MOJA ANALIZA PROCITANOG

John lock u uvodu svoje knjige „ogled o ljudskom razumu“ počinje sa ubjeđenjem da je razum ono što
uzdiže čovjeka iznad ostalih živih bića i da kao takav treba da bude uzet za predmet istraživanja.
Trebamo naučiti, obzirom da sam sebe ne opaža, kako ga udaljiti i učiniti njegovim vlastitim predmetom
razmatranja. Kao zadatak vidi istraživanje porijekla, izvjesnosti i opsega ljudskog znanja, osnove i
stepene vjerovanja, mnjenja i saglašavanja. Razmatra granice mnjenja i znanja te prvo čime se bavi jeste
porijeklo ideja, kakvo to znanje razum dobiva od njih? Kakvi su obim i pouzdanost tog znanja? Jako
važnim smatra shvaćanje da um ima granice svoje spoznaje i da to prihvati i bude srećan što ima dio
shvatanja, veoma velik dio, u kojem je u stanju da se kreće- Samo tako neće tražiti pozdanost tamo gdje
postoji samo vjerovatnoća. Zato mi treba da ispitamo te naše moći, vidimo za šta su prikladne i onda se
držati onoga nama shvatljivog! Ideje: „sve što je predmet razuma dok čovjek misli“ On smatra da nema
urođenih principa u duhu i to kroz knjigu dokazuje pobijajući uvjerenja koja zastupaju suprotno
mišljenje. Kaže da postojanje ideja s kojima se svi slazu ne znaci da su urođene, jer – sposobnost je
urođena, znanje je stečeno. Naš razum operira u smjeru spoznaje uma. Ideje koje čovjek stiče prvo su
one čulne-privikavamo duh na njih i pamtimo ih (a to je moguće samo uz korištenje uma, učenje i
shvaćanje riječi). To što prihvatimo nešto čim primimo čulima ne dokazuje da je urođeno. Npr: opšti
princip: „nemoguće je da ista stvar postoji i ne postoji““žuto nije plavo“-nije urođeno jer je potrebno da
bude predočeno za spoznaju. Nisu urođeni jer nisu prvo što spoznajemo, ne uživaju opštu saglasnost.
Da su urođene prvo bi bile spoznate od strane djece i idiota koji su najčistiji, još neiskvareni
pozajmljenim znanjima i učenjima. Tako kaže da ni moralni principi ne postoje već da se oni traže i
stvaraju kroz umovanja, raspravljanja. Vjera i pravda su bitna za odnose,veze,opstanak, ali nisu urođena.
„ljudska djela su najbolja tumačenja njihovih misli“ moralna pravila nisu urođena i zato što traže dokaze,
njihova istinitost ovisi o nečemu. Tako da je vrlina ustvari prihvaćena jer je usko vezana za dostizanje
sreće. Vrlina kao nesto korisno! Sva ta moralna pravila različita su među narodima, drugim zakonima i
zakonodavcima. Cak ni ona „roditelji, volite i čuvajte svoju djecu“ nije primjenjena kod svakoga. Mnoge
ne prati griznja savjesti tamo gdje mi mislimo da bi trebala zato sto je SAVJEST samo sud o moralnoj
ispravnosti naših akcija. A principe djelovanja pronalazimo u ljudskim apetitima. Roditelji vaspitavaju po
vlastitim ispravnim principima, baziranim uglavnom na predrasudama, djecu koja te doktrine usvajaju
kao neoborive, po sebi očigledne istine! A kad odrastu ta usađena mišljenja tumači kao od Boga data.
Žive u pozajmljenim prinicipima, nikad ih ne preispitujući (zbog vjere, odgoja ili lijenosti). Principi nisu
urođeni ako nisu urođene ideje koje sadrže, a kao sto smo vec dokazali, ne rađaju se s nama jer dolaze u
duh iskustvom i zapažanjem. Čak ni identitet nije urođena ideja. Ideja o bogu također nije urođena ali
„Imati pojam o Bogu ne potvrđuje njegovo postojanje, baš kao što nemati pojam ne negira postojanje!
Svi mi imamo različite ideje o njemu-uzvišeno, močno, mudro i nevidljivo biće! Pravilni pojmovi se
dosežu: umom, meditacijom i pravilnom upotrebnom ljudskih sposobnosti „Da bog postoji sigurno je
kao i da su suprotni uglovi na presjecanju dvije prave linije jednakii“

SUPSTANCIJA- Nemamo jasnu ideju; neodređena pretpostavka o ne znam čemu, podloga ideja koje ne
znamo!

Što nije u aktuelnom vidokrugu ili u pamćenju, nije uopšte u duhu!

Znanje ovisi od pravilne upotrebe moći koju nam je priroda podarila. Nema ni urođenih stavova.
Lijenost zbog koje ih nazivamo takvim radije nego da istražujemo, a omda se pojavi vladar koji izričito
kaže „to i to je vrhovni princip koji ne smiješ ispitivati“- zabranjuje se upotreba vlastitog uma i suda 

IDEJA JE PREDMET MIŠLJENJA- POTIČE IZ OSJETA I REFLEKSIJE(unutranje čulo, one dolaze kasnije zato
što zahtjevaju pažnju)! IDEJA= Sve što duh opaža u sebi, ili što je neposredan predmet opažaja, misli
ili razuma.Duh je čisti, bijeli papir koji sav materijal uma i znanja stiče kroz iskustvo. Moć zapažanja nam
pribavlja materijal mišljenja.

VRSTE IDEJA: 1.Proste (osjetilne, primljene putem čula- jednog, više) 2. Putem samorefleksije. Ideje krče
sebi put, sugerisane duhu uz osjete i refleksiju! Refleksija je zapažanje sopstvenih radnji od strane uma
putem kojeg razum stiče ideje o tim radnjama. Na šta usmjeravamo pažnju? Primanje prostih ideja
=pasivnost razuma. Proste ideje stičemo samo putem iskustva. Duh ih niti može stvoriti niti ih može
uništiti. Upotrebom prostih razum kreira kompleksne ideje. PROSTE IDEJE SU MATERIJAL SVOG NAŠEG
ZNANJA.

Proste ideje stičemo preko utisaka koje sami predmeti vrše na naš duh kroz odgovarajuće prilaze. Proste
ideje čula (vid,dodir) = prostor,oblik,kretanje/mirovanje. Proste ideje refleksije= sposobnosti duha=
opažanje/mišljenje i htjenje/volja. Kombinacija prostih ideja iz cula i refleksije, podstiču nas na
djelovanje zbog općenja za sredinom i stalnom potragom za srećom- možemo reci da se u toj potrazi
ogleda traženje zadovoljstva i izbjegavanje bola.

Kvalitet nekog predmeta vidimo kroz njegovu sposobnost da proizvede ideju u nama. Primarni i realni
kvaliteti (djelovanje neprimjetnih čestica na naša čula, neko njihovo kretanje koe izaziva impulse u
nama)= masa, oblik, prostiranje, kretanje i broj. Sekundardni kvaliteti nisu u predmetu. Sve ostalo je
relativno, npr: voda je nekom hladna ili topla. Ali- za oblik nema relativnosti! Postoje 3 vrste kvaliteta u
tijelima: primarni, čulni i moći. Moći različitog djelovanja na druge stvari proizilaze iz raznih modifikacija
primarnih kvaliteta.

MIŠLJENJE= prva prosta ideja refleksije. Najprostija. U opažanju duh može biti pasivan u mišljenju ne!
Mišljenje zahtjeva voljnu pažnju!

OPAŽANJE= Samo kada duh dobije utisak- vatra može paliti tijelo ali mi to osjetimo tek kada opažanje
dopre do mozga. Opažanje je prvi korak na putu ka znanju, ulaz za znanje. Nije dovoljno da dotakne
čulo. KAD GOD POSTOJI OSJEĆAJ/OPAŽAJ POSTOJI I IDEJA U RAZUMU! (prve dječije ideje su glad i
toplota)

Ideje zadržavamo uz pomoć posmatranja/kontemplacije i pamćenja(magacin ideja)/ponovnog

oživljavanja. Oštroumnost je brzo skupljanje ideja, a razboritost pažljivo razdvajanje ideja.

KOMPLEKSNE IDEJE(ljepota, čovjek,zahvalnost)...- duh ih pravi od prostih (koje prima pasivno). 3radnje:
kombinovanje u slozene, stvaranje relacije i apstrahovanje u opšte ideje!

Ove ideje su voljno stvorenue i djelimo ih na moduse (zavisni od supst.kao učinci djelovanja)prosti i
mješoviti, odnose(upoređivanje ideja) i supstancije(pojedinačne i kolektivne)-
Prostor je prosti modus. Prostor nije tijelo jer nema ideju čvrstoće ni otpor kretanja tijela.

ŠTA JE SUPSTANCIJA? I BOG I DUH I TIJELO? Da li je ista ideja, i ista supstancija a samo drugačija
modifikacija? Ili su ipak tri različite, i kad već postoje tri zašto ne bi postojala i neka četvrta?

MI NEMAMO JASNU IDEJU O TOME ŠTA JE TO SUPSTANCIJA. ONA JE NEŠTO ŠTP PODRŽAVA
AKCIDENCIJU.

Trajanje je prosti modus.Trajanje je prostiranje koje protiče. Nizanje ideja kao dokaz trajanja nas samih.
Duh ne može dugo ostati na jednoj nepromijenjenoj ideji- može samo odlučiti kojima da posveti pažnju.
Ideja trajanja ne ukljucuje ideju kretanja. Neovisna je od nje.

VRIJEME= trajanje određeno mjerama. VJEČNOST= beskrajno dodavanje ideja. Posmatrajući bilo koji dio
beskonačnog trajanja kao ograničen periodičnim mjenama mi stičemo ideju o onome što nazivamo
vrijeme. Vrijeme i mjesto su čulno određeni, trajanje i prostiranje i broj su beskrajni. Ideja o
beskrajnom je ona kojoj u svojim mislima ne možemo naći granicu.

BROJ= najprostija i najuniverzalnija ideja. Ideja jednoga, jedinstvenosti. Primjenjiv na sve, najprecizniji
od svih modusa. Dalje imamo moduse kretanja, prostiranja, zvukova, boja, okusa... A kada duh okrene
pogled ka unutra, kad sebi tada nastupa mišljenje. U mišljenju posmatra mnoštvo modifikacija i kreira
ideje. RADNJE DUHA: Zaključivanje, suđenje, htjenje i znanje.

Modusi zadovoljstva i bola (ljubav kao ideja izašla iz misli o uživanju, želja iz misli o nezadovoljstvu,
radost, žalost, nada). Sve ove ideje nam dolaze iz osjeta i refleksije.

MOĆI= shvaćanje da se proste ideje mogu izmjeniti uticajem neke moći na njih (aktivne i pasivne-tj.
Vršenje ili podnošenje promjene) AKTIVNE=MIŠLJENJE I KRETANJE. Volja i Razum su moći i duhovne
sposobnosti. Volja je naredbodavna sposobnost duše ali se pokorava razumu. Sloboda pretpostavlja
razum i volju. Sloboda da se bira kojom idejom se baviti/djelovati ili ne prema usmjerenju duha.
Sloboda je znati vladati strastima s ciljem da pronađemo srecu koja nam je svima cilj Pasivno mišljenje je
primanje ideja kroz spoljašnje supstancije. Aktivno mišljenje bavljenje idejama u nama.

Kada je duh aktivan, stvara kompleksne ideje, on ne istrazuje da li one u prirodi mogu biti tako spojene.
Tu nastaje POJAM-koji porijeklo ima vise u ljudskim umovima nego u stvarnosti. Dobiti ih možemo
objašnjavanjem njihovih imena. IME povezuje mješovite moduse u jednu ideju (zbog potrebe za
komunikacijom) Jezik se stalno stvara, mijenja pa i ti modusi predstavljaju samo prolazne kombinacije i
to su UNIVERZALIJE. Dobivanje ideja kroz moduse: iskustvo/posmatranje, izmišljanje/voljno povezivanje
u duhu i stvaranjem u mašti kroz objašnjavanje drugima.

Moć je izvor radnji, supstancije u kojima je (uzroci) i supstancije koje se proizvode(posljedice). Delanje i
trpljenje kao proste ideje urođene u predmetu.

ŠTA JE ČISTA SUPSTANCIJA? Naša pretpostavka o nečemu sto je podloga kvaliteta koji u nama
proizvode proste ideje( akcidencije). Supstancija kao pretpostavljena i nepoznata podloga kvaliteta
koje vidimjo kao postojeće i koje ne možemo zamisliti da postoje b ez nečega što ih podržava.
SUBSTANTIA-POTPORA! Supstancija kao nešto različito od opažljivih ideja. NEMA JASNIH IDEJA O
SUPSTANCIJI! Priroda supstancije je tajanstvena i apstraktna a mi je sebi predstavljamo kroz
kombinaciju prostih ideja.

NAJSAVRŠENIJU IDEJU O SUPSTANICIJI STVARA ONAJ KOJI SPOJI NAJVEĆI BROJ PROSTIH IDEJA KOJE U
NJOJ POSTOJE! Supst= skupr prostih ideja + pretpostavke čemu pripadaju i u čemu postoje

3 VRSTE IDEJA: primarni čulni kvaliteti ( neovisni o nama-masa,broj,oblik) sekundarni čulni kvaliteti (od
čulnih ali i naše sposobnosti da proizvedemo ideju) treće koje se ogledaju kroz moć supst da vrši ili trpi
promjene primarnih kvaliteta i putem izmjenjene supst.stvara druge ideje u nama=moći! (MOĆ vatre da
spali=naša ideja o toploti). Da je čovjek u stanju otkriti primarne kvalitete, sekundarni mu ne bi ni trebali.
No u čojvekovoj prirodi nije potpuna spoznaja. MI NE ZNAMO VIŠE OD NAŠIH PROSTIH IDEJA. Mi nismo
u stanju spoznati tijelo nista lakse od duha, jer se ne moze zamisliti ni misleća ni prostorna supstancija.
Zapitajmo se: ako postoji čvrstoća bez misleće stvari, zašto ne bi postojalo i obratno? Ideja BOGA
načinjena je od prostih ideja koje stičemo refleksijom. Uvećavanje prostih ideja + ideja beskonačnosti=
BOG

Zbirne ideje, su sve vještačke stvari-duh ih pravi uz korištenje svoje moći sastavljanja.

ODNOS- uspoređivanje ideja, bitnost korelativnih termina. Nerijetko su idej odnosa jasnije od one o
predmetima na koje se odnose (očinstvo vs ljudskost  ). Odnosi mjesta, vremena, prostora su
RELATIVNI.

NAŠE IDEJE OBUHVATAJU 3 VRSTE SUPSTANCIJA: 1. Bog 2. Konačna razumna bica 3. Tijela. Ne isključuju
jedna drugu ali iskljucuju svaku drugu iste vrste. LIČNOST- misleće,razumno biće koje ima um im moć
refleksije i može da smatra sebe sobom! Ima svijest o sadašnjim i prošlim radnjama tako da te radnje
njoj pripadaju. Osjeća zadovoljstvo i bol, može biti srećna i nesrećna.LIČNI IDENTITET MORA BITI U
SVIJESTI. Ideja o čovjeku = razumni duh

Ostali odnosi: proporcionalni, prirodni, ustanovljeni, moralni... ZAKONI: božanski, građanski i

reputacija/običaj – SVI SU RELATIVNI.

Moralna stvarnost je zasnovana na prostim idejama i kreće se u tim granicama.

Primjer: prijatelj...je čovjek koji voli drugog i spreman da mu čini dobro...sta je čovjek, sta je ljubav,
sta je dobro..? do proste ideje jer svi odnosi se svode na proste ideje.

ZNACI SLOŽENE IDEJE SU: MODUSI, SUPSTANCIJE I ODNOSI

Ideje mogu biti jasne(pamćenje ih može pružiti duhu kad zatreba), nejasne, razgovjetne( prepoznati
posebnost i različitost od svih drugih ideja). No, postoje i mutne ideje i u glavnom je tako zbog veze koja
se pravi s imenima, neodređene upotrebe riječi, nasumično nabacanih ideja. Zbrka je u imenima jer duh
vezuje ime sa idejom
Sve proste ideje su realne (pasivan duh). Prosta ideja izražava moć stvari/njen učinak i zato je i
adekvatna i realna! Pod adekvatnim idejama smatraju se one koje su savršeni predstavnici prototipa, a
to su sve proste ideje. Svi modusi su također adekvatni jer ih duh bez ikakvog uzora formira da označi
stvar. Originalna ideja duha koja. No, čim duh preuzme tuđu ideju ona ne mora biti tačna kada se spoji s
njegovim duhom (interpretacijom). Međutim, realne suštine supstanccije su nam nepoznate. Mi ne
znamo šta je supstancijalnja forma i zato su sve ideje o supstanciji neadekvatne.

IDEJE KAO POJAVE U DUHU NISU NI ISTINITE NI LAŽNE! ONE TO NE MOGU BITI SAME PO SEBI. TO
PRIPADA STAVOVIMA (tvrđenje i negiranje). Ideje su istinite ili lažne samo kada se odnose na nešto.
Duh koji po svojoj prirodi teeži znanju, često i brzini i skraćivanju puta pravi greške. Apstrahiranjem
ideja, izvođenjem imena. Proste ideje nisu lažne/čulne ideje su uglavnom jednake među ljudima.

Ne slaganje s prototipom (prva slika, uzor) =laž

Zbog povezivanja, asocijacija s nekim idejama mi nerijetko pogrešno povezujemo bazirano na

simpatiji/antipatiji (mrak i babaroga )

JEZIK –sredstvo komunikacije. RIJEČ-postala od naziva čulnih ideja. Riječi nam omogućavaju da ono što
smo čulno doživjeli pokušamo približiti drugoj osobi koja to nije dozivjela. Ispoljavanje svojih nevidljivih
ideja. Pogreske nastaju u dva slučaja: u prvom pogrešna pretpostavka o duhovima drugih ljudi), i prema
realnim stvarim (umišljenost da naša riječ stvarno odgovara realnosti stvari) Same riječi uglavnom su
opšte. Sve i kad bismo imali posebno ime za svaku pojedinačnu stvar to bi bilo beskorisno i sporo jer
uopćavanje je tu da ubrza. Apstrahiranja-rod kao nabliža opšta. Opšte i univerzalne ideje su tvorevine
uma. Svaka posebno apstrahirana ideja je posebna suština. Ok, ali...da li mi uopšte poznajemo suštinu?
 kao biće stvari, ne! SUŠTINE- su nestvorljive i neiskvarljive jer su u duhu. Suština vrste je čitava i
netaknuta sve i da ne postoji niti jedan jedini predstavnik te vrste

Imena prostih ideja se najmanje dovode u sumnju. Imena mješovitih modusa(njihove suštine su
kompleksne ideje) i odnosa su tvorevine razuma, proizvoljnom stvorene, bez uzora i veze sa realnim
postojanjem (supst. Za razliku od njih ipak odgovara nekom realnom biću). Ime kod mješovitih
modusa povezuje kombinaciju u jedno i stvara posebnu vrstu čije ime označava njenu realnu suštinu.-
zato uvijek treba pažljivo koristiti jezik. Imena supstancija- više pojedinačnih supst. U kompleksnoj
ideji formira vrstu. Međutim, suština svake vrste stvari je apstraktna. Nominalna ima za cilj da
povezuje vrstu, ali realna je nama nepoznata. Ovo znači da mi vrste razlikujemo po nominalnim
sustinama a realne pretpostavljamo.

Znamo da se u našem duhu stvara suština vrste, ali svjesni smo da je jezik stvoreno prije nauke, u
vrijeme kad je duh bio neuk, koji stvara jezik nepismenih ljudi. Promjenjljive i nepozdane! Što su ideje
opštije to su nepouzdanije. Ljudi stvaraju oopšte ideje o supstanciji a da uopšte ne slijede tacne uzroke
koje im priroda daje, oni sve prigađavaju svom jeziku jer tako je i lakse i brze doci do sporazumijevanja.
Priroda stvara sličnosti, a ljudi vrste. Sloboda stvaranja kompleksnih ideja mješovitih modusa nema
uzrok osim onaj u vlastitim mislima, a stara je koliko i čojvek sam.
Imena supstancija trebala bi da se odnose na realne suštine koje ne možemo upoznati , ili na neka
zajednička, nepostojeća svojstva koja nesavršeno znamo. JEDAN, JEDINSTVEN OPAŽAJ JE JEDINO ŠTO
SMO U STANJU DA NEPOSREDNO IZRAZIMO.+ prosti modusi (oblik,broj). Najneizvjesnija su imena
mješovitih modusa i supstancija.

Najgori je lijeni duh koji nauči riječ prije jasne ideje. Greška je u uzimanju riječi umjesto stvari, težiti
tome da je učinimo realnom suštinom. Kako možemo izbjeći te greške i zloupotrebe?: ne upotrebljavati
riječi bez ideja!; da imena supst odgovaraju stvarima u njihovom postojanju, da se pravilno povezuje, i
objašnjava! Služiti se pravilno i pažljivo moći definisanja.

Naše znanje i zamišljanje ne prostiru se dalje od naših ideja koje su ograničene našim načinom
opažanja.

ZNANJE- bavi se našim idejama, opaža ih, povezuje i slaže. Opažanje sličnosti/različitosti, odnosa i nužne
povezanosti te načina postojanja. Stepeni našeg znanja: 1. INTUITIVNO Istine koje spoznamo čim
vidimo ideju, bez posredstva duha (nesumnjive, jasne) 2.DEMONSTRATIVNO nije neposredno jer trazi
dokazivanje i dokaze. Sumnja je prisutna. Obje su čulne vrste znanja jer intuicija je ideja dobivena od
spoljašnih prdmeta koja prebiva u našem duhu. Nejasnoće nastaju iz nejasnoće spoznaje a ne iz nejasnih
ideja.

Trovrsna je spoznaja postojanja: intuitivno spoznajemo sebe, demonstrativno boga a čulno druge
stvari. Intuitivno= očigledno i to je najviši stepen izvjesnosti

Znači li to da naše znanje ne ide dalje od ideja? OPAŽANJE: neposredno/intuitivno;

ispitivanje/poređenje/zaključivanje i čulno(spoznaja pojedinačnihj stvari). Intuitivno spoznajemo
vlastito postojanje, demonstrativno spoznajemo božje postojanje a čulno sve druge stvari/predmete.

Opšte znanje samo je u duhu i formira se kroz ispitivanje vlastitit ideja. Opšte znanje su vječne istine o
apstraktnim idejama.

Znanje je realno samo onda kada se ideje podudaraju sa realnoscu. REALNE ID (sve proste i sve
kompleksne(osim supstancije))Postojanje nije potrebno da bi znanje bilo realno, bitno je samo da ideja
odgovara prototipu. Pogrešno imenovanje ne smeta izvjesnoti znanja i zato je bitno ne ograničavati
misli na imena. Znanje & ideja = realnost – izvjesno i tačno!

ISTINA- pripada stavovima! Stav se formira kroz pravilno povezivanje znakova (riječi,ideja). Stavovi
mogu biti mentalni (u duhu) i verbalni (u riječi). Realna je ona istina o idejama koje odgovaraju stvarima.
Moralna istina =formira se prema uvjerenju duha, bez slaganja sa stvarnošću; to je metafizicka istina

Znanje se iznosi kroz pojedinačne i opšte stavove(morao iskazati riječima). Znanje je kada opazimo vezu
ideja u nekom stavu, a za to nam je nuzno znati suštine vrsta u njoj. Zato mi mozemo satznati samo bali
broj opštih stavova o supstanciji. Za znanje o supstanciji moramo poznavati nužnu vezu. Kroz
koegzistenciju mnogo ideja u istom predmetu spoznajemo kvalitete supstancija
OPŠTI STAV je izvjestan kada termini upotrebljeni u njima označavaju ideje čije slaganje/neslaganje
mozemo da otkrijemo. OPŠTE ZNANJE je posmatranje naših apstraktnih ideja.

NAČELA-„nemoguće je da nešto postoji i ne postoji“-očigledno, aksiomi, principi. (služe u diskusiji i kao

metodi predavanja ali ne pomažu u otkrivanju nepoznatih istina), otkrivaju besmisljenost nekih
mišljenja. Načela ne unapređuju duh.

SPOZNAJA POSTOJANJA BOGA: mi smo svjedoci da bog postoji jer nam je dao um, osjete, opažanja.
Naše postojanje i spoznaja da postojimo i da smo nešto, dokaz su božijeg postojanja. Morali smo
nastati iz nečeg vječnog jer samo ono nije proizašlo iz nečeg drugog. BOG=VJEČNO BIĆE (najmoćnije,
najmudrije,najumnije). Nemoguće da nas je proizvela čista materija i kretanje jer oni ne proizvode
znanje. A ako zamislimo da doista jeste materija, onda bih ih bilo beskrajno mnogo.

Ako ograničavamo ono što bog može učiniti na ono što mi možemo zamisliti, mi time proglašavamo
svoja shvatanjam beskonačnim, a boga konačnim!!

Naš put kao unapređenju znanja sastoji se u sticanju i utvrđivanju jasnih, određenih i potpunih ideja u
svom duhu, i davaljnu im pravilnih i stalnih imena. Naše znanje o supstanciji unaprijeđujemo samo
putem iskustva jer je to ipak samo praktično znanje a ne nauka.,

Bitno je prihvatiti da naše sposobnosti ne dopiru do realnih suština tijela, no u stanju su da jasno
otkriju postojanje boga i nas samih. Treba praktikovati pravac prirode i prihvatiti da je moralno znanje
ono koje odgovara čovjeku.

SUĐENJE=tvrđenje da su stvari takve i takve bez opažanja, bazirano na pretpostavkama. Ono je

vjerovatnoća i nadopuna zbog nepotpunog znanja. Mi sudimo bilo na saglasnosti sa našim iskustvom,
bilo na svjedočanstvima iz iskustva drugih. Koristimo se analogijom.

UM- sposobnost po kojoj se čovjek razlikuje od životinja! On proširuje znanje, određuje stepene
saglašavanja, pomaže svim drugim duhovnim sposobnostima. PRONICLJIVOST I ZAKLJUČIVANJE

4 stepena uma: 1. Otkrivanje i nalaženje dokaza; 2. Pravilno i metodično sređivanje dokaza zbog
spoznaje 3. Spoznaja njihove povezanosti i 4. Izvođenje pravilnog zaključka. Locke negira važnost
silogizma jer je pogrešno misliti da nam je za zaključivanje potreban opšti stav. Svo naše umovanje bavi
se pojedinostima!može se rpavilno zaključiti bez poznavanja silogizma.

Kao što smo već mnogo puta rekli, najveći stepen znanja je intutivni bez potrebe za dokazom. Zatim
demonstartivni u kojem se koristi upoređivanje pa zaključivanje

Racionalno znanje: u skladu sa umom (osjet i refleksija), iznad uma (nespoznatljivo uz pomoć uma) i
protivno umu (stav nepomirljiv sa našim jasnim idejama)

Bez ideja nema znanja. Bez dokaza nema racionalnog znanja. Bez jasnih, posebnih ideja nema opšteg
znanja. VJERA=slaganje sa stavom do kojeg se nije došlo zaključivanjem pomoću uma već na osnovu
POVJERENJA!(bog rekao onom ko nama prenosi/otkrovenje. Ovdje se ne prenose nove proste ideje već
samo stavovi spoznatljivi umom. Otkrovenje se ne moze prihvatiti ako je u protivnosti sa
svjedočanstvima uma! Vjera se umu ne može suprostavljati! Ljubav prema istini!- gubi se kada u nešto
vjerujemo bez dokaza! ENTUZIJAZAM* obacuje um i uzima otkrovenje bez uma!

UM je prirodno otkrovenje! Dat nam je od vječnog oca, nastao iz maštanja usijanog i uobraženog
mozga. Čojvek se najbrze pokorava impulsima koji mu dolaze od n jega samog. „naša uvjerenja su
isprqavna jer čvrsto vjerujemo u njih“  Međutim, čvrsto ubjeđenje nije nikakav dokaz. Jedina svjetlost
duha je očiglednost stvari. Zato otkrovenje treba ocijeniti umom.

ZABLUDA = greška suda, ne greška znanja! Nastaje zbog nedostatka dokaza, nesposobnosti korištenja
dokaza, nedostatka volje da se upotrijebe, pogresnih mjerila vjerovatnoće (autoritet,
tradicija,usvajanje hipoteza)

PODJELA NAUKE: 1. Priroda stvari tj. Prirodna filozofija-cilj joj je spekulativna istina 2. Praktična/
sposobnost upotrebe naših moći= etika – cilj su pravda i vladanje i 3. Logika koja je učenje o znakovima i
ispituje kako prenijeti znanje stečeno iz prve dvije kako bismo pravilno izrazili ideje. Ideje i riječi se
koriste kao instrumenti znanja. 3 velike oblasti intelektualnog svijeta su: 1. Stvari onakve kakve ih
spoznajemo, 2. Radnje kojima težimo sreci 3. Pravilna upotreba znakova radi saznanja.!