Još se od osnivanja Instituta govori o kolektivnom standardu u Bosni i Hercegovii, koji nije jednak ni

sa srpskim ni sa hrvatskim jezikom – ali se direktno isticao i stvarao animuzitet prema imenu bosanski
jezik, a koje kod nas ima dugu tradiciju.

Pravo je pitanje, ako se već osnivao Institut posebno za BiH, i ako se institiralo na njenim autohtonim
jezičim vrijednostima i njenom jezičkom kolektivitetu – zašto se pored paralelnih sličnih naporednih
(dakle, posebnih) društvenih i kulturnih sredina koje imaju imena za svoje jezike (povezane i sa
imenma sredine): hrvatski, srpski, slovenski, bugarski, makedonski – zašto se , dakle, otvoreno
protivilo jednakom varijantnom statusu kolektivne bosanske posebnosti s naporednim posebnostima
u okruženju?

Možda je to zato što se naporedo s otvaranjem puta za našu kolektivnu standardnojezičku realnost
od samih početaka otvoreno govorilo i to da na bosanskohercegovačkom prostoru imaju prava i
srpski i hrvatski jezik u njihovom čistom obliku (koliko god njihove jezičke crte bile neautohtone???) –
čime bi se kod naših katolika i pravoslavaca stvorila zbrka: kako izabrati između mogućnosti odabira
čistog srpskog/hrvatskog jezika i nekog (ipak još do kraja neutvrđenog) bosanskog kolektivnog
standarda – ali koji nedvosmisleno ima pa baš i prevelike osnove – i u tradiciji, i u historiji, i u
savremenosti. Šta bi se, dakle, desilo?

Bosanski Srbi i Hrvati bili bi prisiljeni da biraju: a) odricanje od svojih, bosanskih autohtonih
vrijednosti (koje manje-više prirodno njeguju – a što se može ufino provjeriti i čak kraćim osvrtom na
našu blisku jezičku i kulturnu prošlost) i prihvatanje većeg samoprepoznavanja sa kulturno-jezičkim
tradicijama izvan Bosne i Hercegovine – a koje nose i njihovo ime? b) odricanje od onoga što se bi se
prihvatilo kao identifikacija s krajnjim istočnim ili zapadnim kulturnim i jezičkim centrima i prirodno
prihvatanje bosanskih kulturnih, jezičkih i tradicijskih vrijednosti – uključujući i bosansko ime jezika?

Vjerovatno bi bosanski Srbi i Hrvati odabirom rješenja „b“ rizikovali i to da izgube već programski
stečeni svoj srpski ili hrvatski nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini – čime bi nomilano prestali biti
ono što po svemu u novije vrijeme jesu. No, kako je jednom negdje već rečeno, svako ima pravo na
odabir imena (i sadržaja!) vlastitog jezika – a) u skladu s vlastitim opredjeljenjem i b) u skladu s
tradicijom.

Jednom je istaknuto da

Pogledajte oznake za oružane snage, sportske klubove, institucije kulture...

Zakon o srednjem i osnovnom:

https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/Zakon-o-srednjem-obrazovanju-i-vaspitanju-RS.pdf

Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanu RS-a:

https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/Zakon-o-osnovnom-vaspitanju-i-obrazovanju-RS.pdf
ZAKON O OSNOVNOM VASPITANjU I OBRAZOVANjU Službeni glasnik Republike Srpske 44/17 od
16.05.2017.g. GLAVA I OSNOVNE ODREDBE

Čl. 6.

Zadaci osnovnog vaspitanja i obrazovanja su:

5) razvijanje svijesti o pripadnosti vlastitom nacionalnom i kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji na

način primjeren civilizacijskim tekovinama,

Član 10.

(1) U osnovnom vaspitanju i obrazovanju ne može se vršiti diskriminacija učenika, nastavnika i ostalog
osoblja škole na osnovu rase, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili
socijalnog porijekla, na osnovu invalidnosti ili na bilo kom drugom osnovu.

(2) Škola ima odgovornost da u sredini u kojoj djeluje doprinese stvaranju kulture koja poštuje ljudska
prava i osnovne slobode svih građana kako je to utvrđeno Ustavom Republike Srpske i ostalim
međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava.

(3) Republika i jedinice lokalne samouprave zajedno sa školom odgovorne su za obezbjeđenje

školskog prostora, opreme i prateće infrastrukture za nesmetan pristup i učešće učenika u vaspitno-
obrazovnom procesu.

(4) Škola je dužna da obezbijedi efikasne mehanizme zaštite protiv nasilja, zlostavljanja,
zanemarivanja i diskriminacije i bilo koje vrste uznemiravanja u skladu sa Protokolom o postupanju u
slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece.

Član 11.

(1) Nastava u osnovnom vaspitanju i obrazovanju izvodi se na službenim jezicima konstitutivnih

naroda, uz korišćenje oba pisma ćirilice i latinice.

(2) U školama se ne smije vršiti diskriminacija zaposlenog pri prijemu, imenovanju, uslovima
zaposlenja, napredovanju ili u bilo kojoj odluci u vezi sa tim licem, na osnovu toga što u školi, u
usmenom i pismenom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstitutivnih naroda.

(3) U školama se ne smije vršiti diskriminacija učenika pri upisu, učešću u aktivnostima škole ili u bilo
kojoj odluci u vezi sa tim učenikom, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pismenom izražavanju
koristi bilo koji od jezika konstitutivnih naroda.

(4) Jezik i kultura nacionalnih manjina u Republici poštovaće se i koristiti u školi u najvećoj mogućoj
mjeri, a u skladu sa Okvirnom konvencijom o zaštiti prava nacionalnih manjina i zakonom kojim se
propisuje zaštita prava pripadnika nacionalnih manjina. (5) Jezik i kultura nacionalnih manjina
izučavaju se u okviru fakultativne nastave

Član 13.
(1) U nastavnim i drugim aktivnostima u školi se ne mogu koristiti ili izučavati didaktički i drugi
materijali uvredljivog sadržaja.

(2) Nastavnici i ostali zaposleni ne smiju davati izjave koje bi se mogle smatrati uvredljivim za jezik,
kulturu i religiju učenika koji pripadaju bilo kojoj nacionalnoj, etničkoj ili religijskoj grupi.

Član 54.

(1) U osnovnom vaspitanju i obrazovanju obezbjeđuju se uslovi za ostvarivanje društvenih, tehničkih,

humanitarnih, sportskih i kulturnih aktivnosti koje doprinose razvoju ličnosti učenika i promovisanju
jednakih šansi za sve učenike, nastavnike i ostale zaposlene, uvažavajući istovremeno i pravo na
različitost među njima.

(2) Škola utvrđuje i sprovodi programe koji podržavaju i njeguju različite kulture, jezike i
vjeroispovijesti učenika i zaposlenih.

Član 152.

(1) Predmet postupka priznavanja, odnosno izjednačavanja strane školske isprave je diploma,
svjedočanstvo ili druga školska isprava stečena u inostranstvu.

(2) Priznavanje, odnosno izjednačavanje javne isprave o stečenom osnovnom vaspitanju i

obrazovanju, odnosno završenom pojedinom razredu osnovne škole vrši Ministarstvo.

(3) Uz zahtjev za priznavanje, odnosno izjednačavanje javne isprave iz stava 1. ovog člana,
zainteresovano lice podnosi javnu ispravu u originalu ili ovjerenoj kopiji i prevod od ovlašćenog
prevodioca na jedan od službenih jezika koji su upotrebi u Republici.

(4) Strana školska isprava se priznaje ili izjednačava sa odgovarajućom školskom ispravom stečenom
u Republici i to u pogledu prava na nastavljanje obrazovanja i vaspitanja i prava na zapošljavanje.

Karadžićeva presuda, tom 2:

Intervju od 20. jula 1990., u kojem je optuženi rekao: I tu stvoren jedan privid o srpsko-muslimanskoj
neslozi. […] Srbi i Muslimani u osnovi nemaju nigdje suprotstavljene interese. Kakogod bude, uvijek
će Srbi i Muslimani živjeti u zajedničkoj državi, a oni su umjeli i opet će umjeti da žive zajedno. Ne
treba niko treći da među njima sređuje stvari […].Intervju sa Radovanom Karadžićem za časopis NIN,
20. juli 1990.), str. 8.

Optuženi je također rekao:

Kod nas se radi o Muslimanima, slovenačkom narodu, ljudima naše krvi i našeg jezika, koji su se u
najvećoj mjeri opredijelili za evropski kvalitet življenja, uz očuvanje islamske vjere. Tu nema mjesta
panici ni kod Srba ni kod Muslimana. Ne treba Srbi, po mojoj procjeni, da staju ponovo na branik
hrišćanske Evrope u borbi protiv Islama. Mnogo smo mi Srbi bliži sa našim Muslimanima nego sa tom
Evropom. D269 (Intervju sa Radovanom Karadžićem za časopis NIN, 20. juli 1990.), str. 9. V. takođe
Momčilo Mandić, T. 4748 (6. juli 2010.); D363 (Presretnuti razgovor Radovana Karadžića i Momčila
Krajišnika, 13. juli 1991.), str. 5.

2736. Vijeće, međutim, primjećuje da je optuženi te izjave dao u sasvim drugačijem okružju i u
periodu kada je politički cilj rukovodstva bosanskih Srba bio da naglasi jedinstvo Jugoslavije i
postojanje zajedničke države

- u drugim prilikama je Karadžić izjavljivao da su Muslimani Srbi, itd.

Skupština Bosanskih Srba, januar 1993.

Krajišnik je dalje rekao da bosanski Muslimani nisu nacija ni narod i pozvao je Skupštinu bosanskih
Srba da zauzme stav da su Muslimani grupa nevjernika, sekta, "komunistička tvorevina i da
predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije".8903 Krajišnik je takođe rekao: "Hoćemo li onda
sada da rasrbimo muslimane za sva vremena".8904 Ni Šešelj nije priznavao bosanske Muslimane kao
narod i opisao ih je kao "Srbe muslimane", te je rekao da bosanski jezik ne postoji i da je hrvatska
nacija "veštački kreirana nacija pod direktnim patronatom rimokatoličke crkve".

(D3665 (Izjava svjedoka Vojislava Šešelja od 1. juna 2013.), par. 15; Vojislav Šešelj, T. 39546–39548 (7.
juni 2013.), T. 39558–39559 (10. juni 2013.); D3667 (Transkript konferencije za štampu Vojislava
Šešelja, 26. mart–16. april 1992.), str. 20. V. takođe Herbert Okun, T. 1774–1775 (28. april 2010.);
D119 (Govor Radovana Karadžića u vezi s prekidom neprijateljstava, maj 1992.), str. 2.)
Armijska ratna komanda

Uprkos odredbama Statuta ARK-a kojima je bilo utvrđeno da je ARK višenacionalna institucija,6926
ARK je u praksi bio srpsko tijelo.6927 Od 189 odbornika u Skupštini ARK-a, bosanski Muslimani i
bosanski Hrvati činili su samo zanemariv broj.69

D4014 (Statut ARK-a, septembar 1991.), član 4 (u kojem je predviđeno sljedeće: "U vršenju poslova u
nadležnosti [ARK-a], svi narodi i narodnosti u [ARK-u] jednaki su u pravima i dužnostima […]"; član 5,
u kojem je predviđeno sljedeće: "U radu organa [ARK-a] u službenoj upotrebi je srpskohrvatski,
odnosno hrvatskosrpski jezik ćiriličnim, odnosno latiničnim pismom.").

Čekić:

Problem prava na samoopredjeljenje je povezan sa shvatanjem pojma nacionalne države i

problemom složenih država sastavljenih od višeetničkih - multietničkih zajednica koje su međusobno
višestruko i višeslojno prožete, ukorijenjene i razvijene povezanim bitnim zajedničkim običajima,
kulturom, jezikom i pismom, tradicijom, zajedničkom historijom u vremenu i zajedničkom prostoru.
Imajući to u vidu, danas se opravdano može postaviti pitanje koliko u savremenim uslovima ima
država koje su kao složene višeetničke, političke i kulturne, državne zajednice u kojima - kada bi se
poštovalo i naročito primijenilo pravo na samoopredjeljenje na način kako je to (u)činio srpski
agresor u Republici Bosni i Hercegovini – moglo bi se postaviti pitanje o posljedicama njegovog
ostvarivanja i ostvarenja u Evropi i svijetu u današnjim uslovima, uslovima postojanja složenih
zajednica - nacionalnih, etničkih i vjerskih. To bi bio, s obzirom na način takvog ostvarenja u Republici
Bosni i Hercegovini, rat svih sa svima, štaviše samih sa sobom, do istrebljenja ljudske vrste. Dovoljno
je za primjer uzeti Sjedinjene Američke Države, kao izrazito složenu političku, nacionalnu, etničku,
vjersku i kulturnu zajednicu, pa se uvjeriti u potpuno nerealističnu zamisao, suludu ideju i pogubnu -
katastrofalnu praksu sa nesagledivim – kvalitativno-kvantitativnim posljedicama. Pravo
(samoopredjeljenje naroda) i pravda pojmljena i ostvarena na nepravdi - na rezultatima agresije i
genocida u najdubljoj je protivrječnosti sa postulatima međunarodnog prava, vrijednostima
demokratije, savremene civilizacije, kulture i univerzalnih ljudskih vrijednosti. U situaciji u kojoj je to
pravo ostvareno unutar države i nikada i ničim nije, kao takvo, dovedeno u pitanje. Naprotiv, to pravo
je u punom kapacitetu (kao jednog od državotvornih naroda) ostvareno u Bosni i Hercegovini kao
jedinstvenoj međunarodno priznatoj državi - kao političkom subjektu međunarodnog prava (str. 1555
– 15556)

osporavaju historijski, političko-pravni i državni kontinuitet Bosne i Hercegovine; opstruiraju jačanje

države Bosne i Hercegovine i konstantno sprovode secesiju, uništavanje i dovode u pitanje
teritorijalni integritet, nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine, stalno dovodeći u pitanje njenu
održivost i zagovarajući raspad Bosne i Hercegovine, uništenje države Bosne i Hercegovine, negirajući
mogućnost održanja, razvoja i unapređenja kvaliteta zajedničkog života, čime se najozbiljnije dovode
u pitanje univerzalne ljudske vrijednosti, slobode i prava, civilizacijske i kulturne tekovine (zabrana
izvođenja nastave na bosanskom jeziku i nacionalne grupe predmeta u nekim školama, itd, itd.).
str. 1598