju
svoj red za pretres, mlaćenje i vraćanje; obični vojnici, još dječarci, gube strpljenje i tuku sve i
svakoga; žene se bune, braneći se od udaraca samo ranjenim rukama; jedni džipovi bruje ravnicama,
drugi prate kolone Židova koji na posao odlaze kao na minsko polje...
“Prije tjedan dana bilo je strašno”, doda Džamil. “Amine, jesi li ikada vidio tenkove kako idu
na gomilu? E pa, u Jeninu su oklopna vozila pokrenula paljbu na djecu koja su ih gađala
kamenjem. Golijat je mlatio Davida na svakom uglu ulice.”
Daleko od toga da sam mislio kako je država u raspadanju tako napredna, da su nadanja u tolikoj
nemilosti. Bio mi je poznat sav animozitet koji je uništavao razum s jedne i s druge strane, znao sam
za tvrdoglavost ratnika koji nisu htjeli razumjeti, slušajući samo svoju ubilačku gorčinu, ali vidjevši
tu strahotu vlastitim očima, doista sam se užasnuo. U Tel Avivu bio sam na drugom planetu. Svojim
skučenim pogledom nisam vidio bit drame koja je nagrizala moju zemlju; čast koju sam uživao
prikrivala je pravu snagu užasa koji je upravo Bogom blagoslovljenu zemlju pretvarao u nepregledno
skladište gdje trunu narušene i razbijene osnovne ljudske vrijednosti, gdje tamjan smrdi kao
neodržana obećanja, gdje se duh proroka otkriva u svakoj molitvi koja nestaje u tutnjanju topova i
naredbenim uzvicima.
“Ne možemo dalje”, upozori me Džamil.
Stigli smo gotovo do crte razgraničenja. Dalje od urušenog trga, s lijeve strane je strelište.
Pokazuje mi hrpu pocrnjelog kamenja.
“Prošlog petka islamski je džihad smaknuo dvojicu izdajnika. Ondje su bila izložena njihova
tijela. Naduta kao baloni.”
Pogledam oko sebe. Čini se da je četvrt evakuirana. Samo neka strana televizijska ekipa snima
ruševine, pod budnim okom naoružanih vojnika. Odnekud se stvori neki džip načičkan
kalašnjikovima, prođe naprijed i nestane iza zavoja u strašnoj škripi guma; oblak prašine koji je za
sobom podigao još se dugo širio zrakom.
U blizini se začuju pucnji, zatim grobna tišina, pomalo zastrašujuće. Džamil krene natrag do
rotora, pregleda tihu ulicu, promisli i na kraju odluči ne izlagati se nepotrebnom riziku.
“To nije dobar znak,” reče, “nimalo dobar. Nigdje ne vidim pripadnike brigada mučenika Al
Akse. Obično su ovdje uvijek trojica ili četvorica, da usmjeravaju ljude. Ako nema nikoga, znači da
je u blizini postavljena zamka.”
“Gdje stanuje tvoj brat?”
 “Par stotina metara dalje od džamije. Vidiš li one uske krovove desno, odmah za njih. Ali da
bismo onamo stigli, moramo prijeći cijelu četvrt, a puna je snajperista. Najgore je prošlo, ali još je
opasno. Šaronovi vojnici drže dobar dio grada i blokiraju glavne pristupe. Neće nas pustiti ni blizu
zbog naoružanih vozila. A naši su vojnici uzrujani i najprije pucaju, a tek onda traže papire. Ovo je
loš dan za posjet Halilu.”
“Što predlažeš?”
Džamil prijeđe jezikom preko plavičastih usana.
“Ne znam. Ovo nisam predvidio.”
Vratimo se do rotora, sretnemo dva vozila Crvenog križa i krenemo za njima na određenoj
udaljenosti. U daljini eksplodira jedan projektil, zatim i drugi. Na prašnjavu nebu bruji par
helikoptera naoružanih raketama. Oprezno napredujemo iza ambulantnih kola. Tenkovi i buldožeri
sravnili su sa zemljom cijele blokove kuća, ako prije toga nisu bili dignuti u zrak dinamitom. Na
njihovu mjestu sad su neuredni tereni s hrpama ruševina i iskrivljenog željeza, gdje su se ulogorile
kolonije štakora čekajući da prošire svoje carstvo. Redovi ruševina još ocrtavaju nekadašnje ulice
sada svedene na tišinu, prkoseći svojim oronulim pročeljima čiji grafiti pak prkose pukotinama. I
posvuda oko ruševina, usred olupina automobila koje su smrskali tenkovi, među ogradama
izrešetanim strojnicama, na izmučenim trgovima - posvuda, osjećaj ponovnog užasa koji smo smatrali
završenim, i to s lažnom sigurnošću kako su stari demoni postali toliko primamljivi da ih se više
nijedan opsjednuti ne bi želio riješiti.
Dvoja ambulantna kola zaustave se na mjestu s izgubljenom gomilom.
“Preživjeli”, objasni mi Džamil. “Kuće sravnjene sa zemljom bile su njihove. Sada su ovdje.”
Ne odgovorim ništa; užasnut sam. Drhtavom rukom izvlačim kutiju cigareta.
“Daš mi jednu?”
Dvoja ambulantna kola zaustave se pred barakom gdje čekaju nestrpljive majke s dječicom
među suknjama. Vozači iskoče van, otvore vrata i počnu dijeliti namirnice od ruke do ruke,
stvarajući gužvu.
Džamil uspije dogovoriti da nas puste prečacem, mijenjajući smjer svaki put kad bi nam pucanj
ili neki sumnjivac sledio krv u žilama.
Konačno stignemo do relativno mirnijih četvrti. Vojnici u maskirnim i drugim odorama i
fantomkama žustro se spremaju. Džamil mi objasni da automobil moramo ostaviti u garaži i da odsad
računamo na snagu svojih nogu.
Prelazimo beskrajne uličice pune ljudi, a onda konačno stignemo do Halilove kolibe.
Džamil pokuca nekoliko puta na vrata; nitko ne otvara.
Jedan nam susjed kaže da su Halil i njegova obitelj prije nekoliko sati otišli u Nablus.
“Kakav peh!” poviče Džamil. “Je li rekao kamo točno ide u Nablusu?”
“Nije ostavio adresu... Zar je znao da ćeš doći?”
“Nisam ga uspio dobiti!” odvrati Džamil, ljutit što je cijeli put prešao nizašto. “Jenin je
izdvojen od svijeta... Smijem li znati zašto je otišao u Nablus?”
“Pa, otišao je i to je to. Što je trebao, ostati raditi ovdje? Nemamo ni tekuće vode ni struje;
nemamo više što jesti i ne možemo oka sklopiti ni noću ni danju. Kad bih imao nekoga da me
negdje primi, i ja bih učinio isto.”
 Džamil me zatraži još jednu cigaretu.
“Kakav peh!” opsuje. “U Nablusu ne znam nikoga.”
Susjed nas pozove k sebi da se odmorimo.
“Ne hvala”, kažem mu. “Žurimo.”
Džamil pokuša razmisliti, ali razočaranje mu odvrati misli. Čučne pred bratova vrata i nervozno
povuče cigaretu, grčeći usne.
Odjednom poskoči.
“Što ćemo?” kaže. “Ne mogu se vucarati uokolo. Moram se vratiti u Ramalu i vratiti auto
vlasniku.”
1 meni je nezgodno. Halil mi je bio jedina nada. Prema dvjema posljednjim vijestima, Adel je
bio smješten kod njega. Nadao sam se da će me dovesti do njega.
Halil, Džamil i ja smo rođaci. Prvog, deset godina starijeg od mene, ne poznajem dobro, ali
Džamil i ja smo kao mladići bili veoma bliski. U posljednje se vrijeme nismo često viđali
zbog različitosti svojih poslova: ja kirurg u Tel Avivu a on kontrolor prtljage u Ramali. Međutim, kad
bi prolazio mojim krajem, Džamil bi nas uvijek posjetio. Pravi je paterfamilias, nježan i
velikodušan. Cijeni me i naša nekadašnja druženja čuva u vječnom sjećanju. Kad sam mu se najavio,
odmah je od šefa zatražio dopust kako bi mi se mogao posvetiti. Znao je za Sihem. Jaser mu je
ispričao za moj burni boravak u Betlehemu i iznio mu sumnje u mene zbog mogućih manipulacija
izraelskih službi. Džamil nije htio ništa čuti. Zaprijetio mi je da više neće razgovarati sa mnom ako
ikad odem nekome drugome osim njemu.
U Ramali sam proveo dvije noći jer mi mehaničar nije uspio popraviti automobil. Džamil je
morao natjerati jednog drugog rođaka da nam pozajmi auto, obećavši da će mu ga vratiti do
večeri. Mislio me ostaviti kod svog brata Halila i odmah se vratiti.
"Ima li tu kakav hotel?” upitam susjeda.
“Naravno, ali uz tolike novinare sve je puno. Ako želite, slobodno pričekajte Halila kod mene.
Kod poštenog čovjeka uvijek se nađe slobodan krevet.”
“Hvala,” odgovorim, “snaći ćemo se.”
Nađemo jednu slobodnu sobu u nekakvom domu nedaleko od Halilove kuće. Recepcionar zatraži
da platim unaprijed, a zatim me otprati na drugi kat, do sobice s tankim krevetom,
jednostavnim noćnim ormarićem i jednom metalnom stolicom. Pokaže mi zahode na kraju hodnika,
izlaz za slučaj opasnosti, u svakom slučaju koristan, i prepusti me mojoj sudbini. Džamil je ostao
u predvorju. Ostavim torbu na stolici i otvorim prozor koji gleda na centar grada. Negdje u daljini
skupine djece bacaju kamenje na izraelska oklopna vozila, a onda se na pucnjeve vojnika
razbježe; suzavci raspiruju bjeličasti dim prašnjavim ulicama; jedna skupina skuplja se oko upravo
srušena tijela... Zatvorim prozor i pridružim se Džamilu u prizemlju. Dvojica razdrljenih novinara
spavaju na dvosjedu, oko njih razmotana oprema. Recepcionar nas obavijesti da je hotelski bar na
kraju desno, želimo li nešto popiti ili prigristi. Džamil me zatraži dopuštenje za povratak u Ramalu.
“Proći ću kraj Halilove kuće i susjedu ostaviti adresu hotela, da ti se brat može javiti čim se
vrati.”
“Odlično. Neću napuštati hotel. Uostalom, i ne znam gdje bi se ovdje moglo protegnuti noge.”
“Imaš pravo, budi u sobi dok ne dođemo po tebe. Halil će se sigurno danas vratiti, najkasnije
sutra. Nikad ne ostavlja kuću samu.”
Snažno me zagrli.
“Budi jako oprezan, Amine.”
Kad je Džamil otišao, odem do bara i uz šalicu kave ispušim nekoliko cigareta. Ondje se
izmjenjuju naoružani dečkići, glava obavijenih zelenom maramom u pancirnim prslucima.
Zaustavljaju se u kutu gdje im se pridružuje ekipa neke francuske televizije. Najmlađi vojnik dođe mi
objasniti da snimaju intervju i ljubazno me zamoli da se maknem.
Popnem se u sobu i ponovno otvorim prozor koji gleda na otvorenu borbu. Srce mi se stegne
pred prizorom koji gledam... Jenin... Bio je to veliki grad mojega djetinjstva. Na zemlji svoga
plemena, tridesetak kilometara dalje, često bih pratio oca kad bi odlazio u grad nuditi svoja platna
sumnjivim trgovcima umjetninama. U to vrijeme Jenin mi se činio tajanstvenim poput Babilona, a
prostirke na njegovim ulicama volio sam zamišljati kao leteće tepihe. A onda, kad sam kao
pubertetlija postao osjetljiviji na ženske čari, naučio sam u grad ići sam, kao i odrasli. Jenin je bio
grad snova živahnih anđela, sa svojim malim čarima velikog sela koje oponaša grad, sa svojom
neprestanom vrevom koja je podsjećala na ramazanski sajam, s trgovinama poput Ali Babine pećine
gdje su se drangulije uporno trudile umanjiti tamu oskudice, sa svojim mirisnim uličicama u kojima
su fakinčići podsjećali na bosonoge kraljeviće; ali i svojom pitoresknošću koja je oduševljavala
hodočasnike nekim davnim životom, mirisom kruha kakav nisam kušao nigdje drugdje i, unatoč
mnogim nesrećama, svojom uvijek prisutnom dobroćudnošću... Gdje su, dakle, nestale te male sitnice
koje su činile njegov šarm i karakter, od kojih je stid njegovih djevojaka bio smrtonosan koliko i
njihova drskost, i starcima časnim unatoč njihovu nemogućem karakteru? Kraljevstvo apsurda uništilo
je svaku dječju radost. Sve je zapalo u nezdravo sivilo. Činilo se kao da smo na zaboravljenom
dijelu limba, koji opsjedaju izgubljene duše shrvanih bića, pola duhova pola prokletnika, ustajalih
u nesreći poput mušica na svježem laku, unakažena lica, mutna pogleda u tamu i toliko nesretnog da
ga ne uspijeva osvijetliti čak ni veliko sunce As-Samiraha.
Jenin je sada samo uništeni grad, jedna velika kaljuža; ne govori ništa dobro i izgleda bijedno
kao i osmijeh njegovih mučenika čiji portreti s plakata gledaju iz svakog kutka. Unakažen
brojnim napadima izraelske vojske, malo-pomalo zakovan za stup lomače i uskrsnuo da bi
zadovoljstvo što duže trajalo, grad počiva na svojim prokletstvima, na izdisaju je i ne zaziva čudo...
Netko zakuca na vrata.
Probudim se. Soba je u mraku. Sat pokazuje šest sati poslijepodne.
“Gospodine Džafari, imate posjet”, najavi mi glas iza vrata.
Na recepciji me čeka mladić usukan u šarenu trenirku. Mora da mu je tek oko osamnaest, ali se
trudi doimati starijim. Lice Lijepih crta prekriveno je paperjastom bradicom, koja može proći kao
brada.
“Zovem se Abu Damar”, predstavi se službeno. “To mi je ratno ime. Možeš mi vjerovati. Halil
me poslao po tebe.”
Zagrli me mudžahedinski.
Pratim ga preko nemirne četvrti gdje se pločnici gube pod slojevima ruševina. Područje su
vjerojatno nedavno evakuirale izraelske trupe jer se na izbrazdanoj cesti još vide ugrizi
motornih gusjenica, kao svježi tragovi križnog puta na vjerniku. Naletimo na kolonu klinaca koji,
bučno jašući zamišljene konje, urlajući nestanu u jednu uličicu.
 Vodič je za mene malo prebrz; svaki čas mora zastati i pričekati me.
“Ne tim putem”, upozorim ga.
“Uskoro će noć”, objasni mi. “Neki sektori grada noću su zabranjeni. Da ne bi bilo zabune. U
jeninu smo svi veoma disciplinirani. Sve se naredbe poštuju. Inače ne bismo izdržali.”
Okrene se prema meni i doda:
“Dokle god si sa mnom, nemaš se čega bojati. Ovo je moj sektor. Za godinu ili dvije ja ću ovdje
naređivati.”
Ulazimo u mračnu slijepu ulicu. Naoružana silueta čuva stražu pred nekim ulazom. Dječak me
gurne unutra.
“Evo našeg doktora”, reče, ponosan što je obavio zadatak.
“Odlično, mali”, reče stražar. “Sad se vrati kući i zaboravi nas.”
Dječak se malo postidi zbog stražareva odlučna tona. Pozdravi nas i brzo nestane u tami.
Čovjek na straži zamoli me da pođem za njim u dvorište gdje dva vojnika pod svjetlom džepnih
lampi završavaju čišćenje pušaka.
Jedan visoki muškarac stisnut u padobransku odoru stoji na pragu dvorane pune pomoćnih
kreveta i vreća za spavanje. On je šef. Pjegava lica i usijana pogleda nije oduševljen što me vidi.
“Želiš se osvetiti, doktore?” dobaci mi izbliza.
Zatečen, nekoliko trenutaka skupljam snagu.
“Što?”
“Dobro si čuo”, odvrati, uvodeći me u tajnu prostoriju. “Šin Bet šalje te da staneš na naš
mravinjak kako bi nas izvukao iz naših rupa i stavio na milost i nemilost bespilotnih letjelica.”
“Nije istina.”
“Začepi”, zaprijeti, gurnuvši me u zid. “Već te neko vrijeme držimo na oku. Tvoj je put u
Betlehem bio veoma zapažen. Što zapravo hoćeš? Ostati bez glave u jarku ili visjeti na trgu?”
Čovjek iznenada u meni izazove strašnu jezu.
Cijev pištolja ugura mi u slabinu i natjera me da kleknem. jedan vojnik, kojega nisam vidio na
ulasku, povuče mi ruke na leđa i stavi lisice bez ikakve grubosti, kao da je riječ o vježbi. Toliko me
iznenadi ovaj obrat situacije i lakoća kojom sam se uhvatio u zamku da ne mogu vjerovati da mi se to
događa.
Čovjek se sagne da me vidi izbliza:
“Zadnja stanica, doktore. Svi moraju sići. Nisi smio gurati čep dovde jer ovdje nemamo
strpljenja sa seronjama i ne dopuštamo im da nam zagađuju život.”
“Došao sam vidjeti Halila. On mi je rođak.”
“Halil je nestao čim je čuo za tvoj posjet. Nije glup. Jesi li svjestan gluposti koju si napravio u
Betlehemu? Zbog tebe se imam Velike džamije morao preseliti. Ondje smo primorani odgoditi sve
operacije kako bismo vidjeli je li naša mreža otkrivena. Ne znam zašto se Abu Mukaum pristao s
tobom susresti, ali to je bila loša zamisao. I on se otad odselio. I sada isto želiš napraviti i u Jeninu?"
“Nisam izmanipuliran.”
“Gle, gle... Uhite te nakon napada koji je počinila tvoja žena, onda te nakon tri dana puste tek
tako, bez potjere i procesa. Jedva da su se i ispričali za neugodnosti koje su ti učinili. Zašto? Za
tvoje lijepe oči? Priznajmo, to bi se moglo i povjerovati, samo što to još nikada nismo doživjeli.
Nikada nijedan talac Šin Beta nije bio pušten na slobodu a da prethodno nije prodao dušu vragu.”
“Varate se...”
Uhvati me za vilicu i pritisne tako da mi usta ostanu širom otvorena.
“Gospodin doktor nam zamjera. Njegova je žena mrtva zbog nas. A bilo joj je tako lijepo u
njezinu zlatnom kavezu, zar ne? Dobro je jela, dobro spavala i dobro se zabavljala. Ništa joj
nije nedostajalo. I onda je banda pokvarenjaka odvrati od njezine sreće i pošalje u - kako si ono
rekao - plamen? Gospodin doktor živi blizu rata, ali ne želi o tome čuti. Misli da se time ne
treba zamarati ni njegova žena... E pa, gospodin doktor griješi.”
“Pušten sam jer nisam imao veze s napadom. Nitko me nije vrbovao. Samo želim shvatiti što se
dogodilo. Zato tražim Adela.”
“Pa ipak, sve je jasno. U ratu smo. Neki su uzeli oružje, drugi vrte palcima. A neki treći ubiru
vrhnje u ime Stvari. To je život. Ali dokle god svatko ostaje u svojoj četvrti, nije tako strašno.
Teškoća počinje kad oni koji lagodno žive dolaze kažnjavati one u govnima do grla... Tvoja je žena
odabrala svoju stranu. Sreća koju si joj ti nudio smrdjela je na raspadanje. Taj joj se miris gadio,
znaš? Nije to htjela. Nije se više mogla izležavati na suncu dok njezin narod trune pod cionističkim
jarmom. Treba li ti nacrtati da bi shvatio ili naprosto odbijaš pogledati u lice stvarnosti?"
Ustane, tresući se od bijesa odgurne me koljenom uza zid i izađe, dvaput zaključavši vrata za
sobom.
Nekoliko sati kasnije, začepljenih usta i povezanih očiju, ubace me u prtljažnik automobila.
Pomislim da je to kraj. Odvest će me u neku šikaru i smaknuti. Ali zbunjuje me poslušnost kakvom
im se prepuštam. I ovca bi se bolje branila. Zalupivši se nada mnom, vrata prtljažnika oduzmu mi i
ono malo poštovanja koje sam za sebe još tražio, istodobno me izdvojivši od ostatka svijeta.
Cijeli ovaj put, cijela ova divna karijera, da na kraju završim u prtljažniku automobila kao kakva
jadna kutija za smeće! Kako sam mogao pasti tako nisko? Kako sam mogao tolerirati da ovako
postupaju sa mnom, ne maknuvši ni malim prstom? Osjećaj neizdrživa bijesa vrati me daleko u
prošlost. Sjećam se da je, vozeći me jednog jutra konjskom zapregom na vađenje zuba, djed
skliznuo u neki jarak i srušio jednog mazgara. Ovaj je ustao, ne prestajući vrijeđati djeda. Očekivao
sam da ću tada vidjeti starješinu također u naletu svog homerskog bijesa, poput onoga pred kojim
drhte neposlušnici plemena, ali kako li sam se samo rastužio vidjevši da se moj kentaur, biće koje
sam štovao poput božanstva, samo zbunio u isprikama, pokupivši samo svoju kefiju koju mu je
onaj iščupao iz ruku i bacio na zemlju. Bio sam tako tužan da me karijes prestao boljeti. Imao sam
sedam ili osam godina. Nisam želio vjerovati da djed može prihvatiti da ga se tako ponižava.
Bio sam ljut i nemoćan, svaki mazgarev povik spuštao me sve dublje. Ali mogao sam samo gledati
svog idola kako propada, kao kapetan koji gleda kako mu brod tone... Upravo me ta ista tuga obuzda u
trenutku kad su me izbrisala vrata prtljažnika. Sram me je što sam pretrpio toliko sukoba i ne
trepnuvši, što me nije briga za sudbinu koja me čeka; sad sam nitko i ništa.
 15

Zatvore me u mračni podrum bez lampe i prozora.

“Nema pet zvjezdica,” reče čovjek u padobranskoj odori, “ali usluga je besprijekorna. I ne
pokušavaj biti lukav jer nema nikakve šanse da se izvučeš odavde. Da je po mome, sad bi već
smrdio na trulež. Nažalost, moram poštivati hijerarhiju, a ona ne dijeli uvijek moje mišljenje.”
Srce mi skoro stane kad zatvori vrata za sobom.
Sklupčam se oko koljena i ostanem tako.
Sutradan dođu po mene. U lisicama, s vrećom na glavi i krpom u ustima evo me opet u
prtljažniku. Nakon duge razrovane ceste izbace me na zemlju. Stave me na koljena i skinu vreću s
glave. Prvo što mi upadne u oči jest veliki kamen uprljan ugrušcima krvi i izrešetan tragovima
metaka. Ovdje strašno smrdi na smrt. Ovdje je zasigurno smaknuto dosta ljudi. Netko mi uz
sljepoočnicu prisloni puščanu cijev. “Znam da ne znaš gdje je Ćaba,” reče mi, “ali molitva uvijek
dobro dode.” Pritisak metalne cijevi probada mi cijelo tijelo. Nije me strah, pa ipak toliko drhtim da
mi zubi cvokoću kao da će se uskoro raspasti. Zatvorim oči, pokupim zadnja zrna dostojanstva koja
su mi još ostala i pričekam da me dokrajče... U posljednji čas spasi me šuštanje voki-tokija; mojim
je krvnicima naloženo da prljavi posao obave kasnije i da me vrate u tamnicu.
I opet mrak, samo što sam ovaj put sam na svijetu, bez sjene koja me prati i bez sjećanja, osim
tog mučnog užasa u utrobi i traga cijevi na sljepoočnici...
Sljedećeg dana dođu po mene. Na kraju puta isti veliki prljavi kamen, ista kulisa, isto šuštanje
voki-tokija, shvatim da je riječ o običnoj simulaciji smaknuća, da me pokušavaju natjerati
da propjevam.
I onda me više nitko ne dođe gnjaviti.
Šest dana i šest noći zatvoren u rupi kužnog štakora, osuđen na uši i žohare, na hladnu juhu i
poliranje kralježaka na ležaju tvrdom poput grobnoga kamena!
Očekivao sam žestoka ispitivanja, seanse mučenja i takve stvari; ništa. Za moj nadzor zaduženi
su ushićeni tinejdžeri koji poput trofeja ponosno pokazuju svoje strojnice. Jednom mi slučajno donesu
jesti, ne uputivši mi ni riječ, i jednostavno me ignoriraju.
Sedmoga dana u podrumu me posjeti zapovjednik s pratnjom. Krhki mladić od nekih tridesetak
godina, oštra lica s opeklinom sa strane i očiju neobično bijelih bjeloočnica. Na njemu je
izlizana maskirna odora i commando kalašnjikov preko ramena.
Pričeka da ustanem, tutne mi u ruku revolver i odmakne se dva koraka.
“Pun je, doktore. Ubij me. Spustit ću pištolj na pod.”
“Ubij me, to je tvoje pravo. Poslije ćeš se moći vratiti kući i definitivno okrenuti novu stranicu.
Nitko odavde neće ti skinuti ni dlaku s glave.”
Priđe bliže, ponovno mi nudeći revolver.
Odbijem ga primiti.
“Prigovarač savjesti?” upita me.
 “Kirurg”, kažem.
Slegne ramenima, uvuče pištolj u remen i povjeri mi:
“Ne znam jesam li uspio, doktore, ali htio sam da na vlastitoj koži i duši osjetiš mržnju kakva
izjeda nas. Zatražio sam detaljno izvješće o tebi. Priča se da si dobar čovjek, eminentni humanist i
nemaš nikakva razloga željeti ljudima zlo. Zato nisam znao kako ti drukčije pokazati, da shvatiš a da
te ne izvučem iz tvog društvenog kruga i povlačim po blatu. Sad kad si vrškom prsta dodirnuo
gadarije kojih te tvoj profesionalni uspjeh poštedio, ima šanse da shvatiš. Život me naučio da
možemo živjeti od ljubavi i hladne vode, od mrvica i obećanja, ali nikada u potpunosti
ne preživljavamo sukobe. I otkad sam došao na svijet znao sam samo za to. Svakoga jutra. Svake
večeri. Cijeli sam život vidio samo to.”
Odmahne lagano rukom. Jedan vojnik baci mi pred noge neku torbu.
“Donio sam ti novu odjeću. Sam sam je platio.”
Ne uspijevam ga pratiti.
“Slobodan si, doktore. Htio si vidjeti Adela. Čeka te vani u autu. Tvoj bi te stari stric volio
primiti u starješininoj kući. Ako ga ne želiš vidjeti, nema problema. Reći ćemo da si spriječen.
Pripremili smo ti kupku i bolji objed, ako se slažeš.”
Ostanem oprezan i nepomičan.
Zapovjednik čučne i u znak dobre volje otvori torbu, pokazujući mi odjeću i par cipela.
“Kako si preživio ovi li šest dana u tom gadnom podrumu?” reče, ustajući s rukama na
bokovima. “Usuđujem se nadati da si naučio mrziti. U protivnom, ovo iskustvo nije imalo
nikakvog smisla. Zatvorio sam te unutra da okusiš mržnju, i u želji da je podnosiš. Nisam te
ponižavao iz formalnosti. Ne volim ponižavati. Proživio sam to i znam kako je. Sve su drame moguće
kad je izrugana prava ljubav. Osobito kad shvatimo da nemamo snage za vlastito dostojanstvo, da
smo nemoćni. Mislim da se najbolja škola mržnje nalazi baš tu. Ozbiljno mrziti naučimo tek od
trenutka kad izgubimo svijest o svojoj nemoći. To je tragičan trenutak; najodvratniji i najbjedniji od
svih.”
Snažno me uhvati za ramena.
“Htio sam da shvatiš zašto smo uzeli oružje, doktore Džafari, zašto se djeca bacaju na oklopna
vozila kao na bombonijere, zašto su nam groblja prepuna, zašto želim umrijeti s oružjem u
ruci... zašto se tvoja supruga dignula u zrak u restoranu. Nema gore kataklizme od poniženja. To je
neizmjerna nesreća, doktore. To vam uklanja želju za životom. I dokle god ne pristajete predati dušu,
u glavi vam je samo jedno: kako dostojno završiti nakon bijednog, slijepog i golog života?”
Shvati da mi njegovi prsti nanose bol pa povuče ruke.
“Nitko se našim brigadama ne pridružuje iz zadovoljstva, doktore. Svi dječaci koje si vidio,
jedni s praćkama, drugi s ručnim bacačima, mrze rat toliko da je to nevjerojatno, jer svakoga dana
jedan od njih u cvijetu mladosti padne pod neprijateljskim metkom. I oni bi htjeli biti na časnu
položaju, kirurzi, pjevačke zvijezde, filmski glumci, voziti lijepe aute i svake večeri krasti bogu dane.
Ali problem je u tome što im je taj san uskraćen, doktore. Nastoji ih se smjestiti u geta, dok sasvim ne
otupe. I zato radije umiru. Kad se sruše snovi, smrt postaje posljednji spas... Sihem je to shvatila,
doktore. Moraš poštovati njezin odabir i ostaviti je da počiva u miru.”
Prije odlaska doda:
“U ljudskoj ludosti postoje samo dvije krajnosti. Trenutak kad izgubimo svijest o svojoj nemoći,
i onaj kada postajemo svjesni tuđe ranjivosti. Radi se ili o prihvaćanju svoje ludosti, doktore, ili o
patnji.”
Zatim se okrene na petama i ode u pratnji poručnika.
Ostanem skamenjen posred ćelije pred širom otvorenim vratima koja vode na svjetlom okupano
dvorište. Odraz sunčevih zraka dopire mi sve do mozga. Pričekam da ode nekoliko automobila, a
onda zavlada tišina. Pomislim da sanjam, ne usuđujući se ni uštipnuti. Je li i to neka varka?
U prozorskom okviru pojavi se neka silueta. Odmah je prepoznam; zdepasta, tusta, spuštenih
ramena, kratkih i blago zakrivljenih nogu - to je Adel. Ne znam zašto, ugledavši ga kako se približava
mojem mraku cijelim mi tijelom prostruji jecaj.
“Ujkice?" reče hrapavim glasom.
Približi se malenim koracima kao da prilazi medvjeđem brlogu.
“Ujko? To sam ja, Adel... Rekli su mi da me tražiš. Zato sam došao.”
“Trebalo ti je.”
“Nisam bio u Jeninu. Tek mi je sinoć Zakaria naredio da se vratim. Vratio sam se prije manje od
sat vremena. Nisam znao da dolazim zbog tebe. Što se dogodilo, ujkice?”
“Ne zovi me ujko. Vremena su se promijenila otkad sam te primao kod sebe i ponašao se prema
tebi kao prema vlastitom sinu.”
“Razumijem”, reče, spustivši glavu.
“Što ti možeš razumjeti, nemaš još ni dvadeset i pet godina? Pogledaj u kakvo si me stanje
doveo.”
“Ja s tim nemam veze. Nitko s time nema veze. Nisam htio da se digne u zrak, ali bila je
odlučna. Čak je ni imam Marvan nije uspio razuvjeriti. Rekla je da je čista Palestinka i da ne vidi
razlog zašto bi drugi radili ono što je njezina dužnost. Kunem ti se da nije htjela ništa čuti. Rekli smo
joj da nam je korisnija živa nego mrtva. Bila nam je od velike pomoći u Tel Avivu. Glavne smo
sastanke održavali u tvojoj kući. Maskirali bismo se u vodoinstalatere ili električare, dolazili smo sa
svojom opremom kolima za pomoć na cesti, da ne izazovemo sumnju. Sihem nam je dala na
raspolaganje svoj bankovni račun; na njega smo uplaćivali novac za Stvar. Bila je ključni element
naše mreže u Tel Avivu...”
“I Nazaretu...”
“Da, i Nazaretu”, reče potpuno mirno.
“A gdje ste održavali sastanke u Nazaretu?”
"U Nazaretu nije bilo sastanaka. Zajedno bismo prikupljali sredstva. Kad bismo obišli svoje
dobročinitelje, Sihem je bila zadužena za prijevoz novca do Tel Aviva.”
“I to je sve?”
“To je sve.”
“Zbilja?”
“Kako to misliš?...”
“Kakav je bio vaš odnos?”
“Vojnički...”
“Samo vojnički... Stvar ima dobro zaleđe.”
 Adel se počeše po vrhu glave. Nemoguće je doznati je li zabrinut ili pred slomom. Svjetlo iza
njega skriva mi izraz njegova lica.
“Abas se ne bi složio”, kažem mu.
“Tko je to?”
“Sihemin ujak. Onaj što ti je u Kafr Kanni htio razbiti glavu motikom.”
“Ah! Luđak.”
“Sasvim je bistar. Dobro zna što radi i što kaže... Vidio vas je kako se smucate po Nazaretu.”
“Pa što?”
“Kaže da neki znakovi ne varaju.”
U tom trenutku prestane me biti briga za dobre stvari, nebo i zemlju, mučenike i njihove
spomenike. Čudo je što sam još na nogama. Srce mi u prsima tuče kao ludo; utroba mi se kupa
u nagrizajućem soku vlastita raspadanja. Riječi mi jure ispred muke, izviru iz dubine duše poput
plamtećih strijela. Bojim se svake riječi koja mi bježi, bojim se da mi se ne vrati kao bumerang,
ojačana nečim što bi me smjesta ubilo. Ali potreba za vlastitim mirom jača je od svega. Kao da igram
ruski rulet, kao da me nije previše briga za moju sudbinu jer će nas trenutak istine jednom
zauvijek razdvojiti. Ne zanima me u kojem je trenutku Sihem zastranila u samoubilačku borbenost,
jesam li negdje pogriješio, i na neki način pridonio njezinu odlasku. Sve je to sada u drugome
planu. Prvo što želim doznati, ono što je u mojim očima trenutačno najvažnije jest je li me Sihem
varala.
Adel me ugleda kako mu se približavam. Bijesan je.
“Što pod time misliš?” izusti...
“Ne, to nije moguće. Što je ovo?... Zar želiš reći da...? Ne mogu vjerovati! Kako se usuđuješ?”
“Dobro mi je skrivala što je izvodila.”
“Ali to nije isto.”
“Isto je. Kad lažeš, varaš.”
“Nije ti lagala. Ne dopuštam ti...”
“Ti mi se usuđuješ ne dopuštati?”
“Da, ne dopuštam ti”, zaurla, raskrilivši se poput opruge. “Neću ti dopustiti da uprljaš sjećanje
na nju. Sihem je bila religiozna žena. A ne može se varati muž bez vrijeđanja Stvoritelja. To
nema smisla. Kad odlučimo dati život dobrom Bogu, znači da smo se odrekli životnih stvari, svih
ovih prizemnih stvari bez iznimke. Sihem je bila svetica. Anđeo. Bio bih proklet i kad bih je
samo malo dulje promatrao."
I ja mu povjerujem. Bože moj! Povjerujem mu. Njegove me riječi spase od sumnji, patnji,
samoga sebe; popijem ih naiskap, potpuno se opivši. Na mojem nebu tragovi crnih oblaka
nestanu vrtoglavom brzinom, ostavivši za sobom čisto nebo. U mene uđe nalet zraka, otjera pljesniv
zadah koji me usmrdio iznutra, vrati mojoj krvi zdraviju i svjetliju boju. Bože moj! Spašen sam;
sad kad sam spas čovječanstva vratio svojoj malenkosti, sad kad je pošteđena moja čast, gubim iz
vida tugu i bijes i gotovo sam u iskušenju sve oprostiti. Oči mi se ispune suzama, ali ne dopustim im
da unište ovu hipotetsku pomirbu sa samim sobom, te intimne susrete koje slavim sam negdje u dubini
svoga tijela i duše. No to je previše za shrvana čovjeka; zglobovi mi popuštaju i srušim se na postelju
s licem među dlanovima.
 Nisam spreman izaći u dvorište. Još je prerano za mene. Radije bih još malo ostao u ćeliji, da
se saberem, da se smjestim u tijek ovih informacija koje jure u svim smjerovima. Adel sjedne
kraj mene. Nakon duljeg razmišljanja ruka mu se ovije oko moga vrata; ta mi je gesta odbojna, posve
me uznemiri, ali je ne odbijem. Je li to grižnja savjesti ili suosjećanje? Ni u jednom slučaju to ne
očekujem. Trebam li uopće nešto očekivati od čovjeka kao što je Adel? To bi me začudilo. Posve
različito doživljavamo svoja očekivanja od jednih i drugih. Za njega je raj na kraju ljudskog života,
za mene je on nadohvat ruci. Za njega je Sihem bila anđeo. Za mene je ona bila moja žena. Za njega
su anđeli vječni, za mene umiru od rana koje im zadajemo... Ne, nas dvojica jedva da si imamo
što reći. Sreća je da uopće uočava moju bol. Njegovi jecaji odzvanjaju duboko u meni. Nesvjesno i
bez opravdanja, ruka mi pobjegne i krene tješiti njegovu... Zatim smo pričali, pričali i pričali kao da
smo iz sebe htjeli izbaciti svaku emociju. Adel u Tel Aviv nije dolazio zbog posla, nego da bi
financijski podupirao lokalni ogranak intifade. Moj je ugled i gostoprimstvo koristio da ne bude
sumnjiv. Sihem je slučajno otkrila ruksak skriven pod krevetom. Iz njega su ispali dokumenti i jedan
pištolj. Adel je odmah po povratku shvatio da mu je skrovište otkriveno. Namjeravao je dati znak
za uzbunu i nestati u prirodu. Čak je razmišljao i o ubijanju kako ne bi ništa prepustio slučaju. Upravo
je smišljao Siheminu “slučajnu smrt”, kad je ušla u njegovu sobu sa snopom šekela. “Ovo je
za Stvar”, rekla je. Adelu je trebalo nekoliko mjeseci da u nju slekne povjerenje. Sihem mu se htjela
pridružiti unutar otporu. Ogranak joj je dao probni rok i bila je uvjerljiva. Zašto mi nije ništa
rekla? Što da ti kaže? Nije ti mogla ništa reći, nije smjela. A nije htjela ni da joj se netko nađe na
putu. Osim toga, taj se angažman taji. Ne govore se na sav glas zakletve koje se smatraju
apsolutnom tajnom. Moji otac i majka misle da sam biznismen. Oboje očekuju da se obogatim i
spasim ih od bijede. Ne znaju za moje militantno djelovanje. A ipak i sami su militantni. Bili bi
spremni dati život za Palestinu... ali ne i svoje dijete. To nije normalno. Djeca su nasljednici
svojih roditelja, ona su njihov mali dio vječnosti... Bit će neutješni kad doznaju za moju smrt. U
potpunosti shvaćam bol koju ću im zadati, ali to će biti još samo jedna od brojnih na njihovu
popisu. S vremenom će me oplakati i oprostiti mi. Žrtva se ne nameće samo drugima. Prihvatimo li
da tuđa djeca ginu za našu, moramo prihvatiti i da naša djeca ginu za tuđu, inače to ne bi bilo
pravedno. I to je ono što ti ne uspijevaš prihvatiti, ujkice. Sihem je prije svega žena, a tek onda
tvoja žena. Mrtva je zbog drugih... Zašto ona?... Zašto ne ona? Zašto želiš da Sihem ostane izvan
povijesti svoga naroda? Što ona ima više ili manje u odnosu na druge žene koje su se žrtvovale
prije nje? To je cijena koju valja platiti da bismo bili slobodni... Ona je to bila. Sihem je bila
slobodna. Imala je sve. Nisam joj ništa uskraćivao. Sloboda nije putovnica koja se podiže na
policiji, ujkice. Otići kamo želiš nije sloboda, jesti koliko te volja nije uspjeh. Sloboda je
duboko uvjerenje; ona je majka svih sigurnosti. A Sihem baš i nije bila sigurna da je dostojna
svoje sreće. Živjeli ste pod istim krovom, uživali iste povlastice, ali niste gledali s iste strane.
Sihem je bila bliža svome narodu nego što si ti mislio. Možda je i bila sretna, ali ne dovoljno da
bude kao ti. Nije ti zamjerala što naivno primaš priznanja kojima su te obasipali, ali to nije sreća
u kojoj te htjela gledati jer je u njoj nalazila tračak nepristojnosti, neumjesnosti. Kao da radiš
roštilj na zgarištu. Ti si vidio samo roštilj, a ona je vidjela ostalo, ruševine koje su narušavale
tvoju radost sa svih strana. To nije bila tvoja greška; svejedno, više nije mogla prihvaćati tvoje
sljepilo... Nisam ništa primijetio, Adele. Doimala se tako sretnom. Ti si taj koji si je toliko htio
učiniti sretnom da si odbijao prihvaćati ono što bi moglo bacati sjenu na njezinu sreću. Sihem nije
htjela takvu sreću. Smatrala ju je moralno upitnom. Jedini način da se riješi svoje grižnje savjesti
bio je da se pridruži redovima Stvari. To je prirodan svršetak kad potječeš iz paćeničkog naroda.
Nema sreće bez dostojanstva i nijedan san nije moguć bez slobode... Činjenica što je žena ne
isključuje militaristicu, ne pošteđuje je. Čovjek je izmislio rat; žena je izmislila otpor. Sihem je
bila kći naroda u otporu. I bila je na najboljem mjestu da zna što čini... Htjela je zaslužiti život,
ujkice, zaslužiti svoj odraz u zrcalu, zaslužiti pucanje od smijeha a ne samo iskorištavati
svoju sreću. I ja se mogu baciti na posao i obogatiti brže od Onassisa. Ali kako prihvatiti sljepilo
da bih bio sretan, kako okrenuti leđa samome sebi bez suočavanja s vlastitim otporom? Ne
možemo cvijet jednom rukom zalijevati a drugom brati; ruži koju stavljamo u bokal ne dajemo
svoju milost; želimo njome uljepšati boravak, a zapravo samo narušavamo svoj vrt... Borim se s
jasnoćom njegove logike kao mušica s prozirnošću stakla; jasno razumijem njegovu poruku, ali ne
mogu je prihvatiti. Pokušavam shvatiti Sihemin postupak, ne nalazeći u njoj ni savjesti ni isprike. Što
više na to mislim, teže prihvaćam. Kako je ona dospjela onamo? To se može dogoditi svakome,
prepoznao je Naved. Ili ti padne na glavu kao grom iz vedra neba ili se usadi u tebi kao osamljeni
crv. Nakon toga svijet više ne gledaš istim očima. Sihem je vjerojatno oduvijek u sebi nosila svoju
mržnju, još i prije nego što je upoznala mene. Odrasla je uz ugnjetavane, kao siroče i Arapkinja u
svijetu koji ne oprašta ni jednima ni drugima. Morala je jako saviti kičmu, naravno kao i ja, samo što
se ona nikad nije uspjela uspraviti. Breme nekih kompromisa mnogo je teže od tereta godina. Ali
da bi došla dotle da se natrpa eksplozivom i tako odlučno ode u smrt, morala je u sebi nositi tako
okrutnu i užasnu ranu koju mi se sramila i otkriti; jedini način da je se riješi bio je taj da se i sama s
njome uništi, kao opsjednuti koji se baca s vrha hridi kako bi pobijedio i svoju slabost i svog
demona. Istina je da je izvrsno skrivala svoje ožiljke. Možda ih je pokušavala prikriti šminkom, ali
bezuspješno; bio je dovoljan obični klik da se probudi zvijer koja je u njoj spavala. U kojem se
trenutku taj klik dogodio? Adel je to nije pitao. Vjerojatno to nije znala ni sama Sihem. Još jedna
pljačka na televiziji, zlouporaba na ulici, glupa uvreda; kad postoji mržnja, dovoljna je i sitnica da se
pokrene nepovratno... Adel govori, govori i puši kao smuk... Postanem svjestan da ga više ne slušam.
Ne želim više ništa čuti. Svijet koji mi opisuje ne odgovara mi. U njemu je smrt sama po sebi kraj. Za
liječnika je to vrhunac. Toliko sam pacijenata povratio odande da sam se već počeo smatrati bogom.
I kad bi me bolesnik napuštao na operacijskom stolu, ponovno bih postajao ranjiv i tužan smrtnik,
kakav sam uvijek odbijao biti. Ne prepoznajem se u onome što ubija; po vokaciji se svrstavam uz ono
što spašava. Ja sam kirurg. A Adel od mene traži da prihvatim smrt kao cilj, najveću želju, zakonitost,
traži da prihvatim potez svoje supruge, dakle upravo ono što mi moja liječnička vokacija brani čak i
u najtežim slučajevima, čak i po pitanju eutanazije. To nije ono što tražim. Ne želim biti ponosan što
sam udovac, ne želim se odreći sreće koja me učinila mužem i ljubavnikom, učiteljem i robom, ne
želim zakopati san koji me oživio i koji nikada više neću živjeti.
Odgurnem torbu nogama i ustanem.
“Idemo, Adele.”
Malo se uvrijedi što ga prekidam, ali onda i on ustane.
“Imaš pravo, ujkice. Ovo nije najbolje mjesto za razgovor o tim stvarima.”
“Ne želim o njima uopće govoriti. Ni ovdje ni igdje drugdje.”
Prihvati.
“Tvoj stari stric Omr zna da si u Jeninu. Zatražio je da te vidi. Ako nemaš vremena, nema
problema. Objasnit ću mu.”
“Nema se što objasniti, Adele. Nikada se nisam odrekao svojih.”
“Nisam to htio reći.”
“Samo si mislio naglas.”
 Izbjegne moj pogled.
“Ne želiš li možda najprije nešto pojesti, okupati se?”
“Ne. Ne želim ništa od tvojih prijatelja. Ne sviđa mi se ni njihova kuhinja ni njihova higijena.
Ne želim ni njihovu odjeću, dodam sklonivši torbu s puta. Moram se vratiti po stvari u hotel, ako
slučajno nisu podijeljene siromašnima.”
Svjetlost u dvorištu zaslijepi mi oči, ali sunce mi godi. Militaristi su otišli. Samo jedan
nasmiješeni mladić stoji kraj prašnjava automobila.
“To je Visam”, reče Adel. “Omrov unuk.”
Mladić mi se baci oko vrata i snažno me zagrli. Odmaknuvši se da me pogleda, sakrije se iza
osmijeha uznemiren suzama koje mu se gomilaju u očima. Visam! Znao sam ga dok je još kmečao u
pelenama, bio je jedva malo veći od šake, a sada je za glavu viši od mene, s brkovima i jednom
nogom u grobu, u godinama kad su draga sva odstupanja osim ovoga koje je odabrao.
Revolver skriven za pojasom stegne mi srce.
“Najprije ga odvezi u hotel”, naredi mu Adel. “Ondje mora pokupiti neke stvari. Ako je
recepcionar zaboravio gdje ih je stavio, osvježi mu pamćenje.”
“Ti ne ideš s nama?” začudi se Visam.
“Ne.”
“Maločas si bio na odlasku.”
“Predomislio sam se.”
“U redu. Ti najbolje znaš. Možda se vidimo sutra.”
“Tko zna?”
Pomislim kako će me doći zagrliti. Ali Adel ostane na mjestu, pognute glave s rukama na
bokovima, vrteći vrškom cipele neki kamenčić.
“Vidimo se”, ponovi Visam.
Adel podigne prema meni svoj mračni pogled. Taj pogled!
Isti kakvim me je pogledala Sihem onoga jutra kad sam je ostavio na kolodvoru.
“Stvarno mi je žao, ujkice.”
“I meni, znaš...”
Ne usudi mi se približiti. Ni ja njemu ne pomažem, ne idem mu ususret. Ne želim da si umišlja;
želim da zna da je moja rana nezacjeljiva. Visam mi otvori vrata auta, pričeka da se smjestim i potrči
za volan. Auto napravi krug po dvorištu, gotovo okrzne Adela uronjenog u misli i izađe na ulicu.
Poželim ponovno vidjeti taj pogled, proniknuti u njega; ali ne okrenem se. Malo niže cesta se račva u
nekoliko uličica. Hvata me gradska buka, vreva me opija; zabacim glavu na naslon sjedala i pokušam
ne misliti ni na što.
U hotelu mi vrate stvari i dopuste da se okupam. Obrijem se i presvučem, zatim zamolim Visama
da me odveze na posjed mojih predaka. Bez problema napustimo Jenin. Već neko vrijeme nema
borbi; dobar dio izraelske armade se povukao. Ruševine opsjeda nekoliko televizijskih ekipa u
potrazi za unosnim užasom. Automobil prolazi beskrajnim poljima, a onda stigne na lošu cestu koja
vodi do starješininih voćnjaka. Pustim da mi pogled preleti ravnicom kao dijete koje lovi svoje
snove. Ali ne mogu prestati misliti na Adelov i na tamu koja se nad njega nadvila. Ostavio je na mene
neki neobičan dojam, nejasan osjećaj. Još ga vidim kako isprovociran stoji na onome dvorištu. Nije
to Adel kakvog sam poznavao, duhovit i velikodušan; ovo je netko drugi, neki tragični lik gonjen
vučjom ambicijom koja nikada ne vodi dalje od sljedećeg objeda, sljedećeg plijena, sljedećeg
ubojstva iza kojeg je bijelo, čisto ništavilo gdje sve ostaje u neizvjesnosti ili za nagađanje. Puši
cigaretu kao da mu je posljednja, priča o sebi kao da ga više nema, noseći u svom pogledu tamu
mrtvačnica. Očito je da Adel više ne izgleda kao živo biće. Definitivno je okrenuo leđa sutrašnjici u
kojoj ne želi živjeti, kao da se boji da se ne razočara. Odabrao si je položaj koji mu, kako smatra,
bolje odgovara; status mučenika. Želi završiti tako, takvu stvar zagovara. Nadgrobne ploče već su
ispisane njegovim imenom, uspomena na njega već je obogaćena njegovim vojnim pothvatima. Ništa
ga ne bi usrećilo više od tutnjave metaka; ništa ga ne bi okrunilo bolje od toga da postane metom
nekog snajperista. Ako nema grižnje savjesti, ako si nimalo ne zamjera što je potaknuo Sihem na
najveću žrtvu, ako je rat postao njegova jedina šansa za samopoštovanje, znači da je i sam mrtav i da
čeka još samo da ga se pokopa u zemlju kako bi počivao u miru.
Pomislim da smo stigli. Put je bio grozan, ali ne mislim da sam nešto postigao ili dobio neki
spasonosni odgovor. A istodobno sam se oslobodio; pomislim kako sam stigao do kraja svojih muka
i da me sada više ništa ne može iznenaditi. Ova bolna potraga za istinom moje je početno putovanje u
sebe. Hoću li odsad promišljati red stvari, dovoditi ga u pitanje i svrstavati se ovisno o
njemu? Zasigurno, ali neću imati osjećaj da sudjelujem u nečem uzvišenom. Za mene je jedina istina
koja vrijedi ona koja će mi jednog dana pomoći da se vratim svome poslu i nađem svoje pacijente.
Jer jedina bitka u koju vjerujem i za koju bi doista vrijedilo krvariti jest borba kirurga, što jesam, i
koja se sastoji od ponovnog otkrivanja života ondje gdje se odlučila uplesti smrt.
 16

Omr, najstariji član plemena, posljednji je dah epopeje koji je ljuljkao naše nekadašnje zajedničke
večeri... Omr, moj stari stric, ljudina je koji je stoljećem prošao kao zvijezda repatica, tako
živahan da ga ni vlastite želje nisu nikada sustigle... Ondje je, u dvorištu starješine, i smiješi mi se.
Sretan je što me vidi. Lice izbrazdano oštrim borama drhti tako jakom radošću, kao u djeteta pri
susretu s ocem koji je dugo izbivao. Nekoliko je puta bio na hadžu, upoznao je slavu, čast i mnoge
zemlje, jašući legendarne čistokrvne konje nemirnim prostranstvima. Ratovao je u trupama
Lawrencea od Arabije - “tog bljedolikog Iblisa koji je iz maglovitih zemalja došao podići beduine
protiv Osmanlija i sijati neslogu među muhamedancima” - služio je u pretorijanskoj gardi kralja Ibn
Sauda, a onda se zaljubio u jednu haremsku sluškinju i pobjegao s njom s poluotoka. No par su
svladala lutanja, a onda i neimaština. Budući da ga je draga napustila, vukao je svoje gamaše od
kneževine do sultanata tražeći prigode za zaradu, pokoje zavođenje, a zatim je u Sanai postao trgovac
oružjem, u Aleksandriji trgovac tepisima, a onda je teško ranjen boreći se u Al Qodsu 1947. Ja sam
ga vidio i šepavog zbog metka u koljenu, a onda i oslonjenog na štap, nakon infarkta koji je doživio
na dan kad su izraelski buldožeri uništili voćnjake starješine kako bi ondje smjestili židovsku
koloniju. Danas kao da se dosta smanjio, mrtvačkoga lica i ugasla pogleda; poput hrpe kostiju
zaboravljene na invalidskim kolicima.
Kleknuvši pred njega, poljubim mu ruku. Njegovi tanki prsti promrsili su mi kosu dok je on
pokušavao skupiti dah kako bi mi dao do znanja koliko ga usrećuje moj dolazak u rodni
kraj. Prislonio sam glavu na njegova prsa kao nekad kad sam mu kao razmaženo dijete dolazio plakati
jer su mi nešto uskratili.
“Moj doktore”, reče drhtavim glasom. “Moj doktore...”
Kraj njega je Faten, njegova tridesetpetogodišnja kći. Na ulici je nisam ni prepoznao. Prošlo je
toliko vremena. Kad sam otišao bila je uplašena djevojčica koja bi uvijek izazivala svađu
među rođacima, a onda pobjegla kao raketa. Prema vijestima koje su dopirale do mene u Tel Aviv,
nije imala sreće. Zli jezici nazivali su je nevinom udovicom. Faten doista nije imala sreće. Muž joj je
poginuo u svadbenoj povorci koja je naglo zaokrenula zbog nesretnog kvara automobila; zatim joj je
zaručnik ubijen u sukobu s jednom izraelskom patrolom dva dana prije vjenčanja. Zle babetine odmah
su je osumnjičile za prokletstvo i više joj nijedan prosac nije pokucao na vrata. To je kršna i jaka
djevojka, podčinjena kućanskim poslovima i strogosti kuća izvan sela. Zagrljaj joj je čvrst, a
poljubac zvučan.
Visam mi uzme torbu, a zatim me, kad mi stari oslobodi ruku, povede u moju sobu. Zaspao sam i
prije no što sam spustio glavu na jastuk. Predvečer me došao probuditi. Faten i on postavili su stol
ispod brajde. Nisu štedjeli. Na čelu stola sjedi stari, stisnut u svojim kolicima; ne skida oka s mene;
presretan je. Večeramo svi zajedno na otvorenom. Visam nam do kasno navečer
prepričava zafrkancije s fronta. Omr se smijao i očima, puštajući da mu brada padne sve do grla.
Visam je pravi komičar; ne mogu vjerovati da je onako povučen dečko poput njega mogao postati
ovako silno duhovit.
Opijen njegovim pričama vratim se u sobu.
Ujutro, u vrijeme kada noć još otire svoje plahte na prvi dašak dana, ja sam već na nogama.
Spavao sam kao dijete. Možda sam i sanjao nešto lijepo, ali ničega se ne sjećam. Osjećam se svježe
i pročišćeno. Faten je već izvukla starog na terasu; vidim ga kroz prozor kao kakva sveca na tronu
poput slabašnog totema. Čeka da svane. Faten je ispekla pogače. Posluži mi doručak u
dnevnom boravku; bijela kava, masline i tvrdo kuhana jaja, sezonsko voće i kriške kruha namazane
maslacem i medom. Jedem sam, Visam još spava. Faten tu i tamo dođe provjeriti trebam li štogod.
Nakon jela pridružim se Omru na terasi. Kad se sagnem da ga poljubim u čelo, čvrsto mi stisne ruku.
Ne govori mnogo jer želi u potpunosti proživjeti svaki trenutak koji mu posvećujem. Faten ode u
kokošinjac nahraniti piliće. Svaki put kad prođe pored mene uputi mi isti osmijeh. Dobro se drži
unatoč grubosti života na selu i okrutnoj sudbini. Pogled joj je bezvoljan, pokreti grubi, ali osmijeh
joj i dalje negdje ljubomorno čuva neku stidljivu nježnost.
“Idem prošetati”, kažem Omru. “Tko zna, možda nađem bakreni gumb koji sam ovdje izgubio
prije više od četrdeset godina.”
Omr kimne glavom, zaboravivši mi pustiti ruku. Njegove stare oči izjedene naletima pijeska i
nevolja sjaje poput prašnjavih dragulja.
Krenem preko povrtnjaka i u potrazi za svojim djetinjim putovima uđem u preostali voćnjak s
tankim stablima. Nekadašnjih putića više nema, ali koze su napravile druge, možda ne tako maštovite,
ali jednako bezbrižne staze. Ugledam brežuljak s kojega sam jurišao u napade. Koliba koju je moj
otac preuredio u atelje srušena je; još prkosi jedan zidić, ali sve ostalo samo su ruševine potpuno
uništene kišom. Stižem do zidića iza kojega sam s mnoštvom rođaka pripremao napade na nevidljive
vojske. S jedne strane urušio se jedan zid, prepustivši svoju unutrašnjost korovu. Točno na tom
mjestu moja je majka zakopala mog psića uginulog još prije okota. Bilo mi je tako teško da je plakala
sa mnom. Moja majka... divna duša koja se proteže kroz sve moje uspomene; ljubav s godinama
zauvijek izgubljena. Sjednem na veliki kamen i uronim u uspomene. Nisam bio sultanov sin, ali vidim
maloga kraljevića ruku raskriljenih poput krila ptice kako nadlijeće bijedu poput molitve nad bojnim
poljima, poput tihe pjesme onih koji dalje ne mogu.
Moje misli sada obasja sunce. Ustanem i uspnem se na brežuljak koji čuva nekoliko čupavih
stabala. Uspinjući se jednom padinom, stignem do vrha; u vrijeme sretnih ratova to je bila
moja stražarnica. Nekad bih s ovoga mjesta vidio tako daleko da sam uz malo koncentracije mogao
vidjeti i kraj svijeta. Danas, proizašao iz ne znam kojeg lošeg nacrta, na tom mjestu viri grozan
zidić, zlobno zaklanjajući moje nekadašnje nebo, tako je odvratan da i psi radije pišaju uz stabla nego
uz njega.
“Šaron upravo čita Toru naopačke”, začujem glas iza leda.
Iza mene starac u izlizanoj ali čistoj halji. Oslonjen na veliki štap, smetena lica i sijede glave,
pogleda ruševine obzorja. Kao Mojsije pred Zlatnim teletom.
“Židov luta jer ne podnosi zidove”, kaže, ne obazirući se na mene. “Nije slučajno podigao zid
pred kojim plače. Šaron upravo čita Toru naopačke. Misli da će sačuvati Izrael od neprijatelja,
a samo ga zatvara u drugi, dakako manje zastrašujući, ali jednako nepravedni geto...”
Naposljetku se okrene prema meni.
“Oprostite na smetnji. Vidio sam da dolazite puteljkom i podsjetili ste me na staroga prijatelja
kojega nema već cijelo desetljeće, a jako mi nedostaje. Slične ste građe, imate isti hod, a sad kad
vas vidim izbliza, kao da imate i njegove crte lica. Niste li vi možda Amin, sin slikara Reduana?”
“Jesam.”
“Znao sam. Isti ste. Na trenutak sam pomislio da ste njegov duh.”
 Pruži mi mlohavu ruku.
“Moje ime je Slomi Hirš, ali Arapi me zovu Zeev Pustinjak. Po jednom davnom asketu.
Stanujem ondje u drvenjari iza stabala naranči. Prije sam radio kao trgovac kod vašeg starješine. Kad
je ostao bez zemlje, postao sam šarlatan. Svi znaju da moje moći nisu veće od moći kokoši koje
uzalud ubijam na žrtvenicima, ali čini se da to nikoga nije briga. Još kod mene naručuju čuda
koja nisam sposoban učiniti. Za nesretne šekele obećavam im bolje dane; a budući da to nije
dovoljno da preživim, svaki mi klijent oprosti kad još ponešto maznem sa strane.”
Stisnem mu ruku.
“Smetam li?”
“Sad više ne”, uvjerim ga.
“Odlično. Ovuda se u zadnje vrijeme rijetko prolazi. Zbog Zida. Zbilja je grozan taj Zid, zar ne?
Kako se mogu graditi takve strahote?”
“Strahote ne uzrokuje samo gradnja.”
“Istina, ali ovo su zbilja mogli ljepše napraviti. Zid? Što to znači? Židov je rođen slobodan kao
vjetar i neosvojiv kao pustinja Judeje. A svoju je domovinu zaboravio ograničiti do te mjere da mu je
žele oduzeti, samo zato što je dugo vjerovao da je Obećana zemlja prije svega ona gdje nijedna
ruševina ne sprečava pogled koji dopire dalje od njegova krika.”
“A što je s kricima ostalih?”
Starac pogne glavu.
Pokupi grumen zemlje i smrska ga među prstima.
“Što će mi toliko žrtava vaših? reče Gospod. Sit sam žrtava.”
“Izaija, 1:11”, kažem.
Starac zadivljeno podigne obrve.
“Bravo.”
“Kako se vjerni grad pretvorio u bludnicu a bio je pun pravice?” izrecitiram mu. "Nekoć je u
njemu vladala pravila, a sada krvnici.”
“Vođe toga naroda su zavodnici i koji im se daju voditi osuđeni su na propast.”
“Narod je bio plijen plamenu. Nitko nije štedio drugoga. Proždirali su zdesna i ostali gladni,
žderali slijeva i opet im nije bilo dosta.”
“Ali kad Svemogući svrši sve na gori Sionu i u Jeruzalemu, kaznit ću oholo djelovanje
asirskoga kralja i ponosito sijevanje njegova pogleda.”
“A Šaron se mora samo dobro držati, amen!” Prasnemo u smijeh.
“Sad me stvarno iznenađuješ”, prizna. “Gdje si naučio te stihove proroka Izaije?”
“Svaki palestinski Židov pomalo je Arapin a nijedan izraelski Arapin ne može reći da nije
pomalo Židov.”
“U potpunosti se slažem s tobom. Zašto onda toliko mržnje unutar iste krvi?”
“Zato što mnogo toga od proročanstava i osnovnih životnih pravila nismo shvatili.”
Tužno se složi.
“I što da se onda radi?” reče zabrinuto.
 “Najprije moramo vratiti slobodu dragome Bogu. Otkad je već talac naših zatucanosti.”
U selo stigne neki auto dignuvši za sobom dugi oblak prašine.
“Sigurno za tebe”, upozori me starac. “Mene uvijek traže na magarcu.”
Pružim mu ruku, pozdravim ga i spustim se niz brežuljak u smjeru utabane ceste.
U kući starješine gužva. Ondje je teta Nadžet; bila je kod kćeri u Tubasu i vratila se čim je čula
za moj dolazak u rodni kraj. U devedeset godina nije se nimalo pogrbila. I dalje čvrsto stabilna na
nogama, bistra oka i preciznih kretnji. Ona je majka svih nas, najmlađa se udala i jedina je udovica
starješine. Kad bi me majka grdila trebao sam samo viknuti njezino ime i bio bih spašen... Plače mi u
njedrima. Ostali rođaci, ujaci, nećaci, nećakinje i druga rodbina strpljivo čekaju svoj red da me
pozdrave. Nitko mi ne zamjera što sam otišao daleko i što sam dugo izbivao. Svi su sretni što me opet
vide, što me mogu zagrliti; svi mi opraštaju što sam ih godinama zaboravljao, opredijelivši se radije
za blještave zgrade nego za prašnjave brežuljke, velike bulevare nego kozje stazice, prividni sjaj
nego jednostavne životne stvari. Vidjevši kako me svi ti ljudi vole, a mogavši im zauzvrat dati jedino
osmijeh, shvatim koliko sam osiromašio. Okrenuvši leđa toj bučnoj i tihoj zemlji, mislio sam da sam
presjekao sve lance. Nisam htio biti poput mojih, trpjeti njihovu bijedu i hraniti se njihovim
stoicizmom. Sjećam se kako sam stalno cupkao za ocem koji je, sa slikom umjesto štitom i kistom
umjesto bodežom, uporno lovio svoga jednoroga u zemlji u kojoj mitovi pobuđuju tugu. Svaki put kad
bi trgovac umjetninama kimnuo glavom u znak odbijanja, obojicu bi nas dotukao. To je bilo strašno.
Moj otac nije posustajao, uvjeren da će na kraju napraviti čudo. Njegov je neuspjeh u meni budio
bijes; njegova me ustrajnost jačala. Da ne bih ovisio o običnom pokretu glave, odrekao sam
se djedovih voćnjaka, dječjih igara pa čak i majke; to je, čini mi se, bio jedini način da svoju sudbinu
pretvorim u pravu epopeju, jer sve su me druge automatski ponižavale...
Visam je zaklao tri janjca kako bi nas počastio janjetinom kao u dobra stara vremena. Ponovni
susret s obitelji dirljiv je; jedva stojim na nogama. U galopu me sustiže cijelo jedno
razdoblje, predivno poput najljepše fantazije. Predstavljaju mi uplašenu dječicu, nove brakove,
buduću rodbinu. Novi susjedi, stari znanci, prijatelji moga oca i stari fakini. Slavlje potraje do zore.
Četvrti dan kućom starješine ponovno zavlada mir. Faten ponovno preuzima stvar u svoje ruke.
Teta Nadžet i stari dane provode na terasi, gledajući ples komaraca nad povrtnjakom. Visam nas
zamoli da mu dopustimo povratak u Jenin. Jedan ga je telefonski razgovor pozvao na red. Spakira
svoje stvari, pozdravi starce, sestru Faten. Prije odlaska kaže mi koliko je sretan što me upoznao u
pravo vrijeme. Nisam shvatio što mu znači to u pravo vrijeme; nisam bio miran vidjevši ga kako
odlazi - nešto u njegovu pogledu podsjetilo me na Sihem na kolodvoru i Adela skamenjenog na
šljunčanom dvorištu u Jeninu.
Ne žalim zbog ovog susreta sa svojima. Njihova me toplina ohrabri, njihova velikodušnost
umiri. Dane provodim na selu, praveći društvo starom i hadži Nadžet, na brežuljku gdje se nalazim sa
starim Zeevom i njegovim zabavnim pričama o naivnosti malih ljudi.
Zeev je fascinantan lik, pomalo luckast ali mudar, neka vrsta nesputanog sveca koji radije uzima
stvari onakve kakve jesu, u rinfuzi, a tek onda prelazi na njihovo sortiranje, kao kad sjedamo na vlak
pod izgovorom da svako otkriće zapravo obogaćuje biće, pa makar ga tjera i na surovi put. Da se
njega pita, on bi rado zamijenio svoj Mojsijev štap za vještičju metlu i zabavljao se vraćanjem koje
bi bilo jednako terapeutsko koliko i čuda obećana prokletnicima koji zazivaju njegovo milosrđe,
tumačeći njegovu vlastitu bijedu kao apstinenciju a njegovu isključenost kao askezu. Uz njega sam
naučio mnogo o ljudima i o sebi samome. Njegova šaljivost ublažava breme nedaća, njegova
trezvenost udaljava pogreške jedne stvarnosti koja zaboravlja svoja obećanja, i ubija nadu. Dovoljno
mi je samo ga slušati da zaboravim na svoje brige. Kad krene iznositi bujice svojih teorija o
ljudskome bijesu i taštini, više ga ništa ne može zaustaviti; nosi sve pred sobom, mene prvoga.
“Ljudski život vrijedi mnogo više od žrtve, koliko god ona bila uzvišena”, prizna, trpeći moj pogled.
“Jer najveća, najpravednija i najčasnija Stvar na zemlji je pravo na život...” Taj je čovjek prava
radost. Ima dara ostati imun na događaje i ne dopustiti da ga nesreća shrva. A njegovo carstvo?
Njegova koliba. Njegovo slavlje? Objed koji dijeli s bićima koja voli. Njegova slava? Obična misao
u uspomenama onih koji će ga slijediti.
Satima razgovaramo na vrhu brežuljka, sjedeći na velikom kamenu leđima okrenuti prema Zidu i
uporno okrenuti prema nekoliko preostalih voćnjaka na plemenskom teritoriju...
Jedne večeri, dok sam se odmarao od njega, uhvati me nelagoda.
Dvorište ispuniše žene u crnini. Faten je po strani, s licem među dlanovima. Plač probija jecaje,
nadvijajući nad selo zlu kob. Nekoliko muškaraca razgovara kraj kokošinjca; rodbina, susjedi.
Potražim starog, ali nigdje ga ne ugledam.
Je li umro?...
“U sobi je”, reče mi jedan rođak. “Hadži je uz njega. Jako je teško primio vijest...”
“Koju vijest?...”
“Visam... Pao je na polju časti, jutros. Natrpao je auto eksplozivom i zabio se u izraelsku
kontrolnu točku...”
Vojnici od rana jutra pretražuju voćnjak. Izlaze iz oklopnih vozila, okružujući kuću starješine.
Iza njih tenkonosac s buldožerom. Časnik zatraži da vidi staroga. Budući da je Omru loše, ja stanem
umjesto njega. Časnik me obavijesti da, s obzirom na samoubilačku operaciju koju je izvršio Visam
Džafari, zabivši se u kontrolnu točku a u skladu s napucima dobivenim od svojeg vrha, imamo pola
sata za napuštanje kuće kako bismo mu omogućili da započne s njezinim rušenjem.
“Kako to?” usprotivim se. “Uništit ćete kuću?”
“Imate još dvadeset i devet minuta, gospodine.”
“Ne dolazi u obzir. Nećemo vam dopustiti da uništite našu kuću. Kakve su to gluposti? Kamo da
odu ljudi koji ovdje stanuju? Dvoje gotovo stogodišnjih staraca koliko-toliko pokušavaju
proživjeti još to malo dana što im je ostalo. Nemate pravo... Ovo je kuća starješine, najvažniji
orijentir plemena. Da ste smjesta nestali odavde.”
“Dvadeset i osam minuta, gospodine.”
“Ostajemo tu. Ne mičemo se odavde.”
“To se mene ne tiče, reče časnik. Moj je buldožer slijep. Kad ruši, ide do kraja. Upozoreni ste.”
“Dođi”, reče mi Faten, povukavši me za ruku. “Ti ljudi imaju srca koliko i njihova vozila.
Spasimo što možemo i bježimo odavde.”
“Ali uništit će kuću”, viknem.
“Što je kuća kad nemaš domovine?” uzdahne.
Vojnici spuštaju buldožer s tenkonosca. Drugi drže na udaljenosti susjede koji se počinju
okupljati. Faten pomogne starom da se smjesti u svoja kolica i skloni ga u dvorište. Nadžet ne
želi ponijeti ništa sa sobom. To su kućne stvari, reče. Kao što su se nekad pokapale gazde zajedno s
njihovim dobrom, i ova kuća zaslužuje zadržati svoja dobra. S njezinim snovima i uspomenama gasi
se cijelo jedno sjećanje.
Vojnici nas tjeraju da se držimo dalje od mjesta rušenja. Na prokletom humku. Omr je shrvan u
svojoj stolici - mislim da nije ni svjestan što se događa; gleda žurbu oko sebe, ne doživljavajući
je zapravo. Hadži Nadžet drži se ponosno iza njega, Faten s njegove lijeve strane, ja s desne.
Buldožer tutnji, ispuštajući iz dimnjaka gust dim. Njegove čelične gusjenice divlje trgaju tlo, okrećući
se oko sebe. Susjedi, zaustavljeni vojnicima, zaobilaze sigurnosne vrpce i pridružuju nam se u tišini.
Časnik naredi jednoj skupini da provjeri ima li još koga u kući. Kad se uvjerio da je kuća prazna,
da znak vozaču buldožera. U trenutku kad se rušio prvi zidić ograde obuzme me takav bijes da
pojurim prema stroju. Put mi prepriječi jedan vojnik; odgurnem ga i navalim prema čudovištu koje
je upravo uništavalo moju prošlost. “Stanite!” vrisnem... “Stanite!” naredi mi časnik. Drugi vojnik me
zaustavi; udari me svojom cijevi po vilici i srušim se poput slike kad se otkvači sa zida.
Cijeli sam dan ostao na humku, promatrajući hrpu ruševina koja je pod blještavim nebom nekada
davno bila moj dvorac, dvorac maloga bosonogog princa. Moj ju je pradjed gradio vlastitim rukama,
kamen po kamen; u njoj je rođeno nekoliko naraštaja očiju većih od obzora; nekoliko je naraštaja
ubiralo plodove ovih vrtova. A bio je dovoljan samo jedan buldožer da sve to pretvori u prašinu; u
nekoliko minuta ode cijela vječnost.
Uvečer, dok se sunce spušta iza onog Zida, jedan rođak dođe po mene.
“Nema smisla ostajati ovdje", reče mi. “Što je učinjeno, učinjeno je.”
Hadži Nadžet vratila se svojoj kćeri u Tubas.
Stari se sklonio kod jednog praunuka na brežuljku blizu voćnjaka.
Faten se zatvorila u nedokučivu šutnju. Odlučila je ostati uz staroga u praunukovoj straćari.
Oduvijek se brinula za njega i zna koliko je to zahtjevan posao. Bez nje Omr ne bi mogao. I druge su
ga ranije njegovale, a na kraju bi ga ostavile. Zato je Faten radije živjela u kući starješine. Omr je bio
njezino malo dijete. Ali kad je buldožer otišao, sa sobom je odnio i Fateninu dušu. Ovdje je sada
jedna beživotna žena, uplašena i tiha; sjena zaboravljena u nekom kutku koja čeka da padne noć s
kojom će se stopiti. Jedne je večeri pješice otišla do opustošena voćnjaka, kose spuštene preko leđa -
ona koja nije skidala rubac s glave - i ondje je prostajala cijelu noć pred ruševinama pod kojima je
ležalo njezino najvažnije u životu. Odbila se vratiti sa mnom kad sam došao po nju. Iz njezinih
praznih očiju nije skliznula nijedna suza. Imala je staklen pogled, onaj pogled koji ne vara i koji sam
naučio raspoznati. Sutradan se Faten izgubio svaki trag. Prevrnuli smo brda i doline da je nađemo;
nestala je. Vidjevši me kako dižem paniku na susjednim brežuljcima i u strahu da stvari ne
postanu još gore, praunuk me pozove na stranu i prizna:
“Ja sam je odvezao u Jenin. Navaljivala je. Osim toga, tu ionako nitko ništa ne može. Uvijek je
bilo tako.”
“Što mi to govoriš?”
“Ništa...”
“Zašto je otišla u Jenin, i kod koga?” Omrov praunuk slegne ramenima.
“To su stvari koje ljudi poput tebe ne razumiju”, reče mi, udaljavajući se.
I tada shvatim.
Sjednem u taksi i vratim se u Jenin, iznenadivši Halila kod kuće. On pomisli da sam došao
poravnati račune. Umirim ga. Samo želim doći do Adela. Adel se odmah pojavi. Kažem mu
za Fatenin nestanak i za moje sumnje o razlozima njezina bijega.
 “Ovaj tjedan nijedna se žena nije pridružila našim redovima”, potvrdi mi.
“Pokušaj vidjeti kod Islamskog džihada ili drugih falangi.”
“Ne treba... Teško se razumijemo i oko najosnovnijeg. I ne moramo poravnavati nikakve račune.
Svatko vodi svoj sveti rat onako kako smatra da treba. Ako je Faten tu negdje, beskorisno ju je
pokušati uhvatiti. Punoljetna je i posve slobodna da radi što god hoće sa svojim životom. I sa smrću.
Te se stvari ne mogu gledati odvojeno, doktore. Kad prihvatiš uzeti oružje, moraš prihvatiti da to
čine i drugi. Svatko ima pravo na svoj dio slave. Ne biramo sami svoju sudbinu, ali lijepo je odabrati
svoj kraj. To je demokratski način da pošaljete dovraga zlu kob.”
“Nađi je, preklinjem te.”
Adel uzrujano kimne glavom:
“I dalje ništa ne razumiješ, ujkice. Sada moram ići. Šeik Marvan stiže svaki čas. Za sat vremena
drži propovijed u našoj džamiji. Trebao bi ga i ti poslušati...”
To je to, pomislim: Faten je u Jeninu vjerojatno kako bi primila šeikov blagoslov.
Džamija je dupkom puna. Svetište štite kordoni vojnika. Smjestim se na uglu ulice, motreći na
krilo namijenjeno ženama. Zakašnjele žure u dvoranu za molitve kroz sporedna stražnja
vrata džamije, jedne odjevene u crne haljine, druge zavijene u marame jarkih boja. Faten nigdje na
vidiku. Obiđem jedan blok kuća kako bih se približio sporednom ulazu koji čuva jedna debela
gospođa. Užasne se ugledavši me u tom dijelu svetišta, gdje se od stida ne usude pojaviti ni vojnici.
“Muškarci ulaze s druge strane”, dobaci mi.
“Znam, sestro, ali moram razgovarati s nećakinjom Faten Džafari. Hitno je.”
“Šeik je već za mimberom.”
“Žao mi je, sestro, ali moram govoriti s nećakinjom.”
“Kako da dođem do nje?” uzruja se. “Unutra je na stotine žena, a i šeik će započeti s
propovijedi. Neću mu valjda preuzeti mikrofon. Dođite nakon molitve.”
“Poznajete li je, sestro, je li ovdje?”
“Molim? Čak niste sigurni je li ovdje, a gnjavite nas u ovakvom trenutku. Idite ili ću zvati
vojnike.”

Moram pričekati kraj propovijedi.

Vratim se na svoj ugao na kraju ulice, ne ispuštajući iz vida džamiju i ženski dio. Osvajajući
glas imama Marvana suvereno odzvanja preko zvučnika u zvjezdanoj tišini koja lebdi nad četvrti.
Gotovo isti onaj govor koji sam čuo u ilegalnom taksiju u Betlehemu. S vremena na vrijeme lirski
zanos oratora pozdravi žamor entuzijasta...
Pred džamijom se naglo zaustavi jedan auto; iz njega izađu dvojica vojnika mašući voki-
tokijima. Situacija se čini ozbiljnom.
Jedan od njih upire drhtavim prstom prema nebu. Drugi se dogovaraju, a onda potraže glavnoga;
to je muškarac u padobranskoj odori, moj tamničar. Prislonivši dvogled na oči, nekoliko
minuta promatra nebo. Oko svetišta nastane gužva. Vojnici počnu trčati na sve strane; trojica od njih
krenu prema meni i zaobiđu me, duboko dišući. “Ako nema helikoptera, znači da je riječ o
bespilotnoj letjelici”, pretpostavi jedan. Gledam ih kako se žurno uspinju ulicom. Pred džamijom
zakoči i drugo vozilo. Ljudi nešto viču čovjeku u padobranskoj odori, odmaknu se u
zabrinutom žamoru i pojure prema trgu. Propovijed je prekinuta. Netko se dočepa mikrofona i zamoli
vjernike da ostanu mirni jer je možda riječ o lažnoj uzbuni. Dva se džipa naglo vrate. Vjernici
počinju napuštati džamiju. Primijetim da od njih ne vidim žensko krilo. Ne mogu obići blok kuća jer
bih mogao propustiti Faten, ako je izašla kroz sporedni ulaz. Odlučim proći ispred glavnog
ulaza, provući se kroz gomilu i izbiti točno na žensko krilo... “Maknite se, molim!” vikne jedan
vojnik. “Propustite šeika...” Vjernici se naguravaju kako bi šeika vidjeli izbliza i dotaknuli skut
njegova kamisa. Jedan me nalet odbaci usred gomile upravo kad se imam pojavio na pragu džamije.
Pokušam se izvući iz gomile tijela koja me gaze u transu, ali bezuspješno. Šeik se uvuče u svoj
auto, mahne rukom iza blindiranog stakla, a njegova dva tjelesna čuvara sjednu kraj njega... I onda
više ništa. Nešto prošara nebo i zabljesne posred ulice poput munje; taj me nagli val
ošine, razbacavši gomilu koja me u transu zarobila. U jednom djeliću sekunde nebo se sruši, a ulica
na trenutak puna žara preokrene se naglavačke. Tijelo nekog muškarca ili možda dječaka preleti
mi kroz vrtoglavicu poput kakve mračne strijele. Što je ovo?... Zahvati me nalet prašine i plamena,
odbacujući me kroz tisuće krhotina. Imam nejasan osjećaj da se param i rastavljam u dahu
eksplozije... Nekoliko metara dalje gori šeikovo vozilo. Dvije krvave prikaze pokušavaju spasiti
imama iz plamena. Golim rukama kidaju usijano željezo, razbijaju prozore, navaljuju na vrata. Ne
mogu ustati... Sirena hitne pomoći... Netko se naginje nada mnom, na brzinu mi pregleda ozljede i
ode, ne okrećući se. Vidim kako se spušta nad hrpu spaljena mesa, provjerava puls a onda da
znak bolničarima. Još me jedan čovjek primi za ruku, a onda je ispusti... “Ovaj je gotov...” U
ambulantnim kolima koja me voze smiješi mi se moja majka. Poželim pružiti ruku prema njezinu licu,
ali ništa me ne sluša. Hladno mi je, boli me, teško mi je. Ambulantna kola zavijajući stignu do
bolničkoga dvorišta; portiri prepuste prolaz bolničarima; podignu me i ostave na podu u hodniku.
Bolničarke me preskakuju, jureći na sve strane. Nosila neprestano prolaze u vrtoglavu plesu, puna
ranjenika i strave. Strpljivo čekam da se netko pobrine za mene. Ne razumijem zašto se nitko ne
zaustavlja uz moj ležaj; zastanu, pogledaju me i odu; to nije normalno. S jedne i s druge strane kraj
mene su poredana druga tijela. Oko nekih se okupila rodbina; plač i ženski krici. Drugi su
neprepoznatljivi; ne uspijevaju ih identificirati. Kraj mene klekne samo jedan starac. Zazove
Gospoda, prinese ruku mome licu, sklopi mi vjeđe.
Odjednom se ublaže sva svjetla i buka svijeta. Obuzme me apsolutni strah. Zašto mi sklapa
oči?... Ali shvatim tek onda kad ih nisam uspio ponovno otvoriti; to je znači to; gotovo je, nema me
više...
Posljednjim trzajem poželim se povratiti; ali nigdje u meni ni najmanjeg treptaja. Samo taj
kozmički žamor, osvajajući me malo-pomalo već me pretvara u ništavilo... A onda, odjednom, u
dubini bezdana sićušno svjetlucanje... Bljeska, približava se, polako se pretvara u lik; to je dijete...
koje trči; u čarobnom trku rastjeruje polutamu i tamu... Trči, čuje se za njim očev glas, trči... Nad
veselim voćnjacima diže se zora sa sjevera; grane odmah počinju pupati, cvjetati, svijati se pod
svojim plodovima. Dijete trči razigranom travom, udara u Zid koji se ruši poput kartonske pregrade,
osvjetljavajući nebo i oslobađajući polja koja se prostiru ravnicom unedogled... Trči... I trči dijete,
pucajući od smijeha, ruku raširenih poput krila ptice. Kuća starješine uzdiže se iz svojih ruševina;
njezin se kamen čisti od prašine i vraća na svoje mjesto u čarobnome plesu, zidovi se uspravljaju,
krovne grede prekrivaju crijepom; djedova kuća stoji na suncu ljepša nego ikada. Dijete trči brže od
nevolja, brže od sudbine, brže od vremena... I sanjaj, dobaci mu umjetnik, sanjaj da si lijep, sretan i
besmrtan... Kao da je oslobođeno svojih patnji, dijete bježi na vrh brežuljka, mašući rukama, ozarena
lica, svjetlucavih zjenica, i polijeće u nebo nošeno očevim glasom: Mogu ti uzeti sve: imanje,
najljepše godine, svu tvoju radost, sve tvoje zasluge, sve do posljednje sitnice - uvijek će ostati
tvoji snovi da ponovno osmisliš svijet koji su ti oduzeli.
Pogovor
 “Žena-bomba”

Yasmina Khadra suvremeni je francuski pisac alžirskog porijekla; ili - Yasmina Khadra suvremeni je
alžirski pisac francuskog govornog područja. U svakom slučaju, zagonetka Yasmine Khadre počinje
njezinim/njegovim imenom: riječ je o ženskom pseudonimu muškarca koji se pravim imenom zove
Mohammed Moulessehoul. Pedeset tri su mu godine, od toga je trideset i šest proveo u
alžirskoj vojsci, od nižih do oficirskih dužnosti. Petnaestak je godina, od sredine osamdesetih, pisao
pod pseudonimom i aktivno radio u vojsci, da bi prije desetak godina otkrio tko se krije iza
književnoga imena Yasmina Khadra (posuđenog od supruge!), napustio Alžir i trajno se nastanio u
Francuskoj. Odluka nije bila svojevoljna, već posljedica zahtjeva vojnih vlasti da vojni djelatnici -
koji su istovremeno i literarno djelatni - svoje tekstove obvezno prijavljuju kod instanci autoriteta, to
jest, kod službenih cenzora.
Autor više od deset romana, Khadra je - od početka priznat u francuskoj sredini - međunarodni
ugled stekao trilogijom romana posvećenih sukobima u arapskom svijetu. Roman Lastavice Kabula iz
2002. bavi se talibanskom diktaturom u Afganistanu, a Sirene Bagdada iz 2006. situacijom u Iraku
nakon američke intervencije. Suvišno je i reći da su Sirene Bagdada, pisane iz perspektive jednoga
iračkog mladića, loše prošle kod službenih američkih vlasti. Između ta dva naslova, 2005. godine
objavljen je roman Atentat - po mnogočemu paradigmatičan za opus ovoga pisca, koji se u potpunosti
smatra alžirskim piscem, piscem pripadnim suvremenoj alžirskoj književnoj sceni.
Radnja Atentata upire neposredno u samo žarište sukoba, u izraelsko-palestinski rat. Da bi što
jače naglasio srž sukoba, Khadra za glavni lik izabire osobu dvostrukoga identiteta - Palestinca koji
živi u Tel Avivu i, kako sam za sebe kaže, čiji je život primjer uspješne integracije u židovsku
sredinu. Naravno da je socijalni i politički kontekst ono što potiče sam zaplet, no radnja
romana gotovo da je doslovno upisana unutar dvoje glavnih likova, liječnika Amina i njegove
supruge Sihem. Amin Jaafari, kvalitetan liječnik s karijerom u usponu i već zavidnim socijalnim
uspjehom, ujedno je i pripovjedač u prvome licu; njegovu ženu upoznajemo tek posredno, preko
Amina, prateći njega i tragove koje je ostavila iza sebe u životu. Roman počinje situacijom atentata,
razornog atentata kojim se bombaš-samoubojica raznio usred jednoga fast-food lokala punoga djece,
u središtu Tel Aviva. U tom se trenutku Amin nalazi na dežurstvu u bolnici, prima nebrojene i teško
ranjene žrtve. Kasno u noći zovu ga ponovno u bolnicu da bi identificirao tijelo svoje žene. Sihem
nije jedna od žrtava atentata, ona je - po mišljenju policije, a to znači na temelju forenzičnih dokaza -
atentatorica, Sihem je taj bombaš-samoubojica. "Žena-bomba", napisala bi hrvatska dramska
spisateljica Ivana Sajko. Žena koja je eksploziv sakrila ispod širokih nabora trudničke haljine. Sihem
nije bila trudna, nosila je eksploziv: nosila je smrt, ne život.
Iako suočen s dokazima, Amin im ne vjeruje i ne može prihvatiti činjenicu da je žena s kojom je
živio dugi niz godina, žena koju je volio - istovremeno bila i neka druga osoba, da je imala
usporednu priču o kojoj ne samo da on ništa nije znao, već je uopće nije niti naslućivao. Da je riječ o
ljubavnom romanu, a Atentat to na određeni način i jest, rekli bismo da je Sihem prevarila
Amina. Prevarila ga je, ali ne s ljubavnikom ili ljubavnicom u erotskom smislu. Sihemina “skrivena
ljubav” bila je jedna od radikalnih palestinskih organizacija vođena fundamentalističkim načelima.
Amin se osjeća prevareno i izdano, ostaje potpuno sam, izoliran od većine svojih dotadašnjih kolega
koji sada traže njegovu ostavku, ne vjerujući više u mogućnost “uspješne integracije”.
I tada zapravo počinje prava priča romana Atentat, u trenutku kada Amin kreće u potragu za
“pravom Sihem”. Njegova je potraga dvostruke naravi: u prvome redu, to je putovanje kroz
prošlost, jedna vrsta retrospektivnog istraživanja i propitivanja njihove zajedničke prošlosti, u kojoj
Amin ne nalazi dostatnih razloga i objašnjenja za Siheminu odluku. Stoga se ta introspektivna
potraga pretvara u stvarno putovanje, u putovanje realnim prostorima, na Zapadnu obalu, gdje Amin
traži članove njihovih obitelji i pokušava sastaviti “priču”. “Veliku priču”, onakvu kakva bi mogla
objasniti Sihemino pretvaranje u bombaša-samoubojicu, jer ta priča nije i ne može biti samo osobna
priča, to je velika priča koju stvara zajednica. Mukotrpno napredujući kroz tvrde zidove
obiteljske šutnje, Amin postepeno sastavlja zaboravljenu i potisnutu sliku Palestine i svojih
obiteljskih korijena, svojega djetinjstva. Tu sliku Palestine, koju je godinama odmicao od sebe čine i
vjerski vođe i vjerski fanatici, predstavnici palestinskih terorističkih organizacija i njihova uvjerenja,
ali sačinjavaju je i susret sa Kiminim djedom kao simbolom mudrosti, obala mora, siromaštvo i
bijeda svakodnevnog života koji su u suprotnosti s velegradskim dojmom Tel Aviva. Sukob Zapada i
Istoka u malom, sabijenom prostoru, u samim ljudima. Ako je Sihem imala dva života, živjela
dvostrukim identitetom, sada i Amin dobiva drugi život - u njegov od konteksta isprani, neutralni
način života vraćaju se mjesta kolektivnoga identiteta za koja je vjerovao da ih je davno napustio i da
ih više neće nikada susresti.
U romanu Atentat čini se, tako, da prošlost sustiže sadašnjost i pokazuje kako su krhki i
kratkotrajni mostovi koje pokušavamo izgraditi ne obazirući se na obalu “s koje smo došli”. Aminov
je život pokušaj da se privatna stvarnost konstruira bez obzira na kontekst koji ga okružuje: ta je
privatna stvarnost u doslovnom smislu eksplodirala i sa sobom u eksploziju povukla više
desetaka drugih života. Zašto je Sihem to učinila - na to pitanje u romanu ne dobivamo izravan
odgovor, iza nje ostala je samo jedna ceduljica s oproštajnim riječima koje ukazuju da je to -
svojevoljno, ali morala učiniti. Dobivamo, međutim, niz mogućih odgovora koji se nadaju iz prikaza
života na Zapadnoj obali, niz mogućih i uvjerljivih odgovora. Yasmina Khadra nije pisac koji
zauzima strane i drži prodike, nije pisac koji diže optužnice i osuđuje. Khadra prikazuje stvarnost
života svojih likova, a ti su likovi, i njihovi životi, višeslojni i često rastrgani (By Leon), u napetosti
između pojedinačnih htijenja i osobnih uvjerenja s sjedne, te zajedničkih iluzija i konteksta zajednice
s druge strane. U Atentatu je sam čin atentata, taj čin nasilja koje čini pojedinac jednoj zajednici u
ime druge zajednice, točka u kojoj se dodiruju i spajaju - na krajnje destruktivan način - pojedinac i
kolektiv. Aminov pokušaj, da savezom konstruktivne integracije i zaborava, nadiđe
opterećenje prošlosti, razoren je. Sihemina odluka, u kojoj se prošlost i sadašnjost spajaju
neprekinutim slijedom, nasilje je samo po sebi. Kao knjiga o nasilju, Khadrin Atentat direktno i
neprikriveno pogađa u nerazriješena mjesta suvremene stvarnosti. Završna scena romana ponovo je
slika nasilja u kojoj se ponavljaju iste rečenice s početka knjige, samo su žrtva i napadač promijenili
uloge: sada izraelska vojska napada pogranična palestinska naselja.
Roman Atentat Yasmine Khadre, dobitnik je prestižnih književnih nagrada i preveden na više od
15 jezika. Otkupljena su i prava za film po Khadrinu romanu. J. M. Coetzee, po mnogočemu
srodan pisac Khadri, Khadru smatra jednim od najznačajnijih suvremenih pisaca. U prijevodu Ivane
Barišić i izdanju Algoritma, prvi put na hrvatskom jeziku, pred čitateljima je sada središnji dio
Khadrine trilogije o sukobima u arapskom svijetu, roman Atentat.
Andrea Zlatar

Bosnaunited
Crowarez
{1}
Odgovara ovdašnjoj molitvi (klanjanju) poslije zalaska sunca - akšamu.