RECENZIJA ZA RUKOPIS VEDADA MULAVDIĆA

„O JEZIKU EDHEMA MULABDIĆA“

U skladu s prvim naučnoistraživačkim zadacima Instituta za jezik koji potječu još iz

sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je s ciljem stjecanja potpune slike o bosanskom
jezičkom standardu u Institutu pokrenut projekt Jezik bosanskohercegovačkih pisaca XIX i XX
vijeka, gdje su monografski obrađivani pisci poput S. Bašagića, P. Kočića, G. Martića, i
drugih, kod istraživanja unutar ili van Instituta, kao nešto ranije monografija o jeziku H.
Kikića ili M. K. Ljubušaka, a u novije vrijeme i institutska monografija jeziku A. Nametka
(Sarajevo, 2017), rukopis Vedada Mulavdića o jeziku Edhema Mulabdića suštinski je bitan
za sagledavanje procesa ujednačavanja bosanskog književnojezičkog izraza preporodnog i
dopreporodnog doba, konkretno, ovdje za sagledavanje jezičke virtuoznosti prvog bošnjačkog
romanopisca i njegove vezanosti za Bosnu u eri njene evropeizacije.

No, V. Mulavdić kod E. Mulabdića propituje i jezik poetskog izraza u kojem se nalazi
bosanski duh. Ta veza s Bosnom najprije se očituje u spomenutom bosanskom duhu od kojeg
je satkana i bošnjačka usmena književnost, narodna pjesma, priča, a napose mudrost i
poslovica – a što Mulavdić naročito apostrofira.

U jednoj od prvih antologija bošnjačke književnosti, i to baš onoj koja se bavila narodnim
stavalaštvom Bošnjaka, Nasko Frndić 1972. Ističe dosjetljivost, mudrost i humor kao obilježje
visoke narodne kulture, izražene posebno u narodnom stvaralaštvu i jeziku. Još je davne 1936.
Isidora Sekulić, govoreći o jeziku Bosne, dala konstataciju da je „to jezik silno afektivan,
ujedno tako bridak da se pre misao oštri o njega njego on o misao, dodajući da: „Bosanci
predstavljaju, od pet glavnih vera sveta, četiri“, jer su u Bosnu „nailazili tuđinci kao skakavci“
pa u jeziku i stilu Bosne odzvanjaju „rečenice vekova“. U tom smislu se kod Mulabdića prati i
veza s epskom narodnom pjesmom kao memoratu bosanske prošlosti.

Na formalnom planu, Mulavdić kod Mulabdića uočava saglasje s bosanskim ustaljenim

principom kojeg su još poštovali bosanski srednjovjekovni dijaci, a to je fonološki pravopis
koji je i u preporodnim procesima u Bosni naročito prepoznat, kao naslijeđe službeno
određeno još s kraja osmanske Bosne – što je od posebne važnosti za standardizacijske okvire
postavljene za sliku jezika bh. pisaca. Ovdje idu i odlike dosljednije upotrebe glasa h tamo
gdje mu je po etimologiji mjesto, kao i prisustvo suglasničkih alternacija kao slike fonološkog
pravopisa. Za čast je i diku da se Mulabdićev jezik po Mulavdićevom uvidu usaglašava s tada
važećom gramatikom bosanskog jezika iz 1890. godine.
Uz posebne analize o utjecaju i vanlingvističkih faktora na jezik pisca, dodajući i sliku
frazelogizacije piščevog jezika kao njegovo posebno jezičko bogatstvo, ali i posebne kritičke
detaljne osvrte na Mulabdićeve tekstove o jeziku o čemu se inače kod nas malo govorilo ili
Mulabdićev prevodilački rad, te uz podrobnu analizu Mulabdićevog dramskog i pripovijednog
jezika u skladu s naznakama bošnjačke moderne i oblikovanja standardnog bosanskog jezika,
a naročito uz dodatno ispitivanje svih značajnijih slojeva u književnojezičkom izrazu E.
Mulabdića, Vedad Mulavdić ovim rukopisom daje poseban doprinos bosnističkoj lingvistici i
filologiji.

Juni 2019.

Dr. Jasmin Hodžić, Institut za jezik UNSA