Tin Ujević – odnos prema tradiciji

Tin Ujević jedan je od najistaknutijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća čije stvaranje započinje
pod utjecajem Baudelaireovog simbolizma zbog čega je stekao titulu Imotskog Baudelairea.
Ujevićevo se stvaralaštvo razvija u duhu ekspresionizma i nadrealizma uz elemente socijalno
angažirane književnosti te se dijeli na tri faze čija se tematika razvija od patnje i ljubavi, do
misaone poezije i u konačnici pjesnikova pomirenja sa svijetom i samim sobom. Njegove
prve pjesme sadržane su u zborniku Hrvatska mlada lirika te u njima zagovara važnost
oslobođenja pjesništva od tradicije unatoč poštovanju koje osjeća prema njoj.

U polaznoj pjesmi Oproštaj Ujević izražava poštovanje prema tradiciji, no smatra da je

vrijeme da se nova generacija pjesnika udalji od nje i krene svojim putem. Njegovo poštivanje
tradicije očito je nakon samo nekoliko riječi kada se primjećuje da je pjesma napisana
jezikom Marulićeva vremena. Naklon prema tradiciji uočljiv je i u sonetskom obliku kojim je
pjesma napisana. Pjesma je programatska što se očituje epitetima mlada, voljna i nova kojima
Ujević najavljuje i opisuje novu struju pjesništva koja teži odmicanju od naučenoga i
tradicionalnoga. Tu struju predstavlja motivom lađe, odnosno plavce, koja „… hoteća pojti
putom svojeg plova“ aludira na Marulićevu lađu na kojoj Ujević i mladi pjesnici, puntari,
plove „bez vojvode al zakonodavca“, u novome smjeru gdje tradicija nije smjernica kojom se
vode. Marko Marulić metonimija je za tradiciju kojoj u drugom katrenu odaju počast usprkos
tome što se u drugoj tercini od nje opraštaju. Motiv odlaska koji je uveden u prvoj tercini
dodatno naglašava udaljavanje od tradicije koja je predstavljena kao „… garb slovućeg
greba / I tokoj ti napis dijački i stari.“ Sunčano nebo za kojim lađa pjesnika plovi predstavlja
slobodu pjesničkoga izraza koji nije okovan sponama tradicije.

Pjesmu Naše vile također karakterizira veličanje tradicije, ali umjesto vedroga tona punog
nade koji prevladava prvom pjesmom Ujević izražava nostalgiju za nestankom tradicionalne
književnosti. Prve dvije oktave napisane su kao niz retoričkih pitanja koja lirski subjekt
postavlja samome sebi. U njima se on poziva na hrvatsku tradiciju i oživljava ju kao tri
skupine vila – pjesnike, pjesnikinje i likove tradicionalnih dijela te se pita gdje su. Opisujući
vile epitetima kao što su drage, rajne i dobre, Ujević pokazuje svoje poštivanje i ljubav prema
tradiciji. Treća oktava predstavlja odgovor na postavljena pitanja te navodi da su „Nestale kao
biser rane rose“. Nestalu tradiciju smatra otokom za sretne i smatra da je „… blažen tko ih
jednom sretne“ čime naglašava da iako je došlo do odmaka od tradicije, ona predstavlja nešto
vrijedno slave i utočište pjesnicima. Poistovjećivanjem vila s Muzama očituje se uloga
tradicije kao izvora inspiracije mladim pjesnicima koji utjehu za nestalom tradicijom
pronalaze u novome pravcu pjesništva obilježenoga slobodom i prikazanome motivom plavih
nebesa.

Ukratko, Ujevićev odnos prema tradiciji odlikuje se iznimnim poštivanjem koje je očito u
odabiru korištenja Marulićevim jezikom i tradicionalnim oblikom u pjesmi Oproštaj te
veličanjem hrvatskih pisaca i književnih likova u pjesmi Naše vile. Unatoč tomu, zalaže se za
odmicanje od tradicije i slobodu pjesništva koje je u objema pjesmama prikazano kao nebo
kojemu mladi pjesnici, sukladno razdoblju avangarde u kojemu stvaraju, teže.