Izostavljanje interpunkcije u slobodnom stihu ne znai da se razlika u dubini sintaktikih

granica gubi, nego da je ona namjerno uinjena nejasnom i dvosmislenom. Ne moemo

poistovjetiti, recimo, jaku sintaktiku granicu meu recima Na obale je doao stanovnik s
neke nove zvijezde // i umi svojom divljom radou i onu znatno slabiju u recima (Kad
koracajui cestom kroz mrtvo svijetlo podne) stane / preplaena krikom udne tice.
Upravo se napetou izmeu grafike segmentacije retka i plitke sintaktike granice
(stane preplaena...) u imia nerijetko postiu vani semantiki efekti.

UTJEHA KOSE
Gledo sam te sino. U snu. Tunu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijea,
Na visokom odru, u agoniji svijea,
Gotov da ti predam ivot kao rtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajui da su tamne oi jasne
Odakle mi nekad bolji ivot sjao.
Sve ba, sve je mrtvo : oi, dah i ruke,
Sve to oajanjem htjedoh da oivim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jo je bila iva
Pa mi ree : Miruj! U smrti se sniva.
ANTUN BRANKO IMI
(1898.1925.), hrvatski pjesnik, esejist i knjievni kritiar,najznaajniji je pjesnik
hrvatskog ekspresionizma. Potpuno negira tradiciju, pod snanimutjecajem njemakog
ekspresionizma i berlinskog asopisa Der Sturm. Objavio je samo jednuzbirku pjesama,
Preobraenja (1920.), i njome se svrstao u sam vrh hrvatske knjievnosti. To je prva
zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj knjievnosti (48 pjesama). Progovorio
je posve originalno uveo u hrvatsku poeziju pojmovno pjesnitvo i slobodan stih, a
izostavljajui interpunkciju (reenine znakove) dao i vizualnu snagu svojim lirskim
motivima. Izraz mu je neobino saet, a glavne teme ljubav i smrt. ivio je teko,
bolestan isiromaan te ga zaokupljaju teme o ljudskom tijelu i socijalna temtica (ciklus
Siromasi). Nekim temama i motivima blizak je tzv. kozmikom ekspresionizmu (pjesnik
prorok, poetavates).
Pjesme: iz zbirke Preobraenja: Pjesnici, Moja preobraenja, Opomena, Ljubav, Smrt,
Povratak, Hercegovina, Ljubomora, Budui Ostalo: Smrt i ja; ciklus Siromasi
Siromasi koji jedu od podne do podne, Ruak siromaha; Naeni Bog

Eseji: Tehnika pjesme, Muzika forme

Roen je 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je zavrio puku kolu. Od 1910.
polazio je u irokom Brijegu franjevaku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u
Mostaru, azatim odlazi u Vinkovce, gdje je zavrio etvrti i peti razred gimnazije. Zatim
odlazi u Zagreb, gdje nastavlja kolovanje. Dvije godine kasnije, kada pokree asopis
Vijavica, imi zbog propisa koji uenicima nisu doputali objavljivanje novina, prekida
kolovanje. Od tada se posveuje knjievnosti, objavljuje lanke i pjesme u brojnim
asopisima (Gri, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokree
asopis Juri. Godine 1924., kada pokree i asopis Knjievnik , obolio je, te je u nadi
izljeenja otputovao u Dubrovnik. Nakon to mu se zdravstveno stanje pogoralo, vratio
se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27.godini ivota.
Lirika stilske znaajke:
-slobodan, nevezani stih
-bez interpunkcije (reeninih znakova)
-krtost izraza, racionalizacija rijei
-odbacivanje deskripcije (opisivanja)
-dojam krika, napetosti, unutarnje dinamike i pobreta
-ekspresionistiki i egzistencijalni motivi
-vizualni izgled grafika forma pjesme postaje sadrajno vana
-najee stilske figure: sinestezija, hiperbola, metafora
-uranjanje u sadraje svijesti: vizije, slutnje, strepnje, halucinacije,nestvarne slide
-forma: stihovi centrirani, idu od sredine, a nisu poravnani od poetka retka;strofe
izgledaju poput skupina stihova, a kako stihovi nisu fiksiraniinterpunkcijom,
izgledaju kao da lebde (to prati i est imiev motivuzdizanja od tla, lebdenja ili
levitacije); pjesme u obliku simetrinogagrafikog aranmana (podsjeaju na
tekstove nadgrobnih spomenika)
-sinestezija (proimanje osjetilnih doivljaja: mirisa, boja, zvukova), posebno
sinestetika uporaba boja (plava!); koloristiki kontrasti: uta boja ivota,
radosti i Sunca; plava metafizika, duhovnost, astralnost; crna boja smrti; (uto,
plavo, crno asocijacija na kolorit Van Goghovihslika); bijela rijetki sretni
trenutci u ivotima ljudi
imi je bio pjesnik izrazite tenje da zgusnutim, krtim stihom intenzivira doivljaj
svijeta.Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, uvao se razlivenosti i
praznine. Roen u Hercegovini (Drinovci), zapoeo je pjesmama koje oponaaju A. G.
Matoa, ali je naglo izveodramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebake gimnazije,
pokrenuo asopis, primioekavski izgovor (u emu e ga ubrzo kratkotrajno slijediti i
mnogi drugi hrvatski pisci) inastupio kao novi pjesnik i kritiar, nadahnut bekim
ekspresionistikim asopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporitem u
posvemanjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmeu knjievnosti i
stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim asopisom ("Vijavica",1917.), a zatim i
drugim ("Juri",1919.), saeto jeoznaavao svoj knjievni smjer sadran u
(ekspresionistikom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doivljaj svijeta
i da zato ne smije, pa i ne moe biti angairana u slubi bilo koje tendencije. Ako to u ono
doba i nisu vie bile nove misli jer su ih ve zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada

bile izgovarane nainom koji do tada u nas nije bio poznat. Mladi hrvatski ekspresionist
Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a imi, kao da nastavlja na
te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on
kae, i odijelo sa sebe, i "kragne, manete, kravate, alove i sveono drugo, da bacimo iz
sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono to je ukus,
to je retorika i 'lepota', to e rei sve ono to je suvino i dagovorimo istinu". Iako je
polemiki intoniranom, matoevski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na
knjievna zbivanja i uope na razmiljanja o knjievnosti,najdublji trag ostavio je kao
pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog poetnitva, naelno odbacio vezani stih i
rimu pa progovorio saetim, esto i grafiki simetrinim slobodnim stihom te stvorio
uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doivljaja svijeta.
Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego iskljuivo u
individualno-psiholokom znaenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjeao je trajnu tjeskobu i
duhovni nemir, ali i svijest da je pred kljunim pitanjima ivota i svemira nemoan kao
ovjek, a kao pjesnik moe ga samo spoznavati. Reskou svoga stiha prodirao je kao
otricom noa u dubine ljudskoga bia, u njegovu egzistencijalnu samou. Zato njegove
pjesme, naoko tako hladne i esto svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu,
blistaju dalekim astralnim sjajem.