Vladimir Nazor; pjesma Štap i njegov pjesnički jezik

Vladimir Nazor bio je cjenjeni hrvatski književnik i političar koji je pišući od kraja 20.
stoljeća pa sve do svoje smrti 1949. godine stvorio uistinu opsežan i raznolik opus. Pluralizam
stilova hrvatske moderne vidljiv je i u raznolikosti njegovih djela koja se mogu razvrstati u
nekoliko umjetničkih faza, no sve ih povezuje njegovo istinsko uživanje u prirodi praćeno
ljubavlju prema svom jeziku i narodu. Lirika (1910.) i Nove pjesme (1913.) dvije su Nazorove
najistaknutije zbirke pjesama, a uz njih su vrlo poznate i njegove pripovijetke Veli Jože,
Istarske priče te Priče s ostrva, iz grada i sa planine. Nazor se osim u književnoj karijeri
ostvario i u onoj političkoj u kojoj je obnašao dužnost predsjednika Hrvatskog sabora, a
upravo su okolnosti i posljedice dvaju svjetskih ratova uputile Nazora u smjeru socijalno-
angažirane književnosti koja je vidljiva u njegovom ciklusu pjesama Šikara (1917.) i u
Pjesmama partizankama (1944.). Uz široku tematiku kojom se bavi i njegov bogati opus,
poprilično je teško odabrati Nazorovo najbolje djelo, tako da se sve svodi na osobni dojam
čitatelja. Pjesma Štap (Eterika, 1947.) na mene je ostavila najsnažniji dojam te me dodatno
nagnala na razmišljanje.

Lirski subjekt u pjesmi je starac koji govori o životnim iskustvima i prilikama koje je
propustio živeći u svojoj zoni komfora, ne mičući se iz svoga kraja. Vjerujem da lirski subjekt
nije autorov alter ego, već je slika i prilika mnogih ljudi koji pred kraj svoga života shvate da
su pogriješili jer nisu bili dovoljno odvažni. Pjesnik poručuje da putovanjem, a samim time i
otvorenosti k novim iskustvima ljudi ostvaruju svoju sreću i istinsku slobodu. Putujući, čovjek
upoznaje razne ljude i mjesta po mnogočemu drukčija od onih na koje je navikao te time
proširuje svoj obzor i počinje cijeniti različitosti. Način na koji pjesnik izražava nužnost za tim
neophodnim iskustvom, lirskim subjektom koji žali za nepovratno izgubljenim vremenom,
budi u mladome čitatelju, koji to vrijeme ima pred sobom, iščekivanje i uzbuđenje za
slobodom i stjecanjem novih iskustava koja mu se nude te težnju da izbjegne sudbinu ovoga
starca. Pjesma je bezvremenska, a upečatljiv utisak uz samo značenje pjesme ostavlja i jezik
kojim pjesnik pojačava utjecaj svojih riječi. U pjesmi se pojavljuje mnogo inverzije koja utječe
na ritam i ugođaj pjesme te baš zato što inverzija u govoru može podsjećati na govor starih
osoba punih mudrosti, znanja i iskustva stihovima u inverziji daje se posebna važnost. U
Nazorovim pjesmama često se mogu naći riječi sažete izostavnikom poput ,,sv'jet'' u ovoj
pjesmi, ,,v'jek'', ,,l'jepi'', ,,cv'jeće'', u pjesmi Hrvatski jezik i ,,p'jesku'', ,,b'jes'', ,,uv'jek'' u
pjesmi Zvonimirova lađa. Te riječi koristi ne bi uspostavio visoki stil. Taj visoki stil vrlo je čest
u mnogim njegovim pjesmama, a rabi ga ne bi li prikazao hrvatski jezik u njegovom
najboljem izdanju. Uz sažimanje riječi, Nazor se za uspostavljanje svog pjesničkog jezika i stila
koristi raznim poetizmima poput ,,Zaprznio te mrak'' iz pjesme Cvrčak ili ,,Sa koje sjaj nikad
nije sruno'' iz Njezina sna te arhaizmima ,,sika'', i ,,minuti'' (Zvonimirova lađa). Iz svega
navedenog moguće je zaključiti da Vladimir Nazor gaji puno ljubavi prema vlastitome jeziku,
no štokavsko narječje koje se sve više zagovara kao glavno u razdoblju njegova djelovanja
nije jedino kojim se služio, već je svoj opus bogatio i ostalim hrvatskim dijalektima, posebice
istarskom čakavštinom. Uz privrženost koju je osjećao prema tom kraju boraveći ondje jedan
dio svog života, Nazor se služi njihovim dijalektom ne bi li unio svježinu u svoju poeziju te
ostatku svojih sunarodnjaka prikazao bogatstvo vlastitog jezika kojeg nisu ni svjesni. Pjesma
Seh-duš dan, možda najpoznatija pjesma napisana na istarskom dijalektu, izaziva emocije
samim time što se bavi tematikom samohrane majke koja je ostala bez sina, a dodatan sloj i
težinu donosi joj upravo narječje kojim je pisana. To pokazuje utjecaj i snagu kod pisanja
dijalektom, kojim Nazor unosi element autentičnosti u svoje pjesme.

Vladimir Nazor svojim je jedinstvenim stilom pisanja proslavio hrvatski jezik i obogatio
njegov rječnik te osvijetlio svaki kutak našeg jezika, a pjesmama i pričama koje se odnose na
raznu tematiku, od narodnih mitova i legendi, prirode kao izvorom životne vedrine i radosti
pa sve do misaonih i duhovnih spoznaja, ostavio je kulturno nasljeđe s kojim se upoznaje
svaka osoba koja osnažuje znanje svog hrvatskog jezika i književnosti.

Luka Štimac, 4.e