Naučna konferencija "Razvoj lingvističke bosnistike" održana je protekle sedmice u Svečanoj sali

Rektorata Univerziteta u Sarajevu, povodom 50. godišnjice od osnivanja Instituta za jezik. Ove godine
sarajevski Institut obilježava i 100. godišnjicu rođenja poznatih lingvista: Herte Kune i Ismeta Smailovića;
te 90. godišnjicu rođenja Alije Isakovića.

Kraća biografija:

Jasmin Hodžić je doktor humanističkih nauka iz područja lingvistike. Objavio je četiri knjige iz oblasti
lingvističke bosnistike, od kojih je jedna koautorska. Najviše se bavi sociolingvistikom, akcentologijom i
sintaksom. Objavo je i autorsku knjigu priča iz ratnog djetinjstva „Telegrami za Angela Palmerasa“.
Piše i kolumne, izvještaje i polemike. Živi i radi u Sarajevu.

Pitanja:

Možete li nam ukratko predstaviti akademski razvoj bosnistike, odnosno Instituta za jezik u proteklih 50
godina?

Osvrnemo li se samo na institutske publikacije kao konkretne rezultate naše osnovne

djelatnosti, vidjet će se da smo već s početka sedamdesetih imali priloge i građu za standardizaciju
našeg standardnojezičkog izraza, ili kako se govorilo kolektivnog književnojezičkog izraza kod nas,
kojemu je već 1975. osigirana službena ravnopravnost s drugim varijantama tadašnjeg zajedničkog
standarda, pa je i naša zemlja imala svoju delegaciju u komisiji za utvrđivanje istovjetnosti tekstova na
jezicima naroda Jugoslavije u Skupštini SFRJ. Kako je to pisao dr. Milan Šipka, praktično su već tada
aktom Skupštine Jugoslavije na sh. govornom području bila pravno priznata četiri republička
standarda: srpski (srbijanski), hrvatski, bosanski i crnogorski, bez obzira na drukčije formulacije u
ustavima republika (službena sekcija za srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog
izgovora bila je bosanska). Institut se od početka svog rada naročito bavio bh. pravopisnom
problematikom, terminologijom, jezikom bh. pisaca i jezikom bh. štampe; a ako ne glavni, onda
sigurno jedan od glavnih institutskih projekata od početka njegova rada do danas jeste projekat koji je
imao zadatak opisati bosanske dijalekte (zasnovan već 1973. godine).

Dozvolite mi da odgovor vežem malo i za proteklu konferenciju koju spominjete. Aktuelno,

Institut priprema dva najnovija izdanja Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika (s novom
redakcijom i velikim zaslugama dr. Naile Valjevac), a zanimljivo je da smo prošle godine dobili prvi tom
Bosanskohercegovačkog lingvističkog atlasa, najprije zahvaljujući dodatnom angažmanu bh.
Slavističkog komiteta i dr. Senahida Halilovića, koji je u Institutu radio kao saradnik već od 1982.
godine. Čast nam je da je kao plenarni izlagač na protekloj konferenciji dr. Halilović govorio upravo o
rezultatima lingvističkih istraživanja u oblasti bosanske dijalektologije. Također, čast nam je da je
plenarno izlaganje o aktuelnim standardizacijskim pitanjima u bosanskom jeziku na protekloj
konferenciji održao dr. Dževad Jahić, koji je već u prvoj godini institutskog rada (1973. godine) počeo
raditi u Institutu kao aistent pripravnik. Prvu radnu tematsku sekciju na konferenciji posvetili smo dr.
Milanu Šipki, koji je sigurno jedan od najzaslužnijih za institucionalizaciju nauke o jeziku u Bosni i
Hercegovini s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Moram dodati da je slavna Herta Kuna
bila predsjednik prvog Naučnog vijeća Instituta i svojevrsni utemeljitelj bosanske redakcije
staroslavenskog jezika, a Ismet Smailović je zvanično bio među prvim saradnicima u Institutu, poznat
kasnije i po svom autorskom rječniku muslimanskih imena. Za Aliju Isakovića se zaboravlja da je,
između ostalog, bio i diplomirani profesor maternjeg jezika i književnosti koji je pisao i prve savremene
pravopisne odredbe u bosanskom jeziku, a 2022. imamo i 50. godišnjicu Isakovićeve antologije
muslimanske književnosti i 30. godišnjicu Isakovićeva bosanskog rječnika iz 1992. godine. Institut je
od 1998. naovamo organizirao i tri simpozija o bosanskom jeziku i danas konkretnim rezultatima i
projektima doprinosi razvoju lingvističke bosnistike. Lingvistička bosnistika svoje korijene veže za
1866. godinu i službene odluke Bosanskog vilajeta nakon kojih su vladinim angažmanom štampani
naš prvi školski bukvar i čitanka, kao i za 1883. godinu i službene vladine odluke austrougarske
 Bosne. Interesantno je da su i osmanske i austrougarske vlasti dale naloge za naše poznate
bosanske gramatike koje su u krajem 19. stoljeća štampane jedna za drugom.

Pitanje promjene imena Instituta za jezik, imenovanje bosanskog jezika u manjem bh. entitetu
bošnjačkim, kao i ideja o zajedničkom jeziku četiri države bivše Jugoslavije, samo su neki od primjera
zloupotrebe jezika u javnom životu, kroz politiku i medije. Kakvi su stavovi o navedenim pitanjima
institucije na čijem ste čelu?

Sami ste naveli riječ „zloupotreba“ i ne treba neki poseban trud da bi se o svemu tome
pronašao nedvosmislen i jasan stav, naročito ne institucionalni. Ipak, navest ću neke osnovne podatke
koje lično smatram važnim.

Zajedničko i posebno u četiri države bivše Jugoslavije uopće nije pitanje jezika i društva, već
kompletnog društva u cjelini. Sporadično smo se kroz historiju i približavali i udaljavali. Ali, uvijek smo
znali i za zajedničko i za posebno. Svako zna za porodicu slavenskih i južnoslavenskih naroda i jezika.
Prirodno je sasvim da članovi jedne porodice toliko mnogo liče, ali da se i razlikuju. Imamo bliže i dalje
rođake, braću i sestre, ali i braću ili sestre blizance. Svakoj je majci van pameti da jednom
novorođenčetu staje nogom na vrat samo zato što liči na drugo ili je (skoro) isto kao neko drugo. Iz
daleka gledajući razlike su manje uočljive, pa su stoga porivi za jezičkim genocidom i jezičkim
imperijalizmom sa strane još i jači.

Odbor za standardizaciju srpskog jezika u svojoj prvoj zvaničnoj odluci raspravlja o bosanskom
jeziku (1998. godine, nakon što im je zasmetao Pravopis bosanskog jezika iz 1996.) i tu počinje afera
bosanski/bošnjački, koja je i u medijskom diskursu kasnije dobila ime kao afera „Papak“, nesebičnim
angažmanom srpskih lingvista i političara u Banjoj Luci, nakon što je bilo omogućeno da se u
tamošnjim školama po planovima i programima iz Federacije uči bosanski jezik. Ni na hrvatskoj strani
nije mnogo bolja slika. U svojim zvaničnim priručnicima za škole jezik zovu bošnjačkim i označavaju
ga kao „službeni na jednom dijelu teritorije u BiH“, čudno? Inače, već sam u više navrata spominjao da
je u kontekstu savremenog imenovanja nominacijska odrednica “bošnjački jezik” izmišljotina
akademika Dalibora Brozovića, hrvatskog lingviste iz Sarajeva, suosnivača i potpredsjednika Hrvatske
demokratske zajednice (HDZ) i neko vrijeme zamjenika prvog hrvatskog predsjednika Franje
Tuđmana. U školama koje pripadaju društvenom uređenju s hrvatskom dominacijom u BiH imamo
također velikih problema. U Livnu smo za 21. mart zakazali savjetovanje o jezičkim pravima i borbi
protiv diskriminacije u školstvu. Isto tako, mi smo iz Instituta već poslali službeni dopis nadležnom
ministarstvu u Banjoj Luci, gdje tražimo da se osiguraju sastanci na kojima bi se pokrenulo pitanje
rješavanja problema diskriminacije u obrazovanju na osnovu jezika. Reći ću to i vama – mi mamo
rješenje! Kakvo, koje? To hoću da kažem ministrima direktno, pa tek onda vama. Da ne bih više
govorio o tome, preostat će (vam) da njih vučete za rukav i pitate šta sam im šapnuo na uho, ako ne
prihvate ono što imam da im ponudim. Može to biti i susret s nadležnim službama za obrazovanje,
jednim i drugim lingvistima, svejedno. Samo naka se već jednom konkretno krene putem rješenja. A vi
to kao novinari sve možete (is)pratiti.

Ako vam kažem da je u vrijeme osnivanja sarajevskog Instituta za jezik institut u Zagrebu,
osnovan nešto ranije, isto tako imao ime Institut za jezik; ili ako ja vas retorički ili „pod narodski“
upitam za šta će nam (što su nam trebali) instituti u Sarajevu i Zagrebu kad ima onaj u Beogradu,
dobit ćete uveliko odgovor šta je eventualni problem sa sadašnjim imenom Instituta u Sarajevu. Inače,
ovo pitanje smo rješavali i na konferenciji „Razvoj lingvističke bosnistike“, gdje smo naglasili da je
presudno važno zašto i kako je naš Institut osnovan i šta mu je primarna djelatnost. Monografija o
polustoljetnom radu Instituta, koja je u pripremi, u svom uvodnom dijelu u tekstu o osnivanju Instituta
će ponuditi nešto konkretniji odgovor. Usaglašavanje imena institucije i programa rada nije nimalo
nelogično, ali ne smije biti predmetom dnevnopolitičkih ili uskostranačkih interesa. Dobre stvari treba
postaviti kao kolektivni interes i u tom smislu onda neće ni biti problema. Primarno, političari ne bi
smjeli na svoju ruku donisiti bilo kakve važne društvene odluke koje se tiču određene struke bez
dublje konsultacije sa strukom. Pandemija nam je bila najbolji primjer.
Pitanje imenovanja i priznavanja jezika na Balkanu je i dalje više političko nego naučno pitanje. Bosanski,
crnogorski i makedonski jezik su često osporavani kao i ukrajinski jezik od srane Rusije. Stiče se dojam da
navedena osporavanja djeluju kao emocionalna alhemija odnosno motivacija naučnicima, prosvjetnim
radnicima i svim društvenoodgovornim osobama da rade više na afirmaciji svoga jezika i kulture. Da li se
slažete sa ovom konstatacijom?

Ne, ne. Društveni problemi jednog jezika su isto tako pravo naučno pitanje. Ovo „političko“
čitajte kao „uređenje društva“ i neće biti prolema. Lingvisti trebaju reći kako, a političari provesti u djelo.
Zato su epidemiološke mjere, donose ih epidemiolozi. Tek onda su političke, kad postanu društvene.
Inače su prvo epidemijske.A i tu ima zloupotreba, ne?

Za ovo oko afirmacije jezika, upravu ste. Čak i direktno, kognitivna lingvistika potvrđuje da
javnim negiranjem bilo čega zapravo to samo afirmirate. Ali, moje mišljenje je u suprotnosti s nekim
javnim narativima da nema potrebe braniti bosanski jezik – i Bosna je bila nezavisna i priznata kad je
napadnuta i još se napada. Isto je i s jezikom. Zaboga, treba se valjda braniti tamo gdje ste napadnuti
(status maternjeg jezika u obrazovanju, široj administraciji i medijima), a primarno u naučnom smislu
raditi svoj posao (naravno, u nauci bosanski jezik nikada nije bolje stajao).

U slavenskom svijetu, ukrajinski, makedonski, crnogorski i bosanski jezik i društvo dugo su

predmetom jezičkog kolonijalizma, paternalizma i imperijalizma koji može dovesti do jezičkog genocida.
Pogledajte, već 1990. smo upravo u našem Institutu imali izvještaj o takozvanoj rusifikatorskoj politici u
Ukrajini, gdje je ruski jezik bio preovladavao u odnosu na ukrajinski u društveno važnim oblastima, npr.
u nauci i obrazovanju, javnoj administraciji i tehničkoj dokumentaciji, a uveliko i u medijima. Pogledajte
šta se danas događa u Ukrajini.

Sve ovo je naročit problem kod blisko srodnih naroda i jezika. Tako je bilo i sa društvom u
Pakistanu, gdje se, kao i kod nas devedesetih, ubijalo zbog jezika. Na osnovu pakistanskog iskustva je i
proglašen Međunarodni dan maternjeg jezika.

Bosanski jezik se uči u domovinskim zemljama Bošnjaka i bosanskohercegovačkoj dijaspori, ali i u

pojedinim zemljama samostalno ili kroz katedre za južnoslavenske jezike. (Novi Pazar, Edirne...) Kako
povećati prisustvo bosanskog jezika na akademskom nivou u regiji i Evropi?

Nama je od nasušne potrebe osnovati lektorat bosanskog jezika, što je primarno posao resornih
ministarstava. Jednom sličnom inicijativom smo prije nekoliko godina obavili jedan razgovor u Rektoratu
Univerziteta u Sarajevu, gdje su naše kolege s Instituta za makedonski jezik imale plan da se u
Sarajevu osnuje lektorat makedonskog, a zauzvrat bi u Skoplju mogao biti otvoren naš lektorat, a koji bi
osim Skoplja mogao pokrivati i Prizren, s obzirom na to da i u Skoplju i u Prizrenu Bošnjacima i u
osnovnim i srednjim školama i na univerzitetskom nivou, ali i u javnim medijima, treba izvjesna pomoć u
tom smislu. A, kako je krenulo, daj Bože da nam ne bude trebao lektorat u Banjoj Luci.