Druga školska zadaća

Miroslav Krleža, pisac koji je djelovao sredinom 20. stoljeća odnosno u razdoblju socijalno
angažirane književnosti hrvatske povijesti, autor je psihološke drame „Gospoda Glembajevi“ i prvog
modernog hrvatskog romana „Povratak Filipa Latinovicza“. Autor oba teksta djeluje u razdoblju drugog
svjetskog rata te su mu djela bila spaljivana i bio je privođen na informativne razgovore. Također je pisao
i novele, zbirke pjesama i eseje.

Drama „Gospoda Glembajevi“ prvi je dio dramske triologije o Glembajevima zvan „Glembajevi“,
bavi se događanjima u obitelji Glembay u svega nekoliko sati odnosno od jedan do pet sati ujutro, te je
podjeljena u tri čina. Radnja prati glavnog lika Leonea Glembaya koji ima loš odnos sa svojim
hladnokrvnim ocem, te drama završava sa Leoninim ubojstvom svoje nemoralne maćehe barunice
Castelli Glembay. Dramska napetost rezultat je dramskog sukoba između likova koji se osjeti postepeno
kroz dramu koju možemo povezati sa biološkom motivacijom koju Krleža uvodi u dramu. Također odriče
se kvantitativne dramske radnje i stavlja naglasak na psihološku karakterizaciju likova. Sa druge strane
roman „Povratak Filipa Latinovicza“ stavlja naglasak na manje glavnih likova od kojih se ističe Filip
Latinovicz koji se vraća u rodni kraj kod majke nakon 23 godine zbog stvaralačke krize. Da bi što bolje
prikazao Filipova unutaranja proživljavanja, Krleža se služi analitičkom introspekcijom odnosno radnja
romana jest Filipova svijest koja je ispunjena sjećanjima, emocijama, razmišljanjima.. U romanu se često
javlja unutrašnji monolog u kojemu otrkivamo Filipova razmišljanja, te tako dobivamo detaljnu
psihološku karakterizaciju lika koja je glavna poveznica između navedene drame i romana. Glavni likovi
oba djela su moralni ljudi koji hoće postupiti na pravilan i human način dok ih okolina odnosno obitelj
„guši“ i pokušava promjeniti. Otac Leona Glembaya i Kyriales imaju vrlo osuđujuči stav prema
umjetnosti: “Kakve skice? No, dakle, ne vrijedi ti to ništa“, te smatraju da to nije zanimanje kojim se
treba baviti, dok Leone i Filip vole to što rade bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze.

Radnje oba djela mogu se poistovjetiti sa suvremenim stavom u hrvatskoj prema umjetnosti
odnosno dovoljno necjenjena umjetnost mnogih mladih slikara ili mnoštvo mladih umjetnika koji su
odustali od svojih snova zbog utjecaja roditelja.

Lovro Matijević, 4.D