REFLEKSIJE ZLA

„Pa zar smo i to mogli?! Kako to nismo znali?! Šta nas je spriječilo da u potpunosti razvijemo vlastite
potencijale?! Ko me je uspio sputati sa toliko strahova koje tek sada vidim potpuno iracionalnim?!“ –
samo su neka pitanja koja će odjeknuti u glavama ljudi onog dana kada im spadnu mreže iluzija sa
očiju.

Jedno od najvećih razočarenja na idućem svijetu bit će spoznaja čovjeka o neiskorištenosti ogromnog
umnog potencijala koji se vješto krio iza nesavladanih tehnika razmišljanja i zapuštene duše zarasle u
korov negativizma kojom ju je porobljeni svijet preplavio. To razočarenje moći će se mjeriti
razočarenjem sirotog siromaha koji je tek nakon preseljenja shvatio da su se tokom cijelog njegovog
oskudnog života ispod izlizanih dasaka njegove pohabane kolibe krili kovčezi najdragocjenijeg blaga
do kojih nije znao dosegnuti.

Štetne misli i emocije

I nije isto dobro i zlo. Odbij (zlo) s onim što je bolje, tad gle! Onaj što je između tebe i njega
neprijateljstvo – kao da je on prijatelj prisan. (Fussilet 34, Mlivin prijevod)

Ovaj kur’anski citat ističe da su dobro i zlo vrlo različite kategorije i da se pozitivcem ili negativcem
postaje jasnim izborima i odlukama. Samim tim što su te dvije kategorije suprotstavljene jedna drugoj
jasno je da postoji nadmetanje između predstavnika dobra i zla, a što podrazumijeva borbu i
dominaciju.

Također, prethodni citat tretira ljudsku svakodnevnicu na jedan vrlo realan način – potcrtavajući
postojanje neprijateljstava između ljudi kao najobičniju stvar. Pošto je očigledna činjenica da su razni
oblici neprijateljstava između ljudi historijska konstanta, od Kur’ana je i očekivati jedan delikatan
pristup ovom fenomenu.

... Odbij (zlo) s onim što je bolje, tad gle! Onaj što je između tebe i njega neprijateljstvo – kao da je
on prijatelj prisan.

Sadržaji u našim srcima i umovima ne samo da mogu mijenjati detalje naše fizionomije kao što su crte
lica ili boja kose, nego itekako doprinose i cjelokupnoj atmosferi društva u kojem obitavamo, i to kroz
vrstu energije koja iz nas zrači preplavljujući neposredno okruženje. Ukoliko na mnogobrojne sitne
oblike svakodnevnog, neizbježnog (pasivnog) zla određene uskogrudne sredine odgovorimo istom
mjerom, tj. zlom – mi postajemo puki reflektori tuđe energije i doprinosimo silama zla u njihovom
širenju.

Drugim riječima, ako na zavist odgovorimo zavišću, na malodušnost malodušnošću, na pakost pakošću
itd., pristajemo na ulogu komada ogledala bez svijesti koje reflektuje elemente s kojima je suočeno,
pasivno odražavajući iskrivljenu sliku svijeta. Uzvišeni Stvoritelj čovjeka i njegovog okruženja nije
propustio upozoriti čovjeka na opasnost spuštanja na mizerne moždane vibracije ljudi niskih poriva,
pa preporučuje, u citatu sa početka, uzvraćanje na određene oblike zla suprotnim od očekivanog.

Time se postiže više koristi:

1. Čovjek demonstruje svoju ljudskost kroz vlastite izbore i odluke, zadržavajući za sebe pravo da
bude drugačiji od dominantne sredine;
2. Uzvraćanjem dobrim na razne oblike svakodnevnog pasivnog zla čovjek štiti svoje biće od
negativnih misli i osjećaja, time izbjegavajući utapanje u atmosferu zadojenu mržnjom,
osvetom, pakošću, tj. elementima koji koče zdrav razvoj ličnosti;
 3. Izbjegava racionalizaciju vlastitih nedoličnih postupaka (npr., On/ona neće da se druži sa
mnom zato ću ga/je ogovarati i klevetati – umjesto ispravnog: Ako neko neće da se druži sa
mnom poštujem njegov/njen izbor jer je investicija vlastitog vremena lična i ozbiljna stvar);
4. Prekida se lanac negativizma, a drugi se uče kvalitetnijem govoru i djelovanju;
5. Čovjek napušta jedan mračni kosmos međuljudskih odnosa ne pristajući na ulogu izbrazdanog
mjeseca koji nekreativno i tako predvidljivo reflektuje štetne zrake pomračenih sunaca, što je
tako oslobađajuće;
6. Jača vlastiti duh i intelekt pošto svaka pobjeda protiv niskih poriva priskrbljuje suptilnu slast
kao i osjećaj pobjednika na koji se lahko naviknuti, te osoba želi taj osjećaj iznova iskusiti;
7. Čovjek se na taj način ponaša u skladu sa ponašanjem pramaterije (vode) od koje je stvoren,
a koja prepreke u prirodi prelazi jednostavnim podizanjem vlastitog nivoa kretnje.

Ljudi potcijene svakodnevne mreže raznih negativnosti te se lahko u njih upecaju odlučno uzvraćajući
na sva svakodnevna sitna zla, dok vrijeme u kojem ne uzvraćaju na ta zla (npr. tračem, klevetama,
psovkama, mržnjom, arogancijom, omalovažavanjima, ismijavanjima, sitnim spletkama, peckanjima
itd.) koriste da se jadaju na neugodnosti života pretvarajući svoje sagovornike u ostave za emocionalno
smeće – praveći iznova nove krugove negativne energije koji se nezaustavljivo umnožavaju i šire.

Posljedica svega toga je da se ljudi istroše u pukom reflektovanju tuđih zala nazad, smatrajući kako se
cijelo vrijeme bore protiv nečeg značajnog, da bi na kraju u potpunosti zakazali u neizbježnoj borbi
protiv aktivnog i većeg zla koje im istinski ugrožava čast, život, vjeru, državu ili imetak.

Nešto slično se dešava i kada čovjek pribjegava raznim kompetitivnim igrama trošeći enormne količine
vremena na razne sportove (od travnatih terena, vodenih površina, ploča, itd.) zadovoljavajući
potrebu za pobjedom nad protivnicima na stadionu, u vodi ili šahovskoj tabli, dok u isto vrijeme
čovjekov istinski/otvoreni neprijatelj kanališe svoje vrijeme i vrijeme svojih ideoloških sljebenika na
stvarna i vrlo konkretna osvajanja i pobjede.

Iako i Kur’an definiše ovaj svijet kao igru, pravo pitanje je koga smo definirali za vlastitog neprijatelja,
kako i odakle počinjemo taj rat u vlastitom mjestu i vremenu življenja? Jedna od ljepota Kur’ana leži u
tome što razbija ljudske iluzije u paramparčad. Iako nudi konkretan praktični program za destrukciju
omči negativiteta koji guše čovječanstvo, Gospodar svjetova ne propušta precizno istaći jednu od
nijansi prijateljstva koju stičemo uzvraćajući na neka zla boljim od toga. Ta nijansa se ogleda u
originalom kur’anskom izrazu: ke ennehu welij un hamim, ili na bosanskom: kao da je on prijatelj
prisan.

Korkut, za razliku od često preciznijeg Mlive, u svom prijevodu kur’anskih značenja na bosanski jezik
ne primjećuje tu nijansu te vrlo nesretnim izborom riječi: pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni
prijatelj postati, može lahko navesti ljude koji se oslanjaju samo na njegov prijevod na neke vrlo naivne
zaključke.

Iako je činjenica da je ljudsko srce u ruci njegovog dobročinitelja (a srce zna biti skliskije od jegulje),
prethodni citat jasno ističe da uzvraćanjem dobrim na razna zla drugih ljudi mi često samo tupimo
oštricu njihovog neprijateljstva, inteligentno ih parališemo u njihovim mizernim nakanama
sprečavajući ih da daju veći zamah razvoju negativne energije u vlastitim obogaljenim dušama i
zloupotrebljenim moždanim ćelijama koje vape za regeneracijom do koje ne mora nužno i doći.

Metodom uzvrati zlo boljim čovjek u stvari djeluje dvosmjerno: preventivno za sebe i regenerativno
za zlonamjernika koji je matiran neočekivanim potezom te zbog toga mora da se uživljava u novu ulogu
kao da nam je prijatelj prisan. Koliko je ovaj proces bitan i nimalo jednostavan pokazuje i to da ga Allah,
dž.š., naglašava u nastavku istog poglavlja:
A pružit će se to samo onima koji se strpe, i neće se to pružiti, izuzev posjedniku sreće goleme.
(Fussilet 35, Mlivin prijevod)

Kada Gospodar svih svjetova nešto nazove golemim onda je to više od vrijednog i zaslužuje svaki atom
naše pažnje. Metoda uzvraćanja zla boljim nosi golemu psihološku korist onome ko je praktikuje, tj.
opskrbljuje osobu produktivnim unutarnjim zadovoljstvom zbog sposobnosti neutralizacije
usmjerenog zla dajući mu nesagledive predispozicije za intelektualno-duhovni razvoj. Naravno,
zadatak nije za potcijeniti i uveliko ovisi o velikom strpljenju koje može generirati samo nježna duša i
suptilan um.

Odbij boljim

Ovdje je bitno naglasiti da islam ne zagovara goli pacifizam niti okretanje drugog obraza za pasivno
primanje udaraca jer je tretman aktivnog zla koje istinski ugrožava ljudske svetinje (npr. čast, vjeru,
život, imetak, državu itd.) srazmjeran šteti koju ono nanosi. Npr., poznato je kako je Muhammed, a.s.,
tretirao uhode – ljude koji su odavali neprijateljima islama tajne muslimana ugrožavajući njihove
projekte. To nije ličilo na amnestiranje saradnika UDBE ili njihovo korištenje za platformu vlastitog
djelovanja. Međutim, Muhammed, a.s., nije propuštao da adekvatno uzvrati i na manje oblike zlog
djelovanja svojih neprijatelja ispravno razumijevajući važnost dominacije i moći u javnom verbalnom
nadmetanju gdje bi izostanak odgovora s jedne strane bio shvaćen u očima posmatrača kao slabost ili
kapitulacija:

Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Ismijte satirama Kurejšije, jer im je to teže od
napada strijelama. (Muslim)

Muhammed, a.s., je imao svog pjesnika Hassan bin Sabita kojeg je koristio u psihološko-verbalnom
ratu protiv Kurejševića. Kada bi Allahov Poslanik, a.s., pozvao Hassana da odgovori na neprijateljske
jezičke konstrukcije, ovaj bi znao reći: „Vrijeme je bilo da pozovete ovog lava što udara repom“. Aiša,
r.a., je rekla: „Čula sam Allahovog Poslanika, a.s.: Hassan ih je podvrgao ironiji i zadovoljio vjernike i
sebe.“ (Muslim)

Musliman mora biti nježniji od ruže a tvrđi od kamena, te na bazi vlastite procjene odlučiti koju svoju
stranu će pokazati u određenoj situaciji, znajući da zlo ima svoje brojne nijanse i da je često upakovano
u omot naših i tuđih dobrih namjera. Oprezan čovjek je obavezan graditi imidž prikladan zahtjevima
vlastitog vremena i okruženja. Ukoliko je okruženje historijski neprijateljsko, elementi prkosa, opreza
kao i programi konstantnog snaženja su neophodni želi li sačuvati temelje samopoštovanja. U takvom
okruženju ne prolazi imidž uvijek blagog čovjeka koji jedva da izgovori 30 riječi u minuti, jede puru i
mirno spava pošto vjeruje da je za rat potrebno dvoje. Na takvim mjestima je bolje njegovati imidž
osobe koja zna reći, npr., 300 riječi u minuti, jede dimljenog lososa i ne dovodi se u situaciju gdje može
dobiti udarac.

Zaštita od iluzionista

Učeći čovjeka plivanju kroz negativne životne struje, Neuporedivi Stvoritelj u nastavku imenuje i
glavnu prepreku na putu postizanja te goleme sreće: A ako te navede od šejtana podsticaj, tad potraži
zaštitu u Allaha. Uistinu! On je Onaj koji čuje, Znalac. (Fussilet, 36)

Iblis sa svojim sljedbencima djeluje danonoćno. Od trenutka pobune protiv čovjeka nije bilo niti će biti
ijednog primirja u tom višemilenijskom ratu, a on je sebi stavio u zadatak da zarazi ljude zlim mislima
i osjećajima, te svede njihov potencijal na niske grane. Njegovo djelovanje nije nasumično niti
sporadično nego kroz jasan sistem čije su najčešće oružje vesvese, tj. jezičke konstrukcije koje, pored
ostalog, imaju za cilj zavaditi ekstrovertne i obeshrabriti i pasivizirati introvertne, gurajuće prve u
mrcvareće sukobe, a druge ostavljajući pasivne na marginama društva. Na taj način Iblis dobiva na
prostoru i nema pravih suparnika u ratu koji precizno vodi. Od tih jezičkih konstrukcija niko nije u
potpunosti pošteđen, a ljudi ih najčešće prepoznaju u vlastitim unutarnjim dijalozima u vidu misli koje
bude prenaglašen strah ili duboku tugu. Taj iracionalan strah dovodi ljude do mnogih loših procjena
koje ih neminovno vode u serije grešaka, dok duboka tuga pasivizira ljude razgrađujući njihovu volju i
životni elan na sitne molekule morske pjene.

Iblis vrlo često koristi ljude iz našeg neposrednog okruženja i kroz njihova usta pokušava generacije u
razvoju zaraziti iracionalnim strahovima, sipajući u njihove uši jezičke konstrukcije koje će im poljuljati
samopouzdanje, zabaviti ih lažnim dilemama ili jednostavno uspavati. Ovaj majstor iluzije i laži je
razvio tehnike obmane do nivoa samoobmane, tj. kada ni sam nije imun na vlastite laži.

Odbrambeni mehanizmi

Reče: „Pa zato što si me zaveo, sigurno ću im biti u zasjedi na putu Tvom pravom.“ (el-Araf, 16)

Iblis se u prethodnom citatu obraća Stvoritelju nakon što je odbio da se pokori Allahovoj, dž.š., naredbi
te zaslužio progon na Zemlju. Vrlo je zanimljiv njegov izbor riječi kad kaže: „Pa zato što si me zaveo“ –
putem kojih nam jasno otkriva način na koji funkcionira njegov kognitivni aparat.

Sasvim izvjesno, Iblis nije proklet zbog vlastitog izgleda niti zbog samo jedne olahko izgovorene riječi,
nego zbog potpuno razvijenih destruktivnih načina razmišljanja koja su puna subjektivnih
racionalizacija vlastitih postupaka, nepravednih projekcija svojih slabosti na druge i tome slično. Svi ti
odbrambeni mehanizmi kojima se služi čine ga nemogućim za dozvati i urazumiti. Uvijek je poučno
obratiti pažnju na rečenice koje Iblis izgovara a koje je Stvoritelj precizno dokumentovao u Kur’anu. Ti
iskazi razotkrivaju način razmišljanja koji može biti u potpunosti zastupljen u glavi bilo koje osobe, pa
i redovnog praktikanta islama, a da on ili ona toga uopće nisu svjesni. Nerijetko se dešava da čovjek
vanjsku sliku (poticaje) interpretira u skladu sa vlastitim duševnim stanjem (nemirom), te projektuje
unutarnju sliku sebe na spoljne faktore, racionalizirajući na taj način vlastite negativne porive. To je
upravo ono što je Iblis uradio, o čemu smo obavješteni u prethodnom citatu, tj. subjektivno je optužio
Allaha, dž.š., da je On prouzrokovao njegovu slabost i greške (pa zato što si me zaveo...), te time
opravdao svoja predstojeća nedjela (...sigurno ću im biti u zasjedi...) i sačuvao narcisoidnu predstavu
o sebi po svaku cijenu. Mnogi ljudi prolaze kroz isti proces svakodnevno.

Alija Izetbegović je rekao:

Čak i najgori ljudi prije nego što počine neko zlo unaprijed nastoje dobiti moralno opravdanje za taj čin.

Drugim riječima, moraju slagati svoju savjest da bi mogli počiniti to zlo. Na primjer, mnogi Srbi su prije
klanja i silovanja u proteklom ratu (1992-1995) u Bosni ubijedili sebe da ako oni to ne urade drugima
da će drugi uraditi to isto njima (ili su već nekad uradili), i tako su slagali svoju savjest da bi očuvali
predstavu o sebi kao navodno normalnom narodu sa normalnim nakanama. Takva samoobmana kao
patološki poremećaj psihe ne ostaje samo problem za osobu koja je oboljela nego nanosi ogromnu
štetu širem društvu. Primjer Srba možemo usporediti sa primjerom Iblisa i vidjeti koliko je zajedničkih
osobina u njihovom ponašanju. I Iblis je, kao i većina Srba, morao lagati da bi sačuvao uzvišenu
predstavu o svojoj ličnosti. On je svoju nepokornost Allahu, dž.š., obrazložio, npr., Ademovim
nedostacima kao stvorenja od blata (v. El-Isrā’, 61), dok je, u stvari, to obrazloženje bilo samo izgovor
ili paravan iza kojeg se krila njegova narcisoidnost i lično uvjerenje da je savršen i samim tim van svakog
dometa kritike i preispitivanja. Ukoliko takvi profili osoba priznaju sebi da je neki dio njihove ličnosti
za kritiku onda bi im savjest nalagala da je mijenjaju, ali pošto je proces mijenjanja ličnosti prilično dug
i bolan, onda se koriste raznim racionalizacijama kao sedativom za kontrolu i uspavljivanje vlastite
svijesti.

Stoga možemo reći da je svaka osoba bez izražene samokritičnosti, koja se inače manifestuje kroz
redovno preispitivanje i iskreno traženje povratnih informacija neposredne okoline u pogledu vlastitog
djelovanja, izložena opasnosti patološkog poremećaja psihe. Upravo zato Kur’an ističe kao
najeklatantniji primjer zlo Iblisa, slikajući nam upečatljivo njegove mentalne procese kao korijen raznih
društvenih nesreća i anomalija.

I naravno, razlika između Allahovih prijatelja i Iblisovih sljedbenika nije toliko u izgledu koliko je to u
načinu razmišljanja koje oblikuje čovjekovu unutarnju i vanjsku stvarnost. Tu razliku prepoznajemo
kroz preuzimanje odgovornosti za svoje greške, realnu samokritičnost, spremnost na pozitivne
promjene bez obzira na godine i okruženje, ili, s druge strane, kroz bijeg od realnosti, racionalizacije,
brkanje uzroka i posljedica, nepravedne osvete, razne samoobmane i sl.

Negativna energija u zasjedi

Biti musliman ili muslimanka ne znači ići unaokolo i raditi dobra djela koliko znači imati jasnu
dugoročnu viziju i cilj sa jasno shvaćenom vlastitom ulogom u mjestu i vremenu življenja. Moralno-
humanitarni aspekt islama je jedan usputni segment koji oplemenjuje mozaik islamske ličnosti koji je
nepotpun ukoliko nije skladno ukomponovan u veću historijsku sliku jasnih konstruktivnih uloga.

Onog trenutka kada je ummet postao zbir indiferentnih dobričina okupiranih individualnim spasenjem
bez proaktivne kolektivne svijesti koja poima vlastite historijske greške i spremna je, shodno tom
poimanju, da se mijenja – muslimani su završili kao rasparčan plijen u utrobama bjelosvjetskih
kolonijalnih vukova. Aktivnosti koje se zbivaju u tom njihovom novom ambijentu življenja, ukoliko nisu
u potpunosti asimilirani, svode se na gunđanja usmjerena protiv novog tijela koje ih je progutalo – iako
na njegov račun često parazitiraju – ili se ti razgrađeni elementi u novom organizmu ponašaju poput
ulja i vode, odbijajući se oko tanke linije razgraničenja.

Ebu-Zerr, r.a., prenosi da je Allahov poslanik, a.s., rekao: Vi ćete osvojiti Egipat. To je zemlja u kojoj se
koristi kirat. Kada ga osvojite lijepo se ophodite sa njegovim stanovnicima, jer oni imaju pravo na
zaštitu i rodbinske veze. Kada vidiš da se u njemu dva čovjeka spore o mjestu postavljene cigle, izađi iz
njega.

Rekao je: Vidio sam Abdurrahmana b. Šurahbila b. Hasena i njegovog brata da se svađaju o mjestu
jedne cigle, pa sam napustio Egipat. (Muslim)

Prethodni hadis vrvi od mudrosti i smjernica, a ovom prilikom ćemo staviti pod lupu jednu. Ono što
posebno upada u oči je način na koji je Allahov Poslanik, a.s., senzibilizirao svoje savremenike skrećući
im pažnju – samo na prvi pogled – na bezazlene pojave i upućujući ih na korisne akcije.

Istinskih reformatora nema bez istančane senzibilnosti koja primjećuje najmanja gibanja u društvu te
shodno tome konstruktivno i pravovremeno djeluje. Allahov Poslanik, a.s., obavještava Ebu-Zerra, r.a.,
da će njegova generacija u doglednoj budućnosti osvojiti jednu novu državu, podsjetio ga na neka od
prava stanovnika te države i uvjetovao njegovo napuštanje te zemlje viđenjem jedne zanimljive
pojave. Pitanja koje treba postaviti su:

1. Zbog čega je problematična pojava dvojice ljudi koji se spore o mjestu jedne cigle?

2. Zbog čega je ta pojava opasna do te mjere da Allahov Poslanik, a.s., preporučuje Ebu-Zerru, r.a., da
se radikalno udalji od prostora življenja ta dva čovjeka?
Hadis jasno upućuje na opasnost od ljudi koji nameću marginalne teme i prave od njih velika pitanja i
slučajeve. Zlo koje se krije u takvom životnom pristupu upućuje na nepostojanje jasne i
objedinjavajuće vizije kod i oko tih ljudi. Njihova spremnost da sitničare oko tema koje nemaju nikakvu
kreativnu vrijednost do mučnih sporova i mrcvarećih sukoba ukazuje na dezorijentiranost začahurenih
duša koje šire negativnu energiju u skladu sa mizernim nivoom njihovih moždanih vibracija. Svaki
vaninstitucionalni pokušaj podizanja nivoa njihovog promišljanja i interesovanja je osuđen na
neuspjeh, posebice ako postojeće institucije muslimana propuštaju dugoročnom vizijom i strategijom
čuvati pogled ummeta na jasnoj tački u budućnosti.

Sasvim je jasno da će, ukoliko odgovorni pravovremeno ne popune vakuume mentalnog prostora
jednog naroda, carevati ljudske slabosti i njihovi niski prohtjevi. Ukoliko zakažu institucije, pojedinci
ne smiju upasti u zamku reaktivnog bavljenja temama sitničara jer će tako izgubiti previše vremena i
energije, pa i neosjetno postati poput njih.

Mrtve teme su poput mrtvih lopti u tenisu koje padaju tik iza mreže, te se savjetuje njihovo
propuštanje u cilju štednje energije za one lopte čija povratna putanja ima perspektivu. Pojava ljudi
koji se bave marginalnim temama su znakovi koji ukazuju na postojanje veće katastrofe te se prema
njoj treba odnositi kao što se odnosi prema ideji gradnje kuće na rubovima ponora.

Katastrofičnost cijele situacije proizlazi iz spleta pogrešno postavljenih dijagnoza, nepostojanja jasne
vizije, neiskorištenih prilika i protraćenog kolektivnog vremena i potencijala. Rezultat tog spleta je
beznadežnost, očaj, izolacija, eskapizam, misticizam i mnoge druge forme obezglavljenosti.

Zaključak

Metoda uzvraćanja zla boljim, u kontekstu međumuslimanskih odnosa, otupljuje oštricu

neprijateljstva kao što vješt kuhar dodavanjem određene količine šećera određenom kuhanju, nakon
prethodno usutog sirćeta, ublažuje žestinu istog, harmonizirajući sve elemente jednog lonca u
specijalitet koji hrani, godi i usrećuje

Kutak za razmišljanje:

1. Pošto je kur’ansko mjerilo za uspjeh čovjeka sažeto u ajetu: Uspjet će samo onaj ko je očisti
(Eš-Šems) – kako čuvate vlastitu dušu od savremenih negativizama?
2. I kako čistite svoju dušu od zagoretine grijeha?
3. Na koji način znate da ste ispravno definirali konkretne neprijatelje u mjestu i vremenu
vlastitog življenja i odakle ste počeli tu borbu?
4. Na koji način revitalizirate islamske vrijednosti i gdje vidite konkretne plodove vlastitog rada?
5. Šta radite na diskreditiranju zapadne filozofije i marginalizaciji njihovog negativnog kulturnog
uticaja?
6. Da li još uvijek mislite da samo kler ima pravo na ulogu ekskluzivnog tumača islama i da li je
vaše samopoštovanje toliko nisko da bez ponosa i stida dopuštate između sebe i izvora islama
terdžumane na koje se oslanjate kao što se invalidi oslanjaju na krive štapove?
7. Ako osjećate da vas netalentovani i uspavani imami svakog petka maltretiraju sa minbera
jezičkim konstrukcijama lišenim svake analitičke i/ili komparativne sposobnosti, tračeći vaše
vrijeme na detalje općepoznatog obredoslovlja i/ili nekreativno podsjećanje na blagoslovljene
datume bez jasnih uvida ili barem natuknica o izazovima mjesta i vremena konkretne faze –
kako uzvraćate na tu vrstu štete poštujući svu važnost sitnih koraka i metode odbijanja zla
onim što je bolje?