UVOD

Osnovna tema drame “ Gospoda Glembajevi “ je propast porodice Glembaj, a na globalnom

planu prikaz društva u cjelini i njegovog moralnog sunovrata. Radnja lektire je smještena u
grad Zagreb, a vreme radnje je vrlo kratko. Reč je o jednoj ljetnjoj noći 1913. godine, s tim da
se precizno zna da je to doba od 01:00h do 05:00h po noći. Djelo “ Gospoda Glembajevi “
spada u psihološko – socijalnu dramu. “ Gospoda Glembajevi “ je najpoznatija drama
Miroslava Krleže. U čitavoj drami je prisutan opis unutrašnjeg nemira svakog od likova
pojedinačno. Uz to pisac pruža vrlo jasnu sliku mana njegovih junaka, koje se mogu tumačiti i
na globalnom planu. Prisutne su podvale, materijalni interes, ali i ljubavne igre koje gotovo
uvek prate aristokratiju. Da bi uveo čitaoca u dramu “ Gospoda Glembajevi “, Miroslav
Krleža koristi opis doma porodice Glembajeva.Vrlo kratkim vremenskim razdobljem u koji je
Krleža smjestio radnju lektire “ Gospoda Glembajevi “ dobijeno je na dramatici. Pomoću
dijaloga Miroslav Krleža otkriva sukobe likova drame “ Gospoda Glembajevi “. Na početku
djela su prisutni kraći dijalozi, naizgled smireni, ali kako radnja odmiče oni su sve
dinamičniji. U drami “Gospoda Glembajevi “ Miroslav Krleža postiže jedinstvo vremena,
mesta i radnje – sva tri čina drame se odvijaju u kući starog bankara Ignjata Glembaja, te se
vremenski nastavljaju jedan na drugi. Konfrontacija stavova, koja se rječito i jasno odvija u
dugačkim replikama(didaskalijama)1, slika razgranate obitelji s njezinim unutrašnjim
sukobima, višestrukim, ponavljanim lomovima, nasilnim smrtima. Po tome su Gospoda
Glembajevi ujedno i najreprezentativniji tekst u čitavome Krležinu ciklusu drama i proza
posvećenih pripadnicima obitelji Glembajevih. Ponovno oživljavanje prošlosti u konfliktima
sadašnjosti, poslužila je Krleži da ekonomično organizuje mnogobrojne elemente te drame u
kojoj su prirodni i društveni aspekti uspona i opadanja jednoga naglo i silovito zgrnutog
bogatstva viđeni kao prokletstvo predodređeno biološki shvaćenim postupkom.

LIKOVI DRAME
1
Didaskalije odnosno u ovom djelu Krležine didaskalije su osobene, originalne i veoma funkcionalne. Kao epski
element dramske strukture, one ovde zapravo imaju “epsku širinu” i detaljnost sa bogatom i raznovrsnom
sadržinom. Didaskalije srastaju s dijalozima u nedjeljivu cjelinu i označavaju Krležin odnos prema ličnostima u
drami. U sadržinu didaskalija ulaze: sasvim jednostavna upustva glumcu ili reditelju, opis scene i scenografije,
rekvizita i ambijenta, detaljni opisi licnosti koje se najavljuju-portret, karakter, moralne skice, psihologija,
informacije o društvenom statusu ličnosti, o njenom obrazovanju, mentalitetu.
Na početku treba objasniti sam pojam glembajevštine, uzimajući u obzir čitav registar osobina
koje se vezuju za porodicu Glembaj, te možemo konstatovati da najbliže određenje leži
zapravo kako u čistokrvnim pripadnicima ove porodice, tako i u likovima koji stupaju u bliski
kontakt sa njima. Dakle, kao temeljno obilježje glembajevskog uočavaju se dva oblika
pojavnosti – vanjština (slika za svijet) i nutrina (slika samoga svijeta), ali stepen međusobnog
razlikovanja ova dva sloja kod svakog od fiktivnih junaka nije jednak. Naime, Ignjat, Puba,
Zilberbrant i barunica Kasteli figuriraju u drami kao paradigma distinkcije između
predstavljene slike i onoga što uistinu jeste, dok Leone i Angelika, čak i kada se uporedi
njihovo ponašanje u apsolutnoj osami sa ponašanjem u aktivnom dijalogu sa ostalim
učesnicima u dramskoj radnji, zadržavaju sve svoje prvobitne karakteristike.Da bi uspjeli da
na što bolji način pokažemo šta zapravo predstavlja glembajevština i nju kao glavni motiv u
ovom djelu trebamo provesti čitaoce kroz same karakteristike, karakter i psihologiju likova.
Pa ćemo krenuti od centralne ličnosti drame. Leone Glembaj jeste centralna ličnost drame
“Gospoda Glembajevi”.
Leone Glembaj je pripadnik visokog staleža, koji nezadovoljan životnim okolnostima bira
dobrovoljno izgnanstvo i odlazak od kuće. On je umjetnik po profesiji, intelektualac, visoko
obrazovan, živi u inostranstvu od dana kada je umrla njegova majka, jedanaest godina je
odsutan, ne mari za Glembajeve, ali je ipak svjestan glembajevskog u sebi. Jedina licnost u
porodici, koju poštuje i cijeni, prema kojoj pokazuje nježnu i toplu naklonost, to je Angelika.
Leonova ličnost je složena i rastrzana suprotnostima. U njemu su u stalnom sukobu
suprotnosti: egzaktno i racionalno prema umjetničkom i fluidnom, pamet i strast, razum i
nagon, životinjsko i ljudsko. Leone je Glembaj, ali je najljuđi protivnik Glembajevih.
Negativan odnos prema Glembajevima iskazuje na samom početku drame, u komentarima
glembajevskih portreta. Drugi sukob sa Glembajevima je njegovo uključivanje u slučaj
Rupert-Canjeg odakle izvlačimo njegove dvije bitne karakteristike: odgovornost za svoje
lične postupke i odbranu ličnog dostojanstva. Tu opet imamo i novi sukov sa
Zilberbantom(bio je baruničinin ljubavnik), a iz tog sukoba će proisteći i novi sukob. Inteziteti
sukoba rastu sa svakom novom replikom, pa dolazi do verbalnog batinjanja. On stalno
naglašava kako nema veze sa ničim što se događa u porodici Glembajevih, da je on stranac u
prolazu. To je njegov podsvjesni napor da se distancira od Glembajevih i glembajevištine.
Trudio se više od svega da vlada razumom, ali onog trenutka kad prekorači prag roditeljske
kuće postaje pravi Glembaj. Godine bjekstva od samog sebe pretaču se u krvavi vrhunac. Na
samom početku drame pojavljuje se Leone kao prosjed čovjek, srednjih godina, sa švedskom
bradom i engleskom lulom. Leone je zapravo tragična ličnost ove drame. Otima se od
glembajevštine u sebi, a sve dublje tone u nju. Ako ga od kičerajske prirode Glembajevih
odvaja njegova umjetnička priroda priroda Danijelijevih, duboko u njemu skriva se
glembajevski ubica koji će u jednom trenutku oživjeti i izvršiti zločin. Bjekstvo nije uspelo,
glembajevština je ščepala Leona i obilježila ga zauvijek. Pobjedilo je prokletstvo
glembajevske krvi. Ono što njega izaziva, odnosno ono glembajevsko u njemu, jesu riječi
barunice Kasteli koja je negativno vrijednovana u ovoj drami. Ličnost koja nema ni jednu
svijetlu tačku u svom liku. Ona je zena sumnjive prošlosti.Šarlota je iz siromašnog djetinjstva
udajom u dvadesetoj godini za pedesetogodišnjeg barona ušla u svijet visokog društva i
otmene dosade i uzivala u svakom trenutku. Sve dok njen muž nije poništio brak zbog
preljube. Ali njoj je ostala titula barunice pa se poslije par godina pojavila i postala ljubavnica
bogataša Ignjata Glembaja, a poslije samoubistva žene i legitimna gospođa Glembaj. Zivi
raskosno i raskalasno, Šarlota je prikazana kao “demonska zena”,čiji je cilj zavođenje i
manipulacija suprotnim polom. Ona je nezainteresovana za tuđe patnje, činjenica da se izdaje
za dobrotborku zarad imidža čini je jos pokvarenijom. Kao prava zlobnica Šarlota se pokazuje
na kraju drame kada saznaje da je ostala bez novca i kad bezočno napada Anđeliku i Leona ne
birajući riječi. Ona reaguje kao bjesna životinja i Leone je baš tako i ubija. Naspram nje stoji
kao opozit, odnosno kao pozitivno vrijednovana ličnost drame, Anđelika koja je u porodicu
Glembaj ušla kao žena Ignjatovog starijeg brata Ivana. Prema svima je odmjerena, pažljiva,
prema Leonu pokazuje određenu skrivenu simpatičnost. Njeno srce za nju predstavlja mjerilo
svega. Njen lik u djelu dobija nekoliko oblika u genealoškom stablu Glembajevih. Ona je
viđena Krležinim očima, zatim kao ličnost koja se nalazi na portretu Lasla Ferenca, a kao treći
lik je kao lik u stvarnosti, a zatim ima poseban oblik i u Leonovoj viziji. Kao bitnu istancu u
tekstu moramo navesti i lik Ignjata Glembaja. Bankara i šefa firme Glembaj LTD, glava
porodice koji živi u svijetu glembajevskog gospodarstva kome obilježje i stil daje barunica
Kasteli. Ona za njega predstavlja sve ono što nije predstavljala njegova bivša žena u čijem se
položaju osjećao inferiorno zbog njenog porijekla. Njegove karakterne crte otkrivamo i u
samom posmatranju Leonovih crteža i skica i kada jedino u svemu tome njega oduševi
skupocjeni neseser sa srebrnim priborom. Stari Glembaj jedine vrijednosti vidi u novcu i
barunici Kasteli, pa zbog toga ne vidi njene avanture i živi u iluziji srećnog čovjeka. Kada
zaista shvata ko je ona i kakvo je njeno porijeklo, on ne može da izdrži i umire. Nakon što
shvata da je dostigao svoju propast na finansijskom i intimnom planu, ne vidi više smisao
njegovog života.

SUKOBI I GLEMBAJEVŠTINA

Glavni sukob predstavlja zapravo sukob oca i sina. Ova dva lika su postavljena kao
svojevrsna alter-ego varijanta. Već na samom početku nagoviještava se sukob oca i sina, kada
Šarlota Glembaj kaže:“ Ja sam posijedjela - moji živci, moje raspoloženje, sve, sve, pa to je
strašno...“. Leone na njenu sugestiju odgovara i govori Ignjatu: Castellica je posijedjela? Ona
je prestala bojadisati kosu! To je njoj šik: poslije takve nesreće promijeniti periku! Vrhunac
dramske napetosti jesu upravo Leoneove i Ignjatove antipodne etičke koncepcije
sintetizovane upravo u njihovoj opsežnoj raspravi koja završava Ignjatovim srčanim udarom
(jedna od tipičnih osobenosti glembajevskog jeste i nesposobnost podnošenja očigledne
istine).
Kao što smo već rekli, stari Glembaj jeste nezainteresovan za Leonovo slikarstvo i smatra ga
bezvrijednim, a na suprotnoj strani imamo Leona kome je potpuno stran materijalizam starog
Glembaja, a glavni uzrok sukoba jeste zapravo davna smrt Leonove majke.
Ovaj sukob je snažan, pun emocija i preteških riječi. U ovom sukobu nijedna strana nema
skrupula, niti imaju namjeru da se povuku.

Na samom početku Leone je odbijao raspravu sa ocem, ali razvitkom radnje, intezitet sukoba
raste te Leone sredstvima verbalnog batinjanja. Dok Leone vrijeđa barunicu i ukazuje na
njenu sumnjivu prošlost i njen moral, stari Glembaj udara u još uvijek živu ranu, počinje da
vrijeđa njegovo majku, ovde motiv glembajevštine već počinje da oživljava i provaljuje na
obje stranu, u obojici se ogledaju životinjske karakteristike i zapravo to njihovo prokletstvo,
glembajevština provaljuje na obje strane. Leone će poslije očevog udarca pokazati
glembajevsku krv, grabežljivu, nemilosrdnu, životinjsku. Tu imamo zapravo i sukob Leona sa
samim sobom. Osnova razuđenosti antitetičnosti ovog lika svodi se na konfrontaciju strasti i
pameti, nagona i razuma, ustvari na konfrontaciju animalnog i ljudskog. U sukobu sa ocem
ustvari je dato dvojstvo Leonovog lika, s tim što ono animalno, glembajevsko dominira, dok
je druga strana njegove ličnosti samo na trenutak pobjedila. Zapravo je do izražaja došla
Leonova unutrašnja drama, analogna onoj koja se odvija pred gledaocem, pa sukob sa ocem
poprima i karakter Leonovog obračuna sa samim sobom. Čak i Leonova svijest kada se trudi
da da pronikne u svoju unutrašnjost ponekad postaje oruđe nesvjesnog nastojanja da se to
glembajevsko, animalno opravda nečim višim.

Glembajevska mržnja je u ovom slučaju motivisana sa uzrokom majčine smrti. Da se

dualizam ogleda i na planu oprečnih mentalnih morfologija (Glembaj – Danijeli), svjedoči
istovremeno ukrštanje ovog dvojstva sa još jednim, opšteljudskim, a to je vječita surevnjivost
između kolektiva i pojedinca, te zato Leonovi etički postulati bivaju nemoćni, svaki put kada
povisi ton, glas mu biva ugušen optužbom da je überspannt, neurastenik u baruštini-
glembajevštini. Bez obzira na količinu energije utrošenu na raskrinkavanje izvitoperenih, do
srži malignih, tipično snobovskih običaja, proces izgrađivanja lika koji prkosi svemu što ima
veze sa njegovom sopstvenom krvlju zaustavljen je upravo na onome mjestu na kome on
zapravo potvrđuje da je bijeg od urođenih impulsa nemoguć, i kao takav jednostavno
besmislen: „Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv
Glembaja u samome sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti,
nepatvoreni, stopostotni Glembay! Sva ta moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego
mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sâm sebe gledam kao u ogledalu!“

Lišenost bezuslovne, trajne i besprijekorno čiste ljubavi, hirurška preciznost u odstranjivanju

nekontrolisanog, iracionalnog, emocionalnog – samo su neki od refleksa ismijavanja nervnih
oboljenja porodice Danijeli: oni pate od duševnih bolesti jer imaju dušu; gramzivost i
oportunizam služe kao protivteža neopipljivim nedostacima, ljubav se dokazuje količinom
novca, popisom namještaja i kvalitetom odjevnih predmeta. Neprirodnost se u nekim
trenucima ogleda i u usiljenosti, izvještačenosti, koja je konačno, dokaz da glembajevska
logika podrazumijeva zataškavanje zločina, afektaciju i lažno sažaljenje.

Dakle Glembajevi, uzeti sintetično, znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje
egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita,
ukusa, dobrog odgoja, gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost), ali isto
tako, retrospektivno, čini se da je to gibanje kao i sve drugo podvrgnuto nekim stalnim,
nevidljivim i nepisanim zakonima. Glembajevština označava atmosferu krvi, ubistva, krađe,
samoubistva i nezakonitih postupaka. U takvoj porodici novac je na prvom mjestu, a glavni
cilj je prikrivanje loših djela ćutanjem. Glembajevi žive i razvijaju se pod fatumom ove dvije
okolnosti: oni su sve moćniji činilac društvenog života, u njihovim rukama su industrije,
banka, trgovina i razna udruženja, dok im je intimni zivot obilježen duhom otuđenosti,
zločina, zbog čega pretežno završavaju ubistvima, samoubistvima ili propadanjem. Krleža
vrlo vješto vodi svog dramskog junaka iz situacije u sitauciju. On od Leona ne pravi
revolucionara i borca za socjalnu pravdu, ali ga izdvaja iz glembajevskog morala, čini ga
svjesnim glembajevskog u sebi, ali ga čini i svjesnim bjeguncem iz glembajevskog moralnog
vrtloga. Leone je Glembaj, ali je najljući protivnik Glembajevih. Vidimo da su Glembajevi
kroz istoriju okarakterisani kao “ubojice i varalice”, te da je glembajevština ono sto nasleđuje
svaki sljedeći član porodice. U Leonom slučaju vidimo da je pobjedilo prokletstvo
glembajevske krvi. Naravno, Leone ostaje u životu, primjećujemo, ali uzimajući u obzir
činjenicu da je ubistvom Kastelijeve samo preuzeo balast sudbine kojem je do tada
bjesomučno i relativno uspješno odolijevao, njegova će se kazna sadržati ne u dobrovoljnom
priznavanju zločina, već u buđenju savjesti kao krajnjeg ishoda pretpostavke da samo
Glembaj može zauvijek ubiti Glembaja.
Literatura:

1. Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, Biblioteka Vijesti 2004.

2. Slobodan Kalezić, Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže, Književna kritika

3. Tatjana Bečanović, Naratološki i poetički ogledi, Podgorica 2009.

4. Velibor Gligorić, Glembajevi i njihova agonija, Književna kritika

5. V. Mađarević, Pravi lik Leonea Glembaja, Hrvatsko kolo, 1952, 5.