ŽIVA ISTINA U STIHOVIMA MUHAMEDA ELEZOVIĆA ILI MOGUĆI NACRT ZA POSTMODERNO ČITANJE

Kada je svojevremeno slavni svjetski i južnoslavenski književnik Danilo Kiš podobro javno iskritikovao
slavnog latinoameričkog i svjetskog pisca Jorgea Luisa Borgesa i njegovo djelo „Univerzalna/sveopća
historija beščašća“, kritika se u najkraćem sastojala u tome da se ne može o univerzalnom beščašću
govoriti na osnovu izmišljenih priča o piratima ili njujorškim gangsterima (što liče na priče za malu
djecu) i da podloga univerzalnom beščašću ipak mora biti mnogo ozbiljnija i nadasve zbiljska, pa je
tako Kiš kao istinski pisac boli i traume, svojom Grobnicom za Borisa Davidoviča ali i svojim ukupnim
djelom, kako je i sam isticao, progovorio o stradanjima i patnjama u nacističkim ili fašističkim
logorima i predstavio se kao svojevrsni utemeljitelj logorologije, upirući prstom u logore kao simbol
naše savremenosti i kao jedno od najstrašnijih iskustava cjelokupne historije čovječanstva. Zato
bismo mogli reći da je, ono što je Kiš u prozi, Muhamed Elezović u poeziji – ako ništa, onda u
postupku na osnovu kojeg gradi svoj poetski svijet, pa kako i sam kaže: „Počeo sam da živim sa
svojim muzama i pjesmama“ ili „Zadaća poezije i jeste da nam na živ način prenosi velike životne
istine.“ – čime se uklapa u Kiševu postavku pripovjedačke umjetnosti zasnovane na historičnosti. I,
ne treba se čuditi zašto ovdje, govoreći o poeziji, pravimo paralelu s pripovjedačima – poezija
Muhameda Elezovića jeste često naratološka u pravom smislu riječi, ali zbiljski i životno
pripovjedačka. Nešto slično teoretičari su već odavno uočili kod Abdulaha Sidrana, recimo, za njegov
Sarajevski tabut – s pomoćnim opservacijama koje kažu da je Sidran većinu svojih pjesama prvo
živio, pa tek onda zapisivao, kao pjesnik izvorne ljudske muke pred životom. I prava je šteta, da
rezignirano i smjelo zavapimo, što nemamo priliku Elezovića čitati i kao pravog pripovjedača – vidi se
to i u pokojem srednjem, te uvodnom i završnom prozaičnom ali ipak tako poetičnom autorskom
tekstualnom okviru za njegovu poetsku zbirku Balkanski tango. Nadasve, vidi se to i po načinu na koji
teče njegov poetično-prozaični stih. I naravno da ova prozaičnost jeste samo u
temelju zbiljska, a u realizaciji doživljajna, univerzalizirano poetska – lišena svakog rizika da sklizne u
kolektivnu dokumentaristiku koja bi nas izvela iz poetskog svijeta duševne intime. Jer, imamo i
autorski podsjetnik da je njegova poezija samo napor koji čini mogućim da u nama živi ono što ne
egzistira. Ovim će pjesnik na svoj stih gledati kao na Dimnjak u oblacima, koji će nas uvjeriti da je
moguće oživljavanje nečega što je nestalo. Pjesnikovo biće postat će ognjište, sobom će obuhvatiti (u
sebe trajno usisati) i dalje držati mogućim svoj davno izgubljeni Čardak u oblacima. Poetično je ovdje
upravo to što zbiljski Elezović, baš kao i zbiljski Kiš, pronalazi izgubljeni rukopis svoga oca, i oživljava
ga u (svom) novom književnom svijetu. Ovaj postupak, skupa s prisutnim motivom ruševine,
poetizirano nas transponuje u književnoteorijski postupak blizak postmodernizmu, pa iako to ne bi
bilo ni u primisli, ovim se duboko tradicijski poetski svijet Muhameda Elezovića nameće kao visoko
postmoderni prozaični tekst. Nije nam nepoznato da samo onaj ko čuva tradiciju može biti moderan.
I zamalo da se dogodi da zbiljska (a ne poetska) stvarnost dovede i, u Elezovićevom slučaju, do smrti
autora (vidi pjesmu Zahvalnost) – u momentima kad na sred svoje zavičajne čaršije u trenucima zova
za reinkarnacijom zavičajne zbilje (kao što i sam za Bosnu kaže: Bosna Majka mila... Ponovo se u
život vraća) biva na smrt ili skoro do smrti pretučen – upravo zbog svojih stihova. Ima li šta
dokumentarnije, a istovremeno ima li ičeg više poetskog, od ovoga? Ovo nas vraća pitanju da li je
veći onaj književnik koji je sve dobio (Nobelovu nagradu, recimo), ili onaj koji je sve dao (svoju glavu,
na primjer)? Tipujem na ovog drugog, koliko god obojica istovremeno bili i društveno angažirani (što
ih nije činilo manje književno vrijednima).

Elezovićeva poezija često izvire iz poetizirane zbilje, koja se sobom nameće kao pravi mali scenarij za
film – bilo da mu je okivr tok svijesti, kao u pjesmi Smrt u snovima – maestralno izokrenutoj
perspektivi sa sadržajnom poetiziranom zbiljom u kojoj odgovori svih odgovora teško pronalaze
pitanje – bilo da je riječ o doslovno prepričanom događaju iz autobiografske zbiljske stvarnosti, toliko
dirljivom da mu i ne treba poetski okvir – ali ipak s isto tako maestralnom dubokom pjesničkiom
psihološkom završnicom (v. pjesmu Muhadžerka).

I nije neobično što u ovim pjesmama često provijavaju teme iz tzv. porodičnog ciklusa, i što se
mnogo spominje i djetinjstvo i majka. Stolački pjesnici pokazali su spremnost da budu dijelom
svjetske antologije pjesama o majci. Ona je naše sidro, usidrenje, kao i zavičaj, kao i djetinjstvo. U
igri života, mi smo klikeri koji se dodiruju. A, današnjica? Danas je sve digitalno, i vijesti i misli – kaže
pjesnik, koji luta neveseo, putevima utješnim, sam.
Vratimo se ovdje našem uvodnom okviru za razumijevanje poezije Muhameda
Elezovića. Danilo Kiš je izrekao da će svaki današnji pisac biti suđen u zavisnosti od njegovog stava
prema logorima istrebljenja i da će odgovornost pisca biti odmjeravana u prvom redu u odnosu na
njegov stav prema stvarnosti logora. Muhamed Elezović, i sam kao bivši logoraš, kaže da su svi
svjetski logori u koje su ljudi dovođeni radi ubijanja i mučenja slični, a one koji su formirali te logore
dovodi u poziciju svijesti nižu od svijesti jednog psa.

U logoru u Gabeli / Ispred hangara broj dva /Hrvatska zastava na jarbolu vihori / Ispod jarbola pas i
debeli domobran / Pas leži pored dvije hrpe mesa / Bio je uznemiren / Imao je instiktivan osjećaj /
Osjetio je unaprijed / Da to meso ne pripada njemu / Ono pripada obespravljenim / Nije ga ni
pogledao / Kroz mali prozor na hangaru / Posmatram i brojim kockice na šahovnici / One na suncu
mijenjaju boju / Postao sam slijep pred ugašenim sazviježđima / To su tužne uspomene moje / Danas
je dan sjećanja na mrtve / Danas je dan logora smrti
Svaki komentar ovdje bi samo ukvario stihove. I ne treba se zavaravati da je samo konkretno
imenovani logor bio logor. Logor je bio i svaki opkoljeni slobodni prostor Bosne, u kojem su oni u
njemu zatvoreni izgladnjivani, mučeni i ubijani. A logorodršci?
Oni su plesali Balkanski tango...
Jasmin Hodžić, juli 2023.