MIROSLAV KRLEŽA

GOSPODA GLEMBAJEVI
Književni rod: drama u užem smislu + dio trilogije
Književna vrsta: psihološko-socijalni roman, drama u tri čina
Vrijeme radnje: 1913. godina
Mjesto radnje: rezidencija bankara Ignjata Jacquesa Glembaja, predratni Zagreb
Tema: socijalna tema – prikaz moralnog i financijskog propadanja patricijske obitelji,
psihološka drama koja prikazuje propast ugledne obitelj Glembay
Ideja: kroz kronike obitelji Glembay, Krleža ponire u čovjekovu intimu, najskrivenije
dijelove bića uz prikaze znet bistum religije, znanosti i društveno-političkog života

Ignjat Glembay (Naci ili Jacques), bankar, šef firme Glembay Ltd., pravi tajni savjetnik (69
godina)
Barunica Charlotte Castelli-Glembay, njegova druga legitimna supruga (45 godina)
Dr. fil. Leone Glembay, sin Ignjata i prve mu supruge rođene Basilides-Danielli (38 godina)
Sestra Angelika Glembay, dominikanka, udovica starijeg Glembajevog sina Ivana, rođena
barunica (29 godina)
Fabriczy-Glembay, kuzen bankira Glembaja, veliki župan u miru (69 godina)
Puba Fabriczy-Glembay, advokat, pravni savjetnik firme Glembay Ltd., njegov sin (28
godina)
Dr. Paul Altmann, liječnik (51 godina)
Alojzije Silberbrandt (svećenik, filozof), informator baruničina sina i njen ispovjednik (39
godina)
Oliver Glembay, sin barunice Castelli i bankira Glembaja (17 godina)
Ballocsanszky (24 godine)
Kamerdiner. Sobarice. Gosti.

Zbiva se jedne noći (1913), kasnog ljeta, godinu dana prije Rata 1914

Gospoda Glembajevi drama je u tri čina hrvatskog književnika 20. stoljeća, Miroslava Krleže.
Ova drama spada u Krležin 3. dramski ciklus, Ciklus o Glembajevima, koji se sastoji od
sveukupno 11 novela i tri drame (“Gospoda Glembajevi”, “Leda” i “U agoniji”), a pisan je u
vremenu između 1926. i 1930. godine. Ciklus je sam po sebi realističko-analitički, a drama
kvalitativna. Krleži je uzor bio Henrik Ibsen zbog čega je ova drama pisana po uzoru
nordijske škole 90-ih godina te je ibsenski konkretna. Prožeta je psihološkim dijalozima,
psihološkom napetošću, a pojedini subjekti na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu što je
psihološka objektivacija te možemo zaključiti da svrha drame nije sociološka analiza propasti
određenog staleža već psihološka analiza egzistencijalnih stanja glembajevskih junaka.
Ciklus prati uspon i pad ugledne zagrebačke patricijske obitelji Glembaj koji su najsnažniji
bili u doba feudalizma, a moć im je počela padati pred kraj 19. stoljeća. Krleža je htio poručiti
da su sva “gospoda” pokvarena, nemoralna, pod “maskama”.
Radnja drame se odvija noću i ostvareno je klasično jedinstvo mjesta, vremena i radnje
( činovi se vremenski nastavljaju jedan na drugi). Riječ je o obiteljskog drami, a središte je
sukob oca,
Ignjata, i njegova sina Leonea.
Osim obiteljske, ova drama je i psihološka, socijalna, naturalistička, komorna, kvalitativna
drama te građanska tragedija.
Bitnu simboliku u drami imaju oluja, vaga, crkva te njemački agramenski jezik hrvatske
“gospode”.
Temeljni sukobi su intimni problemi, problem podvojene ličnosti, obiteljski problemi,
socijalni nazori, filozofske postavke, moralne odrednice i nasljeđene sklonosti, a temeljni
problemi Leoneov odnos prema ocu, uspomene iz djetinjstva, doživljavanje majke, odnos
prema bratu Ivanu i sestri Alice, odnos prema barunici Castelli, Leoneove dvojbe glede
vlastite umjetničke nadarenosti i odnos prema materijalnom.
Radnja je smještena u 1913. godinu te počinje činom koji se odvija u Crvenom salonu (ovdje
su prisutna obilježja komorne drame – autor nas uvodi u priču detaljno opisujući salon) u kući
Ignjata Glembaya.

Karakterizacija:
-osnovna dramska tehnika: dijalog (kroz njega sve saznajemo)
- napetost se gradi na psih planu kroz meduodnos likova, razvija se realisticki kroz tradic
unut kompoziciju (cinova)
-ključne su eskalacije i kulminacije koje se odvijaju kroz djelo
*moralna, biološka, psihološka
- članovi obitelji – psihološki produbljeni i individualizirani, intelektualci, učeni ljudi

Leone Glembay – glavni lik drame; oštar, sarkastičan, pribran i ubojit, uspješni slikar,
svjetski putnik, intelektualac i poznavaoc umjetnosti i doktor filozofije koji svoje predke
smatra upravo suprotnim od obrazovanog
- fizički izgled: obučen u frak te uvijek imao lulu u ustima; srednjovječni prosijedi
muškarac rijetke bijele brade bez brkova; fizički nemiran što nam već pokazuje njegovu
labilnost, neurotičnost i uznemirenost
- sarkastičan
- „hrvatski Hamlet“
- psihički uzdrman činjenicom što žena vara njegova oca sa silnim muškarcima i
nostalgijom za majkom
- na kraju glembajevsko u njemu pobjeđuje, razrješuje se unutarnji sukob životnjskim
pokoljem barunice
- glavni sukob- Leoneov unutarnji sukob – glembajevsko (strast, nagoni, beskrupuloznost,
amoralno, tjelesno, animalno), neglembajevsko (danijelevsko) – razum,moralnost,
duhovno, ljudsko, hipersenzibilnost, umjetnost (Ignjat mu govori uberspannt – razapeto)
- časna sestra Angelika (Beatrice) simbolično predstavlja drugo, a barunica prvo
- nasljeđuje glembajevsku krv, kao posljednji potomak okončava identično prvom potomku
– kao nemoralni ubojica (prvi Glembaj ubio crkvenog zlatara u šumi, obogatio se na tom i
sagradio dvor)
- kritizira obiteljske portrete i upućuje na greške i nedostatke u slikanju
- 11 godina nije bio kući

Temelj dinamičnog sukoba leži u drevnoj barboczyjevskoj predaji prema kojoj je prvi
pripadnik obitelji 1790. godine u šumi ubio i opljačkao crkvenog zlatara, sebi izgradivši veliki
dvor i podigavši društveni ugled na krvi novoizgrađenoj karijeri.
U drami Gospoda Glembajevi analiza lika povratnika Leona otkriva nam njegovu ulogu
katalizatora pročišćenja kroz koji likovi treba da prođu, ali je i sam izgrađen kao
neuravnotežen i napet karakter. U okvirima drame Gospoda Glembajevi (a i kasnije u istoriji
književnosti), ta njegova osobina dobija naziv überspannt.
Sa druge strane, Leon je jedini koji ne nosi masku u drami. On javno nagoveštava ljubav
prema Anđelki, udovici svog brata, otvoreno iznosi najmračnije tajne i tako skida (lažni) sjaj
sa imena svoje porodice i svog imena.
Složenost ostalih likova i preplitanje njihovih priča, stoje naspram Leonove jednostavnosti i
otvorenosti u prikazu svih komplikovanih elemenata iz života.

Leone Glembaj je tragična ličnost ove Krležine drame. U njegovoj ličnosti je Hamletov udes i
Hamletova sudbina. Otima se od glembajevštine u sebi, a sve dublje tone u nju. Kao mladić je
upao u erotske mreže barunice Kasteli i postao njen ljubavnik. Tragovi toga čina još žive u
njemu, iako se trudi da ih zatrpa ili ih iskoristi kao argument za prezir prema barunici. U III
činu, kada barunica Kasteli pokušava da mu se približi žaleći se na njegov prezir, uspeva da u
njemu oživi nedoumice i probudi tragove mladićskog doživljaja. U sukobu sa ocem, iako je to
bio verbalni sukob, Leon je svestan svoje glembajevske krvi koja se manifestuje u
bezobzirnosti i mržnji prema bližnjem. Ako ga od kičerajske prirode Glembajevih odvaja
njegova umetnička priroda, duboko u njemu skriva se glembajevski ubica koji će u jednom
trenutku oživeti i izvršiti zločin. Bekstvo nije uspelo, glembajevština je ščepala Leona i
obeležila ga zauvek. Pobedilo je prokletstvo glembajevske krvi.

Hamletska obilježja u Leoneu i tragična podvojenost osobnosti

Leone kaže Angeliki: „ Od prvog dana, kad sam počeo razmišljati, ne radim drugo nego se
borim protiv Glembaya u sebi.“ Ta borba protiv Glembaya u sebi borba je protiv vlastitog
biološkog naslijeđa, protiv Glembayevske krvi koje je Leone toliko svjestan bez obzira na
svoje pozivanje na profinjenu venecijansku krv svoje majke. Opteretivši Leonea biološkom
podređenošću Krleža je prejudicirao i njegovu vlastitu tragediju. Leone je Glembaj, nagao,
bori se sa svojim životinjskim nagonima, ali on je pravi Glembaj i ne može pobjeći od toga.
Zato je on tragičan lik, pokušava pobjeći od samoga sebe, pokušava se oduprijeti nasljeđu, ali
njegova sudbina je već ranije određena jer njegovim žilama teče krv Glembaja. Hamletovsko
u Leonu je njegova sumnja vezana uz okolnosti samoubojstva njegove majke. On smatra da je
njegov otac kriv, bilo da je samo psihički naudio njegovoj majci i tako je otjerao u smrt ili da
je on sam nju ubio kako bi mogao biti s barunicom Castelli.

Ignjat Glembay – Leoneov otac koji nije volio njega ni njegovu majku
- omiljeno dijete: Ivan
- Leone mu u 2. činu predbacuje Alisinu smrt; ovaj pokušava zanijekati
- slijep zbog požude prema barunici

Edipov kompleks – između Leonea i Ignjata

U drami Gospoda Glembeja detaljno su prikazani likovi oca i sina , a sve njihove osobine
očituju se upravo u situacijama u kojima se vidi koliko su otac i sin različiti: Ignat je
poslovan i racionalan bankar , predstavnik građanina koji uživa u komociji, čovjeka kojemu je
novac mjerilo svih vrijednosti i razlog za sreću.
Ignata ne zanima Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i samog Leona, a Leonu je
kao umjetniku stran njegov materijalizam , a mržnja se javlja i zbog Ignatovog odnosa prema
majci.
Stari Glembay živi u svijetu plemstva kojeg je oblikovala njegova žena, barunica
Castelli. Ona je njegov oslonac, dala mu je sigurnost koju nije imao u prijašnjem braku jer se
osjećao inferiornim zbog podrijetla prve supruge (Danieli) koja je u sebi nosila plemenitost,
profinjenost, obrazovanje, umjetničku prirodu – nasuprot tome Glembajevima kojima svega
toga nedostaje.
Leon svoje viđenje oca prikazuje crtanjem očeve posmrtne maske koju uništava jer nije
dovoljno vjerno prikazao donju čeljust, što je za njega obilježje "glembajevstva".
Leon je srušio očevu viziju sretnog braka razotkrivši baruničin preljub.

Barunica Castelli ( Charlotte Castelli-Glembay) – Glembayeva žena

- izvana: elegantna; unutarnje karakteristike: pohlepna, pokvarena, zlobna
- animalna, divljačka, prostačka žena nemoralnih stavova, simbol putenosti
- svodnik ju podvalio Ignjetu
- lopuža, upitnog morala, živi luksuzno i raskalašno a izdaje se za dobročiniteljicu – od
čega je umrlo najmanje 4 ljudi
- odrasla u neimaštini, iskoristivši svoju erotsku privlačnost, kroz bludne činove si ostvaruje
siguran no nemoralan život
- od 15. godine – život bluda (bordel dama)
- priležnica Glembayevih još od kad je Leoneova majka bila živa
- tijekom drame doživljava preobrazbe, metamorfoze: bludnica – patnica – prostakuša
- svjesna svog kompleksa bludnice
- barata erotskom inteligencijom
- nakon Ignjatove smrti, saznaje da ju je opljačkao i da kao udovica nasljeđuje banku koja
je pred bankrotom i ogromnim dugovima, pada joj maska i pokazuje pravo lice, zajedno
sa Leoneom koji je ubija

časna sestra Angelika (Beatrice)

- žena pokojnog Leoneovog brata Ivana, nakon čije se smrti zaredali
- mirna, dostojanstvena, pažljiva i odmjerena žena
- spokojna, duhovna, moralna, staložena, razumna. simbol mirnoće i vjere
- Leone potajno gaji osjećaje prema njoj, poštuje jedino nju u kući Glembajevih

- nakon incidenta u kući, svima se razotkrivaju stvarna lica, Glembajevi potvrđuju obiteljsku
legendu koju je često spominjla stara tetka u kući Glembajevih – svi su Glembajevi ubojice i
varalice

Angelika je dominikanka i Leone osjeća privrženost spram nje; ona je mila, draga, puna
razumijevanja i jedina osoba koju Leone poštuje od svih ukućana. Kao da u Angeliki traži
majku, iako je ona mlađa od njega. Angelika je utjelovljenje spiritualnog, a barunica Castelli
tjelesnog i nagonskog.. Ona je svjesna tjelesnog u sebi i to ne poriče i iako ju Leone prezire
ona ga pokušava smekšati i u tome i uspijeva prisjećajući ga na njihovu vezu otprije 17
godina. Barunica Castelli je lik kroz koji se najjasnije prelama dvojnost Leoneova karaktera.
Ispočetka, on nju mrzi zbog toga što smatra da je dijelom kriva za smrt njegove majke, smrt
Zygmuntowicza te smrt njegove sestre Alice. Ali kada barunica kaže da ga je iskreno voljela
onda se u Leoneovim očima oblikuje u okvirima biblijskog arhetipa bludnice i patnice i Leone
prema njoj osjeća i neku simpatiju. Ali nekoliko trenutaka kasnije, saznavši za financijski
slom, barunica se spušta na nivo razbješnjele prostakuše i vrijeđa sve oko sebe, uključujući i
sestru Angeliku te Leone ponovno uviđa kakva je ona zapravo i ubija je.

-----
Odnosi među članovima su napetiji od očekivanih. Temelj dinamičnog sukoba leži u drevnoj
barboczyjevskoj predaji prema kojoj je prvi pripadnik obitelji 1790. godine u šumi ubio i
opljačkao crkvenog zlatara, sebi izgradivši veliki dvor i podigavši društveni ugled na krvi
novoizgrađenoj karijeri. Takvim monstruoznim postupkom, krv obične međimurske seoske
obitelji koja se bavila poljodjelstvom, pretvara se u neutaživo, beskrupulozno i goropadno
rodoslovno stablo čiji članovi, pošto poto, imaju tendenciju uspona na društvenoj i
intelektualnoj razini, uz neizbježnu dozu hedonizma, boemštine i zgrtanja blaga, što, u
konačnici, nije moguće zbog niske razine ljudskosti i morala onih koji to žele postići.
Fenomenu predstavljene glembajevštine, izričito se suprotstavlja tridesetosmogodišnji Leone
koji simbolizira pobunu u vlastitim redovima. Uviđa oholost svoga roda, priželjkivajući bijeg
od glembajevske krvi (imperativa), automatski dolazeći u sukob s ocem Ignjatom i maćehom
Castelli budući da su oni zadrti predstavnici dotične hedonističke životne filozofije. Leone
barunicu nikad nije prihvatio kao zamjenski autoritet nakon smrti majke, budući da je dotična
bila rastrošna i ljubavnički nastrojena. Dodvoravala se kome je god stigla - Angelikinom
mužu Ivanu, velečasnom Silberbrandtu, industrijalcu Skomraku... Njen cilj je bio steći što viši
socijalni status uz lagodan život s ljubavnicima koji bi joj ugađali. Isto tako, sumnjičila se za
umiješanost u ubojstvo Fanike Canjeg i njene svekrve, a brani ju, od muža unajmljeni
odvjetnik, Puba Fabriczy. Radnja se odvija tijekom samo jedne noći (simbolika - Glembajevi
su se obogatili preko noći), u kratkom vremenskom intervalu od jedan do pet ujutro u
obiteljskom salonu. Mjesto i vrijeme su u potpunosti reducirani kako bi se naglasila
psihologizacija likova, njihovi stavovi, svjetonazori i perceptivna sposobnost kroz struju
svijesti i asocijacije.
Uvodna replika iz priloženog ulomka odaje Leoneovu neurotičnu podvojenost između
nagonskog, tjelesnog i životinjskog (naturalistički glembajevski elementi) te razumnog,
duhovnog i ljudskog (danielijevski elementi).
Razapet je između te dvije stvarnosti, to jest dvije krvi koje teku njegovim žilama dok ga vodi
neutaživa žeđ za zatiranjem glembajevskog roda. Po svom dolasku, kida očev portret, stručno
uviđajući slikarske greške, fizički se sukobljava s njim i psihički ga uništava na što Ignjat
pada u nesvjesticu što Leone, ipak, uviđa kao ''kriminalni noćašnji'' zločin sa svoje strane. Bio
je to konačni obračun s ocem za kojeg se pripremao svo vrijeme izbivanja. Iz unutarnjih i
vanjskih sukoba, proizlazi osjetna dramska napetost. Jedini smiraj, Leone nalazi u udovici
svoga brata Ivana - dominikanki Angeliki čija mu prisutnost, blizina i razgovor prijaju. Ona
ga smiruje odvraćajući ga od zločinačkih misli koje ga progone (Miluje ga toplo i samilosno
kao bolesno dijete: Ne, Leone, sve to nije tako crno. Vidjeti i znati da nemaš sposobnosti da
protiv svega toga nešto učiniš, to bi bilo grozno i beznadno.). Kako bilo, baruničin lik doveo
je do kulminacije Leoneovih unutarnjih previranja i podvojenosti između ljudskog i
nagonskog. Na baruničine optužbe Angeliki kako je jedna obična drolja, Leone uzima škare,
mahnito trči za barunicom po kući i kolje ju. Drama završava cvrkutom ptica u dvorištu.
akav nepromišljeni čin Leonea je, ponovno, stubokom sunovratio u ponor glembajevštine iz
kojeg je htio izaći. Njegov postupak se ne može opravdati budući da je jedino sredstvo, kojim
se mogao suprotstaviti obitelji, upravo ona doza humanosti i razuma koju im je bilo potrebno
ucijepiti u svjetonazore. Goreći od želje da suzbije njihove porive, nesvjesno oslobađa svoje,
ne shvaćajući da se tako spušta na njihovu nisku moralnu razinu uz čistu naturalističku,
biološku, životinjsku motivaciju u kojoj, fizički jači, proždire slabijeg. Time, sva njegova
nastojanja postanka boljim čovjekom, padaju u vodu. U konačnici, podržavam Leoneov
svjetonazor, no ne i postupak kojim ga je nakanio provesti.
O djelu
- utjecaj triju dramskih škola - moderna, Shakespeare i grčkih tragedija
- moderna – Ibsen – nesklad u obitelji, psihološka napetost
- Shakespeare – sličnosti dilema – Hamlet, Leon
- grčka tragedija – povezanost prirode i stanje likova
- oluja – nagoviještena kroz prvi čin, bijesni u 2., prestaje prije 3.
- kulminira kad Leon govori Silberbrandtu za aferu i to cuje Ignjat
- 2. – Leon – Glembaj sukob, 3.rasplet sukoba
- tematike – klase, pad Glembajevih, pad plemstva u tom kraju, u sirem smislu pad AU
monarhije (radnja 1913.)
- imućnici ubijaju siromašne radnike, prevarantni
- materijalni, obiteljski, psihološki i moralni pad Glembajevih
- bankrot
- Glembaj i barunica mrtvi, Leon i Oliver – ubojice koje nemaju status koj bi ih zastitio a niti
novac
- danijelevska strana – razum, ljudskost, duhovnost
- glembajevska – nagonski, animalisticki i tjelesno
- vanjski sukobi – otpor Leonea Glembajevima -razumom
- eskaliraju kad popusti i nastupa ono animalno
- konačan pad i slom Leonea, biološka žrtva
- barunica – fizička žrtva
- obiteljska, ljubavna, socijalna drama
- trojno jedinstvo:
mjesto – kuca Ignjata, crveni salon, Leoneova soba
- vrijeme – unutar 24 sata, jedna noć od 1 do 5, kasno ljeto
- radnja – sukob oca i sina, unutarnji sukobi, sukobi likova
Motivi koji pokreću radnju su : ubojstvo, grabež, pohota, ali i samoubojstvo, nervno
rastrojstvo → ovi motivi su metafora Krležina stava povijesnoga djelovanja „glembajevštine“.
Tri profesije : pravo, teologija i medicina obezbjeđuju tri osnovna plana na kojima se odvija
obiteljska drama : društveni, etički i biološki.

*Dramaturška funkcija slučaja Rupert - Canjug

- dijalogom vezanim za taj slučaj Krleža rasvjetljava socijalno-etička
shvaćanja pojedinih članova obitelji
*Puba* – dolazi do izražaja Pubina agresivnost, sujeta trvdoća i mržnja čije
korijene treba tražiti u fizičkom nedostatku → potreba za isticanjem i
formalno-pravni način mišljenja.
*Glembaj* – ne želi se isticati, u njegovu stavu osjeća se doza nesigurnosti
→ razlozi će se objasniti u trećem činu
*Barunicu Castelli* cijeli taj slučaj zamara, ona ima „odluku u ruci“ koja
je oslobađa krivice.
*Leone* – oslobađa slučaj formalno-pravnih smicalica i vraća ga u realne
okvire, osobno dostojanstvo i osobna odgovornost su najbitnija obilježja
*Šarlota* – okreće se psu što govori da joj je animalno bliže od ljudskoga
→ grmljavina za vrijeme Silberbrandtovog dijaloga najavljuje krvave
događaje
*Glembajevi* : Glembajevi su bogata aristokracija u čijem životu postoji
dvojnost između :
PRIVIDA ( bogatstvo, ljepota, moć, sreća ) → *laž *
ISTINE ( lažljivci, kradljivci, ubojice ) → *istina → *potvrđena
i u Barboczy legendi
( Leone je ubojica, Glembaj je varalica, Šarlota je bludnica i
ubojica, Oliver je razbojnik).
Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su u svim
Glembajevskim krizama.
Temeljni sukobi su intimni problemi, problem podvojene ličnosti, obiteljski problemi,
socijalni nazori, filozofske postavke, moralne odrednice i nasljeđene sklonosti, a temeljni
problemi Leoneov odnos prema ocu, uspomene iz djetinjstva, doživljavanje majke, odnos
prema bratu Ivanu i sestri Alice, odnos prema barunici Castelli, Leoneove dvojbe glede
vlastite umjetničke nadarenosti i odnos prema materijalnom.
- konfrontacija gledišta i oživljavanje prošlosti u konfliktima sadašnjosti i - podsviješću
upravljana mržnja
Prikazuje se degradacija Glembajevih od prvog Glembaja koji je u šumi zbog zlata ubio
čovjeka, do posljednjega – Leonea. On na kraju drame ubija barunicu Castelli (obiteljska je
povijest puna prijevara, ubojstava, samoubojstava).

KOMPOZICIJSKA ANALIZA GOSPODE GLEMBAJEVIH

1.A) Ekspozicija prilika:
Dijalozima prethodi opširan opis ambijenta u kojem počinje dramska radnja:
Crveni salon sa žutom brokatnom garniturom šezdesetih godina. U pozadini
dvokrilna vrata, otvorena, s perspektivom na nekoliko otvorenih i rasvijetljenih
soba…
B) Ekspozicija karaktera:
Već prve rečenice koje se izgovaraju u drami govore nešto o karakterima (miješanje
njemačkih izraza s našim jezikom), a dijalozi između ličnosti nagovještavaju „tipične
crte junaka“
LEONE: Mučno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice…
ANGELIKA: Svi mi vrvimo u životu kao crvi u kvarglu I nitko od nas ne vidi
iznad zbivanja, Leone!...
PUBA: Ovo je ludnica u kojoj čovjek samo badava gubi svoje nerve! Kasno je,
a ja ne kradem svoje vrijeme, sutra me čeka pun koš posla!...
GLEMBAY: Ja ipak mislim da bi bilo najoportunije da se preko svega prijeđe
superiornom, gospodskom šutnjom!...
C) Ekspozicija odnosa između lica:
daje se već početnim dijalozima
FABRICZY: … dakle, Leone, što misliš o baruničinu portretu?
LEONE. Ja ne mislim o tom portretu ništa, dragi Fabriczy! To uopće nije
nikakav portret, to mislim ja!...
DIDASKALIJE srastaju s dijalozima u nedjeljivu cjelinu i označavaju Krležin odnos
prema ličnostima u drami.

I. čin
Za ovog kretanja, žamora i gostiju, glazbe i smijeha, na sceni stoji Sestra Dominikanka
Angelika udovica Glembay, rođena barunica Zygmuntowicz Beatrix (29 godina) i promatra
portrete po zidovima. Ona je vitka, otmjena i dekorativna, bez jedne jedine kapi krvi u
obrazima, s prekrasnim ljiljanskim prozirnim rukama, koje koketno skriva u bogatim
naborima svojih rukava. Uz nju Leone Glembay. Figura dekadentna, plješiva i prosijeda, sa
gotovo potpuno bijelom rijetkom švedskom bradom, bez brkova. U fraku, s engleskom lulom
u ustima. Igra ruku i živaca oko te lule abnormalno je intenzivna.
II. čin
Ulazi stari Glembay, u svilenom hausroku tamnonarančaste boje. Njegova blijeda, staračka
izmučena pojava potpun je kontrast onoj figuri od prije pola sata u salonu. Ona napudrana i
izbrijana maska pretvorila se u lice bolesnika s tamnim upalim podočnjacima, kome su
kretnje nesigurne, a donja čeljust tako se abnormalno ovjesila, kao da mu laloke vise same
od sebe i melju zrak. To je lice mlohavo i beskrvno, tim čovjekom vlada depresija. On izgleda
kao čovjek koji je ustao da se pridigne na svoju posljednju borbu. Zato je on u prvome dijelu
dijaloga tih, gotovo patetično svečan, i tek postepeno tetive tih vilica opet se napinju, ti zubi
opet animalno škripe i ta se šaka sama od sebe diže da raskrvari pred sobom ovu nakazu od
njegova rođenog sina.
III. čin
Ona je uzela dva jastuka s jednog fotelja i postavila ih jedan na drugi na divan stručno
bolničarski, a onda je pošla spram Leonea kao prava Sestra Milosrdnica i, pomilovavši ga
jednom beskrajno toplom kretnjom ruke, ona ga je kao pacijenta povela do divana.
Tako funkcionalno postavljene didaskalije u dramama Miroslava Krleže govore o piščevom
stvaralačkom odnosu prema svakoj riječi koju je unio u svoje dramske tekstove. Time se
može objasniti i to što Krleža napomene ne stavlja u zagrade (kako je uobičajeno).
Ekspozicija Gospode Glembajevih interesantna je i kao primjer motivacije skupa ličnosti
(Tomaševski) – u ovom slučaju to je porodična proslava kada su na okupu sve važnije
ličnosti u drami pa je pisac u mogućnosti da ih odjednom predstavi i tako ubrza uspostaljanje
odnosa između njih, odnosa koji će dovesti do zapleta.
2.
U Gospodi Glembajevima uvođenje dinamičkog motiva podudara se s pojavom novih ličnosti
(Fabriczya i Silberbrandta) koji će u Leoneu (glavnom liku drame) izazvati AKCIJU protiv
njih i pokrenuti ga da im se suprotstavi idejnim stavovima iz kojih se neminovno rađaju
sukobi.
Didaskalije kojima je Krleža popratio pojavu Pube mogu biti povod da govorimo o prednosti
čitanja drame nad gledateljima predstave ili filma jer čitatelj saznaje da je Pubina šepavost
posljedica rahitisa, gledatelj taj podatak nema, i čitatelju je poznato da je Puba oštrouman,
gledatelj u to tek treba da se uvjeri.
3.
Kulminacija tj. najnapetiji moment sukoba je noćni dijalog između starog Glembaja i Leonea,
oca i sina, jer je očigledno da je ta noć otkrila dva nepomirljiva svijeta koja ne mogu
usporedo egzistirati

Naturalistički elementi
Sve niske strasti ogrnute su iza plašta građanske pristojnosti i uzdržanosti, a kada dođe do
njihove erupcije – osvetljavaju se svi tamni ćoškovi ljudske duše. Neki od glavnih
naturalističkih elemenata koji učestvuju u tom razotkrivanju su:
 Atavizam i atavistički znaci – kojima se aludira na pretka ubicu i služe ne samo da
opomenu čitaoca (a i aktera) na poreklo već i na mračne nagone unutar porodice koji
su kao neki psihološki pečat.
 Animalizam i animalni deo ličnosti koji gospodari ljudima, dobro se prikriva iza
razuma, humanosti i normi ponašanja koje su prihvaćene unutar jednog društva.

Iza fasade svih dobročinstava Glembajevih, koja se čak taksativno navode, krije se niša
ispunjena zločinima. U taj prostor, Krleža smešta tuđe upropašćene živote i predstavlja ih kao
lestvicu do ispunjenja svih materijalističkih ambicija i drugih nemoralnih ciljeva građanstva.