Ivan Kordić (Blizanci, 22. veljače 1945.

) je hrvatski i bosanskohercegovački [1] pjesnik,

književni kritičar, novinar.

Sadržaj
[sakrij]
 1 Životopis
 2 Djela
 3 Izvori

 4 Vanjske poveznice

Životopis [uredi]
Pučkoškolsku i gimnazijsku naobrazbu namaknuo u Mostaru, a studij hrvatsko-srpskog
jezika i književnosti diplomirao na pedagoškoj akademiji u Dubrovniku. Dobitnik je
prestižnih književnih nagrada. Radi na RTV BiH.

Djela [uredi]
 Rumen (pjesme, 1964.)
 Rika na razbojištu sunca (pjesme, 1967.)
 Odbjegla krinka (pjesme, 1972.)
 Antologija bosanskohercegovačke poezije (1976.)
 Kuća pod nebom (pjesme, 1977.)
 Večernje vino (pjesme, 1980.)
 Veranda prema moru (pjesme i zapisi, 1984.)
 Iza nekih godina (pjesme, 1985.)
 Poezija (izbor, 1987.)
 Jeruzalemski zid (pjesme, 1990.)
 Kao priče, kao pjesme (pjesme, 1995.)
 Težina zemlje (pjesme, 1996.)
 Laž, mržnja, zločin (eseji, 1997.)
 Cesta izvan krajolika (2004.) [2]
 Sarajevo post bellum (2004.)

IVAN KORDIĆ (Blizanci, BiH, 22. 02. 1945.) - BiH

Živi u Sarajevu. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku, Odsjek hrvatski
jezik i književnost. Pjesnik, prozni pisac, televizijski novinar, publicist, antologičar,
kritičar, urednik. Radi kao urednik na TVBiH. Od prve knjige Rumen, Debatni klub
mladih pisaca, Mostar 1964. objavio dvadesetak knjiga (poezija, proza, izbori) : Prijevodi
na strane jezike: - SZUKALISMY DOMU, Sarajewo - Belgrad - Lublana - Sejny, 1995.;
- poljski prijevod knjige poezije, Varšava 2008. Nagrade: Fund for Free Expression,
USA, 1993.; Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 2001.; Bosanski stećak – za životno
djelo, 2006.;
Naslovnica > Izdvojeno > Kritike i prikazi > OPŠIRNIJE

Ivan Kordić : Živi stroj

Osim što očito, kako to proizlazi iz motivskog raspona okvira
prethodne kritike, misli globalno i djeluje lokalno, Kordić i
reciklira. Tako da, kada se govori o "Živome stroju" zaista  
treba zamisliti stroj kojega od viška glava ne boli, jer ovdje
sabrane pjesme, prethodno objavljivane između drugačijih
korica, kad ih se stavi na kup ili kamaru, ne ukazuju na sadržaj
cjeline autorske pjesničke knjige. Pabirci su zbirke koja se
rastegla od jako dobrih, preko prosječnih, do nepotrebno loših
pjesama.

Ne tako davno pisao sam o Kordićevoj »Cesti izvan krajolika« u kojoj se nalaze mnoge
pjesme otisnute u najnovijoj njegovoj zbirci »Živi stroj«. Potka prikaza bila je sinteza
objektivnog dijela tranzicijske stvarnosti gledana kroz osobnu prizmu leleka sebra Avde
Sidrana, »Nema se, bogami sa / čime više među ljude doći. / Iscijedio sam oči.«

Osim što očito, kako to proizlazi iz motivskog raspona okvira prethodne kritike, misli
globalno i djeluje lokalno, Kordić i reciklira. Tako da, kada se govori o "Živome stroju"
zaista treba zamisliti stroj kojega od viška glava ne boli, jer ovdje sabrane pjesme,
prethodno objavljivane između drugačijih korica, kad ih se stavi na kup ili kamaru, ne
ukazuju na sadržaj cjeline autorske pjesničke knjige. Pabirci su zbirke koja se rastegla od
jako dobrih, preko prosječnih, do nepotrebno loših pjesama.

Ne bih li oslikao posljednju grupu sabranih stihova posegnut ću za basnovitom i narodno-

mudrom pjesmom o humanom osokoljenju: "U našem narodu / s ushićenjem govore / Vidi
ti našeg sokola / Gordiš se kad to čuješ / Uzneseš se visoko kao pravi soko / A kad na
televiziji / U krupnome planu / Ugledaš tu pticu / Vidiš da mrka / Je i prestrašna / Dok vreba
svoj s neba / Plijen".

Hm, osim što je teško ne se zagrcnuti nad pjesničkim leksikom u kojemu mirno stanuje riječ
"prestrašan" i neproduktivno gonetati razloge za kurziv, te je rubno lagodno za ozbiljno
uzeti rimu: "...visoko kao pravi soko", ova stihovana basna s redundantnom porukom kao da
je promašila stoljeće u kojemu je napisana. Višak mudrosti opterećuje i stihove o boli
glumca u kazalištu lutaka kojemu nitko ne vidi lice, pa ga nitko ne prepoznaje na ulici, a da
nije njega ne bi bilo ni Djetlića ni Pinokija ni Zločeste Sove... pa ovaj, poput Žalosne Sove
bez Floka luta gradom u boli, neprepoznat. Iako primjera ima više, ova su dva dostatna da
se njima ukaže na pjesme koje u knjigu nije trebalo uvrstiti. Ionako ekskluzivitet teksta nije
bio ključni kriterij za nastanak iste.

No, pjesama u njoj ima puno. Čak puno više dobrih, uvjerljivih, nego ovih na koje sam se
osvrnuo. Tim više, potonje smetaju ekvilibriju cjeline teksta. Iako razbacane i neposlagane,
pjesme, bez obzira na razinu njihove žanrovske hibridnosti (pjesme u kojima se izmjenjuju
diskurzi i stilska sredstva putopisa, novinskih izviješća/TV reportaža/svjedočanstava...) u
cjelinu veže tanka, ali čvrsta nit koja nam otkriva prividno dvojnu autorsku poziciju. Kao i
mnoge koji se ne libe osjećati i misliti, domišljeno i zamišljeno zabilježiti, Ivana Kordića
krajobrazi inačica Balkana nisu mazili.

Zanimljivi su načini na koje je Kordić odlučio preživjeti teror genija mjesta. Istovremeno i
unutra i izvan predmeta, intelektualno i emotivno uronjen i distanciran, u svijetu koji se
sustavno i u etapama rastače i komada, Kordić se metodički i filozofski (riječ u kontekstu
nije preteška), kao jedinka na poligonu bilo latentnog bilo oslobođenog užasa, odredio kao
solipsist-stoik. Potonju tvrdnu najbolje će potkrijepiti stihovi: "Kako je lijepo / Samotnjak
biti / Ne slušat ništa / Niti vidjeti // Sam u svom svijetu / Otkrivati mirnoću / Birati krilca /
Što će ti rasti // Poput insekta / Čudesan sad si / Sam samo radiš / Sad sve o sebi // Nikom
baš ništa / ti dužan nisi« (»Samotnjak«). Ili: »Što više na zemlji / ti više mjesečariš / Usred
dana / Čudne stvari, obrnute potpuno / Od svakog iskustva" ("Mjesečar").

Izreku o tome kako je čovjek divan, a kako su ljudi grozni, Kordić ne rabi na način
adaptacije narodnih mudrosti o pticama-grabljivicama, nego je vješto usađuje u niz pjesama
koje govore o ratu i poraću. Tužno je, ali egzistencijalno istinito i na terenu iskustveno
provjereno, da je solidarnost, pod ovim nebom i u ovom vremenu, moguća jedino u rubnim
situacijama: u klimaksu krize, u ratu, u raspadanju reda...

Iako mu stoicizam omogućuje preživjeti verzije službene povijesti koje nam na Balkanu
serviraju pod elementarnu akviziciju života; iako mu solipsizam olakšava "činiti fintu" da
ne vidi baš sve, Kordić u većini svojih pjesama zapravo ispisuje tople retke o ljudskoj
solidarnosti, pa makar ona bila i reaktivna.

A kakva će drukčija i biti u vremenima u kojima se nema više s čime među ljude doći!?

Kordićeva poezija nastajala je na rubovima te kozmičke ekstaze, na vrhuncima odakle se

najzornije rišu tame zemaljskih ponora.
Osnovni topos književnog opusa Ivana Kordića, ovog u biti ljubavnog pjevanja, je
Mostar, grad koji je koncem prošlog stoljeća doživio najstrašniju ratnu kalvariju, a kroz
trijumf tribalne politike ostao trajno devastiran i u nedogled podijeljen. Zanimljivo je
napomenuti da je Mostar još od vremena austrougarskih važio za jak kulturni centar -
rođeni su i živjeli i djelovali u njemu neki od najznačajnijih autora zapadnog Balkana -
Srbi Šantić i Dučić, Hrvati Milićević i Jakovljević, Bošnjaci Đikić i Humo. Ta stara
književna slava se istopila i Mostar u drugoj polovici dvadesetog stoljeća producira tek
osrednju folklorističku i etnološku, a ponajviše zakašnjelu socrealističku poeziju -
mostarski pjesnici stvaraju stihove koji veličaju hercegovačko sunce i vino i kamen i
Neretvu, ili još češće opjevavaju socijalizam, maršala Tita i njegove historijske bitke.