UDC 821.163.41-14.09 Muicki L. (049.3) 821.163.

41-95

NOVI POVRATAK PJESNIKA LUKIJANA MUICKOG Lukijan Muicki, Pesme, izabrala i priredila Mirjana D. Stefanovi, Beograd, SKZ, 2006 (kolo 97, kw. 641), HH, 225 + HH: M. D. Stefanovi, Pesnike poslanice Lukijana Muickog ili Dnevnik u stihovima. Napomene o pesmama 155194. Dve napomene o prireivawu 199203. Renik mawe poznatih rei i izraza 205219
Mirjana D. Stefanovi, prireiva Zadruginog izdawa pjesama Lukijana Muickog (17771838), autor predgovora i prirunog aparata, pedantno je pobrojala niz atributa-epiteta koji su ovjenali iatovakog genija roda" (Wego ili srpski Horacije", predoavajui time i wegovu slavu i dugotrajno uvaavawe u srpskoj kwievnoj javnosti (pjesnici, istoriari kwievnosti, filolozi)). Ipak je traila razloge izdawu ne u samoj vrijednosti pjesama, ve u jednoj (da li?) obuhvatnijoj potrebi u sutini razumijevawa srpske pjesnike tradicije. Taj obrt cijewenog znalca predbrankovske epohe je indikativan, jer samo pjesniko djelo uklawa kao ciq objavqivawa, a ispostavqa neto to joj se ini da je ire i dubqe razumijevawe pjesnike tradicije. Nije, naravno, sporno da djela potonule vrijednosti mogu osvijetliti puteve kwievne prolosti, ve da li je poezija Lukijana Muickog estetski jo otvorena savremenom, makar samo profesionalno zainteresovanom itaocu. U svom predgovoru Mirjana D. Stefanovi je odmah stala na vrstu stazu: ukazujui precizno i saeto na pjesnikov ivotni put; uporeujui, takoe u optoj naznaci, poslanice prijateqima i pjesnikov rukopisni dnevnik, dola je do teze koja izgleda da preokree dosadawe opte predstave o prirodi poezije Lukijana Muickog i o prirodi pjesnikovog bia i dara. Piui ode, Muicki je kazivao svoju raskonu intimu koja je svojstvena linim trenucima uvstvitelnog dnevnika", kae Mirjana D. Stefanovi, slijedei naznake potekle od ora Rajkovia i Isidore Sekuli i odreujui se sasvim rezolutno oko tih ideja. Ona e otii i daqe, ne po tome to kae kako je ova poezija ostala neproitana i neshvaena", ili to izdvaja viestruke prepreke u wenom prihvatawu (str. H), romantiarski senzibilitet novih generacija, usvajawe vukovskog jezika, poimawe pjesnike prirode i bia poezije/lirske pjesme na romantiarskom obrascu, ve to sugerie da je tumaewe i vrednovawe poezije Lukijana Muickog, moglo bi se rei, poseban sluaj srpske kwievne istoriografije, gotovo posebna disciplina, koja ukquuje krug interdisciplinarnih znawa, gdje je kla212

sina filologija samo jedan aspekt jednog filoloko-istorijskog i istorijskopoetikog mozaika. Mirjana D. Stefanovi argumentuje stav o qepoti lirike Lukijana Muickog, traei u woj samo ono to je dobro (ime su autori srpskih itija u sredwem vijeku poiwali svoja izlagawa). S pravom odbijajui tezu da u ovoj lirici odsustvuje inspiracija, ukazala je na irok repertoar evropskog klasicizma u naeg pjesnika, na nagon ka samorazumevawu" (blizak ruskim klasicistima), te na ozbiqno-meditativan ili ironino-vedar ton, veui wegov stil posebno za odsko oduevqewe" i punou emocija. Vrlo je vano to je izdvojila koncepciju novog pjesnikog jezika: moglo bi se rei da je to naa prva prava pjesnika kola i u jeziku i u organizaciji stiha. Lukijan Muicki je, u mlaim danima vezan za baroknu tradiciju i sentimentalistike impulse (teme, stih), nainio odluan rez, poevi graditi sintaksu povezanu sa vrstim metrikim pravilima antike tradicije. Uz takav plan su prirodno ile i leksike inovacije, te je opravdana tvrdwa da je ovaj pjesnik jedan od najznaajnijih tvoraca srpskih pjesnikih obrazaca, uticajan, kako uoava M. D. Stefanovi, sve do Laze Kostia. Iako je saeta do krtih naznaka odgovora na postavqena i podrazumijevana pitawa, autorka predgovora je ukazala na glavne inioce djelovawa i smisla poezije Lukijana Muickog u srpskoj kwievnosti. Na drugoj strani, iscrpno je, nerijetko raskono, komentarisala pjesme uvrtene u kwigu. U sloenim odlukama oko transkripcije/transliteracije izvorne grafije u savremenu irilicu drala se naela koja su dali Petar ori i Aleksandar Mladenovi. Meutim, uprkos svim naporima, sama graa, osnovni izvori, namee razliita odstupawa. I Muicki je neujednaenost rjeewa ili neujednaene mogunosti srpskog pravopisa esto formulisao viestruko, i u iscrpnim pismima Vuku Karaxiu, i u svojim epigramima (bez izjatija nijednog pravila nema"). Savremeni prireiva zapravo tome mora slijediti, ako hoe da potuje izvorno stawe tekstova. Mirjana D. Stefanovi je postupila kompromisno, olakavajui itawe i razumijevawe grafikim prilagoavawima savremenim pravopisnim uzusima (slovo h stavqa u zagradu gdje ga pjesnik ne pie, kao i j u meuvokalskom poloaju); ponegdje je odstupala od jednaewa suglasnika po zvunosti, uvajui time izvjesne osobenosti pravopisno-jezikih crta originala (npr. serbski). Za itaoca koji dri do pouzdane veze izmeu prireenog teksta i wegovog osnovnog izvora, odnosno do kontrole prireivaevog postupka, ove grafike naznake su vane. Moda je na slian nain moglo da se rjei i itawe slova jat: bez obzira to se M. D. Stefanovi u naelu opredijelila za ekavsko itawe ove grafeme, ono bi moglo na nekim mjestima, s obzirom na ruskoslovensku tradiciju i svijest samog Muickog o razlikama u glasovnim ekvivalentima pojedinih slova, imati jekavsku vrijednost (npr. u rijei dejanija/djejanija). Ta opta nevoqa slavenosrpske jezike prakse, da nema 213

vrstih pravila ni za pisawe ni za izgovor napisanog, pogaa i izvorne tekstove i wihove savremene transkripcije. ini se, meutim, da je transkripciju boqe podvri vrstim, dosqednim pravilima, nego praviti izuzetke samo u odreenim rijeima: italac moe stei predstavu da su odstupawa od savremenog pisma posebno motivisana za odreen krug jedinica. Iscrpnost u komentarima pjesama Lukijana Muickog bila je neminovna: one su irokih intertekstualnih veza, wihov smisao je diskurzivan i esto prigodan, konkretan, pune su aluzija i citata vezanih za klasinu starinu. Nekolika svojstva komentara su dragocjena: jedno, to razjawavaju ono to italac ne moe razumjeti iz teksta pjesme po sebi; drugo, to zalaze u poetiku pojedinane pjesme i uspostavqaju jedinstven poetiki horizont u okvirima ovog izbora (up., npr., komentar smisla rijei seni" u vie pjesama, str. 160); tree, to zalaze u genezu pojedinih pjesama i odnos izmeu wihovih redakcija (npr. Glas narodoqupca). To posredno kazuje kako bi jedno puno kritiko izdawe dalo grau za nova, dubqa izuavawa jezika i stila Lukijanove poezije, a da ne pomiwemo druge oblasti u kojima je ostavio pisani trag (filologija, bibliografija, cijeli traktati u prepisci). Kad se gledaju kao cjelina, komentari M. D. Stefanovi su mozaina, fragmentarna istorija srpske kwievnosti prvih decenija 19. vijeka (s dodirima kritike, poezije, filologije, osobito u prepisci izmeu Muickog i Vuka). U takvim okolnostima, gdje se mnogolikost ivota utkiva u poeziju, razumijevawe smisla teksta se mora vezati i za biografske okolnosti, dok klasicistika poetika istovremeno od interpretatora trai da uspostavqa tijesne veze sa velikom evropskom tradicijom i wenim obrascima. Dovoqno je podsjetiti na tumaewa Stevana Josifovia ili Mirona Flaara. Pesme Lukijana Muickog su 641. kwiga u redovnom kolu Srpske kwievne zadruge, a prva posveena poeziji jednog od najuticajnijih srpskih pjesnika prije Branka Radievia. Koliko je teko prihvatiti da pjesnik takvog znaaja nije ranije uao u plave korice (uprkos velikim izazovima za svakog prireivaa i tumaa), toliko je aliti to naeg zaslunog i slavnog izdavaa okolnosti gone na sputavawe obima ovakvih kwiga, pogotovo to se prilika za potpunije izdawe poezije Muickog nee zadugo ukazati. Naime, jedno poeqno izdawe bi moglo da obuhvati i srpske i slovenske tekstove (Muicki je raunao na dvojezinost srpske kulture i srpske poezije), i jedne i druge u obimu koji bi zadovoqio prije svega profesionalno orijentisanog itaoca. Ali ako se gleda dosadawa sudbina pjesnikog opusa Lukijana Muickog, raunajui pri tome i na antologije u koje je ula, ovo je novi povratak pjesnika u italaku publiku. Poslije Stihotvorenija (etiri kwige, u redakciji pjesnikovog sinovca ora Muickog, izile od 1838. do 1847. godine) i znamenitog izdawa Vase Stajia u jednoj kwiici (Odabrani stihovi, Beograd, 1938), Muicki je bio dostupan u odlinom 214

izboru Mladena Leskovca (Antologija starije srpske poezije, 1953). Sad smo, s Pesmama u Zadruginom izdawu, dobili najpotpuniji i najraznovrsniji izbor wegove poezije (teta je to se u wemu nije nala barem jo jedna pjesma, oda Vuku Stefanoviu, Serbqinu od Serbina", pisana 25. marta 1816), temeqito komentarisan, dosqedno i paqivo prireen (uz poneku tamparsku greku, gotovo neizbjenu u uslovima kompjuterske obrade teksta). U krajwoj filolokoj neodgovornosti i nebriqivosti (kad se radi o novijim izdavawima srpske poezije predbrankovske epohe), pojava ove kwige u redakciji Mirjane D. Stefanovi svijetao je i radostan as.*

Duan Ivani

* Kwiga je datovana 2005, iako je izala 2006.

215