MOJ GRIJEH!

(Mk 7,20-23) Na farizejski prigovor upuen Isusu, zato njegovi uenici ne peru ruke, On kratkim, britkim, sadrajnim odgovorom baca bljesak, snop svjetla na nae ljudsko srce. Pokazuje da je ljudsko srce izvor svih zala i da njega treba oistiti. Onda e sve u ovjeku i oko ovjeka biti isto. Svi mi lako uviamo oko sebe grijeh. Pri tom odmah krivnju bacamo na ljude oko sebe, na prilike, esto i na samog Boga, a ne pada nam na pamet ono Isusovo upozorenje: "Ako se ne obratite svi ete tako propasti!" (Lk 13,1-5). Mogu li s uvjerenjem sebi priznati da sam kriv za zlo koje vlada u svijetu, u cijeloj Crkvi, u mom narodu, u mojoj zajednici? Mogu li se udariti u prsa i s osjeajem najiskrenijeg kajanja i stida rei: "MOJ GRIJEH!"? Iz ljudskog srca izlaze zle misli: "Ja sam ono to mislim o drugima." Svetac misli da su svi sveci; lopov misli da su svi lopovi. Negativistiki stav prema sebi, prema ljudima, prema dogaajima, pokazuje da je nae srce uronjeno u zlo, otrovano zlom. Razne vrste bluda kao to su: lutanja naih misli, matanja, pogledi, djela... sve to slabi nau volju, otupljuje duhovni pogled, zarobljuje nae duhovne snage, onemoguuje nam nau upuenost na Boga, nae posvemanje predanje Bogu. Uz tjelesni postoji i duhovni blud. Nisu li proroci cijeli Izabrani narod nazivali "bludnicom", kada je taj narod ostavljao Boga i priklanjao se idolima? Krae: od najgrubljih posezanja za tuim stvarima do najprofinjenijih oblika, kada sve to nam je Bog dao zadravamo za sebe. A Bog nam je dao sve to imamo i sve to jesmo. Kada Bogu posveene osobe zadravaju sebe za sebe, iako po zavjetima ili obeanjima pripadaju Bogu. Ubojstva ne moraju biti samo fizika, nego i moralna: kada nekoga "ne mogu vidjeti", kada govorim: "Daleko mu kua od moje!" Kada je u meni mrnja jaa od ljubavi. Kada nekoga izbacim iz svoje svijesti, on je za mene mrtav, on za mene ne postoji. Preljubi mogu biti oni stvarni, brani, ali mogu biti prisutni i kodduhovnih osoba koje svoju ljubav, po zavjetima ili obeanjima poklonjenu Bogu, poslije poklanjanju drugim osobama i stvorenjima. U irem smislu to je nesposobnost za trajno prijateljstvo. Lakomstva se oituju u elji i nastojanju da sve to mislimo, govorimo, radimo, planiramo, sve to inimo sebi u prilog, da smo mi zadnji cilj stjecanja

i posjedovanja. Opaine su izopaeni, iskrivljeni sudovi o ljudima i dogaajima, do kojih najee dolazi kada se u nae stavove umijeaju nai sebini interesi, simpatija, antipatija. Tada smo sposobni stvari izopaiti, okrenuti zlo u dobro, dobro u zlo; bijelo u crno, a crno u bijelo - ako nam to momentalno odgovara. Prijevara je plod robovanja vlastitoj sebinosti i nepotivanja drugoga. To je lukavo nastojanje da ovjek ivi na raun drugoga. To je laskanje drugome (koga moda i ne cijenimo), ali samo zato da ostvarimo svoje elje. Razuzdanost je slabost volje da dri ovjeka u disciplini i redu; nesposobnost da ovjeka prisili da se odrekne tetnih ugodnosti i da prihvati korisne neugodnosti. To je preputanje vlastitim hirovima, koji nam tako mogu postati najokrutnijim gospodarima. Zavist (zlo oko) ne moe podnijeti da drugi bude bolji od mene, voljeniji od mene, vie cijenjen od mene, da vie vrijedi od mene. Zbog zavisti ne podnosimo da padnemo u sjenu. Zbog zavisti esto smo jedni prema drugima zatvoreni, blokirani; jedni na druge ogoreni, skloni ruiti ono lijepo to je drugi izgradio. Nesposobni radovati se uspjesima drugoga i alostiti se njegovim neuspjesima. Psovka (zao govor, ogovor) uvruje u zlu onoga koji ogovara, truje onoga pred kim se ogovara, oteuje onoga koga se ogovara, osiromauje zajednicu u kojoj se ogovara. Uz to je stalno prisutna opasnost da ogovor prijee u klevetu. "Kad god neto zinemo o drugome, uvijek neto zinemo i o sebi!" ovjek moe biti slian leptiru(ako dobro govori o drugima), ili muhi (ako o njima zlo govori). Oholost eli da se ovjek ostvari, ne ljubavlju i sluenjem drugima, nego izdizanjem i vladanjem nad drugima. Ona nas eli izdii nad druge, potie nas da se smatramo boljima od drugih, sposobnijima od drugih, da budemo sebi sredite, da se divimo sebi, da se klanjamosebi, svojim sposobnostima, svojim rezultatima, da svu svoju sigurnost i sreu stavljamo u sebe. Zato nismo kadri s drugim razgovarati, drugoga sasluati, od drugoga primiti savjet, biti jednaki drugima. Oholost nas najvie udaljava i od ljudi i od Boga. "Bog raspri oholice umiljene... silne zbaci s prijestolja, bogate otpusti prazne" (Lk 1,51-53). Bezumlje nije dementia, nego pomanjkanje zdravog suda. To je pobrkana ljestvica vrednota. Isus nam najbolje tumai to je bezumlje kada pria o bogatau komu obilno urodi ljetina i koji sam sebi govori: "Duo, evo ima u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Poivaj, jedi, pij, uivaj!11 Ali Bog mu ree: "Bezumnie! Ve noas dua e se tvoja zaiskati od tebe! A to si pripravio, ije e biti?" (Lk 12,19-20). Isus smatra ludou kada ovjek svoje pouzdanje ne stavlja u Boga nego u bilo kakvo prolazno dobro: u stvorenja, u svoje sposobnosti,

uspjehe u radu, u svoje veze, prijateljstva, simpatije, kada trai sigurnost u dobru glasu, kada misli da mu bilo to moe nadomjestiti Boga. Nastojanjem oko istoe svoga srca vie emo uiniti za kraljevstvo Boje, za svoje najblie i za sve ljude, nego bilo kakvom vrstom apostolata. Jedna pria o nekom rabinu govori kako je taj ovjek u mladosti htio obratiti Bogu cijeli svijet; u zrelim godinama se zadovoljio da obrati svoje najblie; a u starosti je shvatio svoju osnovnu pogreku: trebao je poeti s obraanjem svoga srca; onda bi uspio i jedno i drugo; a ovako ni ovo zadnje nije stigao ostvariti. Ako nae srce nije isto, onda istovremeno i sadimo i upamo posaeno i tvrdimo jednu stvar i demantiramo istu stvar, vuemo ljude Bogu i guramo ih od Njega. Neka nas Duh Sveti prosvijetli, oisti, posveti!

AMDG & HBMV