Usporedna raščlamba; Tin Ujević, Igračka vjetrova, Dva puta jao

Tin Ujević bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Djelovao je od 1914. do 1952.
godine, u razdoblju nakon hrvatske moderne te se svakako nalazi među najznačajnijim pjesnicima
toga razdoblja, ali i hrvatske književnosti u cjelini. Prve pjesme objavljene su mu 1914. kao dio
antologije Hrvatska mlada lirika, a među njima se nalazi i Em smo Horvati, pjesma posvećena
njegovom mentoru Antunu Gustavu Matošu koji je preminuo iste godine. Boraveći u Parizu piše svoje
prve pjesničke zbirke Lelek sebra i Kolajna, a osim Matoša od kojeg je preuzeo strogu formu te
domoljubne i religiozne motive, na njegov rani stil utječe i pjesništvo Charlesa Baudelairea i
simbolista, pa se tako u tim prvim zbirkama javljaju impersonalnost, teme osamljenosti, neostvarive
ljubavi i ljepote, pesimizam i upitnost smisla egzistencije. Auto na korzu i Ojađeno zvono zbirke su u
kojima je vidljivo oslobađanje stiha, a pojavljuje se i motiv snažna pojedinca koji bolje razumije svijet i
teži višim idealima od ostatka ljudi. Ujevićeva posljednja zbirka Žedan kamen na studencu objavljena
je 1954. godine, a uz pjesničke zbirke napisao je i knjige eseja Skalpel kaosa i Ljudi za vratima
gostionice.

Igračka vjetrova misaona je lirska pjesma iz istoimenog izbora Ujevićevih proznih i lirskih djela.
Pisana je desetercima i osmercima koji se pravilno izmjenjuju u sva tri katrena, a rima je sukladno
tome ukrštena u svim strofama tako da je ritam ujednačen. Pjesma započinje isticanjem
besmislenosti tugovanja i jadovanja nad vlastitim životom zato što se time ne umanjuje njegova
surovost, a to je posebno dočarano paradoksima kojima se već na početku pjesme stvara snažan
dojam: ,,Pati bez suze, živi bez psovke,/ i budi mirno nesretan./ Tašte su suze, a jadikovke/ ublažit
neće gorki san.'' Autor poručuje da se potrebno prepustiti ,,pjanom vjetru života'', živjeti dan za
danom, bez planiranja, a život će te sam odvesti na neočekivane puteve. Ako vjetar predstavlja
nepredvidivost života, onda je čovjek samo ,,listak'' bez ikakve šanse da upravlja tim vjetrom, koliko
god se opirao i trudio. U boemski život koji slijedi to razmišljanje, upustio se i sam Ujević, izniman
pojedinac slobodne duše koji je znao da nije stvoren za običan, dosadan život, nego za slobodu, ,,za
let'', kao ,,cvijet što nema korijena''. Njegova pjesma u prozi Dva puta jao govori o slobodi kao o
nedostižnom idealu. Autor slobodu vidi u bezbrižnom uživanju u prirodi, u njenom savršenstvu i
skladu: ,,Kako bi samo lijepo bilo slobodno stupati po poljima, trčati, plivati, veseliti se bez zapreke!''
Svjetovni problemi su ga tijekom života lišavali sreće i ispunjenosti tako da je od optimizma i snova o
idiličnom životu kojima je odisao u pjesmi Igračka vjetrova spao na upravo ono što je utvrdio da
nikome ne služi, jadikovanje: ,, Moj život! Ne govorite mi o njemu kako je jadan, kukavan, neispavan,
sav pogažen i pogružen, dostojan stida i prezira''. Ono što je zastupao i htio, biti ,,igračkom vjetrova'',
nije se uspostavilo tako bajnim. Nije uspio postati slobodan, a ni pobjeći od nepravde i patnje, niti od
pokvarenih ljudi koji pjesnike poput njega gaze i iskorištavaju: ,, Koliko sada vidim kako smo lično
nemoćni (pred Augijasovim štalama), mi mali pjesnici i sanjari, i kako smo osuđeni da budemo
igračkom vjetrova i žrtvom svih moćnih i lukavih.'' Pjesnicima i njima sličnima život je puno mučniji i
teži jer vide više, shvaćaju pravi značaj života u koji poput autora pjesme ulaze puni nade, ali bivaju
razočarani i ulovljeni u vrtlog surove realnosti. Pred kraj se srame i žale za životom kakvim su živjeli
loveći taj ideal slobode, jedino što od njih ostaje su osjećaji i razmišljanja koje su uspjeli podijeliti s
drugima: ,, Što ima lijepa da se sačuva od moje uspomene? – Samo moje suze i moje molitve, jer su
barem one bile čiste. Ali je na tijelo i na dušu teško, po onoj riječi, pogledati bez pečali i gađenja. Jer
sve evo biva rana, modrica, čir, stigma, gnoj i brazgotina. Jao, jao, jao.'' Iako dva samostalna teksta,
Igračka vjetrova i Dva puta jao mogu se promatrati kao cjelina koja je po svojoj tematici slična s
pjesmom Oblak Dobriše Cesarića.
Ujević najprije predstavlja pjesnika koji se uzbuđuje promišljajući i sanjareći o idealima, a zatim
prikazuje tog istog pjesnika koji biva ,,raznesen'', pobijeđen od strane života zato što teži za
nedostižnim visinama.

Ujević se, pišući o svojem unutarnjem stanju i svojim osjećajima, vrlo upečatljivo dotakao i
tematike o iznimnim pojedincima koji pate zbog svojeg dara, a dijeljenjem svojih stavova o
univerzalnim temama kao što su sloboda i prolaznost života, ostao je aktualan i danas. Pitanja o
životu na koje Ujević pokušava pronaći odgovor muče i svakoga od nas te će upravo zato njegovo ime
i u budućnosti biti uključeno u rasprave takve tematike.

Luka Štimac, 3.e