USPOREDNI ESEJ ŠIMIĆ-UJEVIĆ

Augustin Ujević je pjesnik, kasnije proglašen klasikom modernizma, koji je djelovao na prijelazu
dva književna vremena: moderne i druge moderne. „Umjetnik živi u svome djelu, a nikako u svome
životu“ je djelo iz zbirke pjesama „Kolajna“ čiji su temeljni motivi ljubav, samoća i pjesništvo. Pjesma
„Pjesnici“ autora Antuna Branka Šimića iz zbirke „Preobraženja“ je nastala u prvom razdoblju hrvatske
književnosti dvadesetog stoljeća zvan ekspresionizam.

U prvoj strofi Ujevićeve pjesme primjećujemo kako su stihovi u prenesenom značenju, svaka
riječ ima dublju poruku te se koristi isprekidanom rimom. Iz prvog teksta možemo uočiti pesimizam koji
dočarava pjesmu i daje joj potpuno novi doživljaj. Ujević sam sebe proziva patnikom što vrlo lako
možemo poistovjetiti sa njegovim privatnim životom koji je bio ispunjen materijalnom oskudicom i
alkoholom, odnosno boemski način života. Nasuprot toga, Šimić u svome djelu navodi da su pjesnici
nešto sasvim čudno i fascinantno u ovom svijetu: „Pjesnici su čuđenje u svijetu.“ On govori o tome kako
pjesnici vide i doživljavaju svijet sa puno više emocije i duševnosti, bez njih svijet bi bio mrtav i
beživotan. Ujević u drugoj strofi govori o tome kako sva ta njegova patnja ima nekakvu svrhu: „... i
katkad su mi drage moje rane/ Jer svaki jecaj postat će zlatnik“, također spominje kako sav trud koji je
uložio rezultirat ce ostavštinom odnosno pjesmama. No ona ima cijenu koju može platiti samo žena u
koju je zaljubljen tako što će njegove suze nositi kao nakit oko vrata. Cijela zbirka je ispunjena motivom
imaginarne žene, kojoj posvećuje veliki dio pjesama što možemo povezati sa petrarkističkom poezijom.
Šimić u svojoj programatskoj pjesmi veliča značenje pjesnika u svijetu te ih izdiže iznad običnih ljudi. Oni
vide ljepotu tamo gdje nije očigledna, gdje je skrivena te treba imati posebnan osjećaj za otkriti je. Da
nema očiju pjesnika, cijeli svijet bi bio dosadan, nehuman. Djelo ima kružnu kompoziciju što je vidljivo iz
tpga da je zadnji stih pjesme varijacija prvog.

Iako obe pjesme imaju slična obilježja teme odnosno viđenje pjesnika i svijeta, poprilično su
različite što se tiče kompozicije i cjelokupne teme. Šimićevo djelo veliča pjesnika od ostalih ljudi dok
Ujević piše o svojim osjećajima i ljubavi. Osobno više mi se dojmila Ujevićeva pjesma sa svojom dubinom
riječi i isprekidanom rimom koja još više doprinosi pjesmi. Također mislim da se većina nas može više
približiti temama kao što su ljubav i samoća, te kako svaki akt od te osobe je sjećanje koje ostavlja traga.