RIJEČ AUTORA

Govornici bosanskog jezika uglavnom imaju sreću da ne moraju mnogo truda ulagati u učenje
standardnog jezika, s obzirom na činjenicu da za mjesne govore u Bosni i Hercegovini važi da su
to u osnovi progresivni govori štokavskog narječja, dakle novoštokavski govori čije su osnovne
osobine jednake standardu, ili su pak to govori starijeg postanja, ali su pod snažnim utjecajem
progresivnih osobina štokavskog narječja jednostavno novoštokavizirani, u tolikoj mjeri da ih
rijetko možemo razlikovati od čistih novoštokavskih govora. Zato se standardni jezik kod nas više
usavršava nego što se uči. Isto tako, s obzirom na to da je četveroakcenatski sistem (pored svih
padeža) jedno od osnovnih obilježja progresivnih govora štokavskog narječja, akcenat sam po sebi
ima posebno mjesto u svim standardnim jezicima koji su nastali na novoštokavskoj osnovici. Dva
izdvojena obilježja klasične akcenatske norme: a) prenošenje akcenata na proklitiku i b) čuvanje
postakcenatskih dužina, upravo su najbolje očuvana u Bosni i Hercegovini. No, kako će se u
nastavku pokazati, naš fokus ovdje nije u ovladavanju akcenatskom normom, već u potrebnim
pripremnim koracima koji vode do toga. Mi ćemo se fokusirati na stjecanje općih kompetencija u
akentuaciji. Zato će, posebno govornicima bosanskog jezika izvan Bosne i Hercegovine, ali i
drugima kojima je maternji jezik jedan od bliskih, drugih južnoslavenskih jezika, ovaj priručnik
biti na listi onih koji će im moći biti od naročite koristi. (Interesantno je da se norme
južnoslavenskih jezika u većoj mjeri razlikuju upravo u akcentuaciji.)

Ipak, akcenatska norma savremenog jezika obično se označava kao veoma komplikovanom, i za
to postoji niz razloga čije obrazlaganje bi prevršilo mjeru i namjeru ovog obraćanja čitaocima.
Zato se vraćamo riječima autora. Kako ste pročitali drugu riječ našeg uvodnog poglavlja? S dugim
ili kratkim tonom na kraju riječi? Od toga će zavisiti da li se misli na jednog ili više autora, čime
već u ovom svojevrsnom uvodnom dijelu imamo i jednu kratku lekciju: akcenat je distinktivno
(razlikovno) obilježje u jeziku i po važnosti se dovodi u rang s pojedinačnim fonemima, odnosno,
grafemima (slovima) i glasovima našeg jezika. I ovo je osnovno pravilo kojim se rukovodimo u
ovom priručniku. Akcentima pristupamo kao slovima. A da bismo se osposobili za pravopisnu
normu prethodno bismo morali naučiti sva slova. I čitati, i pisati. Prvo slova, potom pravila pisanja.
(Prvo upoznavanje s materijalom, s njegovim sadržajem i strukturom, a potom uputstvo za
upotrebu.) Glavni naš cilj jeste osposobiti čitaoca ovog priručnika da raspoznaje akcente
savremenog jezika, a zatim i da akcentuje riječi onako kako se one izgovaraju, pri čemu se posebno
važnim čini i znati čitati sve akcente, odnosno, akcentirane tekstove, što ima svoju široku sferu
upotrebe. I, sve ovo se odnosi na prethodno spomenute opće kompetencije u akcentuaciji. (A, u
skladu je s modernim pristupom nastavi kroz zadane ishode učenja.)

„Malen je broj nastavnika, glumaca, recitatora i spikera koji s razumijevanjem mogu ulaziti u akcenatske
probleme, a ortoepski priručnik bi im u tome mnogo pomogao. ” – riječi su dr. Ismeta Smailovića,
jednog od prvih lingvista koji su sarađivali s Institutom za jezik u Sarajevu, izrečene davne 1973.
godine (samo godinu dana nakon osnivanja Instituta, odnosno, u prvoj godini njegovog rada), a
povodom odgovora na pitanje šta su naredni zadaci naučnoistraživačkih i stručnih institucija u
proučavanju jezika i u jezičkoj standardizaciji u Bosni i Hercegovini. Mi ćemo reći samo to da je
ovaj priručnik namijenjen svima onima koji se detaljnije žele upoznati s akcenatskom
problematikom. S obzirom na to da se ovdje radi o metodičkom priručniku za učenje akcenata,
naravno da su, u prvom redu, u našoj ciljnoj grupi nastavnici osnovnih i srednjih škola ili
nastavnici na našim univerzietima, te učenici i studenti.

Ovaj priručnik je podijeljen u pet dijelova. Tri teorijska i dva praktična poglavlja.

Prvi dio govori o ishodima učenja kod učenja akcenata i predstavlja posebne metode za stjecanje
kompetencija u akcentuaciji, odosno za efikasno dostizanje ishoda učenja, gdje se odgovora na
pitanje kako učiti i naučiti akcente.

U drugom dijelu predstavljena su osnovna pravila akcentuacije u savremenom jeziku, gdje se

dodatno daju obrazloženja o značaju pravilnog govora, pojašnjava se značaj govorništva i kulture
govora u cjelini, ili se daju praktični savjeti za konverziju pisanog teksta u usmeni govor (kroz
pravilno određen akcenatski takt i blok, odnosno, kroz uočavanje akcenatske cjeline u dijelovima
rečenice ili rečeničnog akcenta kao obilježja cijele rečenice).

Treći, i posljednji teorijski dio, govori pregledno o osnovnim odlikama mogućeg odstupanja od
akcenatske norme kroz upotrebu nekih tipičnih lokalnih akcenatskih osobina u pojedinim našim
područjima, tj. u dijalektima bosanskog jezika, ili pak o akcenatskim varijantnostima koje mogu
biti i dijalekatska i standardološka akcenatska osobina.

Posljednja dva poglavlja su praktične naravi i sastoje se od čitanke i rječnika, a oboje je tu s jednom
osnovnom svrhom: uvježbavanje čitanja i izgovora akcenata na praktičnim, označenim i ozvučnim
primjerima.
Rječnički dio priloga sastoji se od preko hiljadu primjera ovjerenih akcenatskih varijacija u
izgovoru (prikupljenih iz izvora za sliku savremene bosanske akcentuacije, uglavnom iz rječnika
savremenog jezika, gramatika ili namjenskih priručnika). Primarno, rječnik je tu da posluži za
uvježbavanje razlike među akcenatskim tonovima, na praktičnim primjerima istih riječi, a ne da bi
pokazao konkretne osobine koje su obilježje akcenatske norme (norma, kako je u priručniku i
istaknuto, može obilovati akcenatskim dubletima, ali svaki pojedinačni primjer akcenatske
varijacije tek je zasebni mogući izvor ortoepske norme, a koji traži i dodatna propitivanja). Ovaj
rječnik je isječak nekih općeupotrebnih riječi iz bogatog korpusa od preko 7 000 riječi s
potencijalnim akcenatskim varijacijama, ekscerpiranim za građu koja je sastavni dio buduće
studije o izvorima bosanske ortoepske norme. Korpus su pripremili Jasmin Hodžić i Haris Ćatović,
a ozvučavanje korpusa prema zadanim akcentima uradila je Aida Kršo.

Akcenatska čitanka donosi građu od stotinu (100) akcentiranih književnih tekstova. Tekstovi u
čitanci su uglavnom kulturološke naravi i vezani su za svakodnevni bosanski život i tradiciju.
Princip akcentuacije u čitanci nije primarno standardološki. Cilj je bio akcentirati tekst onako kako
je interpretiran od strane interpretatora, a da bi se u vježbanju i uvježbavanju kompetencija u
akcentuaciji moglo pratiti poklapanje govornoog jezika (zvuka) i akcentiranog tekstualnog dijela
umjeničkog teksta. Tamo gdje bi, po izgovoru, moglo biti razlika u zavičajnom idiomu ili u općoj
slici savremeog jezika (u ortoepskoj normi), kako je to i uobičajeno u ovakvim prilikama, u
fosnotama su date i akcenatske varijacije kod označenih tekstova. Uvaženi, Mirza Mušija i Amira
Redžić, na minimalno interpretativnom nivou namjenski za ovu priliku govore tekstove iz čitanke,
na čemu im se svesrdačno zahvaljujemo.

Zahvaljujemo se i Biblioteci za slijepa i slabovidna lica Bosne i Hercegovine u čijem studiju su

snimani tekstovi iz čitanke i rječnika, koji su sastavni dio ovog priručnika.

*NAPOMENA: Zvučne snimke pronađite na memorijskoj kartici koja dolazi uz ovaj priručnik.