O prirodnom stanju ljudi i prirodnim zakonima Thomas Hobbes (1588-1679)

Priroda je uinila ljude tako jednakima u tjelesnim i umnim sposobnostima da razlika izmeu njih, premda se ponekad i nae neki koji je tjelesno oigledno jai ili umno bri nego drugi, ipak, uzeto sve skupa, nije tako znatna da bi na temelju toga jedan mogao traiti za sebe bilo kakvu korist na koju onaj drugi ne bi mogao polagati isto pravo. Jer, to se tie tjelesne snage, i najslabaniji je ima dovoljno da ubije i najjaeg, bilo pomou tajnih smicalica bilo udruivanjem s drugima koji se nalaze u istoj takvoj opasnosti. to se pak tie umnih sposobnosti (ostavljajui po strani umijea utemeljena na rijei i osobito sposobnost postupanja po opim i nepogreivim pravilima, koja se zove znanje i koju posjeduju samo malobrojni, i to samo u nekolicini stvari, jer ona nije uroena sposobnost s kojom se raamo, niti se stjee kao promiljenost tako da se ugledamo na neto drugo), smatram da postoji jo vea jednakost meu ljudima nego to je to snaga. Jer, promiljenost nije nita drugo do iskustvo koje je u svako doba podjednako dano svim ljudima, u onim stvarima kojima se podjednako bave. Ono to bi takvu jednakost moda moglo uiniti nevjerodostojnom, samo je neija tata zamisao o vlastitoj mudrosti, za koju skoro svatko misli da je ima vie od obine svjetine, to jest, vie od svih drugih osim samoga sebe i nekolicine drugih koje prihvaa bilo po slavi bilo zbog natjecanja sa sobom. Naime, ljudska narav je takva da koliko god ljudi priznavali da i mnogi drugi mogu biti pametni, rjeiti ili obrazovani, ipak e teko vjerovati da ima mnogo tako mudrih kao to su sami, jer, njihova vlastita pamet ini im se nadohvat, a pamet drugih udaljena. No, to samo dokazuje da su ljudi u toj toki vie izjednaeni nego nejednaki. Jer, obino nema boljeg znaka jednake raspodjele neega od toga da je svatko zadovoljan sa svojim udjelom. Iz jednakosti naih sposobnosti nastaje jednakost nade u postizanje ciljeva. Stoga, ako dvojica ele istu stvar koju ipak ne mogu uivati obojica, oni postaju neprijatelji i na putu prema cilju (a to je u prvom redu vlastito odranje, a samo ponekad zadovoljstvo) pokuavaju unititi ili podiniti

Izvornik: Thomas Hobbes, Leviathan (1651). Hrvatski prijevod odabranih dijelova poglavlja 13,

14 i 15 preuzet je iz Thomas Hobbes, Levijatan (preveo Borislav Mikuli, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004), str. 90-95, 103-104.

jedan drugoga. Upravo otud se dogaa da e tamo, gdje se neki provaljiva nema ega drugog bojati osim snage jednog jedinog ovjeka koji sadi, sije, gradi ili posjeduje neko prikladno obitavalite, drugi vjerojatno doi opremljeni zdruenim snagama da ga lie posjeda i oduzmu ne samo plodove njegova rada nego takoer ivot i slobodu. No, i sam osvaja e biti u slinoj opasnosti od drugih. Zbog tog nepovjerenja jednih prema drugima ne postoji ni za koga razumniji nain da se osigura osim preduhitrenja, a to znai, da silom ili lukavstvom vlada nad svim drugima toliko dugo dok nestane svaka druga sila dovoljna da ga ugrozi. Ali, ona ne smije biti vea nego to iziskuje njegovo odranje ili to je openito doputeno. Budui pak da postoje oni koji nalaze uitak u promatranju svoje moi osvajanjima koja seu dalje nego to to iziskuje njihova sigurnost, oni drugi koji radije ive na miru u skromnim granicama i ne poveavaju svoje snage osvajanjima, ne bi bili u stanju odolijevati na dug rok, jer ostaju samo pri obrani. Prema tome, irenje vlasti nad drugima je ovjeku nuno za odranje i trebalo bi biti doputeno. Nadalje, ljudi ne nalaze uivanje (ve, naprotiv, velik dio nezadovoljstva) u tome da ostanu na okupu tamo gdje nema sile koja bi ih nadvladavala strahom. Naime, svaki ovjek nastoji da ga drugi cijene u istoj mjeri kao i on sam. Na svaki znak prezira ili podcjenjivanja on prirodno tei da od preziratelja iznudi vee potovanje, ve prema dosegu svoje hrabrosti (koja tamo gdje nema nikakve zajednike sile da ih dri u miru, see dovoljno daleko da se meusobno unite), i to tako da onima nanese tetu, a ostalima da prui primjer. Tako u ljudskoj prirodi nalazimo tri naelna uzroka sukoba: prvo je natjecanje, drugo nepovjerenje, a tree slava. Ono prvo navodi ljude da se napadaju radi dobiti, drugo radi sigurnosti, a tree radi ugleda. Oni prvi se koriste nasiljem da bi postali gospodarima osoba drugih ljudi, njihovih ena, djece i stoke; drugi je koriste da bi se obranili; trei, opet, zbog triarija kao to su neije rijei, osmijeh, drugaije miljenje ili bilo kakav znak nepotovanja, bilo to izravno na raun svoje osobe ili posredno na raun roda, prijatelja, nacije, zanimanja ili imena. Time postaje oigledno da se ljudi, dok ive bez zajednike vlasti koja ih dri u strahu, nalaze u stanju koje zovemo rat, i to rat svakog ovjeka protiv svakog drugog. Naime, rat se ne sastoji samo od bitaka ili borbenih djelovanja, rat lei i u protoku vremena u kojem je volja za natjecanjem kroz borbu dovoljno izraena, i zato se za odreenje prirode rata mora uzimati u obzir pojam vremena, isto kao i kod prirode vremenskih prilika. Naime, kao to narav loeg vremena ne lei u jednom ili dva kina pljuska,

ve u sklonosti k tome kroz nekoliko dana uzetih zajedno, tako se ni narav rata ne sastoji u trenutnim borbama, ve u uoenoj sklonosti k tome kroz cijelo ono vrijeme u kojem ne postoji jamstvo o suprotnom. Sve ostalo vrijeme se naziva mir. Zato, to god da slijedi iz nekog ratnog doba, u kojemu je svaki ovjek neprijatelj svakom ovjeku, isto to slijedi iz vremena u kojem ljudi ive samo s onom sigurnou koju im jami njihova vlastita snaga i njihova vlastita dovitljivost. U takvom stanju nema mjesta ljudskoj radinosti, jer njezini plodovi su nesigurni; dosljedno tome, nema ni obrade zemlje, ni plovidbe, niti koritenja prekomorske robe; nema ni udobne gradnje, orua za pokretanje ili premjetanje onoga to zahtijeva puno udruene snage, ni znanja o povrini zemlje, raunanja vremena, vjetina, slova, drutva, a to je najgore od svega, vlada samo neprestani strah i pogibelj od nasilne smrti, ljudski je ivot usamljeniki, siromaan, prljav, teak i kratak. Nekome tko nije dobro odmjerio ove stvari moda e se initi udnim da priroda tako razjedinjuje ljude i osposobljava za meusobno napadanje i unitavanje. Zato bi netko takav, ne vjerujui ovome zakljuku koji je izveden iz ljudskih strasti, mogao poeljeti da ga provjeri iskustvom. Ali, dovoljno je da u tu svrhu razmotri samoga sebe: kad kree na putovanje, naoruava se i nastoji putovati s dobrom pratnjom; kad ide na spavanje, zakljuava vrata; u svojoj vlastitoj kui zakljuava ak i kovege; i to premda zna da postoje i zakoni i naoruani javni slubenici, postavljeni da osvete sve nepravde koje mu budu uinjene. Dakle, kakvo to miljenje o svojim su-podanicima ima takav ovjek kad jai naoruan, o svojim sugraanima kad zakljuava svoja vrata ili o svojoj vlastitoj djeci i slugama kad zakljuava kovege? Zar on ne optuuje ljude svojim djelima isto onoliko koliko ih ja optuujem svojim rijeima? Meutim, ni jedan od nas ne optuuje ljudsku narav po sebi. elje i druge ljudske strasti nisu po sebi nikakav grijeh. Nita vie to nisu ni djela koja proistjeu iz tih strasti, dok god ljudi poznaju zakon koji ih zabranjuje. Meutim, ne mogu ih poznavati dok god zakoni ne budu doneseni, a zakoni se ne mogu sroiti dok god se ljudi ne sloe o osobi koja e ih donijeti. Moe se takoer pomisliti da nikad nije postojalo ni takvo doba ni stanje rata poput ovoga, ni ja sam ne vjerujem da je ikada to stanje bilo tako openito i raireno po cijelom svijetu, ali na mnogim mjestima svijeta ljudi ive sada u tom stanju. Naime, divlji narodi na mnogim mjestima u Americi nemaju uope nikakvu vlast osim vlasti u malim obiteljima, ija sloga ovisi o prirodnoj poudi; oni i danas ive onako sirovo kako sam rekao maloprije. No, kako god bilo, koji oblik ivota bi vladao tamo gdje ne bi bilo zajednike vlasti koje bi se ljudi bojali, to moemo uvidjeti na onom

nainu ivota na koji ljudi obino spadnu u graanskom ratu, nakon to su prethodno ivjeli pod mirnodopskom vladavinom. Dakle, premda pojedinani ljudi moda ni u jedno doba nisu bili u ratu svakog protiv svakog drugog, za kraljeve i druge osobe s vrhovnom vlau vai u svako vrijeme da se zbog svoje neovisnosti nalaze u stanju neprestane ljubomore i u poloaju gladijatora, drei oruje i oi uperene jedni na druge, to jest drei utvrde, tabore i topove na granicama svojih kraljevstava, a uhode meu svojim susjedima. To je poloaj za rat. No, budui da oni time odravaju radinost svojih podanika, to nije ono iz ega slijedi bijeda koja prati slobodu pojedinaca. Iz takvog stanja rata svakoga protiv svakoga slijedi i to da nita ne moe biti nepravedno. Za pojmove ispravnog i pogrenog, pravde i nepravde tamo nema mjesta. Gdje ne postoji zajednika vlast, ne postoji zakon; gdje nema zakona, nema ni nepravde. Sila i prevara u ratu dvije su najglavnije vrline. Pravda i nepravda se ne ubrajaju u sposobnosti ni tijela ni uma. Kad bi to i bile, pripadale bi ovjeku koji je sam na svijetu, jednako kao osjeti i strasti. Meutim, one su svojstva koja pripadaju ovjeku u drutvu, a ne pojedinano. Iz istog stanja rata slijedi, nadalje, da nema nikakvog vlasnitva, gospodstva, nieg posebnog to bi bilo moje i tvoje, ve samo ono to pripada svakome tko ga se moe domoi i onoliko dugo koliko ga moe zadrati. Toliko, dakle, o zlom stanju u kojemu se ovjek sada nalazi po svojoj pukoj prirodi, premda ima mogunost da izae odatle, a koju dijelom ine njegove strasti, dijelom njegov razum. Strasti koje ovjeka ine sklonim miru su strah od smrti, elja za stvarima nunim za udobno ivljenje i nada da ih moe postii svojom radinou. Razum je taj koji ukazuje na prihvatljive stavke mira, o kojima ljudi mogu biti natjerani da se sloe. Ti stavci su oni koji se inae nazivaju prirodnim zakonima, o kojima u govoriti podrobnije []. Prirodno pravo, koje pisci obino nazivaju jus naturale, jest sloboda svakog ovjeka da koristi svoju snagu kako hoe, radi ouvanja svoje vlastite naravi, to jest, svog vlastitog ivota, te dosljedno tome, da ini sve to po svom vlastitom sudu i razumu bude smatrao najprikladnijim sredstvom za to. Pod slobodom se razumijeva, u skladu s pravim znaenjem rijei, odsustvo vanjskih zapreka; te zapreke esto mogu oduzeti dio ovjekovih moi da ini ono to bi elio, ali ga ne mogu odvratiti od koritenja preostale moi onako kako mu to budu nalagali njegova vlastita prosudba i razum. Prirodni zakon (lex naturalis) je propis ili ope pravilo, iznaeno pomou razuma, po kojemu je nekome zabranjeno da ini ono to je tetno po njegov ivot ili to mu oduzima sredstva za ouvanje ivota, ili da

odustaje od injenja onoga to smatra najboljim sredstvom za ouvanje ivota. Premda oni koji govore o tome predmetu obino brkaju jus i lex, pravo i zakon, to ipak treba razlikovati. Jer, pravo se sastoji u slobodi injenja ili uzdravanja, dok zakon odreuje i obavezuje na jedno od toga. Otuda se zakon i pravo meusobno razlikuju kao obaveza i sloboda, a to je u jednoj te istoj stvari meusobno nepodnoljivo. Budui da je ljudsko stanje (kako je objanjeno u prethodnom poglavlju) stanje rata svakog ovjeka protiv svakog drugog, pri emu svakim ovjekom vlada njegov vlastiti razum i sve to moe upotrijebiti slui kao pomo samome sebi u ouvanju ivota protiv neprijatelja, odatle slijedi da svatko ima pravo na sve, ak i na tue tijelo. Zato, sve dok traje to prirodno pravo svakoga na sve, nitko ne moe biti siguran (koliko god bio snaan ili mudar) da e proivjeti vrijeme koje priroda obino daje ljudima. Dosljedno tome, propis ili ope pravilo razuma je da svaki ovjek treba teiti miru tako dugo dok se nada da ga moe postii; ako ga ne moe postii, onda smije traiti i koristiti svu pomo i prednosti rata. Prvi lanak toga pravila sadri prvi i temeljni zakon prirode, a to je: traiti mir i slijediti ga; drugi sadri najvie prirodno pravo, a to je: braniti se svim sredstvima kojim moemo. Iz toga temeljnog prirodnog zakona, koji ljudima nalae da tee miru, izveden je drugi zakon, naime da ovjek bude voljan, ako to jesu i drugi i koliko to smatra nunim za mir i svoju samoobranu, odloiti to svoje pravo na sve i zadovoljiti se s onoliko slobode prema drugima koliko bi drugima dopustio prema samome sebi. Jer, dok svatko zadrava pravo da ini sve to mu se svia, toliko dugo svi ljudi ostaju u stanju rata. Meutim, ako drugi ljudi ne ele odloiti to svoje pravo kao to on eli, onda nema ni jednog razloga da itko sam sebe lii svog prava, jer to bi prije bilo izloiti se kao plijen (a nitko nije obavezan na to) nego uiniti se spremnim na mir. To je onaj zakon Evanelja: to god trai da drugi ine tebi, ini ti njima, ili onaj opeljudski zakon: quod tibi fieri non vis, alteri ne feceris. [] Iz prirodnog zakona po kojem smo obavezni prenijeti na nekog drugog ona prava koja ometaju mir meu ljudima ako ih zadrimo, slijedi trei, a to je da ljudi izvravaju uinjene sporazume. Bez toga su sporazumi uzaludni i samo su prazne rijei. Naime, budui da ostaje pravo svih ljudi na sve, i dalje ostajemo u stanju rata. U tome prirodnom zakonu sastoji se izvor i porijeklo pravde. Jer, tamo gdje nije prethodio nikakav sporazum, nije preneseno nikakvo pravo, i svatko ima pravo na sve, te dosljedno tome, ni jedna radnja ne moe biti nepravedna. No, ako je sklopljen neki sporazum, onda je njegovo krenje nepravedno, a definicija nepravde je upravo neizvravanje sporazuma. Pravedno je pak sve ono to nije nepravedno.

Budui da tamo gdje na obje strane postoji strah od neizvravanja, sporazumi iz obostranog povjerenja postaju nevaei (kao to je reeno u prethodnom poglavlju), premda sklapanje sporazuma predstavlja izvor pravde. Stvarna nepravda ne postoji sve dok se ne ukloni uzrok takvog straha, a to se ne moe postii sve dok su ljudi u prirodnom stanju rata. Otuda, prije nego to izrazi pravedan ili nepravedan nau mjesto, mora postojati neka mo prinude koja e podjednako primoravati ljude da izvravaju sklopljene sporazume, i to pod prijetnjom kazne koja mora biti vea od koristi oekivane od krenja sporazuma i koja pretvara u neko dobro ono vlasnitvo koje ljudi stjeu sklapanjem ugovora kao obeteenje za univerzalno pravo koje su napustili. Nema takve sile prije uspostave drave. To isto se moe razabrati i iz uvrijeene odredbe pravde u skolastici; tamo se kae: pravda je postojana volja da se svakome dade svoje. Naime, tamo gdje nema nieg svojeg, to jest nikakvog vlasnitva, nema ni nepravde. Tamo gdje nije uspostavljena sila prinude, to jest, tamo gdje nema drave, nema ni vlasnitva, jer svi ljudi imaju pravo na sve. Isto tako, tamo gdje nema drave, nita nije nepravedno. Otuda, narav pravde sastoji se u pridravanju vaeih sporazuma. Ali vaenje sporazuma poinje samo s uspostavljanjem graanske vlasti, dovoljne da prisili ljude da ih se pridravaju. Tek tada otpoinje i vlasnitvo.