JASMIN HODŽIĆ: BOSANSKI JEZIK I DRUŠTVO TREBAJU STATI NA NOGE

Učvršćivanje i stabilnost standarda kroz dostizanje ili postizanje boljih savremenih

društvenih normi, jednako bi se moralo dati uvidjeti i u našoj općedruštvenoj normi (u
svim njenim vidovima) i u normi standardnog jezika; a to kažem zato što će svako
zakašnjelo podizanje na noge makar jednog, savremenog bosanskog jezika ili
savremenog bosanskog društva, predstavljati jedno drugom samo zamagljeno, ili još
gore, zaprljano (ne daj Bože, razbijeno) dekorativno ogledalo, i ovo bi beskonačno
ogledalo, ogledalo u ogledalu, sve naše nedoraslosti tako samo moglo umnožiti – do
beskonačnosti.
U međuvremenu će strano tijelo (čitaj: korov) toliko izdominirati (s lijeva ili zdesna) u
svim našim krugovima, da će biti teško izuviđati trebamo li prestati vjerovati svojim
očima ili nastaviti žmiriti na jedno oko (dok ono drugo neće biti kadar prepoznati u
javnom prostoru skoro ništa od onog sebi bliskog) – pod cijenu da se ogrnemo lažnim
ruhom slijepog kosmopolite dok i dalje sami furamo sredinom (ne sjetivši se da imamo
i treće oko).
Zato, zadovoljimo li se time da i dalje palimo naše pojedinačne logorske vatre,
plemenitih, prozračnih i kreativnih ideja (ne bi li idejom ideju trebalo činiti upravo to
što je dobra, kreativna ideja?), mogli bismo sami sebe osuditi na sve banalne
ograničenosti našeg uskog vidokruga, kratkovidnost ili nadasve na potpunu sljepoću.
Nećemo vidjeti ništa, bilo da su nam se vatre jednostavno pogasile nakon što su za
kratko bile osvijetlile naše uske vidokruge (i ozarile sva naša lica u svim našim
čučanjima oko malih naših vatri, makar i ne vidjeli uvijek dobro ko to čuči s nama), bilo
da nam je bljesak munje s neba gotovo oduzeo vid.
Vrijeme je, dakle, da se promijeni čučeći položaj (ne u ležeći, ne daj Bože). Nije dovoljno
toplotni energiju vatre zamijeniti savremenom električnom energijom, makar je i
bežično prenosili, ako kolektivno ostanemo u sjedećem (čučećem) položaju, zatvoreni
u sve svoje uske krugove.

Jer, zašto umjesto kratkoročno rasplamsale vatre od spektra neodoljivih mogućnosti

samovoljno odabrati sjedenje na udobnoj, ali električnoj stolici (ozareno se i zadovoljno
tješeći kako od svih naših plamičaka pravimo velike odmake i ubrzane korake prema
elektrifikaciji, koju smo jedva čekali, a koja će nam u konačnici tako samo spržiti vlastiti
mozak)? Zato, podići na noge (odnjegovati) i društveni, i jezički standard, i biti pritom,
i pojedinačno i kolektivno, spreman opsluživati svaki kutak bogate mreže novih
razgranatih instalacija – sa zadatkom da se osvijetli svako živo pojedinačno srce i s
ciljem koji je svima kristalno jasan: biti spreman zajahati munju, umjesto se zadovoljiti
idejom da žute plamičke vlastitih šibica i upaljača mijenjamo bijelim svjetlom uključene
svjetiljke (blica) na mobitelu, zamišljajući zvjezdano nebo (nad nama).
Jasmin Hodžić

Bosanski jezik u prirodi i društvu:

RONIMO DUBOKO A NA POVRŠINI NAS NIGDJE - JER, NAPOLJU JE OLUJA

To što je većina našeg svijeta gluha i nijema za rješavanje presudno bitnih statusnih
pitanja bosanskog jezika u savremenom trenutku (i dok, pored svega, u lingvističkoj
bosnistici skoro pa dobro stojimo), ne znači da možemo biti zadovoljni što smo u
bosanskoj društvenoj stvarnosti postali nevidljivi koliko je dosta i što nam je pravo na
autodestrukciju u skladu s našim širom otvorenim nastojanjima da uporno od gotovine
pravimo veresiju, sve više tonući u valovima vlastite nepronicljivosti i konformizma
koji nas strmoglavo vuku u beznadežnost i mrtvilo.

I dok nas u olujnom moru bosanske društvene i političke svakodnevnice gutaju neke
velike ribe, mi se još pravimo važni što samo Božijim čudom tek nekako preživljavamo
krijući se u zatvorenim prostorima naših kabinetskih utroba, na koje se polahko već i
navikavamo, i ne znajući da ćemo po vrlo eventualnom povratku iz tamnih morskih
dubina naše jezičke politike na površini bosanske društvene stvarnosti na svjetlu
novog dana zateći još samo pustoš ili tek neznatne tragove nekih novih izvora
društvenog života bosanskog nam jezika, osjećajući pritom istinsku bol i veliku
ozlojađenost.

Valjat će tada pronaći neku zdravu vriježu koje ćemo se držati dok ne ojačamo i
ozdravimo. Tek potom će moći uslijediti povratak cijelog društva na zdravu zelenu
granu i naša bosanska jezička misija bit će do kraja ispunjena.

U suprotnom, pravit ćemo se da nije do nas i listom odustajati od plemenitog cilja da

pozivamo istinskim vrijednostima, sve dok nam društvo čeka bolje dane trpeći
raznovrsne kliconoše neke nove smutnje i dok u pustoši bosanske jezičke politike ne
naraste velika lažna prašuma u kojoj se, po kazni, nećemo ni pokušati snaći. U tom će
doći Evropa da plijevi naše balvane, ostavljajući nama samo one šuplje i mi ćemo biti
veseli, zadovoljni i sretni.
Jasmin Hodžić

BOSANSKI DUH NA BOSANSKOM TLU

Od lepršavog živog bosanskog duha poteklo je sjeme našeg bosanskog jezika

odnjegovanog na umilnom, plodnom i nadasve čarobnom tlu naše majke Bosne. Naši
dalji jezički rođaci u Makedoniji i Bugarskoj, u Sloveniji i Poljskoj, i naši bliži rođaci na
Kosovu, u Srbiji, u Crnoj Gori i u Hrvatskoj (što nam toliko liče da ih zovemo braćom)
divili su se našem duhu i našem tlu, i hitali im u zagrljaj, dok su njihovo voljeno čedo
primali u svoje naručje. Ta prejaka bratska ljubav i izenadna ljubomora, gušili bi naš
duh i pritiskali naše tlo, a naš jezik bi se otrgnuo i jednako ostajao da živi – i, bogateći
svoj duh, sve više i sve čvršće, vezao bi sebe za svoje rodno tlo (nikada ne gubeći svoju
pažljivo odnjegovanu čednost).